Malaparte, smrt kao ja

Page 1

MALAPARTE, SMRT KAO JA

Rita Monaldi i Francesco Sorti I1J


Od istih autora u izdanju Frakture: Imprimatur Secretum Veritas Salajeve sumnje Salajevo jaje Tajne konklava Mysterium Himba Salajeva reforma

I2J


Rita Monaldi i Francesco Sorti

Malaparte, smrt kao ja prevele s talijanskoga Dragana Vulić Budanko i Ana Biloť

Fraktura I3J


Naslov izvornika Malaparte, Morte come me © 2016 Rita Monaldi i Francesco Sorti © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017. © za prijevod Dragana Budanko, Ana Biloš i Fraktura, 2017. Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-896-4 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 969578

I4J


Napomena Sadržaj ove knjige stopostotno je izmišljen. Unatoč tome što imena likova dijelom odgovaraju muškarcima i ženama koji su uistinu postojali, oni ne prikazuju stvarne osobe, nego puke povijesne i estetske uspomene koje su ti muškarci i žene ostavili budućim naraštajima. Ono što su oni u stvarnosti bili i činili nije nipošto povezano s ovim romanom – što se i očekuje u svakom pravom književnom djelu.

I5J


Mjesta događanja Otok Capri Bolnička soba u Rimu Bojište u Blignyju i u Saarburgu u Francuskoj Prato i okolica

I6J


Dramatis personae glavni junak Curzio Malaparte (1898.–1957.), talijanski pisac, kolekcionar žena i nevolja

iza kulisa Benito Mussolini (1883.–1945.) Adolf Hitler (1889.–1945.) Staljin (1878.–1953.) Lenjin (1870.–1924.) Warren G. Harding (1865.–1923.), predsjednik SAD-a od 1921. do 1923. Harry F. Sinclair (1876.–1956.), američki naftaš Maksim Gorki (1868.–1936.), ruski pisac i revolucionar koji se sklonio na Capri Aleksandar Bogdanov (1873.–1928.), ruski pisac i političar, Lenjinov protivnik Herman Göring (1893.–1946.), vrhovni zapovjednik Luftwaffe, Hi­ tle­rov nasljednik Edmund Forster (1878.–1933.), vojni psihijatar koji je 1918. liječio mladoga kaplara Adolfa Hitlera

I7J


sporedni junaci Febo (?–1942.), Malaparteov najbolji prijatelj Pamela Reynolds (1915.–1935.), mlada engleska pjesnikinja Richard Reynolds (1868.–1947.), Pamelin otac, član Fabijanskog društva Percy Winner (1899.–1974.), američki novinar, visoki dužnosnik Office of War Intelligence (OWI) Mona Williams (1897.–1983.), američka milijarderka, lice s naslovnice Grof Eddie von Bismarck (1903.–1970.), ljubavnik Mone Williams Princ Francesco Caravita od Sirignana (1908.–1998.), neodoljivi ženskar i raspikuća Axel Munthe (1857.–1949.), švedski liječnik i romanopisac Chantecler (1905.–1981.), zlatar i kicoš, junak caprijskih noći Edwin Cerio (1875.–1960.), bivši gradonačelnik Caprija Edda Mussolini Ciano (1910.–1995.), Mussolinijeva kći Galeazzo Ciano (1903.–1944.), ministar vanjskih poslova i Mussolinijev zet Princ Philipp von Hessen (1896.–1980.), Hitlerov bliski prijatelj

posebno najavljujemo Noël Coward (1899.–1973.), autor mjuzikla i komedija Gracie Fields (1898.–1979.), pjevačica i glumica Barbara Hutton (1912.–1979.), američka milijarderka Giacomo Matteotti (1885.–1924.), antifašistički mučenik Amerigo Dumini (1894.–1967.), italo-američki plaćenik, Matteottijev ubojica I mnogi drugi...

I8J


Predjelo “Cijeli dan vas tražimo, gospodine Malaparte”, rekao je Marelli, onaj visoki i ćelavi. “Moramo vas o nečemu izvijestiti. Protiv vas je pokrenut kazneni postupak, optuženi ste za ubojstvo.” Dvojica agenata OVRA-e* izgovarajući te riječi gledala su vrhove cipela. Bilo im je vrlo neugodno, izgledalo je kao da su te ružne vijesti namijenjene njima, a ne spomenutome. Čak ni Mussolinijevoj tajnoj policiji nije bilo uobičajeno prišuljati se na zabavu bogatih i slavnih, dok orkestar svira Colea Portera, konobari toče rijeke Chablisa a posvuda zveckaju pladnjevi prepuni kanapea. Ta su dvojica zasigurno živjela na crkavici, kao svi niskopozicionirani doušnici, pa im je dok su gledali oko sebe, curila slina na usta. “Optužen sam za ubojstvo? A koga sam to, navodno, ubio?” “Gospodine Malaparte, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za raspravu. Možemo li porazgovarati sutra? Primjerice oko četrnaest sati.” “Nisam nikada nikome naškodio. Osim kada sam bio u ratu na bojišnici.” “Naravno, sve je moguće. Ali o tome ćemo sutra. Vi ste pisac, je li tako?”

*

OVRA – tajna policija za vrijeme fašizma. (op. prev.)

I9J


“To vam je već poznato.” Savladavši početnu nelagodu, jedan od dvojice agenata tajne po­ licije usput je s pladnja drpnuo šaku košarica od lisnatog tijesta punjenih mozzarellom, maslinama i kaparima te ih nagurao u usta. “Onda se nemate razloga brinuti. Neće vam usfaliti mašte!” Nestali su u gužvi, smijuljeći se punih usta.

I 10 J


CAPRI, LJETO 1939.

I 11 J


I 12 J


Ždrebica iz Kentuckyja “Okrutan si, Malaparte. Pozvala sam te tisuću puta, a tek si se večeras udostojio doći.” Dok me Mona Williams dočekivala na prilazu svoje vile na Capriju, moj je pogled poskakivao s njezinih prekrasnih očiju boje mora na golemi Cartierov safir koji je s mukom pridržavala dijamantna ogrlica što joj je visila oko vrata. Bio je to Monin omiljeni način dočekivanja gostiju kojime bi svakoga podsjetila da se udala za Harrisona Williamsa, čovjeka vrijednog šesto milijuna dolara. Njezina kolekcija bivših muževa uključivala je Henryja Jamesa Schlesingera, najpoželjnijeg neženju Kentuckyja, i Jamesa Irvinga Busha, najprivlačnijeg čovjeka u Americi. No za Monu sreća nikada nije proizlazila iz ljubavi, nego ju je pronalazila u Chanelu, Lanvinu, Balenciagi i sličnim božanstvima koja su je prije šest godina proglasila najbolje odjevenom ženom na svijetu. Novine su ludjele za svim čime se Mona bavila, bilo da je pila čaj u papučama u svojoj pariškoj kući, priređivala zabave u golemome stanu na Petoj aveniji u New Yorku ili galopirala po livadama svog nepreglednog imanja u Oak Pointu u Bayvilleu. Kao krunu svome snu da Europljane pouči eleganciji (ona, kći konjušara iz Kentuckyja) Mona si je na Capriju kupila najljepšu i najluksuzniju kuću kakvu ljudski um, ili barem Monin, uopće može pojmiti. Poslije Harrisonove smrti (što tada još nitko nije mogao naslutiti) I 13 J


uzdići će se u nebesa udajom za svog privatnog dekoratera, grofa Eddieja von Bismarcka, i postati grofica Mona Travis Strader Schlesinger Bush Williams von Bismarck. Nije loše za kćer konjušara iz Kentuckyja. A sada su mi na ulazu u vilu na Capriju ona i njezin slavni Cartierov safir iskazivali dobrodošlicu. “Mona, dušo, imaš pravo”, pokušao sam se opravdati i poljubio joj ruku. “Pozvala si me tisuću puta. Ali dobro znaš da ja pristanem doći tek kad me pozovu tisućiti put.” “Onda je istina ono što kažu za tebe, Malaparte. Da si bezobrazan i uobražen.” “Samo kad sam u društvu takve privlačne žene. Molim te, reci da je tvoj muž miljama daleko, u Americi.” “Da, ali dolazi ovamo da te prebije”, pomalo se posramljeno našalila Mona, koja je redovito varala svoga obožavanoga Harrisona, koji pak nikada nije dolazio na Capri i svojedobno ju je varao s Coco Chanel. Na koji je trenutak izgubila svoj lažni britanski naglasak kojim je prikrivala svoj izvorni govor. U međuvremenu je već zaboravila na mene i mahala nekom drugom – iza mene, na dugačkom prilazu prekrivenom sjenicom, prilazili su nam Gracie Fields i njezin suprug Monty Banks, a iza njih skupina prijatelja. Mona, Gracie i Monty ljubili su se, grlili i vriskali kao da se nisu godinama vidjeli (ustvari su zajedno ručali tri dana prije toga). Prijatelje koji su stajali oko njih više nisu udostojili nijednog pogleda i sve troje nestalo je smijući se u jednom od bezbrojnih drvoreda koji su se prostirali imanjem. Fortino, kako se zvala Monina rezidencija, bio je jedan od najekskluzivnijih kutaka na Capriju, a temelji su mu položeni ni više ni manje nego na ruševinama vile rimskoga cara Augusta. Tijekom stoljeća te su zidine ugostile najistaknutije dvonošce na planetu: kraljeve, čelnike država, bankare i najpoznatije umjetnike. Domaćica je voljela nonšalantno podsjećati da je tamo boravio Bizet te da se Bizet za scensku glazbu za Carmen nadahnuo valovima koji su se razbijali o privatnu plažu. Da budem iskren, Fortino je bio ranč prije nego vila, ranč na kojemu nisu obitavala krda, nego samo jedna veličanstvena ždrebica I 14 J


iz Kentuckyja. Fortino se nalazio na velikom terasastom području koje se spuštalo prema morskom pojasu između Caprija i Napulja a činile su ga tri odvojene zgrade i raskošni park od dvadeset pet tisuća četvornih metara. Gledao je na sjeveroistočnu obalu Caprija i krasio ga je golemi pogled na cijeli Napuljski zaljev, sve do vulkanskog otvora Vezuva. S unutrašnje strane pogled se unedogled pružao na zavojite brežuljke Caprija, načičkane bijelim kućicama s krovom u obliku kupole, koje su sve do jedne sagrađene u karakterističnom caprijskom stilu koji mi je oduvijek bio neodoljivo dosadan. Mona je Fortino učinila svojim malim osobnim carstvom. Ogradila ga je poput tvrđave, pa ga je bilo nemoguće fotografirati izvana. Imanje je obuhvaćalo komad obale s kojega je gazdarica mogla doći do kopna, a da ne kroči nogom na ostatak otoka gdje bi se pomiješala s običnim ljudima. Nije od drugih morala tražiti ni vodu, zato što je prikupljala kišnicu u golemim spremnicima u kojima se i kupala, pa je govorila da je to tajna njezine ljepote, kupanje u kišnici i ni u čemu drugome. Gospođa Harrison Williams, kako je Monu nazivao Vogue, poslije se zarazila virusom vrtlarstva, pa je vrt napunila tolikim sortama da se ponekad činilo da ulazite u amazonsku prašumu. Da bih vam potpuno dočarao ovo što pišem, morali biste barem jednom ući u neku od velikih vila na Capriju, i u pripadajući joj vrt, s procvalim gredicama i drvoredima. Na Capriju svaka biljna vrsta naraste dvostruko više u odnosu na uobičajenu veličinu, poput pret­ povijesnog čudovišta, a aroma biljaka i cvijeća toliko je apsurdno intenzivna da postoji opasnost da vas ošamuti i obori s nogu. Nekome tko je osjetljiv na mirise bilo bi najbolje da ponese čep za nos ili nešto slično ako se prvi put iskrcava na Capri. Miomirisi netom obrezanih glicinija, ruža, magnolija i livade, pomiješani s naletima morskog zraka, koji su mirisali na sol, alge i bjelkastu morsku pjenu te su me večeri u Fortinu gotovo gušili. Vjetar je provijavao kroz krošnje drveća kao orkestar flauta ispuštajući posve nježan uzdah, nalik na šapat, nalik na tajnovito žensko mrmljanje. “Vidiš onoga tamo? To je Malaparte”, u prolazu sam načuo šuškanje iz grupice mladih Amerikanki. “Malaparte? A tko je on?” I 15 J


Sklonio sam se od vjetra iza jednog stabla da pripalim cigaretu, dok su djevojke brusile jezik. “Onaj zgodni čovjek u smokingu, s briljantinom i gamašama. Zbilja ne znaš tko je? On je fenomen.” “A po čemu je toliko poseban?” “On je pisac. I potpuno je lud. Pobjegao je od kuće sa šesnaest godina i otišao u Veliki rat. Poslije primirja postao je zagriženi fašist, ali se zatim u nekom romanu drznuo uzeti na pik Hitlera i Mussolinija. Kažu da su u Njemačkoj nacisti dali spaliti njegova djela. Prebjegao je u Francusku, ali su ga uhitili Talijani. Mussolini ga je zasad ostavio na slobodi, ali samo zato što je toliko uspješan pisac. Na početku ga nijedan izdavač nije htio i morao je objavljivati o vlastitom trošku, a knjige su mu cenzurirali i plijenili. Sada je pak zvijezda, žene lude za njime. Ako ga netko uvrijedi, on ga izazove na dvoboj, i to sabljama. I uvijek pobijedi.” Nastavio sam po prilazu, a put su mi rasvjetljavala dva reda velikih baklji. Nebo je, tamo gdje je pristizalo još ponešto sunčeve svjetlosti, bilo izbrazdano slojevima žućkastih oblaka, oblaka boje jantara, gustih i ljepljivih. Rijeci gostiju koji su dolazili s prilaza nije bilo kraja, a njihovo čavrljanje i smijeh zvučali su kao zujanje roja golemih osa. Baklje koje je potresao večernji vjetar izobličivale su obrise lica pretvarajući ih u duguljaste, crnkaste, afričke maske, javanske maske, kakve imaju lovci na glave plemena Dayak iz Bornea. “Bok, Malaparte! Prenosim ti pozdrave od Bernarda Grasseta iz Pariza.” Mahnuvši prema tim grotesknim licima, naslijepo sam uzvratio pozdrav jer ih nisam mogao raspoznati; možda je to bio vojvoda Diaz, ili markiz Medici del Vascello, ili netko od bezbrojnih bratića i nećaka kraljeva Italije koji su voljeli svako toliko skočiti do Caprija – vojvoda od Pistoie, vojvoda od Ancone, vojvoda od Bergama ili vojvoda od Spoleta, svi vrlo uvaženi i svi potpuno isti, poput jaja poznatih caprijskih prepelica. Dok me rijeka gostiju povlačila za sobom, na trenutak sam opazio Virginija Gaydu, vrlo utjecajnog, fašističkog i rasističkog direktora Giornale d’Italije, koji se smijao, smijao, smijao s čašom vina u ruci I 16 J


i glasno govorio da je Engleska gotova, a nije znao da će poživjeti još svega pet godina, zato što će uskoro izbiti rat i jednoga će ga dana raznijeti bomba u njegovu domu, u Rimu, tijekom pouka iz engleskog jezika. Probijajući laktovima put, prvo sam došao do ulaza u glavnu kuću, a zatim ušao u knjižnicu. Bila je to velika ovalna prostorija golemih prozora koji su gledali na vrt s različitim stilovima na­ mještaja, s ponešto Luja XV., a ponešto rokokoa. U prolazu me uglađenim kimanjem pozdravio grof Eddie von Bismarck, službeni ljubavnik Mone Williams. Monin ga je suprug zaposlio kao privatnog dekoratera i voditelja svečanosti jer je bio pravi europski aristokrat te zato što je bio homoseksualac, pa nije bilo opasnosti da će se bilo što dogoditi između njega i Mone, koja je i tako svoju vilu, svoje dragulje i svoj vrt voljela mnogo više nego muškarce. Sviđao mi se Eddie von Bismarck. Mrzio je Hitlera, nacizam, glupost nacizma, glupost koja je te godine u Njemačkoj dosegnula vrhunac. Samo je jedno gore od okrutnog naroda, a to je okrutan i glup narod. Eddie je bio nećak slavnoga njemačkoga kancelara Bismarcka, koji je imao mnogo mana, ali nije bio glup. Nije imao pre­bijene pare, grof Eddie von Bismarck, ali je bio jedan od šačice aristokrata, generala i državnih dužnosnika koji su znali da je Hitler lud i koji su već naslućivali poraz u ratu i krah čitavog svoga starog svijeta. “Bok, Eddie, ima li vijesti iz tvoje drage domovine?” “Loše vijesti, Malaparte, samo loše vijesti. Živi se kao u noćnoj mori, svi drhte od straha. Ljudi ponekad nestanu bez objašnjenja i jednostavno se više ne vrate. Ali svi šute, svi okreću glavu. Nitko se ne usuđuje progovoriti.” “I ovdje kod nas, u Italiji, mnogo se toga ne smije reći ni napisati.” “Da, ali kod vas postoji humanost. Nacizam je nehuman. Fašizam je pak human”, rekao je Eddie pijuckujući svoj Bloody Mary. “Mussolini je human, ima smisla za glazbu. Svira violinu.” “Ne znam baš da je fašizam human. A Mussolini loše svira violinu. Zvuči kao mačka u teškim mukama. Pazi koliko piješ, Eddie.” “Budi bez brige. Malaparte, misliš da će biti rata?” I 17 J


“Siguran sam da neće, Eddie.” Malo dalje čuo se zvuk glasovira. Za njim je sjedio simpatični bitanga Noël Coward, veliki prijatelj domaćice, i pjevušio “I went to a Marvellous Party”. Četiri ili pet sjajnih curetaka u potrazi za princem na bijelom konju, ona vrsta djevojaka na koje ćete uvijek naići u golf-klubu Acquasanta u Rimu, ljuljuškalo se oko glasovira. Dodavale su Noëlu piće, približavale mu pepeljaru, umiljavale se s nadom da će ih te iste večeri oteti i zrakoplovom odvesti na Broadway, u Hollywood, u Ameriku da se obogate. Potpuno ravnodušan na te ljupke curetke (više su ga zanimali muškarci), Noël Coward odsutno je drndao po glasoviru i čavrljao s bilo kime tko se našao u blizini. “Stani, Malaparte! Imam veliku vijest za tebe – vojvoda od Kenta luduje za tvojim knjigama.” “Stvarno? Pitam se kako je to moguće.” “Pa zapravo i ja. Možda zato što ih još nije pročitao.” “Sjajno, onda mu poruči da tako i nastavi.” “Kako ti se svidio jučerašnji Mussolinijev govor?” “Nisam ga poslušao, Noële. Što li je Duce imao zanimljivo reći?” “Ništa. Nije rekao ništa zanimljivo, kao i uvijek. Obožavam Mu­ ssolinija, uvijek je dosljedan.” “Imaš pravo, Noële, uvijek je dosljedan.” “Poslušaj ovaj refren, Malaparte, pao mi je na pamet ovdje na Capriju. Reci mi kako ti se čini. Why must the show go on? It can’t be all that indispensable. To me, it really isn’t sensible on the whole, To play a leading role, While fighting those tears you can’t control.” Zatim je zastao, pokušavajući se prisjetiti nastavka, pa složio posramljenu grimasu kao da se ispričava, s nejasnom natruhom humora, na što su se djevojke oko glasovira glasno nasmijale. Noël Coward baš je bio simpatična bitanga. I 18 J


“Sjajan je refren, zbilja. Moraš ga razviti, napraviti cijelu pjesmu. Vidimo se, Noële.” “Malaparte, čekaj! Misliš da će biti rata?” “Siguran sam da hoće, Noële. Bit će rata i Hitler će osvojiti Europu.” Noël Coward slabašno se osmjehnuo, kao da nije uspio shvatiti šalim li se ili ne. Dok je započinjao sljedeću pjesmu i dok mi je konobar u livreji služio čašu bijelog vina, osjetio sam nešto toplo i vlažno što mi se lijepilo na leđa, između lopatica. Bio je to topli dah, ljubičasti i topli dah, dah pogleda nekoga tko mi je stajao iza leđa, nekoga tko me gledao. Okrenuo sam se. “Dobra večer, Malaparte. Drago mi je što vas ponovno vidim na Capriju.” Bio je to Axel Munthe, dobri stari Axel Munthe, slavni švedski liječnik, koji je postao svjetski slavan zahvaljujući svojim sladunjavim memoarima koji su se prodali u milijun primjeraka. Munthe je toliko dugo bio na otoku da je već postao dio inventara na Capriju, ho­ dajuća caprijska hridina s bradom, brkovima, tamnim naočalama, štapom i šeširom. “Dobra večer, doktore Munthe, zadovoljstvo je moje.” Sjedio je na naslonjaču oslonjen o svoj štap, a na nosu je imao par tamnih naočala kakve nose slijepci. Na Capriju si je izgradio golemu panoramsku vilu okupanu suncem, ali mu je bilo draže živjeti u mraku staroga kamenog tornja, okružen vjetrom, svojim psima i pticama. Muntheu nisu bila draga ljudska bića; volio je samo caprijske ptice. Uzbuđivao se samo kada bi čuo cvrkut koje ptice, pa bi podigao lice prema krošnjama, kao lovački pas. Potrošio je cijelo bogatstvo kupivši golemi dio brda u Anacapriju, visoko gore, u brdovitom dijelu otoka, kako bi pticama selicama pružio utočište kao zaštitu od caprijskih lovaca. Bio je pravi džentlmen, majstor velikodušnosti. “Nikada ne bih očekivao, doktore Munthe, da ću nabasati na ozbiljnog znanstvenika poput vas na frivolnom događanju kao što je zabava kod Mone Williams.” “Dragi moj prijatelju, ne zaboravite da živim u osami, i da koji I 19 J


put moram izaći iz svoga zatočeništva da se ponovno priviknem na ljude. Zatim se vraćam u sjenu, svojim pticama i psima. Dođite me ponekad posjetiti.” “Hoću, obećavam”, rekao sam nestajući u gomili, “i pozdravite mi svoje ptice.” Munthe i ja govorili smo na francuskom; njegov je talijanski bio slab, nikada ga i neće propisno naučiti. Polovina ljudi koji su oduvijek živjeli na Capriju nije znala zucnuti ni riječ talijanskog – Englezi i Amerikanci jer su se uvijek držali skupa, Francuzi iz lijenosti, Nijemci jer su nesposobni, Axel Munthe zbog potrebe da bude teatralan. Govorio je francuski i pretvarao se da je slijep kako bi si priskrbio patnički i tajanstveni dojam, kako bi igrao ulogu romantičnog i nedokučivog nordijskoga genija. Ja sam, mislim, bio jedini koji je shvatio da on savršeno dobro vidi. Te sam se večeri okrenuo prema njemu upravo zato što sam osjetio kako mi njegov pogled prodire između lopatica. Bio je to pogled nekoga tko ima oči sokolove, pogled koji probija kroz predmete, koji vidi čak i kroz tijela. Ali nije bilo razloga za strah, pomislio sam, zato što je Capri prekrasno mjesto gdje me gomila ljudi voli. Gosti su se još uvijek skupljali i stiskali u prostorijama vile u potrazi za pićem i kanapeima. Nizao se pozdrav za pozdravom bez ikakvog predaha, pa me obuzela nekakva nelagoda. Oduvijek me svi optužuju da sam ekshibicionist, možda imaju i pravo, ali ne znaju da više volim biti ekshibicionist pred najviše četvero ili petero ljudi. Odjednom je natiskana gomila u Fortinu jednoglasno zatutnjala od nestrpljivosti – na zabavu se nenadano spustila tama. Bio je to uobičajeni prekid struje, koji se na Capriju stalno događao u ranim večernjim satima, sve dok fašistička vlada nije odlučila pojačati ele­ ktričnu i telefonsku vezu s kopnom. Prekid je potrajao nekoliko minuta, tijekom kojih se se u prostorijama Fortina razabirali samo narančasti žar cigareta i crne siluete koje su se sudarale kroz smijeh, a zatim se vratilo svjetlo. Netko me prijateljski potapšao po ramenu.

I 20 J


“Malaparte, kakvo iznenađenje! Zar nisi u Eritreji? Pročitao sam jednu tvoju ratnu reportažu u Corriere della Sera. A evo te ovdje na Capriju!” “Davno sam bio u Eritreji. Ja prvo proživim što treba, Arturo, pa tek poslije o tome pišem.” “Dobro je to tvoje poslije. Tvoji Eritrejci su u međuvremenu pobijeljeli.” Arturo Assante, odvjetnik i novinar iz Napulja, bio je pametan čovjek i uvijek je znao sve o svima. Te mi je večeri simpatično insinuirao da pišem ratne reportaže od kuće, a da rata nisam ni vidio. To je očigledno bila istina, ali ne u potpunosti. Odlazio sam u rat, ali bih nastavljao pisati članke i tijekom sljedećih mjeseci, pa je čitatelj tako imao dojam da sam još na bojištu. S druge strane, u ratu sam sudjelovao i u borbama, pucao i riskirao vlastiti život, dok su se drugi novinari skrivali u zadnjim redovima. “Uzmi šampanjca, Malaparte!” rekao je Assante pokazujući na konobara koji je kružio služeći čaše. “Šampanjca? Ne, hvala. Podsjeća me na vrijeme kada sam bio časnik u ratu.” “Pio si šampanjac u ratu?” “Champagne je francuska pokrajina. Tamo su tisuću devesto osamnaeste izginuli moji vojnici, u Blignyju”, suho sam odbrusio i iskoristio priliku da se udaljim jer je stigao moj prijatelj Edwin Cerio. Njemački nas mitraljezi skidaju jednoga po jednoga, ra-ta-ta-ta-ta-ta. Kalibar 50 odjekuje, brežuljak eksplodira i razlama se na dva dijela, nebo je zamračeno golemim oblakom blata. Poginulo pola bataljuna, jecaji, plač. Brzo kopamo. Moja lopata zapinje za neku čudnu kuglu. Izvlačim iz blata nečiju glavu, vadim je iz kacige i ubacujem u svoju vreću, zajedno s drugim dijelovima tijela. Bligny 1918. Kako sam prilazio Edwinu Ceriju, sjećanja su me morila poput starih metaka zabijenih u lubanju.

I 21 J


Prorok prirode Cerio je bio jedan od nekolicine Talijana na otoku koje sam doista cijenio. Bio je obrazovan, duhovit, znao se ponašati u društvu i načelno smo se dobro slagali. Zbog toga sam, kada mi se i on podsmješljivo obratio, osjetio blagu nelagodu. “Dobra večer, gospodine Massullo”, rekao mi je izvodeći naklon, s krajnje ozbiljnim izrazom lica kakav bi složio kada je želio biti smiješan. Samo je bijela kozja bradica koja mu je blago podrhtavala otkrivala da ga to zabavlja. Govorio je glasno kako bi ga čulo što više ljudi. “Gospodin Malaparte, izvolite”, odgovorio sam. “Ali rekli su mi da si ovdje na Capriju gradiš kuću na Rtu Malaparte.” “Gradim si kuću na Rtu Massullo pa sam ga odlučio zvati Rt Malaparte. Zar je to zabranjeno?” “Pa onda ću ja tebe zvati Massullo. Zar je to zabranjeno?” “Imam pravo zadržati svoje ime.” “A mi Caprijci imamo pravo sačuvati imena svojih mjesta. Ako ne možemo više upotrebljavati izvorni naziv za liticu gdje gradiš svoju palaču, onda ćemo tebe zvati tim imenom.” “Moja kuća nije palača. Ona je... kao ja. Kruta. Stroga. Ali slobodna. I prestani se nazivati Caprijcem, ti čija je majka bila Engleskinja, supruga Argentinka, a šogorica Amerikanka!” Cerio se napokon osmjehnuo pa smo nazdravili i bratski se zagrlili, kako smo običavali činiti kada bismo se na Capriju susreli na ulici. Našem su malenom igrokazu nazočili brojni gosti pa su konačnu pomirbu pozdravili pljeskom. Cerio je bio neka vrsta proroka prirode. Tri je godine bio gradonačelnik Caprija te je pokušavao zaštititi obale i brežuljke otoka od građevinskih poduzetnika i hotelijera koji su Capri držali u šaci i koji su ga tih godina počinjali posipati ciglama. Točno u tom trenutku pridužili su nam se Giorgio Cerio, Edwinov brat, i Mabel, njegova divna američka supruga. Zbog Mabel je Giorgio netom ostavio na cjedilu Jenny, prethodnu suprugu, koja je također bila I 22 J


Rita Monaldi i Francesco Sorti spisateljski su i bračni par koji je svjetski uspjeh postigao romanesknim serijalima posvećenim pustolovinama dvojice junaka – obojice povijesnih ličnosti – opernog pjevača kastrata, špijuna i diplomata Atta Melanija te Salaja, prepredenog i radoznalog posinka velikog Leonarda da Vincija. Nastali nakon višegodišnjih istraživanja, ti su osebujni povijesni romani začinjeni elementima trilera i romana zavjere (Imprimatur, Secretum, Veritas, Mysterium...), ali i sočnim, prska­vim humorom koji ih čini intrigantnim i zabavnim štivom (Salajevo jaje, Salajeve sumnje, Salajeva reforma). Rita Monaldi klasična je filologinja specijalizirana za liturgijski jezik Katoličke crkve. Bila je izvanredni profesor na sveučilištima u Rimu i Beču te radila u talijanskom parlamentu. Od 1993. radi kao novinarka za različite novine i časopise u Italiji i Austriji. Teoretičar glazbe Francesco Sorti stručnjak je za baroknu glazbu, autor znanstvenih studija o operi u Rimu u 17. stoljeću. Bio je suradnik kulturnih programa talijan­ske državne televizije RAI i Radio Vatikana. Kao klasični gitarist nastupao je na radiju i televiziji. Rita Monaldi i Francesco Sorti žive u Rimu i Beču.

I 487 J


I 488 J


Ana Biloš rođena je 1985. u Osijeku. Studirala je talijanistiku i opću lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kasnije je završila poslijediplomski studij konferencijskog prevođenja. Živi u Zagrebu i radi kao samostalni prevoditelj. Dragana Vulić Budanko završila je anglistiku i talijanistiku te specijalistički studij konferencijskog prevođenja na Sveučilištu u Zagrebu. Književnim prevođenjem bavi se od 2001., a dosad joj je objavljeno oko četrdesetak prijevoda.

I 489 J


I 490 J


Sadržaj

Mjesta događanja 6 Dramatis personae 7 Predjelo 9 Capri, ljeto 1939. 11 Ždrebica iz Kentuckyja 13 Prorok prirode 22 Prepoznavanje 31 Žena kao ja 39 Rim, ljeto 1957. – Klinika Sanatrix, soba 32 Prekrasna žena

43 45

Capri, ljeto 1939. Pas kao ja Kuća kao ja

57 59 67

Capri, proljeće 1935. Engleskinja u raju Bligny, srpanj 1918. Rat kao ja

73 75 95 97

Capri, proljeće 1935. Prokleti Toskanci Pustolovine nesretnoga kapetana

I 491 J

109 111 116


Capri, ljeto 1939. Malaparteova koža Ravnodušan čovjek Crni princ Dobri čovjek Lenjin Crni vjetar Noć kao ja

125 127 132 134 138 145 157

Rim, ljeto 1957. – Klinika Sanatrix, soba 32 Oči Smrti

165 167

Capri, ljeto 1939. God shave the King Du côté de chez Carmine Mesnate ruže

171 173 181 189

Rim, lipanj 1924. Tehnike državnog udara

199 201

Capri, ljeto 1939. Of their sweet deaths Bježanje u zatvor

211 213 229

Rim, ljeto 1957. – Klinika Sanatrix, soba 32 I opet prekrasna žena

233 235

Capri, ljeto 1939. Krv kao ja Nagi muškarci Adolf Kaputt

239 241 253 271

Bligny, srpanj 1918. – Saarburg, kolovoz 1914. Slijepo sunce

283 285

Capri, ljeto 1939. Vrući kreveti Gotovo zločin Mokra vatra

295 297 303 314

I 492 J


Prato, ljeto 1912. Zemlja kao ja

317 319

Capri, ljeto 1939. 325 Buđenje 327 Kaos u Quisisani 328 Ljudsko meso 338 Suputnik 347 Sutrašnja pripovijest 352 Amazonke 360 Rim, ljeto 1957. – Klinika Sanatrix, soba 32 Viva la Muerte!

375 377

Capri, ljeto 1939. Kriket na Capriju Čuvarica nereda Veliki imbecil Don Camalèo Posljednji faun

383 385 404 410 415 430

Capri, 31. kolovoza 1939. Uvijek se gubi kad se brani sloboda

441 443

Capri, 1. rujna 1939. 461 Moussolini 463 Rim, ljeto 1957. – Klinika Sanatrix, soba 32 Smrt kao ja

467 469

Bilješka autorâ O autorima O prevoditeljicama

479 487 489

I 493 J


Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednik Roman Simić Lektura Margareta Medjurečan Korektura Marija Vranković Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Petra Milečki Godina izdanja 2017., kolovoz Tisak Feroproms, Zagreb ISBN 978-953-266-896-4 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 I 494 J


I 495 J


Otok Capri, kolovoz 1939. Italija je u raljama fašizma, a Drugi svjetski rat samo što nije počeo. Na blistavoj zabavi pod zvijezdama prepunoj talijanskih aristokrata, nacista, špijuna i milijunaša, književnik Curzio Malaparte, veliki zavodnik i enfant terrible fašističkog pokreta, susreće zagonetnu ljepoticu, ženu koju je čekao cijeli život. Ali noć je još mlada i prije nego završi, Malaparte će se sukobiti s časnikom SS-a i uvući u spletku koja bi mogla odlučiti sudbinu svijeta, a dvojica će mu agenata Mussolinijeve tajne policije dati do znanja da ga sumnjiče za ubojstvo mlade engleske pjesnikinje. Svjestan da mu zatočeništvo donosi smrt, Malaparte se skriva, ali se ne predaje. Prije nego dođu po njega, odlučan je otkriti tko mu pokušava podvaliti, ali i podvući crtu pod niz pustolovina, grešaka, junaštava i kukavičluka koje je nazivao životom. U romanu Malaparte, smrt kao ja, bez sumnje jednom od svojih najboljih romana, Rita Monaldi i Francesco Sorti svoju su vještinu spravljanja nezaboravnih koktela od povijesti i književnosti podigli na novu razinu.

149,00 kn

www.fraktura.hr

I 496 J


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.