Memoari jednog makroa

Memoari jednog makroa

roman

Memoari jednog makroa

László Végel -1-

Od istog autora u izdanju Frakture: Balkanska krasotica ili Ĺ lemilovo kopile

-2-

László Végel

Memoari jednog makroa prevela s mađarskog Xenia Detoni

Fraktura -3-

Naslov izvornika Egy makró emlékiratai © 1967, László Végel © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Xenia Detoni i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-895-7 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 969496

-4-

1.

Pobogu, ljudi, kamo hrlite?

srijeda Danas sam napokon uhvatio vremena pa cijelo popodne razgledavao karirane košulje. Najviše volim popodne lunjati po gradu. Sad se pred katoličkom crkvom nalazim s Hajdúom i njegovom ženom.

On mi uz pakosni smiješak daje do znanja da me stari Sík zapisao, jer mu je stvarno krivo sjelo što sam izostao s jednoga neobično važnog sata. Rekoh mu nek’ ide kvragu s faksom. Njemu je svejedno, promrmlja Hajdú, jer iz njega progovara jedino briga za moje dobro. Davio me s tim i tome sličnim koještarijama. Na kraju me pozvao k sebi u stan da štogod popijemo. “Sík će nas sigurno rušiti na ispitu, jer kaže moramo imati na umu da ovo nije bilo kakav faks.” I ja sam se toga bojao. Nakon nekoliko konjaka njegova se žena pohvali da su nekidan nabavili nove ploče. Klasiku. Svejedno ih ne slušamo, nekako su odmah pale u zaborav. Ali se povodom tih ploča sjetim i fantastične popularnosti Sylvie Vartan. Oni mi na to uglas uzvrate da se njih to ne tiče, jer slušaju isključivo klasičnu glazbu. I tako to. Onda Hajdúova žena prekapajući po nekoj crnoj kutiji odande izvuče nekoliko svojih stihova i stade ih čitati naglas.

Oboje pišu poeziju, pa svako malo pozovu nekoga k sebi. Rekoh im da su stihovi sasvim solidni. Nakon toga sam im sa zadovoljstvom opisivao kakve sam sve krasne košulje vidio u gradu. Hajdú se u jednom trenutku obrecnuo na mene da zbog košulja nisam -5-

trebao markirati s faksa. “Nema veze”, rekoh, jer mi se nije dalo raspravljati. “Sutra ću poduzeti sve da se pojavim na satu pa ću nadoknaditi što sam propustio.” Uto se sjetih da navečer imam čvenk s Tornadoszom, koji je obećao da će nabaviti nešto love pa ćemo nešto i popiti.

A njima dvoje rekoh sam se sjajno proveo kod njih, da mi je bilo baš zabavno, i tome slično. Bili su već pod gasom i počeli me nagovarati da ostanem. A ja pomislih da ako sad ne odem, oni će me do jutra gnjaviti sa svojim stihovima. Radije sam obećao da ću navratiti još koji put. Pred klubom me uhvatila muka. Uvijek mi se to događa kad poželim tamo ući. No svejedno sam uhvatio kvaku i pritisnuo je pa ušao, kad drugamo ionako ne mogu. Upitah Tornadosza je li sve u redu. “Samo ću prvo otpratiti kući ovu malu crnku, a onda možemo dalje.” “Ali kamo?” “Vidjet ćemo. Možemo bilo kamo.”

Mi se u klubu svi međusobno poznajemo, znamo sve o svakome, ko palanačke kurve. Mogao sam sjesti za bilo koji stol, za svakim su me već znali. Ovaj sam put odabrao neko poveće društvo, pritajio se u kutu i čekao Tornadosza. “Branko je popio cijelu šaku acisala”, reče jedna od djevojaka. O njoj znam samo to da vozi neka bijesna kola i da joj se majka zabavlja sa samim visokopozicioniranim tipovima. Kimnuo sam i upitao, zna li se zašto je to učinio. “Iz štosa.

Htio je isprobati učinak. Cijelu je večer jurcao po klubu i svakog podrobno izvještavao o svojem fantastičnom doživljaju.” Olga koja je sjedila do mene, a znao sam je kao izrazito nepredvidivu osobu, razdraženo me pogledala. “Imao je on za to i ozbiljniji razlog, ja to znam.” I bila je strahovito blijeda. “Zlo ti je?” upitao sam je. “Nije”, odgovorila je. Bljedilo ju je pozgodnilo, odmah mi je zapela za oko.

Da. Rekoh joj da ima lijepu haljinu. “Što lupetaš gluposti?” “Pa mora se nešto reći, kužiš?” “Mora se nešto reći... ma, koji ste vi degenerici!” Zajedljivu opasku propustio sam mimo uha. Navikao sam se već na njezina prigovaranja. Ona mi se nagnula bliže. Zatim je iz svoje neuredne torbice iščeprkala ceduljicu na koju je napisala: -6-

“Svi ste degenerici.” Tutnula mi je taj papir u ruku. A ja sam ga pospremio u džep, jer nikad ne znaš kad ti može zatrebati. “Vidi ono dvoje, sumnjivo se došaptavaju. Treba ih nekome prijaviti”, uzviknu netko. Cijelo društvo glasno prasne u smijeh. Zabrinuo sam se za Olgu. “Dogodilo ti se neko zlo?” “Bila sam kod liječnika, no sad je već kasno.” “I?” “Brak ne dolazi u obzir. On je još student, njegov bi ga stari smjesta izbacio iz kuće.” Lice joj je bilo bijelo kao zid. “Otpratit ću te kući pa ćemo putem sve prodiskutirati.” “Bila bih ti zahvalna, jer se već jedva držim na nogama.” Putem sam sve vrijeme bio jako ozbiljan i ustvrdih čak i to da sam joj ja najbolji prijatelj. “Uvijek sam ti bio najbolji prijatelj.” Dugo se šutjelo.

A onda sam je već pred njezinim vratima počeo nagovarati zašto si ne bi upecala tipa koji će ju oženiti. “Govoriš gluposti.” “Ima takvih pacijenata, lako ih je upecati, moglo bi ti upaliti.” Zašto ne, pomislih u sebi. Bolje je imati priglupa muža nego iskrvariti. Valjda nije toliko glupa da će i dalje čekati i praviti se pametna. “Moramo nekoga namamiti”, rekoh vrlo rezolutno. “Tebe je strah”, reče. Pa mi se na kraju omaknulo da mi baš i nije svejedno što će biti s njom. “Tebe je uvijek nečega strah. Strahota kako se lako usereš. Zato uvijek želiš nekog namamiti.” “Ali mora se nešto poduzeti.” Nervozno je prekapala po torbici, nikako da pronađe ključ od kapije. Predložih joj da jednostavno izvrne sadržaj torbice pa da ga tako potraži.

“Moralo bi se učiniti nešto važnije, poduzeti nešto bitnije.” Onda mi je dojadilo to pametovanje pa odlučih da za nju neću ni prstom maknuti. Neka bude što će biti. Ali ona je nastavila po svome. “Da i poduzmem nešto, to bi onda bilo nešto što se ni sama ne usuđujem zamisliti. A da i zamislim, tada to ne bih imala petlje učiniti. Sama sam si kriva što moram abortirati.” Rekao sam joj još samo to da ćemo još razgovarati, ali kad ne bude ovako uznemirena. Zatim okrenuh leđa i ostavih je samu pred kapijom.

Tornadosz me već čekao u klubu. Ajmo, rekoh mu. Naime kad smo se namjeravali oblokavati, uvijek bismo se poput lopova iskrali -7-

iz kluba. Svratili smo u jednu napola praznu kavanu. Ja sam naručio konjak. Izvijestio sam Tornadosza o Olginu nerazumnom vladanju i zaključio da me ne bi iznenadilo ako ona uskoro počini neku glupost. “Nešto smjera, u to sam siguran. Izvan sebe je, sva lebdi”, inzistirao sam ispijajući usput konjak za konjakom. “Pusti je, neka učini što smatra da je ispravno. Ne zabadaj nos u njezin život, jer će to ispasti još gore po nju”, pametovao je Tornadosz. Već smo dosta popili. “Nova mi je ženska grozno bogata”, pohvalio se. “Za­ što si i ti ne nađeš neku bogatu?” Nije mi se dopalo to bahaćenje.

“Vraga ću”, uzvratih. Našto me on svisoka poduči: “U današnjem svijetu još jedino vrijedi imati bogatu žensku, sve drugo ti je nula.”

Tako. Točno tim riječima. A ja ga počeo optuživati za prevelik optimizam da jedna bogatašica rješava sve. Od tolikog se optimizma čovjeku okreće želudac. Užasno se spetljao. “Vjerovati se mora, mora, mora se vjerovati”, ponavljao je tvrdoglavo. Uzalud sam ga grubo ismijavao, nisam ga uspio razuvjeriti. Zato je on dospio čak ustvrditi da će on vjerovati i u Boga, ako mu to nosi korist. I tako to.

petak Csicsi si je skratila kosu. Pa sam tek sad vidio da joj je vrat beznadno prljav. Vjerujem da je oduvijek bio takav. Čim me ugledala, jako se obradovala. “Jesi već diplomirao? Ma nisam te vidjela sto godina.”

Rekoh joj da radije promijenimo temu. A ona se počela hvalisati.

Da ima love na lopate i tako to. “Mogu ti i posuditi ukoliko si u stisci. Znam da nikad nisi bio pri lovi.” Međutim nije mi dala ni dinara. Ali uspio sam doznati odakle joj pare. Nije išlo glatko, jer obožava hiniti tajnovitost. Da joj neki vrlo ugledni lik daje mjesečno pedeset tisuća. “Još malo pa će te i zaprositi.” “Oženjen je”, odgovori i pozove me na kolače u obližnju slastičarnicu. E, takva je ta -8-

Csicsi. Onda mi se pohvalila da je taj njezin neizrecivo kulturan čovjek i vrlo ispravan. Ne zahtijeva ništa osim da ga se muči. Silno uživa u tome, samo što se to ne usuđuje priznati ženi, jer je i ona vrlo kulturna i ispravna gospođa kojoj on mora zahvaliti i za karijeru. “I je li sad sretan?” “Mislim da jest. Samo što ja svako toliko moram osmisliti neku novu metodu mučenja.” “Zaista je sretan?”

“Zaista.” “Zašto?” Strašno me mučio njezin slučaj. “Tko kaže da je sretan? Tko je to ovdje rekao?” upitao sam energičnim tonom.

“Tako nešto ne postoji.” Csicsi je zbunjeno žmirkala. “Kažem ti da je sretan.” “Nema šanse.” Uvijek me raspali kad me se mulja. “Čuo sam da nekog usrećuje ovo ili ono, ali taj tvoj sretan sigurno nije.”

“Itekako jest, sretan je”, ustrajavala je Csicsi. “Čovjek nije sretan ako ga se zlostavlja.” “Radije i ti isprobaj”, ljutila me i dalje, a usput i zgrabila za ruku. “Ja to neću probati čak ni s tobom, Csicsi”, rekao sam joj i bio pritom potpuno iskren. Slatko sam je nasmijao. “Nisi to trebao reći”, odgovorila je i pustila mi ruku, kao da se više ne kani brinuti o meni. “Csicsi, ti si stvarno jako specijalna kurvica”, rekoh. Nije se uvrijedila. Meni je naručila konjak. Muške njuške koje su se tamo prešetavale gore-dolje, bezobrazno su zurile u nju.

Jer sam bio u društvu neobično zgodne djevojke. Mnogi su već ustvrdili da je ona super cura. Svi smo je voljeli, ali i do jednoga napravili greške u koracima.

Pudu sam zanijekao da sam se vidio s Csicsi. Jer je i Pud bio zaljubljen u nju. A ja ga uporno držao u uvjerenju da ću ga uskoro upoznati s Csicsi pa bismo se onda u to ime uredno naroljali. Smišljao sam za njega nevjerojatno lijepe priče o Csicsi. Onako više intelektualistički sentimentalne. Mislim da mi je sve povjerovao.

Mic po mic, i s vremenom smo od Csicsi složili lik idealne žene.

Uvijek smo se kleli da ćemo jednom biti bogati, odijevati se po najnovijoj modi, posjetit ćemo je i odnijeti joj skupocjene darove.

Zanimljivo, nismo čak ni bili ljubomorni jedan na drugoga. A inače bismo se stalno gložili. Kad je jednom Pud bio u sobi pa ja zato -9-

Tanju nisam htio tamo uvesti, rekao je da sam sebični gad, usto i ljubomoran. Ali u slučaju s Csicsi bilo je drukčije. Obožavali smo je. Ona je polako postala idealom cijele generacije i nije nas brinulo što smo sve to sami sebi izmislili. Bilo mi je drago što sam uspio za svoje prijatelje smisliti tako lijepe priče. Pudu sam tek uzgred spomenuo da mi se čini kako se Olga vidno proljepšala. Složio se sa mnom. On je baš dobar dečko. Samo što je u zadnje vrijeme sasvim sluđen ispitima. Užasno je histeričan pred ispite, no nikad ih ne polaže. Rekao sam mu neka to ne shvaća ozbiljno kad od toga ionako neće ispasti ništa korisno, zato bi bilo bolje da smislimo neke finte i položimo. Ali on se bijesno obrecnuo na mene. “Nisi ni ti ništa bolji.” “Ne znam”, rekoh. “Ali lako je moguće da ipak jesam bolji.” To ga je strahovito raspalilo. Ne podnosi da bilo tko kaže za sebe kako je bolji od njega. Odmah se razgnjevi. “Ja sam, recimo, za razliku od tebe dobio potpis od starog Síka”, ustvrdih sav zadovoljan sobom. “A to, pa stari potpisuje svima.” Onda je uzeo brijaći aparat i počeo se brijati. Kad je tako, nije spreman izustiti ni riječ.

Od dosade sam zalistao neku knjigu, a zatim počeo razgledavati fotke u Pudovim francuskim časopisima za muškarce. Strašno je ponosan na te gole babe. “Pude, ovi su ti komadi baš bez veze”, dobacih mu usput. Odložio je brijaći i ustvrdio da ja stvarno nemam pojma o ženama. U svakom slučaju mora se reći da su ženske na fotografijama bile jedna bolja od druge, osim što je velika stvar, ma pravo čudo, toliko golih ženski vidjeti na gomili. Svaka je dobra, a drukčija. Našim bi se curama zacijelo okrenuo želudac da to vide. “Čuj, Pude! Želim s tobom ozbiljno popričati.” Odložio je aparat i zarežao na mene. “Slušaj, Pude, stari Sík mi je zadao da napišem seminarski rad. Reče da bez toga neću moći na ispit. Neka ni ne sanjam.” “Aha”, odgovorio je. “Taj svima zadaje da napišu seminarski rad.” “Nemoj mi to stalno ponavljati.” “A što da ne ponavljam?”

“Da on zadaje seminarski rad svima, da svima daje potpis, i sve to unedogled.” “Pa kad je on za to plaćen.” “Meni je zadao užasno - 10 -

tešku temu. Čuj naslov: ‘Život je kratak, a umjetnost duga’. O tome moram nešto napisati. Neki Filostratov citat.” “Znam”, odgovorio je i nacerio mi se u lice. Od čega mi se pak digao želudac. Mislio sam da ću mu razbiti brijaći aparat. Zdrobiti ga u sitne komade.

Rekao sam mu da ću ga opaliti preko uha. Na što se pak on nafurio.

I upozorio me neka začepim i da više nisam otvorio usta. “Ali hoću kad si ovolika budala.” Zavrnuo mi je ruku i oborio me na krevet.

“Treba te smotati u balu”, promrmljao je. Ruka me užasno zaboljela. “Hoćeš još baljezgati?” Mahnuo sam da neću.

Nacerio se na to i odložio na stol svoj glupi brijaći aparat. “‘Život je kratak, a umjetnost duga’, reče Filostrat. Točno tako. I lani je tako bilo rečeno, a i preklani. Otkad znam za sebe, stari Sík će tu temu obavezno nekome dodijeliti.” To me baš grozno povrijedilo.

“Onda nije ni važno. Mislio sam da ju je zadao prvi put.” “E, sad barem znaš”, sasuo mi je pobjedonosno dok je ispuhivao dlačice iz mrežice brijaćeg aparata. “Priznaj da je tema baš nezgodna.” Pud se na to potapšao po trbuhu. “Pa ne kaniš valjda i napisati rad?”

“Bit će jezivo teško. Htio sam zamoliti starog da temu neznatno izmijenimo. Recimo ovako: ‘Život je dug, a umjetnost kratka.’

O tome bi se dalo daleko lakše pisati.” Pud se na to stvarno odurno zagrohotao. Pritom čak i zaćurlikao kao pederi. Doduše, mnogi pričaju da Pud i jest peder. “Ali to je najdraža tema staroga, on bez nje ne može zamisliti svijet, pa ni faks. A kamoli našu budućnost!

I ti bi sad htio s njim diskutirati, valja li ona ili ne. Sigurno bi te šupirao, za početak iz dvorane. Radije prepiši lanjske i preklanjske radove. Svi to rade. Nabavit ću ti stare seminarske radove i ti ih lijepo prepiši. I gotova priča. Ne želim više o tome čuti ni riječi.”

“Ali, Pude, slušaj me pažljivo. Netko je jednom napisao taj seminarski rad iz svoje glave. Mislim pritom na onoga koji je taj rad prvi izradio. A onda je to krenulo iz ruke u ruku, pa prema tome, svi su ostali lagali.” “Pusti mudrovanja. Netko jest. Ali tko se njega još sjeća? Ovako je najlakše, prema tome i najispravnije.”

- 11 -

“Ali ako bismo ipak... obrnuli?” Pud je na to doista izgubio živce.

Puko je na mene. Reče da nikad u životu nije vidio ovoliku budalu kao ja. A da i ne spominjem što je sve još nadrobio o meni. Htio sam ga nekako udobrovoljiti. On je u pravu, zašto da razbijam glavu s takvim budalaštinama. Da je umjetnost ovakva, a život onakav.

“Nego, Pude, koga si ono sinoć kresnuo?” Lice mu se razvedrilo.

“Maju. Jako gala cura.” “Je li bilo dobro?” Pud voli pričati o ševi.

Smatra da još jedino seks nešto vrijedi. “Je. Samo je Maja malo perverzna ženska. Samožive prirode. Ali ako ju se zauzda, onda je umiljata i pokorna ovčica.” I tako to. “Čuj, Pude”, oglasih se iznenada, ali tek toliko da ga opet naživciram. “Meni u zadnje vrijeme uopće nije do seksa.” On se na to grohoćući lupao po trbuhu kao da je to bubanj. I rekao da sam vol. Pustio sam ga. “Nego Pude, znam jednu finu ženskicu, zove se Olga”, rekoh mu pomirljivo.

“Redovno zalazi u klub.” Kimnuo je. Rekao da je poznaje i da je stvarno dobra ženska. “Namjestit ću ti je, ako želiš.” Isprva mi nije vjerovao. Razrogačio oči. “Časna pionirska”, rekoh. Dogovorili smo se da ćemo prekosutra zajedno u klub. Olga će sigurno biti tamo. Sad je već ozbiljno shvatio moje obećanje. “Danas sam i sutra s Majom, a onda ću izmisliti neki službeni put. Ali treba nam i nešto novca, zar ne?” “Ne previše, ima ga i ona.” “Perfa, to se traži”, kimnu znakovito. Nakon njegova odlaska svladala me strahovita dosada, nisam znao što bih. Neko sam vrijeme tumarao po sobi, onda prelistavao Pudove francuske časopise. Pozamašne ženske guze i reklamni tekstovi uz njih baš znaju čovjeku uljepšati život.

U međuvremenu sam se sjetio da bih trebao pisati Erzsi u Zagreb.

Posve sam zaboravio na to. Čuo sam da oko nje vlada poveći urnebes, sigurno bi joj bilo drago ako joj se javim. Uzeo sam list papira, no nije mi ništa padalo na pamet. Na kraju sam problem riješio vrlo jednostavno. Pa ne mogu se upljesniviti u ovoj sobi. Te se najprije prošetah po Dunavskom keju, a onda svratih u Gurman, gdje barem

- 12 -

mogu naletjeti na nekoga poznatog. Prebrojih novac koji imam i naručih konjak. Ujedno zaključih da sam kronično bez love. Da. Jedino me tješilo to da vrijeme i ovako leti. Bilo bi krajnje vrijeme neprimjetno preskočiti nekoliko godina, što bi za mene moglo biti vrlo originalno rješenje.

Ubrzo mi je za stol sjeo tip koji se odmah raspričao. Ponudio me cigaretom. Činilo se da je u redu čovjek. Rekao sam mu da sam student. On se također predstavio i rekao da je inženjer zaposlen u nekom velikom projektnom birou. Pričali smo o sportu i politici, kako to već obično bude. Postajao mi je sve simpatičniji. I on je navijao za “Vojvodinu”, kao ja. Primijetio sam da sam mu drag.

Upitao me čime se bavim. Rekao sam mu da idem na faks. “A neko ozbiljnije zanimanje nemate?” upita uz blago lukavi smiješak. Rekao sam da nemam. On mi je na to ponudio jedan ozbiljan biznis. Rekao je da je on već čuo za mene i zna da redovno zalazim u klub, te da nisam neki vjetrogonja, pa se prema tome dade sa mnom lijepo raditi. Izražavao se jednostavnim jezikom kao da je već siguran u ishod onoga što namjerava. Rekao sam mu da bih vrlo rado ušao u neki dobar posao. Bio je to izraz koji me sasvim naelektrizirao.

Zato sam dao sve od sebe da pokažem koliko sam pun ambicije.

Pohvalio se da sam se pred koju godinu bavio čak i politikom, malo je nedostajalo da me se imenuje na neku funkciju, no onda se nekako zaboravilo na mene. Ne znam što se dogodilo, vjerojatno su se izgubili neki moji papiri. Drobio sam mu o tome i sličnom. On je za razliku od mene bio puno jednostavniji. Da bih mogao biti njegov privatni tajnik. Pravi posao za mladog čovjeka. Objasnio mi je koja bi bila moja zaduženja, a meni se tad činilo da je to za mene posao taman po mjeri. Dogovorili smo se da ćemo se sutra navečer naći u restoranu hotela Putnik.

- 13 -

subota Pudu sam referirao o poslu koji sam prihvatio. Nije mu baš bilo posve jasno što bi privatni tajnik trebao raditi. Sumnjičavo me upi­ tao: “Da to nije neki peder?” “Ne bih rekao”, odgovorio sam. Zatim mu potanko objasnio što ću ja raditi. “Ne može biti istina”, zarežao je. I uzeo u ruke svoj brijaći aparat. Morao sam se zakleti da mu govorim čistu istinu i samo istinu. “Potajno ćeš fotografirati djevojke kad se skinu u inženjerovu krevetu?” I pucnuo jezikom. “Da”, odgovorio sam. “Čim razvijem fotografije, imamo ih u šaci.” “Prljav posao”, zaključi on i pozabavi se brijaćim aparatom. “Ne bih ga nazvao prljavim.” “Budalo”, proturječio mi je. A ja ga i dalje uvjeravao da nije prljav. “Jesi li ti lud, pa ti ćeš ucjenjivati vlastiti naraštaj!” nastavi on mudrijati. “Rasprodaješ naše pokoljenje. Svoju generaciju.” “Fućka mi se za tvoju seksualnu generaciju. Kad dobivam barem trideset somova.” Pud stvarno nije bio kadar misliti razborito. “A ja mislim da je to jako prljav posao”, ponavljao je tvrdoglavo već tko zna koji put. Izluđivao me. Ali barem se više nismo nadmudrivali. Kad sam mu opetovano obećao da će s Olgom biti sve u redu, popustio je. Strašan je sebičnjak taj Pud. No to još nije bio razlog da ga zeznem, baš suprotno. “Moj bi se prijatelj želio upoznati s tobom. Zabavan je lik, pun šašavih zamisli”, rekao sam Olgi. Ona je bila još bljeđa nego neki dan. Kao da je popila otrov.

Požalio sam što sam joj namjeravao uvaliti Puda, no onda sam samo odmahnuo, nek’ sve ide kvragu. “Nije me briga”, reče Olga. Nisam imao vremena baviti se njome i dalje joj objašnjavati, žurio sam u hotel Putnik. Inženjer je bio točan. Začas smo uglavili stvar. Dobivat ću trideset tisuća. Platio mi je čak i predujam. Sutra počinjem raditi. Odmah sam potražio Tornadosza. Njemu se neizrecivo svi­đao moj biznis. Rekao sam mu kako Pud smatra da sam postao špicl odraslih u našim redovima. “Zašto ne, ako ti odrasli plaćaju ovim kurvicama da ih odvedu u krevet?” Tornadosz je razuman momak.

- 14 -

ponedjeljak Zavukao sam se u svoje skrovište da pofotkam krupnu i nervoznu mladu plavušu, koju je moj poslodavac večeras doveo u stan. Gospode, pa to je moj prvi plaćeni posao uopće. Vjetar je unosio u sobu izrazito odurni miris proljetne cvatnje. Osjetljiv sam na mirise, znaju me izrazito iritirati. Ma da, cvijeće! Samo mi je još to falilo.

Djevojka se prenemažući smješkala. “Ajmo popiti nešto”, predložio joj je inženjer. Ona se složila. “A sad ću potražiti neku dobru ploču”, zastane on u nedoumici. “Želiš li ‘Ave Mariju’?” Meni pak po tome pade na pamet Hem, pa Marijanski kult. Jednom mi je Hem na Dunavskom keju priznao da se djevojke ne usuđuje ni taknuti, jer su one anđeli. Silna mu je želja bila napisati pjesmu o svakoj curi. “Da su one anđeli, onda bi im se ogadila i odjeća koju dotiče naša ruka. Pa bi je, recimo, odmah bacile u vatru. Zaključale bi se u sobu i tamo se golišave šetale”, rekoh Hemu. Ali on se baš uzjogunio. Istina, i ja sam iz prijestolnice donosio Tanji skupe inozemne modne žurnale, misleći da je Hem možda u pravu. Ali anđele ja u stvarnom životu nisam vidio nigdje, nego jedino u tim modnim žurnalima. Hem zna biti jako naivan. To je njegov problem.

Plavuša se počela svlačiti. Namještao sam optiku. Nema veze, fotka će ju preobraziti u autentično anđeosko lice. “Ne, ne, nemoj”, prošaptala je krupna i nervozna cura. “Ne želim gola. Skinut ću samo gaćice.” Ja sam se iznenada sav preznojio, bilo mi je muka.

Svejedno sam vrlo jasno čuo kako inženjer banalno dašće. Glumio je velikog mužjaka. “Volim te, volim”, ponavljao je. A cura je zurila u strop. “Sigurno?” “Sigurno”, uvjeravao ju je on. I rutinirano je svlačio, iako se nagnjavio s rubljem. Onda je ona raširila noge. I još uvijek buljila u strop. Imala je krupne i mrtve, volujske oči. Nisu joj se ni trepavice pomaknule dok ju je inženjer ševio.

Ove oči moram ovjekovječiti, pomislio sam i oprezno usmjerio objektiv prema njima. Zapravo su bile nalik očima krepane krave.

- 15 -

Ona uskoro triput zavrisnu. “Dobro je, dobro”, ponavljala je monotono. “Ovako mi se užasno sviđa.” I raširila nožne prste. A ja škljocnuo fotićem. Sve dok je ona napinjala duge noge. Muškarčevo se tijelo učas umirilo. “Je li ti bilo dobro?” upitao ju je i pomilovao joj plavu kosu. “Da”, rekla je ona.

Onda je ušutjela. Ušutio i on. Zavladala je tišina kao da je negdje prepukla neka tanana i fina žilica. Eto, vidjeh čovjeka. Napne mišiće pa bulji u strop, sretan je, zadovoljan i šuti, tako je to bilo uvijek i oduvijek, samo što mi to dosad nismo mogli dokazati. Ali fotografija ovjekovječuje sve. Što je uostalom jedino i bitno: imati dokaz.

Inače bismo povjerovali da smo budalasti. Ljudi, imajte dovoljno dokaza, pa pokrenite Treći svjetski rat, ili uskočite u krevet i s dokazima u ruci poseksajte se. I tako dalje.

Ona je iznenada i bez razloga prasnula u smijeh. “Mene sad užasno peče savjest.” “Ovo se moralo odigrati točno ovako”, odgovori joj on. Ona je odmahivala glavom, ne radi se o tome. “Ali jedino sam ja okaljana”, reče. “Svaka se žena kad-tad okalja”, poentirao je on. “Nisam to htjela reći”, uzrujala se ona. “Ovako je ispalo sasvim ugodno. Zar ne shvaćaš?”

On si je pripalio cigaretu. “Ne bojim se krvi. Nego da sam lagala kad sam rekla da mi se ‘ovako užasno sviđa’.” On se na to samo osmjehnuo. I opet pustio “Ave Mariju”. “I što onda? Znao sam da lažeš. I ja sam. Što sam dovraga drugo i mogao? Svi lažu. Bez iz­ nimke baš svi. Samo što to nije pristojno priznati. Ali sad nemam vremena objašnjavati kako to ide. S vremenom ćeš i sama saznati što je dolično raditi, a što nije.” Djevojka se bezobrazno uspravila u krevetu i sjela prekriženih nogu. Bedra su joj bila mišićava kao i onoj konobarici koju je pred neki dan pokupio glavni urednik jednoga dnevnog lista. Ona je, odlažući votku na stol, pridignula pred njim suknju tako da joj se vide i gaćice. Glavni urednik je počeo žmirkati, a onda je nagradio bogovskom napojnicom. Konobarica ga je nakon fajrunta slijedila kao pas. Moj otac, koji povremeno čita - 16 -

lászló végel rođen je 1941. u Srbobranu u Vojvodini. Studirao je mađarski jezik i književnost na sveučilištu u Novom Sadu, kao i filozofiju u Beogradu. Radio je u više medija (član redakcije časopi­ ­sa Új Symposion, Polja i Prolog, urednik subotnjeg kulturnog dodatka lista Magyar Szó, kazališni kritičar Politike, dramaturg Televizije Novi Sad). Od 1994. do 2002. bio je koordinator novo­sadskog ureda Fonda za otvoreno društvo, a od 2002. bavi se isključivo književnošću. Njegova su najvažnija djela: Memoari jednog makroa (1967.), Dupla ekspozicija (1983.), Pareneza (1987.), Velika istočno-srednjo-evropska Gozba stupa u Pikarski roman (1996.), Exterritorium (2000.), Neoplanta ili izgubljena zemlja (2013.) i Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile (2015.), zatim knjiga eseja Wittgensteinov razboj (1993.) i dram­ skih djela Judita i druge drame (2005.). Dobio je brojne nagrade za književnost, među kojima se ističu dvije mađarske državne nagrade za životno djelo, Kossuthova (za književnost, 2009.) i Domovinska (za doprinos mađarskom nasljeđu, 2013.), dok je za Wittgensteinov razboj dobio Regionalnu Pulitzerovu nagradu Mađarske. Djela su mu prevedena na albanski, bugarski, engleski, hrvatski, nizozemski, njemački, slovenski i srpski.

- 197 -

- 198 -

xenia detoni rođena je 1958. Radila je kao izvršna producentica i koordinatorica koncerata i festivala te urednica zvukovnih nosača klasične i suvremene glazbe pri Koncertnoj direkciji Zagreb, s po­ sebnim naglaskom na razvijanju hrvatsko-mađarskih kulturnih veza. Prevoditeljica je pri susretima brojnih izaslanstava na visokoj razini za potrebe Državnoga protokola i nekoliko ministarstava Republike Hrvatske.

Do sada je objavila niz prijevoda s mađarskog na hrvatski, ali i obratno. Među prevedenim djelima ističe se opus Imre Kertésza, Čovjek bez sudbine (2003.), Kadiš za nerođeno dijete, Likvidacija i Jezik u progonstvu (2004.), Fijasko (2005.), Engleska zastava (2006.), Dnevnik s galije (2008.), Dosje K. (2009.), zatim djela Pétera Esterházyja, Harmonia caelestis (2004.), Poboljšano izdanje i Njemačka u šesnaestercu (2006.), Ništa od umjetnosti (2010.), te Jednostavna priča zarez sto stranica, inačica s isukanim mačevima (2015.) kao i Ista priča, dvije pripovijetke kojima su autori Imre Kertész i Péter Esterházy (2003.).

Pre­vela je djela Pétera Nádasa Paralelne pripovijesti (2012.) i Knjiga sjećanja (2015.). Na popisu autora koje je prevodila nalaze se i György Dragomán (Bijeli kralj), László Darvasi (Tajna svjetska reprezentacija), Sándor Márai (Judit, tri lica jedne ljubavi, Zemlja, zemlja!, Ester, Ljubavnik u Bolzanu, Rastava na Budimu, Buntovnici), Ferenc Fejtő (Sen­ timentalno putovanje), Attila Bartis (Spokoj), Krisztián Grecsó (Dobro došao! i Pokraj mene ima mjesta za tebe), Miklós Vámos (Knjiga očeva), - 199 -

Viktor Horváth (Tursko zrcalo), Szilárd Borbély (Nevoljnici), Péter Gárdos (Groznica u zoru), Edina Szvoren (Nema, neka i ne bude), László Végel (Balkanska krasotica ili Šlemilovo kopile) kao i dramski tekstovi te libreta opera.

Za svoj rad dobila je više nagrada i priznanja, Nagradu Kiklop za prijevod godine 2005. (Péter Esterházy, Harmonia cælestis), Srebrni križ Republike Mađarske za promicanje mađarske kulture u inozemstvu (2009.), Godišnju nagradu Iso Velikanović za prijevod romana Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa (2012.), Godišnju nagradu Društva hrvatskih književnih prevodilaca Josip Tabak za prijevod romana Pétera Nádasa Knjiga sjećanja (2015.).

- 200 -

- 201 -

Knjiga je prevedena uz potporu koju dodjeljuje Mađarski ured za knjige i prijevode pri Književnom muzeju Petőfi.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Ivana Jurić Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-895-7 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 - 202 -

- 203 -

Novi Sad, kasne šezdesete. Bez ikakve perspektive, Bub i njegovi prijatelji dane provode na ulici, večeri u lokalima, a ako i stignu do fakulteta, ondje uglavnom pružaju pasivni otpor premda zapravo ne uspijevaju izreći što ih točno muči. U potrazi za bilo kakvim poslom, Bub nailazi na inženjera koji ga angažira za prljavu rabotu: da krišom snima žene u kompromitirajućim pozama i potom ih ucjenjuje. No kad Bubova najbolja prijateljica Csicsi odluči prekinuti životarenje i krenuti u Trogir s neprilagođenim nadobudnim piscem Merkuroszom, Bubov se svijet nepovratno mijenja.

Memoari jednog makroa prvi je roman mađarskog književnika rođenog u Vojvodini Lászla Végela. Napisano u obliku dnevnika, no bez datuma i godina, ovo bezvremensko djelo bavi se egzistencijalnim pitanjima na osebujan, ali i svima blizak način. Ponovno otkriveni nakon četiri desetljeća, Memoari jednog makroa danas su aktualniji nego u vrijeme kad su nastali i dokazuju kako su boljke suvremenog i socijalističkog društva itekako slične. Ovo je punokrvni roman grada, ulice i asfalta.

139,00 kn

- 204 www.fraktura.hr