Naš tragični svemir

Scarlett Thomas NaĹĄ tragiÄ?ni svemir

S 1s

Od iste autorice: Kraj gospodina T. Ajne

S 2s

Scarlett Thomas

Naš tragični svemir prevela s engleskog Ivana Šojat-Kuči

Fraktura

S 3s

This project has been funded with support from the European Commission.

This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgo­vornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Our Tragic Universe © Scarlett Thomas, 2010 © za kartu Norah Perkins, 2010 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2013. © za prijevod Ivana Šojat-Kuči i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-475-1 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 839622

S 4s

Za Roda, s ljubavlju.

S 5s

S 6s

Karta

RIJ EK A

DART

we Lo

rt Da

S 7s

r

a

Ribarska kuC´ica Seashell

er

k lu

Tr

t ajek

t ajek r T

gh Hi

S 8s

PRVI DIO Organizirajte lažnu pljačku. Neka vaše oružje bude bezopasno i uzmite najpouzdanijeg mogućeg taoca, tako da ne ugrozite nijedan ljudski život (u protivnom ćete zagaziti u zločin). Zatražite otkupninu i poduzmite sve kako bi vaš pothvat izazvao što je moguće više strke – ukratko, ostanite čim bliže “istini” kako biste iskušali reakcije državnoga aparata na savršeni simulakrum. Nećete to moći provesti u djelo: mreža umjetnih znakova toliko će se nerazdvojno ispreplesti s elementima stvar­nosti (policajci će doista zapucati na licu mjesta; klijenti banke padat će u nesvijest i umirati od srčanog udara; netko će vam doista isplatiti lažnu otkupninu), ukratko, i premda to niste željeli, bit ćete istoga trena suočeni sa stvarnošću kojoj je jedna od funkcija upravo zatiranje svakog pokušaja simulakruma, svođenje svega na stvarnost…

Jean Baudrillard, Simulakrum i simulacija

S 9s

S 10 s

čitala sam kako preživjeti smak svijeta kada sam primila sms prijateljice Libby. Poruka je glasila: Možeš li za petnaest minuta doći do nasipa? Velika katastrofa. Bila je hladna nedjelja početkom veljače, a glavninu dana provela sam sklupčana u krevetu, u vlažnoj i oronuloj seljačkoj kući s trijemom u Dartmouthu.

Oscar, urednik književne rubrike lista za koji sam pisala, poslao mi je knjigu Kelseyja Newmana, Umijeće vječnog života, kako bih napisala recenziju, a uz nju i poruku s krajnjim rokom kada bih recenziju trebala predati. Bila sam tada spremna recenzirati sve, budući da mi je novac bio prijeko potreban. Nije to bilo ni tako loše: moglo bi se reći da sam stekla reputaciju recenziranja znanstvenih knjiga pa mi je Oscar slao samo najbolje. Moj momak Christopher radio je neplaćen, volonterski posao na zaštiti baštine, tako da je plaćanje stanarine bilo moja obaveza.

Nikada nisam odbila nijedan posao, premda uopće nisam bila sigurna što reći o knjizi Kelseyja Newmana i njegovoj ideji o preživljavanju onkraj kraja vremena.

Na određeni sam način već i sama preživljavala onkraj kraja vremena: onkraj krajnjih rokova, nedozvoljenih minusa na bankovnim računima i ultimatuma svojega bankara. Pokušavala sam poštovati krajnje rokove za slanje recenzija kako bih se domogla novca, ali ne uvijek s uspjehom. Te sam zime sve svoje čekove bila prisiljena unovčiti u nekoj poslovnici u Pa­

S 11 s

igntonu gdje te nitko ništa ne pita, ali uz veliku proviziju, te gotovinom u poštanskome uredu plaćati sve račune za režije.

No, što se uopće moglo očekivati? Teško da sam bila velik pisac, premda sam to i dalje planirala postati. Kada god bi nam iz banke prispjela bijela kuverta, Christopher bi je pridodao gomili pošte na mojem radnom stolu na katu. Nikada nisam otvo­ rila nijednu od tih kuverti. Nisam imala dovoljno novca na računu svojega mobitela pa nisam odgovorila na Libbyinu poruku; no odložila sam knjigu, ustala iz kreveta i navukla trenirku. Iz kompliciranih sam razloga samoj sebi prisegnula da u Dartmouth nikada neću izlaziti nedjeljom navečer. Libby, međutim, nisam mogla reći ne.

Sivo se poslijepodne koprcalo i u večer povlačilo kao preplašen rak. Preostalo mi je još pedesetak stranica knjige Umijeće vječnog života koje sam trebala pročitati, a krajnji rok za slanje recenzije istjecao je sljedećega dana. Knjigu sam, dakle, trebala pročitati nešto poslije i dati sve od sebe da na vrijeme dovršim recenziju kako bi se moj tekst u nedjelju uspio pojaviti u novinama. Ne bude li tekst objavljen sljedećega tjedna, onda cijeli mjesec neću imati prihoda. Christopher je u prizemlju sjedio na kauču i pilio odbačene daske od kojih je izrađivao kutiju za alat. Nismo imali vrt u kojem bi mogao raditi, samo majušno, visokim zidom sasvim ograđeno betonsko dvorište na kojem su se žabe i druge malene životinje ponekad čudom pojavljivale kao da su pale s neba. Dok sam ulazila u dnevnu sobu vidjela sam kako piljevina pada po svemu, no ništa nisam rekla. Moja gitara bila je prislonjena uza zid pokraj kamina. Kad god bi Christopher pilu pomaknuo amo-tamo, debela bi E-žica podrhtavala od vibracija koje su se širile cijelom prostorijom.

Zvuk je bio tako dubok, tužan i zlokoban, da se jedva mogao čuti. Christopher je pilio žestoko: njegov je brat Josh jučer bio kod nas na objedu i to još uvijek nije uspio probaviti. Josh je

S 12 s

smatrao kako razgovor o smrti njihove majke ima terapeutski učinak; Christopher nije dijelio njegovo mišljenje. Josh je bio sretan što njihov otac viđa dvadesetpetogodišnju konobaricu; Christopher je to smatrao odvratnim. Vjerojatno sam se trebala umiješati i prekinuti razgovor, no tada sam se brinula oko toga što još nisam bila ni pogledala knjigu koju sam trebala recenzirati, što je na stolu ponestalo kruha, a više ga nismo imali.

Osim toga, nisam imala pojma kako prekinuti razgovor.

Povremeno, dok bih se spuštala u prizemlje, palo bi mi na pamet da nešto kažem, no odmah bih pomislila što bi Christopher na to rekao, tako da naposljetku nisam rekla ništa. Ovoga sam puta rekla: “Pogodi što”, a Christopher koji je i dalje bjesomučno pilio kao da pilom razvaljuje potiljak bratove ili Millyine glave, na to je rekao: “Znaš da mrzim kad tako počinješ razgovor, dušo.” Ispričala sam se, no kada me zamolio da mu pridržim dasku koju je pilio, jednostavno sam mu rekla da moram izvesti psa u šetnju. “Čitavu vječnost nije bila vani”, rekla sam. “A pada mrak.”

Bess se u predsoblju valjala po komadu sirove goveđe kože.

“Mislio sam da si poslijepodne bila s njom u šetnji”, rekao je Christopher.

Navukla sam jaknu, omotala se crvenim šalom i izašla bez daljnjih komentara; nisam se okrenula čak ni kada sam čula da je Christopherova kutija s čavlima pala na tlo, premda sam znala da sam se trebala okrenuti. *** Kako preživjeti kraj vremena? Prilično jednostavno. Kada svemir bude dovoljno star i krhak da kolabira, ljudski će rod moći učiniti s njim što ga volja. Dotad će iza sebe imati milijarde godina za učenje, a neće imati nikakva vrhovnoga gospo-

S 13 s

dara koji bi ga u tome zaustavio, nikakve liberalne pučke balade ili zloguke himne. Dotad će se oronuli planet samo trebati otkotrljati na drugi kraj svemira. A cijelo će to vrijeme biti posvećeno iščekivanju posljednjega praska: dok se sve bude pretvaralo u nešto drugo, kada svijet bude počeo sa svojim prelijepim rasapom, dok bude soptao i znojio se do trenutka kada ga sav život bude počeo napuštati, a cjelokupna se materija sažimati u jednu jedinu točku prije konačnog nestanka. U jedva čujnom dahu svemira u kolapsu, u njegovu posljednjem orgazmičkom uzdahu, sva će se njegova sluz, gnoj i užeženi soku pretvarati u čistu energiju koja će na trenutak biti u stanju učiniti sve zamislivo. Ne znam zašto mi je uopće palo na pamet da to pokušam objasniti Christopheru. Jednom me je rasplakao kada je odbio prihvatiti prostorne dimenzije, a gadno smo se posvađali zato što nije htio ni pogledati moj dijagram kojim sam dokazala Pitagorin poučak. Christopher je smatrao da su knjige koje recenziram “previše cerebralne, dušo”. Nisam znala što bi tek rekao za ovu koja je udarala ravno u mozak.

Prema Kelseyju Newmanu, svemir koji je oduvijek bio računalo, u jednom će trenutku – pa čak i kraće od toga – postati tako gust i raspolagati tolikom energijom da će biti u stanju izračunati sve moguće. Zašto ga onda jednostavno ne programirati tako da simulira još jedan svemir, novi, koji se nikada neće okončati, u kojemu će svi zauvijek sretno živjeti? Taj trenutak zvat će se Omega točka, a budući da će posjedovati moć da u sebi sadrži sve, bit će nerazlučiv od Boga zato što će djelovati zahvaljujući snazi Energije. Dok se svemir bude pripremao za kolaps, nitko o tome neće pisati poeziju, niti posljednji put voditi ljubav, nitko neće biti razvaljen drogom ili apatičan i tako čekati uništenje, zamišljati nešto lijepo i nedokučivo što ga čeka onkraj ovoga svijeta. Svi će se udružiti u ostvarenju konačnoga cilja: opstanka. Koristeći se isključivo fizikom i

S 14 s

golim rukama, ljudi će stvoriti Omega točku koja će u svojoj beskrajnoj moći biti u stanju, i to će definitivno biti tako iz različitih razloga, sve vratiti u život – da, čak i tebe – milijune godina nakon tvoje smrti, a ta će moć voljeti sve odreda i stvoriti savršen raj. Sve će biti moguće u trenutku smaka svijeta, sve osim jedne stvari.

Nitko više nikada neće moći umrijeti.

Ovakve mi knjige Oscar inače nije slao. Obično smo recenzirali popularnu znanost, koliko god blesava bila, no ograđivali smo se od svega što je pripadalo new ageu. Je li ovo bila new age knjiga? Bilo je teško reći. Tekst na omotu knjige govorio je da je Newman cijenjeni psihoanalitičar iz New Yorka, te da je nekoć čak bio i savjetnik predsjednika, premda nije rečeno kojega. Na pisanje ove knjige potaknulo ga je čitanje jednako cijenjenog fizičara Franka Tiplera koji je iznio koncept Omega točke i razradio sve nužne jednadžbe kojima je dokazao da ćemo vi i ja – kao i svi koji su ikada živjeli, svi mogući ljudi koji su ikada živjeli – uskrsnuti na kraju vremena, čim se prikupi snaga da se to ostvari. Vaša smrt samim će time biti tek kratak san, a činit će vam se kako između nje i trenutka kada ćete se probuditi u vječnosti nije prošlo nimalo vremena.

Zašto se onda brinuti? Zašto se truditi postati slavna spisateljica? Zašto se truditi plaćati režije, brijati noge, truditi se jesti dovoljno povrća? Ako je ova teorija točna, najrazumnije bi bilo odmah si pucati u glavu. Ali, što onda? Voljela sam ovaj svemir, osobito sočne dijelove poput relativnosti, gravita­cije, uzlaznih i silaznih kvarkova, evolucije i valne funkcije, koje sam gotovo shvatila; no nisam ga voljela toliko da bih poželjela u njemu ostati do njegova prirodnog kraja, zaglavljena sa svima ostalima u nekoj vrsti kome, pričvršćena za neku vrstu kozmičkog aparata za održavanje na životu. Jednom su mi rekli – a nedavno sam se toga sjetila – da neću postići ništa. Što bih,

S 15 s

dovraga, sa svim tim rajem? Živjeti vječno bilo bi kao da sam u braku sa samom sobom, bez mogućnosti razvoda. *** Do ulice sam se spustila niz trideset jednu kamenu stubu. S B. sam prošla pokraj Regove kuće, preko trga s tržnicom na kojoj nije bilo nikoga osim galebova koji su kljucali prazne omote u kakvima se prodaju prženi krumpirići i ispuštali za njih uobičajene zvukove: ek-ek-ek nalik na usamljenu rafalnu paljbu iz strojnica. B. je njušila zid ispod Butterwalka, pokraj Millerove trgovine živežnim namirnicama, a zastala je kako bi se pomokrila čim smo došle do Avenue Royal Gardensa. Sve je izgledalo zatvoreno, polomljeno, mrtvo ili u hibernaciji. Paviljon je bio pust, a fontana suha. Palmina su stabla drhtala. Vjetar je donosio miris soli, vonj morskih trava, koji je postao još jači kada smo se primaknule rijeci. U blizini nije bilo ni žive duše. Spuštao se mrak, a nebo iznad Kingsweara pretvaralo se u kašu zelene, smeđe i grimizne, u nešto što je nalikovalo na koru jabuke. Vjetar je dolazio s mora, a svi čamci na vezovima plesali su kao začarani, ispuštajući pritom sablasne zvukove.

Stavila sam kapuljaču jakne na glavu dok je B. njušila sve oko sebe. Voljela je obilaziti sve klupe na Sjevernom nasipu, jednu po jednu, a zatim proći oko Boat Floata, pa kući kroz park Coronation. Zimi je uvijek bila usporenija i pospanija, a kod kuće bih je uvijek pronalazila smotanu u posteljini, kao da pokušava hibernirati. No kada bismo izašle van, uvijek bi slijedila uobičajenu rutinu. Svakog bismo dana zastale da po­ gledamo zagonetno gradilište u parku Coronation. Prošle je jeseni, od Stare Mary iz njezina kluba pletilja, Libby doznala kako će to biti malen, kameni labirint na uzdignutoj tratini, s pogledom na rijeku. No ondje je i dalje bila tek rupa. Gradsko

S 16 s

je vijeće projekt financiralo zato što je projektna studija tvrdila kako će to na sve djelovati umirujuće. Dartmouth je bio uspavana luka u koju su ljudi dolazili provesti mirovinu, umrijeti, pisati romane ili tiho otvoriti trgovinu. Jedini kojima je smirivanje bilo potrebno bili su kadeti iz Kraljevskoga pomorskog koledža, a oni nikada neće doći u labirint. Moja je najveća briga bila to da će građevinski radnici možda posjeći moje omiljeno stablo, tako da sam gotovo svakoga dana provjeravala je li ondje. Vjetar je hučao kroz park pa sam s B. požurila pokraj gradilišta s privremenom plastičnom ogradom koja je lepršala, pogledala sam stablo i vratila se natrag prema nasipu. Ova je veljača bila hladna, surova i zlokobna pa sam željela biti kod kuće u krevetu, iako ondje nije bilo puno toplije nego vani i zbog vlage u kući imala sam problema s disanjem. I B. je očito željela kući pa sam je zamislila kako skutrena ispod pokrivača leži pokraj mene, kako obje hiberniramo.

I dalje nije bilo nikog u blizini. Možda sam se svih ovih mjeseci brinula bez razloga. Možda se više neće pojaviti. Možda više nikada neće doći. Uzvodno, trajekt Higher plovio je brzo.

Na njemu se nalazio samo jedan automobil, vjerojatno Libbyin, čija su svjetla plesala u polumraku. Svjetla su se ljeskala na površini rijeke. Stajala sam ondje čekajući Libby, promatrajući brodove, ne tražeći pogledom njega. Slušala sam ding-ding-ding zvukove, pitala se zašto zvuče tako sablasno. Posegnula sam u unutarnji džep svoje jakne. Već sam znala što je ondje: komadić papira s elektroničkom adresom koju sam znala napamet i smeđa bočica lijeka s kapaljkom. U bočici su bili ostaci ostataka cvjetnoga lijeka koji mi je prije nekoliko tjedana, dok je Christopher bio u Brightonu, napravila moja prijateljica Vi sa svojim partnerom Frankom u njihovoj vikendici, no u međuvremenu je sve pošlo po zlu i Vi više nije htjela razgovarati sa mnom.

Zbog toga sam objektivno bila usamljenija no ikada, no bilo je

S 17 s

to OK zato što sam imala kuću, dečka i B., što je i više nego dovoljno. A imala sam i lijek koji mi je pomagao. Njezin je rukopis na etiketi bio jedva čitljiv. Gorčica, božikovina, grab, pitomi kesten, divlja zob i divlja ruža. Nakapala sam nekoliko kapi mješavine na jezik i na trenutak osjetila toplinu, samo nakratko.

Nekoliko minuta kasnije, trajekt je pristao. Čuo se tup udarac pokretnog mosta za ukrcavanje koji se spustio; vrata su se zatim otvorila, onaj jedini automobil iskrcao se s trajekta i pošao prema nasipu. Bio je to Libbyin automobil pa sam joj mahnula. Prije dvije godine Libby i njezin suprug Bob zatvorili su svoju propalu strip-knjižaru, a sada vode Millerovu trgovinu živežnim namirnicama gdje prodaju najrazličitije stvari poput nepasteriziranih sireva, guščje masti, pita od limuna, salate kućne izrade, skulpturica od naplavnoga drveta, pletenih šalova i pokrivača koje izrađuju sami ili neki od njihovih prija­telja.

Kako bih uz pisanje recenzija pospješila prihode, za Millerovu trgovinu živežnim namirnicama pravim pekmeze i džemove.

Omiljen mi je objed malena staklenka ukiseljenih lučica, malo domaće riblje paštete i pola francuskoga kruha kojim se najčešće počastim u trgovini za hladnih zimskih jutara. Libby je vozila polako, spuštenih prozora, dok joj je kosa divljala na vjetru. Zaustavila je auto kada me ugledala. Na sebi je imala traperice i usku majicu, crven šal svezan oko vrata, kao da veljača za nju uopće nije surova, kao da nikada nije nosila na­ očale debelih stakala i široke majice na kojima su otisnuti likovi iz filmova strave i užasa.

“Meg, ‘bem ti. Hvala Bogu. Christopher nije ovdje, zar ne?

“Naravno da nije”, rekoh. Osvrnula sam se oko sebe. “Nema nikoga. Zašto? Jesi li dobro? Nije li ti hladno?”

“Ne. Previše adrenalina. U velikim sam govnima. Mogu li reći da sam bila kod tebe?”

“Kada?”

S 18 s

“Danas. Cijeli dan. I prošlu noć. Bob se vratio prerano.

Možeš li vjerovati da su mu let preusmjerili na Exeter zbog skliske piste u Gatwicku?”

“Jesi li već razgovarala s njim?”

“Ne, ali mi je slao poruke. Trebao mi je poslati poruku kada mu avion sleti u Gatwicku pa sam mislila da ću imati i više nego dovoljno vremena da se vratim kući i sve namjestim tako da izgleda kao da sam boravila ondje. Kada sam čula da sam primila poruku pomislila sam da je Bob u Gatwicku – stigla je u očekivano vrijeme – a bila sam u krevetu s Markom, tako da je nisam odmah pogledala. Mislim, čovjeku treba pola sata da se iskrca iz aviona i još pola sata da napusti aerodrom, pa pola sata do Victorije, dvadesetak minuta kroz Paddington, nakon čega bi mu trebalo još tri sata do Totnesa da pokupi automobil i na kraju još dvadeset pet minuta do kuće. Zato i nisam pretjerano paničarila. No kada sam konačno pogledala mobitel, čekala me još jedna poruka koja je glasila: Vidimo se za pola sata.

Nakon te poruke, stigla je još jedna kojom me pitao gdje sam i jesam li dobro. Gotovo sam doživjela infarkt.”

Libby je održavala vezu s Markom, prljavcem kojem je propao posao u Churstonu, selu sa suprotne strane rijeke u Torbayju, kada je od djeda naslijedio kolibu na plaži, koji je jeo ribu i radio povremene poslove u brodogradilištima i lukama. Štedio je novac kako bi počeo vlastiti posao dizajniranja brodova, no Libby je rekla kako je miljama daleko od svojega cilja.

Libby je preko tjedna radila s Bobom u trgovini živežnim namirnicama, a ostatak je vremena plela sve kompliciranije stvari i tamnocrvenom tintom Marku pisala ljubavna pisma, dok je Bob svirao električnu gitaru i bavio se knjigovodstvom trgovine. U knjižnici u Churstonu osnovala je klub ljubitelja knjige te Bobu rekla kako tamo odlazi svakog petka navečer. Marka je viđala i srijedom, u svojem klubu pletilja, premda je to ipak

S 19 s

bilo problematično, budući da je uvijek postojala mogućnost da se Bob iznenada pojavi s ostacima kolača iz trgovine, ili da neka od starih gospođa vidi kako joj Mark dodiruje koljeno.

Ovaj je vikend, međutim, bio drukčiji, budući da je Bob bio otišao posjetiti svoje tetku i tetka u Njemačku. S Markom je bila od petka.

“I tako si sinoć došla k meni? I?” Namrštila sam se. Obje smo znale da nema šanse da Libby ikada cijelu večer provede kod mene. Ponekad, ali u posljednje vrijeme sve rjeđe, svratila bi k meni s bocom vina iz trgovine.

Sjedile bismo za kuhinjskim stolom dok bi Christopher samo metar-dva dalje kiptio na kauču, gledao američke vijesti ili dokumentarce o diktatorima na našem piratskom Sky-sustavu i mrmljao o korupciji u svijetu, o bogatašima i pohlepi. Činio je to samo zato što je Libby imala novca, a njemu se to nije sviđalo. Libby sam uglavnom viđala u pivnici, premda mi je Christopher često prigovarao što izlazim i ostavljam ga samog.

B. je njušila zemlju, a zatim se pridignula i položila šape na bok Libbyina auta te počela gurati glavu kroz prozor, htjela je ući.

Obožavala je ulaziti u aute. Libby ju je potapšala po glavi, no nije ju pogledala.

“Ne… sigurno sam izgubila ključeve.” Počela je mozgati.

“Mi, ovaj, ti i ja sinoć smo dugo ostale vani, a ja sam izgubila ključeve pa sam morala prespavati kod tebe. Bila sam pijana, a nisam htjela uznemiravati Boba zato što je u Njemačkoj, pa sam mislila da ću ključeve otići potražiti danas, što sam i radila kada mi je slao one poruke, no mobitel sam ostavila kod tebe, tako da…”

“Ali voziš svoj auto. Nosiš li ključeve auta odvojene od ključeva kuće? Mislila sam da su ti svi ključevi na istom privjesku.”

Libby se zagledala u tlo. “Možda sam pronašla ključeve…

Prokleto sranje. Oh, Kriste. Oh, Meg, što ću? Zašto bih uopće

S 20 s

do tebe došla autom? Udaljene smo samo pet minuta hoda.

Nisam sigurna mogu li složiti priču.” Namrštila se. “Ma, daj.

Ti si pisac, znaš kako stvoriti priču.”

Napola sam se nasmijala.

“Da, baš. Ti čitaš. Sigurna sam da i ti možeš složiti priču.”

“Da, ali ti živiš od pisanja. Ja poučavam.”

“Da, ali…”

“Koja bi se formula ovdje mogla primijeniti?”

Formula, kao čarobni štapić za rješavanje problema. Bila je to moja specijalnost, bila je u pravu. Nakon što sam 1997. pobijedila na natječaju za najbolju kratku priču, ponuđen mi je ugovor da napišem roman kojim ću probiti led, doslovno, ozbiljan prvi roman: nešto što će osvojiti još više nagrada i naći se u izlozima svih knjižara. No glavninu sam posljednjih jedanaest godina provela pišući žanrovsku fikciju zato što je to bio lako zarađen novac, a novac mi je uvijek bio potreban kako bih platila režije, stanarinu i hranu. Kao predujam za pisanje tog ozbiljnog romana dobila sam tisuću funti, no umjesto da tim novcem dovedem u red svoje dugove, ja sam si kupila prijenosno računalo, lijepu olovku i nekoliko bilježnica. Baš kada sam počela skicirati roman, nazvala me Claudia iz Orb Booksa i ponudila mi dvije tisuće funti ako u šest tjedana uspijem napisati triler za tinejdžere. Službeni autor, Zeb Ross, trebao je godišnje objaviti četiri takve knjige, no autor zapravo uopće nije postojao, pa je Claudia novačila anonimne pisce. Nije bilo mjesta za razmišljanje: udvostručiti novac i pravi roman napisati kasnije. No, napisala sam tek dva poglavlja pravog romana kada sam shvatila da trebam napisati još jednu knjigu Zeba Rossa, a nakon nje još jednu. Dvije godine kasnije promijenila sam žanr i napisala četiri znanstvenofantastične knjige u nizu pod vlastitim imenom, sve pod zajedničkim naslovom Newtopia. I dalje sam namjeravala dovršiti svoj “pravi” roman, no

S 21 s

činilo se kako se to nikada neće dogoditi, čak i ako budem živjela vječno. Ako je Kelsey Newman u pravu, ako svi mogući ljudi u trenutku smaka svijeta budu uskrsnuli u Omega točki, onda će i Zeb Ross biti jedan od njih, pa će moći pisati vlastite knjige. No ja ću i dalje vjerojatno morati plaćati stanarinu.

Uzdahnula sam. “Stvar je u tome da se, kada imaš potku priče, uvijek možeš vraćati unatrag i prepravljati stvari koje ne drže vodu, sve polako dovesti u red. Možeš brisati odlomke, stranice, pa i cijeli tekst. Ne možeš se vratiti natrag kroz vrijeme i sjesti na autobus koji bi te odvezao do Marka, što bi vjerojatno bilo najbolje.”

“Kako bi to bilo?”

Slegnula sam ramenima. “Ne znam. U tom si slučaju mogla došetati do mene, izgubiti i ključeve i zaboraviti mobitel baš onako kako si rekla.”

“Ali zašto bih uza se imala torbu s odjećom?”

“Da. Ne znam.”

“Mora postojati način. Vratimo se osnovama. Kako ispričati stvarno dobru priču? Mislim, nešto neoborivo.”

Pogledala sam svoj ručni sat. Christopher će se već pitati gdje sam.

“Zar te Bob ne očekuje kod kuće?” upitala sam.

“Moram smisliti pravu priču, inače više neće biti Boba.”

“OK. Samo neka bude jednostavno. Neka ti priča bude uzročno-posljedična. Neka se sastoji od tri dijela.”

“Tri dijela?”

“Početak, sredina i kraj. Problem, vrhunac i rješenje. Poveži ih. Postavi nekog na pogrešan brod. Onda brod potopi. Pa ga spasi. Naravno ne doslovno. Moraš imati problem, zakomplicirati ga, a zatim riješiti. Osim ako nije riječ o pravoj tragediji.” “Što ako je riječ o tragediji?”

“Lib…”

S 22 s

“Dobro. Dakle, izašla sam s tobom i izgubila ključeve. To je loše. A onda, kako bismo to zakomplicirali, dok tražim ključeve grupno me siluju i izgubim pamćenje, a tebe otmu zato što si svjedokinja silovanja. Bess je jedina koja zna gdje si, pokušava to reći Christopheru, ali…”

“Previše komplicirano. Treba ti nešto jednostavnije. Moraš samo objasniti auto. Priča se temelji na tome da smo izašle i da si izgubila ključeve, što je gadno. Onda si možda nakon gubljenja ključeva mogla izgubiti i auto, što je očito još veće sranje.

Možda je netko pronašao ključeve i ukrao auto. Tko zna? Znaš samo da si izgubila ključeve. Jedina je kvaka u tome što još imaš auto.”

I bla-bla-bla. Činilo se da sam se pretvorila u stroj za smišljanje priča koji je programiran da recitira stvari u tom stilu.

No kada sam slične savjete dijelila mlađim anonimnim piscima Orb Booksa, uvijek sam im ponavljala da vjeruju samo u vlastiti projekt, da nipošto slijepo ne slijede pravila. A onda bih ih, ako bi se izgubili u divljini vlastitih originalnosti, nježno vraćala na sretan put formule.

“OK. A kako ćemo Bob i ja sretno živjeti do kraja života?”

Kratko sam se zamislila.

“Pa, očito moraš auto odgurati u rijeku”, rekla sam i nasmijala se.

Libby je samo sjedila desetak sekundi, ruke su joj postajale sve bljeđe dok je grčevito stiskala upravljač. Izašla je zatim iz auta i osvrnula se oko sebe. Sjeverni nasip i dalje je izgledao pusto. Nije bilo klinaca koji su pokušavali ukrasti čamce, ni turista, ni drugih šetača pasa. Nitko me nije tražio. Libby je ispustila zvuk sličan onome što ga je B. ispuštala nešto ranije.

“U pravu si”, rekla je. “To je jedino što mi preostaje.”

“Lib”, rekla sam. “Šalila sam se.”

Ušla je natrag u automobil, pokrenula ga i okrenula prema

S 23 s

rijeci, a zatim se zaputila preko nasipa. Na trenutak se činilo da će automobil odvesti u rijeku. Samo sam stajala ondje ne znajući šali li se ili ne, trebam li se smijati ili je pokušati za­ ustaviti. Zatim je izašla i obišla automobil sa stražnje strane.

Libby je bila sitna, no kada je napela bicepse jasno sam vidjela koliko je snažna. Auto se pomaknuo; sigurno je zaboravila povući ručnu kočnicu. Ponovno ga je pogurala i prednji su kotači prešli preko ruba nasipa.

“Lib”, ponovila sam.

“Sigurno sam poludjela. Što to radim?” rekla je.

“Ništa”, rekoh. “Daj, ne čini to. To će biti veoma teško objasniti.”

“Reći ću da su to zasigurno učinili neki klinci”, rekla je preko zvuka pljuskanja vode i potapanja. “Sigurno su mi ukrali ključeve. Premda to zaista zvuči ludo, ali nikome neće pasti na pamet da sam bila toliko očajna da vlastiti auto gurnem u rijeku, zar ne? Ni zbog čega nisam mogla učiniti nešto tako glupo. Prokleto sranje. Hvala ti, Meg. Sjajna ideja. Nazvat ću te sutra budem li još živa.”

Pogledala je svoj ručni sat, a zatim se preko nasipa pješice zaputila prema Lemon Cottageu dok joj je crveni šal na vjetru lepršao poput zastave. Sjetila sam se zen priče o zastavi na vjetru. Kreće li se vjetar ili zastava? Dva su se redovnika oko toga prepirala kada se pojavio mudrac i rekao: “Vjetar se ne kreće, ne kreće se zastava. Kreće se um.” Polako sam odšetala s B. koja je ponovno njušila klupe kao da se ništa nije dogodilo.

Libby se nije osvrtala, gledala sam je kako postaje sve sitnija i sitnija u daljini, sve dok nije zašla za ugao i zaputila se prema Bayard’s Coveu. Dakako, svaki bi vam znanstvenik to rekao: nije postajala sve sitnija, nego se sve više udaljavala.

S 24 s

ZAHVALE

mnogo mi je ljudi (i jedan pas) izravno ili neizravno pomoglo u pisanju ovoga romana: Rod Edmond, Francesca Ashurst, Couze Venn, Sam Ashurst, Hari Ashurst-Venn, Dreamer Thomas, Simon Trewin, Francis Bickmore, Sarah Moss, Dan Mandel, Jenna Johnson, Jamie Byng, Jenny Todd, Jennie Batchelor, Karen Donaghay, Alice Furse, Vybarr Cregan-Reid, Ariane Mildenberg, David Stirrup, Abdulrazak Gurnah, Jan Montefiore, Rosanna Cox, Suzi Feay, Jon Gray, Caroline Rooney, David Herd, Donna Landry, Will Norman, Graham English, Steven Hall, Tom Boncza-Tomaszewski, Mudassar Iqbal, Laurence Goldstein, Jason Kennedy, Kirsty Crawford, Leo Hollis, Zahid Warley, Sheila Browne, Murray Edmond, Andrew Crumey, Emilie Clarke, Allen Clarke, Philip Pullman, Ian Stewart, Doug Coupland, Norah Perkins, Janine Cook i Anne Makepeace. Zahvaljujem i Tonyju Mannu, Donu Knuthu i svima ostalima s Konferencije matematike i fikcije 2009. Zahvalna sam i svim svojim kolegama iz Engleske škole na Sveučilištu u Kentu, osobito onima iz Centra za kreativno pisanje. Naučila sam ponešto od (gotovo) svih studenata koje sam ikada poučavala, pa ako ste ikada prisustvovali mojim predavanjima o Platonu ili onima o suosjećanju u pisanju, onda zahvaljujem i vama.

Silno sam zahvalna i svima iz Canongatea.

S 427 s

Dijelovi ovoga romana napisani su na sljedećim lokacijama u Devonu, u Ujedinjenome Kraljevstvu: Maltsters Arms, Tu­ ckenhay; kafić Barrel House u Totnesu; soba 12 u B&B-u u Totnesu; te hotel Sea Breeze u Torcrossu.

Pokušala sam odati priznanje nekima od brojnih knjiga kojima sam se poslužila u istraživanjima provedenima unutar teksta romana. Većina knjiga koje sam spomenula stvarne su, osim knjiga Kelseyja Newmana i onih Zeba Rossa, Kućanskih trikova Iris Glass, Poučite sami sebe tantričkome seksu, te knjiga koje mi je poslao Oscar. Sljedeće stvarne knjige u tekstu nisam spomenula, no bile su mi veoma korisne: Zen Flesh, Zen Bones zbirka koju je sabrao Paul Reps; Meaning, Medicine and the Placebo Effect Daniela Moermana; A Life in Letters Antona Čehova, u prijevodu Rosamunde Bartlett i Anthonyja Phillipsa; Tao Te Ching u prijevodu Stephena Mitchella; Russian Fairy Tales u prijevodu Norberta Gutermana; Chinese Fairy Tales & Fantasies koju je preveo i uredio Moss Roberts; Trickster Makes This World Lewisa Hydea; A River to Cross Davida Stranacka; The Book Alana Wattsa (za sliku mačke); Knitting Socks Ann Budd; The Case of the Cottingley Fairies Joea Coopera; The Forgotten Dead Kena Smalla; A Witch Alone Marian Green; Hedge Witch Rae Beth; Bach Flower Therapy Mechthild Scheffer; Seventy-Eight Degrees of Wisdom Rachel Pollack. Ovaj roman, dakako, ne bih mogla napisati bez knjige Franka Toplera The Physics of Immortality.

S 428 s

scarlett thomas rođena je 1972. u Londonu, gdje je i stekla visoku naobrazbu iz kulturnih studija. Britanski dnevni list The Independent uvrstio ju je 2001. među 20 najboljih mladih književnika, a već joj je sljedeće godine magazin Elle dodijelio nagradu za najboljeg novog autora. Istovremeno se priključila književnom pokretu Novi puritanci, koji su pokrenuli Nicholas Blincoe i Matt Thorne. Kratke proze i eseje objavljuje u raznim časopisima, među kojima svakako valja istaknuti Bu­ tterfly Magazine, Black Book, Zembli, The Scotsman te The Guardian. Dosad je objavila sedam romana i devet zbirki kratkih priča. U prva tri romana Dead Clever (1998.), In Your Face (1999.) i Seaside (1999.) za protagonisticu je odabrala Lily Pascale, profesoricu engleske književnosti koja u slobodno vrijeme rje­ šava zagonetna ubojstva. U svom romanu iz 2006. godine Kraj gospodina T. Ajne igra se ozbiljnijim temama kroz prividno jed­ nostavnu fabulu i pustolovni žanr. Naš tragični svemir izašao je 2010. i to je njezino zasad posljednje objavljeno djelo. Scarlett Thomas od 2004. predaje englesku književnost na Sveučilištu Kent te piše književnu kritiku za Literary Review, Independent on Sunday i Scotland on Sunday. Usto izučava etnobotaniku te radi na novom romanu The Seed Collectors.

S 429 s

S 430 s

ivana šojat-kuči rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., i Ničiji sinovi, 2012., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., i Sofija plaštevima mete samoću, 2009. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama “Vladimir Nazor”, “Ksa­ver Šandor Gjalski”, “Fran Galović” te “Josip i Ivan Kozarac”.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Ray­ monda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.

S 431 s

S 432 s

Sadr탑aj

Prvi dio

9

Drugi dio

193

Zahvale 427 O autorici

429

O prevoditeljici

431

S 433 s

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura Tanja Ratković Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2013., travanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-475-1 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

S 434 s

S 435 s

169,00 kn

S 436 s

ISBN 978-953-266-475-1

www.fraktura.hr