Prakseologija hrvatske književnosti III

Page 1

protiv kratkog pamćenja

Prakseologija hrvatske književnosti Knjiga III.

1


2

branimir donat


protiv kratkog pamćenja

3

Branimir Donat

Prakseologija hrvatske književnosti III. Modernizam i postmodernizam priredio Goran Rem

Fraktura


4

branimir donat

© Branimir Donat Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-465-2 (Knj. 111) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 829580


protiv kratkog pamćenja

5

Sadržaj Protiv kratkog pamćenja: Zenitizam, avangardizam i ostali izmi dvadesetih godina u nas

7

Za jednu kritičku dramaturgiju klišeja

31

Andrić i šutnja

57

Performans kao oblik komunikacije hrvatske dade i njezinih inačica s javnošću

61

O Ivanu Messneru nešto više

71

Jedna psihoanalitička epizoda u hrvatskom međuratnom romanu

103

Postoji li jedna, dvije ili više hrvatskih književnosti?

117

Zabranjene knjige hrvatske književnosti

133

O nedodirljivosti ranjivih: Kruženje oko dvadeset nepoznatih rukopisa o traumama pedesetih

145

Igre života oko smrti

167

Raskopčani general

185

Nekrotično sjećanje

193

Poezija i jezične utopije

203

Bilješke o najnovijoj hrvatskoj poeziji

229

Radovan Ivšić, slijepi Narcis

239

Vječna radovanka Bore Pavlovića

267


6

branimir donat

Đerdan kao lisičine

301

Načela tzv. škole zagrebačke stilističke kritike

307

Pjesništvo Antuna Šoljana

333

Korak u stranu ili kvadratura kruga hrvatske književnosti

353

Il miglior fabbro: Nešto poput završetka

365

Signativnost antologija i pojava pjesme u prozi u suvremenom hrvatskom pjesništvu

369

Konkretna poezija

387

Viktor Vida: pjesnik i u prozi

405

Izuzetni pripovjedač

411

Strujanja u novijoj hrvatskoj noveli

417

Maniristička stabilnost Labilnog položaja Nedjeljka Fabrija

449

Pjesnik nade

453

Od tragedije do mimusa

461

Umire li kriminalistički roman?

469

Potencijalni nobelovac

485

Astrolab za hrvatske borgesovce

493

Zapis o Daliboru Cvitanu

523

Ima li Ivan Aralica političku trakavicu?

545

Zašto hrvatski pisci tako rado lažu kad pišu svoje životopise?

551

Može li se čitati 70 kritika Igora Mandića na nudističkoj plaži?

555

Poznatoga hrvatskog pjesnika i emigranta Borisa Marunu HDZ u dijaspori ocrnio je kao politički nepodobnoga!

559

Barbieri

565

Rat i ratna književnost

569

Ovisnost kritike ili Za prakseologiju književnosti

575

Kazalo imena

591


protiv kratkog pamćenja

7

Protiv kratkog pamćenja Zenitizam, avangardizam i ostali izmi dvadesetih godina u nas Posljednjih dana o Zenitu1 i zenitizmu mnogo je toga rečeno i napisano, iako sam uvjeren da se o svemu tome može pisati i s ponešto drugačijim pristupom i pozivati na neke druge, manje poznate činjenice. Slika koja nam je predočena vrlo je konzekventna, uravnotežena, sračunata na to da se obnovi zanimanje za jedno razdoblje i neke zaboravljene ličnosti, premda bi se moglo navesti veliki broj činjenica2 koje, djelomično ili čak u cijelosti, opovrgavaju sliku koja bi trebala biti ujedno i povijesni dokaz i fenomenologijski opis svega postojećega u vezi s Ljubomirom Micićem i njegovom djelatnošću kao pisca, urednika revije Zenit

U povodu izložbe Zenit i avangarda 20-tih godina koju je organizirao Narodni muzej Beograd i beogradski Institut za književnost i umetnost, održan je međunarodni skup, a u našoj periodici pojavio se veći broj prigodnih, ali nažalost i nekompetentnih tekstova na ovu zanimljivu temu. 2 Bilo bi zanimljivo prikupiti i objelodaniti sve polemičke tekstove Micićevih suvremenika protiv njega, kao i protiv njegova pokreta. Posebno bi bili indikativni tekstovi autora koji su i sami bili pripadnici nekog od modernističkih pokreta u rasponu od ekspresionista pa do nadrealista. 1


8

branimir donat

i uvjetno govoreći galerista avangardne umjetnosti i to pretežno konstruktivističke orijentacije. Premda ne želim započeti dijalektičku raspru na temu što bijaše prije kokoš ili jaje, mislim da je metodološki neprihvatljivo početi i završiti s pojavom, odnosno prestankom izlaženja Zenita, kao i s postupkom “sterilizacije” tj. izdvajanja iz njegova ozračja svega što možda dovodi u pitanje osnovnu tezu. Da je izložba bila priređena za Micićeva života uvjeren sam da bi okviri bili možda još uži, pristup radikalniji, a načelo intransigentnosti posvema zamijenilo povijesne činjenice. Ali Ljubomir Micić mrtav je već gotovo dvanaest godina, na njegove hirove doista se ozbiljan povjesnik ne treba oslanjati, čak štoviše treba ih uklanjati svagdje gdje zamućuju pravo stanje stvari. Nažalost, uz mnoge radnje3 obavljene s akribijom i s ljubavlju, ostalo je dosta nerazjašnjenih činjenica, a u prvom redu analiza stvarne recepcije Micićeva djela i djelovanja. Ovo pišem zato jer sam sve uvjereniji da konceptualizam sve češće počinje zamjenjivati priređivački koncept, a to znači da počinje dominirati metodologija: što se babi htilo, to se babi snilo (ovo nije antifeministička aluzija). Elem, od Zenita se želio učiniti eminentni konstruktivistički časopis, a što se pak namjeravalo uraditi s Ljubomirom Micićem i Brankom Ve Poljanskim to mi je mnogo nejasnije i upravo je to jedan od razloga zašto i pokušavam iznijeti neke podatke na svjetlo dana. Pojava nije sama po sebi izolirana jer je u istim prostorijama prije dva mjeseca održana iz­ ložba Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti, 1919.–1941.4 koja je patila od sličnih boljki, koje očito profesionalni “kunstgeschihteri” nisu voljni ili jednostavno, još nisu sposobni razriješiti. Isprike da određene predradnje nisu obavljene ne mogu se uzeti u obzir jer se od postojećih podataka može stvoriti križaljka u kojoj će se

Književnost 7-8, Beograd 1981., str 1477-1611, te Književne novine br. 663, Beograd 27. januar 1983. 4 Galerija suvremenih umjetnosti, Zagreb, Katarinski trg. 3


protiv kratkog pamćenja

9

neke praznine (kada se u nju unesu sve poznanice) riješiti gotovo same od sebe. Obzirom da se radi o pojavama koje se valoriziraju u vremenu, onda valja genealoško stablo razvoja naših modernizama i avangardi pratiti u svim njegovim devijacijama ili potvrdama pravila koje je sankcionirala povijest moderne umjetnosti, kao i svim onim elementima koji govore o stilskim ili idejnim težnjama određenih autora ili razdoblja. Knjiga smijeha i zaborava5 Milana Kundere aktualizira važnost povi­ jesne misli i ulogu povjesnika. Treba se boriti protiv kratkog pamćenja, suprotstavljati zaboravu. Trava zaborava prekrit će mnoge dokumente, spomenike, grobove. Od nečijih života i sudbina neće ostati ništa nego neka mala izbočina u erodiranom tlu, ostatke treba stoga pomno konzervirati, sačuvati im izvorne oblike i značenja, a tek kada se to uradi može se prijeći na alkemijski postupak interpretacije, odnosno željeti u tuđe tijelo udahnuti vlastiti duh, našu, današnjim vremenom determiniranu misao. Pred nama je poglavlje povijesti hrvatskog i srpskog modernizma, razdoblja u kojem sve pojave nisu još obrađene i gdje još uvijek prevladava opčinjenost našim pravodobnim priključivanjem na brzovlak modernosti, odnosno našom vožnjom na puferu evropskih modernizama. Upravo zato jer samo činjenice mogu u tu materiju unijeti jasnoće, inzistirat ću samo na njima. Razdoblje evropskog simbolizma i secesije svjesno ću preskočiti, premda i tamo nije sve jasno. Prema tome ne preostaje nam ništa drugo nego započeti s futurizmom. Već 1909. može se pročitati u Savremeniku informativni članak o talijanskom futurizmu. Ivan Ljubić 1912. u dnevniku Jutarnji list objavljuje članak O futurizmu i futuristima, sljedeće godine također u zagrebačkom dnevniku Agramer Tagblatt na njemačkom jeziku izlazi članak pod naslovom Futuristen, a A. G. Matoš iste godine piše vrlo dobar, kompetentan članak u Obzoru, pun simpatije o

5

Milan Kundera: Knjiga smijeha i zaborava, GZH, Zagreb 1982.


10

branimir donat

novoj tečevini na području umjetnosti pod naslovom Apologija futurizma. Matošev tekst se nikako ne može shvatiti kao puki izraz kurtoazije ili odgovor na onu simpatičnu posvetu što mu je svojom rukom ispisao F. T. Marinetti na prvoj stranici antologije I poeti futuristi, Milano 1912., a koja glasi: “A Gustave Matoš con omaggio di viva simpatia futurista”. Niko Bartulović u Savremeriku, glasilu hrvatskih književnika, tiska esej O futurizmu (1914.), Čerina pokazuje u više navrata razumijevanje i zavidnu obaviještenost o pokretu i zbivanjima u njemu, upozorava da je rano preminuli Janko Polić Kamov naš prvi futurist, a najnovija istraživanja pokazuju da je za glavno futurističko glasilo, talijanski časopis Lacerba priredio izbor fragmenata iz napisa Janka Polića Kamova, ali pod signaturom Jean Paul što je tek nedavno otkriveno zahvaljujući Tonku Maroeviću. Sličnih pojedinosti mogli bismo navoditi i dalje, a da bismo pokazali realnost ove povezanosti valja navesti da je Marino Tartaglia izlagao u Rimu 1918. prije završetka I. svjetskog rata zajedno s De Chiricom, Carràom, Prampolinijem i Sofficijem. Na futurizmu inzistiram zbog toga što se smatra da je i Herwarth Walden6 pri pokretanju časopisa Der Sturm (1910.) preuzeo temeljne ideje formulirane u futurističkim manifestima, ali u nepolitičkom obliku, te da su te ideje još uvijek bile žive kada je Juriš 1912. u Berlinu otvorio istoimenu likovnu galeriju. I dok je Marinetti bio papa talijanskog pokreta, Walden si je sličnu ulogu prisvojio unutar njemačkog pokreta, te je samo ono što je on prihvaćao dobivalo vizu. Pojava autokracije je izgleda karakteristična za rane avangarde i po svemu je sudeći plod nekog unutarnjeg, genetskog sektaštva, jer kako objašnjavati pojave, uloge i ponašanje: Tristana Tzare, pojedinaca iz različitih futurističkih škola u dorevolucionarnoj Rusiji, pa sve do manira Andréa Bretona koji je neprestano beatificirao, a zatim anatemizirao svoje nadrealističke pristalice. U zagrebačkim knjižarama ekspresionističke publikacije su se mo-

6

Valter Mušg: Tokovi ekspresionizma, k.z. Petar Kočić, Beograd 1972.


protiv kratkog pamćenja

11

gle bez velikih napora kupiti ili naručiti, a osim očitih dokaza višeg stupnja obaviještenosti o čemu svjedoče djela i napisi Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, Antuna Branka Šimića, neumorni posjetilac zagrebačkih antikvarijata, naročito prvih poslijeratnih godina mogao je naići na brojne knjige značajnih autora tog razdoblja,7 što je svjedočilo da je recepcija postojala. Čak i naslovi tadašnjih najznačajnijih hrvatskih revija kao što su Plamen, Vijavica, Juriš to potvrđuju više nego što bi i trebalo. Da je spektar obaviještenosti bio širi nego što se to uglavnom pretpostavlja, potvrđuje i podatak da je 1914. bilo već sve obavljeno da se pokrene časopis Zvrk.8 Glasilo Hrvatskog FUTURISTIČKOG Pokreta čiji je urednik i izdavač bio Joso Matošić, kasnije u hrvatskoj publicistici poznatiji kao Joe Matošić. Atentat u Sarajevu, a ubrzo zatim i izbijanje rata omeli su planove, čak su se dojučerašnji potencijalni suradnici našli na protivničkim stranama. Međutim, ostalo je sačuvano mnoštvo dokumenata koji mogu poslužiti kao materijalni dokaz o postojanju pretpostavki za inauguraciju najavangardnijih modernističkih pokreta u ozračju hrvatske književnosti. Ne ispisujem ove retke kako bih dokazao bilo što, što ide na uštrb zenitizma, jer se radi o notornoj povijesnoj činjenici, namjera nam je suptilnija, naime Zenit, zenitizam i ličnost Ljubomira Micića nužno je

To mogu posvjedočiti vlastitim iskustvom. Tako sam pedesetih godina kupio u antikvarijatima originalno izdanje Apollinaireove knjige Le poète asassiné, originalni primjerak časopisa Dada, brojna nadrealistička izdanja, a znam da se našao i originalni separat Einsteinove Teorije relativiteta. Ovo navodim kao sociološki relevantan kuriozum. 8 Prve indicije o časopisu Zvrk dao mi je šezdesetih godina Boro Pavlović, tada sam imao u rukama i neke od autentičnih materijala, što sam i u nekom od svojih napisa spomenuo. Prvi sustavni tekst na ovu temu objavio je Boro Pavlović kao prilog Zagrebačkim književnim razgovorima 2. travnja 1973. Spomenuti tekst pod naslovom “(Ne)objavljeni hrvatski futuristički časopis Zvrk”, Most – The Bridge 39-40, str. 216-219, Zagreb, 1973. Danas je postojeća građa, objelodanjena u tekstu Sofie Zani “La mai pubblicata rivista futurista ‘Zvrk’ ed il futurismo in Croazia (1909.-1914.)” u Filologia moderna 4, Università degli studi di Udine. Pacini editore, Pisa 1980., str. 303-349. 7


12

branimir donat

prikazati kao dinamičku rezultantu zbivanja koja su imala svoju pretpovijest. Ako Walter Muschg9 može tvrditi da je teorijska osnova Waldenova Der Sturma preuzeta od Marinettija, mislim da se politički odium povezan uz ime i djelo F. T. Marinettija, njegovo povezivanje uz političku praksu talijanskog fašizma, nužno mora prevladati i tek kasnije će biti jasnije u kojoj su mjeri poticaji njegovog juturizma bili plodonosni za budućnost brojnih evropskih pjesničkih, pa i likovnih moderniteta. (Dovoljno je prelistati izvanrednu dokumentaciju što ju je prezentirao Giovanni Lista u knjizi Futurisme. Manifestes, documents, proclamations izd. L’Age d’homme, Lausanne, 1973. pa da bi ova teza bila prihvaćena kao očiti dokaz.) Ne treba mnogo dokaza da se dogovorimo, čak i na temelju izložbe što su je priredili: Irina Subotić10 kao autorica izložbe i Vida Golubović11 kao suradnica, da je Micić kao književnik ostao bez svog književnog djela, da je kao organizator mnogo bolje funkcionirao kao “oficir za vezu” s modernističkim pokretima u Evropi, nego kao animator koji je umio stvoriti suradnike na tlu u čiju se posebnost neprestano za­klinjao. “Iz optike iz koje u ovom radu posmatramo zenitizam bitno bi ipak bilo naznačiti u najopštijim crtama njegov odnos prema inventaru znakova prethodnih kultura i znakova kulturne stvarnosti vremena u kojem časopis neposredno deluje. Kao avangardni pokret zenitizam ima rušilački stav. Otuda nije nimalo slučajno za taj tip kulturnog ponašanja učestalo javljanje brojnih pojava koje upućuju na raskid sa tradicionalnim i postojećim tekstovima kulture. Snažno se opirući prihvatanju bilo kakvih kulturnih uzora, zenitizam izgrađuje unutar prostora svog delovanja i akcije poetiku i kritiku sa negativnim predznacima. Mogućnost stvaranja novih tekstova na

Valter Mušg: “Od Trakla Brehtu”, ibid., str. 15. Irina Subotić: Zenit i avangarda dvadesetih godina, katalog izložbe, Narodni muzej, Beograd, 1983., str. 49-76. 11 Vida Golubović: “Eksperiment Zenita”, ibid., str. 33-48. 9

10


protiv kratkog pamćenja

13

osnovu postojećih u principu se odbacuje. Načelo osporavanja, usmereno na borbu protiv ‘svih tradicija’, ‘aka­de­miz­ma’, ‘individualnog duha’ očituje se u potpunom ne­giranju buržoaske i kapitalističke stvarnosti, kao i u radikalnom odbacivanju kulturnog i umetničkog tradicio­na­lizma.”12(41-42). Ili nešto dalje: “U osnovi zenitističkog koncepta nalazi se civilizacij­skokritički pristup kulturi, radikalni gest direktnog suprot­ stavljanja tradicionalnom shvatanju o nadmoći zapadnog kulturnog kanona. Kao ishodišni moment ovakvog pristupa zenitistima je poslužila ideološka konstrukcija o krizi evrocentrizma, o univerzalnom propadanju zapadne civilizacije, o raspadu buržoaskih vrednosti. Otuda će zenitistički pokret svoju formulu utemeljiti na semantičkoj dihotomiji barbarstvo – civilizacija, ne kao pokušaju prevladavanja ove dihotomije, već kao alternativi ‘novog viđenja’, inzistirajući na opoziciji inovacija – automatizam pomoću nacionalno-funkcionalnog modela kulture. I pored snažnih kulturnih i umetničkih podsticaja evropske avangarde dvadesetih godina, zenitizam je ponudio svoj izvorni predlog u obliku konstruktivno-civilizacijskog projekta, nazvanog balkanizacija Evrope, sa naglaskom na radikalnom osporavanju kulturnog kontinuiteta i zahtevom za globalnom revolucijom umetnosti, koja bi se ostvarila iz­ gradnjom novog evropskog modela na osnovama balkanskog varvarizma i primitivizma. Zenitisti napustivši tradicionalni model kao glavne principe uzdizali su novi Balkan, novu balkansku kulturu i umetnost i, pozivajući se na zdrav balkanski dinamizam, za simboličnog tvorca balkanskog modela proglasili novog čoveka, personifikovanog u liku velikog pojedinca-barbarogenija.”13

12 13

Ibid., str. 41-42. Ibid., str. 46.


14

branimir donat

Tako piše sastavljačica, koja se u svojoj konstrukciji možda i suviše oslanja na lotmanovski model kulture, a ovako govore poznate, manje poznate i posve nepoznate činjenice. Za pojavu Zenita i zenitizma bile su ispunjene mnoge povijesne pretpostavke, ali isto tako treba biti načistu s tim da ih zenitisti, a to znači u prvom redu Ljubomir Micić nisu iskoristili. Tekst “Kategorički imperativ zenitističke škole” objelodanjen prije više od 60 godina (točnije 1922.) fragmentaran, razbarušen, pun osporavanja možda je najznačajniji teorijski tekst koji može objasniti stvaralački položaj Ljubomira Micića kao stvaraoca i teorijsku podlogu većine u njemu objelodanjenih priloga. U VI. vježbi čitamo sljedeću recepturu nužnu da se napiše “Zenitistička pesma: 1. ne sme biti banalna! – mislim na kravu muzaru estetiku. 2. ne sme biti rimovana! – samo parodije treba rimovati. 3. ne sme biti određena! – demarkaciona linija mozga nepoznata. 4. ne sme biti epski opširna! – epika nije energetika. 5. ne sme biti slatkorečiva! – od slatkoće lepe se usta. 6. ne sme biti sentimentalna! – život se ne izražava sentimentalnošću. 7. ne sme biti bezidejna i vezana! – veznike, vezice i podvezice trebaju žene za čarape. 8. ne sme biti deklamatorska! – deklamacija izaziva samo aklamaciju. 9. ne sme biti frazerska! – rečnici i leksikoni oteščavaju prodore. 10. ne sme biti simbolična! – crna mačka ostaje samo crna mačka. Zenitističko pesništvo mora biti: JEDNOSTAVAN IZRAZ ČOVEKA NEPOSREDAN IZRAZ DUŠE STVARNA FILM PROJEKCIJA VREMENA JASNOĆA Zenitističko pesništvo mora biti pretežno imenično razumljivo i kompaktno: FENOMEN. Pesma mora biti totalni izraz naše dobe i totalni život našeg vremena. Realizacija novog stila i ritma moguća je samo kao REČI U PROSTORU”14

Ljubomir Micić: “Kategorički imperativ zenitističke pesničke škole”, cit. prema Književnim novinama 663, str. 5, Beograd, 27. januar 1983. 14


protiv kratkog pamćenja

15

Treba li ponavljati da je Hrvatska književna laž tiskana četiri godine ranije, a da je njoj prethodio Namesto svih programa Antuna Branka Šimića u prvom broju Vijavice koja nosi datum od 1. decembra 1917. gdje čitamo: “Mi ne znamo šta je to umetnost; to ne zna, uostalom, niko dosada. Velika stvar je, uistinu. Od Platona i Plotina pa do Kanta i današnjih estetika napisana je o umetnosti silna gomila knjiga; ali je, uistinu, o umetnosti napisano, rečeno vrlo malo; čudno malo; tek nekoliko istina. I mada se zna o umetnosti tih nekoliko istina, ona se ne zna; umetnost. Niko još nije pogledao do bezdana koji se zove umetnost; da li se uopće može kad je bezdan? I da li to uopšte treba?”15 U ovom mladenačkom tekstu zatim se govori o ekspresivnoj podlozi umjetnosti da bi se pri kraju sjetio našeg položaja: “Kod nas, na Jugu, još je vrlo neodređen pojam naše nacionalnosti, u umetnosti. Ne čudimo se: Balkanci smo; narod mlad i koji je tek protro oči iza barbarskog snevanja. No naša zemlja, koja je pokazala da može roditi velikim stvari­ma, navlastito velikim stvarima krvi, moći će da rodi i velikim stvarima umetnosti (ona je sebi već osvetlala lice: narodna je pesma; Mažuranić je; Meštrović je), dakako; onda ćemo posle tih velikih i do­ voljnih stvari uvideti šta je bitnost naškosti i šta je naša umetnost; naša poezija, naša skulptura, naša muzika, naša arhitektura. Danas je kod nas samo vreme za stvaranje; vreme za rad, kako voli reći Rodin. Mi smo na cesti da stvorimo naš stil; našu kulturu. I naš stil biće. Naš stil i naša kultura, različni od svih drugih stilova i kultura; jer ćemo biti mi. A biti, to će reći biti različan od drugih (reče ne znam ko pre mene).”16 Ali valja imati na umu da je nerečeni Joe Matošić još davne 1914. pripremio za tisak proglas predviđen da se tiska unutar velikog kruga na prvoj stranici Zvrka: “Ufuturističena Futuristička varnica. Uzavrela je naša krv, te ključa i struji. Taj omladinski žar bukti, pali i žeže; peče,

Antun Branko Šimić: “Namesto svih programa”, Vijavica br. 1, cit. A. B. Šimić: Proza I, Znanje, Zagreb, 1960., str. 41. 16 Ibid., str. 43. 15


16

branimir donat

kida i reže. U nami je ognjene mladenačke sile, snage i moći da pokidamo okvire, steznike i okove, koje ne priznajemo. Rezervoar naše volje ispunjen je prevratnim nezadovoljstvom i buntovnim nemirom, a nadasve energijom, koja će da poruši sve što je staro i slabo, da podigne što je novo i vrijedno. I ekspanzija i eksplozija moćne žilave i nesavladive jakosti naše, triumfirati će snagom najžešćeg vulkana, zagrmiti kao najgromniji top najvećeg nebojše, riknuti i kriknuti kao najžući lav, najprugastiji tigar i najmrljastiji leopard. Zato ćemo ushićeni pohrliti vatrenim entuzijazmom iz tmine i doline u svjetlo i visine, krstareći slobodno bez straha u pogibelj kao zračni futurist Pégoud. A pustimo li se, da u tamnim barama uništimo zavidne zelene i zaglušne kreketuše, provalit ćemo zapjenušeni kao voda Nijagare, Gubavice i Krke. Mladosti! Hrabro, srčano, smjelo napred: betonirati, popločati, asfaltirati iznemogli pasatizam, da se slobodno, ustrajno, smiono razvije i hrvatski futurizam.”17 Tekst Ljubomira Micića Čovek i umetnost tiskan u prvom broju Zenita s datumom 1. februara 1921. ne izlazi iz okvira što smo ga omeđili navedenim programatskim tekstovima hrvatskog modernizma nastalim prije završetka rata. Spomenuti tekst je zapravo odjek navedenog programa časopisa Vijavica s refleksima duhovnog podneblja koje je već asimiliralo voluntarizam moderne umjetnosti od futurizma, preko ekspresionizma i koje je sazrelo za dadaističku pobunu, koja u prvom broju Zenita nije nazočna jer ovo su opća mjesta modernističke retorike: “Naše su duše prepune čežnje za objavljenjem. A umetnost je veliko objavljenje Duha i veliko ispunjenje čovekovih čežnja. Ona je večni naš nemir, večna dinamika, pokret, večna

Sofia Zani, ibid., str. 314. Matošić u drugom tekstu spominje ruske lučiste i budetjanine. Bio je očito dobro obaviješten.

17


protiv kratkog pamćenja

17

anarhija, večna revolucija. U njoj ne može i ne sme biti mirovanja. Naša tragedija nemira i umiranja postigla je svoj Crni Vrh i odredila umetnosti novi pravac. Danas je druga renesansa. U ekspresionizmu ona je našla svoju najsnažniju afirmaciju. Ekspresionizam je imperativ duše za najjačim izražajem u um etničkom delu. Zenitizam je težnja za stvaranjem najviših oblika. Zenitizam je apstraktni metakozmički ekspresionizam. Zenitizam i ekspresionizam su zrcala u kojima ćemo ugledati našu strašnu unutrašnju bol – dramu naše duše. Oni će još dugo ostati ukleta zrcala za još nerođena pokolenja što su začeta u krvi. Jer oni neće naći sebe, ali će naći nas. Oni će dugo i bespomoćno u budućnosti tražiti sebe, i opet će naći – nas. A mi kao strašne prikaze i fantomi lutaćemo krvavim rukama njihovim snovima i noćima. Mi smo amanet budućih sinova koji treba da se žrtvuju za spasenje Čoveka, a mi im ostavljamo našu Golgotu i Maslinovu Goru u delima – ko utrti put do vaskrsenja. Naš vapaj ČOVEK. Naša vera: ZENITIZAM.”18 Mogli bismo navesti cijeli niz paralela, ne zato da bismo željeli osporiti Micića, ne zbog toga da bismo mu porekli bilo kakvo značenje, nego samo zato kako bismo pokazali da je i u književnosti evolutivno načelo nazočnije nego što nepoznavaoci materije to mogu pretpostaviti. Jedan od aduta s kojim zenitizam nastojimo afirmirati, bez mo­ gućnosti priziva, jest podatak da je to jedina naša revija o kojoj se znalo u inozemstvu, koju spominju povjesnici avangardnih stremljenja u Evropi i koja je uspjela osigurati međunarodnu suradnju. Sve je to samo djelomično točno, jer sve to treba kvantificirati, pa se vidi kako je ri-

Ljubomir Micić: “Čovek i umetnost”, Zenit 1, Zagreb, veljača 1921., cit. prema Književnosti 7-8, Beograd, 1981., str. 1491. 18


18

branimir donat

jetko kada preraslo okvire reciprociteta ili tipične psihologije sektaštva. Kada su u pitanju marginalni pokreti, predstavlja quantité négligée, jer prosudba o Micićevu literarnom djelu ne samo da nije pouzdana nego se po pravilu temelji na krivim pretpostavkama. Vratimo se unazad i pokažimo kako je i na polju internacionalizma postojala tradicija, odnosno da je to jedan od toposa modernističke književnosti, koji, nesiguran da će moći pustiti korijene u vlastito tlo, traži vrtlara na strani. U materijalima za netiskani prvi broj časopisa Zvrk nalaze se prvi glasi internacionalne suradnje i želja da se integriramo u šire, međudržavne i nadnacionalne okvire. U arhivi Zvrka nalazi se pismo F. T. Marinettija datirano 16. aprila 1914. sljedećeg sadržaja: “Cari colleghi della Rivista croata ‘Zvrk’. Saluto con entusiasmo la nasoita della prima rivista futurista croata, e vi mando un articolo che servira a chiarire qualche punto oscuro. Vi consiglio di pubblicare questo articolo in italiano e in croato. Aspetto ansiosamente la vostra rivista e vi prego di grandire un abraccio augurale Vostro F. T. Marinetti”19 Sačuvan je i Marinettijev prilog koji je djelomična prvi put objelodanjen na talijanskom jeziku 1915.20 Priznajem, u oba slučaja riječ je o intencijama koje na kraju krajeva nisu dovele do djela, do književnog djela koje bi imalo značajnije reperkusije na samu književnu proizvodnju. Pojedinačni angažman nije pokrenuo kolektivnu imaginaciju. Međutim, kako se radi o fenomenologijskim opisima koji ne namjeravaju biti vrijednosni, povjesnik ih mora podjednako uvažavati. Na ovo me primorava Milan Kundera i njegova mudra i istinita Knjiga smijeha i zaborava protiv kratkog pam-

19 20

Sofia Zani, ibid., str. 320. Ibid., str. 320-322.


protiv kratkog pamćenja

19

ćenja, protiv zaborava koji mnogima konvenira jer povijest pretvara u instrument volje za moći. Upravo kao hommage istini nedavno sam osporio smisao izložbe Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919.–1941.21 u prvom redu ne shvaćajući čemu je sastavljač odabrao razdoblje trajanja Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije kao tako presudno za život moderniteta na našem tlu. Navedeni primjeri pokazuju kako je vremenska parenteza ishitrena, lažna, a možda čak i tendenciozna. I u slučaju Zenita korekture su nužne i one povijesne provenijencije, kao i one koje uzimaju u obzir književno funkcioniranje tekstova objavljenih u reviji (mislim pri tome isključivo one s naših jezičnih područja). Vratimo se opet korijenima. Ovoga puta za onima koji otkrivaju genezu Micićeva modernističkog “rukopisa” i njegovu povezanost s literaturom onoga doba. Neke mistifikacije postaju povijest, neke nepravedno ulaze u carstvo mita koji pokušavamo prikazati ujedno kao i carstvo nužnosti. Red i slijed su stoga bitni, slijed činjenica ne mora uvijek biti presudan, ali neka bude u relaciji s istinom. Oprez je osobito bitan kada postoje razlozi da korigiramo povijest, kada osjetimo razložnu potrebu da gospođicu Klio uvjerimo da je pogriješila ili da je čak i svjesno bila nepravedna. Zenit i zenitizam zavređuju povijesnu reviziju koja nužno ne mora izbjegavati kritičnost i vjerodostojnost. Kada sam prije nekoliko godina vidio simpatičan film Splav meduze Karpa Godine (slobodne varijacije na temu zenitizma), nesvjesno sam i sâm sudjelovao u kolektivnoj šarmantnoj mistifikaciji, u bajci o modernističkom duhu i agilnom životu jedne male umjetničke skupine koja je smisao svog života vidjela u pour èpater les bourgeoises. Bajka se zbivala dvadesetih godina i njezin je sadržaj govorio o nonkonformističkom životu, o pokušaju da se u sivilo svakodnevice unese čar poetske improvizacije, provokacije koja je u sebi sadržavala roman-

Branimir Donat: “Smušena didaktička izložba”, Likum nulti broj, Zagreb, veljača 1983., str. 6. 21


20

branimir donat

tičnu sanjariju o herojskom dobu avangarde, o slobodnom duhu modernističke umjetnosti, dok smo eto, mi osuđeni na sivilo svakidašnjice i hirove komercijalne ili ideologizirane umjetnosti postmodernističkog razdoblja. Osjećaj nesputanosti, slobode, sposobnost da se od svega učini igračka, zračio je zavodljivo iz ove projekcije sročene u duhu one vergilijanske aurea aetas, tako zarazno da sam i sâm požalio za imaginarnom prošlošću koja je mogla biti i moja, a ipak je mimoišla mene i moju generaciju . Ali svaka, pa tako i ova mistifikacija spada među opake zarazne boljetice; opasnost biva većom kada se izgubi osjećaj za zbilju, kada povijest postane puka tlapnja i kada zasjeni stvarnost. Sve sam ove prekognicije naveo upravo zato da bih istaknuo da smo ovih dana djelomice i mi žrtve jedne kolektivne opsjene, unutar koje je došlo do metamorfoze mistifikacije u mit, da bi se zatim mit nesvjesno predočio kao autentična povijest našeg umjetničkog života dvadesetih godina. Ova moralistička introdukcija bijaše nužna iz više razloga među kojima svakako valja istaknuti pitanje umjetničke vrijednosti, te društvene recepcije. Izložba Zenit i avangarda dvadesetih godina kao i izložba Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti 1919.-1941. otkrivaju nekoliko zajedničkih pogrešaka kao posljedicu nediferenciranog stilsko-tipološkog pristupa materiji. Jedno od ishodišta sastavljača temelji se na ideji o prožimanju umjetnosti i kompaktnosti modernističkih pokreta, o permanentno nazočnoj želji o totalnoj umjetnosti u kojoj bi se prožimali razni rodovi stvaralaštva. Za to postoje brojni povijesni primjeri, strukturne i tematske paradigme, privlačni uzorci kojima, eto, treba pronaći funkcionalne elemente i analogije i u nas, pa tada teza postaje dokaz. Upravo zato i dalje traje lov za mrtvim dušama. Ali danas se umjesto s genijalnim opsjenarom Čičikovim sve češće susrećemo sa sofisticiranim profesorima i čitavim sveučilišnim pogonima gdje po prvi puta čitaju knjige i časopise koje su svojedobno i pravodobno (a to znači prije pedeset ili čak šezdeset godina) zapravo trebali pročitati još njihovi očevi. Razmišljajući o ukusu općinstva mudri Baudelaire je izrekao misao


protiv kratkog pamćenja

21

o tome kako je publika sat koji kasni. Ovu istinu tijekom vremena prihvatili su mnogi, ona je čak postala zastava ispod koje se okupljaju mnogi spremni za veliki pothvat proricanja prošlosti. Sve je više samozvanih pristalica Baudelaireove dijagnoze, ali isto tako sve se češće susrećemo s parodijom spomenute ideje u praksi. Zato što se više primičemo kraju uglavnom govorimo o prvim stvarima umjetnosti. Kako su u nizu naših modernističkih časopisa i pokreta Zenit i zenitizam bili najgrlatiji i najbizarniji, a njihov mesija i papa Ljubomir Micić kao pisac, kao gospodar i sluga riječi evidentno jedan od najnedarovitijih, nužno je odijeliti tri sloja njegova djelovanja koji su nejednake vrijednosti. Prvo se valja pozabaviti s Ljubomirom Micićem kao piscem, odnosno pjesnikom, drugo sa samim časopisom Zenit, te kao treće, njegovim djelovanjem na međunarodnom organizacijskom planu. Premda radikalni negator postojeće umjetnosti, blizak u isti mah radikalnim pokretima evropske i ruske avangarde dvadesetih godina, pokretač i glavni suradnik Zenita isprva zagrebačke, a zatim beogradske “revije za umetnost i kulturu”, Ljubomir Micić nije stekao ime i mjesto u povijesti naše avangarde zbog toga što je bio posvemašnji negator i herostrat, nego upravo zato jer bijaše fanatično odan jednom shvaćanju misije moderne umjetnosti. Četrdeset i tri broja časopisa (u znatno manjem broju svezaka) tijekom šest godina izlaženja dovoljno je da se rekonstruira njegova participacija u zbivanjima hrvatske i srpske književnosti i umjetnosti, međutim, rezultati su ispitivanja valjani samo ako su komparativni, ako se bilanca oslanja i na neke druge momente osim kvantifikacijskih. Ne treba povlačiti pitanje tko je i kako financirao reviju Zenit. Očito su dva temeljna materijalna oslonca: 1. reklame trgovina i poduzeća, 2. imutak Micićeve supruge Anuške, premda se zbog nekih političkih tendencija (naročito u zagrebačkom razdoblju može pretpostaviti da su u opticaju bile i pare iz nekih “fondova”). Ova činjenica možda se mora dovesti u vezu s trenutnim otpuštanjem Ljubomira Micića iz državne službe, kada na mjesto ministra za prosvjetu dolazi Stjepan Radić.


22

branimir donat

U hrvatskoj literaturi Micić se pojavio prije pokretanja Zenita, premda je njegova bibliografija nevelika i u odnosu na aktivnost Krleže i Cesarca s jedne strane, Donadinija s druge i A. B. Šimića s treće, te za životni primjer Janka Polića Kamova neuočljiva, njegova literarna nazočnost sve do pojave njegova časopisa jedva bijaše registrirana... Micić je u književnost ušao s dvije nevelike knjižice pjesama Ritmi mojih slutnji (1919.), Spas duše (1920.), te scenskom igrom Istočni greh: Misterij za pobožne ljude čiste savesti (1920.). U pjesničkoj konkurenciji Miroslava Krleže, A. B. Šimića, Gustava Krkleca ili Tina Ujevića Micić kao poetska individualnost uopće ne postoji, njegov eksklamativni stih možda je najbliži “ekspresionističkoj” poeziji Augusta Cesarca, dakle onoj poeziji koja zauzima skromno mjesto u povijesti pjesništva spomenutog razdoblja. Znam da se aksiološkim načelima, kriterijem definitivnog djela ili zaokruženog stilskog djelovanja ne mogu objasniti sve pojave i njihovo značenje, ali isto tako nisam spreman prihvatiti svaki opis stvari kao dokaz njihove opstojnosti u umjetnosti, a prema tome i kao znamen povijesne i egzistencijalne utemeljenosti. Neprijeporno je da je postojao Ljubomir Micić, postojao je njegov avangardni časopis, ostala nam je zanimljiva zbirka slika, bogata kore­ s­pondencija, ali isto tako je očito da je poremećen odnos prema drugim sličnim ili antagonističkim pojavama. Naime, nisu označeni razmjeri pojedinih pojava, njihova trajnost, postojanje i intenzitet njihova utjecaja.22 Povećana spiroheta pallida na slici izgleda veća od slona, no ako između njih postavimo kutiju šibica u naravnoj veličini tada stvar odnosa postaje jasnija. Isto tako ako Micića kao stvaraoca stavimo među

Valjalo bi konačno napraviti didaktičku prezentaciju svih oblika naše avangarde dvadesetih godina, jer govoriti o konstruktivizmu (kao značajnoj komponenti zenitizma), a u isti mah ne uzeti u obzir nastojanja jednog Srečka Kosovela i njegovih Integrala znači odmah pristati na falsifikat. Treba već jednom biti jasno da i Zenit dobiva ukoliko ga predstavimo kao dio stanja duha i stremljenje umjetničke proizvodnje. 22


protiv kratkog pamćenja

23

njegove suvremenike, tada nam postaje jasno da on nije div, niti je Zenit jedino sunce našeg moderniteta. Dakle i prije pojave Zenita u Zagrebu se znalo za Ljubomira Micića. Objavio je, kao što već navedosmo, tri knjige, a u Deanović-Petravićevoj Antologiji savremene jugoslovenske lirike koja se pojavila 1922. u Splitu otisnute su i dvije Micićeve pjesme: “Kišna noć” i “Smrt proletnog dana”. Što nam otkrivaju izabrane pjesme? U pjesničkom smislu vrlo malo, osim da su to stihovi mekog i nježnog štimunga; budući buntovnik je plačljivi ljubavnik i veliki kozmopolit (“Kišna noć”), a u “Smrti proletnog dana” neinventivno parafrazira poetski najdubiozniji dio krležijanskog rekvizitarija iz Simfonija. Međutim, primijetit će benevolentni čitatelj: postoje pjesnici s razvojem i postoje pjesnici koji pletu uvijek istu nit, ali im je pletivo uvijek drugačije. Micić mijenja rekvizite, ton, nježnost zamjenjuje psovkom, a poezija mu uvijek ostaje jednako slabašna. KIŠNA NOĆ S presvetim ćutanjem ko bogovi što ćute, korak po korak, dodirujuć skute, telom pokraj tela, hodasmo noću ispod crnog ambrela. Vukli smo senke zagrljenih vela ulicama pustim, gde se svaki kutak hladnim osmehuje smehom. Pod crnim ambrelom ko pod slatkim grehom onemela Ljubav skovala nam usta, dok po nama kiša padaše gusta, dok nad nama plakaše vetar Prolaznost i Večnost. Za nama graknuše ulice od smeha, a mi dalje nevini, bez greha,


24

branimir donat

ispod starih streha pođosmo u Život, Ljubav, Mladost, Prolaznost i večnost... SMRT PROLETNOG DANA Mnoštvo se tamo sodomskih boja utrnulo nad grobljima; mnoštvo strašnih izlomilo uzdaha i jeknulo u večere prema hladnom što proguta svetlo svetih mi likova i pogasi sveće umirućeg dana. Mnoštvo se tamo slomilo krikova. Grane se viju ko tužni plesači od bola i gneva. I zeleno lišće sumornih jablana po nebu šara, dok vetrovi vitlaju moju čistu dušu od bola do rana, od života k smrti, dotle ja pogružen kao tužna vrba stojim na grobu jednog mrtvog proletnog dana. Kiša peva jednu pesmu bônu, kiša peva pesmu vasionu... Analizom ovih, kao i kasnijih stihova, što ih je objelodanjivao u Zenitu pokazuje se da Micić u stanovitoj mjeri prihvaća propozicije svoje “šeste vežbe” što znači zapravo devet od deset, ali onoj prvoj ostaje dužan do kraja svog druženja s literaturom , jer njegova je pjesma najprije ipak banalna, a zatim sve ostalo. U “sedmoj vežbi” saznajemo da je riječ bitan elemenat, da riječ treba shvatiti kao filozofski pojam, da riječ treba prihvatiti kao smisao, da je


protiv kratkog pamćenja

25

riječ faktor asocijacije – ali treba nam biti jasno s tim Micićeva teorijska misao nije ishlapljela, ona je neumorna u izmišljanju besmislica pa tako među ostalim saznajemo i ovo: “ASOCIJACIJA JE BITNOST ŠIROKE I VREMENSKE KONCEPCIJE ZENITISTIČKOG PESNIŠTVA”.23 Ne treba mnogo pronicljivosti da se shvati preciznost pogotka A. B. Šimića što ga je postigao kao kritičar kada je pisao o Istočnom grehu: “Ima u rječniku kritika za jednu naročitu vrstu pjesnika jedan naročit naziv: retor. To bi se na naš jezik prevelo riječju: praznoslovac. No u ovo vrijeme tzv. literature ta se riječ još bolje može prevesti, naprimjer, imenom: Ljubomir Micić. To je ime valjda, najbolji primjer za tu najlošiju vrstu pjesnika. (Izuzevši, dakako, Josipa Kosora, koji je superlativ od Ljubomira Micića.) Ljubomir Micić, to je jedno literarno ime. Literarnim može postati svako ime čiji vlasnik nađe mogućnost da izda makar kakvu knjigu i – da je pošalje novinarima. Novine, kako je poznato, donesu oglas svake knjige, koju prime, i od časa kad čitaoci pročitaju to ime, ono je literarno ime. No to je tek priča, kako postane jedno literarno ime. Priča o Istočnom, grehu je nešto drukčija, ali isto tako jednostavna. Riječ: gdje je dvoje, tu lako nastane treće – ne vrijedi samo u fizičkom, nego i u duhovnom životu. U duhovnom životu ta riječ znači: gdje su dva pjesnika, lako nastane treći – pjesnik. Posve jednostavan slučaj, od kojega je jednostavniji samo onaj, kad jedan pjesnik iskoči iz jedne cijele pjesničke atmosfere. Tako je nastao i Istočni greh gosp. Ljubomira Micića. Nije dakle kriv gospodin Micić za svoj literarni ‘istočni greh’ – krivi su njegovi literarni praroditelji. Dakako, kod jednog pjesnika rođenog iz literarnog kaosa,

23

Ljubomir Micić: “Kategorički imperativ zenitističke pesničke škole”, ibid., str. 6.


26

branimir donat

nije lako pogoditi od koga što ima: postanak je vrlo jednostavan, ali kontrola teška. Ne, ja nipošto ne tvrdim da loši pjesnik imitira dobre pjesnike, da je možda, neiskren: to su samo objede kritika. Loši pjesnik stvara također iz sebe, iz dna svoje duše, tj. iz literature. Tko mi ne vjeruje kad tvrdim da loši pjesnik, osluškujući svojoj duši, osluškuje jednoj literaturi i, utonuvši najdublje u sebe, izvuče jedno ‘opće mjesto’ (locus communis), tko mi to ne vjeruje, neka mi pokuša na drugi način objasniti postanak Istočnog greha. Ja hoću reći da gospodin Ljubomir Micić pjevajući, na primjer: ‘Ti si duša moje duše’, ne imitira Augusta Šenou, koji pjeva: ‘Oj ti dušo moje duše’. On nije imitator, on je samo izraz jedne literarne atmosfere, koja se proteže od Šenoe sve do Krleže. Takvo pjesništvo ne će proći. Jer je već prošlo... i onda dok još nije ni došlo.”24 Prošlo je dosta godina, pojavio se Zenit, ali pjesnički Ljubomir Micić nije sazreo, on se nametnuo snagom volje, a ne snagom djela, njegov barbarogenije postao je povijesna činjenica kojoj su neosjetljivi duhovi spremni priznati status poetske činjenice. Moja nova pesma je besna munja matere sunca Sav obruč zemlje je gorući ekvator Hej otkuda vi zraci pobune marsove Moji su osećaji otupeli za obične ljubavi ljudske Ta čija se to mržnja ukočila pod mojim pogledom Moja su pleća preuska za buntovne valove novih planeta

Antun Branko Šimić: “Priča o istočnom grehu”, Sabrana djela II, Znanje, Zagreb, 1960., str. 211-212. 24


protiv kratkog pamćenja

27

Ma da ponosan ljubim jednu jedinu ženu Avaj Samo sam nov zemaljski čovek starog nevremena Lako je vama laka marsovska telesa Vi možete padati i lomiti krila koliko vam drago Vi možete u slobodi da se uzdignete Ja Ja nesmem ni da pokleknem A kamo li pasti na ovoj planeti Još divljački sam vezan i ne mogu da se propnem Ah divlje bi da riknem u planini balkanskoga kontinenta Zverski uhvaćen u lisičine istoka i zapada O vi marsove bedevije i suludi fantomi I vi ždralovi raskrinkane evropske venere Vi ne znate za grčeve ove tužne jednom pregažene zemlje Vi ni ne slutite proklete turske meridijane Vaša su braća uzalud lokala mladu balkansku krv Neka – na mnogaja leta: vaša mržnja i moja ljubav Naša je zastava danas nebo Moja je otadžbina od vajkada zemlja I još ćemo se vijugati na bogovskim vešalima Aman Ali nove bolove osvetiće barbarogenije.25 Sve to pokazuje kada se u veljači 1921. pojavio prvi broj Zenita da je Ljubomir Micić izmilio ispod sudbonosnog “amrela” poput nekog kukca i odjednom je pod utjecajem basme-manifesta postao pjesnik, svjedoci

Ljubomir Micić: “Barbarogenije”, “Aeroplan bez motora”, Književne novine, ibid., str. 20. 25


28

branimir donat

smo preobražaja koji je suprotan onom Gregora Samse iz čuvene Kafkine priče. Lirska gusjenica koja se zadovoljavala sentimentalnim oči­ tovanjem nepravilna metra, poznatih ritmova i zvučne patetične fraze preobrazila se u poetskog leptira koji je odjednom počeo letjeti zemaljskim i nebeskim prostranstvima usmjeren prema nedokučivim Mekama i Medinama evropskih avangardi – Parizu i Berlinu. Ali sada je umjesto sentimentalnog slinjenja propovijedao psovku, destrukciju, bunt što ga je približio dadi26 koja se nalazila već na izdisaju. Lirski pasatist postao je aktivistički rapsod. Umjesto zagrljaja simboličke neznanke, on je odjednom želio zagrliti cijeli svijet, propovijedao je bratstvo ljudi, pokazivao je izrazito zanimanje za Rusiju, njezinu revoluciju, premda je u tom povijesnom događaju suviše očitavao elemente pravoslavlja. U mnogim svojim tekstovima Micić djeluje subverzivno protiv institucija građanskog društva i njegove kulture, premda je njegovo pismo sudu povodom zapljene njegove zbirke pjesama Aeroplan bez motora potkazivačko,27 zapravo u dubokom neskladu s osnovnim intencijama umjetnosti koja želi izmijeniti svijet i tako dovodi u pitanje revolucionarnost svog podviga još prije nego što ga je sama povijest osporila. Godišta Zenita u prvom redu, svojom grafičkom opremom, i danas privlače pažnju i upozoravaju na drugu komponentu Micićeve poetike, na konstruktivizam: “N o v o z e n i t i s t i č k o p e s n i š t v o n i j e r o đeno nego st voreno – (Laž je da se pesma rađa!) ZEN I T I S T lČK A PE SM A MOR A BI T I KON ST RU KCI JA . Do zenitističke pesme dolazi se bezuvetno najsig urnije konstr uktiv nim putem: svesno određeno-geometrijs k i . (Arhitektura podnaša samo toliko poluga koliko je nužno za nje-

Jedan od suradnika Zenita, Dragan Aleksić je na tom polju postigao zanimljive rezultate, čak je i Branko Ve Poljanski na razini dadaističke destrukcije poetski spontaniji od svog starijeg brata Ljubomira Micića. 27 Ljubomir Micić: “Za slobodu misli, za slobodu stvaranja”, Zenit 41, Književne novine, ibid., str. 18-20. 26


protiv kratkog pamćenja

29

zinu stabilnost!)”28 Kada je riječ o zenitizmu, tada se nužno mora misliti na eklekticizam, danas historijski spoj avangardi. Zenitizam je pokret bez djela, slike koje su na izložbi zastupljene to još više ističu, premda se Miciću ne može osporiti organizacijski dar, gotovo da se o tom tipu darovitosti jedino i može govoriti. Prema tome, riječ je o animatoru prije negoli o istinskom stvaraocu. Kada pokušamo čitati njegove pjesmotvore, jedina misao koja nam se nameće je usporedba s Jarmekom. Kao pjesnik, Micić je Jarmek našeg modernizma, a Jarmeke među pjesnicima otkrivali su uvijek oni koji su kritičnost rasuđivanja pretpostavljali bilo kojem konceptu, pa čak i onome koji im bijaše blizak. Kada Zenit konačno pročitamo kritički, njegova uloga neće biti ništa manja, a i Miciću će se moći oprostiti bolesnu narcisoidnost koja je jednu zamisao često srozavala na praksu kućne radinosti, na poligon za osobna razračunavanja, ali do sada čitanje još nije ni započelo. Razgolićenje književne zbilje, Zagreb, 1989.

28

Ljubomir Micić: “Kategorički imperativ zenitističke pesničke škole”, ibid., str. 4.


30

branimir donat


kazalo imena

591

Kazalo imena A Adler, Alfred 427, 441 Ahmatova, Ana 143 Alain-Fournier 442-443 Albérès, Réne Marill 480 Aldey, John 201 Aleksić, Dragan 28, 64-67 Alfirević, Frano 239, 406, 408 Algren, Nelson 437 Alić, Salih 239 Andrić, Ivo 57-60, 552 Angeli Radovani, Maja 164-165 Apicije 567-568 Apollinaire, Guillaume 62, 390, 396 Aralica, Ivan 144, 545, 547-549, 557 Arp, Hans 279 Artaud, Antonin 52, 54-56 Asturias, Miguel Ángel 518 Auden, Wystan Hugh 293 Averčenko, Arkadij Timofejevič 118 Axelos, Kostas 394 B Babić, Goran 373, 401 Bach, Alexander 551 Bachelard, Gaston 289-290, 325, 518, 589

Bach, Johann Sebastian 441 Bahtin, Mihail Mihailovič 466, 472 Bakoš, Mikuláš 577 Ball, Hugo 62, 215 Balog, Zvonimir 236, 375, 401 Balzac, Honoré de 472 Banville, Théodore de 253 Barac, Antun 308 Barbieri, Veljko 565-568 Baričević, Josip 77, 415, 511, 514 Barković, Josip 417 Bartulović, Niko 10, 59 Bataille, Georges 534 Battaglia, Ksenija 165 Batušić, Slavko 239 Baudelaire, Charles 20, 98, 148, 153, 231, 253, 277, 375, 382 Bayer, Vera 164 Beaufret, Jean 95 Beaumarchais, Pierre Augustin Caron de 466 Beckett, Samuel 183 Begović, Milan 104-108, 112, 115, 154, 195, 261, 552 Béhar, Henri 257 Belan, Branko 445 Beli, Andrej 218


592 Bellmer, Hans 256 Benešić, Julije 74 Bense, Max 388, 390, 393-394, 399400 Berdjajev, Nikolaj Aleksandrovič 118, 138 Bergson, Henri 431-433 Bernard, Suzanne 257 Bertić, Živko 120 Bertrand, Aloysius 253 Bezançon, Alain 149 Blaine, Julien 400 Blanchot, Maurice 534 Blin, Georges 316 Blok, Aleksandr 221 Boban, Ljubo 302 Boccaccio, Giovanni 426 Boileau-Despréaux, Nicolas 471 Boileau, Nicolas 316 Boileau, Pierre 475, 483-484 Boisdeffre, Pierre de 481 Bonifačić, Antun 239, 406 Borges, Jorge Luis 276, 485-492, 494496, 498-501, 505, 508-509, 511-516, 518-519 Bory, Jean-François 400 Bošković-Stulli, Maja 315, 327 Bošnjak, Branko 535 Bošnjak, Mirko 531 Bourbaki, Nicolas 236 Božić, Mirko 530, 532 Brecht, Bertolt 200 Brešan, Ivo 264, 461-467 Brešić, Vinko 551-552 Breton, André 10, 240, 245-246, 257, 259, 317, 456 Brlić Mažuranić, Ivana 165, 261 Brlić, Neda 165 Brodski, Josif Aleksandrovič 118 Browning, Tod 51 Broz, Josip – Tito 169 Brunetière, Ferdinand 316, 577, 588

branimir donat Budak, Mile 126, 135, 195, 556 Bulgakov, Mihail Afanasevič 134, 518 C Caillois, Roger 248, 384, 488 Calvino, Italo 505, 511, 515 Campos, Augusto de 394 Camus, Albert 196 Car Emin, Viktor 417 Carné, Marcel 437 Carrà, Carlo 10 Caruso, Igor 111 Céline, Louis-Ferdinand 98, 534 Cesarec, August 11, 22, 74, 76-77, 135 Cesarić, Dobriša 92, 239, 323 Cetineo, Antun 92 Chirico, Giorgio de 10 Ciceron 467 Cioran, Émile 534 Claudel, Paul 457 Cocteau, Jean 273 Comte, Auguste 475, 477-478 Conan Doyle, Arthur 476, 482 Cortázar, Julio 518 Crane, Ronald Salmon 330 Croce, Benedetto 326, 406, 577 Cros, Charles 253 Cummings, Edward Estlin 390 Curtius, Ernst Robert 350 Cuvier, Georges 482 Cvetajeva, Marina Ivanovna 118, 143 Cvetković, Dragiša 552 Cvitan, Dalibor 237, 373, 523-543 Cvitan, Gabrijel 135 Č Čale, Frano 315 Čapek, Karel 502 Čehov, Anton Pavlovič 438 Čerina, Vladimir 10, 59 Čubelić, Tvrtko 315 Čudina, Marija 373


kazalo imena Čuić, Stjepan 497, 514, 545-549 Čužak, Nikolaj Fedorovič 55 Ć Ćopić, Branko 189 Ćorović, Vladimir 59 D Davičo, Oskar 211, 249 Delorko, Olinko 59, 239, 327 Derrida, Jacques 205 Deržavin, Gavrila Romanovič 395 Desnica, Vladan 417, 438, 502 Devoto, Giacomo 322 Diana, Srećko 405 Dickens, Charles 472 Dillinger, John Herbert 422 Dizdar, Mak 205-207, 220 Donadini, Ulderiko 22, 65, 74, 76, 98, 197, 415, 511, 514 Donat, Branimir 145-146, 530 Dončević, Ivan 417 Dostojevski, Fjodor Mihajlovič 74, 83, 101, 103, 195-197, 431, 440, 472 Dragojević, Danijel 235, 373-375, 383-384 Dragojević, Ivan 143 Draženović, Josip 253 Držić, Marin 118, 149, 173-174, 585 Dubajić, Simo 152 Dubuffet, Jean 280 Duhamel, Georges 431 Dujšin, Dubravko 261 Dumezil, Georges 572 Dupelj, Mira 148, 154, 164 Dürrenmatt, Friedrich 475, 477-483 E Einstein, Albert 325-326, 476, 588 Ejzenštejn, Sergej Mihajlovič 38 Eliade, Mircea 220, 473

593 Eliot, Thomas Stearns 167, 182, 341, 350, 454 Éluard, Paul 295, 396, 402 Engelsfeld, Mladen 321 Erazmo Roterdamski 262 Erdödy 165 Etkind, Efim 118 Ewers, Hanns Heinz 514 Ezop 48, 140 F Fabrio, Nedjeljko 449-451, 557 Fedorovski, Saša 574 Filon Aleksandrijski 34 Fink, Eugen 487, 496 Flaker, Aleksandar 54, 309, 313, 315316, 318, 321-324, 326-327 Flaubert, Gustave 106, 445, 481, 485 Forster, Edward Morgan 416 Foucault, Michel 359, 486, 490, 495, 497 Frangeš, Ivo 309, 312, 315, 318-324, 326-327 Franičević, Marin 149 Franičević Pločar, Jure 373, 417 Frejdenberg, Olga Mihajlovna 464465 Freud, Sigmund 103-104, 116, 358, 427, 441 Fromentin, Eugène 481 G Gabin, Jean 437 Galilei, Galileo 133, 140 Ganza, Mate 373-374 García Lorca, Federico 380 Garnier, Ilse 400 Garnier, Pierre 390, 400 Gauthier, Xavière 256 Genet, Jean 258 Gertis, Walter 476 Gertz, Jochen 400


594 Gervais, Drago 239 Ghelderode, Michel de 260-261 Gide, André 372, 415, 421 Gjalski, Ksaver Šandor 191, 557 Godina, Karpo 19 Goeritz, Matthias 389 Goethe, Johann Wolfgang 217, 443 Gogolj, Nikolaj Vasiljevič 514-515, 548 Goldstein, Albert 500-501 Golob, Zvonimir 232, 294, 338, 373374 Golubović, Vida 12 Gomringer, Eugen 389, 391-393 Gotovac, Jakov 195 Gotovac, Vlado 233, 371, 373-375 Grassi, Ernesto 348-349 Grogerova, Bogumila 400-401 Grol, Ivan 136, 154 Grossman, Vasilij Semjonovič 570 Guiraud, Pierre 224 Gundulić, Ivan 134, 327, 351, 585 Gutenberg, Johann 388 H Habunek, Vlado 155, 164, 240 Haler, Albert 308 Hammet, Samuel Dashiell 437 Hamsun, Knut 80, 97 Harambašić, August 279, 350, 371 Hardžijev, Nikolaj Ivanovič 278 Harms, Daniil Ivanovič 37, 39-45, 51-52, 54-55, 264 Hašek, Jaroslav 201, 520 Havel, Václav 401 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 478, 481, 486, 494, 496 Heidegger, Martin 153 Hemingway, Ernest 570 Hesse, Hermann 548 Hippius 118

branimir donat Hiršal, Josef 400-401 Hitler, Adolf 119 Hlask, Marek 444 Hljebnikov, Velimir 209, 225, 317, 401 Hocke, Gustav René 500, 520 Hodasevič 118 Hoffmann, Ernst Theodor Wilhelm 521 Hölderlin, Friedrich 371 Homer 62, 335 Horacije 119, 335, 351 Horozović, Irfan 511-513 Horvatić, Dubravko 144, 235-236, 373-375, 383-384, 573 Horvat, Joža 177, 189 Hotko, Vinko 561 Hudelist, Darko 557 Hugo, Victor 119, 472 Huizinga, Johan 466 I Ionesco, Eugène 42, 44, 49 183, 428 Ivančan, Dubravko 131, 243, 373, 530 Ivanišević, Drago 211, 239, 245, 552 Ivaštinović, Jakov 243 Iveković, Mladen 187 Ivšić, Radovan 47, 152-153, 164, 196, 205, 232, 239-264, 337, 375, 382, 385 Ivšić, Stjepan 240 J Jacob, Max 271 Jakobson, Roman 208-209, 212, 221, 330, 579, 582 Jakovljević, Ilija 74, 80, 82-83, 92, 97, 99-101 Jakšić, Đura 361 Jan, Bernard 574 Jarry, Alfred 260 Jaspers, Karl 406


kazalo imena Jelačić Bužimski, Dubravko 513-515 Jelčić, Dubravko 71, 97 Jeličić, Živko 417, 438 Jelić, Vojin 417 Jensen, Wilhelm 116 Jerković, Bogdan 196 Jesenjin, Sergej Aleksandrovič 317, 338 Jorgovanić, Rikard 191 Joyce, James 93, 129, 220, 354-357, 359, 361 Junek, Leo 253 Jung, Carl Gustav 427, 441 Jurčić, Vladimir 135 Jurica, Neven 94 Juriša, Stanko 373 Jurković, Janko 79, 415 K Kafka, Franz 28, 41, 51-52, 424, 446, 474, 480, 483, 490, 492, 505, 511, 514-515, 556, 566-568 Kaleb, Vjekoslav 417, 438, 571 Kant, Immanuel 15, 491, 497 Karadžić, Vuk Stefanović 568 Kašanin, Milan 97 Kašanin, Miodrag 74 Kaštelan, Jure 151, 226, 230, 232, 286, 337, 372-374, 445 Katančić, Matija Petar 154 Katušić, Ivan 438-439 Kayser, Wolfgang 317, 321 Kazantzakis, Nikos 442 Kekanović, Drago 505 Kerenski, Aleksandr Fjodorovič 61 Kierkegaard, Søren 52, 86 Klarić, Branko 135 Klarić, Kazimir 497 Kleist, Heinrich von 441 Kliment, Željko 574 Kokić, Aleksa 239-240

595 Kołakowski, Leszek 560-561 Kolář, Jiří 401 Kolar, Slavko 298, 318, 417, 552 Kolumbo, Kristofor 450 Kombol, Mihovil 377 Korajac, Vilim 79, 415 Korner, Jeronim 92, 239 Kosovel, Srečko 22, 397 Košutić, August 154 Košutić, Sida 239 Kos, Vinko 126, 135, 239 Kotarbiński, Tadeusz 590 Kott, Jan 467 Kovačić, Ante 111, 194, 279, 320, 359360 Kovačić, Ivan Goran 135, 239, 285, 336, 338 Kovačić, Vladimir 239 Kozarac, Josip 112 Kozarčanin, Ivo 239-240, 245, 423, 436 Kranjčević, Silvije Strahimir 279 Krčelić, Baltazar Adam 83, 91 Krilov, Ivan Andrejevič 48 Krklec, Gustav 22, 286, 287 Krleža, Miroslav 11, 22, 26, 58, 71-73, 91, 93, 97, 115, 130, 171, 176-177, 180, 182-183, 251, 261, 289, 371, 417, 462, 466 Krmpotić, Vesna 92, 373 Krolo, Ivan 174 Kručonih, Aleksej Jelisejevič 208-209 Krupska, Nadežda 61 Kulundžić, Josip 98 Kumičić, Eugen 111 Kundera, Milan 9, 18 Kuntarić, Ljubo 94, 97 Kupareo, Rajmund 92 Kuprin, Aleksandr Ivanovič 118 Kušan, Ivan 138-139, 142, 431-434, 443


596 Kušan, Vladislav 92, 120, 239, 254 Kuzmanović, Vojislav 138-140, 243, 418-419, 421, 425-427, 429, 432, 443 L Labiche, Eugène Marin 262 Lacan, Jacques 105 Laclos, Pierre Ambroise Choderlos de 471 Ladan, Tomislav 173, 556-557 Laforgue, Jules 325, 350 Lagerkvist, Pär Fabian 446, 511, 515 Lanson, Gustave 588-589 Lastov, Vido 66 Lauer, Reinhard 395 Laušić, Jozo 141, 417, 446 Lautréamont, comte de (pravo ime Isidore Ducasse) 241, 245, 253, 316 Leavis, Frank Raymond 319 Le Clézio, Jean-Marie Gustave 193 Lederer, Michael 173 Lendić, Ivo 239, 405 Lenjin, Vladimir Iljič Uljanov 61, 83, 101 Letica, Slaven 547 Lindbergh, Charles Augustus 422 Lisenko, Trofim Denisovič 149 Lisicki, Eliezer Markovič (El Lissitzky) 279 Lista, Giovanni 12 Lodge, David 354-355 Lord, Albert Bates 570 Lorković, Hrvoje 128 Lorković, Mladen 128 Lukić, Sveta 150 Lukrecije 284 Lukul, Lucije Licinije 567

branimir donat LJ Ljubić, Ivan 9 Ljubić, Pere 239 M Mačković, Đurđa 524 Mađer, Miroslav 243, 374 Mađer, Miroslav Slavko 373, 375 Mađer, Slavko 373 Maeterlinck, Maurice 260, 262 Magdić, Milivoj 135 Mailer, Norman 570 Majakovski, Vladimir Vladimirovič 32, 52, 208, 231, 278, 288 Majdak, Zvonimir 446, 574 Majer, Vjekoslav 239, 417 Majetić, Alojz 140, 375, 446 Maksimov 118 Malec, Ivo 165 Maleš, Branko 535, 547, 549 Maljevič, Kazimir Sverinovič 34, 277 Mallarmé, Stéphane 33, 205, 207, 214, 251, 253, 288, 385, 389, 394395 Malraux, André 570 Mandeljštam, Osip Emiljevič 143 Mandić, Igor 173, 555-557, 565 Mann, Thomas 438 Maretić, Tomo 581-582 Marinetti, Filippo Tommaso 10, 12, 18 Marinković, Ranko 407, 417, 438439, 445, 465, 557 Maritain, Jacques 406 Marivaux, Pierre de 261 Marković, Franjo 307 Maroević, Tonko 10, 235, 254, 375, 383, 385, 542 Marouzeau, Jules 322 Márquez, Gabriel García 518 Martić, Nikola 375 Marulić, Marko 167


kazalo imena Maruna, Boris 559, 561-564 Marx, Karl 179 Mašić, Branko 59 Matan, Branko 245, 249-250 Matijašević, Marijan 239 Matković, Marijan 167-180, 182-183, 405 Matoš, Antun Gustav 9-10, 58-59, 171, 294, 298, 321, 350, 371, 376, 406-407, 415, 432, 505, 511, 514, 536, 585 Matošić, Josip (Joe) 11, 15-16 Maupassant, Guy de 413, 426, 432, 438 Mažuranić, Fran 253, 382 Mažuranić, Ivan 15, 327-328, 356, 359, 585 McLuhan, Marshall 293 Mejerhold, Vsevolod 38 Mereškovski, Dmitrij Sergejevič 118 Mérimée, Prosper 357 Merleau-Ponty, Maurice 275, 277 Mesarić, Kalman 66 Mesner, Ivanka 97 Messner, Franjo 97 Messner, Ivan 71, 73-74, 77, 79-80, 82-87, 90-93, 97-98, 100-101 Messner, Mirko 97 Messner, Vilim 97-98 Meštrović, Ivan 15 Micić, Anuška 21, 65 Micić, Ljubomir 7-8, 11-12, 14, 16-19, 21-29, 64-68 Mičurin, Ivan Vladimirovič 149 Mifka, Ljerka 375 Mihalić, Slavko 233, 235, 243, 369, 371-375, 379, 384, 453-459, 573 Mihanović, Antun 291 Mihičić, Milica 261 Mijović Kočan, Stijepo 92 Mikac, Marijan 67-68

597 Milićević, Nikola 243, 315, 373 Miličić, Sibe 135 Miliša, Đorđe (Jure) 302 Milišić, Milan 143, 573 Milković, Zlatko 135 Mill, Fer vidi Milinković, Antun 66 Moles, Abraham 390, 399 Montherlant, Henri Million de 415 Morgan, Michèle 437 Morgenstern, Christian 54, 390, 395 Mounier, Emmanuel 131 Mrkonjić, Zvonimir 205, 235-236, 242, 254-255, 257-258, 373-375, 382-383, 385, 573 Mudry-Škunca, Vera 528 Mukařovský, Jan 210 Muschg, Walter 12 N Nabokov, Vladimir 354 Nagy, Milan 164 Narcejac, Thomas 475, 483-484 Nash, Ogden 294 Nazor, Vladimir 187, 232, 239, 286, 552 Nemčić, Antun 415 Nerval, Gérard de 389, 440 Newton, Isaac 281, 576 Nietzsche, Friedrich 83, 101, 539 Nikolić, Vinko 239, 405 Nizeteo, Antun 92, 239 Njekrasov, Nikolaj Aleksejevič 118, 571 Nostradamus 224 Novak, Grgo 171 Novak, Slobodan 148-150, 152-153, 155, 243, 442-445, 530 Novak, Vjenceslav 111, 418, 431 Novaković, Anđelko 407 Nurenberg, Ljenočka 165


598 O Oraić, Dubravka 225 Orlan, Pierre Mac 437 Orwell, George 139-140 Ovčaček, Eduard 401 P Paljetak, Luko 374-375, 573 Papp, Petar 156 Parun, Vesna 92, 151-152, 231-232, 248, 337, 373-374 Pasternak, Boris Leonidovič 143 Pavletić, Vlatko 138, 531 Pavličić, Pavao 507, 509-510, 542 Pavlović, Boro 11, 150, 152, 232, 242243, 249, 267-270, 272-273, 276-280, 282-295, 297-299, 337, 375 Pavlov, Todor 149 Pégoud, Adolphe 16 Peirce, Charles Sanders 390, 399 Pejović, Danilo 531 Perković, Luka 239 Petrač, Božidar 94, 407 Petré, Fran 309, 315 Petronije Arbiter, Gaj 566 Petrović, Sveto 309, 313-315, 317, 322, 327-329 Pirandello, Luigi 438 Pitigrilli (pravo ime Dino Segre) 437 Planinc, Milka 566 Platon 15, 198, 464 Plievier, Theodor 571 Plotin 15 Podgorska, Vika 261 Poe, Edgar Allan 475, 477, 492, 505, 514 Polić Kamov, Janko 10, 22, 74, 76-77, 376, 415, 423, 430, 511, 514 Polivanov, Evgenij Dmitrijievič 226 Poljanski, Virgil vidi Micić, Branko 8, 64

branimir donat Ponge, Francis 236, 274, 399 Popović, Bruno 530 Popović, Vladimir 285 Pound, Ezra 235, 350, 357, 387, 390 Prampolini, Enrico 10 Prévert, Jacques 294 Proudhon, Pierre Joseph 90 Proust, Marcel 106 Pupačić, Josip 373-374, 379 Puškin, Aleksandr Sergejevič 548 Q Quasimodo, Salvatore 406 Queneau, Raymond 40, 273, 390, 441, 499 Quien, Kruno 214, 217, 291 R Rabelais, François 200, 395, 466 Račan, Ivica 549 Radaković, Borivoj 557 Radić, Marženka 136, 301 Radić, Stjepan 136, 154, 301 Radić, Stjepan (pijanist) 137, 154 Radovanović, Vladan 401 Raić, Ivo 261 Raos, Ivan 193-202, 418, 431, 439-441, 499 Raos, Mate 446, 499 Raukar, Mladen 165 Read, Herbert 342 Reich, Wilhelm 358 Rem, Vladimir 268 Remetić, Rok 127-131 Remizov, Aleksej Mihajlovič 118 Ricov, Joja (Joso) 268 Rilke, Rainer Maria 148, 153, 195, 432 Rimbaud, Arthur 241, 245, 251, 253, 272, 389 Rjepin, Ilja Jefimovič 34 Robbe-Grillet, Alain 393, 435, 482 Robić, Dunja 148, 153-156, 164


kazalo imena Rodin, Auguste 15 Rogin, Josip 557 Rogošić, Mirko 405 Ruben, Alka 149 Rutebeuf 225 S Sabljak, Tomislav 528, 530, 532 Sabljić, Rudolf 156 Sabol, Željko 573 Sade, Donatien Alphonse François, markiz de 262 Saint-John Perse 154, 384-385 Sandburg, Carl 419 Saroyan, William 429 Sartre, Jean-Paul 95, 98, 123-125, 196, 437 Saussure, Ferdinand de 224, 230, 390, 586 Schein, Seth 572 Schnitzler, Arthur 106 Schultz, Bruno 505, 511 Seissel, Josip 66 Selem, Petar 531 Seneka 475 Sever, Josip 212, 236 Shakespeare, William 103, 258, 317, 463 Shaw, Irwin 571 Simić, Novak 417 Simić, Stanislav 239 Singer, Nac 66 Sinjavski, Andrej 118 Slamnig, Ivan 319, 334, 336-337, 371375, 401, 411-416, 418-423, 428-429, 432-433, 443 Slavica, Tomislav 446 Slaviček, Milivoj 233, 243, 373-374, 573 Soffici, Ardengo 10 Sofoklo 103, 105, 245 Softa, Ivan 135

599 Sokrat 464, 567 Solt, Mary Ellen 395 Solženjicin, Aleksandr Isajevič 118, 143 Spaić, Kosta 164 Spitzer, Leo 309, 320, 321 Stahuljak, Višnja 243, 441-442 Staljin, Josif Visarionovič 134, 527 Steiger, Emil 321 Stein, Gertrude 414, 422 Steiner, Goerge 464 Sterne, Laurence 420 Stojsavljević, Vladimir 574 Stopar, Bogdan 437-439 Stošić, Josip 302-305, 401 Strindberg, August 106 Strozzi, Tito 261 Subotić, Irina 12 Sudeta, Đuro 90, 92, 239-240, 442 Sudeta, Mate 90 Sue, Eugène 472 Supek, Rudi 196 Suško, Mario 375 Suvin, Darko 128 Svevo, Italo 93, 95 Swift, Jonathan 140 Š Šalamov, Varlam Tihonovič 143 Šald, František Xaver 447 Šegedin, Petar 417, 438, 557 Šehović, Feđa 574 Šenoa, August 26, 111, 376 Šepić, Nenad 501-502, 504-505 Šestov, Lev Isakovič 118 Šibl, Ivan 186-191, 556 Šimić, Antun Branko 11, 15, 22, 25-26, 74, 92-93, 243, 247, 271, 279, 371 Širola, Branko 164 Škiljan, Alka 165 Škiljan, Mladen 164


600 Šklovski, Viktor 317, 472 Škreb, Zdenko 309, 311-313, 315-316, 318, 321-323 Škurla, Dubravko 373-374 Šnajder, Đuro 373 Šolc, Oto 285 Šoljan, Antun 243, 319, 333-339, 341347, 349, 351, 353-360, 363, 365-366, 373, 379, 418-419, 422-425, 428-429, 432-433, 443, 445, 453, 530, 536, 541, 573 Šoljan, Nada 530 Šop, Nikola 92, 239, 243 Špilek, Nedjeljko 561-562, 564 Špoljar, Krsto 142-143, 243, 373, 425, 435-437, 443 Šram, Ljerka 164 Šram, Vera 164 Štambak, Dinko 405 Šubašić, Ivan 301 Švarc, Jevgenij L’vovič 37, 264 T Tadijanović, Dragutin 59, 239, 243, 338 Taine, Hippolyte 316 Tartaglia, Marino 10 Teige, Karel 280 Terentjev, Igor 34, 209 Tesauro, Emanuele 488 Tieck, Ludwig 426 Tinjanov, Jurij 317, 381 Todorović, Miroljub 402 Todorov, Tzvetan 471 Tolstoj, Lav Nikolajevič 557, 570 Tomašić, Stanko 65 Tomičić, Zlatko 92, 373, 382-383 Tomić, Josip Eugen 79, 462 Tommaseo, Niccolò 253 Tomulić, Ivo 164 Toporišič, Jože 315

branimir donat Torberg, Friedrich 177 Trenin, Vladimir 55, 278 Tribuson, Goran 516, 519-520 Trilling, Lionel 437, 473 Trocki, Lav 83, 101, 144, 243 Tuđman, Franjo 549 Tufanov, Aleksandr 209 Turgenjev, Ivan Sergejevič 375 Turković Kutjevski, barun Milan 73 Tzara, Tristan 10 U Ugrešić, Dubravka 557 Ujević, Augustin (Tin) 22, 92, 148, 196, 212, 267-268, 282, 371, 406-408, 528, 552 Unamuno y Jugo, Miguel de 406 Ungaretti, Giuseppe 406 Urem, Kazimir 268 V Valentić, Vera 164 Valéry, Paul 121, 154, 210, 315, 317, 406, 453-454 Valoch, Jiří 401 Van Gogh, Vincent 109 Vaupotić, Miroslav 97, 243 Vavra, Nina 261 Velebit, Josip 239 Velikanović, Iso 120 Vergilije 335, 351 Vialar, Paul 480 Vico, Giambattista 508 Vida, Viktor 135, 405-409 Vidas, Fedor 419, 421, 428-430, 432, 443, 532 Vilović, Đuro 80, 98 Visković, Velimir 535, 542 Višnjić, Filip 581 Vlačić, Matija Ilirik 450 Vladović, Borben 401 Vlaisavljević, Vlado 239


kazalo imena Vodnik, Branko 308 Vojnovič 118 Vojnović, Ivo 58, 168, 552 Vojnović, Lujo 253 Vokić, Ante 128 Vratović, Vladimir 315 Vree, Paul de 400 Vrkljan, Irena 127-128, 130, 338, 373, 375 Vroom, Ivo 400 Vučetić, Šime 97 Vujnović, Milan 528 Vuković, Vladimir 528 Vunak, Dragutin 268 Vvedenski, Aleksandar Ivanovič 37, 40, 46-47, 49-51, 54, 264 W Wagner, Richard 177-179, 262 Wahl, Jean 454-455 Walden, Herwarth 10, 12 Walther, Elizabeth 399 Weimann, Robert 330 Welby, Victoria 390 Weltsch, Felix 414 Wiesner, Ljubo 90, 406, 408 Williams, Emmet 388-389, 395, 400

601 Wittgenstein, Ludwig 211, 390, 403 Wolfe, Thomas 444 Wyatt, sir Thomas 317 Y Yaguello, Marina 227 Yeats, William Butler 260 Z Zane, Tvrtko 528 Zečković, Lela 236 Zeljković, Branislav 237, 375 Zenon 247 Zidić, Igor 197, 373-374 Zimmermann, Stjepan 571, 573 Zogović, Radovan 149, 171, 286 Zorić, Mate 315 Zumthor, Paul 224 Zurl, Marino 528 Zweig, Stefan 106 Zwingli, Ulrich 63 Ž Žeželj, Mirko 552 Žigo, Bože V. 514 Žilić, Radovan 239 Žmegač, Viktor 315


602

branimir donat

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Marija Vranković Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Fotografija na naslovnici Dijana Stuparić Godina izdanja 2013., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-327-3 (cjelina) ISBN 978-953-266-465-2 (Knj. 111) Biblioteka Platforma, knjiga 37 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20


kazalo imena

603


604

branimir donat


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.