Marilyn Monroe, moja majka
-1-
-2-
Neda Miranda BlaŞević-Krietzman
Marilyn Monroe, moja majka Pripovijetke
Fraktura -3-
© Neda Miranda Blažević-Krietzman i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. All rights are represented by Fraktura, Croatia. ISBN 978-953-266-397-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 809848
-4-
Posvećeno mojoj majci
-5-
-6-
Život je poput vožnje biciklom. Da biste održali ravnotežu, morate se stalno kretati. Albert Einstein Ljubav je poput đavla. Nosi u svojemu krilu najveće dobrote i najveće zlo. Marija Jurić Zagorka Dualnost, dualnost prije svega. Ona najbolje zbunjuje protivnika. Ranko Marinković Identitet se ne dobiva. Traži se. Dorothea Lange Istina nije uvijek lijepa, ali glad za njom jest. Nadine Gordimer Ne možeš izabrati kako ćeš umrijeti ni kada ćeš umrijeti. Ali možeš izabrati kako ćeš živjeti. Joan Baez
-7-
Film je jedan od tri univerzalna jezika; druga su dva matematika i glazba. Frank Capra Život je ono što ti se događa dok praviš planove za život. John Lennon
-8-
Marilyn Monroe, moja majka
Mnogi ljudi neuspješno se bore s nelagodom i strahom od letenja zrakoplovom. Dino Lučić i Veljko Linić nisu pripadali toj skupini ljudi. Ta dvojica mlađih poslovnih muškaraca iz Splita sada su mirno sjedila na svojim sjedalima u zrakoplovu koji je letio iz Frankfurta u Los Angeles i ne uspješno se borila jedino sa snom koji im je zaklapao oteščale očne kapke, lomeći tako njihove putničke namjere da virkaju kroz prozorčić u blistavo plavo nebo po kojemu je plužila njihova brza plovilica. Dino Lučić bio je visok, tanak i tamnokos, a Veljko Linić srednje visine, mišićav i plavook. Obojica su radila u Jedrogradnji, tvrtki koja je gradila i prodavala sportske i motorne jedrilice. Njezini najbolji kupci bili su Amerikanci. S tvrtkom The B & B Brothers Inc. iz Los Angelesa predstavnici Jedrogradnje surađivali su gotovo četiri godine. Lučić i Linić bili su prijatelji iz gimnazijskih dana. Kada je 1991. u Hrvatskoj počeo Domovinski rat, njihova generacija upravo je bila maturirala. Dino, koji je imao strinu i strica u Kanadi, otišao je u Ottawu, gdje je studirao na isto imenome sveučilištu. Nakon četiri godine diplomirao je međunarodnu trgovinu i financije. Studiranje mu je pomoglo da dobro nauči engleski i francuski. Ubrzo nakon diplome Dino je dobio službenički posao u Sal-Monu, velikoj tvornici za preradu ribe. Radio je naporno, ali čilo. Dvije -9-
godine poslije njegove radišnost, brzina u obavljanju poslova i, kao što to često biva u sličnim slučajevima, visina i naočitost priskrbile su mu promaknuće u pomoćnika glavnoga menadžera u odsjeku za financije Sal-Mona. Poslovanje na globalnome tržištu podrazumijevalo je česta putovanja u različite krajeve svijeta: Kinu, Japan, Srednji istok, Sjevernu i Južnu Ameriku. To novo i dobro plaćeno Dinovo radno mjesto bilo je fizički i mentalno vrlo zahtjevno. Ali on je bio jak i ambiciozan. Na putovanjima je često sretao pametne i zgodne žene, kojima je zapinjao za oči kao kakav rijetki blistavi dragulj. No zbog prezauzetosti još nije bio spreman za monogamnu vezu. Kratki ljubavni susreti sa ženama koje je upoznavao na službenim sastancima, međunarodnim sajmovima hrane i u barovima diljem obiju Amerika, Azije, Srednjega istoka i Europe bili su Dina emocionalno i fizički dovoljni. Vjerovao je da mu je život idealan sve dok ga jedne noći, ubrzo nakon njegova trideset drugoga rođendana, varljiva snaga nostalgije nije probudila i projicirala mu u mislima mentalne slike njegovih roditelja, rodnoga grada Splita, prijatelja iz djetinjstva i njegove srednjoškolske ljubavi Karmele, zavodljive brinete u koju su bili zaljubljeni gotovo svi dečki iz škole. Dva mjeseca nakon opširnih pregovora s nostalgijom i svojim pretpostavljenima u Sal-Monu dao je otkaz i vratio se kući u Split. Tri mjeseca poslije oženio se Karmelom, medicinskom tehničarkom koja je radila u Gradskoj ljekarni. Ona je bila rastavljena i imala petogodišnjega sina. Na Dinovu i Karmelinu vjenčanju bio je i njihov stari prijatelj Veljko Linić. Inženjer brodogradnje, otac dviju dje vojčica i muž pravnice Mirjane, radio je kao brodski projektant i konstruktor u ekonomski slaboj Jedrogradnji. Bio je radišan i mučaljiv. Jedino o čemu je volio govoriti dugo i - 10 -
iscrpno bili su brodski motori i konstrukcije svih vrsta bro dova. Prijatelji su ga zbog toga zvali Veljo Mu-tor. No taj podrugljivi nadimak nije ga spriječio da osvoji nagradu Udruženja europskih brodograditelja za svoju inovaciju – ugradnju sigurnosnih ventila u sustav hlađenja motora. Nekoliko skandinavskih i njemačkih brodogradilišta ponudilo mu je dobro plaćeni posao, ali Veljko ih je sve glatko odbio riječima: “Ne bi tija da mi jednega dana negdi u tuđini vlastita dica počmu govorit sa menom na jeziku koji jedva razumin.” Ponovni susret dvojice starih prijatelja Dina i Veljka glatko se nastavio tamo gdje je zastao prije četrnaest godina. Direktor Jedrogradnje Mate Škoro ponudio je Dina posao. Škoro se s pravom nadao da će Dinovo poznavanje globalnih tržišta, stranih jezika i kultura te Veljkova inženjerska genijalnost pomoći Jedrogradnji da se probije na prekooceanska tržišta. Ta jednostavna matematika udružila je dvojicu starih prijatelja u uspješan dvojac u kojem su obojica bila i kormilari i članovi posade. Sada, dok su se jaki vjetar i visoki valovi Tihoga oceana takmičili tko će od njih s više snage udariti u kamenite i pješčane obale zapadne Kalifornije, njihova neslomljiva krila ujedno su služila vještim jedriličarima i daskašima na valovima kao prirodno gorivo za vratolomije koje su vrtoglavo prkosile zbunjenoj gravitaciji. Jedan lakši udar vjetra zatresao je i zrakoplov u kojem su spavali Linić i Lučić. Trešnja ih je obojicu probudila, sileći ih da se bunovno pogledaju. Nakon sekundu, dvije Veljko je mljacnuo suhim jezikom, a Dino protrljao zamućene oči. Ništa opasno, tek kljucanje vjetra po krilima. Potom su obojica okrenula glave prema prozorčiću zrakoplova, malo pognuvši vratove. U žedne poglede uplovile su im razgled- 11 -
ničke slike Tihoga oceana. Njegova nepregledna naborana koža bila je istočkana bijelim, plavim i crvenim jedrilicama koje su brzale kroz vodu kao razigrani dupini. Neke od njih bile su napravljene u Jedrogradnji. Dok su s malim osmijesima na licima Veljko i Dino pomno pratili njihovo poskakivanje na krestama valova, kroz glave su im protjecale ublizančene misli. Obojica su bila sigurna da će se njihov novi model motorne jedrilice ST22 i krilatica Jedrogradnje za tu jedrilicu, Hvatajte vjetar s nama! Catch the Wind With Us!, jako svidjeti Amerikancima. Dobre krilatice povećavale su prodaju. U nastavničkom predmetu Reklamiranje i predstavljanje novih proizvoda na tržištu Dino je naučio da simbolizam i pozitivno značenje slike i riječi u reklami ili krilatici imaju presudnu moć u kupčevu poistovjećivanju s predmetom koji želi kupiti. Naprimjer u novoj reklami Jedrogradnje fotografija bijele jedrilice ukošene na visokome plavome valu i riječi hvatajte vjetar s nama simbolizirale su pokret, brzinu, slobodu i zajedništvo. Dok je sada, nakon devet sati zamorna leta, zrakoplov iz Frankfurta konačno slijetao na LAX, losangelesku zračnu luku, sunčeva užarena svibanjska kugla sporo je padala prema ravnome pacifičkome obzoru posutu zlatnom krljušti koja se ljeskala na mrežastoj vodi, još uvijek načičkanoj ukošenim jedrilicama i uspravnim brodovima. Iako su Lučić i Linić već tri puta bili u gradu raznobojnih anđela, svaki bi ih put na širokim ulicama, trgovima i avenijama iznenadilo nešto novo, uvijek izazovno, a ponekad bogme i zapanjujuće. Prošle su godine naprimjer nabasali na neki mali trg na kojemu je mladić s narančasto obojenom dugom kosom, tetoviranim licem i zelenom iguanom u naručju, gušterom dugim otprilike metar, izvodio svoju - 12 -
umjetničku točku. (Ili cirkusku? Dino i Veljko nisu bili sigurni.) Za svoj performans s iguanom ulični je izvođač tražio dolar od gledatelja. No primao je i kovanice. Dok su poneka novčanica i zveckavi sitniš padali s vremena na vrijeme u mladićev crveni prevrnuti šešir polegnut na pločniku korak ispred njega, on je oprezno stavljao u usta dugoljastu rožnatu iguaninu glavu pa je polako vadio iz njih. Urešena dugim okoštalim šiljcima, gušterova glava izgledala je kao živa kruna koja je svakoga trena mogla probiti nepce svoga gospodara. Konačno, nakon što se iguanino tijelo umrtvilo od jednoličnih ritualnih pokreta, hladnokrvni izvođač počeo je gurati gušterovu glavu sve dublje u usta. Gledatelji su različito reagirali. Neki su se nervozno smijali, drugi su odmahivali rukom, treći su izražavali gađenje, četvrti glasno vikali “Yeah! Yeah!” Jedna pretila žena u cvjetastoj haljini počela je ispuštati tanke vriskove, a jedan Afroamerikanac glasno je dobacio: “Brother, tu se više ne zna tko je čovjek, a tko životinja! Jadna životinja!” Dino i Veljko samo su razmijenili poglede. Obrve su im bile visoko podignute kada su se konačno okrenuli i napustili trg. Ove su godine bili sigurni da će losangeleska ponuda uličnih predstava vrvjeti gutačima egzotičnih životinja, vatre i naoštrenih mačeva. Dok je purpurna mrklina padala s neba na anđelov grad, koji je već bio osvijetljen tisućama svjetala, dvojica Splićana čekala su taksi na nogostupu ispred velikih trokrilnih vrata zračne luke. S ramena su im visjele crne sportske torbe s laptopima. Pokraj nogu su im ležali mali tamnoplavi kovčezi. Lučić i Linić po navici su gledali uokolo ne bi li spazili - 13 -
nekoga oriđinala čiji bi ih izgled i ponašanje malo trgnuli, ili pak neku zgodnu djevojku koja bi im izmamila uzdah. Njihovo zirkanje prekinuo je reski glas vozačice taksija, koja je zaustavila svoj plavozeleni auto točno ispred mjesta gdje su Splićani stajali. “Gospodo”, sporo ih je oslovila taksistica izlazeći iz auta. “Dobra večer”, Dino je odgovorio na engleskome bez naglaska, hitro grabeći svoj putni kovčeg s pločnika. Veljko ga je slijedio mahnuvši glavom platinastoj taksistici. Taj nijemi pozdrav ujedno mu je poslužio i kao precizni mjerač taksističina izgleda i godina. Bila je zgodna. Veljko joj nije mogao točno odrediti godine. Negdje između trideset i četrdeset, mislio je. Taksistica mu se nasmiješila. Znala je kakva mu se pitanja motaju po glavi. Stoga je ohrabrila Veljkovu maštu laganim micanjem uvojka sa svoga glatkoga čela, koji je zataknula iza desnoga uha. No neposlušni uvojak odmah se izvio i vratio na prijašnje mjesto. Veljko se i sam oprezno nasmiješio. Taksistica je potom odlučila završiti s tom malom igrom, pa se okrenula i njišući oblim bokovima pošla prema prtljažniku taksija. Korak prije nego što je stala, koketno je odbacila blagim zamahom glave onaj bršljasti pramen s desnoga oka. Bila je uvjerena da je Veljko još uvijek gleda, pa je vrhovima prstiju lagano popravila duboki izrez na ružičastoj majici. Majica, poprskana žutosmeđim leopardovim pjegama, tijesno joj se pripijala uz robusni torzo. Ženine tamnoljubičaste hlače jasno su isticale njezinu čvrstu okruglu stražnjicu. Plave sandale s visokim potpe ticama, prošarane tigrastim uzorkom, svjedočile su da je taksistica ljubiteljica divljih životinja, žustra članica neke - 14 -
teretane i prilično dobra imitatorica nedokučive Marilyn Monroe. (Los Angeles bio je meka ženskih i muških imitatora slavne glumice.) Nakon što su Veljko i Dino stavili svoje stvari u prtljažnik, naglo su ih obuzeli pospanost i umor. Topli kalifornijski zrak i devet sati vremenske razlike između Splita i Los Angelesa odjednom su ih udarili kao divovsko satno njihalo. Počeli su se znojiti, te su jedva čekali da se dočepaju hotela i tuša. Dok su se svaljivali na stražnje sjedalo taksija, platinasta vozačica ležerno ih je zapitala: “Kamo idemo?” “Hollywood, hotel Luna Luna”, odvratio je Dino brišući papirnatim rupčićem znoj s čela. Taksistica je mahnula glavom, uključila hlađenje i krenula. Dok su izlazili iz losangeleske zračne luke na Sepulveda Boulevard, žena je bacila letimičan pogled na sjedalo pokraj sebe, gdje je ležala smeđa kartonska kutija napunjena nekim brošurama. Bilo je gotovo devet navečer. Blještava svjetla uličnih neona, masivnih prozora na visokim zgradama i divovskih ploča s raznobojnim reklamama pružala su stanovnicima Los Angelesa iluziju da žive na neugasivoj noćnoj zvijezdi. Nakon nekoliko minuta vožnje malaksali je Veljko zaspao. Usta su mu bila malo odškrinuta, lijeva ruka položena uz tijelo, desna lagano svinuta u laktu. Izgledao je kao zaspali dječak na platnu nježnoga talijanskoga slikara kasne renesanse Michelangela Caravaggia. Vozačica, koja je s vremena na vrijeme pogledavala kroz prozor, sada je uperila pogled u zrcalo pričvršćeno desno iznad njezine glave. Odraz njezinih plavih, meko našminkanih očiju tražio je ondje odraz Dinovih tamnih očiju. On najprije nije obraćao pažnju na vozačicu. Bezizra- 15 -
žajno je gledao kroz prozor mrijesteći se na sjedalu – tražio je ugodniji položaj za svoje duge noge. Vozačica je međutim bila strpljiva. Slijedećih nekoliko minuta u pravilnim je intervalima pogledavala u zrcalo, znajući da će visoki muškarac na sjedalu iza nje konačno osjetiti odraz njezina pogleda na sebi. Tako je i bilo. “U LA-u ste zbog posla ili razonode?” upitala je žena dok se odraz njezinih prodornih očiju u zrcalu susretao sa zrcalnim odrazom Dinovih pospanih očiju. “Posla”, odvratio je Dino kratko. Nije bio raspoložen za razgovor. Vozačica, kojoj se očito razgovaralo, nije se dala tako lako smesti. “Ali malo zabave u LA-u nikad ne škodi, zar ne?” “Naravno”, odvratio je Dino, znajući otprilike kamo obično vodi sadržaj takva razgovora: prema dosadnoj prognozi vremena, turizmu i ostalim prigodnim taksističkim čavrljanjima. “Pretpostavljam da u trenucima razonode nalazite vremena i za čitanje”, meko je nastavila taksistica. Njezina pretpostavka iznenadila je Dina. Čitanje kao razonoda u Los Angelesu? Mora da se šalila, pomislio je. A onda, opet, možda i nije. Svojim je analitičnim umom odmah pomislio da je to vjerojatno neka hollywoodska lozinka ili trik, smiješno pitanje kojime mešetari u raznim nezakonitim poslovima, uključujući prodaju droge i prostituciju, nastoje privući klijente u krug svoje bezobzirne prodaje. Čitanje. Čitanje čega? Dino je brzo nastavio vagati svoja mentalna pitanja. Knjiga? Kakvih knjiga? O mislima? Snovima? Dlanovima? Pritom mu je sitna ironična grimasa titrala na licu. On
- 16 -
je bio poslovni čovjek i znao je gotovo sve trikove koje je prodaja bilo čega mogla ponuditi potencijalnim kupcima. Ali još nikada do sada nijedan taksist ni taksistica nisu ga pitali razonodi li se u gradu koji posjećuje čitanjem. Ozbiljnim čitanjem. “Znam, moje pitanje nije uobičajeno u ovakvim profesionalno-društvenim situacijama. Ali, eto, ja volim čitati, pa mi se čini logičnim razgovarati sa strankama o knjigama”, čitala je taksistica Dinove misli. On se ponovo promeškoljio u sjedalu i potvrdno kimnuo. Još uvijek sumnjičav, čekao je da vozačica nastavi s pobližim uputama za razumijevanje pitanja koje mu je postavila. Ona je to odmah marljivo učinila, u prisnome tonu: “Mnoge moje stranke dolaze iz različitih krajeva svijeta, pa često od njih saznam imena pisaca koji su napisali zanimljive knjige na njihovom jeziku. Zato, ako vas smijem upitati, tko je vaš omiljeni pisac?” Dino je prevrnuo očima kao osnovac i uzdahnuo. Još uvijek nije znao kojim bi putem krenuo. Da se upusti u neki kvaziakademski razgovor s vozačicom, koja je, po svemu sudeći, studirala englesku književnost ili takvo što, ili da joj kaže da je umoran od puta te je jedino o čemu sada misli čista postelja? Kad je zaustio da joj kaže kako ne može dočekati da se baci na tu željenu postelju, taksistica se okrenula prema njemu i nasmiješila. U prigušenu svjetlu taksija njezino je lice izgledalo mlado i svježe. Dino je progutao slinu. Pomislio je da u ovome trenu ne bi bilo zgodno da spomene postelju i bacanje na nju. Ali što da odgovori? Da nema omiljenog pisca. Da uglavnom čita stručne knjige koje su napisali ekonomisti i bankari. A možda da zijevne i kaže da je umoran. No vozačica bi ga
- 17 -
tada mogla upitati otkuda su stigli on i njegov suputnik i koliko će ostati u Los Angelesu. Ne, nikako se nije želio upuštati u širenje razgovora s taksisticom. Kao da je glatko čitala Dinove neodlučne misli, žena je ponovo okrenula svoj meki profil prema njemu i rekla umirujućim glasom: “Vjerojatno ste jako zaposleni, pa nemate puno vremena za čitanje. To je razumljivo.” “Da”, promumljao je Dino i duboko udahnuo hladni, klimatizirani zrak. Zaboljelo ga je grlo. Male struje bola odmah su izazvale paniku u njegovu žuborećem želucu. Posljednja stvar koja mu je sada trebala bila je upala grla. Nije smio piti toliko vode s ledom u tim zagušljivim zrakoplovima, mislio je dok su ga plitki valovi sline prisiljavali da ih ponovo guta i tako testira količinu bola u grlu. Vozačica je shvatila Dinovu šutnju kao ohrabrenje da sama sa sobom nastavi razgovor o čitanju i najdražim piscima. “Sigurna sam da znate tko je William Saroyan. Američki književnik. Fantastičan dramatičar. Meni čak draži i od samoga Tennesseeja Williamsa. Da, svi imamo svoje simpatije. Zar ne?” I ne čekajući ni sekunde Dina da odgovori na njezino pitanje, nastavila je melodično: “Evo, baš mi je pala na um jedna anegdota o Saroyanu. U razgovoru s nekim novinarom rekao je da bismo se mi čitatelji trebali na svršetku svake dobre knjige osjećati iscrpljeno. Zar to nije duhovito?” Konačno prestavši gutati slinu, Dino je htio odgovoriti da je on već itekako iscrpljen, baš kao da je pročitao posljednju knjigu toga Saroyana, te zbog iscrpljenosti više ne može razgovarati. Ali onda mu se nenadano probudila taština, koja ga je ponukala da zgodnoj taksistici odgovori kako je u proteklih petnaestak godina pročitao popriličan naramak romana i drama američkih i modernih klasika i da bi o njima - 18 -
mogao raspravljati do jutra, ali, eto, ne može jer ga grlo jako boli. Istovremeno mu je u svijesti bljesnulo svjetlo za alarm upozoravajući ga da se suzdrži od te nakane. Što ako vozačica iskoristiti to njegovo hvalisanje za novi napad, u koji bi, bio je siguran, uplela i neke junačke ruske klasike, o kojima on nije znao gotovo ništa. Doduše gledao je na televiziji film Rat i mir. Previše likova. Previše ljubavnih zapetljaja. Premalo prave akcije. Zaspao je na kauču prije nego što se neki smušenjak, Bezuhov, ako se dobro sjećao njegova imena, oženio ženom u koju čak nije bio ni zaljubljen. Prava sapunica, mislio je Dino zijevnuvši. Vozačica je opet okrznula Dina brzim pogledom u zrcalu. “Jeste li možda čitali Saroyana?” meko je upitala. Ovaj put Dino se nije mogao obraniti šutnjom. Premda nikada prije nije čuo za toga Williama Saroyana, promumljao je: “Da, da, Saroyan je znao što govori.” Strpljiva plavokosa taksistica okrenula je glavu prema Dinu i značajno ga pogledala u oči. On se odmah pobojao da bi ga njegov lakomisleni lažni odgovor mogao uvaliti u dvosmisleno-besmisleni razgovor o temi neke zapetljane knjige koju je napisao taj Saroyan i količini iscrpljenosti koju je on, Dino, osjetio na njezinu svršetku. (Od umora nije mogao zaklopiti njezine tužne korice.) Ali, ne, ni ovaj se put nije dao uvući u besplodni razgovor o knjigama. Nije htio lagati da ih je pročitao. Svoju je odluku popratio laganim nakašljavanjem. Nadao se da će to njegovo strateško kašljucanje dati vozačici do znanja da je shrvan prehladom i više ne može razgovarati s njom. Ali raspoložena žena nije tako lako htjela pustiti Dina da se sažalijeva. Osim toga nije svakoga dana vozila tako zgodna muškarca. Stoga ga je zaskočila novim pojedinostima o Saroyanu i sebi. “Vidite, Saroyan je na neki način - 19 -
moj književni i ljudski uzor. Rođen je u Kaliforniji, baš kao i ja. Roditelji su mu došli iz Armenije u Ameriku. Otac mu je umro kad su mu bile tri godine. Obitelj se raspala. On, brat i sestra završili su u sirotištu. Kasnije su ponovo živjeli s majkom. Život je bio težak. Saroyan, koji nije imao ništa osim talenta za promatranje svijeta oko sebe, počeo je pisati o tome svijetu i sebi. I eto! Amerika i svijet dobili su novoga genija! Nije li to fantastična priča?” Dino je kimnuo i beznadno uzdahnuo. Vozačica je taktički nehajno dodala: “I ja pomalo pišem.” Dino se počešao po čelu. Dogodilo mu se upravo ono čega se pribojavao. Taksistica je bila nepoznata spisateljica, željna razgovora o sebi i svome pisanju. Fantomska književnica dakle. U tome je grmu, znači, bila njezina klopka. Za suti ga pričama koje nikada neće napisati. Heh, svatko danas želi biti pisac. Što je tako primamljivo u toj profesiji? Za pažanje da je svijet zeznut s koje ga god strane pogledaš? umovao je, ponovo bolno gutajući slinu koja mu se nekontrolirano skupljala u ustima. Prstima lijeve ruke obuhvatio je svoj hladni vrat i ponovo se nakašljao, želeći tom kretnjom i pročišćavanjem grla nadobudnoj vozačici-spisateljici još jednom dati do znanja da ga prestane daviti zamornim pričama o pisanju i tome Strahoyanu, ili kako se već taj William zvao. Taksistica kao da je čekala da Dino privede kraju tijek svojih uzburkanih misli. Kada je prestao kašljucati, malo je nakrivila glavu i ponovo mu se koketno nasmiješila u ogledalu. “Ne osjećate se dobro?” “A, ne, dobro sam, dobro”, brzo je slagao. Nije htio da mu revna vozačica-spisateljica sada počne preporučivati lokalne saune u kojima bi mogao iznojiti sve skrivene boleštine iz tijela pa uživati u masaži kojom bi ga neka spretna - 20 -
maserka lijepo uspavala. (A tko zna, možda bi ga potom i nježno probudila.) Te s vedra neba pale misli prisilile su Dina da brzim, laserskim pogledom obrubi taksističina izbrušena atletska ramena i gole ruke. Ponovo je progutao slinu. Nebesa! Ne smije se sada uvaliti u neku suhu erotsku fantaziju. To je zadnje što mu sada treba, nijemo se uvjeravao lupkajući se prstima desne ruke po bedru. Dok je on tako sebi strogo zabranjivao da počne zamišljati kako taksistica polako otkopčava tri dugmeta na svo joj majici ukrašenoj leopardovim pjegama, ona je s dobro podešenim tonom optimizma u glasu rekla: “Da se vratim Saroyanu. Zar njegova životna priča nije inspirativna?” Dino se trgnuo. Opet taj Saroyan. A sada još i inspiracija prišivena uz njegove priče. Ako je Dina išta moglo oneraspoložiti i smanjiti mu umnu i fizičku potenciju, to je bila riječ inspiracija. Nje se dosita naslušao i na fakultetu i svome prvome radnome mjestu. Mnogi njegovi predavači i kolege na poslu tvrdili su da čovjeku sve može biti inspiracija. I siromaštvo, i izgubljena utakmica, i prekid s curom ili dečkom kojemu se naprimjer ne sviđaju šale o kokošima i kupaćim kostimima. Ali Dino nije vjerovao u tu teoriju uto pijskoga optimizma čija se zastava, po njemu, zvala Inspiracijom. Dinovo oklijevanje da vozačici odgovori na pitanje ona je protumačila kao njegovo slaganje s njom. Čežnjivo mu se nasmiješila u ogledalcu. Zapletenu u kovitlac proturječnih misli, Dinu nije pre ostalo drugo nego da ovlašno kimne i procijedi: “Da, Saroyanova priča je vrlo inspirativna.” Vozačica je bila zadovoljna njegovim školskim odgovorom. “Vidite, kao što sam već rekla, Saroyanov surovi život - 21 -
inspirirao me da napišem svoju životnu priču. Točnije, autobiografiju. Naslov joj je Marilyn Monroe, moja majka.” Dino se ponovo trgnuo. Premda je očekivao da taksistica počne recitirati hollywoodski bombastične naslove knjiga koje vjerojatno nikada neće izaći iz njezine književne radionice i biti objavljene, ipak ga je uspjela iznenaditi. Napisala je autobiografiju s naslovom u kojemu je sjala, ni manje ni više, nego sama Marilyn Monroe? Vozačičina navodna majka. Dino se htio nasmijati, ali se ipak suzdržao. Nije se želio svojom ironijom umiješati u taksističin izmišljeni život. Poznavao je nekoliko žena i muškaraca koji su izmišljali priče o zanimljivim pothvatima u kojima nikada nisu sudjelovali. I sve to samo da bi impresionirali i sebe same i one čiji su životi bili još ravniji i neuzbudljiviji od njihovih. Tišina, koja je taksistici trebala pokazati duljinu i dubinu Dinova iznenađenja prouzrokovanog njezinim izgovaranjem imena Marilyn Monroe i imenice majka, protegnula se izvan uobičajene vremenske granice od pet napetih sekundi. Dino je međutim bio iznimka od tog pravila. On je volio analizirati, procjenjivati, kritizirati i davati sebi više mjesta u razgovoru koji je, voljno ili ne, vodio s nekim. Zato je ostavio taksisticu da nestrpljivo čeka njegov odgovor, njegovu reakciju na to što mu je upravo rekla. Da bi podcrtao svoju iznenadnu kontrolu nad tom djetinjastom situacijom, Dino se počeškao po koščatu laktu i ponovo pogledom okrznuo vozačičin meki profil. Po njezinu izgledu, načinu govora i mišljenju činilo mu se da je bila korak ispred lažaca-pisaca-početnika zato što je napisala autobiografiju o tome kako joj je Marilyn Monroe majka. Ideja nije bila loša, umovao je. Ali po onome što je znao o Marilyn Monroe, zaključio je da je ta plamteća glumica bila
- 22 -
Sadržaj
Marilyn Monroe, moja majka
9
Slobodni pad
45
Ispovijed jednoga početnika
65
Kako smo osvojili Wimbledon
71
Fotografije dvojezične ljubavi
81
Rajski kruh
93
Manitoba u Dardi
109
Djevojka sa slamnatim šeširom
115
Cijena vatre
123
Strah pisca, strah od pisca
137
Koktel 145 Haljina za njihanje
153
Električna noć Marlene Dietrich
157
Bilješka 187 O autorici
189
- 191 -
Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Prijelom i dizajn Fraktura Fotografija na naslovnici © Neda Miranda Blažević-Krietzman Godina izdanja 2012., lipanj (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-397-6 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 192 -
- 193 -
- 194 -