www.fraktura.hr
-2-
Jean Mattern
KirĂĄlyeve toplice prevela s francuskog Mihaela VekariĂŠ
Fraktura
-3-
This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava iskljuËivo autorove stavove, a Komisija se odriËe odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.
Naslov izvornika Les bains de Kiraly ∂ Sabine Wespieser éditeur, 2008 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. ∂ za prijevod Mihaela VekariÊ i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-170-5 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 742279
-4-
Élisabeth i Borisu in memoriam
-5-
-6-
Would you know my name If I saw you in heaven? Eric Clapton
-7-
-8-
I.
Korak po korak. Ništa lakše. Spustiš stopalo, prvo petu, podigneš ju, tada se podigne drugo stopalo, izmjeniËnost je prirodna, a mehanika tijela savršeno uhodana. Da bismo se kretali prema naprijed nije nužan nikakav poseban podražaj živca i nikakav napor volje. NasreÊu: ima ciljeva koje ne želimo dostiÊi i putova koje ne želimo prijeÊi. Kao tih stotinjak metara od ulaza u groblje do Marianneina groba koje samo uz pomoÊ podsvijesti tijela mogu prijeÊi. Moje je tijelo zapamtilo koje pokrete moram uËiniti ako hoÊu iÊi naprijed, ostati na nogama. Nisam ja. Ja se niËega ne sjeÊam. Jako bih želio, da mogu, ponovo prijeÊi taj put, i ovaj put izmjeriti težinu svakog koraka. Korak po korak, po šljunku, pogleda uprta ravno ispred sebe. Ne bi bilo bijela drvenog lijesa, ali ja bih se pretvarao kao da ga ima. Ne bih gledao vrhove svojih crnih cipela da izbjegnem poglede drugih. Nikoga ne bi bilo oko groba, bio bih sam. Sam bih pokušao dokuËiti kamo ovaj put može odvesti djeËaka od deset godina. Ali daleko sam od maloga groblja u Provervilleu nedaleko od Bar-sur-Aube. Smješteno je na lijepome
-9-
mjestu, na brežuljku na izlazu iz sela, preko puta šampanjskih vinograda. Kad ovuda prolazim, pokušavam zamisliti prve zrake svjetla u trenutku kad se razilazi jutarnja magla. Pokušavam zaboraviti englesko nebo, pretvarati se kao da sam okružen vinogradima. Kad mi to uspije, ulice u Londonu pretvore se u kulisu. PromiËu mi pred oËima, jedna nalik na drugu. Ipak, svaki dan satima njima hodam. U tom hodanju prvi put uspijevam mjeriti veliËinu grada u kojemu godinama živim. Da pobjegnem iz Ëetiri zida namještenog stana koji sam unajmio prije nekoliko mjeseci, ja hodam. SkreÊem lijevo ili desno, nasumce, opisujem široke kružnice, putanje koje ne bih bio u stanju ucrtati u plan grada. Prepuštam se vrevi, neka me nosi val pješaka. Nema straha da Êu naletjeti na poznato lice: ovdje ne poznajem nikoga, osim svoje supruge, naravno, i najboljeg prijatelja. No oni ne znaju da tako provodim dane, da hodam i da pokušavam zaboraviti. Mislio sam da Êu se moÊi izbaviti iz slijepe ulice samo ako napustim Lauru i Lea. Pogriješio sam. Tek sad sam upao u vlastitu klopku. Prije nekoliko dana, na povratku s jednog od tih dugih hodoËašÊa, dvije ulice prije moga doma prvi put sam ugledao ploËu: Sinagoga Beit Hamidraš. Ako se “mojim domom” može nazvati taj neobiËan namješteni stan u Ëetvrti Golders Green koji mi služi
- 10 -
kao skrovište: ne znam je li me na skrivanje natjerao stid ili umor, ili možda kukaviËluk. Tome je sada gotovo godinu dana. Ne znam više zašto sam se vratio u tu uliËicu što okomito izlazi na High Street i provjerio satnicu bogoslužja istaknutu ispred sinagoge. Ne bih znao reÊi ni kada sam odluËio da Êu doÊi za Jom kipur. Postio sam, uspjelo mi je i ne zaspati za vrijeme svih tih molitava koje nisam baš dobro razumio. Mislim da sam oËekivao olakšanje, da Êe mi spasti teret sa savjesti. Nešto kao odrješenje. OsjeÊao sam se usamljenim izmeu tih stotinjak muškaraca pokrivenih molitvenim šalovima i mislio na onu drugu sinagogu, u Amsterdamu, koju smo zajedno posjetili. Laura je htjela vidjeti muzej Van Gogha, slavne Suncokrete. Ni tri mjeseca nakon vjenËanja, bio je to improvizirani medeni mjesec. Jedna od njezinih inicijativa koju sam bez pogovora prihvatio ∑ Laura bi odluËila, ja sam slušao. Amsterdam joj se svidio, produžili smo boravak i, gledajuÊi oblaËno nebo iznad kanala, upitala me zašto je Vincent van Gogh na jugu tražio svjetlo. “Nisu li Ëudesni ovi oblaci? VeliËanstveni. LeteÊe bijele brade.” Rekao sam da je to ovdje, tako blizu Sjevernoga mora, obiËna klimatska pojava. Laura se nije dala obeshrabriti, iskrivljene glave, na klupi u Vondelparku nastavila je izmišljati priËe prateÊi plovidbu oblaka. Bilo je hladno te veljaËe, smrzavao sam se, i bio sam sretan. Ta žena kojoj je najvažnije na svi-
- 11 -
jetu bilo da mi priËa priËe o leteÊim divovima bila je Ëudo. Samo moje Ëudo. Za Lauru, sve vrijedi pokušati. Sa svakim novim otkriÊem njezina znatiželja raste. Kad je vidjela da postoje automati s kroketima ∑ onim vruÊim okruglicama od mesa ili rakova koje Nizozemci jedu u svako doba dana ∑ uhvatio ju je napad luaËkog smijeha, umalo je pala s bicikla. A ipak je htjela probati jednu okruglicu. “NeÊu se vratiti u London a da ne kušam lokalni specijalitet”, rekla je i dalje se smijuÊi. “Pazi, ako kažem roditeljima da si me hranio jestvinama iz automata za bombone, poništit Êe brak.” Smijao sam se s njom. KonaËno sam izašao iz Ëekaonice vlastita života. VeËer prije povratka u London rekao sam joj: “Da poemo do Rijksmuseuma?” Nekoliko dana ranije, pošto smo u tišini razgledali Van Goghove slike, Laura je izjavila da je taj doživljaj bio “nenadmašan”. Zato više nismo htjeli obilaziti muzeje, nego smo radije išli na izlete brodom ili u duge šetnje biciklom. Ipak smo više puta prošli kroz trijem Rijksmuseuma i Laura bi svaki put zazvonila, samo da Ëuje jeku pod tim neogotiËkim svodovima. “Odluka je pala, dolazit Êemo svake godine: posvojila sam Amsterdam”, rekla je. “Svia mi se narod koji je u stanju biciklistiËku stazu provesti doslovce posred svog najveÊeg muzeja. Možeš li zamisliti bicikliste u Tate Gallery? Ili ispred Buckinghamske palaËe? A
- 12 -
ovdje, ako gospodin želi gledati muzej na biciklu, nema problema.” To je bila moja prva konkretna inicijativa u organizaciji naših dana, inaËe sam sudjelovao samo sa svojim osjeÊajem za snalaženje u prostoru, jer se u labirintu kanala ∑ kao da su Ëetiri potkove stavljene jedna iznad druge ∑ Laura nikako nije mogla snaÊi. Sve drugo joj je bilo jednostavno: Van Gogh je pogriješio što je prezreo oblake nad Amsterdamom, najljepša zbirka slika na svijetu upravo je ova “iznad biciklistiËke staze”. Ništa joj nije moglo pokvariti dobro raspoloženje, Ëak se i na Avercampove zimske pejzaže grohotom smijala. Imala je izraziti smisao za uoËavanje neobiËnih detalja na slici, dok sam se ja gubio u tom obilju slikâ. Vrtjelo mi se u glavi, nisam znao koliko se metara moram odmaknuti od platna da sve vidim, sve obuhvatim jednim pogledom. “Nikada ne možeš vidjeti sve odjednom”, rekla mi je Laura skrenuvši pogled sa slike na mene. “Znaš li klizati? Kraj svih tih prizora Nizozemaca na klizaljkama i sam poželiš klizati. Održavaju li se i danas utrke na zaleenim kanalima? To bih voljela vidjeti.” Laura je priËala o slikama iz zlatnoga doba i o svojoj želji da nauËi klizati i nije ni primijetila da smo prešli u drugu dvoranu. Rembrandt. Više ju nisam slušao. PuËka slavlja zamijenili su portreti amsterdamskih graana, prošli smo pored slavnih Predstojnika suknarskog ceha stroga pogleda, zatim
- 13 -
smo se zaustavili ispred NoÊne straže. Laura je, izgleda, oËekivala moje komentare, ali u moje su se vidno polje uvukli ti veliËanstveni chiaroscuri i natjerali me da ubrzam korak. ProroËica Ana nas ne gleda, unijela se u veliku knjigu koju kao da miluje, a malo dalje, Židovska nevjesta. Lauru je ganula nježnost zaruËnikâ, kako se dodiruju prstima i kako je buduÊi suprug zaštitniËki stavio ruku na ženino srce, ali meni je pogled veÊ hitao dalje, na veliko platno u dnu sale. Bradati starac sjedi u kolobaru svjetla, lice je naslonio na dlan. Na lijevoj strani nazire se grad u plamenu, ali mene su privukle i posve zaokupile njegove oËi. Nisam mogao odvojiti pogled. “Bože, ovo je izraz Ëistog oËaja, ta preteška glava, te prazne oËi”, pomislio sam prije nego što sam proËitao naslov slike: Jeremija oplakuje razorenje Jeruzalema. Laura je primijetila moje suze. “Što ti je?” Pokušao sam se pribrati i izbrisati osjeÊaj koji mi se vjerojatno Ëitao na licu. “Ništa, ništa. Ova je slika nevjerojatna, zar ne?” Laura me bez rijeËi uzela za ruku, a ja sam joj bio zahvalan za tu šutnju, za to nijemo razumijevanje. “Htio bih vidjeti i Portugalsku sinagogu, hoÊeš?” “Samo ako kroz nju prolazi biciklistiËka staza”, odgovorila je i opet prasnula u smijeh. Ništa nije pitala. Siguran sam da je imala povjerenja, jer je mislila da Êu joj na kraju sam objasniti
- 14 -
zašto me rasplakala ta Rembrandtova slika. Mogao sam reÊi: “Znaš, moj je otac, poslije smrti moje sestre, ponekad imao takav pogled, glavu bi toËno tako naslonio na dlan kad bi uveËer sjeo u naslonjaË. Ne, toËnije: kad bi utonuo u naslonjaË. Kadšto bi satima sjedio nepomiËno i zurio u prazno. Barem se meni Ëinilo da traje satima. Taj pogled, kao da mu je život pretežak, kao da ne može dalje.” Nisam rekao ništa: ona me uzela za ruku, a meni je to bilo dovoljno da mi sliku otjera iz glave. Ubrzao sam korak, htio sam izaÊi iz Rembrandtovih dvorana. Zaustavio sam se tek kod Vermeera. Bilo je to moje prvo izmicanje. PoËetak bijega. Tako je lijep svršetak Jom kipura. Stotine bijelih šalova, kao šator iznad glavâ: raspjevano bijelo more. I sada ih vidim, te ljude koji Novu godinu žele zapoËeti oËišÊeni od svih grijeha. Slobodni. Slobodni ljudi koji pjevaju. Volio bih biti kao oni. Volio bih ostati pod njihovim šatorima i nauËiti njihove molitve. Nisam sišao s uma, samo živim u tišini. Preselio sam se i svoju novu adresu nisam dao onima koji su mi dotad ispunjavali život, ostavio sam Lauru bez rijeËi objašnjenja. SamoÊa mi je izgledala jedino moguÊe sklonište. Zato danas nemam nikoga s kime bih podijelio ljepotu Jom kipura, nikoga kome bih priËao svoje noÊne more ili snove. Oko mene je praznina, a ja odjednom želim govoriti o ispovijestima ujaka Jo-
- 15 -
zsefa, ili o djedovu grobu na budimpeštanskom groblju. Laura ne zna koliko mi nedostaje ujak Jozsef. Ne zna ni ime tog ujaka koji nije kao drugi, ne zna da je umro prerano, prije nego što mi je stigao odgovoriti na sva pitanja. Kod njega sam provodio praznike, zajedno smo išli u Operu, on mi je poklanjao knjige. Ali poslije Budimpešte, kad me ona nadgrobna stela u sredini groblja podsjetila na šutnju mojih roditelja o porijeklu obitelji, njega više nisam mogao nazvati. Ništa od toga Laura ne zna. Sva ta pitanja o prošlosti samo sam odgurnuo od sebe… Samoga sam sebe uvjerio da mi je dovoljna ljubav prema Lauri, da Êe mi ona ispuniti praznine u priËi koju ni samome sebi nisam htio ispriËati. »ak ne znam ni od koga moram tražiti oprost. U Amsterdamu sam se uspio sakriti iza svog skromnog znanja, što je Laura nazvala “mojom erudicijom”. Bio sam joj u stanju priËati o Rembrandtu, o povijesnom kontekstu u kojemu je slikao svoje biblijske motive ili židove u gradu nazvanu novim Jeruzalemom, mogao sam raspravljati o mistiËkom i politiËkom uzletu u zlatnome stoljeÊu ili o položaju hugenota i portugalskih židova koji su prebjegli u Nizozemsku. Laura je uvijek pažljivo slušala moje monologe gledajuÊi me ravno u oËi, kao da želi pokazati koliko su joj moje rijeËi važne. Je li prozrela da se razmeÊem naobrazbom samo zato što ne želim govoriti o osjeÊaju koji me guši?
- 16 -
Prije Laure, žene me uopÊe nisu privlaËile. Nikada nisam nauËio pravila igre, još od mladosti. Bio sam samotnjak, prezirao sam te prolazne naklonosti, ta promjenljiva raspoloženja što spajaju i razdvajaju prijatelje, ali i prve parove, ostao sam po strani, sakrio sam se iza ponosa onoga koji se osjeÊa neshvaÊenim. »ak i kada sam iza sebe ostavio one sive godine srednje i visoke škole nikada nisam dopustio da me zavedu ni žena ni muškarac. Nikada nisam nadoknadio taj zaostatak. Osvojio me njezin smijeh. Zarobio. Vezala me ta bujica radosti, te kaskade razuzdanih i veselih zvukova što su izlazili iz njezinih usta, hipnotizirale su me njezine oËi, i one nasmijane. Možda zato što me nisu htjele zavoditi? Njezina radost kao da je bila dovoljna sama sebi, naime, izgledalo je kao da se tom smijehu prepušta ne obaziruÊi se na druge. Kako ostati izvan? Kako ne poželjeti stopiti se, utopiti u taj zvon? ObeÊanje tog zvonkog i zvuËnog smijeha probudilo mi je Ëula, tijelo mi je ustreptalo od njega. Zvonio je kao odgovor na moje sumnje. Kad smo se sreli, kroz glavu mi je prošla misao: mogu li se dva ljudska biÊa zaista razumjeti, odmoriti se jedno u drugome? Je li moguÊe? Odmoriti se. ZnaËenja rijeËî iscrpljivala su se u rjeËnicima, s kojima sam provodio dane. Više nemam materinskog jezika, nikada ga nisam ni imao. Onim koji je to možda mogao biti, moji su roditelji razgovarali šaptom kad su mislili da su sami. Njihov sam jezik
- 17 -
Ëuo kroza zid njihove sobe, no meni je bio zabranjen. Gramatika njihova djetinjstva nije primijenjena na moje. Oni su htjeli da moje bude obiËno, niËim obilježeno. PružajuÊi mi obiËno francusko djetinjstvo u obiËnom provincijskom gradiÊu htjeli su zaboraviti svoje progonstvo. Udovoljio sam njihovoj želji, nauËio sam napamet rijeËi i reËenice uz pomoÊ kojih sam se mogao stopiti s okolinom. Bio sam odliËan uËenik, osobito u francuskome, navikao na pohvale. Obdaren apsolutnim sluhom i fotografskim pamÊenjem, uËio sam brže od drugih i nije mi trebala pomoÊ roditelja. ZakoËeni u strahu da ih ne izda kakva gramatiËka pogreška, oni su govorili u gotovim frazama zastarjela francuskog jezika. No ja taj jezik nikada nisam prihvatio kao svoj, ja sam usvojio onu jedinu gramatiku sa samo jednim pravilom, koje je onoga dana izrekao moj otac: “Bog dao, Bog uzeo.” Ostavio sam Lauru jer zbog te Ëetiri rijeËi ne mogu živjeti, ne mogu biti otac našem djetetu. Ni njezin suprug. Za ljubav nisu dovoljne Ëetiri rijeËi, uza sva svoja mudrovanja o stilistici nisam joj mogao govoriti. Ugušit Êe me bol što ne znam ime našeg djeteta. Ono zaslužuje više od mojih prešuÊivanja i mojih laži. Odakle mi nada da Êe ove bilješke nešto promijeniti? Od molitava koje sam Ëuo u Golders Greenu?
- 18 -
Od radosti drugih u kojoj za mene nema mjesta? Ne znam. Našem Êe sinu sada biti sedam mjeseci, Laura mu je sigurno veÊ kupila prvo zimsko odijelce. Ipak je to dijete proljeÊa, dijete svjetla. I dijete bez oca. Listopad je. Posao mi stoji. Ovog mjeseca neÊu opravdati svoj ugled. Slušam kako pada kiša, hodam i gledam nebo. Usporeujem njegovu boju s bojom onog listopadskog popodneva, prije dvadeset godina. Odnosno, s bojom koju sam saËuvao u sjeÊanju; imao sam deset godina i nekoliko mjeseci. Kalendari nam protiv volje automatski vraÊaju sjeÊanja, datumi su Ëesto jaËi od naše želje da zaboravimo. Je li moj otac cijeli život mrzio svibanj? Je li i on u uspomenama iz djetinjstva tražio sliku, nešto što bi mu pomoglo da se sjeti boje neba, kakvo je bilo vrijeme onoga dana kad je izgubio majku? To ga se nikada nisam usudio pitati jer, iako je njegova majka umrla u svibnju 1938., kada je njemu bilo toËno deset godina, u tom sam se mjesecu i ja rodio. Datumi su okrutni: naliježu jedni na druge, prekrivaju se. Novi naraštaji potiskuju, zamjenjuju stare. No, može li sin nadomjestiti prerano izgubljenu majku? Kako pronaÊi tu baku izgubljenu u zaboravu? Na nekoliko njezinih fotografija koje Ëuvam vide se one crte što se provlaËe kroz generacije, crte koje Êe možda naslijediti moj sin. Iste oËi, osobito one istaknute
- 19 -
jagodice i tanke usne. “Imaš stroga usta”, znala mi je reÊi Laura. Ali o njoj ne znam ništa drugo, ili gotovo ništa. Vjerojatno je dugo bolovala, prikovana uz postelju, prije nego što se ugasila. Troškovi za lijeËnike i ljeËilišta u Srbiji iscrpili su gotovo svu djedovu ušteevinu jedva godinu dana prije nego što je buknuo rat. Kad je otišao na frontu, moj je djed veÊ bio udovac. Bolest nije nimalo nagrizla blistavu ljepotu moje bake. Trebalo ju je uzeti natrag, i nju. Kao što je godinama kasnije trebalo uzeti natrag i moju sestru, njezinu unuku. »esto pokušavam njihove živote zamisliti kao dovršenu priËu. Užasavam se nedovršenih ulomaka, ne mogu prihvatiti misao da su ta dva života bila prekinuta. Ali ne znam pravila uz pomoÊ kojih bi bilo moguÊe razumjeti te prijevremene svršetke. Moja je baka umrla kao pogrešna sintaksa, kao zbrkani niz viška zavisnih reËenica, zagrada, upitnika, trotoËki, kao loše složena reËenica što tetura i nikamo ne ide. Je li moj otac mogao shvatiti odlazak te žene, tako nježne prema njemu kad bi joj zdravlje dopustilo da ustane, ali tako Ëesto u postelji u sobi u dnu hodnika, za koju su mu rekli da ima “umorno srce”? Kad je rijeË o mojoj sestri, ja nisam uspio shvatiti njezin odlazak, nisam pronašao gramatiËko pravilo kojim bih objasnio taj niz urednih reËenica, mahom kratkih i jasnih, u kojima gotovo uopÊe nema upitnika, ali sve završavaju s one užasne tri toËkice. I na kraju uskliËnik, konaËan i neshvatljiv. Iz tih gra-
- 20 -
matiËkih sluËajeva moj je otac izvukao samo jednu pouku. Dati i uzeti. Te su mi rijeËi sve ove godine do boli odzvanjale u glavi. Je li došlo vrijeme da prestanem bježati u nauËene strane jezike, i u one Ëiji se udžbenici gomilaju na mom radnom stolu? Oni mi služe kao zaklon, samo da više ne Ëujem priËu o Jobu. Dati, uzeti. Uostalom, ne znam kako je taj redak preveden. Ne želim znati. Malo se družim sa susjedima, moj je posao samaËki, a kad idem u kupovinu, samo me cjenkanje s pakistanskim trgovcima u mojoj Ëetvrti vraÊa u one duge godine kad nisam mogao izbjeÊi te tako obiËne, tako svakodnevne rijeËi. ObiËne rijeËi. Kao lud sam uËio strane jezike da se zaštitim od te dvije obiËne rijeËi. Da ih ostavim iza sebe, utopim u druge zvukove, u druge izraze. Ono što sam, ne razmišljajuÊi o dalekosežnosti toga, naslutio kao moguÊnost nove slobode kad sam poËeo uËiti engleski, pretvorilo se u užitak: kada sam prvi put otputovao u Englesku postao sam svjestan da se mogu izražavati na drugome jeziku. Bio je to ujedno i moj prvi susret s nasladom. Kao djeËak koji uËi kako samome sebi pružiti spolni užitak: uostalom, i to se dogodilo u isto vrijeme. Nikada nisam zaboravio taj osjeÊaj, dan∑danas mi engleska gramatika oznaËava iskustvo slobode ∑ i užitka. Engleski mi je donio nepoznati užitak, i jednu iluziju: dugo sam vjerovao da je dogaaje iz prošlosti, ako govorim engleski, nemoguÊe
- 21 -
prevesti. Da Êe mi se, ako ih pretoËim u rijeËi koje moj otac nikada nije izgovorio, u rijeËi nekog drugog jezika, izbrisati iz pamÊenja. U rijeËi kojih nije bilo kad je umrla Marianne. Laura nije znala za moje okove. Volim tu njezinu slobodu, jednostavnost s kojom govori o svojoj prošlosti, baš kao i o svakoj novoj stvari. Nju ne bole rijeËi iz njezina djetinjstva, ona se ne mora opasavati drugima kao pojasom za spašavanje. Obitelj mog engleskog prijatelja iz tih mladih dana nikada nije doznala za to moje udivljenje. Nije ni slutila da je poklonila drugi život trinaestogodišnjem djeËaku osuenu da udara o zidove vlastita jezika, podignute od debelih opeka samo dviju rijeËi: dati, uzeti. Samo su primijetili da nevjerojatno brzo napredujem. Edward, njihov sin, uz mene nije nimalo poboljšao svoj francuski, dok sam ja, ako sam se držao reËeniËnih sklopova koje sam savršeno savladao, veÊ od drugog jednomjeseËnog boravka u njihovoj kuÊi na sjeveru Londona mogao proÊi pod malog Engleza. Wanstead nije bila elitna Ëetvrt engleskoga glavnog grada niti je Edwardova obitelj bila upper∑class. No, razmjenu je organizirala gimnazija, a moji su roditelji slijepo vjerovali u školu. Njih bi iznenadio terenac obitelji Benslow, velike sunËane naoËale koje je Edwardova majka nosila danju i noÊu i unutrašnjost njihove napola boemske,
- 22 -
napola skorojeviÊke kuÊe. Meni je sve bilo novo, više Ëudno nego strano, pa ipak, ponos mi je nalagao da sakrijem stalno Ëuenje: od mikrovalne peÊnice do naËina pripremanja Ëaja, od popularnih serija na BBC-u do oca koji je iz sveg glasa pjevao dok je na videu gledao opere, od Edwardove uporne šutnje do buËnih rasprava u društvu, sve mi je u usporedbi s mojim životom izgledalo ludo, ekscentriËno, raspojasano… “Imaš li curu?” Edwardova je majka spustila prozor i vikala da svi Ëuju. Njoj to oËito nije smetalo, nizala je pitanja ne ËekajuÊi moje odgovore. Uostalom, otkako me s Edwardom doËekala u pristaništu u Folkestoneu, nije prestala govoriti. Potrajalo je dok smo pronašli auto i oca ∑ pretpostavio sam da rovera nije htio ostaviti bez nadzora ∑ i Ëim sam sjeo do svog novog druga, ona je upalila radio. “Prolazi li u Francuskoj Human League? Slušaj, ovo im je zadnji singl.” Sretna što Êe sa mnom podijeliti svoje oduševljenje, pojaËala je zvuk. Edwardova majka nije imala pojma da nikada dosad nisam upoznao neku englesku majku ∑ a nije imala ništa zajedniËko s mojom. Zaprepastila me njezina ležernost, njezina rašËupana kosa, zaglušna elektronska muzika, Don’t you want me baby?, ta napadna kola koja su u ludoj brzini projurila kroz Kent i za manje od dva sata stigla u London. Zvali su me svojim malim Mozartom: za njih sam
- 23 -
bio iznimno nadaren mladiÊ, simpatiËan ali neobiËan, Ëak Ëudan, koji se tako lijepo slaže sa svima, a osobito s Victorijom i Alexandrom, starijom i mlaom Edwardovom sestrom. Da, smatrali su me genijem koji obeÊava i koji s nevjerojatnim sluhom zaËas uhvati svaki naglasak. Kasnije sam shvatio da sam tom sposobnošÊu mogao uvrijediti one Ëije sam izraze i naglaske i nehotice dobro oponašao. Ako moj sugovornik loše govori engleski, meni se i danas dogodi da odgovorim na jeziku koji je više nalik na fonetsku splaËinu. No Victoriju je i Alexandru zadivio moj muziËki dar, moj apsolutni sluh, i mi smo plesali uz glazbu zadnjih hitova na Top 10, koje bih za nekoliko minuta znao napamet. Na svakom povratku iz Engleske ∑ kad bi mi se smirili grËevi u želucu i napadi povraÊanja koji su mi zagorËavali svaki prelazak preko La Manchea ∑ ponosno sam pokazivao svoje singlice na koje sam potrošio cijeli džeparac. One su mi služile umjesto teËajeva engleskog izmeu dva boravka. Tada sam poËeo izmicati svojim roditeljima. VeÊ sam bez njihova znanja ovladao svojim tijelom, a sada se izmeu nas isprijeËio i novi jezik, jezik koji oni nisu znali, nisu znali jedne jedine rijeËi, jednog pravila sintakse. Jezik koji mi je omoguÊio da pobjegnem od biblijskih citata, od našeg malog provincijskog gradiÊa, a poslije i iz svoje rodne zemlje. U školi sam bio odlikaš. Moji roditelji više nisu imali utjecaja na mene. Uzoholio sam se, jesam li ih pre-
- 24 -
stizao, ispravljao? “Naš je sin darovit! Kad nae svoj put, sve Êe doÊi na svoje mjesto.” Jesam li za vrijeme obroka htio Ëitati zato što mi je razgovor s njima bio dosadan? Majka mi je dopuštala da jedem sam, u kuhinji, nalakÊen, s knjigom pored tanjura. Nakon boravka kod obitelji Benslow shvatio sam da Êu u svoj život moÊi pustiti druge živote samo ako ih potražim u rijeËima drugih. “Ipak, ne možemo braniti djetetu da Ëita.” Tek mnogo godina kasnije, kad je umrla moja druga baka, ona što je pokopana u Austriji iz koje nikada nije htjela otiÊi, razumio sam stav moje majke. U svojoj boli, ili ljutnji, pokušavajuÊi ispriËati nešto veselo o ženi koju je upravo pokapala, izletjela joj je ova reËenica: “Nikada neÊu zaboraviti. Oduzimala mi je knjige koje bih posudila u školskoj knjižnici. Govorila je da imam pametnijeg posla nego zabijati nos u knjigu.” Smrt nije izbrisala to poniženje. Ne možemo se pomiriti s onima koji su nam se zaboravili ispriËati. Ja nikada nisam htio oprostiti onome koji je pokosio moju sestru i njezina malog prijatelja onog nedjeljnog popodneva u listopadu, dok je nad Šampanjom padala sitna kišica a ja Ëitao ne znam više koji roman Agathe Christie. Što je tada radila moja druga sestra? Što smo radili u trenutku kad se automobil bezobzirno zaletio u bicikl, u trenutku kada je, vjerojatno, pala na rubnik trideset metara dalje od mjesta
- 25 -
nesreÊe, slomila vrat a zatim joj, nekoliko trenutaka kasnije, prestalo kucati srce? Je li gospoica Marple riješila sluËaj ubojstva u vlaku koji je s postaje Paddington krenuo u 16 i 50 sati ili je, u trenutku kada je moja sestra otrgnuta od svoga malog prijatelja koji ju je na biciklu zagrlio oko pasa, još uvijek tapkala u potrazi za krivcem? Ona nije mogla vidjeti auto ni lice šoferËine koji joj je presjekao zavoj dok je skretala, ali što je osjetila u trenutku udara, i u zraku prije nego što je pala na mjesto na kojemu se zaustavio njezin život? Na mjesto na kojemu je završila njezina priËa. Još uvijek pokušavam rekonstruirati taj dan minutu po minutu, pokušavam se sjetiti sati prije nego što se oglasilo zvono. Upravo onih trenutaka prije nego što sam u dnu stepenica ugledao policajca. »ovjeka na zadatku. Rado zamišljam da mu je bilo teško pri srcu iako nas nije poznavao. Ta me misao tješi, volio bih se sjetiti njegova pogleda. Je li bio suÊutan? Prestrašen? Jedno je sigurno: kad sam poletio prema vratima nisam bio dovršio roman Agathe Christie. Nikada ga više nisam ponovo otvorio. Nikada neÊu doznati ime krivca.
- 26 -
- 123 -
Cet ouvrage a bénéficié du soutien de Culturesfrance, opérateur du ministère français des Affaires étrangères et européennes et du ministère français de la Culture et de la Communication. Ova je knjiga objavljena uz potporu Culturesfrancea, tijela francuskog Ministarstva vanjskih i europskih poslova te francuskog Ministarstva kulture i komunikacija.
Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Glavni urednik Seid SerdareviÊ Urednica Ana Grbac Korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Robert Harding Picture Library Ltd / Alamy Godina izdanja 2010., rujan (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-170-5 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20
- 122 -
- 124 -
www.fraktura.hr