Sjena noći

Deborah Harkness Sjena noći

O1o

Od iste autorice Otkrivanje vještica

O2o

Deborah Harkness

Sjena noći preveo s engleskog Dražen Čulić

Fraktura O3o

Naslov izvornika Shadow of Night © Deborah Harkness, 2012 © hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Dražen Čulić i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-469-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 834151

O4o

Za Laceyja Baldwina Smitha, vrsnog pripovjedača i povjesničara, koji mi je prije nekog vremena predložio da razmislim o pisanju romana

O5o

O6o

Povijest se ne može izliječiti.

– Elizabeta I., kraljica Engleske

O7o

O8o

PA RT I

Woodstock: i. dio The OldStara Lodge Woodstock: kuća

9780670023486_Shadow_TX_p1-584.indd 1

O9o

02/04/12 8:44 AM

O 10 o

Poglavlje 1

S

tigli smo nimalo dostojanstveno, u obliku gomile isprepletenih vampirskih i vještičjih udova. Matthew je bio ispod mene, njegove su duge noge bile savijene u neuobičajeno nespretnu položaju. Između nas gužvala se velika knjiga, a sletjeli smo tako naglo da su se figurice iz mojih ruku rasule po podu.

“Jesmo li na pravom mjestu?” Oči sam držala čvrsto zatvorene za slučaj da smo još u Sarahinu štaglju za hmelj i New Yorku dvadeset i prvog stoljeća, a ne u pokrajini Oxford i šesnaestom stoljeću. Ipak, nepoznati mirisi govorili su mi da nisam u svom vremenu ni sredini. Među njima je bilo nešto travnato i slatko, uz miris voska koji me podsjećao na ljeto. Malo se osjećao i dim zapaljena drva, a čula sam i pucketanje vatre.

“Otvori oči, Diana, i sama se uvjeri.” Usne lake poput pera dodirnule su mi obraz uz tih smijeh. Oči boje olujnog mora gledale su moje na blijedu licu kakvo samo vampir može imati. Matthew je spustio ruke s mog vrata na ramena. “Jesi li dobro?”

Nakon putovanja tako daleko u Matthewovu prošlost osjećala sam se kao da me i dašak vjetra može otpuhnuti. Nakon naših kratkih vremenskih putovanja u tetinoj kući nikada se nisam tako osjećala.

“Ja sam dobro. Kako si ti?” Nastavila sam gledati Matthewa ne usuđujući se razgledati oko sebe.

“Laknulo mi je jer sam kod kuće.” Matthewova glava spustila se na drvene podne daske uz lagan udarac, uzburkavši ljetne mirise rogoza i lavande rasute po njima. Čak i 1590. godine Stara kuća djelovala mu je poznato.

Oči su mi se prilagodile mutnu svjetlu. Ugledala sam povelik krevet, mali stol, uske klupe i samo jedan stolac. Kroz izrezbaren gornji dio kreveta koji O 11 o

je nosio baldahin vidjela su se vrata koja povezuju tu sobu s drugom. Iz nje se svjetlo prelijevalo preko pokrivača i poda tvoreći nepravilan zlatni kvadrat.

Zidovi sobe bili su obloženi finom tkaninom kakvu sam primijetila onih nekoliko puta kada sam posjetila Matthewovu kuću u današnjem Woodstocku. Zabacila sam glavu i ugledala strop – debelo ožbukan, po­dijeljen u kvadrate s crveno-bijelom ružom Tudora pozlaćenom u svakoj udubini.

“Kada je kuća građena, ruže su bile obvezne”, Matthew je suho objasnio.

“Ne podnosim ih. Prebojit ćemo u bijelo prvom prilikom.”

Zlatno-plavi plamenovi u svijećnjacima zalepršali su na iznenadnu propuhu, osvijetlivši ugao bogato obojene tapiserije i taman, svjetlucav obrub koji je isticao motiv lišća i voća na blijedoj pozadini. Suvremene tkanine nemaju takav sjaj.

Nasmiješila sam se, iznenada uzbuđena. “Stvarno sam to napravila.

Nisam zabrljala, nisam nas odvela nekamo drugamo, u Monticello ili…”

“Ne”, rekao je osmjehnuvši se, “krasno si to izvela. Dobro došla u Elizabetinu Englesku.”

Prvi put u životu bila sam jednostavno oduševljena jer sam vještica. Kao povjesničarka proučavala sam prošlost. Kao vještica, mogu je stvarno posjetiti. Došli smo u 1590. godinu da bih naučila izgubljene moći čaranja, ali bilo je još toliko toga što mogu saznati. Nagnula sam glavu tražeći pobjednički poljubac, ali me zaustavio zvuk otvaranja vrata.

Matthew je pritisnuo prst na moje usne. Malo je okrenuo glavu, a nosnice su mu zadrhtale. Opustio se kada je shvatio tko je u susjednoj sobi, odakle sam čula tiho šuštanje. Matthew je jednim laganim pokretom podigao i mene i knjigu. Uzeo me za ruku i poveo prema vratima.

U susjednoj sobi neki čovjek stajao je uza stol zatrpan pismima. Bio je prosječne visine, skladno građen i odjeven u skupo šivano odijelo. Pjesma koju je pjevušio nije mi bila poznata, a riječi koje bi se povremeno čule bile su pretihe da bih ih razumjela.

Matthewovo se lice trznulo prije nego što su mu se usne izvile u topao osmijeh. “Gdje si zapravo, dragi moj Matte?” Čovjek je podigao list prema svjetlu. Matthewove su se oči trenutno suzile, nezadovoljstvo je zamijenilo susretljivost.

“Nešto tražiš, Kite?” Na Matthewove riječi mladić je spustio list na stol i okrenuo se, a radost mu je ozarila lice. To sam lice već vidjela, na svojemu meko uvezanom primjerku Malteškog Židova Christophera Marlowea.

O 12 o

“Matte! Pierre je rekao da si u Chesteru i da možda nećeš stići svratiti kući. Ali ja sam znao da nećeš propustiti godišnje okupljanje.” Riječi su mi bile dovoljno poznate, ali neobičan ton kojim su izgovorene prisiljavao me da se usredotočim kako bih shvatila njihovo značenje. Elizabetinski engleski nije se razlikovao od modernoga engleskog onoliko koliko su me učili, niti je bio razumljiv koliko sam se nadala s obzirom na dobro poznavanje Shakespeareov­ih komada.

“Zašto nemaš bradu? Jesi li bio bolestan?” Marlowe je zatreptao kada me ugledao, a njegov sam pogled osjetila kao gurkanje i uporan pritisak koji ga je nepogrešivo svrstao među demone.

Potisnula sam želju da se zaletim prema jednom od najvećih engleskih kazališnih pisaca, stisnem mu ruku i zaspem ga pitanjima. Ono malo što sam otprije znala o njemu prolazilo mi je glavom dok je stajao preda mnom.

Je li ijedan od njegovih komada bio izveden prije 1590. godine? Koliko mu je godina? Mlađi je od Matthewa i mene, sigurno. Marloweu još nije moglo biti ni trideset. Toplo sam mu se nasmiješila.

“Gdje si samo to našao?” prezirno je upitao Marlowe i upro prstom.

Pogledala sam preko ramena, očekujući da ću ugledati neko užasno umjetničko djelo. Iza mene nije bilo ničeg osim praznine.

Mislio je na mene. Prestala sam se smiješiti.

“Polako, Kite”, rekao je Matthew mršteći se.

Marlowe je odbacio prijekor sliježući ramenima. “Nema veze. Ako baš moraš, nauživaj je se prije nego što drugi dođu. George je već neko vrijeme tu, naravno, jede tvoju hranu i čita tvoje knjige. Još ga nitko nije uzeo pod svoje, i nema prebijenog novčića.”

“George slobodno može uzeti bilo što od mojih stvari, Kite.” Matthew je zadržao pogled na mladiću, a lice mu je bilo bezizražajno dok je prinosio naše isprepletene prste usnama. “Diana, ovo je moj dragi prijatelj Christopher Marlowe.”

Matthewovo predstavljanje dalo je Marloweu priliku da me bolje pogleda. Odmjerio me polako od pete do glave. Taj me mladić očito prezirao, dobro krijući ljubomoru. Marlowe je stvarno bio zaljubljen u mog muža. U to sam posumnjala još u Madisonu kada sam prstima prešla preko posvete u Matthewovu primjerku Doktora Fausta.

“Pojma nisam imao da u Woodstocku imaju javnu kuću s posebno visokim ženama. Većina tvojih kurvi profinjenija je i zgodnija, Matthew. Ova O 13 o

je prava Amazonka”, frktao je Kit, gledajući preko ramena na neuredne hrpice papira koji je prekrivao površinu stola.”Po zadnjoj informaciji koju sam čuo u Old Foxu na sjever te odveo posao, a ne strast. Kako si našao vremena da si osiguraš njezine usluge?”

“Razbacuješ se osjećajima na stvarno dojmljiv način, Kite”, razvlačio je Matthew, ali u njegovu se glasu ipak čulo upozorenje. Marlowe se naizgled zadubio u pisma, nije to osjetio i smijuljio se. Matthewovi prsti čvršće su stisnuli moje.

“Je li Diana njezino pravo ime ili ga je uzela da naglasi svoje draži pred mušterijama? Možda bi bilo zgodno i da ogoli desnu dojku, ili nosi luk i strijelu?” predložio je Marlowe uzimajući list papira. “Sjećaš li se kada je u Blackfriarsu Bess tražila da je zovemo Afrodita prije nego što bi nam dopustila da...”

“Diana je moja supruga.” Matthew se odmaknuo od mene, a ruka mu više nije bila u mojoj, već je stiskala Marloweov okovratnik.

“Ne.” Na Kitovu se licu vidjelo da je šokiran.

“Da. Što znači da je gospodarica ove kuće, nosi moje ime i pod mojom je zaštitom. Uzevši sve to u obzir – kao i naše dugogodišnje prijateljstvo, naravno – nikakvo predbacivanje ili najmanje osporavanje njezine vrijednosti više neće preći preko tvojih usana.”

Micala sam prstima da povratim osjet. Ljutiti Matthewov stisak utisnuo je prsten na mojemu srednjem prstu u meso i ostavio blijed crven trag. Iako dijamant u središtu nije bio precizno obrađen, uhvatio je toplinu plamena svijeće. Prsten je bio neočekivan poklon Matthewove majke Ysabeau. Prije nekoliko sati – nekoliko stoljeća? Stoljeća koja slijede? – Matthew je ponovio riječi staroga vjenčanog obreda i stavio mi prsten na ruku.

U sobi su se uza zveket posuđa pojavila dva vampira. Jedan je bio mršav, izražajna lica i tena koji je od vjetra poprimio boju lješnjaka, crne kose i očiju.

Držao je vrč vina i pehar čiji je stalak bio oblikovan kao dupin koji stoji na repu. Druga je bila koščata žena koja je nosila pladanj s kruhom i sirom u rukama.

“Kod kuće ste, milorde”, rekao je muškarac, očito zbunjen. Ma kako to bilo čudno, lakše sam ga razumjela zbog njegova francuskog naglaska. “U četvrtak je glasnik rekao...”

“Promijenio sam planove, Pierre.” Matthew se okrenuo ženi. “Stvari moje supruge izgubile su se na putu, Françoise, a odjeća koju je nosila bila O 14 o

je tako prljava da sam je spalio.” Lagao je smjelo i uvjerljivo. Ni vampiri ni Kit nisu izgledali uvjereno.

“Tvoja žena?” ponovila je Françoise, s jednakim francuskim naglaskom kao i Pierre. “Ali ona je toplo...”

“Toplokrvna”, dovršio je Matthew i uzeo pehar s pladnja. “Reci Charlesu da treba nahraniti još jedna usta. Diana se ne osjeća dobro, liječnik joj je preporučio da jede svježe meso i ribu. Netko će morati do tržnice, Pierre.”

Pierre je zatreptao. “Da, milorde.”

“A trebat će joj i odjeća”, primijetila je Françoise procjenjujući me. Kada je Matthew kimnuo, ona je nestala, a za njom i Pierre. “Što ti se dogodilo s kosom?” Matthew je podigao uvojak crvenkasto medene kose.

“O, ne”, promrmljala sam. Podignula sam ruke. Umjesto svoje plave kose duge do ramena napipala sam neočekivano krute, crvenkastozlatne uvojke koji su mi padali do struka. Zadnji put kada mi se kosa promijenila sama od sebe bila sam na fakultetu i glumila Ofeliju u Hamletu. Ni tada ni sada njezin neprirodno brz rast i promjena boje nisu bili dobri znakovi. Vještica u meni probudila se za vrijeme puta u prošlost. Nije bilo načina da saznam kakve su se još čarolije oslobodile.

Vampiri su možda nanjušili adrenalin i iznenadan nemir koji me obuzeo kada sam to shvatila, ili čuli kada mi je krv zapjevala. Ali demoni poput Kita mogu osjetiti kada se pojačaju moje vještičje moći.

“Isusova mi groba.” Marloweov je osmijeh bio pun zlobe. “Doveo si kući vješticu. Kakvo li je zlo počinila?”

“Ostavi se toga, Kite. To te se ne tiče.” Matthewov glas opet je postao zapovjedan, ali prsti u mojoj kosi ostali su nježni. “Ne brini se, mon coeur.

Nije to ništa, samo iscrpljenost.”

Moje šesto čulo buknulo je od neslaganja. Ta promjena ne može se objasniti običnim umorom. Vještica porijeklom, nisam još bila sasvim svjesna granica moći koje sam naslijedila. Čak ni moja teta Sarah ni njezina partnerica Emily Mather, obje vještice, nisu bile sigurne što posjedujem ni kako to kontrolirati. Matthewovi znanstveni pokusi otkrili su genetske markere potencijala za čaranje u mojoj krvi, ali ne može se znati hoće li se i kada oni ostvariti.

Prije nego što sam se nastavila brinuti, vratila se Françoise, usta punih pribadača, noseći nešto što je nalikovalo na šivaću iglu. Slijedio ju je pokretni O 15 o

humak baršuna, vune i platna. Vitke smeđe noge koje su izvirivale na dnu gomile dale su naslutiti kako se negdje unutra krije Pierre. “Čemu one služe?” sumnjičavo sam upitala pokazujući pribadače.

“Da bismo odjenuli madame u ovo, naravno.” Françoise je iščupala jedno­ ličnu smeđu opravu nalik na vreću od brašna s vrha gomile odjeće. Nije izgledala kao najbolji izbor, ali zbog svoga oskudnog znanja o elizabetinskoj modi bila sam u njezinim rukama.

“Idi dolje kamo pripadaš, Kite”, Matthew je rekao svom prijatelju. “Uskoro ćemo vam se pridružiti. I drži jezik za zubima. Ovo je priča koju ću ja ispričati, a ne ti.”

“Kako želiš, Matthew.” Marlowe je povukao rub svoga kaputića boje duda, naizgled nemarno, ali odalo ga je podrhtavanje ruku, i malo se podrugljivo naklonio. Sve zajedno djelovalo je kao priznanje Matthewova autoriteta, ali i njegovo podrivanje.

Kada je demon otišao, Françoise je prebacila vreću preko obližnje klupe i napravila krug oko mene, proučavajući moju figuru da bi odredila kako najbolje napasti. Ogorčeno uzdahnuvši, počela me odijevati. Matthew se pomaknuo do stola, pozornost su mu privukle hrpe papira razbacane po njegovoj površini. Oprezno je otvorio presavijen četvrtast omot zapečaćen grudicom ružičasta voska, prelazeći pogledom po sitnu rukopisu.

“Dieu. Na ovo sam zaboravio. Pierre!”

“Milorde?” Iz dubine hrpe tkanina začuo se prigušen glas.

“Spusti to i pričaj mi o zadnjem prigovoru lady Cromwell.”

Matthew se prema Pierreu i Françoise odnosio i prisno i autoritativno.

Ako se tako ponaša prema slugama, trebat će mi neko vrijeme da savladam to umijeće.

Njih su dvojica mrmljala uz vatru dok su mene omotavali, boli pribadačama i vezivali, da bih mogla biti puštena među ljude. Françoise je kvocala jer sam nosila samo jednu naušnicu od izvinute zlatne žice s draguljima koja je nekad pripadala Ysabeau. Poput Matthewovog primjerka Doktora Fausta i male srebrne figure Diane naušnica je bila jedan od tri predmeta koji su nam pomogli da se vratimo baš u ovo prošlo vrijeme. Françoise je prekopala obližnju škrinju i odmah našla jednaku naušnicu. Riješivši moj nakit na­vukla je debele čarape preko mojih koljena i učvrstila ih grimiznim vrpcama.

“Mislim da sam spremna”, rekla sam želeći što prije sići u prizemlje i posjetiti šesnaesto stoljeće. Čitanje knjiga o prošlosti nije isto što i boravak O 16 o

u njoj, kao što su dokazali i moje kratko poznanstvo s Françoise i ubrzani tečaj iz odijevanja u tom razdoblju.

Matthew je proučio moj izgled. “Poslužit će – zasad.”

“I više će nego poslužiti, jer izgleda skromno i neupadljivo”, rekla je Françoise, “a u ovoj kući vještica upravo tako treba izgledati.”

Matthew se nije obazirao na Françoiseine riječi i okrenuo se prema meni.

“Prije nego što siđemo, Diana, zapamti da moraš paziti što govoriš. Kit je demon, i Georges zna da sam vampir, ali čak su i najslobodoumnija stvorenja sumnjičava prema novom i drukčijem.”

Dolje u velikoj dvorani poželjela sam dobru večer Georgeu, Matthewovu siromašnom prijatelju kojeg nitko još nije uzeo pod svoje na formalan i, po mom mišljenju, ispravan elizabetinski način.

“Govori li ta žena engleski?” zblenuo se George, podižući okrugle naočale zbog kojih su se njegove plave oči činile velikima poput žabljih. Druga ruka bila mu je na boku u položaju kakav sam zadnji put vidjela na nekoj oslikanoj minijaturi u muzeju Victoria i Albert.

“Ona živi u Chesteru”, brzo je rekao Matthew. George me sumnjičavo gledao. Očito čak ni divljine sjeverne Engleske ne mogu opravdati moj čudan govor. Matthewov naglasak omekšao je pa se bolje slagao s ritmom i duhom vremena, ali moj je ostao odlučno suvremen i američki.

“Ona je vještica”, objasnio je Kit i popio gutljaj vina.

“Stvarno?” George me proučavao s obnovljenim zanimanjem. Ništa me nije gurkalo i upućivalo na to da bi taj čovjek mogao biti demon, ništa nije bridjelo kao u blizini vještica ni ostavljalo ledene otiske poput vampirskog pogleda. George je bio obično toplokrvno ljudsko biće – netko tko je djelovao sredovječno i umorno, kao da ga je život već potrošio. “Ali ti ne voliš vještice ništa više od Kita, Matthew. Uvijek si me odvraćao od razgovora o njima.

Kada sam krenuo pisati poemu o Hekati, rekao si mi...”

“Ova mi se sviđa. Bilo kako bilo, oženio sam se njome”, prekinuo ga je Matthew i čvrsto me poljubio kako bi ga bolje uvjerio.

“Oženio se njome!” Georgeov je pogled odlutao prema Kitu. Pročistio je grlo. “Dakle, treba proslaviti dvije neočekivane stvari: nisi zakasnio zbog posla, kako je mislio Pierre, i vratio si nam se sa suprugom. Primite moje čestitke.” Njegov zlokobni ton podsjetio me na svečani govor, pa sam prigušila smiješak. George mi se na to nasmiješio i naklonio. “Ja sam George Chapman, gospo Roydon.”

O 17 o

Njegovo mi je ime bilo poznato. Prekopavala sam po neorganiziranim podacima u svome povjesničarskom mozgu. Chapman nije bio alkemičar – oni su bili moja specijalnost, i na njegovo ime nisam nailazila u prostorima posvećenima tome mračnom području. Bio je pisac, kao Marlowe, ali nisam se mogla sjetiti ničega što je objavio.

Kada smo završili s upoznavanjem, Matthew se složio da malo sjedne pred vatru sa svojim gostima. Muškarci su razgovarali o politici, a George se trudio uključiti me u razgovor pitajući me o stanju na cestama i o vremenu.

Govorila sam što sam manje mogla i pokušavala zapažati sitnice u pokretima i izboru riječi koje bi pomogle da se prodam za Elizabetinu suvremenicu.

George je bio oduševljen mojom pozornošću koju je nagrađivao opsežnim opisima svojih novijih književnih pokušaja. Kit, kojemu se nije svidjelo biti u sporednoj ulozi, prekinuo je Georgea u pola izlaganja ponudivši da čita iz Doktora Fausta.

“Bit će to pokusno čitanje pred prijateljima”, rekao je demon sa sjajem u očima, “prije prave predstave.”

“Ne sada, Kite. Davno je prošla ponoć, a Diana je umorna od puta”, rekao je Matthew i podigao me na noge.

Kit nas je pratio pogledom dok smo izlazili iz sobe. Znao je da nešto krijemo. Poskočio je na svaku čudnu riječ koja bi se pojavila čim bih se odvažila uključiti se u razgovor i zamislio se kada se Matthew nije mogao sjetiti kamo je spremljena njegova lutnja.

Matthew me upozorio prije nego što smo krenuli iz Madisona da Kit ima neobično dobar dar zapažanja, čak i među demonima. Pitala sam se koliko će vremena proći prije nego što Marlowe otkrije što skrivamo. Odgovor na moje pitanje stigao je za nekoliko sati.

Idućeg jutra razgovarali smo u udubini svojeg toplog kreveta dok se kućanstvo budilo.

U početku Matthew je bio voljan odgovarati na moja pitanja o Kitu (ispostavilo se da je postolarov sin) i Georgeu (koji na moje iznenađenje nije bio mnogo stariji od Kita). Kada sam se vratila svakodnevnim stvarima oko vođenja kuće i ponašanja žena, međutim, brzo mu je dosadilo. “Što ćemo s mojom odjećom?” pitala sam pokušavajući ga navesti da se usredotoči na moje trenutačne brige.

“Mislim da udane žene ne spavaju u tome”, rekao je Matthew, čupkajući moju lijepu platnenu spavaćicu. Odvezao mi je zgužvani okovratnik i spreO 18 o

mao se poljubiti me ispod uha ne bi li me uvjerio da je u pravu, kada je netko razgrnuo zavjese oko kreveta. Zaškiljila sam na jaku sunčevom svjetlu.

“Dakle?” upitao je Marlowe.

Drugi demon tamna tena virio je preko Marloweova ramena. Sličio je energičnu irskom vilenjaku, nježne građe i isturene brade, istaknute jednako oštrom kestenjastom bradicom. Bilo je očito da se tjednima nije počešljao.

Zgrabila sam prednji dio spavaćice, bolno svjesna da je prozirna i da ne nosim donje rublje.

“Vidio si crteže gospara Whitea iz Roanoke, Kite. Vještica nimalo ne nalikuje na domoroce u Virginiji”, odgovorio je nepoznati demon razočarano.

Tek je tada primijetio Matthewa koji se zabuljio u njega. “Oh. Dobro jutro, Matthew. Bi li mi dopustio da zađem u tvoje područje? Obećavam da je ovaj put neću odvesti do rijeke.”

Matthew je spustio čelo na moje rame i zažmirio gunđajući.

“Zasigurno je iz Novog svijeta – ili Afrike”, bio je uporan Marlowe, odbijajući me nazvati imenom. “Nije iz Chestera, nije iz Škotske, Irske, Walesa, Francuske ili Carstva. Ne vjerujem ni da je Holanđanka ili Španjolka.”

“Dobro jutro i tebi, Tome. Postoji li neki razlog zašto se ti i Kit morate raspravljati o Dianinu mjestu rođenja u mojoj spavaćoj sobi?” Matthew je zategnuo vrpce moje spavaćice.

“Nije pristojno ležati u krevetu, čak ni kad nisi pri sasvim zdravoj svijesti. Kit kaže da si se sigurno oženio vješticom tijekom jake groznice. Nema drugog načina da se opravda takva lakomislenost.”

Tom je brbljao kao pravi demon, i ne pokušavajući odgovoriti na Matthe­ wovo pitanje. “Ceste su bile suhe, stigli smo prije nekoliko sati.”

“A već je nestalo vina”, požalio se Marlowe.

Stigli smo? Ima ih još? Stara kuća već je bila nakrcana do krova.

“Van! Madame se mora oprati prije nego što pozdravi Njegovu Visost.”

Françoise je ušla u sobu noseći lavor iz kojeg se dizala para. Kao i uvijek, za njom je kaskao Pierre.

“Je li se dogodilo nešto važno?” upitao je George iza zavjese. Ušao je u sobu neprimijećeno, zgodno spriječivši Françoiseine napore da istjera ostale muškarce iz sobe. “Lord Northumberland ostao je sam u velikoj dvorani.

Da je on mene uzeo pod svoje, ne bih se tako ponašao prema njemu!”

O 19 o

“Hal čita raspravu o izradi jedne naprave koju mi je poslao matematičar iz Pise. Ništa mu ne nedostaje”, odgovorio je Tom ljutito i sjeo na rub kreveta.

On sigurno govori o Galileu, oduševljeno sam shvatila. Naime, 1590. godine Galileo je bio profesor na sveučilištu u Pisi. Njegovi radovi o mjerenju gravitacije još nisu bili tiskani.

Tom. Lord Northumberland. Netko tko se dopisivao s Galileom.

Zapanjeno sam zinula. Demon koji je sjedio na poplunu morao je biti Thomas Harriot.

“Françoise je u pravu. Van. Svi odreda”, rekao je Matthew, glasom ljutim poput Tomova. “Što ćemo reći Halu?” pitao je Kit, značajno pogledavši u mom pravcu.

“Bit ću dolje za tren”, rekao je Matthew. Okrenuo se i privukao me bliže sebi. Čekala sam da Matthewovi prijatelji iziđu iz sobe, a onda ga udarila u prsa. “Čime sam to zaslužio?” mrštio se glumeći da ga boli, iako sam zapravo samo ja ogrebala ruku.

“Jer mi nisi rekao tko su tvoji prijatelji!” Podigla sam se na lakat i gledala ga odozgo. “Veliki dramatičar Christopher Marlowe. George Chapman, pjesnik i znanstvenik. Matematičar i astronom Thomas Harriot, ako se ne varam. A čarobnjak od grofa čeka u prizemlju!”

“Ne sjećam se toga Henryjevog nadimka, sada ga nitko tako ne zove.”

Matthew je izgledao kao da se zabavlja, što je mene dodatno razljutilo.

“Nedostaje nam samo Sir Walter Raleigh, pa će tu biti cijela Škola noći*.”

Matthew je pogledao kroz prozor čim sam spomenula tu legendarnu skupinu radikala, filozofa i slobodnih mislilaca. Thomas Harriot, Christopher Marlowe, George Chapman, Walter Raleigh. I...

“Tko si ti zapravo, Matthew?” Nisam ga se sjetila pitati prije polaska.

“Matthew Roydon”, rekao je naklonivši se, kao da smo se upravo upoznali. “Prijatelj pjesnikâ.”

The School of Night, naziv skupine ljudi okupljene oko Sir Waltera Raleigha, koju su koncem 16. stoljeća nazivali i Školom ateizma. Nema čvrstih dokaza da su se ti pjesnici i znanstvenici stvarno poznavali, ali priče o njihovoj povezanosti počele su još u doba kraljice Elizabete (op. prev.). *

O 20 o

“Povjesničari ne znaju gotovo ništa o tebi”, rekla sam zbunjeno. Matthew Roydon bio je najtajnovitiji lik povezan s misterioznom Školom noći.

“Nisi iznenađena, zar ne, sada kada znaš tko je zapravo Matthew Roy­ don?” Podignuo je svoje tamne obrve.

“Iznenađena sam dovoljno za cijeli život. Mogao si me upozoriti prije nego što si me uvalio u sve ovo.”

“A što bi ti napravila? Jedva smo imali dovoljno vremena da se odjenemo prije polaska, da i ne spominjem nekakva istraživanja.” Sjeo je uspravno i prebacio noge na pod. Vrijeme koje imamo samo za sebe bilo je žalosno kratko. “Nema razloga za zabrinutost. Oni su samo obični ljudi, Diana.” Što god Matthew rekao, nije bilo ničega običnog u njima. Škola noći širila je herezu, rugala se korumpiranom dvoru kraljice Elizabete i sprdala s intelektualnim pretenzijama crkve i sveučilišta. Ludi, loši i opasni prijatelji, savršen opis te skupine ljudi. Nismo se pridružili veselom društvu koje slavi Noć vještica. Upali smo u stršljenovo gnijezdo elizabetinskih spletki.

“Zaboravimo na tren koliko tvoji prijatelji mogu biti lakoumni, ali ne možeš očekivati da ne odrvenim dok me upoznaješ s ljudima koje sam proučavala cijeli život”, rekla sam. “Thomas Harriot jedan je od najnaprednijih astronoma svog vremena. Tvoj je prijatelj Henry Percy alkemičar.”

Pierre, koji je znao prepoznati ženu koja je stigla do samog ruba, žurno je pred mog muža stavio par crnih jahaćih hlača, da ne dočeka erupciju mojeg bijesa golih nogu.

“Kao i Walter i Tom.” Matthew se nije obazirao na ponuđenu odjeću i počešao se po bradi. “Kit brlja po tome, također, ali bez uspjeha. Pokušaj se ne obazirati na ono što znaš o njima. Ionako je vjerojatno pogrešno. A morala bi isto tako pripaziti sa svojim suvremenim povijesnim nazivima”, nastavio je, napokon uzevši hlače i uvukavši se u njih. “Will je smislio izraz Škola noći da bi zadirkivao Kita, ali to će se dogoditi tek za nekoliko godina.”

“Nije me briga što je napravio William Shakespeare, što radi sada ili će napraviti u budućnosti – pod uvjetom da trenutačno nije u velikoj dvorani s grofom od Northumberlanda!” odvratila sam i skliznula s visokog kreveta.

“Naravno da Will nije dolje.” Matthew je odmahnuo rukom. “Walter ne odobrava njegovu metriku, a Kit misli da je razbojnik i lupež.”

“Ah, kakvo olakšanje. Što si naumio reći im o meni? Marlowe zna da nešto krijemo.”

Matthewove sivozelene oči zagledale su se u moje. “Istinu, pretpostavO 21 o

ljam.” Pierre mu je dodao kaputić – crn, sa zamršenim dezenom – i uporno gledao preko mog ramena, pravi uzorni vjerni sluga. “Da putuješ kroz vrije­me i da si vještica iz Novog svijeta.”

“Istinu”, tupo sam rekla. Pierre je mogao čuti svaku riječ, ali nije to ničim pokazao, a Matthew se prema njemu ponašao kao da je nevidljiv. Pitala sam se hoću li biti ovdje dovoljno dugo da prestanem biti svjesna njegove prisu­ tnosti.

“Zašto ne? Tom će zapisati sve što kažeš i usporediti sa svojim bilješkama o algonkijskim jezicima*. Inače nitko drugi neće obratiti pozornost.”

Matthe­wa je, čini se, više zabrinjavala njegova odjeća nego kako će mu prijatelji reagirati.

Françoise se vratila s dvije toplokrvne djevojke koje su u rukama nosile čistu odjeću. Pokazala je na moju spavaćicu i ja sam stala iza kreveta da se presvučem. Zahvaljujući čestim boravcima u svlačionicama moj zazor od svlačenja pred nepoznatima gotovo je nestao, pa sam povukla spavaćicu preko bedara prema ramenima.

“Kit hoće. Traži razlog da mu se ne svidim, a to će mu ih dati nekoliko.”

“On neće biti problem”, uvjereno je rekao Matthew.

“Je li Marlowe tvoj prijatelj ili tvoja igračka?” Još sam se borila s tkaninom koju sam pokušavala prevući preko glave, kada se začuo užasnut uzdah, prigušen Mon Dieu.

Zaledila sam se. Françoise je ugledala moja leđa i srpasti ožiljak koji se protezao s jedne strane donjih rebara na drugu, zajedno sa zvijezdom između mojih lopatica.

“Ja ću odjenuti madame”, hladno je rekla Françoise sluškinjama. “Ostavite odjeću i vratite se poslu.”

Sluškinje su se samo malo naklonile i nestale pokazavši tek mlaku radoznalost. Nisu vidjele ožiljke. Kada su otišle, svi smo počeli uglas govoriti.

Françoiseino zapanjeno “Tko je to napravio?” pomiješalo se s Matthewovim “Nitko ne mora saznati” i mojim pomalo obrambenim “To je samo ožiljak”.

“Netko vas je označio grbom obitelji de Clermont”, bila je uporna Françoise i odmahivala je glavom, “istim kakvim se koristi milord.”

*

Algonkijski jezici – jezici domorodaca Sjeverne Amerike (op. prev.).

O 22 o

“Prekršili smo zavjet.” Borila sam se protiv osjećaja mučnine od kojeg mi se dizao želudac kad god bih pomislila na noć u kojoj me druga vještica proglasila izdajnicom. “Ovo je bila kazna Kongregacije.”

“Znači zato ste oboje tu”, Françoise je frknula. “Zavjet je otpočetka bio glupa zamisao. Philippe de Clermont nikada se nije smio s tim složiti.”

“Ali nas je držao na sigurnom od ljudi.” Ni meni se taj sporazum nije dopadao, kao ni deveteročlana Kongregacija koja ga je donijela, ali njezin dugogodišnji uspjeh u skrivanju stvorenja iz drugih svjetova od neželjene pozornosti nije se mogao zanijekati. Drevna obećanja koja su dali demoni, vampiri i vještice zabranjivala su miješanje u politiku ljudi i njihove religije, kao i osobne veze između tri različite vrste. Vještice bi se trebale držati zasebno, kao i vampiri i demoni. Ne bi se trebali zaljubljivati i međusobno vjenčati.

“Na sigurnom? Nemojte misliti da ste tu na sigurnom, madame. Nitko od nas nije. Englezi su praznovjerni ljudi, viđaju duhove u svakome crkvenom dvorištu i vještice kod svakog kotla. Kongregacija je sve što stoji između nas i potpune propasti. Bili ste mudri što ste se ovamo sklonili. Dođite, morate se odjenuti i pridružiti ostalima.” Françoise mi je pomogla da se iskobeljam iz spavaćice, dodala mi vlažan ručnik i posudu s tekućinom koja je mirisala na ružmarin i naranče. Bilo mi je čudno što se prema meni odnose kao prema djetetu, ali znala sam da je za ljude Matthewova položaja uobičajeno da ih peru, odijevaju i hrane kao lutke. Pierre je Matthewu dodao vrč nečeg što je bilo previše tamno da bi bilo vino.

“Ona nije samo vještica nego i fileuse de temps?” Françoise je mirno upitala Matthewa. Nepoznati izraz – prelja vremena – prizvao je slike brojnih raznobojnih niti koje smo slijedili da bismo stigli baš u ovu prošlost.

“Da.” Matthew je kimnuo, promatrajući me dok je pijuckao iz vrča.

“Ali ako je stigla iz drugog vremena, to znači...” Françoise je počela razrogačenih očiju. Onda je poprimila zamišljen izgled. Matthew sigurno zvuči i ponaša se drukčije.

Ona sumnja kako ovo nije isti Matthew, shvatila sam preplašeno.

“Za nas je dovoljno znati da je pod zaštitom milorda”, grubo je rekao Pierre, a u glasu mu se jasno čulo upozorenje. Dodao je Matthewu bodež. “Što to znači, nije važno.”

“Znači da me ona voli, a ja volim nju.” Matthew je prodorno gledao svog slugu. “Ma što rekao drugima, to je istina. Jasno?”

O 23 o

“Da”, odgovorio je Pierre, iako mu je glas govorio da misli sasvim suprotno.

Matthew je upitno pogledao Françoise, koja je napućila usne i natmureno kimnula.

Opet je posvetila pozornost mom spremanju, umotavši me u debeo pla­ tneni ručnik. Françoise je sigurno primijetila i druge ožiljke na mojem tijelu, koje sam dobila onoga beskrajnog dana uz vješticu Satu, kao i neke druge, nastale poslije. Ipak, više nije postavljala pitanja, već me posjela u stolicu pored vatre, gdje me počela češljati.

“A je li se taj napad dogodio nakon što ste objavili svoju ljubav prema vještici, milorde?” pitala je Françoise.

“Da.” Matthew je zatakao bodež za pojas.

“Onda to nije bio manjasang, onaj tko ju je označio”, promrmljao je Pierre.

Upotrijebio je staru okcitansku riječ za vampira – onaj koji jede krv. “Nijedan se ne bi usudio izazvati bijes de Clermontovih.”

“Ne, bila je to jedna druga vještica.” Iako sam bila zaštićena od hladnoće, od tog sam priznanja zadrhtala.

“Dva manjasanga bila su u blizini i ipak su dopustila da se to dogodi”, mračno je rekao Matthew. “I za to će platiti.” “Što je gotovo, gotovo je.” Nisam imala ni najmanju želju izazvati svađu među vampirima. Dovoljno nas izazova čeka.

“Ako vas je milord već bio prihvatio kao svoju ženu u vrijeme kada vas je vještica otela, onda nije gotovo.” Françoiseini brzi prsti pleli su mi kosu u čvrste pletenice. Ovila mi ih je oko glave i pričvrstila kopčama. “Vaše ime može biti Roydon u ovoj zabačenoj zemlji u kojoj nema odanosti vrijedne spomena, ali mi nećemo zaboraviti da ste de Clermont.”

Matthewova majka upozorila me da se de Clermontovi drže zajedno. U dvadeset i prvom stoljeću sputavale su me obveze i ograničenja koji su stigli ulaskom među njih. Međutim, 1590. godine moje su čarolije bile nepredvidive, znanje o magiji gotovo nikakvo, a moji najstariji poznati preci još nisu bili ni rođeni. Ovdje se ni na što nisam mogla osloniti osim na svoju pamet i Matthewa.

“Naše međusobne namjere tada su bile očite. Ali sada ne želim nevolje.”

Pogledala sam Ysabeauin prsten i palcem prešla po njemu. Moja nada da ćemo se neprimjetno umiješati među ljude iz prošlosti sada je djelovala neostvarivom i naivnom. Pogledala sam oko sebe. “A ova...”

O 24 o

“Ovdje smo iz samo dva razloga, Diana: da ti nađemo učitelja i saznamo gdje je onaj alkemičarski rukopis, ako možemo.” Mislio je na tajanstveni rukopis nazvan Ashmole 782 koji nas je zapravo i spojio. U dvadeset i prvom stoljeću bio je na sigurnom, zakopan među milijunima knjiga u knjižnici Bodleiani u Oxfordu. Kada sam zatražila da mi ga donesu, nisam imala pojma da će ta jednostavna radnja skinuti složenu čaroliju koja je čuvala rukopis dok je bio na polici, niti da će se ista ta začaranost obnoviti onog trenutka kada sam ga vratila. Nisam tada znala ni za mnoge tajne o vje­ šticama, vampirima i demonima za koje se pričalo da ih on razjašnjava.

Matth­ew je mislio kako je mudrije pronaći Ashmole u prošlosti nego pokušati razbiti čaroliju po drugi put u suvremenom svijetu.

“Dok se ne vratimo, ovo je tvoj dom”, nastavio je, pokušavajući me razuvjeriti.

Masivno pokućstvo u sobi bilo mi je poznato iz muzeja i aukcijskih kataloga, ali Staru kuću nikada neću smatrati domom. Prstima sam prelazila preko debela ručnika – toliko drukčijeg od onih izblijedjelih frotirskih kod Sarah i Em, izlizanih od mnogih pranja. Glasovi iz druge sobe miješali su se i zibali ritmom koji nijedna suvremena osoba, bila ona povjesničarka ili ne, ne bi mogla predvidjeti. Ali prošlost nam je bila jedina mogućnost. Ostali su nam vampiri to jasno stavili na znanje za vrijeme naših posljednjih dana u Madisonu, kada su nas slijedili i zamalo ubili Matthewa. Ako želimo ostaviti sve naše zamisli, moja prva zadaća jest prikazati se kao prava elizabetinska žena.

“O vrli novi svijete.” Bila je to velika povijesna pogreška, citirati Shakespeareovu Oluju dva desetljeća prije nego što je napisana, ali iza mene je bilo teško jutro.

“Novi, za tebe”, odgovorio je Matthew. “Onda, jesi li spremna suočiti se s nevoljama?”

“Naravno. Samo da se odjenem.” Ispravila sam ramena i ustala sa stolice.

“Kako jedna dama pozdravlja jednoga grofa?”

O 25 o

O 608 o

Deborah Harkness američka je spisateljica i profesorica povijesti na Sve­ učilištu Sjeverna Kalifornija. Živjela je diljem SAD-a i u Velikoj Britaniji.

Proučava povijest medicine i prirodnih znanosti, s naglaskom na razdoblje između 15. i 18. stoljeća. Fascinirana je načinom na koji je prirodna znanost iz srednjovjekovnih sveučilišta preko knjižnica i carskih dvorova renesanse došla u gradove i domove rane moderne Europe te do prosvjetiteljskih akademi­ja.

Njezina prva knjiga Razgovori Johna Deena s anđelima istražuje kako je osoba iz doba renesanse dobila odgovore na pitanja o svijetu i prirodi okrećući se magiji.

Godine 2006. počinje pisati popularni blog Dobro vino ispod 20 dolara.

Godine 2008., razmišljajući o popularnosti priča o vampirima, na odmoru u Meksiku postavlja si pitanje: ako vampiri uistinu postoje, što rade kako bi zaradili za život?

Otkrivanje vještica neočekivani je odgovor na to pitanje. U veljači 2011. roman je objavljen u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u, a ubrzo nakon toga pojavljuju se brojni prijevodi i izdanja diljem svijeta. Na listi New York Timesa dosegnulo je drugo mjesto. Sjena noći, drugi dio trilogije All Souls ubrzo nakon izlaženja postignula je još bolji rezultat – prvo mjesto na ovoj ljestvici, a kao “obvezno štivo” preporučili su je i Entertainment Weekly, CNN te LA Times, dok su je Barnes&Noble i Amazon.com proglasili jednom od najboljih knjiga objavljenih u 2012. godini.

Za sebe kaže da je profesorica danju, vinska blogerica navečer te romanopisac noću.

O 599 o

O 600 o

Dražen Čulić rođen je 1957. godine u Sarajevu. Od 1962. godine živi u Splitu. Osamdesetih i devedesetih godina radio je kao novinar Radio Splita.

Pisao je gastro-enološke tekstove objavljivane 2004. i 2005. godine u dnevniku Slobodna Dalmacija. Objavio je priče u zbirkama Naša spiza (2006.), Naši sprovodi (2007.), Naša putovanja (2008.) i Naš Mosor (2012.). Napisao je tekst za knjigu o splitskoj zelenoj tržnici i ribarnici Pazar i Peškarija koja je tiskana 2007. godine.

Dosad je objavio sljedeće prijevode s engleskog jezika: Otkrivanje vještica, 2011., Opasna partija, Ronan Bennett, 2010., Nemirna, William Boyd, 2009., Vijavica, Ken Follett, 2007., Umorstvo s potpisom, John Dunning, 2007., Knjižarevo obećanje, John Dunning, 2006., Knjižareva smrt, John Dunning, 2005., Goli kuhar, Jamie Oliver, 2004., Francuska kuhinja, Joanne Harris i Fran Warde, 2003.

O 601 o

O 602 o

Sadržaj

i. dio Woodstock: Stara kuća

9

ii. dio Sept-Tours i selo Saint-Lucien

105

iii. dio London: Blackfriars

217

i v. d i o Carstvo: Prag

395

v. d i o London: Blackfriars

493

vi. dio Novi svijet, Stari svijet

575

Libri Personæ: Lica u ovoj knjizi

593

Zahvale

597

O autorici

599

O prevoditelju

601 O 603 o

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura i korektura Jelena Topčić Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Dizajn naslovnice Grey Zagreb Godina izdanja 2013., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-469-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

O 604 o

O 605 o

O 606 o