Od Weimara do Vardara by Fraktura

탑ivot je kabare

Od Weimara do Vardara

vuk periĹĄiÄ&#x2021;: od weimara do vardara

život je kabare

Vuk Perišić

Od Weimara do Vardara

Fraktura

vuk perišić: od weimara do vardara

© 2015. Vuk Perišić i Fraktura All rights are represented by Fraktura, Croatia Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-673-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 916045

život je kabare

Sadržaj Predgovor 7 Život je kabare

Vremenski parostroj

Arhitektonski sadizam

Bajuneti moderne i Quentin Tarantino

Kad zaboraviš juli

Lepet svilenih rečenica – Miroslav Krleža

Siroče na materinom grobu

Federiranje federacije

Demon nacionalizma

107

Pragma ili vizija

141

Window of Opportunity

153

Treba li Evropi identitet?

161

Šlamperaj i javašluk

165

Paradoks poštenja

175

Dijalektika ironije

185

Bog i tržište. Čija ruka je nevidljiva?

197

Noćobdija ili raspikuća?

205

Sloboda ili veresija?

217

Ekonomija je poluga vlasti

225

vuk perišić: od weimara do vardara

Fetus ili građanin?

229

Vječni rat

235

Nacija i rizik

239

Književni romantizam i čisti računi

249

Godot na Vrhovnom savjetu obrane

257

Tuđman plače

265

Nacija i denuncijacija

271

Konzervativizam, prvi ili posljednji stadij nacionalizma? 281 Komunistički konzervativizam i komunistički liberalizam 283 Nacionalizam ili konzervativizam 288 Razočaranje 296 Što je zapravo multikulturalizam?

301

Nacija kao simbol

311

Dundo Maroje u zemlji čudesa

323

Jugoslavenska antiteza

337

Kazalo imena

355

život je kabare

Predgovor Ovo je izbor kolumni i eseja objavljenih na zagrebačkom tportalu, u Jutarnjem listu i 21. stoljeću te beogradskom Peščaniku, E-novinama i Novom magazinu od 2009. do 2013. Većina je tekstova redigirana, neki su izmijenjeni, a neki kompilirani. Neki se ovdje prvi put objavljuju. Izmijenjena je, također, i većina naslova pod kojim su tekstovi izlazili u navedenim medijima. Knjiga je pisana jezikom koji se u Hrvatskoj naziva hrvatskim, ali je autor, slijedeći logiku slobode izbora, vjeran polazištu da je pravo na jezik individualne, ne i kolektivne naravi, s užitkom koji samo sloboda i hir mogu pružiti, koristio, primjerice, i “tisuću” i “hiljadu” i “siječanj” i “januar” te mnoge riječi i tvorbe svoga jezika koje se stjecajem izvjesnih političkih okolnosti u Hrvatskoj smatraju tuđima. Nije dakle riječ o leksičkoj ili terminološkoj nedosljednosti, nego o svjesnom odabiru u kojem se i na razini forme ogledaju sadržaj knjige i njena središnja tema: sloboda izbora i imperativ neprikosnovenosti i neupitnosti in dividualne sudbine. Pojedinac je bespomoćan i ranjiv. Kako kaže Franz Josef Wetz, “upravo zato jer je ranjiv, čovjek mora biti normiran kao nedodirljiv”. Nijedan mitski ili kolektivni, politički ili etički, pravni ili moralni, ideološki ili kulturalni subjekt ne može konkurirati ljudskom životu niti se smije usuditi dovesti u pitanje

vuk perišić: od weimara do vardara

njegov najviši položaj u hijerarhiji vrijednosti, ako ni zbog čega, a ono zato što su svi drugi subjekti samo imaginacije, konstrukti i konvencije, dok je čovjek živ i stvaran i može osjetiti bol. Indi vidualna sloboda nije pitanje ideologije, političke filozofije ili svjetonazora. Ona je pitanje empatije. Slobodan život svakog po jedinca vrijednost je s onu stranu vrijednosti. Aksiom koji prethodi svim pravima i ima se ogledati u slobodi svakoga da svoj život definira i uredi kako god poželi, i to tako – i samo tako – da ne zadire u tuđu slobodu i tuđi odabir. Čovjek je jedini – nesumnjivo i očito – biološki subjekt među subjektima. Svi pokušaji da se i drugim subjektima dade biološka (nacija) ili povijesno-deterministička (klasa) kvaliteta završili su u zločinu i tragediji, a i da kojim slučajem nisu, opet bi njihova navodna, biološka ili moralna nadređenost individualnoj autonomiji ostala tek puki ideologem među ideologemima. Netko može reći da je i neprikosnovenost individue također samo jedan od mnogih ideologema. No, ako i jest tako, to je jedini ideologem koji diše, misli, sanja, hoda i osjeća. Zato i svoju kuću bitka ima pravo uređivati kako god poželi.

život je kabare

Život je kabare Kakvi su dosezi vojničke, političke i moralne pobjede nad nacionalsocijalizmom i fašizmom koju je ljudska civilizacija teškom mukom izvojevala 1945. godine? Jesu li skupo plaćene pouke dovoljno jamstvo da se fašizam (i/ili nacizam) više nikada neće dogoditi?1 Ili je čovječanstvo izgubilo bitku već u trenutku kada je, prvi puta u historiji, nezamislivo postalo moguće? Dobro su poznati i uzroci i okolnosti koji su 1922. Mussolinija doveli na vlast u Italiji i Hitlera u Njemačkoj 1933. Izvjesna neslaganja postoje. Netko će više, a netko manje, naglašavati značaj Velike depresije, netko osjećaj takozvanog nacionalnog poniženja iskazan u sintagmama “unakažena pobjeda” i “versailleski dik-

Upotreba izraza fašizam kao šireg pojma koji obuhvaća i talijanski fašizam i njemački nacionalsocijalizam, belgijski reksizam, Francov falangizam i tako dalje, svojevrsni je terminološki kompromis. Njegovu upotrebu opravdava činjenica da je Mussolinijev fašizam bio prvi režim takve vrste, kao i pojam antifašizam koji označava sveukupnost oružanog, političkog i moralnog otpora svim oblicima fašizma. S druge strane, termin je neprecizan jer na semantičkoj (i sadržajnoj) razini ispušta iz vida nacionalsocijalizam kao nedvojbeno najstrašniji i najsilovitiji zločinački poduhvat u čitavoj historiji, kao i njegove značajne razlike u odnosu na fašizam u užem smislu. 1

vuk perišić: od weimara do vardara

tat”, netko karizmu fašističkih vođa, a netko nesnalaženje ili glupost vladajućih elita Italije i Njemačke u kritičnim trenucima Marša na Rim i pregovorima u salonima Kancelarije Reicha uoči 30. januara. Ta su neslaganja kreativna i ona obogaćuju našu ukupnu historijsku spoznaju. Jedno je sigurno: fašizam nije posljedica takozvanog “nacionalnog karaktera” Talijana, odnosno Nijemaca. Uostalom, besmislica kao što je “nacionalni karakter” spada upravo u kategorijalni aparat fašizma. Fašizam i nacizam su se, istina, pojavili u Italiji i Njemačkoj, ali specifičnosti tih zemalja nisu bile toliko ekskluzivne da se fašizam nužno morao dogoditi upravo tamo, niti su se druge zemlje od Italije i Njemačke razlikovale u tolikoj mjeri da bi pojava fašizma bila zajamčeno nemoguća negdje drugdje. Konačno, raznolike inačice fašizma su postojale širom Evrope dvadesetih i tridesetih godina, a mnoge su doživjele i 21. stoljeće. Neke fašističke grupacije su preuzele vlast, a neke su imale snažan politički utjecaj. Oslanjale su se na podršku i pomoć Rima i Berlina, ali ta bi pomoć bila zaludna da fašizam nije imao univerzalnu i internacionalnu narav. Svagdje se može naći grupa deklasiranih tipova i poluinte ligenata koji će oko sebe okupiti nekoliko siledžija, dati im jed nobojne košulje i poslati ih na ulicu da urlaju o nacionalnom dostojanstvu. To je još uvijek samo bizarno. Tragični zaplet počinje kada ritam fašističkih bubnjeva pronađe rezonancu u dovoljnom broju pojedinaca i kada taj broj dosegne kritičnu granicu i postane ono što je Krleža nazivao kompaktna demokratska većina. Fašizam nije manipulacija masama. Takozvana “masa” ne postoji osim kao koreografija u filmovima Leni Riefenstahl. Riječ je o hiljadama, stotinama hiljada, o milijunima pojedinaca. Rulja i gomila se valja ulicama, kliče, urla i podiže ruku, ali čine je milijuni neponovljivih i jedinstvenih

život je kabare

biografija. Dugo se vjerovalo, ili se htjelo vjerovati, da se tajna uspjeha fašizma krije u propagandi, govorničkoj vještini Ducea i Führera, pa i strahu koji je, poslije preuzimanja vlasti, izazivala i sama pomisao na svemoćne i brutalne tajne policije. Ne. Fašizam počiva na ljubavi i na plebiscitarnoj podršci.2 Upravo zato i jest onako odvratan. Tajna vještine fašističkih govornika ne nalazi se u njihovoj sugestivnosti, nego u njihovoj sposobnosti da glasno izgovore, više ili manje pritajene, želje slušatelja. Fašizam jest historijska, ali i intimna drama čiji zaplet započinje u trenutku kada čovjek odustaje od sebe samog, svoje sudbine, svog tijela i zdravlja, svoje savjesti i svojih nagona, svojeg razuma i svojih snova i kada dragovoljno pristaje svoj vlastiti život podrediti nečemu što mu je odnekud, za obiteljskim stolom, s političke govornice ili propovjedaonice, u školi ili u medijima, nametnuto kao viši cilj i viši smisao. Fašizam je i kukavičluk poslušnosti, infantilni strah od odbačenosti i izopćenosti i naivnost neukog očajnika. Fašizam je rođen kada se poslušnost i podređenost rasi, domovini ili naciji doživi kao ljubav, kao zanos, kao spremnost na žrtvu, odricanje i patnju. Upravo je ta ljubav – a totalitarna je svaka ljubav prema bilo kojem prividu koji se predstavlja važnijim od čovjeka – veliki i neoprostivi, doslovno fašistički zločin prema sebi samom. Koncentracijski logori, genocid, mržnja, torture,

Mircea Eliade, koji je živio u Lisabonu tridesetih godina, nije bio svjestan koliko se (nehotice) približio istini kada je (udivljeno) izjavio da je Salazarov klerofašistički režim utemeljen na ljubavi. 2

vuk perišić: od weimara do vardara

ratovi i masovno siromaštvo samo su daljnje, ali i neizbježne posljedice tog ishodišnog zločina, te velike ljubavi. Odvratnost fašizma ne iscrpljuje se u njegovom brutalnom zadiranju u život neprijatelja. On od svojih pristaša ne očekuje samo pokornost nego i sreću zbog te pokornosti. Fašizam teži preobrazbi svojih političkih ciljeva u intimne i emotivne ciljeve svojih podanika. Uspjeh fašizma mjeri se kakvoćom i količinom emocija koje su zamijenile racionalnu demokratsku proceduru. Tada banalan posao kao što je upravljanje javnom ustanovom kakva je država postaje “historijska misija”, floskule postaju ne upitne svetinje, poniženje postaje dostojanstvo, a prezir prema sebi preobražava se u ponos zbog spremnosti na žrtvu, dok se slučajevi teške intelektualne i moralne nesvjestice slave i potiču kao “nacionalna osviještenost”. Podanik koji na to pristaje i u tom pristanku doživi emotivno ispunjenje počinio je zločin prema sebi a kada će počiniti zločin prema drugome tek je pitanje vremena. Mržnja prema Židovima, pa i sâm Holokaust bili bi nemogući bez ljubavi prema Njemačkoj. Bez ljubavi prema srpstvu ne bi bilo moguće razaranje Vukovara i genocid u Srebrenici. Ne bi ni strahote Lore i Pakračke poljane bile moguće bez hrvatskog domoljublja. Svi počinitelji, stražari u nacističkim koncentracijskim logorima ili sadisti jugoslavenskih ratova, svi su oni u jednom trenutku svoga života odustali od sebe i pristali uz Viši Cilj jer su mislili da je to ispravno, jer su svakodnevno slušali da je taj Viši Cilj veličanstven, jer im se neprestano prijetilo kako će im život ostati prazan i beznadan ako se tom cilju ne priklone, jer se od njih zahtijevalo da taj cilj vole i da se za njega žrtvuju. Na koncu su i prestali voljeti sebe i zaljubili se u laži opjevane u domoljubnim pjesmama.

život je kabare

Fašizam je nesposobnost pojedinca da Sebe doživi kao zaseban i samodovoljan identitet koga ne određuje ništa osim njegovog Ja, a ponajmanje porijeklo, jezik ili mjesto rođenja. Ta nesposobnost u pravilu narasta do tolikog prezira prema sebi samom da se nesretnik osjeća uskraćenim, pa i uvrijeđenim ako ne pripada nekoj većoj cjelini, nekoj zajednici koju će voljeti, za koju će navijati, za koju će ubijati ili pristati biti ubijen. Gdje su ti ljudi zagubili svoj život? Gdje su izgubili samopoštovanje? Zar ljudi doista žive u takvim egzistencijalnim, moralnim i intelektualnim bezdanima da im nije žao svoje vrijeme, svoje emocije, svoje ufanje, pa i sâm život pokloniti očitim opsjenama koje jamačno ne mogu donijeti ništa osim siromaštva i smrti? Zar su toliko jadni da ne žele biti slobodni građani nego se bolje osjećaju utopljeni u rulju ili, politički korektno rečeno, u “narod”? U toj praznini i u tom jadu leže korijeni fašizma. Ne počiva uspjeh fašističke propagande na nekoj nedokučivoj vještini, nego na želji, na potrebi da se u nju vjeruje, kao što ni moć političke policije ne počiva na njenoj učinkovitosti, nego na malim gadovima iz susjedstva koji anonimne prijave podnose s užitkom. Nisu u totalitarnim režimima mediji neslobodni samo zato da se ne bi rugali vlasti nego i zato da pripadnici “naroda” ne bi u kakvoj istini prepoznali vlastitu moralnu bijedu. Uzaludno je raspravljati o tome da su rasizam i antisemitizam zločinačke ideologije ili da su nacionalizmi, njihove suverenosti, teritorije, kolijevke, ognjišta i domovi jedna nepregledna hrpa neprobavljivih bedastoća. Problem je u tome što ljudi u to vjeruju i pritom su još i sretni, ponosni i spremni obožavati svaku dosjetku koja je dovoljno drska da se prikazuje važnijom od njihove vlastite sudbine.

vuk perišić: od weimara do vardara

Ako su te pretpostavke točne, a na to upućuju mnogi dokazi, suočeni smo s jednom nerješivom i nepodnošljivom dvojbom. Kao smrtna bića, biološki i mentalno smo osposobljeni da podnesemo tragiku smrti, možda i sâm užas ubojstva, ali smo kao moralna bića nemoćni pred mučninom koju izaziva pitanje: Je li onoliko ljudi podržavalo fašizam i njegove nacionalističke inačice zato što su bili dovoljno glupi i naivni, ili su ih, svjesni svih posljedica, podržavali zato što su im se fašizam i naciona lizam sa svim svojim konsekvencama neodoljivo svidjeli pa su u njima uživali kao u preciznoj artikulaciji svojih nagona i svoje naravi? Pobjeda iz 1945. nije dala odgovor na to pitanje iako je Treći Reich razoren, glavni krivci osuđeni su u Nürnbergu, a sve strahote koje su se dogodile doimaju se kao ultimativna i dovoljna pouka svakome tko nije moralno i mentalno retardiran. Dvadesetak, a možda i tridesetak godina poslije Drugog svjetskog rata, dominirao je prešutni sporazum kojim je čovječanstvo sebi pokušavalo umiriti savjest i dokopati se jednostavnog odgovora: “Takvi su Nijemci.” Nemaju smisla za humor, pedantno vole čistoću i red, a u djetinjstvu su ih nasmrt prestrašile bajke braće Grimm.3 Ne, nisu takvi “Nijemci”. Svi ti strašni “Nijemci” bili su ljudi. Nacizam je bio moguć u zemlji filozofa i pjesnika iz jednostavnog razloga što je bio i ostao moguć svagdje. Svaka historijska pojava, pa i fašizam, slama se i sažima u lećama i prizmama nečijeg konkretnog, pojedinačnog uma.

Američke okupacijske vlasti u Njemačkoj bavile su se mišlju da zabrane bajke braće Grimm zbog njihovog morbidnog sadržaja. 3

život je kabare

Historija nije apstraktni proces. Kao što ima svoje govornike, ideologe i načelnike generalštaba, ona ima i svoje ubojice, a svaki ubojica je u jednom trenutku iz nekog razloga pristao biti ubojica. Ili je bio previše uplašen da bi dezertirao, ili je dozvolio da ga uvjere kako čini nešto dobro i korisno, ili je jednostavno pohrlio da iskoristi priliku i ubija, denuncira i krevelji se na trgovima. U svakom od tih bezbrojnih pojedinačnih slučajeva fašizam je osvajao vlast. Trideseti januara 1933. najmanje je bitan. Bitan je onaj trenutak koji se ponovio nekoliko milijuna puta, trenutak u kojem su milijuni pojedinaca pripustili fašizam u svoju intimnu nutrinu, kada se ugradio u njihov sistem vrijednosti, kada je sra stao s mentalnim tkivom i kada je to prihvaćanje izazvalo olakšanje, zadovoljstvo, a možda i neku vrst duševnog mira. Fašizam je stanje uma. Naša civilizacija se može sjećati, graditi spomenike i osnivati muzeje i katedre koji će tumačiti, pojaš njavati, analizirati i produbljivati naše spoznaje o fašizmu kako bismo zlo prepoznali na vrijeme, pa i onda kada zlorabi demokratsku formu. Čovječanstvo može usavršavati pravne i demokratske prepreke koje će onemogućiti obnovu nacifašističkih ideologija i organizacija, ali ostaje nemoćno pred fašističkim umom i pred svim malim i velikim slastima koje je fašizam tom umu sposoban i voljan pružiti. Pred njim su nemoćni i Žukov i Eisenhower i Montgomery i nürnberški suci. On je hermetičan, neosjetljiv i nepromjenjiv. On i jest fašistički um zato što je ne sposoban za moralnu refleksiju i empatiju. Njega sloboda vrijeđa kao ispad, kao nepristojnost. U slobodi on vidi opscenu golotinju. On se plaši slobode jer u brutalnosti poretka vidi jamstvo svojeg mentalnog integriteta. On pristaje samo na unakaženu slobodu, onu koja će mu omogućiti nekažnjivu mržnju, pljačku i ubojstvo. On je Führer svoje obitelji i, istodobno, ponizni oportunistički

vuk perišić: od weimara do vardara

kaplar koji pliva niz maticu. Ako se i ne veseli kada mu odvode susjeda, samodopadno je presretan što nisu odveli njega. Za njega ne važi Niemöllerov poučak. 4 Ne raspolažemo saznanjima je li se ijedan fašist suočen s posljedicama pokajao. Je li njegov fašistički um doživio preobrazbu? Ne mislim na osuđene zločince koji na mnogim poslijeratnim procesima nisu pokazali žaljenje. Ne mislim na osuđenike glavnog Nürnberškog procesa koji su odlučili ostati dosljedni sebi, ni na Alberta Speera i njegovo bijedno kajanje koje nije zapravo bilo ništa drugo nego malograđanski oportunizam, nakon što je taj isti Speer svojevremeno, po crti tog istog malograđanskog oportu nizma, iskoristio svoju životnu priliku i postao scenograf jednog manijakalnog rituala. Nema ničeg misterioznog u kriminalnom umu koji je naredio ubojstvo milijuna ljudi, pa niti u umu onoga koji je ta ubojstva izvršavao. Ti tipovi samo su slijedili logiku svoje, tako očite, nakaznosti. Oni nisu nezanimljivi, ali ne spa daju u ovu temu, nego u nadležnost Nürnberga i Haaga. Ne za nimaju me ni krvoločni sadisti, ni oni koji su ozbiljno shvatili fašističko poimanje rata kao svojevrsnog, samo njima razumljivog, oblika muškog drugarstva. Ne bavim se ni kukavicama koje su bježale u ravnodušnost, ni banditima koji su iskoristili priliku

Slobodni, skraćeni prijevod znamenite pjesme protestantskog svećenika, teologa i antifašista Martina Niemöllera (1892.–1984.): Kad su došli po komuniste, šutio sam. Jer nisam bio komunist. (...) Kad su došli po Židove, šutio sam. Jer nisam bio Židov. Kad su došli po mene, više nije bilo nikog. 4

život je kabare

i otimali zlato i stanove jer gangsterski prezir prema moralu je objašnjiv. To je samo zločin. Zanimaju me mali fašisti i njihovo kronično pomanjkanje smisla za elementarnu mentalnu i moralnu higijenu. Zanimaju me Gauleiteri poslušnosti, konformizma i svakodnevice. Doušnik je opasniji od policije. Prijatelj koji se učlanio u Stranku jer se snašao veći je gad od lokalnog stranačkog šefa. Kad poznanik izgovori: “Eh kada bi barem svi oni bili kao ti” – uvredljiviji je od Juliusa Streichera. Zanimaju me oni koji kažu: “Sad je takvo vrijeme.” Ili oni neodoljivi: “Sada gradimo državu, a poslije ćemo demokraciju.” Pokušavam pojmiti one koji su sebe doživljavali kao bezopasne i doista nikada nikoga nisu ubili ili udarili. One koji su se samo smijali, kao prolaznici što su promatrali Židove kako četkicama za zube ribaju bečki asfalt. Postoje fotografije. Je li se netko prepoznao na njima poslije rata? Što je tada pomislio i osjetio? Ne mislim na njihovo suočenje s posljedicama koje su nastupile porazom. Prihvaćanje poraza nije nikakav moralni izazov, jer i nije nikakav izbor. Ne zanima me nelagoda koju su osjećali zbog pogrešne procjene da savezničke armije neće ras komadati Njemačku i da neće biti otkriveno za što je korišten Zyklon B. Zanima me slutnja da je mali fašist znao i morao znati da je pristao i na rat i na Holokaust upravo onog trenutka kada je prvi put izišao na ulicu i počeo da urla. On nema pravo zgražati se nad Holokaustom, jer je nacistički antisemitizam od samog početka bio nedvosmislen i neskriven, a moralno prisebnom pojedincu već sâm po sebi dovoljno ogavan. Mali fašist nije se na ulici prepuštao zanosu samo zbog Autobahna i Volkswagena. Izišao je na ulicu jer je strastveno pristajao na sve konsekvence fašizma

vuk perišić: od weimara do vardara

i njima je bio toliko oduševljen da je prihvatio i rizik poraza, rizik Dresdena i Bleiburga. Ratovi, logori smrti, državno nasilje, spaljivanje knjiga, rasulo pameti i morala samo su posljedica drame koja se zbivala u milijunima pojedinaca u onom trenutku kada su odlučili izići na ulicu i urlati, ili glasati za NSDAP, ili lomiti izloge židovskih dućana – i to po crti svojeg vlastitog slobodnog izbora i slobodne odluke, donijete pri punoj svijesti i bez prisile. Primjeri iz historije Trećeg Reicha ovdje su samo paradigma koja je na različitim mjestima i u različitim vremenima imala svoje odjeke, svoja reagovanja, svoje analogije, svoje kristalne noći i svoje prešutne sporazume koje je svaki pojedinačni pripadnik rulje u jednom času sklopio s vladajućom kriminalnom organizacijom. Pokazalo se, naime, da ni poraz fašizma, ni stravična pouka koju je ostavio iza sebe, nisu jamstvo da se neće ponoviti u obliku dovoljnog broja ljudi koji su dovoljno glupi i zli da pod određenim okolnostima povjeruju u rasu, naciju i teritorij, u vođu – a gdje to putuju ta vođena mnoštva? – u jedinstvo, u svjetlost oružja, u carstvo nebesko, u odvajanje nekih Nas od nekih Njih, u otimanje pojedinačnih identiteta, sudbina i života, u mučeništvo koje zaziva osvetu, u bajku o historijskim nepravdama, u svaki pothvat u kojem se domovina usuđuje biti važnija od čovjeka i pretvara ga u podanika, umjesto da mu ponizno služi kao Citoyenu. Taj meritum civilizacija ne umije protumačiti do krajnjih kon zekvenci niti se s njime zna nositi. Skupo je platila svoju pobjedu iz 1945., a poslije je – u najboljem slučaju – zabranila svastiku, fascio, Protokole sionskih mudraca, Mein Kampf i negiranje Holokausta, pouzdavši se u pretpostavku da će udobnosti liberalne demokracije umanjiti statističku vjerojatnost pojave fašizma. Ta

život je kabare

palijativna sredstva nisu ništa drugo nego implicitno priznanje da je fašistički um prisutan, da je rasprostranjen i da je opasan kao zapaljiva tekućina. O kemijskom sastavu te zapaljive tekućine naša civilizacija ne zna ništa osim pukog iskustvenog saznanja da je zavodljive demagoške šibice poželjno držati što dalje od nje. Objektivno, ništa više od toga se i ne može učiniti, sve i kada bi se vladajuće elite odrekle patriotizma, a podanici svoje lakomislenosti. Oni su radije sklopili neku vrst društvenog ugovora da domovinu treba voljeti bezuvjetno samo zato što je naša, a ne zato što je postojanje domovine opravdano samo ukoliko čuva individualnu slobodu, omogućava poštenu tržišnu utakmicu i skrbi za one koji su za tu utakmicu nemoćni. Mnogi patrioti će se uvrijediti i povikati da nisu fašisti samo zato što vole svoju zemlju. Upravo u toj ljubavi i jest problem. Nije svrha domovine da bude voljena, nego da bude izvrgnuta ruglu kad god u brizi nad slobodama i pravima svojih građana učini i najmanju grešku. U mnoštvu pouka koje nam je fašizam nehotice ostavio u nasljeđe, najvredniji je moralni imperativ da domovinu treba promatrati s nemilosrdnom skepsom. Bez te skepse nemoguć je opstanak demokracije, tako i civilizacije. Ako je takva krvava pouka uopće bila potrebna. Slijedi digresija. Postoji li takva politička korektnost, ili licemjerje, ili zabluda koja bi nas spriječila da zbivanja na jugoslavenskom prostoru koja su započela 1987. i doživjela vrhunac devedesetih godina, nazovemo fašizmom? Doduše karikaturalnim i jadnim, ali još uvijek fašizmom. On se nije oslanjao na čeličane u Essenu, Wagnera i Fichtea,

vuk perišić: od weimara do vardara

nego je “optimalno” koristio “preimućstva zaostalosti”5 ili je licitarski ponavljao refren: “...između Vukovara i Dubrovnika Bog je nešto zamislio”.6 Postojale su vođe, mučenja, logori, likvidacije, otimanje i uništavanje života i vlasništva. Ulazilo se noću u stanove, ljudi su odvođeni, gradovi su razarani, izgovarale su se gluposti o historijskim nepravdama, a imaginarni kolektiviteti inaugurirani su u neupitnu činjenicu i moralni apsolut. Ljudi su zbog prezimena, pukog porijekla ili nečije percepcije porijekla gubili zaposlenje, imovinu i živote. Država je postala neprikosnoveni fetiš, a propaganda je vrijeđala zdrav razum upornom tvrdnjom da imaginarni kolektiviteti imaju pravo na slobodu – a i Hitler je, ne zaboravimo, govorio o slobodi Njemačke, pravednim granicama i mučeničkim poniženjima – sve zato da bi jedna grozničava fikcija dosegla status svetinje i poništila autonomiju i subjektivitet Pojedinca. Zar su puko i formalno postojanje višestranačja i deklarativno zaklinjanje vladajućih elita u demokraciju i Evropu dovoljan razlog da se suzdržimo od dijagnoze kako je nacionalističko bjesnilo devedesetih godina u jugoistočnoj Evropi doseglo očite fašističke značajke? Zar postoji suštinska razlika između javnog spaljivanja knjiga i njihovog bacanja u smeće? Zar bismo trebali ignorirati upadljive sličnosti i analogije – gdje je korištenje fašističkih insignija i pjesama najmanje bitno –

Dosjetka Dobrice Ćosića. Dosjetka Vlade Gotovca.

5 6

život je kabare

iako smo svjesni opasnosti da je riječ “fašizam” odavno postala tek prazna psovka? Zar su providna diplomat ska taktika i vanjskopolitička nemoć zbog koje su reži mi s jugoslavenskog prostora devedesetih godina trpjeli marginalizirane slobodne medije i demokratske nevladine organizacije, dovoljan razlog da te režime ne nazovemo fašističkima? Zar bismo ih trebali poštedjeti te ocjene samo zato što objektivno nisu imali snage da do kraja oslobode svoje fašističke porive? Ili zato što su se prema potrebi zaklinjali u antifašizam? Samo zato što su – rugala se sova sjenici – svoje protivnike nazvali fašistima? Kada su jedni druge optuživali za fašizam i zločine, najčešće su bili u pravu, ali tek toliko “da zabuna bude veća”, kako bi rekao Marko Nikezić u jednom drugom, ali sličnom kontekstu.7 Značaj zabune kao taktičkog sredstva za kojim su nacionalisti na jugoslavenskom prostoru posegnuli 1987. i 1990. ne može se dovoljno naglasiti. Košmar te zabune traje još uvijek. Zabuna je Magna carta novih država na “zapadnom Balkanu”. Zar je potrebna hrabrost da fašizmom nazovemo

“Postoji opasnost da se obnovi jedan trend ‘Srbi na okup’, koji je uvek živ, i koji se pokušava realizovati protiv nas srpskih komunista, ali nacionalisti ne bi imali ništa protiv da ga realizuju sa nama, gradeći se da su uz nas. Siguran sam da bi nacionalisti više voleli da se vežu uz naša kola. Prvo što je lakše, veća je zabuna (kurziv VP)...” (Iz Marko Nikezić, Nacionalni problem – trajni problem Jugoslavije, citirano prema Latinka Perović, Na tragu srpske liberalne tradicije, Biblioteka Svedočanstva br. 15, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2003.). 7

vuk perišić: od weimara do vardara

svaku politiku i svaku doktrinu koja drži da je jedna logički i moralno neodrživa konstrukcija kao što je nacionalna pripadnost, bitna za sudbinu nekog pojedinca ili nekog društva? Zar posljedice takve politike nisu upravo fašistički odvratne? Devedesetih godina u jugoistočnoj Evropi nije na djelu bilo pitanje održivosti ili neodrživosti jedne državne zajednice, niti se dogodila nekakva nuspojava koju je izazvao pad komunizma. (Ovdje komunizma ionako više nije bilo.) Bila je u pitanju sudbina onih pojedinaca koji su se – ni zbog čega drugog nego, ponovimo, zbog logički i moralno neodržive konstrukcije kao što je nacionalna pripadnost – zatekli u milosti ili nemilosti. To pitanje nadilazi efemerna pitanja državnosti, državnih granica i društveno-ekonomskih uređenja. To je najvažnije evropsko moralno pitanje. Imperativ da nacionalna pripadnost ne smije imati nikakvih pravnih, političkih ili bilo kakvih posljedica na nečiju sigurnost, život, sudbinu i svakodnevicu, svojim značajem nadilazi i demokraciju samu. Bez tog imperativa demokracija nije ni moguća, a to je najmanje bitno, jer život je nemoguć bez jamstva da netko zbog izmišljotine neće biti probuđen usred noći i odveden. Na koncu, jedina bitna razlika između fašizma i jugoslavenskih nacionalizama jest da je fašizam htio zavladati svijetom i pritom na sebi svojstven, perverzan način nije negirao modernitet, dok su se jugoslavenski nacionalizmi htjeli odvojiti od svijeta, skloniti se u vlastiti autizam i dokinuti svaku modernu i univer-

život je kabare

zalnu vrijednost, ukratko, pokušavali su se sakriti od stvarnosti u vlastitom prknu. Kraj digresije. Nije točno da je nakon Auschwitza postalo nemoguće pisati pjesme, jer je i sama ta izjava poetska. Zbila se neusporedivo strašnija historijska prekretnica. Nekada je fašizam bio nezamisliv. Dogodio se uprkos tome. Postao je dakle moguć. A ako je bio moguć jednom, moguć je opet. Dovoljno je odvratan i kao hipoteza. Preventivne mjere su palijativne, a njihova palijativnost, njihova ograničenja i njihova nedostatnost proizlaze iz same naravi liberalne demokracije, pa i antifašizma. Fašizam i antifašizam ne susreću se na istoj ravni. Oni jedan drugome ostaju nerazumljivi. Antifašizam je iznuđen. Fašizam je genuin. Antifašizam se služi jezikom. Fašizam se služi gestom i siluje jezik. Fašizam kod antifašista izaziva racionalni strah, oprez i prisebnost forenzičara. I užasan stid – kada pomisli da fašiste zapravo treba pobiti. Antifašizam u fašistu izaziva nervozu, osim kad je fašist u prilici da ubije, a tad osjeća ponos. Antifašizam proizlazi iz razuma. Fašizam iz strasti i nagona. On je patriotizam doveden do sladostrašća, do Erosa lišenog svake inhibicije, i to do mjere da se fašistički ubojica osjeća kao moralno uzvišeni pravednik: ta `` on samo voli svoju zemlju. Fašizam je podsvijest oslobođena u kolektivnoj i karikiranoj psihoanalitičkoj seansi koja pronalazi, potiče i multiplicira čovjekov kapacitet za glupost i zlo i pretvara ih u poredak, zakon i vrlinu. Fašizam je velika ispovjedaonica u kojoj se dobiva oprost grijeha i u kojoj se ljudi kroz masovne, stadionske, navijačke rituale oslobađaju grižnje savjesti.

vuk perišić: od weimara do vardara

Antifašizam se naslanja na racionalistički humanizam, na kompromis između čovjeka kao društvenog i biološkog bića, na uravnoteženost između potrebe za poretkom i potrebe za slo bodom, na odvojenost javne sfere, u kojoj se ostvarujemo kao kreativna bića, od privatne sfere, u kojoj se ostvarujemo kao lju bavnici. Fašizam biologiju – a na svoju ukorijenjenost u prirodi se i sâm rado poziva – seli u sferu društvenog i javnog. U tom postupku biološko u čovjeku biva unakaženo, a društvo i njegove moralne i intelektualne vrednote bacaju se zvijerima. Nešto privatno kao što je ljubav otima se intimi i poklanja domovini, a domovina u međuvremenu guta privatno i stiže u kuhinju ili spavaonicu, neodvojiva od stola i postelje, kao vođina slika, zastavica na frižideru, ili barem kao radio ili televizija. Fašizam je emotivnost i seksualnost izvadio iz njihovog prirodnog, individualnog ležišta, doveo ih u Arenu Luitpold i stavio na oltar Speerove ledene katedrale, Gazimestana ili Čavoglava. Isisao je iz podanika i pripadnika svu njihovu intimnu energiju jer intima je jezgro ljudskog individualiteta. Kad su domovini dali ono najvrednije što imaju, emotivno i moralno kastriranim eunusima nije preostalo drugo nego da u desnoj ruci dožive erekciju i marširaju u savršenom poretku. Drugim riječima, fašizam je oteo i unakazio onu ljudsku sposobnost koja je jedina doista veličanstvena i božanska – sposobnost da se strastveno voli. Kako se dogodilo da u ljudskom biću – predestiniranom da voli drugo ljudsko biće – dođe do transfera, do konverzije, do perverzije, pa da mjesto namijenjeno čovjeku, muškarcu i ženi, zauzme nešto tako banalno kao što je ideja domovine i nacije i da se sva ona poetska silina kakvu samo Ljubav može imati, sva njena romantična nesebičnost, sav užitak za koji je sposobna, proda tako jeftino uvredljivim besmislicama?

život je kabare

Nemamo odgovor na pitanje zašto se zbiva tako tragičan intimni slom, zašto se ljudi zaljubljuju u domovinu i velikodušno pristaju da se u tako surovom nipodaštavanju samoga sebe osjećaju dostojanstveno. Intuicija ponekad nakratko obasja neke sjene i neke prikaze, ali to je nedovoljno. Potrebne su nam snažne laboratorijske lampe, no u trenutku kada nam se učini da smo blizu, spoznaja izmiče. Opire se kristalizaciji. Želja da konačno shvatimo fašizam opterećena je strepnjom da je neobjašnjiv, a vjerojatno i strahom od svega što bismo mogli saznati o ljudskom rodu kada bismo ga potpuno pojmili. Možda je najbolje što možemo učiniti pomirenje s činjenicom da živimo u tjeskobnom, neizvjesnom i vječnom Weimaru. Osta je nam da svladamo strah i učinimo sve da taj nesavršeni, nervozni Weimar traje što dulje i udobnije. Ako se fašizam više nikad ne ponovi, to još uvijek ne znači da je nemoguć. I sama ta mogućnost čitav svijet pretvara u veliki Weimar, u stanje bez jamstava. No, jesu li jamstva uopće moguća? Možda Weimar nije samo Cabaret i metonimija za poraženu demokraciju nego i simbol prolaznosti i smrtnosti.

vuk periĹĄiÄ&#x2021;: od weimara do vardara

kazalo imena

355

Kazalo imena A Abélard, Peter 229 Adenauer, Konard 305 Adžić, Blagoje 319 Allende, Salvador 203 Anakiev, Dimitar 322 Andrić, Ivo 29, 68, 163 Aralica, Ivan 86, 334-335 B Baarová, Lída 176-177, 180 Bach, Johann Sebastian 163 Bakarić, Vladimir 99-106, 143, 342 Bastajić, Pavle 66, 69 Baudelaire, Charles 43, 62 Beethoven, Ludwig van 163 Belić, Aleksandar 78 Bergman, Ingmar 298 Bergman, Ingrid 278 Bertolucci, Bernardo 298 Bismarck, Otto von 27, 307 Blum, Emerik 154 Borges, Jorge Luis 318 Borojević, Svetozar 61 Bošković, Ruđer 324-325, 327-329, 332-335

Brandt, Willy 43, 151, 305 Brecht, Bertolt 198 Bregović, Goran 290 Broz, Josip Tito 55, 65, 67-72, 74, 78-83, 89-91, 95, 99-100, 110, 113, 117, 124, 132, 141151, 153-156, 170, 262, 287, 324, 337, 341 Broz, Jovanka 89 Bruno, Giordano 163 Budak, Mile 48, 67 Buden, Boris 49, 129, 297, 316, 339 Bulatović, Momir 257-258, 261, 319 Buonarroti, Michelangelo 163 Byford, Jovan 41 C Cameron, David 305-306 Capote, Truman 319 Cavalcanti, Alberto 325 Ceaușescu, Nicolae 54, 129, 147, 250 Céline, Louis-Ferdinand 343 Chaunu, Pierre 328 Chavez, Hugo 189 Chevallier, Gabriel 290

356 Churchill, Winston Leonard Spencer 177 Crichton, Charles 325 Cvetković, Dragiša 113, 337, 340 Ć Ćosić, Dobrica 20, 85-91, 93-96, 149, 257, 263, 285, 334-335, 350 D D’Annunzio, Gabriele 46 D’Argenteuil, Héloïse 229 De Gaulle, Charles 43, 151, 206, 329 Degrelle, Léon 44 Dearden, Basil 325 Descartes, Réne 163 Dežulović, Boris 319 Diderot, Denis 192 Držić, Marin 324-325, 327-329, 332-334 Dzeržinski, Feliks 236 Đ Đilas, Milovan 68-70, 73-74, 91, 146-147, 285-286 Đokić, Dejan 140 E Eichmann, Adolf 210 Eisenhower, Dwight 15 Eliade, Mircea 11, 86, 88 F Fellini, Federico 298 Fellner, Ferdinard 92

kazalo imena Fichte, Johann Gottlieb 19 Finkielkraut, Alain 56 Fouché, Joseph 236, 259 Frankopan, Fran Krsto 102 Freud, Sigmund 192, 283 G Garašanin, Ilija 340 Gjoni, Mark 130 Goebbels, Joseph 176-178, 180, 214, 271 Goebbels, Magda 176 Goldstein, Ivo 41 Goldstein, Slavko 41 Gomułka, Władysław 250 Gotovac, Vlado 20, 86-87, 147, 179 Gračanin, Petar 156-157 Grimm, braća 14 Gundulić, Ivan 324 H Habsburški, Josip II. 290 Hackman, Gene 236 Hadžić, Goran 278 Hamer, Robert 325 Hamilton, Alexander 105 Hamsun, Knut 343 Händel, Georg Friedrich 324 Handke, Peter 56 Hayek, Friedrich 192 Hebrang, Andrija otac 55, 72 Hebrang, Olga 72 Helmer, Herman 92 Heydrich, Reinhard 210 Hindenburg, Paul von 118 Hitchens, Christopher 199, 203 Hitler, Adolf 9, 20, 30, 38-39, 44,

kazalo imena 46, 52, 65, 86, 92, 101, 118, 133-134, 175-178, 198, 208, 242, 276, 314-315 Holbrooke, Richard 180 Honecker, Erich 129 Hoover, John Edgar 235 Hoxha, Enver 147, 250 Hruščov, Nikita 151, 244, 348 J Jay, John 105 Jefferson, Thomas 192 Jelačić, Josip ban 61 Jovanović, Slobodan 93 Jović, Borisav 138, 156, 158, 319 Jović, Dejan 144 Joyce, James 77, 318 K Kadijević, Veljko 44, 122, 125, 138, 157-158, 319 Kafka, Franz 163 Kanazir, Dušan 120 Kant, Immanuel 78, 163, 192, 195, 202 Karađorđević, Aleksandar 38, 112, 130, 337, 341 Karađorđević, Andrej 112 Karađorđević, Pavle knez 38 Karađorđević, Tomislav 112 Karadžić, Radovan 135, 208 Kardelj, Edvard 91, 342 Kavčič, Stane 340 Kennedy, John Fitzgerald 244 Kennedy, Robert 244 Kissinger, Henry 145, 186 Kiš, Danilo 33, 89, 345, 353

357 Kocbek, Edvard 52 Kołakowski, Leszek 64 Kolontaj, Aleksandra 283, 286 Korošec, Anton 340 Kostić, Branko 319 Koštunica, Vojislav 179-180 Krleža, Bela 68 Krleža, Miroslav 10, 48, 59-82, 91, 285, 345, 353 Kryeziu, Ceno-beg 130 Kučan, Milan 125, 135, 158 Kvaternik, Eugen 102 Kvaternik, Eugen Dido 68, 317 Kvaternik, Slavko 59, 66, 82 L Lang, Fritz 28, 33 Lasić, Stanko 78 Latin, Ivo 138 Le Carré, John 163, 335 Lenjin, Vladimir IIljič 28, 60-61, 64, 192, 194 Ljotić, Dimitrije 44, 53, 110, 317 Louis Četrnaesti 329 Luburić, Vjekoslav Maks 317 Lukašenko, Aleksandar 189 Lukrecije 203 M Maček, Vladimir 113, 337, 340 Madison, James 105 Makedonski, Filip 318 Mandić, Igor 78 March, Werner 28 Marinetti, Filippo Tommaso 343 Marković, Ante 125, 129, 145, 153, 155-158

358 Marx, Karl 189, 192, 198 Mečiar, Vladimir 192 Merčep, Tomislav 265 Merkel, Angela 305-306 Meštrović, Ivan 39 Mihajlović, Dragoljub Draža 53, 82, 110 Mihajlov, Mihajlo 147 Mihanović, Antun 315 Mikulić, Branko 156 Milošević, Slobodan 44, 54, 109137, 139, 140, 147-148, 156158, 178-180, 198, 218, 239, 242-243, 247, 251, 257-262, 266, 277, 299, 317, 319-320, 324 Miron 163 Mišić, Živojin 93 Mitterrand, François 329 Mladić, Ratko 260, 278, 317 Moljević, Stevan 53 Molotov, Vjačeslav Mihajlovič 260 Monroe, Marilyn 263 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat 43, 220 Montgomery, Bernard Law 15 Morozov, Pavel Trofimovič 271 Mugabe, Robert 218 Mussert, Anton 44 Mussolini, Benito 9, 38-39, 46-47, 314-315, 323 N Nazor, Vladimir 52 Nedić, Milan 44, 53, 110, 348 Niemöller, Martin 16

kazalo imena Nikezić, Marko 21, 340 Nixon, Richard 151, 186 Njegoš, Petar Petrović 102 O Obrenović, Milan 320 Olden, Robert 185 Orović, Savo 52 P Papen, Franz von 118 Pašić, Amir 32 Pašić, Nikola 46, 63, 112, 130, 340 Pasolini, Pier Paolo 298 Pavelić, Ante 44-47, 66-68, 72, 79, 83, 315, 319 Perišić, Momčilo 262 Perković, Marko Thompson 307 Petacci, Clara 50 Pétain, Philippe 44, 329 Pfaff, Ferenc 31 Picasso, Pablo 163 Pinochet, Augusto 203 Pitt, Brad 49 Platon 163 Popović, Danko 53-54 Popović, Koča 52 Popović, Mića 41 Popović, Srđa 119 Potiorek, Oskar 61 Pound, Ezra 343 Predić, Uroš 85, 92 Putin, Vladimir Vladimirovič 30, 347

kazalo imena Q Quisling, Vidkun 44 R Rabelais, François 43, 163 Radić, Stjepan 63, 112, 340 Ranković, Aleksandar 67, 69-70, 78, 86, 91, 143, 149, 235, 251, 287 Ražnatović, Svetlana 307 Redgrave, Michael 326 Ribar, Ivan 52 Richards, Keith 163 Riefenstahl, Leni 10 Rittig, Svetozar 52 Robespierre, Maximilien 175, 177178 S Saint-Just, Louis Antoine Léon de 61 Schindler, Oskar 180-181 Schleicher, Kurt von 118 Schmitt, Carl 208 Selenić, Slobodan 110-111 Simić Bodrožić, Ivana 318-319 Sinatra, Frank 137 Sloterdijk, Peter 322 Smith, Adam 192 Sokrat 163, 189, 202 Speer, Albert 16, 24, 28, 30, 38, 175 Spinoza, Baruch 203 Staljin, Josif Visarionovič 28, 39, 55, 63-65, 70, 91, 97, 101, 141, 176-178, 198, 260, 266, 271, 276, 283, 287, 348

359 Stambolić, Ivan 94 Starčević, Ante 68, 340 Stepinac, Alojzije 44, 286 Stojadinović, Milan 38, 113 Stojanović, Dubravka 333 Stojanović, Lazar 147 Stojkov, Bogdan 32 Sung, Kim II 147, 199 Š Šenoa, August 62 Šuvar, Stipe 135 T Tarantino, Quentin 49 Terezija, Marija 290 Tiso, Jozef 44 Tocqueville, Alexis de 220 Tolbuhin, Fjodor Ivanovič 324 Toptani, Esad-paša 130 Tripalo, Miko 340 Trumbić, Ante 46 Tuđman, Franjo 78, 80, 86, 123125, 127, 129, 136, 138, 158, 178-180, 198, 243-244, 247, 265-268, 278, 299, 311, 313, 350 U Ullmann, Liv 278 V Vidmar, Josip 52 Vlahov, Dimitar 52 Vllasi, Azem 135 Voltaire 43, 78, 203

360 Vranešić, Đuro 66-69 Vrdoljak, Antun 324 W Wałęsa, Lech 192 Wallenstein, Albrecht von 61 West, Rebecca 56 Wetz, Franz Josef 7 Z Zec, Aleksandra 265, 267 Zec, obitelj 265, 267-268 Zedong, Mao 176

kazalo imena Zogović, Radovan 78 Zola, Émile 43, 163 Zrinski, Nikola Šubić 102 Zupan, Vitomil 52, 88, 345 Ž Žigrović, Mladen 67 Živkov, Todor 250 Žukov, Georgij Konstantinovič 15

kazalo imena

361

362

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Roko Crnić Godina izdanja 2015., studeni Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-673-1 Biblioteka Platforma, knjiga 49 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 Fraktura je dobitnik Nagrade Londonskog sajma knjiga i Booksellera za najboljeg međunarodnog nakladnika 2015.

kazalo imena

363

364

kazalo imena