Princ Magle
P R I NC M AG L E
R1R
Od istog autora: Marina Anđelova igra Sjena vjetra
R2R
Carlos Ruiz Zafón
Princ Magle prevela sa španjolskog Silvana Roglić
Fraktura R3R
Naslov izvornika El Príncipe de la Niebla © Dragonworks, S.L. 1993 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2011. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-381-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800611
R4R
Za mog oca
R5R
R6R
Dragi čitatelju, Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio i označio je početak moje spisateljske karijere 1992. Čitatelji upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiri romana prvotno izdana kao “knjige za mlade”. Iako su ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da će privlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući te knjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam bio volio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u dobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osamdeset tri godine. Prava na te knjige godinama su bila “zarobljena” u pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživati čitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djela od prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko mladi. Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi R7R
ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina. I na kraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci, uživati u ovim knjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetu knjiga. Sretan put! Carlos Ruiz Zafón, prosinac 2009.
R8R
R9R
R 10 R
Prvo poglavlje
M
orat će proći još mnogo godina prije nego što Max zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma slučajno, magiju. Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitno su vukli svijet nizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad je Max navršio trinaest godina, njegov otac, urar i u slobodno vrijeme izumitelj, okupio je obitelj u salonu te objavio da je to njihov posljednji dan u kući koju su posljednjih deset godina nazivali svojim domom. Obitelj se seli na obalu, daleko od grada i rata, u kuću na plaži u malenom selu na obalama Atlantika. Odluka je bila konačna: kreću sutradan u svitanje. Dotad moraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dug put do novoga doma. Obitelj je primila vijest bez iznenađenja. Gotovo su svi naslućivali da se zamisao o napuštanju grada u potrazi za prikladnijim mjestom već neko vrijeme motala po glavi dobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa. Za njega je ta vijest polučila isti učinak kao ulazak po bjesnjele lokomotive u dućan s kineskim porculanom. R 11 R
Zastao je bez riječi, sa širom otvorenim ustima i odsutnim pogledom. Tijekom toga kratkog transa njegovom je glavom prošla užasna izvjesnost da će čitav njegov svijet, uključujući prijatelje iz škole, ekipu iz ulice i dućan sa stripovima na uglu, ubrzo nestati zauvijek. U hipu. Dok su ostali članovi obitelji bili usredotočeni na to da se počnu ravnodušno pakirati, Max je ostao nepomičan promatrajući oca. Dobri je urar kleknuo pred sina i položio mu ruke na ramena. Čitao je Maxov po gled bolje od knjige. “Sad ti se čini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obećavam da će ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Steći ćeš nove prijatelje, vidjet ćeš.” “To je zbog rata?” upitao je Max. “Zato moramo otići?” Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje se smiješeći, izvukao iz džepa jakne sjajan predmet koji je visio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Džepni sat. “Napravio sam ga za tebe. Sretan rođendan, Max.” Max je otvorio sat izrađen od srebra. Svaki je sat na brojčaniku bio označen crtežom mjeseca koji je rastao i opadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrake sunca, koje se smiješilo u sredini ure. Na poklopcu,
R 12 R
ugravirano krasopisom, stajalo je: “Maxov stroj za vrijeme”. Toga dana, i ne znajući, dok je promatrao svoju obi telj kako baulja gore-dolje s kovčezima i držao sat koji mu je otac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete. *** U noći svoga rođendana Max nije oka sklopio. Dok su drugi spavali, čekao je sudbonosni dolazak one zore koja će obilježiti konačni oproštaj od malenog univerzuma koji je stvorio tijekom godina. Proveo je sate u tišini, ispružen na krevetu, s pogledom izgubljenim u plavim sjenama koje su plesale na stropu njegove sobe, kao da je očekivao da će u njima vidjeti proročanstvo koje može ocrtati njegovu sudbinu od toga dana. Držao je u ruci uru koju je njegov otac napravio za njega. Mjeseci koji su se smiješili sjali su u noćnom polumraku. Možda oni kriju odgovor na sva pitanja koja je Max počeo gomilati toga popodneva. Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nad plavim obzorom. Max je skočio iz kreveta i zaputio se u salon. Maximilian Carver sjedio je u naslonjaču, odje ven, i držao knjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio
R 13 R
da nije samo on proveo besanu noć. Urar se nasmiješio i zatvorio knjigu. “Što čitaš?” upitao je Max pokazujući na debeli svezak. “To je knjiga o Koperniku. Znaš li tko je Kopernik?” upitao je urar. “Idem u školu”, odvratio je Max. Njegov mu je otac običavao postavljati pitanja kao da je pao s Marsa. “Što znaš o njemu?” bio je uporan. “Otkrio je da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obratno.” “Tako nekako. Znaš li što je to značilo?” “Probleme”, odgovorio je Max. Urar se široko osmjehnuo i pružio mu debelu knjigu. “Izvoli. Tvoja je. Pročitaj je.” Max je proučavao tajanstveni svezak uvezan u kožu. Činilo se kao da ima tisuću godina i kao da pruža utočište duhu kakvoga staroga genija zatočena stoljetnim urokom na njegovim stranicama. “No”, rekao je njegov otac, “tko će probuditi tvoje sestre?” Max je, ne dižući pogled s knjige, pokazao glavom
R 14 R
da mu prepušta tu čast da izvuče Aliciju i Irinu, njegove sestre od petnaest i osam godina, iz duboka sna. Onda, dok se njegov otac spremao probuditi čitavu obitelj, Max se smjestio u naslonjač, nasumce otvorio knjigu i počeo čitati. Pola sata nakon toga čitava je obitelj posljednji put prešla prag prema novom životu. Počelo je ljeto. *** Max je jednom u nekoj od očevih knjiga pročitao da se određene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni album poput fotografija, poput prizora kojima se ma koliko vremena prošlo čovjek uvijek ponovno vraća i prisjeća ih se. Max je shvatio smisao tih riječi onoga časa kad je prvi put ugledao more. Proveli su već više od pet sati u vlaku, kad se iznenada, nakon što su izašli iz mračnoga tunela, beskrajna ploča svjetlosti i bistrine poput prikaze pružila pred njihovim očima. Blještava modrina mora koje je sjalo pod podnevnim suncem urezala se u njegovu mrežnicu poput nadnaravne utvare. Dok je vlak nastavljao put svega nekoliko koraka od mora, Max je provukao glavu kroz prozor i prvi put na svojoj koži osjetio vjetar natopljen mirisom
R 15 R
salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je promatrao iz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajući na pitanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom je trenutku znao da više nije važno kakva je sudbina toga putovanja ni na kojoj će se postaji vlak zaustaviti; od toga dana nikad više neće živjeti na mjestu s kojeg ne može svako jutro vidjeti buđenje toga plavog i zasljepljujućeg svjetla koje se penjalo prema nebu poput magične i prozirne pare. Bilo je to obećanje koje je dao sam sebi. *** Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlak udaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekoliko minuta svoju obitelj s prtljagom pred uredom šefa sta nice kako bi s nekoliko mjesnih prijevoznika pogodio razumnu cijenu za prijevoz sandukâ, osoba i ostalih drangulija do njihova odredišta. Prvi Maxov utisak o selu i prizoru koji su nudile stanica i prve kuće čiji su se krovovi sramežljivo pomaljali iznad orezanih stabala bio je da to mjesto nalikuje na maketu, na jedno od onih sela izrađenih u minijaturi za kolekcionare električnih vlakova, u kojima čovjek ako se odvaži otići
R 16 R
dalje nego što bi trebao može pasti sa stola. S tom idejom Max je počeo razmišljati o zanimljivoj inačici Kopernikove teorije o svijetu, kad ga je majčin glas, tik uz njega, istrgnuo iz njegovih kozmičkih sanjarenja. “I? Prolaz ili pad?” “Još je rano reći”, odgovorio je Max. “Izgleda kao maketa. Poput izloga dućana s igračkama.” “Možda to i jest”, nasmiješila se majka. Dok je to činila, Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijedi odraz svoje sestre Irine. “Ali nemoj to reći ocu”, nastavila je. “Evo ga, stiže.” Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snažnih prijevoznika u sličnoj odjeći umrljanoj uljem, čađom i nekim tvarima koje je bilo nemoguće razaznati. Obojica su imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da im je to uniforma. “Ovo su Robin i Philip”, objasnio je urar. “Robin će odvesti kovčege, a Philip nas. Dobro?” I ne pričekavši pristanak, dva su se snagatora zaputila do brda sanduka te promišljeno digla najveći bez i najmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i promatrao brojčanik s nasmiješenim mjesecima. Kazaljke su pokazivale četrnaest sati. Stari sat na stanici pokazivao je dvanaest i pol.
R 17 R
“Sat na stanici ne ide dobro”, promrmljao je Max. “Vidiš?” odgovorio je otac razdragano. “Tek smo došli, a već imamo posla.” Majka se blago nasmiješila, kao što je uvijek činila pred izljevima optimizma kojim je zračio Maximilian Carver, ali Max je u njezinim očima uspio pročitati sjenu tuge i onu čudnu svjetlost koja ga je još od djetinjstva tjerala da vjeruje da njegova majka naslućuje u budućnosti ono što drugi nisu mogli naslutiti. “Sve će biti dobro, mama”, rekao je Max, i osjetio se glupo već sekundu nakon što je izrekao te riječi. Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmiješila. “Naravno, Max. Sve će biti u redu.” U tom je trenutku Max bio siguran da ga netko promatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga među željeznim šipkama s jednog prozora stanice pozorno gleda veliki tigrasti mačak kao da čita njegove misli. Mačak je trepnuo i u jednom skoku, koji je odražavao neslućenu pokretljivost za životinju te veličine, bio to mačak ili neka druga životinja, došao do malene Irine te leđima okrznuo bijele gležnjeve Maxove sestre. Dje vojčica je kleknula kako bi pomazila životinju, koja je tiho mijaukala. Irina ga je uzela u naručje, a mačak se umiljato prepustio ljuljuškanju ližući nježno prste dje R 18 R
vojčice, koja se smiješila opčinjena mačjim čarima. Irina je s mačkom u naručju došla do mjesta gdje je čekala obitelj. “Tek smo došli, a ti si već našla neku živinu. Tko zna što nosi na sebi”, odrezala je Alicia, očito uzrujana. “Nije živina. To je mačak i napušten je”, objasnila je Irina. “Mama?” “Irina, nismo ni do kuće došli”, počela je njezina majka. Malena je napravila sažaljivu grimasu, kojoj je mačak pridonio nježnim i zavodljivim mijaukanjem. “Može biti u vrtu. Molim te…” “To je debeo i prljav mačak”, dodala je Alicia. “Pustit ćeš je da opet istjera svoje?” Irina je uputila starijoj sestri prodoran i žučljiv po gled koji je obećavao objavu rata ako ova ne zatvori usta. Alicia je izdržala pogled nekoliko trenutaka, okre nula se uz bijesan uzdah te se stala udaljavati prema mjestu gdje su prijevoznici tovarili prtljagu. Putem je naišla na oca, kojemu nije promaknulo Alicijino rumenilo. “Već smo se posvađali?” upitao je Maximilian Carver. “Što je to?” “Sam je i napušten. Možemo ga uzeti? Bit će u vrtu i ja ću ga čuvati. Obećavam”, požurila je objasniti Irina. R 19 R
Urar je nijemo pogledao mačka pa svoju ženu. “Ne znam što će reći tvoja majka…” “A što ti kažeš, Maximiliane Carveru?” odvratila je žena uz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dilemom koju je prebacila na muža. “Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osim toga…” “Molim te…” cviljela je Irina. Urar i njegova žena izmijenili su sudionički pogled. “Zašto ne?” zaključio je Maximilian Carver, ne že leći da ljeto počne obiteljskim sukobom. “Ali ti ćeš se brinuti o njemu. Obećavaš?” Irinino se lice ozarilo, a mačje su se šarenice sužavale sve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svijetlom krugu njegovih očiju. “Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena”, rekao je urar. Irina je nosila mačka u naručju trčeći prema kamionetima. Mačak, s glavom naslonjenom na djevojčičino rame, prikovao je oči uz Maxa. “Čekao nas je”, pomislio je. “Nemoj samo stajati, Max. Idemo!” bio je uporan otac dok je hodao prema kamionetu držeći pod ruku njegovu majku. Max je išao za njima. Tad ga je nešto natjeralo da se okrene i ponovno R 20 R
pogleda pocrnjeli brojčanik sata na stanici. Pozorno ga je promotrio i uočio da nešto nije u redu. Max se savršeno dobro sjećao da je kad su došli na stanicu sat pokazivao dvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivale deset do dvanaest. “Max!” začuo se glas njegova oca iz kamioneta. “Idemo!” “Evo”, promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajući brojčanik. Sat nije bio pokvaren; savršeno je radio, ali imao je jednu posebnost: išao je unatrag.
R 21 R
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom Fraktura Dizajn naslovnice © Opalworks / © Corbis Godina izdanja 2012., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-381-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
R 230 R
R 231 R
Dok Drugi svjetski rat hara Europom, ekscentrični urar i izumitelj, otac glavnog junaka Maxa Carvera, odluči preseliti svoju obitelj iz grada u maleno mjesto na obali. Ali tek što su stigli, počinju iskrsavati čudnovate i neobične stvari. Max otkriva vrt prepun jezovitih kipova, njegovu mlađu sestru opsjedaju zastrašujući glasovi, a kutija starih obiteljskih filmova otvara prozor u prošlost. Najviše ih uznemiruju glasine o prvim vlasnicima kuće, čiji je sin misteriozno nestao. Kada Max, njegova starija sestra Alicia i njihov novi prijatelj Roland odluče istražiti prošlost, otkrivaju strašnu priču o Princu Magle, čija sjena izlazi noću da poravna stare račune, a nestaje s prvim svitanjem... Princ Magle prvi je majstorski roman Carlosa Ruiza Zafóna, neodoljiva tajnovita priča prepuna romantike i avanture.
R 232 R 99,90 kn
www.fraktura.hr