RaÄ?unaj na mene
-1-
Od istog autora: Voljeti se otvorenih očiju Ispričat ću ti priču
-2-
Jorge Bucay
Računaj na mene prevela sa španjolskog Silvana Roglić
Fraktura -3-
Naslov izvornika Cuenta conmigo © 2005 by Jorge Bucay Prijevod prema izdanju RBA Libros, S. A., Barcelona, 2005. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2011. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-340-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 784496
-4-
Svim čitateljima Ispričat ću ti priču koji su omogućili nastanak ove knjige …i ovog autora.
-5-
-6-
uvod
“Kako ti sve zakompliciraš, Demiáne. Nije dobro toliko sve analizirati, svaki detalj i svaki potez. Sve što ti se ‘ne uklapa’ samo je razlog da se upletemo u beskrajan dijalog. To iscrpljuje, ne čini ti se? Oprosti što ti to kažem, ali dosadno mi je kad okrećeš pet puta svaku riječ koju kažem i deset puta svaku za koju ti se čini da je prešućujem. Sve je u redu, dobro? Mislim da je najbolje da sve ostavimo kako jest…” Riječ više ili manje, tako mi je rekla Ludmila. Ludmila… Ljepota koju je nemoguće ne zamijetiti; od načina na koji hoda do njezina mirisa, počevši od njezina imena. Usporena i prozračna prišla mi je jednoga jutra prije šest mjeseci dok je obilazila dvoranu, blago otvorenih usana, raskopčane kute, spuštenih ruku i kose koja joj se spuštala u slapovima preko lica. “Ne razumijem”, rekla je sliježući ramenima pred nijemim pacijentovim pogledom. “Što ne razumijete, doktorice”, rekao sam pokušavajući prilagoditi situaciju bolničkom okruženju, uzdižući je sa stupnja studentice na stupanj doktorice. “Ništa”, rekla mi je smiono. “Zapravo, ne znam ništa o tome…”
-7-
“Kako se zovete, gospođice?” pitao sam, pokušavajući zvučati prijeteće. “Ja? Ludmila”, odgovorila je izdržavajući moj pogled. “A ti?” I dogodilo se ono što si nijedan učitelj nikad ne smije dopustiti, ali često se događa. Sa svojih četrdeset godina zaljubio sam se u studenticu. Zaljubio sam se u njezine dvadeset i dvije godine, u njezinu krhkost, u njezin pogled umorne odsutnosti, u njezinu kontradiktornu mladenačku zrelost, čudnu i očaravajuću mješavinu nedo stižne junakinje iz videoigrice i lika Milana Kundere. Zaljubio sam se u nju i sigurno i u njezino ime: Ludmila. Možda bih trebao reći: pogotovo u njezino ime jer ona sama gotovo da i nije postojala. Nisam mogao biti nekoliko sati kraj nje, a da se ne sjetim odsutne Nerudine žene (“volim te kad šutiš, jer si kao odsutna”); a ako je Ludmila nešto radila savršeno, onda je savršeno šutjela. Šutjela i usmjeravala svoj zagonetni pogled ni prema čemu, kao da nije na ovome svijetu, daleko od univerzuma, ostavljajući me zarobljena u mojoj vlastitoj interpretaciji pu tova njezinih misli. Danas, kad se malo odmaknem od toga, katkad se opravdavam.Ta djevojka i njezino držanje bili su mi toliko novi, a možda još više od toga nova mi je bila slika blage uspomene na nekoga starog, zaboravljenog Demiána. Osim toga, činjenica je da sam je sreo upravo u trenutku kad sam bježao od osjetilna iskustva neprestanih Gabynih predbacivanja. Otkad smo se vjenčali, moja žena nikad nije prestala zahtijevati, buniti se, moliti, boriti se za ono što je bombastično nazivala “svojim pravima” i zahtijevati da ispunjavam svoje “obveze malo zrelije”. -8-
Naravno, Ludmila je bila sve suprotno. Ona je jednostavno postojala kao da je iznad svega… A to je bilo, kao što je potpuno shvatljivo, veliko iskušenje. Ipak, katkad si govorim da sam kao liječnik trebao vidjeti dalje od svoga poricanja i okrepljujućih želja. Po brkao sam njezinu mladenačku bezvoljnost s “gotovo zen držanjem”; njezinu posvemašnju ravnodušnost s “ranom mudrošću”, njezinu neurotičnu anoreksiju s bes težinskim stanjem duhovnoga života. Trebao sam uočiti da je njezino svježe i prirodno lice rezultat tuceta krema i preskupe šminke, koju je nalazila u beskrajnim obilascima svjetskih trgovačkih centara. Staklenke, posudice i bočice (koje je plaćao tata), dizajnirane posebno za to da budu neupadljive. Trebao sam uočiti da je ona odjeća, koja je izgledala kao da je nemarno odabrana i uvijek kao da će spasti s nje, bila rezultat prave taktike prikrivena zavođenja. Onaj “svejeuredu”… još mi je odjekivao u ušima kad sam došao doma. Iako, možda je ta drska klinka imala pravo i ja sam se previše trudio da uvijek sve kompliciram, da uvijek tražim dlaku u jajetu… Odjednom sam se sjetio Debeloga. Prije više od petnaest godina jednoga mi je popodneva ispričao priču Krug 99… Možda je to to. Opet ta moja nesposobnost da uživam u životu onakvom kakav jest? Zašto, dovraga, ne mogu biti zadovoljan ovime što imam? Napokon, i nije bilo tako malo: zvanje, karijera, zdravlje, posao, prijatelji… I nešto novca u džepu za putovanja. -9-
Čemu toliko mudrovanje? “Možda zato da nikad ne bi prihvatio…” Da ne bih prihvatio što?... “Istinu, naravno.” A istina je da me ta mala, Ludmila, ostavila. Dok sam prstom miješao led koji je plutao u drugom crvenom martiniju, otkrio sam da ta nesretna činjenica ima nimalo prezira vrijednu nijansu. To je bio pravi razlog za patnju. Bar sam se na trenutak mogao pokušati uvjeriti da me boli njezino napuštanje i tako se osloboditi tog užasnog osjećaja tjeskobe koji me već neko vrijeme pratio. Ali unatoč mojoj želji, varka je trajala samo dok nisam popio piće. Ta narcisoidna rana zbog Ludmilina odlaska nije odgovarala neizmjernoj rupi koju sam osjećao u sebi. Čudna unutrašnja praznina koja je posljednjih mjeseci uvjetovala moje raspoloženje i koja je, na mnogo načina, sudjelovala u kraju moga braka. Bilo je tu još nešto i bio sam siguran da, dok to ne otkrijem, neću moći biti miran. Opet sam se sjetio Jorgea. Kako je ono išla priča o učeniku i šalici čaja? Gotovo sam odjurio u knjižnicu. Otvorio sam donja vrata, lijevo. Premetao sam svoje bilješke s fakulteta, skupio neke stare slike i poravnao malo svoju zgužvanu liječničku diplomu dok sam tražio bilješke koje sam vodio kad sam išao na terapiju kod njega (gotovo sam uvijek bilježio priče koje mi je Debeli pričao na seansi). Da, bile su ondje… Prelistavao sam papire dok ih nisam našao i onda pročitao s iskrenom strašću.
- 10 -
Došao čovjek u dućan mudroga Badwina i rekao: “Mnogo sam čitao i družio se s mudrim i pro svijećenim ljudima. Mislim da sam uspio pohraniti sve to znanje koje je prošlo kroz moje ruke i ono koje su drugi učitelji ostavili u meni. Danas mislim da mi samo ti možeš pokazati kako dalje. Siguran sam da, ako me prihvatiš kao učenika, mogu dodati svemu što znam ono malo ili mnogo što mi nedostaje.” Učitelj Badwin mu je rekao: “Uvijek sam spreman dijeliti ono što znam. Po pijmo čaj prije nego što započnemo prvi sat.” Učitelj je ustao i donio dvije krasne porculanske šalice dopola napunjene čajem i bakreni vrč iz kojeg se širila aroma prefinoga napitka. Učenik je uzeo jednu šalicu, a majstor je uzeo čajnik i počeo ga naginjati kako bi dodao čaj u nje govu šalicu. Tekućina je ubrzo došla do vrha šalice, ali učitelj kao da nije to uočavao. Badwin je i dalje ulijevao u šalicu čaj, koji se izlio i napunio tanjurić koji je držao učenik, a onda se počeo prolijevati po sagu dućana. Tad se učenik ohrabrio skrenuti učiteljevu pozor nost: “Badwine”, rekao mu je, “nemoj više ulijevati čaj, šalica je puna, ne stane više u nju…” “Drago mi je što to vidiš”, rekao je učitelj, “u ša lici više nema mjesta za čaj. Ima li u tebi mjesta za ono što želiš naučiti sa mnom?” I nastavio je: “Ako si spreman duboko u sebe ucijepiti ono što naučiš, trebaš se katkad odvažiti isprazniti šalicu, morat ćeš ostaviti ono što je ispunjavalo tvoju glavu, morat ćeš
- 11 -
biti spreman ostaviti ono poznato i ne znajući što će doći na to mjesto.” “Učenje je”, govorio je Debeli slijedeći sufije, “kao kad nađeš breskvu. U početku se vidi samo ono hrapavo i smežurano. Plod ne izgleda previše privlačno ni primamljivo; ali nakon što prođe prva etapa, otkrije se pulpa i učenje postane sočnije, slatko i hranjivo. Mnogi će poželjeti stati u ovom trenutku, ali rast ne staje ovdje. Nakon toga ćemo naći tvrdu koru koštice. To je trenutak preispitivanja svega prijašnjega, najteži trenutak. Ako se od važimo na težak rez od privrženosti sočnom i mekom otprije, ako uspijemo dodati ovo novo onomu starom kako bismo izvukli najbolje od obojega, doći ćemo do sjemenke. Središta svega. Apsolutne mogućnosti. Zametka novih plodova. Početka novoga ciklusa učenja do kojeg je moguće doći samo ako prijeđemo tu prazninu iz koje je sve moguće.” Možda se to meni događa. Ali, u svakom slučaju, tu sam bio ja, učenik, spreman još jedanput isprazniti svoju šalicu. Gdje je učitelj? Pogledao sam pozorno oko sebe, ali od učitelja… ni slike…
- 12 -
prvo p o glavlje
María Lidia već je sjedila za stolom u baru. Pogledao sam na sat, bilo je točno četiri. Da se nisam zabunio? Ne, dogovorili smo se u četiri. Bilo bi mi drago da sam bar jedanput ja čekao nju. Polagano sam joj prišao, odostraga. Bilo je pravo iznenađenje što sam stigao na vrijeme. “Bok, Marily”, rekao sam joj dok sam je grlio odostraga, zajedno sa stolicom, stišćući je uza svoje grudi i ljubeći je dugo u glavu. María Lidia bila je najbolja prijateljica koju sam imao u životu. Upoznali smo se na kongresu o mentalnom zdravlju u Córdobi prije gotovo petnaest godina, kad sam bio na zadnjoj godini medicine, a ona je pripremala diplomski iz psihologije. “No, no! Kako lijepo! Vidim da smo na putu povratka.” Priznajem da sam se bojao njezina odgovora, ali unatoč tomu nisam mogao da je ne pitam na što misli. Pogledala me, nasmiješila se nekako vragolasto i ironično i… “Gle, osim afektiranja, klinke, teretane i promjene looka… Samo si još trebao ofarbati kosu, kvarcati se i objaviti da si metroseksualac”, bocnula me Marily, bez imalo diplomatičnosti, kako i jest bio njezin običaj.
- 13 -
“Čemu sad to?” požalio sam se. “Mjesecima me nisi zvao Marily. Otkad je počela tvoja nova veza, ja sam ‘malena’ ili ‘dušica’. Izgubila sam ime, prezime i svoju prošlost uz tebe. Ovo su dobre vijesti. Napokon se čini da se oporavljamo od ‘sindroma krize srednjih godina’…Trebao si zaboraviti pokoji mladenački termin (početi ponovno govoriti ‘pivo’ umjesto ‘pivuša’, na primjer) i skinuti onu smiješnu kožnu narukvicu i evo te među nama. Nama u klubu ‘…togodišnjaka’ počeo si nedostajati. Nije li to dobra vijest?” “Ne znam je li to kriza srednjih godina…”, krenuo sam kako bih iznio ono što mi se stvarno događalo. “Naravno da jest…Ali ako želiš, možemo tomu nadjenuti ime koje ti želiš.To ti kažem ja, koja, kao žena, imam mnogo više iskustva. Kad smo moje prijateljice i ja prešle tridesetu, zvale smo to među sobom ‘egzistencijalna kriza’ kako bi nam intelektualno držanje odagnalo strah. Nije bilo dovoljno, i dalje je bilo užasavajuće. Ta beskorisna unutrašnja pokrenutost koja nas jednoga dana iznenadi bez glave i repa, bez ikakva smjera, ali žestoko.” “To svakako, dobro, to mi zvuči poznato. Ta želja da stalno nekamo idemo, ne znajući kamo ni zašto, znati da si ovdje, ali da bi trebao biti negdje drugdje…A kada dođeš na to neko drugo mjesto, shvatiš da ni to nije pravo mjesto.” “Upravo tako”, kimnula je Marily, “kao da se mijenja percepcija prolaska vremena, nije li tako? Kao da se iznenada pojavi potreba da nađeš drugi smisao života…” “To, ponovno davanje smisla. Stati i pogledati što si učinio… To. Kako da to nazovemo?” “Trima riječima: Kriza Srednjih Godina”, rekla je Ma-
- 14 -
rily i opet se grohotom nasmijala privlačeći pozornost ostatka ljudi u baru. Sakrio sam bradu na grudi pokušavajući proći nezapaženo. Ali ona je nastavila: “Joj, Demi, problem je što ste svi vi muškarci tako predvidljivi, tako očiti, svi jednako reagirate. Pojavi se mlada cura, jedna od onih kojima se prije rastave niste usudili ni kompliment uputiti da ne ispadnete slinavci i onda… trka frizeru, ali ne svom, nego ‘stilistu’. Kupujete novu odjeću na modernim mjestima. Nađete vremena za teretanu i za sate tai chija… I tako se pomalo uvjeravate da dobro izgledate i da ste još u formi.” Iz Marily je prštao nezadrživ feminizam koji sam to liko prezirao. Nije to činila kako bi me uzrujala, poznavao sam je, jednostavno to nije mogla spriječiti. Toga dana nisam imao volje uplesti se kao toliko puta u bojno polje o jednakosti spolova. Stoga sam pustio da govori dajući joj znake da snizi ton. “Ne srami se, ti si toga rano postao svjestan. Vjerojatno zato što nemaš djece, da ih imaš, bila bi premalena i još bi se bavio time da ih podigneš. Većinu pripadnika tvoga spola to snađe oko pedesete, uvijek nakon prve rastave i uvijek dok se trude okrivljavati ‘svoju bivšu’ za sve što nisu mogli učiniti.” Kao da je čekao kraj dugoga govora, konobar je požurio donijeti naša piva, možda nadajući se da ćemo ih popiti i otići, što prije, to bolje. María Lidia podigla je čašu kako bi nazdravila i gotovo viknula: “Za napuštenoga Pigmaliona!” Prinio sam svoje pivo njezinu i snažno smo se kuc-
- 15 -
nuli. Dok sam pio, pokušavao sam se sjetiti priče o Pigma lionu. Povezivao sam je s Bernardom Shawom i radnjom glazbene komedije My fair lady, ali nisam uspijevao povezati mitološku priču sa svime ostalim. “Kako je ono išlo?” pitao sam. I pred začuđenim pogledom svoje prijateljice dodao: “Mit o Pigmalionu… Kako je ono išao?”
Pigmalion je bio kipar. Vjerojatno najbolji od umjetnika koji su radili s kamenom u čitavu kra ljevstvu. Jedne noći usne prelijepu ženu koja hoda uznosito i senzualno njegovom sobom. Pigmalion pomisli da je to Afrodita, boginja ljubavi i seksa, i da mu upravo ona šalje tu sliku i na taj ga način moli da iskleše u jednome mramornom bloku kip u čast nje zina božanstva. Idućega jutra Pigmalion otiđe u kamenolom i nađe, kao da ga čeka, velik komad mramora koji se savršeno uklapa u ideju djela, ženu njegovih snova, u prirodnoj veličini, dok stoji, tek blago naslonjena na zid, i gleda ponosno svijet smrtnika. Tijekom idućih mjeseci umjetnik se bavi time da ukloni iz kamena sve što je suvišno kako bi se pojavila savršena ljepota djela. Svaki dan neumorno radi, svaku noć sanja to lice, to tijelo, te ruke, te pokrete. Kip dobiva oblik, a s obzirom na to da Pigmalion spava u svojoj radionici, svako jutro prva osoba koju vidi upravo je ta žena u mramoru. Pigmalion ne samo da može vidjeti u njemu za vršeno djelo, nego počinje zamišljati kakva bi bila ta žena da oživi. Svakim udarcem kipar se uvjerava u - 16 -
ono što već zna, jer je to zamišljao, o toj savršenoj ženi. Kako bi si pomogao da je opiše, daje joj ime. Zove se Galatea. Detalji su sve jasniji razmjerno sve većoj umjet nikovoj opsjednutosti da završi djelo. Nije to želja da dovrši djelo, što bi mogao osjetiti svaki kipar, to je strast zaljubljenoga da vidi već jednom svoju vo ljenu. Napokon, dolazi taj dan. Samo je treba ispolirati i Galatea može biti predstavljena javnosti. “Svijet će zanijemjeti pred tvojom ljepotom”, ka že on mramoru. Te noći budi ga lahor koji ulazi kroz prozor. Pre lijepa žena stoji pred Galateom. Iz nje isijava snažan sjaj. To je Afrodita osobno. Sišla je do radionice vi djeti Pigmalionovo djelo u svoju čast. “Čestitam, kiparu, ovo je remek-djelo. Zadovolj na sam. Reci mi što želiš i ispunit ću ti želju”, kaže boginja. Pigmalion ne oklijeva. Dobro zna što želi. Već tjednima razmišlja o tome. “Hvala, Afrodito. Moja je jedina želja da oživiš moj kip. Da dopustiš da postane žena od krvi i mesa, žena koja je onakva kakvom je zamišljam, koja osjeća i misli…” Boginja razmišlja i napokon odlučuje da je kipar to zaslužio. “Dobro”, kaže Afrodita i onda nestane iz sobe. S veseljem koje se moglo mjeriti samo s njegovim divljenjem, Pigmalion vidi kako Galatea otvara ogromne oči i kako se koža mijenja od hladne boje mramora do mlake i ružičaste boje ljudske kože. - 17 -
Umjetnik se približava i pruža ruku ženi kako bi sišla s postolja. Krećući se kao princeza, Galatea prihvaća Pigma lionovu ruku i silazi hodajući otmjeno prema pro zoru. “Galateo”, kaže Pigmalion, “ti si moje djelo. Iz vana i iznutra ti si onakva kakvom sam te zamišljao i kakvu sam te priželjkivao. Ovo je najsretniji trenu tak u životu bilo kojega smrtnika. Žena koju si sanjao stoji pred tobom. Udaj se za mene, lijepa Galateo.” Prelijepa žena okreće glavu i pogleda ga na tre nutak preko ramena. Onda ponovno gleda grad i kaže glasom kakvim je Pigmalion zamišljao da će govoriti ono što nikad nije ni pomislio: “Ti savršeno dobro znaš kako razmišljam i kakva sam. Stvarno misliš da bi se netko poput mene mo gao zadovoljiti nekime poput tebe?” “Ali ja nisam izmislio Ludmilu!” pobunio sam se. “Izvana nisi, ali ja mislim da si je konstruirao iznutra. Svi ste vi isti. Oblikujete prototip rabeći kao model negativ one koja je otišla i onda krenete u potragu za ženom. Ti uvijek govoriš da je mala bila ‘nepostojeća’.” “Generaliziraš i ne slažem se. Ovo što se događa moje je, intimno, osobno.” “Dobro, Demi, ne ljuti se, samo sam dala malo humora problemu. Nemoj misliti da te ne shvaćam. Ali ponavljam, s četrdeset im moraš dati i tijelo… Ne mogu ti odgovoriti gluposti koje bi ti rekli drugi muškarci: ‘Što tu možeš napraviti, stari’, ‘Sve su iste’, ‘Ne zna što propušta’ i sve to… Žena mojih godina ima drugi pogled, ali iz moje
- 18 -
perspektive sve je jasno kao dan… E, sad, ako tražiš drukčiji odgovor…” Nisam je pustio da nastavi. Bio sam strpljiv, ali sve ima svoje granice. “Koliko vidim, najbolje će biti da razgovaram s nekim prijateljem. S nekim tko osjeća kao ja. Muškarcem koji može dobro shvatiti drugoga muškarca koji je u komi!” rekao sam dižući malo glas. “Dobro, dobro… Imaš pravo, pretjerala sam.” “Marily, ti si moja dugogodišnja prijateljica. Na istoj smo strani. Psihologinja si i, kao da to nije dovoljno, održavali smo svoje prijateljstvo unatoč razlikama koje su se, priznajmo, s godinama samo produbljivale. Možda me upravo ta činjenica da se još volimo, iako smo toliko različiti, nagnala na pomisao da bi mi mogla dati drugi pogled, ne znam, kakav savjet…” “Moj savjet?” Marily se ponovno nasmijala, ovaj put rugajući se samoj sebi. “Nisam dobra u davanju savjeta (profesionalna deformacija, znaš?). Ali kad si već došao do mene, podsjetit ću te na nešto: ‘Tko bira savjetnika, već je izabrao i savjet’.” Nasmiješio sam se na paradoks fraze, a ona je nastavila: “Kakav savjet i pogled možeš očekivati od mene, Demiáne? Psihologinja sam, ovisnica o psihoanalizi, kronična posjetiteljica terapija i sudjelujem u svim društve nim akcijama. Imam četrdeset godina, nemam nikoga i neizbježno sam natopljena snažnim duhom sedamdesetih.” Marily se veselo nasmiješila i podigla čašu piva na novu zdravicu.
- 19 -
“Za prijateljstvo”, rekla je ovaj put, smiješeći se i gledajući me u oči istim sudioničkim osmijehom kojeg se sjetim svaki put kad je zamislim. María Lidia otpila je još jedan gutljaj i nastavila: “Ako me sad to pitaš, rekla bih da imaš dvije mogućnosti: ili ćeš doći raditi sa mnom u naš centar (gdje, uzgred budi rečeno, najviše trebamo upravo liječnika) i kladim se da ćeš se na taj način malo udaljiti od gluposti o kojima razmišljaš dok misliš samo na sebe…” “Ili…”, pitao sam. “Ili potraži terapeuta i saznaj što se događa s tobom.” U manje od tjedan dana sjećanje na Debelog i ideja da se ponovno vratim na terapiju pojavili su se po drugi put. Zapravo, to uopće nije bilo tako suludo ili je bar manje suludo od toga da ponovno počnem sudjelovati u dru štvenim akcijama. Za to bih trebao ponovno misliti da ovaj svijet, na neki način, može biti spašen… I što je najgore, opet upasti u tu fantaziju da sam za to potreban ja. Ne. Nisam bio spreman za to.
- 20 -
drugo p o glavlje
Mnogo sam razmišljao o svom razgovoru s Maríjom Lidijom; pogotovo o onome “tko bira savjetnika, bira i savjet”. I po prvi put u nekoliko tjedana zabavljao sam se raz mišljajući “koga trebam izabrati za svaki savjet” koji sam htio dobiti. Nesumnjivo, moja bi majka bila osoba kod koje bih učvrstio potrebu za brakom i zasnivanjem obitelji. Zapravo, posljednjih mjeseci njezine su najčešće riječi bile “djeca”, kad je govorila o meni, i “unuci” kad je govorila o sebi. Razgovor bi slučajno započeo time da ja ne znam tko je dobio prelijepo dijete ili da je moja sestrična zatrudnjela (zato što traže “partnera”) ili bi bio o kćeri neke susjede koja je očajnički željela oplodnju in vitro nakon što je pokušavala zatrudnjeti (“Ne poznajem li ja kakvoga stručnjaka koji bi joj mogao pomoći?”). Smjesta bi razgovor skočio na to “koliko ti sreće pružaju djeca”, što nikad nije palilo kod mene (nisam ja za tu sreću koja zahtijeva toliko sati brige), a onda bi neizostavno završio na tome koliko bi ona rado imala unuke (prije nego što umre), još dok je mlada i zdrava i zato što je vidjela koliko je sretna njezina sestra María koja je bila na vjenčanju svojih unuka (“Naravno”, uvijek bi dodala, “zato što je rodila kćeri.”). - 21 -
Majku sam odmah odbacio, ali mogao bih pitati Char lyja, nepogrešivog organizatora izlazaka i osmišljivača čarobnih bjegova na kojima bi mu zavidio i sam Houdini. “Klin se klinom izbija”, rekao bi mi odmah. “Prepusti to meni. Organizirat ću za sutra navečer zabavicu i vidjet ćeš da će sve proći. Upoznao sam u ponedjeljak preplanulu žensku koja sigurno ima više od jedne prijateljice koju bi dovela…” Ili mogu otići do Héctora, bivšega “kompe” iz terapeutske grupe. On bi me slušao satima, tražio nevažne pojedinosti i dijagnosticirao kirurškom preciznošću “proces žalovanja koji može izliječiti samo vrijeme”. “Ne žuri se i ne boj se”, odrezao bi poslije, paleći polagano cigaretu i gledajući dim odmjerenim intelektualizirajućim držanjem. “Pusti da prođe nekoliko mjeseci (nekoliko mjeseci?!) i osjećat ćeš se bolje, a za to vrijeme ostani doma i iskoristi vrijeme za razmišljanje…” Onda sam pomislio da bih mogao tražiti savjet od Gaby… Nitko me nije poznavao kao ona… Gaby! Kako je to bilo moguće? I dalje sam mislio na nju… Odlučio sam vidjeti Pabla. Pabla “Boću”. “Kad čovjek ima problem kojemu nema rješenja, nema boljega nego krenuti u akciju, razbistriti se, ne razmišljati”, govorio bi mi lupkajući me po leđima malo prejako da bi to bilo samo pokazivanje naklonosti, “…kad čovjek okupira glavu i tijelo vježbanjem ili sportom, ideje i mišići se istovremeno pune kisikom i odgovori dolaze sami od sebe.” Pablo se svakog tjedna nalazio sa skupinom prijatelja
- 22 -
u nogometnoj dvorani koja je bila blizu njegova posla i, kad sam ga nazvao, njegov se odgovor manje-više uklapao u očekivano, uključujući i njegov teorijsko-praktični pseudoznanstveni doprinos i poziv na “ručkić”. Došao je četvrtak popodne i dogovorio sam se za klasični nogometni dvoboj s njegovim kolegama s posla: četvrti kat protiv osmoga. Ubrzo sam shvatio da sam izabrao savjetnika koji je imao pravi savjet. Nekoliko minuta nakon početka utakmice činilo mi se da proživljavam predivno iskustvo, poput otkrivenja, nešto mistično (kao što bih rekao Debelomu da sam na seansi). Osjećao sam kao da odjednom ponovno imam dvadeset godina i kao da se nijedno od mojih bolnih iskustava sa ženskim rodom nije ni dogodilo. Nisam se trudio da moja anatomija odgovara toj dobi, ali samo što sam počeo trčati, osjetio sam da mi krv daje snagu i da moje tijelo vraća životnost koju sam smatrao izgubljenom. Mislim da nikad nisam toliko uživao u utakmici: uda rac glavom, dodavanje, skok… a kad je došao gol… Ta je golčina bila nevjerojatna. Vikao sam s više oduševljenja nego Maradona protiv Engleza na Mundijalu u Meksiku. Kakav užitak! Onda, okret pa udarac (fenomenalno, Demiáne) i skok (nevjerojatno) pa prolaz kroz noge krupnoga braniča s osmoga kata i… Loše sam stao… Jako loše. Ne znam je li bio kamen ili nije (neću nastaviti tu
- 23 -
glupu raspravu), ali osjetio sam da sam uganuo zglob i pao sam. Ubrzo sam shvatio da se nisam samo spotaknuo. S obzirom na to da se nisam dizao, Pablo i krupni kojeg sam predriblao došli su mi pomoći i maknuli su me s terena. Više nisam mogao hodati, ali svejedno sam mirovao, izdržavši do kraja utakmice koju smo izgubili 4:1 (naravno, s igračem manje, one utakmice sa šestoricom protiv šestorice bile su neponovljive)… Onda me Pablo odvezao do bolnice. Na Traumi je bio dežuran jedan prijatelj. “Nije ništa strašno, Demiáne”, rekao mi je Antonio, “čini se da si uganuo nogu. Ako želiš, neću ti staviti gips, ali moraš mi obećati da ćeš tjedan dana mirovati…” “Dobro”, rekao sam rezignirano. “I pij ovo dvaput dnevno”, zaključio je dok je izlazio pregledati druge pacijente. Sat vremena nakon toga već sam bio doma. Pablo je ostavio moju torbu kraj ulaza i otišao (“žalim, loša sreća”), gotovo preplavljen krivnjom. Ostao sam ondje, sam, izvaljen na kauču, zamotane noge na jastucima i s garantiranim bolovanjem bar deset dana. Slučajnost ili uzročnost? Sam sam to tražio? Što bi mi rekao Debeli? Tražio sam u svojoj narativnoj memoriji priču za ovaj trenutak i pojavila se ona stara šala koju je prepričavao moj djed Elías.
- 24 -
Bila je to priča o starom prodavaču mlijeka koji je po selu dijelio cijenjenu tekućinu na starim kolima, koje je po običaju vukao stari konj umorna hoda. Mljekar je bio pohlepan, ambiciozan i priglup. Jednoga popodneva, dok je na istim tim kolima vozio maleno brdo lucerne, počeo je razmišljati ko liko bi novca uštedio da njegov konj ne pojede svaki mjesec brdo sijena poput toga. Sjetio se kako je jednoga dana seoski liječnik sa vjetovao njegovu susjedu da prestane pušiti. Kad se pacijent požalio, govoreći da ne može savladati taj porok, liječnik mu je savjetovao metodu “uvjetova nja”. Susjed je morao zapaliti svakog dana jednu ci garetu manje, sve dok ne prestane pušiti. Strpljenjem i upornošću odviknut će se od pušenja i naučit će za nekoliko mjeseci živjeti bez pušenja. Mljekar je mislio kako bi bila sjajna ideja iskori stiti nova znanstvena dostignuća u službi njegova posla i odlučio je malo-pomalo trenirati životinju da nauči živjeti bez hrane. Od toga dana mljekar je davao konju svakog dana deset grama hrane manje nego prethodnoga dana. Izračunao je da će za godinu dana, ako ostane uporan, životinja postati savršenim drugom za nje gov posao. Suradnik koji ništa ne košta. Jednoga dana ulicama sela začulo se kukanje mljekara koji je uz velik napor sam vukao kola. “Gdje ti je konj?” upitali su kupci. “Glupan”, rekao je čovjek, dokazujući da se to može primijeniti i na životinju, “učio sam ga da živi bez hrane… I sad, kad je naučio… Umro je!”
- 25 -
Upravo sad, kad sam se samo htio kretati, puniti kisikom, adrenalinom i ne razmišljati, ne mogu ni hodati… Tijekom tih sedam dana i dalje sam zamišljao Jorgeove odgovore. Napokon sam shvatio da mi ih baš on treba dati. Čim sam mogao ustati, izašao sam iz kuće, sjeo u taksi i zamolio vozača da me odveze do Debeloga, moga bivšeg terapeuta.
- 26 -
- 302 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Sanja Čerlek Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici CSA Images/Mod Art Collection Godina izdanja 2011., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-340-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 304 -
- 305 -
- 306 -