Paralelne pripovijesti
p é t e r
n á d a s
Pa r a le l ne pripovijesti –1–
Od istog autora: Divna povijest fotografije
–2–
Péter Nádas
Paralelne pripovijesti prevela s mađarskoga Xenia Detoni
Fraktura –3–
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika Párhuzamos történetek, Jelenkor Kiadó Kft., Pécs © 2005 by Péter Nádas © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-416-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 821826
–4–
Moram Vam bez odgode reći da u rukama ne držite povijesno djelo, već roman pa su stoga svako ime, svaki lik, događaj ili svaka situacija što se doimaju stvarnima plod spisateljske mašte i ništa drugo. Zahvala pripada berlinskom Wissenschaftskollegu, a napose za poslenicama njegove nadasve sjajne knjižnice Gudrun Reint i Gesine Bottomley, koje su požrtvovno podupirale moj rad i pomagale mi savjetima. P. N.
–5–
–6–
Isto je misliti i biti. Parmenid
–7–
–8–
prva k n jig a
Nijemi predjeli
–9–
– 10 –
Ocoubojstvo
Još one godine za pamćenje kada se srušio onaj glasoviti Berlinski zid, nedaleko od posivjele mramorne skulpture kraljice Luise nađeno je nečije truplo. Dogodilo se to nekoliko dana uoči samog Božića. Bio je to leš vrlo njegovanog muškarca oko pedesetih, a sve što je na njemu ili kod njega pronađeno bile su odreda finije stvari. Bijaše to na prvi pogled ugledni i otmjeni gospodin, bankar ili menadžer. Snijeg je lagano pršio, no nije bilo baš toliko hladno da bi se zadržao, pa se po stazama parka smjesta otopio, nahvatao bi se jedino po bridovima vlati trave. Ekipa za očevid postupala je sukladno propisima, a zbog meteoroloških prilika donekle im se i žurilo. Područje oko mjesta događaja blokirali su te ga u smjeru kretanja kazaljke na satu spiralno propisno pročešljali kako bi utvrdili i osigurali tragove. Truplo su iza improviziranog paravana od crne plastike oprezno razodjenuli, no na njemu nisu pronašli ništa što bi upućivalo na nasilnu smrt. Otkrio ga je neki mladić koji onuda džogira svako jutro. Bio je jedini kojega su mogli ispitati. Zapravo, još je bio potpuni mrak kad je krenuo na trčanje, što čini svaki dan, uvijek istom rutom i u isto doba. Da nije bilo tako, da to nije tek rutina i navika, da mu svaki pojedini kamen i svaka sjena nisu već zasebno zapisani u oči, mrtvaca vjerojatno ne bi ni uočio. Jer svjetlo tih dalekih lampa jedva da je dopiralo dotamo. A na klupu zavaljeno tijelo, koje se napola nagnulo
– 11 –
ustranu, primijetio je samo zato, tumačio je uzrujano policajcima, jer se na tamnom kaputu nahvatalo i ponešto snijega. Dok je džogirao u ujednačenom tempu, kao da mu je iskosa bljes nulo u oko, nastavio je pripovijedati, nekako odveć povišenim tonom. A dok je on govorio, slučaj je unutar kordona istodobno obrađivalo nekoliko muških osoba. Radili su u takoreći idealnim okolnostima, jer u to doba osim njih u parku nije bilo ni žive duše, pa tako ni znatiželjnikâ. Jedan od kriminalista fotografirao je s bljeskalicom po ogoljelom i potpuno promočenom tlu ono nešto što su prethodno dvojica krimtehničara obilježila pločicama s brojkama. Kad je već i treći put počinjao ispočetka, mladić je nervozno uočio da su u međuvremenu već gotovo svi tragovi od obuće označeni brojkama, na što ga je počela hvatati tjeskoba; činilo mu se da on nije taj koji je uočio truplo, ni onaj koji ga je prijavio, nego počinitelj kojega će začas suočiti s inkriminirajućim tragovima. Zazeblo ga je, iako ne bi znao reći je li to što ga ledeno probolo oštrica nekog ubojitog predmeta ili je sama pomisao, no o tome nije zucnuo ni riječi. Zapravo, tada mu je najprije palo na pamet da je ubio vlastitog oca. Nije imao pojma zašto pomišlja na tako nešto i zašto toliko želi smrt upravo ovog čovjeka, no policajcima ni o tome nije govorio ništa. I jedva mu je što ostalo o čemu bi smio progovoriti naglas. No nitko se nije na njega previše obazirao; policajci u civilu i oni uniformirani dolazili su i odlazili, povremeno promrmljali jedni drugima ili sami sebi neke rečenice, koje on i nije baš uspijevao razumjeti. Nisu ga više zadržavali. Uostalom, svoje im je podatke izdiktirao već drugi put, baš kao što je već i zapisnički konstatirano da će, zatreba li, biti voljan svjedočiti, no otići ipak nije mogao. A policajci su se samo smjenjivali oko njega. Dok džogira, on zapravo ne gleda nikamo i ni u što, uzbuđeno je ponavljao svoj iskaz, naprosto uopće ne razmišlja. Jer je, psihološki
– 12 –
gledano, upravo to svrha ujednačenog trčanja, tumačio je. No kad je nakon dvadesetak minuta već drugi put prošao pokraj tijela zavaljenog na klupu, palo mu je na pamet da će se snijeg moći nahvatati jedino na tijelu koje se ohladilo. Negdje je pročitao nešto takvo. I tek je onda zastao da to promotri izbliza. U berlinskom se Tiergartenu, odnosno golemom perivoju zoološkog vrta, dotad doista svašta događalo, ili, točnije, jedva da se može dogoditi išta što već nije. Policajci su njegovo referiranje slušali poprilično ravnodušno, jedan se neprimjetno sa svojim plastičnim vrećicama čak i udaljio kako bi nastavio raditi, a onda se začas uz njih stvorio neki treći, kojega su pak drugi ostavili nasamo sa svjedokom. No mladić se nije uspijevao smiriti. Tom je novom čovjeku iznova razvezao o događaju, kao da svaka potankost u priči ima još stotine sitnih detalja, kao da mu svaka rečenica zahtijeva i neko dodatno tumačenje i kao da sa svakom dopunom otkriva neku horendnu tajnu, a pritom, dakako, prešuti one vlastite. Nije se smrzavao, a ipak je drhtao čitavim tijelom. Policajac u civilu ponudio mu je deku da se ogrne i utopli, no on je to otklonio tako ljutitom gestom kao da ga stanje vlastitog tijela, koje je slutilo na prehladu, ili to nepristojno a mučno drhturenje ni najmanje ne zanimaju. Zacijelo je imao živčanu groznicu, koja policijskim službenicima nipošto nije nepoznata pojava. Nije mogao biti načisto ni kakav dojam zapravo ostavlja. A da nije ostavljao baš najbolji, to je čak i sam donekle osjetio, što ga je pak ponukalo da im još detaljnije iznese sve što zna. No taj ga je novi policajac unatoč tome zadovoljno promatrao, gotovo pun ljubavi proučavao je crte njegova izbezumljenog lica, dapače, čitavu njegovu figuru i svaki dio njegova tijela zasebno, pa i gestikulaciju, važući u sebi hoće li ga svrstati u kolerike ili u asketske tipove, u natprosječno inteligentne i osjetljive ili među obične gradske idiote koji se osim samim sobom ne bave ničim drugim. Ili će ga smatrati frajerom toliko gladnim razgovora da do sutra neće moći prestati govoriti. Nekim kome se još nikada nije dogodilo
– 13 –
ništa bitno, no sada se svojski upleo u nešto važno, i eto mu velike pustolovine. Kao da mu se nije povjerilo ništa manje od tajni čitavog univerzuma. Pobuđivao je sažaljenje, ali i pomalo zabrinjavao. Na kraju više nije imao kome drugome govoriti doli tom policajcu, no njega je doslovno zarobljavao svojim grozničavim riječima, silovitim, no zbog discipliniranosti uvijek na pola puta zakočenim pokretima, a napose psihičkom konstitucijom, za koju je bilo teško odrediti kamo spada. A taj ga je policajac, nakon što je pogledom prilično metodično prešao takoreći sve točke i plohe mladićeva tijela i odjeće, napose zato što mu se njegova vanjština činila toliko prosječnom da bi mu na prvi pogled bilo teško odrediti čak i socijalni položaj, naposljetku morao upitati koji fakultet pohađa i što zapravo studira pa dometnuo vrlo podmuklo da se o tome raspituje tek neslužbeno, kao privatna osoba. U načelu, takvo pitanje i nije imao pravo postaviti. No iz iskustva je već znao da se takve besmislene i bolesne bujice baljezganja katkada mogu zauzdati i s nekoliko nedužnih riječi. Smrt nekog neznanca može izazvati pravu histeriju čak i kod ljudi nadasve piknična habitusa. Premda je pitanje bilo neformalno, zaintrigiralo ga je može li se i koliko usmjeriti mladića tako nedužnim pitanjem, hoće li ga time moći skrenuti od sebeljublja ili čak dočekati upravo na tome. A možda i ustanoviti koliko je povodljiv. Ubrajao se među temeljito izobražene kriminaliste koji će uglavnom izbjeći da ga neki neočekivano duboki dojam ili nečije suptilno isprepletene maštarije odvedu na krivi put, no nije mogao odoljeti, a da ne eksperimentira barem s jednim pitanjem koje će skrenuti pozornost druge strane. Jer nije moguće da se ravnoteža, ovako ili drukčije, makar privremeno ne poremeti, bilo u prvim satima istrage, koje u policijskom žargonu nazivaju “prikupljanjem i ispitivanjem mogućih očevidaca” ili “prvim udarom po vrućem tragu”, bilo na njezinu vrhuncu, kada će se rezultati, mada još dosta klimavo, početi slagati u cjelinu. Znao je on ponekad postavljati i male zamke. Naime detektiv njegova kova uvijek će dati prednost onome čega se sam dosjetio, a ne općim – 14 –
kriminalističkim spoznajama, kojima bi se u pravilu poslužili svi njegovi manje odvažni kolege. Kriminalist poput njega bio je doduše dosjetljiviji, no metode bi mu katkada bile vrlo samovoljne. Jezikom njegove struke, silogističkima bi pretpostavio heuristička taktička pravila, a, vođen ovim potonjima, znao bi se katkada i ogriješiti o zakone. Mladić se, pod dojmom njegova nimalo sućutna propitkivanja, doista i spotaknuo u rečenici: studira filozofiju i psihologiju, odgovorio mu je vrlo iznenađen. Odgovarajući mu, pokušavao se dosjetiti što li je taj policijski službenik mogao primijetiti na njemu i što li će tek uočiti. Mogao sam si misliti, reče na to inspektor ravnodušno. Ma što on to vidi po njegovu vratu, što je primijetio na majici, a što će tek na trenirci. Od svega toga zapele su njegove bujice riječi. Kao da ga je iz sna trgnula mogućnost da sve o čemu ih on može izvijestiti zapravo nikoga ne zanima. Jer kao da se na nekoj drukčijoj razini ili u drugačijoj lagi bave pojedinostima ne samo oni drugi oko njih nego čak i taj detektiv pokraj njega. Ne, on se ne bavi njime, odnosno ne obazire se čak ni na njegov iskaz. Već je neko vrijeme džogirao u uskim i sjajnim slip-gaćicama, žutima ili crvenima, a pogled toga krimpolicajca upravo je nastavio pretraživati predjele njegovih bedara, napose ono nešto oko prepona. Bio je prilično grub i prodirao u mozak način na koji je sada napokon primijetio i odmjerio čovjeka koji je usred toga ogoljelog ranojutarnjeg parka stajao pred njim dok su se oko njih nadasve spokojno lelujale snježne pahulje. Uočio je inspektorove usne, oči, upadljivo guste obrve koje se izvijaju visoko, sve što je površno vidio i dotle, njegovo čelo, luđački zakovrčanu kosu, a i mirnu ćud. Čovjeka koji ga je gledao prodorno, gotovo tužno, kao da već odavno sve zna o njemu. Kao da je već retroaktivno izlistao i pojedinačno ispitao sve njegove najskrivenije tajne, pa sad već pomalo i suosjeća s njim. Iako je detektivu u njegovoj rastresenosti jedino palo na – 15 –
pamet da je nekoliko dana prije, sjedeći beskrajno dugo u zubarskoj čekaonici, u nekome budalastome magazinu pročitao kako se u Njemačkoj godišnje sedamnaest tisuća studenata upisuje na filozofiju, a čak dvadeset dvije tisuće na psihologiju. A to bi značilo da će se u jednom naraštaju gotovo deset milijuna ljudi baviti mehanikom duha i duše, što je doista pozamašan broj, premda će ih se istodobno u trgovačkim i financijskim poslovima, pa i u ratovanju zaposliti višestruko toliko. Mladić je ušutio shvativši da ga detektiv ne doživljava i ne cijeni baš nešto visoko njegovo znanstveno nagnuće, no to mu prokleto tijelo nije prestajalo drhturiti u znojem promočenoj trenirci. Što ga je činilo nadasve ranjivim. Uto ga je policajac, možda tek desetak godina stariji od njega, a po obrazovanju diplomirani pravnik, u nagloj tišini iznenada upitao da li da ga odvezu kući te još i hitrije dometnuo da će to vrlo rado učiniti. Ako već ne želi tu deku. Jer ne bi voljeli da im se jedini očevidac prehladi. Služio se tom množinom kao štitom, kao da mu se ne obraća on, niti mu on nudi tu uslugu, nego to čini služba. No, zaštićen tim službenim tijelom, tako ga je prodorno promatrao samo on. I to kao da na njemu pretražuje područja sumnjiva s kriminalističkog stajališta. Ili kao da, vireći iza zaklona svoje struke, sad kani malo bolje promotriti kako to izgleda čovjek iz mase. Stoga nije ni čudo da mladić tu ljubaznu ponudu nije prihvatio. Taj mu je muškarac nešto učinio, nešto krišom i neprimjetno, procijenio ga i nekamo svrstao, pa bi već u idućem trenutku mogao poduzeti i tko zna što još. Vidio je samo jedno čisto čelo, kovrčavu tamnu kosu te nešto što mu je nekako privuklo pogled, velike, nabrekle i meke usne. Zato sad mora biti nadasve oprezan. Jednom jedinom gestom, zapravo vrlo neotesano i osorno otklonio je ponudu, ma moram odavde što prije, pomislio je pritom, no glas mu je već svakako uspijevao vladati raspoloženjem. Rekao je još samo da će im opet, bude li potrebno, doduše za blagdana nikako, no nakon njih svakako, stajati na raspolaganju. Ali policajca to vrlo očito više uopće nije zanimalo. Premda bi mu bilo draže da mu ponuda nije odbijena. Podatke su mu već uzeli, – 16 –
a i glas mu je snimljen dok je prijavljivao slučaj, no identitet ipak nije imao čime dokazati. U nedostatku izravnih indicija ionako ga ne bi ni imali zašto legitimirati. Sutra mora otputovati kući, dodao je mladić u potpunoj smetenosti. Naime doprlo mu je do ušiju da mu zubi cvokoću pri svakoj izgovorenoj riječi. To znači da živite u Berlinu, primijeti na to vrlo tolerantno inspektor, ali dom vam je ipak negdje drugdje. Nije mu bilo jasno kako je moguće da vlastito tijelo može čovjeka tako žalosno, izdajnički poniziti. Možda je inspektor iz toga zaključio i ponešto za sebe, no samo je zahvalio na studentovoj ljubaznoj i razboritoj pomoći, a onda su kimnuli jedan drugome. Berlin mi je samo privremeno boravište, dodao je student, pazeći pritom na zube, kao da je dužan izraziti zahvalnost za toliko razumijevanje. Kao da se zbog nečega nisu mogli odalečiti jedan od drugoga. Roditelji mi žive u Pfeilenu, a i ja sam se tamo rodio. Istina, malo izvan grada. Zar postoji grad toga imena, upita ga policajac, i neko su se vrijeme gledali prilično nepovjerljivo. Na sjeveru, reče mladić pokazujući pritom i prstom, Niederrhein. Nikad čuo, što je posve sigurno moja greška. Odavno tamo imamo farmu, no roditelji mi žive u gradu. Beznačajno mjesto, ne morate znati za njega. Mladić se iz pristojnosti htio nasmiješiti, no ispalo je kao da se kesi. Nije se moglo točno ustanoviti tko je od njih prvi pružio ruku. U svakom slučaju, rukovali su se, a to je pak obojicu poprilično zbunilo. Policajac se pritom nevoljko i predstavio: ja sam doktor Kienast, kaza. Taj se doktorat zadržao među njima u zraku. U dodiru njihovih golih ruku, u uzajamnom osjetu plastičnosti dlana onog drugog, – 17 –
bilo je nečega pretjerano tjelesnoga. Doktorat je ipak nešto što ima više veze s liječenjem. Kao da već i sama riječ sluti na obećanje u tom smjeru. A imalo je veze i s tim da njegov nositelj ipak postoji u toj nepreglednoj ljudskoj masi koje su inače obojica na isti način beznačajnom sastavnicom. Mladić se međutim od tolike količine osobnosti sasvim sledio, pa nije uzvratio to stidljivo-kolebljivo a obećavajuće predstavljanje. Jer ako onaj drugi baš želi saznati tko je on, neka izvoli pogledati njegove podatke u zapisniku koji je maločas sastavio uniformirani kolega. A onda, posve uvjeren da ne postoji više nikakva prepreka da to učini, zaletio se da nastavi s džogiranjem. Uostalom, ništa se bitno nije ni dogodilo. No nakon nekoliko koraka morao je shvatiti da je opet krivo procijenio svoj položaj, a i vlastite sposobnosti. Da je od sebe opet očekivao više nego što je bio u stanju provesti. Naime dogodilo se nešto kobno, nešto preko čega se neće baš tako lako prijeći. Ako se uopće uspije lišo izvući iz toga. Tom se glupavom brbljavošću potpuno odao; ma koji ga je vrag spopao da gukne kako će putovati, što se uopće objašnjavao, ničim izazvan, sam od sebe? Usporavao je, a onda, baš suprotno, prešaltao na drukčiji ritam trčanja, pokušavajući dati snažniji zamah udaljavanju, no bedra su mu se tresla, a koljena drhtala; nikako da uhvati ritam vlastitog daha, napose zbog toga što je u leđima još osjećao izazivački pogled toga prokletog policajca. Taj je doista dugo gledao za njim, a onda naložio tehničarima da uzmu odljev otiska i njegova koraka. U muskulaturi njegova dlana zadržao se stisak ruke onoga drugog, njegova mu se toplina utisnula u kožu i fiksirala među mišićna vlakna, što je bilo samo po sebi više od ugodnoga, premda je i procjena dodira, bez sumnje, pripadala sklopu istražnih radnji. Kienast, koji je doktorsku disertaciju pisao o magičnim, mitskim i racionalnim razdobljima u povijesti dokaznog postupka, slovio je kao veliki sanjar među kolegama, koji su slijedili isključivo stroga službena pravila i znanstvenu racionalnost. Donekle bi ga čak i prezirali zbog tih metoda da nije imao tako ši-
– 18 –
roke i sveobuhvatne poglede te nadasve pouzdano materijalno znanje. Polako je svitalo, no pod svjetlom dalekih lampi razaznavalo se da još uvijek sniježi. Kao da je u tom stisku istodobno osjetio i mladićevu neizrecivu snagu, ali i ono mahnito drhtanje i strepnju, što dotični nikako nije bio u stanju uskladiti. A to ga je pak nagnalo na pomisao da je taj dečko možda ovisnik o narkoticima, pa su mu se od periodičnih naleta apstinencijskog sindroma crte lica tako prekomjerno postarale i zato se doimaju tako istrošenima. Još je vidio tu tanašnu pojavu među stablima, gdje je gusto sniježilo. Beznadno je, kazao je u sebi, premda ne bi znao reći na koga bi se ili na koji već vrag ta beznadnost trebala odnositi. Kao da je od svoje hude sudbe uz onaj drugi jednako beznadni slučaj dobio pride i ovo ovdje, što može zahvaliti slučajnosti da mu nije došla zamjena u dežurstvu. Kao da skorašnji Božić i ne služi ničemu drugom nego da se komplikacije još više prodube. Premda se kod ovog slučaja koji mu se sručio na vrat Kienast načelno morao pozabaviti samo dvjema vrlo primitivnim stvarima. Utvrditi identitet nepoznate osobe i isključiti mogućnost da je smrt te zasad nepoznate osobe nastupila zbog nasilnog čina treće osobe. Bilo mu je otprve jasno da je slučaj jednostavan kao šamar, no ipak ga neće moći posve uvjerljivo riješiti i zaključiti. Taj mu dečko zbog nečega zagorčava život. Onaj mu je drugi, također beznadan slučaj bio daleko uzbudljiviji i bavio se njime već duže od dva mjeseca. Ubojstvo oca obitelji koje je, umjesto maloljetnice koja je bila u dugotrajnom spolnom odnosu s tim ocem, na sebe preuzela njezina majka. Utučenost ga osobito snažno i često svladava nakon noćnih dežurstava, a nakon nje su ga sustizali posve opravdani strahovi. A prirodna mu je lijenost u tome nalazila izliku ili objašnjenje. Kienast je bio poput jedinke iz roda velikih mačaka; volio je mekoću, toplinu i udobnost. Utvrđivanje mrtvačeva identiteta oduljilo se već i zbog toga jer ga nitko nije tražio ni tada, a ni nakon blagdana.
– 19 –
A prije nego što je zaleđen, podvrgnut je tek najnužnijem, i to tek mrtvozorničkom ispitivanju. Forenzični su tehničari temeljito pretresli i njegove stvari. No ni tada, ni na tijelu, a ni na odjeći, nisu pronašli nijedan trag koji bi upućivao na bilo koju vrstu nasilnog postupanja prema njemu. Vjerojatno ga je na onoj klupi dokrajčio srčani udar. Iako Kienastovoj pozornosti nije moglo promaći da truplo nema baš nijedan odjevni predmet s etiketom proizvođača. A kad pri utvrđivanju identiteta iskrsnu poteškoće, baš takve oznake mogu, bome, biti nadasve korisne. Zato će ih se takoreći već i automatski provjeravati. Kaputi i sakoi smjesta se izokrenu jer su etikete u takvu slučaju ušivene u podstavu. Kod košulja i pulovera traži ih se tik do ovratnika, a kod hlača s unutarnje strane pojasnog dijela. U sokne ili rublje katkada su uvezene ili utkane, a kod jeftinije ih se robe samo lupi žigom u nekoj boji. Ponekad su korisnije čak i od bertillonagea, onih jedanaest biometrijskih karakteristika, koje se doduše u svrhu utvrđivanja identiteta moraju obvezatno utvrditi, no uglavnom neće služiti ničemu, nego će samo čamiti na dnu ladica pisaćih stolova ili baza podataka. Ali mora se reći da ovaj mrtvac nije na sebi imao ništa što bi bilo jeftino. Dr. Kienast već je pobliže proučio treći ili četvrti odjevni predmet, oprezno ih vadeći iz njihovih obilježenih plastičnih vrećica, dakako, s navučenim rukavicama, a kad etikete opet nije bilo ni od korova, od iznenađenja bi nehotično zasiktao. U dvorani je bio sam samcat, pa je zvuk njegova osamljenog siktanja snažno odzvanjao među golim zidovima s keramičkim popločenjem. Jer je u redu ako netko etikete proizvođača doživljava pretjerano kričavima, ili mu iritiraju kožu, ili mu se naprosto ne sviđa da bude označen, pa će ih odstraniti s kaputa ili sakoa. Može se shvatiti čak i da će ih ukloniti s pulovera ili košulje jer mu, recimo, žuljaju vrat, ali za koji bi bijes etiketu izrezivao i s unutarnje strane pojasa hlača, kad se tamo ionako ne vidi. To je zacijelo neka manija, no koja joj je svrha ili značenje, ako takvo što uopće postoji? I on kao da se raz bjesnio na živu osobu čije se truplo našlo pred njim položeno na – 20 –
stol. Kakav li to mora biti manijak koji će svaki znak pogodan za identifikaciju ukloniti sa svoje odjeće. Drugi takve oznake neće ni primijetiti, niti znaju za njih, a treći će ih pak voljeti jer su jednostavno ponosni na svoju brendiranu odjeću. Mozak mu je automatski ponudio odgovor. Taj netko patio je od manije proganjanja, bio je opsjednut skrivanjem, patološki tjeskoban s razlogom ili bez njega, pa je žudio da za sobom ne ostavlja nikakve tragove. Htio je neprimjetno iščezavati među ljudima. Razgledavao je truplo, pregledavao njegove stvari. Na njegovu je začudno minimalističkom intimnom rublju, načinjenom od prozirne i sjajne, gotovo ljeskajuće tkanine, pronašao poveću mrlju od sperme. U svakom slučaju, bio je to čovjek koji je volio modrinu, jer sve su mu stvari bile modre, svijetloplave, tamnoplave, kako koja. Čovjek koji si je samo u modrini košulje dopuštao ponešto bjeline od jedva primjetnih pruga. Mnogo je to modrine odjedanput, zapravo premnogo. Pravi je gnjavator. Mora da je to bio čovjek koji je dosadu svoje birane odjeće nosio kao krinku, a ustvari bijaše vrlo kompulzivan tip, manijak. Tako nekako izgleda zahtjevan čovjek dok u njemu divljaju strasti; pazi na svoj izgled. Bez sumnje, neki nepodnošljiv tip. Na prefinim, gotovo prozirnim tamnomodrim pamučnim soknama također nije pronalazio ništa što bi nalikovalo na oznaku. No ispod obruba srebrnkasto ljeskajućih minijaturnih gaćica boje modre šljive bila je doduše izrezana oznaka proizvođača, no ostao je barem njezin jezičac razderan od pranja. Bio je to izniman komad rublja. Tako nešto nose samo žešće fetišistički nastrojena gospoda. Bacio je po gled na mrtvaca, a onda na tom nesvakidašnjem rublju golim okom procijenio mjesto mrlje od sperme impozantnih dimenzija. Bila je to posljedica trajne ukrućenosti, upornog curkanja ili čak manje ejakulacije. Zato će itekako imati za čime tragati i na štofastim hlačama. Takoreći je već pred sobom vidio šiljate, nadasve oštre škarice za rezanje kožice oko noktiju kojima su jednim rezom u hipu odstranili etiketu. – 21 –
Taj se čovjek manijakalno trudio biti tajnovit i vjerojatno je svakog sata pomišljao da mu je blizu kraj. Na tankom koščatom zapešću nije bilo vidljiva traga da je ikad nosio sat, a nije imao ni prsten. No dr. Kienast ipak je zaključio da će prije biti oženjen nego neoženjen. Jer da je bio neoženjen, bio bi odvažniji u svojim opsesijama, pa vjerojatno ne bi ispod gornjih dijelova odjeće vrlo pristojna kroja nosio slip-gaćice, nego jockstraps-gaćice od jarkocrvenoga ili bijelog satena. U njegovoj lisnici od meke crne kože pronađeno je začuđujuće mnogo novca, ali ništa što bi bilo znak nečega osobnog. Što je također upućivalo na to da je bio u potrazi za lako i brzo kupljivim snošajem, a dokopao ga se jeftinije no što je očekivao. Naposljetku su jedino crne cipele na žniranje odavale nešto, ako ne nužno o svojem vlasniku, onda barem o sebi: bile su talijanske proizvodnje, i to jedne od najpouzdanijih marki. A takve se stabilne talijanske cipele kupuju isključivo u Londonu. No bilo je tu još nešto, s čime dr. Kienast isprva nije znao što da počne; taj prodorni miris potpuno obnaženog tijela. Uopće nije bio neugodan, dapače, bio je blag i ugodan. Bio je poput nekog prigušenog ženskog mirisa koji je on negdje još ne tako davno mogao osjetiti, štoviše, čak iz neposredne blizine i uživati u njemu. Ili ga je negdje tek zapahnuo njegov lahor, a on ga nije našao odbojnim. A možda ga je samo podsjećao na neki drugi miris pa mu se zato činio poznatim, no sada više ne bi bio u stanju prizvati u sjećanje taj drugi. Zato je pomislio da bi to mogao biti ženski miris, jer ga je nalazio slađim i težim od onoga kakav bi bio miris dezodoransa, parfema ili losiona za lice koje rabe muškarci, a usto nije dolazio samo iz njegovih stvari nego i iz tijela. Tijelu je u tom času preostalo još nekih pola sata da se potpuno ohladi, a dotle će mu i miris biti živ. Dr. Kienast osjetio je doista snažan poriv da ga poput pravog policijskog psa tragača onjuši od glave do pete. To se ipak nije usudio učiniti, kao što zbog profesi onalnog uzbuđenja nije bio u stanju ni zanijekati privlačnost tog mrtvog tijela. Zato je onjušio zrak i učinilo mu se da se kroz afek-
– 22 –
tirajuće profinjeni miris probija i nota gorčine ustajalog duhana. Kad bi se njega pitalo, držao bi se podalje od takvog parfema. Zapravo, zabavljala ga je vlastita časovita kukavnost. Nije više bilo nikakve dvojbe: na mrtvačevim su se prstima jasno razaznavali žućkastosmeđi tonovi koji upućuju na strastvenog pušača. Iako kod njega nisu nađeni ni cigarete ni upaljač, a ni bilo kakvo drugo pomagalo za potpalu vatre. Jedino što je pronađeno bio je svežanj ključeva u kožnatom tuku ispod klupe. Samo po sebi tijelo je bilo čisto i netaknuto. Netaknuto. Bila je to prva riječ koja mu je pala na pamet kad su ga još tamo vani pred njim razodjenuli, a on pri svjetlima reflektora počeo prevrtati njegove oprezno svučene stvari. Baš se zato tako snažno zamjećivalo kako miriše. Jer je pred njim bilo izloženo mrtvo tijelo čovjeka koji se ustručavao ikoga ili išta dodirivati. Što među fetišistima uopće nije rijetka pojava. Jer oni popuštaju jedino svojim najsnažnijim porivima i samo onome što ih najžešće privlači. Ne stupaju u veze koje bi bile uzajamne, a svakako ne s nekom osobom, već jedino s predmetima koji simboliziraju doticanje tijela onoga drugoga. U tom se smislu stvarno po svemu razlikuju od običnih urbanih egoista, koji se čak i u partnerovoj nazočnosti bave isključivo samim sobom. Promatrajući to skladno građeno i glatko truplo takoreći bez ijedne dlake, Kienastu je palo na pamet da je to tijelo suhog čovjeka. Prvi se put s pojmovima tjelesne suhoće odnosno vlažnosti susreo kada je pišući doktorsku studiju proučavao antičke istražne tehnike i čitao izvorne tekstove o grčkoj medicini. Suhom tipu čovjeka ne priliči ova vrsta smrti. Srčana je kljenut, prema Galenu, vrsta smrti koja će zadesiti samo sluzave, odnosno vlažne ljude. Kao što ne bi mogao odagnati ni onu letimičnu pomisao da taj miris ne pripada tome muškarcu, da to nije nešto čime bi se on inače namirisao, niti uz njega prianja, nego mu se u posljednjim satima života prilijepio s nekoga drugog. Jer kad čovjek mulja partnera sa strane, uvijek će na sebi ponijeti
– 23 –
kući neki tuđi, uz njega neprianjajući miris. Uzalud mu svako tuširanje, sapunanje, trljanje, jer ti tuđi mirisi, bilo odbojni ili, dapače, čak slatki, kad se prikrpaju, ostaju baš nevjerojatno uporni. Ponekad ih se tako prodorno i jasno osjeća i sutradan, kao da su se začahurili među fine dlačice nosnica pa stoga čovjeku ne preostaje drugo nego popustiti grešnoj privlačnosti i jednostavno se vratiti njihovu izvoru. Dr. Kienast oženio se vrlo rano, baš kao što se jednako brzo i razveo zbog izvanbračnih šaranja. I dok je, vođen ugodom, u društvu mrtvog čovjeka snatrio o tim svojim slatkim povracima, pala mu je na pamet jedna vrlo pametna žena promukla glasa za koju nitko ne bi rekao da potajno, ali posve suludo, strastveno i bjesomučno, ratuje protiv vlastite ružnoće pa zato na policama svoje prostrane kupaonice pod ključem krije nigdje i nikad viđeni arsenal mirisnih vodica, kremica, mlijeka za lice, kupki, ruževa i pudera, premda bi u trošenju kozmetičkih preparata, baš zato što je profesionalna degustatorica parfema, načelno morala biti ipak ponešto umjerenija. Morala bi barem znati da njima neće postići baš mnogo. Ona bi sada sa sigurnošću znala reći o čemu se tu radi. Prepoznala bi taj teški miris i sve njegove čudne i gorke a duboko skrivene note, palo mu je na pamet i, potaknut tom požurujućom misli, podigao je do nosa mrtvačev tamnomodri vuneni pulover. Možda će ih i sam prepoznati. Valjda se i te žene sjetio samo zato što mu je miris bio poznat upravo s njezina tijela. Učinilo mu se da osjeća napetost njezinih tetiva, tankoćutno a disciplinirano podrhtavanje njezinih mišića. Jer tijelo ne zaboravlja. Ta je žena svršavala nijemo zijevajući, zaurliknula bi tek sekundama poslije, kad je naslada već bila iza nje, no i tada kao da bi najradije taj vrisak progutala i vratila u sebe. Ali ništa. Na tamnomodrom se puloveru jedva što osjećalo od mirisa parfema, jer se trag duhanskog dima snažnije utisnuo u njega. Pa mu onda taj parfem ipak izbija iz tijela. Iz dvorane osvijetljene hladnim neonskim svjetlima prema hodniku su vodila dvoja mimokretna vrata. Kroz jedna bi ugurali leševe, a kroz druga ih prebacivali u zamrzivače pa bi ih odatle prevozili – 24 –
na službene obdukcije. Krila jednih od njih tiho su klepetala, jer su negdje zacijelo zaboravili zatvoriti prozor. Dr. Kienast nije čuo korake s hodnika. Dok je tako osluškivao zbiva li se išta, na tuđem je radnom stolu zabrenčao telefon, što ga je streslo; zvonilo je, no on nije dizao slušalicu. Profesionalna ga znatiželja nije prvi put uvaljivala u kritičnu situaciju, a tada je u pravilu morao ne samo pogaziti vlastiti dobar ukus nego i po potrebi zaobići zakonska ograničenja. Da nije bilo tako, zacijelo ne bi mogao slijediti logiku kriminalaca, niti bi se odlučio za karijeru koju je odabrao. Pulover je odložio da uzme u ruke košulju na modro-bijele pruge, pa je sad već potpuno sigurno mogao ustvrditi da muškarac nepoznata identiteta posljednji dan svojega života nije proveo u tom puloveru, a ni u toj košulji, nego se presvukao tijekom poslijepodneva ili, korigirao je žurno samoga sebe, najkasnije predvečer. Sve su to vrlo jednostavne stvari. Na tim se predmetima još prepoznavao miris deterdženta i omekšivača, a vjerojatno i omirišivača uloženog u ormar. Posljednje je sate, bez svake sumnje, proveo u prostoru snažno natopljenom duhanskim dimom, u krčmi, baru, jeftinom restoranu, na mjestu koje je nedostojno njegova društvenog položaja. Parfem se osjećao jedino u donjoj trećini prednjice košulje i na donjem rublju. Na potonjem je inače dodatno mirisala i ona brzokvareća sperma. Telefon je još uvijek uporno zvonio, no osim toga nije se čulo ništa što bi upućivalo na bilo kakvo kretanje. Prišao je mrtvačevim stopalima i, kao da se ispričava praznoj ljušturi od prašine nekoga svojeg ljudskog srodnika za sve što će sad učiniti, dodirnuo mrtve tabane, a onda se nadvio nad njegove prepone. Upravo je utihnuo telefon, pa se opet čulo kako krila onih mimokretnih vrata zbog propuha nemoćno bubaju jedno o drugo. Oči je možda nesvjesno zaklopio valjda samo zato što, ako ih već mora omirisati, stidne dijelove tijela mrtvog čovjeka nije baš htio gledati iz takve blizine. Nos mu je iste sekunde ošinuo prodorni miris penisa. Inače je sve bilo točno onako kako je i očekivao. Tim je penisom, u najboljem slučaju, obavljen tek oralni seks, a nikako vaginalni ili analni, no činjenično će se stanje u egzaktnom načinu kontakta moći pra– 25 –
vilno procijeniti tek na temelju rezultata laboratorijske obrade iz lučina. Parfem koji je mirisao tako agresivno bio je razmazan po gustom i bogato razraslom stidnom vlasištu te po onim rijetkim i već prilično sijedim dlakama koje se klinasto penju prema trbuhu, pa se odatle širio čitavom dvoranom. Nije htio uludo izgubiti ni jedan jedini tren. S hodnika je začuo približavanje nečijih koraka, no prije nego što se mrtvozornik uopće vrati, on svakako mora provjeriti točnost svojih opažanja. Trag mirisa nije pronašao ni na prsištu, ni u predjelima oko pazuha, niti iza uha. Kako su to bila jedina preostala upitna mjesta, sad je već doista mogao biti siguran da je učinio sve što je morao i saznao sve što je mogao. To nije bio mrtvačev parfem, nego svježe naneseni, svakako tuđi miris, koji mu se potom razmazao po tijelu. Krila mimokretnih vrata upravo su se razmaknula, kad je podigao glavu. Kao da se upravo ljubio s mrtvacem. Na zvuk trzaja mimokretnih vrata smjesta se okrenuo i kazao da je on, što se njega tiče, završio. Je li pronašao nešto ohrabrujuće, raspoloženo ga upita mrtvozornik. Bio je to dežurni liječnik zavoda za patologiju i sudsku medicinu, s kojim je detektiv svakodnevno njegovao prilično srdačne odnose. Što bi značilo da je među njima neizostavno dolazilo do tihih, a katkad i vrlo bučnih trvenja, no oni su s tim, kako se to kaže, mogli živjeti bez problema. Radije ću ti ga prepustiti, odgovori mu Kienast vrlo susretljivo, no bio bih ti više nego zahvalan, doda bez i najmanjeg znaka nelagode, kad bi mu i ti pomirisao trbuh i stidno vlasište. Nekakav parfem, mirisni sapun ili, ma ni sam ne znam koji bi to vrag mogao biti. Možda ćeš ga ti prepoznati, pripomene naknadno. Kolege bi se ponekad iz puke samoobrane pravili kao da su prečuli ono što im dr. Kienast kaže, što traži ili zahtijeva od njih. I to ne samo oni s kojima je bio tek u dalekoj vezi nego čak i njemu izravno podređeni. U tim se krugovima uglavnom tikalo, no unatoč – 26 –
tome njega su ipak, zajedno sa svim njegovim opsesijama, nastojali držati što dalje od sebe. Slovio je kao osobenjak kojemu se neke stvari dopuštaju, ali koga će se i stopirati prije nego što se čovjek zbog njega uplete u mračne ili nečiste poslove. I sad se događalo upravo to. Dr. Kienast pričekao je neko vrijeme hoće li onaj drugi učiniti što ga je tražio, no on to nije uradio. I to ne zato da time izrazi negodovanje, nego praveći se kao da upućeni zahtjev uopće nije ni čuo. Dr. Kienast tada bi se u pravilu zaprepastio i samo kiptio u sebi. Uopće nije mogao pojmiti kako se drugi mogu zadovoljiti tako malim i kako se tako olako rješavaju ljudima urođenog poriva za stjecanjem novih spoznaja ili čak svoje profesionalne znatiželje. Čim je proveo provjere na koje ga obvezuju propisi, mrtvozornik se očitovao da je smrt kod toga njegovanog i dobro uhranjenog muškarca nepoznata identiteta u pedesetima vrlo vjerojatno nastupila svega nekoliko minuta prije nego što ga je otkrio rekreativac navučen na trčanje u cik zore. Premda nije isključeno ni da je preminuo ipak nešto kasnije. Dapače, lako je moguće, umiješa se nadasve žučno dr. Kienast, da je još uvijek živ. Ovaj ovdje svakako je vrlo svjež mrtvac, odgovori mu nato mrtvozornik pomalo uvrijeđenim tonom, pogledaj i sam, molim te, tako je. Podigao je tu beživotnu ruku, pokazao na njegove nokte, a onda je ispustio tako da sama od sebe padne natrag. A kao da mu ni to nije bilo dovoljno, zario je prst u bedreni mišić. Kao što bi moglo biti i, tumačio je, da mu je organizam otkazao baš u tih desetak minuta dok ste vi i hitna stizali na mjesto događaja. Da ga je taj ranojutarnji džoger uočio nešto ranije, ili da vam je slučaj prijavio barem nešto brže, ili da niste toliko šeprtljali, oni iz hitne možda bi ga čak i reanimirali. Dr. Kienast upitao ga je nije li to tijelo ipak u suviše dobroj kondiciji da bi ga dokrajčila srčana kljenut. Nato se mrtvozornik samo s olakšanjem nasmijao i rekao neka ga ne pita takve epohalne gluposti jer zvuči kao amater. Ma ne bih rekao, izvlačio se Kienast; naime pitanje postavlja tako – 27 –
glupo jedino zato što sve vrijeme razmišlja ne bi li uzrok smrti ipak morali potražiti negdje drugdje. Jer kad bi baš htio biti cjepidlaka, otpovrnu mu mrtvozornik, koji nije bio pretjerano načistu kamo Kienast smjera, na prvi bih pogled doista ustvrdio da tako nešto nije opravdano, no prosudbe se ne donose na taj način. Stoga neka radije pričekaju rezultate obdukcije, dodao je nakon stanovite šutnje. Tijelo se ne doima istrošenim, ustrajao je dr. Kienast. Pogledaj mu noge, a pogledaj mu i prsni koš, nije čak ni trbušinu pustio, plivao je ili igrao tenis, ili što ja znam što, no svakako se bavio nečim napornim. I ne bi bilo naodmet da mu uzmemo bris s trbuha i prepona, dometnuo je takoreći uzgred, jer na gaćama ima popriličnu mrlju od sperme, a molit ću te to isto i iz anusa. Tko zna, ta sperma možda i nije njegova. Kao što bismo morali saznati nešto pobliže i o načinu snošaja. Jer što se izgleda penisa tiče, ništa ne upućuje na to da bi mu bili priušteni analni ili vaginalni užici. Jako mu je žao, odgovori mrtvozornik nestrpljivo, no sad bi bilo vrlo neodgovorno ustvrditi bilo što više od već rečenoga. Jer bi za to morao podrobnije pogledati što se zapravo dogodilo. Spermu će, dakako, dati da se dobro ispita. Uostalom, od doktora Kienasta ionako će, kao što to on i inače običava u ovakvim slučajevima, dobiti popis želja. A što se pak tiče izgleda njegove noge ili sporta za razvijanje tijela, prije bi se reklo da se u mlađim danima bavio biciklizmom. Kako to meni nije palo na pamet, uzvikne iznenađeno istražitelj. Aneurizme! Pa naravno, bavio se biciklizmom. I nakon toga sve je doista išlo svojim redovitim putem. Tih su izluđujućih dana ionako mnogi umirali od izljeva krvi u mozak ili od srčane kljenuti, nenadano i naglo, no kod njih su barem pronalazili i osobne dokumente. Jer bi čas zatoplilo kao da je granulo proljeće, a čas bi se temperatura strmoglavila i bilo bi nesnosno hladno. Suha hladnoća s pokojom pahuljom slabog snijega. Kao da općem rasulu i klima dodaje svoje. – 28 –
Truplo su izgurali iz prostorije na ona druga vrata, kako bi ga utrpali na njegovo privremeno mjesto. Tamo će ponešto ohlađeno čekati dopuštenje i smjernice državnog odvjetnika u vezi s obdukcijom i postupkom preparacije. Naime i na vratu je imao nekakvu mrljicu. Netko ga je zacijelo obgrlio odostraga, posve iznenada, i tako ga dugo i žestoko ljubio, ili čak grizao, kako bi se reklo, isisao mu vrat, da mu je uzrokovao krvavi podljev. Možda je to bio netko tko ga dugo nije vidio. To nitko od njih nije ni spomenuo, premda su obojica znala da se fiksiranje svakog, pa i toga traga mora smjesta obaviti. Valja im ga zaliti zubarskom smolom, a dobiveni negativ ispuniti također zubarskim gipsom jer će na taj način možda doći do otiska nečijih, svakako tuđih usnica ili zubi, koji će biti možda ključni dokaz istrage, bilo da je riječ o počiniteljevim usnicama ili o zubima posljednjeg svjedoka. No studentov iskaz zasad nitko nije mogao usporediti s mrtvozornikovim nalazom. Kao što se nitko nije ni zapitao kog će vraga jedan takav očito vrlo dobro situirani gospodin tražiti usred mrkle noći ili ranom zorom u tome ozloglašenom parku, odnosno, ako je preminuo tek nedavno, kako je ipak moguće da mu se snijeg već nahvatao po ramenima i rukavima. Uostalom, inspektor je ionako imao još gomilu posla u istrazi one djevojke koja je ubila oca. Kao što je također vrlo dobro znao da sve dok u ruci nema rezultate krimtehničke obrade, doista mu nema smisla mozgati ni o tom slučaju. Jer odgovornost za umorstvo nije ni majka na sebe preuzela samo iz puke požrtvovnosti. To joj je bila jedina šansa da je oslobode krivnje. Naime da joj je kći priznala ubojstvo, ona bi, bez sumnje, bila osuđena za fizičko pomaganje i trajno podupiranje kaznenog djela. Ponekad je čak bilo bolje što je Kienast u sebi lijepo ušuškao predmete i pustio da oni u tišini nastave raditi u njegovoj svijesti. A kad mu je do poslijepodneva, kad je već bio napola onesviješten od umora, ostalo tek toliko snage da neke dovršene spise kuvertira i poštom ih odašalje tužiteljstvu ili saveznom uredu za istrage, pogled mu je opet nabasao na mladićevo prezime: Döhring. Zanimljivo, ali takvi teško neurotični tipovi, ako ikako uzmognu, upisuju ili psihologiju ili filozofiju. Što će im, u pravilu, više kvariti – 29 –
nego poboljšati izglede. Za nekoliko će godina doduše postati mnogo pametniji, no to još ne znači da će bezuvjetno i saznati nešto više o vlastitim poteškoćama. Nasmijao se tome, no kad mu je pogled pao i na mladićevu adresu, Aleja Fasanen, samo je zadovoljno kimnuo i samodostatno se zasmijuljio. Mladić može biti spokojan i lijepo razvijati svoju pamet, pomislio je o njemu, ne mora se bojati bijede, pa je svježe otvoreni dosje hitro gurnuo u omotnicu, a zatim ga svrstao među tekuće predmete. A student je sutradan u ranu zoru, baš kao što je isplanirao, doista i otputovao iz grada.
– 30 –
Péter Nádas rodio se 14. listopada 1942. u Budimpešti. Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priča Biblija (1967.) i Traženje ključa (1969.) objavljivanje njegova prvog romana Kraj obiteljskoga romana (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura. Međunarodni je ugled stekao monumentalnom Knjigom sjećanja (1986.), psihološkim romanom pisanim na tragu Prousta, Thomasa Manna i magičnoga realizma. Za svoja je djela nagrađen brojnim nagradama – Nagradom Milán Füst 1978., nizozemskom Nagradom Društva Mikes Kelemen 1980., Nagradom za mađarsku umjetnost 1989., Austrijskom državnom nagradom za europsku književnost 1991., Nagradom Kossuth 1992., Leipziškom nagradom 1995., francuskom Nagradom za najbolju stranu knjigu 1998., Nagradom Vilenica 1998., Autorskom nagradom Soroseve zaklade 2001. i Nagradom Franz Kafka Republike Češke 2003. Objavio je niz romana, knjiga priča, eseja i drama, među kojima se uz navedene ističu romani Godišnjak (1989.) i Divna povijest fotografije (1995.), zbirka priča Minotaur (1997.) te eseji O nebeskoj i zemaljskoj ljubavi (2001.).
– 1565 –
– 1566 –
Xenia Detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s posebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj i najvišoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske. Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno: Mađarski trodram, 1998., Imre Kertész - Péter Esterházy: Ista priča, dvije pripovijetke, 2003., Imre Kertész, Čovjek bez sudbine, 2003., Ferenc Fejto ´´, Sentimentalno putovanje, 2003., Imre Kertész, Likvidacija, 2004., Péter Esterházy, Harmonia caelestis, 2004., Péter Esterházy, Poboljšano izdanje, 2006., Péter Esterházy, Njemačka u šesnaestercu, 2006., Imre Kertész, Kadiš za nerođeno dijete, 2004., Imre Kertész, Jezik u progonstvu, 2003., Imre Kertész, Engleska zastava, 2006., Sándor Márai, Judit, 2006., Sándor Márai, Ester, 2007., Sándor Márai, Zemlja, zemlja!, 2007., Imre Kertész, Dnevnik s galije, 2008., György Dragomán, Bijeli kralj, 2009., Attila Bartis, Spokoj, 2009., Péter Esterházy, Ništa od umjetnosti, 2010., i mnoge druge.
– 1567 –
– 1568 –
Sadržaj
prva k n jig a Nijemi predjeli 9 Ocoubojstvo 11 Bila je to Stvoriteljeva volja 31 Jedna gospodska kuća 55 Arija “Izoldina ljubavna smrt” 99 Svaki u svojoj tami 120 Stvarni Leistikow 170 Döhringov san u nastavcima 187 Le nu féminin en mouvement 201 U čarobnom zrcalu samoga sebe 257 Na ulazu u njegov tajni život 279 Tihi argumenti mozga 318 druga k njiga Dah slobode Margitin otok Ona druga obala Doznaje za vlastito postojanje Ono dvoje Ilonina piletina s rižom Jedna potpuno nova civilizacija Drukčije se nije mogao istutnjiti American dream Koja razara sve – 1569 –
449 451 475 488 523 544 589 623 646 655
Nisu mogli zaboraviti Zatim u ljeto pedeset sedme Svi su se Mađari izgubili Impregnirani drveni željeznički pragovi Posljednji sud
677 730 756 783 829
t r e c´ a k n j i g a Bezdane noći Anus mundi Poput finog satnog mehanizma Ne preostaje mi baš mnogo vremena Prelijepi anđeo osvete To isprepadano zadovoljenje Hans von Wolkenstein Bio sam već u ovoj kući Omča se steže Jedno blještavo sunčano ljetno poslijepodne Međusobno udaljeni jedva pedalj Začin sreće Kad je bal Jedna vrlo rodna marelica Zaljubljen u njezinu ljepotu
851 853 934 986 1008 1048 1071 1113 1137 1227 1250 1268 1320 1446 1534
O autoru O prevoditeljici
1565 1567
– 1570 –
– 1571 –
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Wanda Wulz / Alinari / The Bridgeman Art Library Godina izdanja 2012., studeni (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-416-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
– 1572 –
– 1573 –
U središtu Paralelnih pripovijesti, romana neslućene dubine i širine koji zahvaća dvadesetostoljetnu povijest srednjoeuropskih naroda – Mađara, Židova, Nijemaca i Roma – nalaze se osobne priče trojice prijatelja te njihovih obitelji, prijatelja i poznanika, čije se životne silnice dotiču na najneobičnijim mjestima i u najneočekivanijim situacijama. Mreža osobnih drama, sreća i tragedija koju Nádas plete oko Ágosta Lippaya Lehra, Hansa von Wolkensteina i Andrása Rotta gusta je i proteže se od Berlina 1989. do Budimpešte prije rata pa preko nacističkih logora i eugeničkih instituta do Mađarske revolucije 1956. Paralelne pripovijesti roman su u kojem se savršeno dotiču eros i tanatos, u kojem je tjelesno i seksualno magično spojeno s filozofskim i povijesnim iskustvom. U ovome monumentalnom romanu s nezaboravnim likovima koje osjećamo kao dio svoje osobne povijesti neprestano se suočavamo s osobnim i kolektivnim dvojbama, moralnim pitanjima pravednosti, krivnje, sreće i nesreće. Péter Nádas napisao je knjigu koja opisuje život onakav kakav jest – kaotičan, nabijen strašću i natopljen tjelesnošću. Paralelne pripovijesti nastajale su osamnaest godina i istinsko su djelo književnog majstora koje je čudesno stvarnije od života samoga.
Nádas isprepleće društvene i političke okolnosti njihovih života u veličanstvenu tapiseriju protkanu uznemirujućim sličnostima koje povezuju likove kroz vrijeme i prostor. A New York Times Book Review Notable Book of the Year
349,90 kn
– 1574 – www.fraktura.hr