Karnera
-
Milorad Popovic
Karnera roman
-1-
-2-
Milorad Popović
Karnera
Fraktura OKF -3-
© 2012 Milorad Popović All rights are represented by Fraktura Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-468-3 (Fraktura) ISBN 978-86-85747-54-0 (OKF) CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 832153 CIP – Katalogizacija u publikaciji Centralna narodna biblioteka Crne Gore, Cetinje COBISS.CG-ID 21336336
-4-
I.
Karnera
U tri borbe do finala prvenstva Jugoslavije u teškoj kate-
goriji protivnici su mu sastavili jedva dvije runde. Premda je za svih ovih godina treninga, s manjim i većim prekidima, sakupio i šezdesetak pobjeda u drugoligaškim mečevima, nije ovladao osnovnim pravilima škole boksa – kretanje na prstima, držanje glave i ramena, gard, eskivaže i udarci iz tijela. Gazio je punim stopalima, i kad je krošeima izmahivao u prazno, zanosio se i gubio ravnotežu. Udarao je odozgo, više otvorenom rukavicom – kao da baca kamen – ali sve one vitke, muskulozne delije gubile su dah od pometnje koja je ostajala iza tih strahovidnih slabo kontrolisanih udaraca. Jednostavno, bili su zbrisani na prepad: čim je div iskoračio iz svoga ugla, zauzimao je polovinu ringa. Protivnici su ostajali zgužvani, zbunjeni, presamićeni od siline zamaha, i mase koja se obarala na njih. U finalu ga je čekao ljubimac beogradske publike, iskusni šmeker i najbolji tehničar među domaćim teškašima Bane Sovrić, četvorostruki prvak Jugoslavije i dvostruki šampion Balkana. Na mjerenju je pored Karnere podsjećao na slabo uhranjenog dječaka. Niži za cijelu glavu i lakši više od četrdeset kila, prvak je motrio diva, pažljivo, ispod oka tražeći mu slabe tačke. S ovakvom strvinom dosad se nije borio. Takav primjerak kapitalca nije vidio ni pod cirkuskom šatrom: njegove čeone i jagodične kosti nalik su anatomiji neke -5-
čudnovate životinje. Karnera nije ni pogledao protivnika. Šampionov prijatelj i mecena, novinar Sporta Saša Gec, koji je prisustvovao mjerenju, zabrinuto je posmatrao Karneru. Tako tupi i neizražajni pogled svojstven je imbecilima koji su životinjski uporni i svirepi. Šampion je bio primjetno nervozan. Hitrim korakom napusti salu za mjerenje: tek na izlazu sjetio se Geca. Okrenu se da ga potraži pogledom, ali ovaj ga je već pratio u stopu. “Seljačina… likvidiraću ga prije završetka druge runde”, reče kao za sebe, ali dovoljno glasno da ga čuje novinar. Njihova borba bila je posljednja na programu. Publika je riknula od smijeha kad je Karnera, ne mogavši se provući između gornjeg i srednjeg konopca, jednostavno prekoračio gornji konopac. Zablenuo je negdje prema stropu dvorane. Snažna svjetlost reflektora više ga je opčinila od mnoštva razularenih ljudi. Marko Crni uhvatio ga je za rame i okrenuo prema sebi, fiksirajući ga između obrva, snažno mu pritom masirajući ramene mišiće. “Ne misli na publiku… Ćeraj ga u ugao… ide lijeva, lijeva – onda desnom ga zakucaj. Samo naprijed. Duplo si jači. Rasturićeš ga.” Prodorni zvuk gonga natjera publiku da zanijemi. Kao da ih je prestrašila ogromna Karnerina tjelesina, koja se u dva kroka našla na sredini ringa. Marku Crnom ne sviđe se ovakvo reagovanje publike: više puta bio je svjedok lucidnih predskazivanja gomile. Karnera je, po običaju, otvorenog lica i grudi, nasrnuo na prvaka, da ga u prvom naletu odbaci na konopce. Dosad je sve protivnike rušio u zaletu, na istu foru, prije nego što su se uspjeli snaći, osjetiti prostor u ringu. Samo, Sovrić je bio fakin, dijete s Čubure, koji je u rukama imao preko dvjesta pobjeda. Pažljivi hroničari plemenite vještine – znam da mnogi drže da je boks obična -6-
makljaža dvojice nasilnika – zapamtili su da Sovrić nikada nije razočarao kad je trebalo. Tako rijetka osobina među teškašima. Dočekao je diva naizgled opušteno, i treptaj oka prije nego što je Karnera izmahnuo, napravio je polukorak naprijed s tijelom posavijenim u desnu stranu i ispod njegovih šaka zavukao mu polukroše u želudac. Divu otkazaše koljena: tako da daske na podu zacvilješe. Ništa nije shvatio. Samo je pogledao prema svom uglu. Urednika Sporta podsjeti na nekakvu mitološku napuštenu bebu. “Trifune, diži se… diži se, volino.” Divu je u ušima odzvanjalo rođeno ime. Jedino ga je još tako zvala majka Pavija – i Martin, kad je bio bijesan zbog nečega. Na pet je prikupio dah. Sudija Novišić komandovao je boks. Sad se bacio na Sovrića: učini mu se da ga ima. Zamahnu desnicom – u prazno. Svom snagom tresnu u konopce, takvom silinom da se gradonačelniku Beograda Branku Pešiću, koji je sjedio u prvom redu, učini da će iz poda ringa izvaliti stubove koji drže konopce. Sovrić mu je stajao iza leđa, mangupski ga pozivajući rukavicom. Karnera se kao ranjeni medvjed odbaci od konopaca. Opet u prazno. Publika je urlala. “Livor Crnogorac… Livor Crnogorac.” Na početku druge runde primio je još jedan udarac u pleksus. Jedva je ostao na nogama. Nije više napadao silovito. Oprezno je kretao naprijed, sa rukavicama u visini grudi i dijafragme. Ali, prvak ga nije pokušao s distance gađati u otvorenu glavu. Odskakao je korak unatrag, ili se provlačio između Karnerinih ruku, udarajući prednjim lije vim direktom, i onda se pribijao uz njega hvatajući ga preko pasa. Divova nemoć rasla je iz trena u tren. Trebalo mu je prostora da zamahne. Kad se ne doimaju strašno, divovi su vrlo smiješni, a smiješan čovjek na najtanjoj je niti između -7-
uzvišenog i tragičnog. Izgledalo je da su se sijalice nad ringom zanjihale od siline urnebesa i smijeha u trenutku kad ga je Marko Crni ošamario u pauzi između druge i treće runde. “Bori se, mrcino. Vidiš da te zajebavaju. Bori se, ili ću predati borbu.” Grubim pokretima čistio mu je znoj s lica. Ne bi li mu nanio što veću bol. “Sto puta ti kažem, ne trči za njim.” “Presijeci mu kretanje s kontra strane: idi kontra njega, kapiraš.” Pokaza mu rukom pravac kretanja, kako će mu skratiti prostor i sustići ga. “Kad ga satjeraš u ugao, stalno prednji direkt, nanišani ga prednjim, onda plasiraj desni. Ne drži u klinču, ne rvaj se – iz klinča korak natrag pa kontra desni.” Marko Crni se zanio, i tek kad gong udari treći put, primijeti da ga pulen ne sluša. Pogled mu je bio fiksiran nekamo u dubinu dvorane, prema sjevernoj tribini. Prvak mu potrča u susret, kao da će pregaziti protivnika, onda se ukopa na sredini ringa, vrteći desnom rukom u krug, poput Cassiusa Claya. Publika je urlikala, kao na nekoj kečerskoj ili cirkuskoj predstavi. Pukovnik Paunović, crven u licu, stiskao je znojavim rukama koljeno bljedolike brinete i hroptao: Livor, livor. Brineta, bivša balerina, iz bolje beogradske kuće, kći čuvenog pedijatra Karanfilovića, padovskog đaka, ipak se smješkala, ne znajući što joj je neprijatnije: vonj pukovnikovog tijela ili ovo besmisleno rvanje. Bez želje da shvati bokserska pravila, mislila je da ovakvi sportovi privlače samo nedelikatne osobe, s izraženim ubilačkim nagonima. Sovrić se još jednom provukao ispod Karnerine lijeve ruke, ali ovaj put na pogrešnu stranu: naletio je na protivnikov kroše, koji ga prosto podiže i ponese. Sudija, mali -8-
čovjek ptičje glave, sačeka ga da se bokser pridigne, obrisa mu rukavice i dobrih ga je petnaest sekundi nešto upozoravao. Onda se sudija, neočekivano sporo za svoje vazdušasto tijelo, okrenu Karneri i kazni ga javnom opomenom, pokazujući da je protivnika udario nedozvoljeno, iza uha. Gorostas samo zavrti glavom: nikad nije razumio zbog čega su ga cijeloga života spoticali ti sitni, kočoperni ljudi kojima on ni u čemu nije bio smetnja. U istom minutu prvak je još jednom letio na pod, ovaj put pogođen direktnim udarcem u nos. Sve mu se pred očima okrenulo i dobilo elipsast oblik, čak se i figura slabašnog sudije zaoblila i ostala bez oslonca. Sada je sudija morao brojati: istina, dvostruko sporijim tempom nego što predviđaju pravila. Sovrić je još ošamućen držao visoki gard s rukavicama priljubljenim uz samo lice, takozvani dupli de kung. Savijao je glavu, podmetao lakat, pokušavao u klinču ušnirom rukavice pocijepati protivnikove arkade: isprobao je sve prljave trikove koje je naučio od starog Laza Džepine, jednog od prvih predratnih beogradskih profesionalaca. Nije se više pokušao izvući stepovima ulijevo ili udesno. Osjećao je, izgrađenim instiktom, da ga dekoncentrisanog i ošamućenog može dokrajčiti neka nasumična frljoka. Pokušavao se odmarati u klinču, ali svaki sudar s Karnerinim tijelom toliko ga je iscrpljivao da više nije osjećao ruke i ramena. Zaklinjao se kasnije da mu se činilo da je u Karnerinom tijelu željezo umjesto kostiju i mišića. Svi u dvorani očekivali su, sa strahom, a ipak nestrpljivo, kad će ga div još jednom strefiti punim udarcem i okončati ovo mrcvarenje – i lakrdiju, kako će napisati u novosadskom Dnevniku novinar S. Čavoški. Žamor je prekinuo udarac gonga – Marko Crni do smrti je tvrdio – pedeset pet sekundi prije isteka trećeg minuta. Sovrić jedva dobaulja do svog ugla. Martin -9-
je ćutke skidao rukavice svom takmičaru. U zraku je smrdjelo na prevaru. Sudija u ringu brže-bolje pokupi bodovne liste kolega pored ringa, pozva boksere i podignu ruku sta rog-novog prvaka. S razglasa se oglasio zvanični spiker: Preglasavanjem sudija s dva prema jedan, prvak Jugoslavije u teškoj kategoriji za 1968. godinu je Branislav Bane Sovrić. Karnera se u trenutku ukopao u mjestu – ne shvatajući ništa – kao izgubljeni seljak opljačkan u tramvaju. Marko Crni opsova sudije, krvavo, kako to znaju u narodu, gdje se pogana riječ prenosi s pâsa na pâs. Prvak nije pokazivao radost kad mu je sudija podignuo ruku. Kao da je htio što prije pobjeći, ne samo iz ringa nego i iz hale. I publika napusti dvoranu potuljenih strasti, bez želje da komentariše neobični završetak meča, ili da se veseli pobjedi svog idola. Karneru su odvukli s ringa tek kad su organizatori isključili električno osvjetljenje. Lazar Mutap
- 10 -
II.
Predskazanje
Isti čas kad je Trifun Trifković čelom pao u meku rumeti-
novu svilu i zaplakao, prije nego što su prvi kokoti zapjevali u Prosenom Dolu, Stanislava Mirkova, koja će cijeli radni vijek biti medicinska sestra u specijalnoj ortopedskoj bolnici u Risnu, usnila je san da će se Paviću Tripkoviću, iz Osojne Ožegovice, roditi muška glava koja će, preživi li dvadeset osmu godinu, biti poznat čovjek u svijetu, ali će se pošto napuni četrdeseto ljeto, morati svake godine da se pazi između devetnaestog i dvadeset osmog avgusta, od Preobraženja do Velike Gospođe, te da se dobro pripazi od vode i vatre. Ako se u to vrijeme okane putovanja, rizičnih poslova i svađa, i te dane bude provodio u prostoru koji mu kućna vrata zatvaraju, doživjeće duboku starost. Stanislava, koja je na Preobraženje 1940. napunila petnaest godina – bila je više djevojčica nego prispjenica – čim se pridigla iz drvene koćete čiji je stramac umjesto vune bio napunjen labudinom, ispričala je san tetki Gospavi, koja je još ležala u gvozdenom krevetu s čeličnom šuštom, na drugoj strani velike sobe za spavanje. U velikoj kamari bilo je natikano jedan uz drugi pet drvenih ležaja i jedan gvozdeni. Još je povjerila tetki da joj je neki glas iz velike dubine kazao da ona mora, koliko je danas, ošišati đetiću pramen kose s čela, inače ga pop Boško neće zateći živa da ga stavi u mali krst, pa će nekršten, daleko se kazalo, otići Bogu na ispovijed. - 11 -
Samo uru vremena prije nego što su Stanislava i Gospava, ni žive ni mrtve, prispjele iz Prosenoga Dola u Osojnu Ožegovicu – upravo u vrijeme kad je Prosedoljka usnila neobičan san – Pavija, žena Pavića Tripkovića, poslije četiri puna čela, dva dana i dvije noći rodila je muško dijete. Ženica sitnih kostiju, s dvije debele žile na tankom vratu, držala se tankim vretenastim rukama za uzglavlje stolovače neće li se konačno osloboditi toga antipatnika koji se još od Blagovijesti znao tako gicnuti u njenoj utrobi da je za cijeli minut ostavi bez daha. Stolovaču su na drugu stranu vukle dvije krupne seoske babice, Joke Nikolina i Jela Milanova, ali dijete nije htjelo napolje, iako je noć bila blaga, a mjesec žut i velik kao najveći kolut njeguškog sira. Počelo je i peto čelo, Pavija je gubila snagu i posustajala, i kad su babice izgubile nadu da će se majka i dijete rastaviti kako bog zapovijeda, prvi je kokot zapjevao u Osojnoj Ožegovici, i iz ženina međunožja pomolila se glava koja je više ličila telećoj nego djetinjoj. I prvi glas od djeteta bio je sličniji telećem mukanju nego vrištećem plaču novorođenog dvonogog insana. Joke Nikolina, i da su joj ponudili najljepšu žensku jaketu, ne bi mogla nabrojiti koliko je u ovih četrdeset godina, otkad je došla u dom Tripkovića, porodila Ožegovki, Ržedoljki, Lastvanki, ali se mogla zakleti da nikad nije vidjela toliko mlâde, čija su bedra i šake bile kao u naprednog jednogodišnjaka. Nebilourok, nebilourok, nebilourok, sebi je u bradu pobožno mantrala seoska babica i vidarka dok je dječaka prinosila limenom kainu s pripremljenom mlakom vodom. Pošto ga je babica čvrsto uvila u široke bijele povoje, s rukama uz tijelo, tako da je mogao pokretati samo usta i oči, i postavila u kolijevku, na vratima kuće pojavila se mlada Stanislava, koja je bila uzela nôžice od Rada Golubova, seoskoga berberina, koji se hvalio da je na služenju vojnoga - 12 -
roka, u štabu Druge armijske oblasti u Sarajevu, šišao i generala Janka Vukotića. Prosedoljka je dohvatila žuti čuperak s dječakova čela, i tek iz trećeg pokušaja otkinula drhtavim rukama nekoliko svilenkastih vlasi. Već do prvoga Božića svi su Ožegovičani i Prosedoljci zaboravili na san male Stanislave, pa i sama dječakova majka Pavija, muškobanjasta i muonata žena uskih kukova i malih sisa s bradavicama dvanaestogodišnjeg dječaka, koja se grubo posprdivala sa bajalicama, vjetrogonjima, zduvačima, posebno gatarama i njihovim nedokazanim predviđanjima budućnosti. Pobožna Pavijina svekrva Mitrana vjerovala je da joj je snahu obratio nečisti duh, jer je često iz čista mira kidisala na muža, izvanjeg đevera ili komšije, klela ih i u kâm zatucala: Strelica te pogodila; Grom ti se niz rbat sprca; Grob ti se ambisa. Posebno se voljela narugati svekrvinu praznovjerju: kad god je zagrmjelo ili je sijevnula munja od Planinika, Pavićeva majka Mitrana pomolila se Bogu: Slava Tebe Bože Gospode, a Pavija bi se, kao kad prisipa treću rakiju popu Bošku, posprdala sa silom nebeskom: Poserem mu se u bradu. Ipak, roditelji dječaku nijesu dali đedovo ime, kako je to bio običaj u njihovoj familiji otkad pamte za sebe, najmanje deset pâsova – jer SimonTripković bio je suženkast, tankovrat i tankonog, presmičiguz na ujčevinu – nego su mu na djenuli ime Simonova oca Trifuna, koji je mogao nâšte srca popiti bocu masla i prebaciti ga kamenom s ramena svakome u devet zagorskih sela. Trifun Mali, kako su ga zvali stariji Ožegovičani i Zaseljani, u četvrtom razredu osnovne škole rastom je bio dostigao svoju prvu učiteljicu Milicu Nikolinu – kćerku stare babice koja ga je prva okupala i povila u bijele platnene povoje – a na polamaturi je za cijelu romaču bio viši od od Vidaka Damjanovića, direktora škole u Prisojnoj Ožegovici. Po stasu i izgledu – žute subjelkaste dlake po- 13 -
maljale su mu se na licu, nogama i prsima – slobodno se mogao prošvercovati među maturante, ali da se mjerilo samo znanje, ni u jednoj gradskoj školi ne bi položio ni peti razred osnovne. Sveske i knjige bile su mu masne, aljkave, slova velika, razvučena i neujednačena. Tablicom množenja i dijeljenja će razbijati glavu i u zrelim godinama, a imena glavnih gradova socijalističkih jugoslovenskih republika utvrdiće tek na gostovanjima s Bokserskim klubom Lovćen. Nastavno vijeće škole u Prisojnoj Ožegovici saglasilo se s direktorom Damjanovićem da je Trifun umno zaostao, i jedino je nastavnik ruskog jezika i geografije Mišo Drašković – koji je zbog nezgodnog karaktera, a ne zbog pića i nepoštovanja partijskih funkcionera premješten iz cetinjske škole Njegoš u ovu zabit – tvrdio da je dječak-kolos dovoljno inteligentan, ali da ne zna što će mu u životu više znanja nego što je već naučio u seoskim poslovima. Trifun se odista pravio blentaviji nego što ga je bio bog dao. Satima je, kao neki osuđenik, sjedio u zadnjoj klupi posavijen u ramenima, tupo buljeći u udžbenik ili teku. Kad god ga je prozvao nastavnik, lijeno je ustajao podbočen nad klupom, misleći kako se sitniji ljudi, poput njegovog oca i majke, mogu, kad hoće, lakše sakriti, i ostati neupadljivi. Za veliki odmor obično je sio uz drvenu ogradu dok su drugi dječaci vitlali okolo, predajući jedan drugome botû ili trčeći za krpenjačom, a djevojčice nešto ćućorile i kikotale se stojeći u krugu. Trifun je jedini u cijeloj školi iz fizičkog vaspitanja imao dvojku, jer je lopta od njega odskakala kao od velikoga panja, i zato ga niko nije birao u igrama između dvije vatre i nogometa. Bio je duplo teži i isto toliko sporiji od seoskih dječaka, koji su skakali kao divokoze. Ipak, jednom će i on zaigrati loptu, jer pri kraju školske godine, u vrijeme prašeka krtole, polovina dječaka nije došlo u školu. - 14 -
Bego Mašin, omaleni krivonogi kopiljan koji je ličio na Dragoslava Šekularca, nije mu davao mira. Ajde, ajde, Trifko, fali nam jedan. Samo stani na beka. Bego je bio glavni na terenu, sam je sastavljao, ne samo svoju nego i protivničku ekipu. Uzeo bi loptu od svog golmana i driblao do besvijesti. Posebno bi se nameračio da vadi vodu nekom visokom kra katom protivničkom igraču. Tijelom bi krenuo na desnu stranu, a onda mu špicem probacio loptu između nogu, potom je stao na loptu i sačekao ga da mu još jednom probaci kroz noge. Trifun je onako veliki, kao usporeni film, bio rođena žrtva koju je dugo čekao. Bego je cijelo vrijeme loptu gurao na stranu terena gdje je stajao novi igrač. Ajde, ajde, da te vidimo, izazivao ga je držeći loptu ispod noge. Trifun je zamahnuo nogom široko kao kosom, i zamalo pao. Bego je loptu gurnuo u stranu samo dvadesetak santimentara. Dođi, dođi, još ga je mamio poluokrenut leđima. Trifun se opet zaletio, i lopta mu je petom proturena kroz noge. Sad je Bego s loptom bio iza Trifunovih leđa. Smijeh dječaka pretvorio se u alak, a djevojčice su se kao po komandi iz kruga postrojile u pravocrtnu vrstu glasno se kikoćući. Trifun je dahtao. Ajde, Trifko, evo je. Dohvati je, mamio ga je Bego pogledujući ga samo krajičkom oka, više okrenut prema onima koji su se bili zacijenili od smijeha. Trifun sunu, brže nego što je to iko očekivao: Bego još jednom zarola krpenjaču, ali prije nego što se uspio okrenuti, otpozadi ga, ispod koljena dohvati noga velika kao raonik i odiže od zemlje. Nastao je opšti muk. Bego je ležao sklupčan na travi, onda se polagano pridigao, na laktove i koljena. Što je govedo. Ono tamo je lopta. Trifun je pomalo zbunjen, jer su svi gledali prema njemu, slegnuo ramenima. U toj smetenosti bilo je i neosviještene nadmoći koja je govorila: Ko ti je kriv. Sam si tražio. - 15 -
Trifun se bržim korakom vraćao kući iz škole nego što je iz kuće ujutro grabio prema školi. Na vrhu glavice koja dijeli Osojnu od Prisojne Ožegovice, na dobrih stotinu metara od kućnih vrata, koja su u ovo doba godine uvijek bila otvorena, čuo je nepoznati muški glas, krupan kao da dolazi iz neke dubodoline. Ovaj glas toliko ga je privukao da nije – kao što je imao običaj svaki dan u povratku – ni poglednuo prema torini, nego je odmah upravio korak prema ulazu u kuću. Još s vrata je opazio neobičnog gosta u sivoj uniformi sa zategnutim širokim kožnim opasačem. Najprije ga je iz nenadio mali rast neznanca, jer je po dubini glasa očekivao nekog gorostasa. Istina, imao je veliku glavu, crnu valovitu kosu i dugačke zasukane brkove. Kapu titovku sa crvenom zvijezdom petokrakom bio je položio na tavulin ispred sebe s desne strane od dubokog pjata punog zelja i kastradine. “Je li ovo Trifun”, okrenu se čovjek u uniformi prema domaćinu. “Jes.” “Kakva momčina. Dođi ovamo da te ujak zagrli.” Kićun se morao posaviti da ga čovjek u uniformi omasti svojim brcima, na čijim su krajevima, koji su podsjećali na krila od lastavice, visili komadići skorupa iz mješine. “Stani tun. Ne mrdaj. Da te nešto častim. Valja se. Dosad te nijesam vidio.” Istrgnu hitrim pokretom – kao da vadi livor – iz zadnjeg džepa pantalona veliki crni novčanik sa pregradama i iz pozamašne bale uredno složenih novčanica izvadi jednu crvenu stotinarku. “Nijesi treba, Golube”, prvi se put javi Pavić, koji se bješe još više usuka i premliječio od strahopoštovanja pred stidnim gostom. “Muč. Prvi put vidim sestrića.” Onda se okrenu Trifunu. “U koji si razred.” - 16 -
“U sedmi”, prvi put nešto promrmoli Trifun. “Ma je li moguće. Tolika momčina u sedmi razred. Kako učiš? Ako si na Pavića, nijesam te treba ni pitat.” Okrenu se kepec u uniformi prema Paviću, koji je bio ni živ ni mrtav. “Samo slušaj, i neće bit problema”, odmjeri čovjek sa epoletama Trifuna od glave do pete, i onda se okrenu prema domaćinu. “Prvoga setembra iduće godine da ga dovedeš na Cetinje. On je rođen za milicionera. Jesi li razumio?” Gost više nije okretao glavu prema Trifunu, koji je jedva čekao da se povuče prema sjenovitom dijelu velike prostorije u kojoj su razmješteni kreveti za spavanje. Postavio je knjige pored svog kreveta, izvukao mali drveni tronožac u obliku polumjeseca, i tek mu se onda toliko razbistrilo u glavi, da je iznenadni gost majkin brat od strica Golub Tomić, zamjenik načelnika Škole milicije na Cetinju. Pavija je često pominjala Goluba: kako je kuražan, te kako je hitar ka vidra, te kako mu je lično Savo Joksimović darovao pištolj, i on je veli pored svega nije odvajao od rođene sestre Bose. I lijepo joj je rekao, kad su došli Tripkovići da je prose za Pavića, ne idi, sejo, u tu vukojebinu, naću ti ja momka, odole do Vidrovana, kakvoga ti zaslužuješ. Trifun je znao da je riječ ujaka Goluba zakon. Znali su to i Pavić i Pavija. I narednih petnaest mjeseci ćutali su kao da ga spremaju na zlu pogibiju, a ne u školu narodne milicije. Prvu noć na Cetinju Pavija i Trifun konačili su u Golubovom stanu preko puta Banovine, u koji se on bio nedavno uselio pošto se prethodni stanar pomoćnik ministra Nikinović, zajedno s republičkom Vladom, preselio u Titograd. Ujutro je Golub, da to vide svi đaci i nastavnici, sam lično smjestio novopečenog pitomca iz Osojne Ožegovice u internat škole milicije, u Zgradi Divizije. Pitomci su u prvi - 17 -
mah zazirali od Trifunovog rasta i od poganog kapetana Tomića. Ali strah seljačeta od prekidača za struju i njegov nazalni glas s razvučenim samoglasnicima nijesu mogli zaustaviti podgurkivanje i prigušen smijeh novopečenih drugova. Već je trećega septembra cikotićki fakin s brijega od Morače, Beli Mišović, sinovac generala Đoka Mišovića, stavio Trifunu papir između nožnih prstiju i zapalio ga šibicom. Trifun je vrtio nogama kao da vozi biciklo, a kad mu je vatra počela prljiti kožu, mladi džin poskakivao je na kre vetu mumlajući. Ajde, ajde. Svi u spavaonici valjali su se od smijeha po podu. Drveni ležaj ispod Trifuna je popustio. Mladić se prevrnuo ispod kreveta, i skočio. Je li živo? zavapio je. Dok je vikao, vatreni su pramenovi stvarali crvene plikove na koži između njegovih nožnih prstiju. Trifun je sanjao kako se teli Bjelulja, prvoteoka, i da se tele zaglavilo, pa da ga on vuče za uši kako bi se krava nekako oslobodila bremena. Nastao je urnebes. Jes, jes… Živo je. Živo je. Uto se otvoriše vrata spavaonice, škljocnu šteker i škiljava električna sijalica osvijetli spavaonicu. Brkati dežurni vaspitač s drvenom protezom namjesto lijeve ruke, s nasađenom nesimetričnom dječjom šakom preko koje je navučena kožna rukavica, zavrišta. Ujutro u sedam svi na raport kod načelnika škole. Jednom je načelnik škole, bivši obućar iz Prčnja Pavo Petović, rekao da je ijedan pitomac ponavljao razred i izgubio pravo školovanja za čuvara javnog reda i mira, to bi sigurno bilo ono motovilo iz Osojne Ožegovice. Trifun je, pogotovo od Blagovijesti do Markovdana, provodio više vremena oko stočnog pazara u Donjem Kraju nego u školi. Istina, u trećem razredu imao je iz svih osam predmeta slabe ocjene, i načelnik bi mu sigurno dao šupkartu – ujak Golub već je bio prekomandovan za šefa Udbe u Ulcinju – da na- 18 -
stavnik fiskulture Stanko Vukić nije odnekud nabavio atletsku kuglu za bacanje. Bivši sokolaš i desno krilo predratnog Crnogorca vjerovao je da su seljački sinovi nadareni za bacanje kugle. Pokazao im je osnovnu tehniku izbacivanja: treba je priljubiti uz bradu, napraviti poluokret u desno i izvući izbačaj iz cijelog tijela, iz pete, kuka i ramena. Tijelo daje veću snagu izbačaju nego sama ruka, jeste li razumjeli? Onda ih je prozivao, prvo one sitnije i slabije momčiće, a poslije njih rumene glavate vrdžopce sa šakama poput lopata za čišćenje snijega. Na kraju je pozvao Trifuna, koji ga je podsjećao na jetija. Trifun je uzeo kuglu, ne iskoračujući, i bacio je kao jabuku. Gvozdeno đule palo je dalje cigla četiri metra od mjesta kamo je kuglu prethodno bacio Špiro Đuričić, bezvrati zubonja, čije su opuštene ruke dosezale ispod koljena. “Bravo. Svaka čast”, poletio je nastavnik Vukić prema Trifunu i pružio mu ruku. Mladi div bio je iznenađeniji od nastavnika, i zaboravio je da prihvati ponuđenu šaku. “Jesi li dosad bacao kamen s ramena?” nastavio je stari fiskulturnik. Trifun je slegnuo ramenima. Od svih domaćih poslova najviše je volio čuvati stoku. Kad dojavi krave i ovce u Bijelu Goru ili Planinik, zavukao bi se u neki hlad i drijemao dok se sunce nije primaklo zalasku. U povratku je stoku pojio na Krstači, ali on sam nije pio kišnicu iz ubla, nego je dojio krave poput teleta. U prvi mrak spraćao je krave u torinu, svaku pogladio po njušci, i prije nego što je za sobom zapriječio ulaz od torine drvenom ljesom, poturio bi glavu ispod trbuha muškog teleta i podigao ga na ramena. Tako je svaku ubóga noć za godinu dana ponavljao isti ritual, dok pristasali junac nije primakao dvjesta kila težine. “Nema veze. Prvijenstvo u atletici je dvadeset petog maja. Tražiću od načelnika da ti do takmičenja dadne duple - 19 -
bonove za ishranu.” Trifun nehotice obliznu suva usta. Stalno je bio gladan, i zato je stajao zadnji u redu u milicijskoj menzi, da mu se smiluje kuvar za malo repete ili da pokupi kakav okrajak hljeba s praznih pjata. Jer, crveno meso i slanina bili su mu gadljivi. Zato je najviše mrzio novembarske praznike, kad je seoski mesar Veliša Turov dolazio da zakolje onoliko živôg koliko će familiji trebati da prezimi do Đurđevdana. Nije se nijednom usudio predložiti ocu da prodaju svoju telad i ovce i kupe od drugog domaćina već zaklanu stoku, pa je tih dana kao manit lunjao Bijelom gorom. Stoga da mu nije Pavija na Cetinje jednom mjesečno donosila bijeli mrs, suvi sir i skorup, Trifun bi sigurno zaradio jeftiku ili bi mu se krv pretvorila u surutku. Prvijenstvo Crne Gore u atletici održano je na novoizgrađenom fudbalskom stadionu Lovćena. Juniori su nastupili prvi dan. U bacanju kugle bilo je devet takmičara. Trifun jedini nije imao patike, jer za njegova stopala nije bilo sport ske obuće u cijeloj republici, čak ni u garnizonu JNA u Maslinama. Ljeti i zimi nosio je istu obuću, gumene žabice s kaišem i preglicom, koje je Fiko Becić, u Ivanbegovoj ulici, izrađivao posebno za njega. Ostali su se bacači prije prve serije i prozivke sudije Šulera Radulovića skoro cijeli sat zagrijavali vrteći vratom, ramenima, kukovima i koljenima. Nastavnik Vukić upozorio ga je da je glavni favorit među juniorima pulen Voja Vračara, sedmostrukog prvaka Crne Gore, Bakir Tanović, sin čuvenoga staropodgoričkog mesara Asima Tanovića. Bakir je bio za pola glave manji od Trifuna, okruglast, crvene šije i neobično okretan za svojih sto trideset kila. Trifun je onako bos, zavrnutih nogavica i rukava, kao od šale u prvom pokušaju prebacio mladom otutašnom Titograđaninu skoro cijeli metar. Bakira je naprosto presjekao Trifunov hitac, pa je poslije dva puta prestupio i zamalo - 20 -
nije izgubio drugo mjesto od Nikšićanina Perutovića. Poslije dobijene plakete Trifun se na brzinu obuo i krenuo prema izlazu sa stadiona. “Sačekaj. Idemo na baklave, kod Murata”, viknuo mu je nastavnik Vukić. Trifun je zastao, pomalo smeten, kao da ga je uhvatio u nečem nedoličnom. Iza nastavnika je išao postariji visoki crnomanjasti atleta, nalik Crnom Arapinu. “Stanko, upoznaj me s momkom.” “Ovo je trener boksera Marko Niković.” “Momče, koliko imaš godina”, pitao ga atleta tihim glasom čovjeka koji zna što hoće, i ne podnosi raspravu. “Osamnaest.” “Pogledaj ga. Ima građu i raspon ruku kao Primo Carnera. Dovedi ga sjutra na trening. Za godinu će sve da ih pomete s ringa.”
- 21 -
- 376 -
Manje poznate riječi, pojmovi i fraze
akrep – ružna osoba; škorpion alak – vika, graja, galama, urnebes alavertiti se – shvatiti, doći sebi, osvijestiti se, sjetiti se ambisati se – propasti u provaliju, bezdan ambulina – velika mračna prostorija; prazna, napuštena kuća antipatnik – đavo, sotona antrešelj – međuprostor između dvije strane na samaru bagašoriti – praviti se važan balafurdija – rđavi ljudi, ološ; nerazumna mlađarija bandačke – po strani, sa strane bastašan – koji je odvažan, preduzimljiv, sposoban za svaki posao i poduhvat bastati – smjeti, biti hrabar, odvažan, sposoban boj – sprat; bitka brabonjak – izmet od ovce bijele čele – peta generacija bóta – dječja igra brstina – tanka grana bez lišća buhava – rastresita (zemlja) burdanje – rušenje cik – položaj, glas, ugled cetinjska pjaca – centar Cetinja cikotići – šaljivo ime za stare Podgoričane
- 357 -
cikvanje – igra prstima u Dalmaciji, Hercegovini i južnoj Crnoj Gori cinkariti, šatr. – odavati, potkazivati cipan-cijeli – sav, u cjelini civare – naprava za nošenje građevinskog ili drugog materijala udvoje crepulja – okrugla ploča od gline na kojoj se peče hljeb cuga, šatr. – alkoholno piće čapra – životinjska koža; pogrd. ljudska koža čelo – dvanaest sati ćotek – vidljivi udarac, masnica ćućoriti – tiho razgovarati, govoriti u male ćuskija – poluga, gvozdena alatka za dizanje tereta, s jedne strana šiljata, a sa druge tupa ćemer – srebrni ženski pojas davijati se – svađati se, bučno se prepirati dekica – deka drob – stomak dupoderina – bezvezna priča, glupost, besmislica đetinjstvo – djetinstvo deravija – crna svila kojom se spolja opšiva crnogorska kapa faculet – marama, ženski pokrivač za glavu femkati se, šatr. – neiskreno se ustezati; propitivati izokola fijoka, šatr. – zatvor filja ( figlia), tal. – kćerka frleknuti – naglim potezom nešto baciti galioština – nevaljalstvo, manguparija galiot – nestašan, nemiran momak; mangup, vragolan, ženskaroš gaz – petrolej geveljati – životariti; hoditi umorno, starački
- 358 -
glamnica – drvo čiji je jedan dio sagorio na ognjištu, služi i za noćno osvjetljenje gravalja – veliki crijep (tigla) koji se stavlja na sječište krovnih površina grivnja – niz smokava na špagu ijo – jeo jaketa – dio crnogorske ženske narodne nošnje jaketun – kaput jalijaš – nerafinirani, priglupi mangup; pripadnik grupe pre stupnika jeftika – tuberkuloza kačamak – jelo od kukuruznoga brašna i krompira (krtole) kamara – soba kain – lavor kamerijer (cameriere), tal. – konobar kare – žeton na četvrtini broja u igri ruleta karijega – stolica kolonelo (colonnello), tal. – pukovnik kotroban – rezani duvan, krdža kobalica – dječja igra kodošiti – upoznavati buduće ljubavnike, supružnike kosovac – pripadnik KOS-a, vojne Kontraobavještajne službe u SFRJ koštunjav – žilav kuća na dvije vode – kuća s dvostranim krovom kućić – iz dobre, glasite kuće kuđelja – preslica kuražan – hrabar labudina – listovi kukuruza (rumetina) lad – hlad lastra – lim
- 359 -
lova, šatr. – novac ljesa – pregrada od opletenoga pruća koja služi i kao struga na oboru máca – teški čekić zaobljan sa oba kraja mađore (maggiore), tal. – major makanja – malo dijete; fig. slabić Mali Božić – Nova godina po julijanskom kalendaru mali krst – krštenje bolesnog novorođenčeta zbog straha da ne umre nekršten Malisor – Albanac, stanovnik Malesije, regiona na granici sjeverne Albanije i južne Crne Gore Malji i Zi (Mali i Zi), alb. – Crna Gora maragun – stolar mašice – gvozdene štipaljke za uzimanje i razgrtanje žara miritati – zaslužiti mot(a) – znak, signal motovilo – velika, nezgrapna osoba mećavica – drvo kojim se miješa krompir i kukuruzno brašno u pripremanju kačamaka merkanteđamento (mercanteggiamento) – trgovanje, cjenjkanje milja, šatr. – hiljada mirbožanje – tradicionalno čestitanje Božića kod pravoslavnih hrišćana: Mir Božji, Hristos se rodi mramor – stalno namrgođena i ćutljiva osoba; poduži kamen koji je poboden na mjesto nečije pogibije muonata – ljuta žena murija, šatr. – policija, milicija naijediti se – naljutiti se narok – dobar glas; sudbina, usud natikati – poređati nebilourok – ne bilo uroka, čaranje protiv uroka nečemuran – neugledan, ruželjav - 360 -
nôžice – makaze obestrviti se – izgubio mu se strv, ni groba mu se ne zna obidovati – okusiti obličke – jesti bez žvakanja, progutati odjednom obor – prostor za stoku ograđen suvomeđom obršiti – dočekati nešto loše odžaković – čovjek iz stare ugledne familije, plemićkog porijekla okopirkati se – oporaviti se poslije bolesti, živnuti opjaniti – opiti se alkoholom osojno – okrenuta od sunca, strana u hladu ošacovati, šatr. – primijetiti, uočiti, odmjeriti otimo, tal. – izvrstan, odličan otutašan – glomazan, krupan, povelik, podebeo okopirkati se – oporaviti se opičen, šatr. – luckast, blesav, lud ožičica – želudac; udubljenje ispod grudne kosti na kome se razdvajaju rebra párta – oni koji su istih moralnih i društvenih vrijednosti pâs – generacija patarica – čovjek na visokom položaju; poprečna letva na samaru popica – lutka, barbika; lijepa djevojka ili žena pustiti buvu, šatr. – dezinformacija, intriga struga – vrata na oboru patulja – mala grupa ljudi peda – mjera za dužinu jednaka rasponu između vrhova prstiju, palca i maloga prsta pedoguzi – maloga rasta, kojemu je peda od stopala do guzica pičvajz, šatr. – opšta tuča, metež - 361 -
pijeziti – stavljati teret na freško osoljeno meso da bi se iz njega iscijedila tečnost; pritiskivati, stavljati pod teret piličnik – ništa, niko, nijedan, posljednji ostatak nečega pipun – vrsta voća, dinja plen – žeton na cijelom broju u igri ruleta pobaučke – ići na laktovima i koljenima pofermati – potvrditi, odobriti potenčiti se – pretvoriti se u tenca, vampira potrenja, španj. – stanovnica Buenos Airesa, starovarošanka prašek – prvo po redu okopavanje poljoprivrednih kultura (krompir, kukuruz) premliječiti – očima i izrazom lica pokazati apatiju, nedostatak čvrstine i odlučnosti prenevoljiti se – obezvoljiti presmičiguz – tanak u struku preša – potreba, nužda; žurba, hitnost prisojno – sunčana strana prispjenak – momčić koji stasava prispjenica – udadbenica pronto, tal. – halo prosočiti – špijati pustiti buvu, šatr. – isprobati nečije reagovanje na (lažnu) vijest puvalica – uska gvozdena cijev kojom se raspiruje oganj puzdrina – životinjski ud raca – rasa, soj, pasmina ralo – sprava za oranje; stara crnogorska mjera za površinu 60 x 60 lakata, 1820,80 m² raskubati – razvlačiti ređina (regina), tal. – kraljica rilica – usna
- 362 -
romača – mjera za dužinu, jednaka rasponu između vrhova palca i kažiprsta rujevina – grmolika, šibljasta biljka čije je lišće crvene boje rumetin – kukuruz seiriti se – šaliti se, sprdati se simsija – dugačka lula za pušenje duvana sindžir – lanac sjenjati – predosjetiti skudžati – namiriti dugovanje slavo, tal. – slovenski (slavenski) smetnuti – poklati stoku; zagubiti, zaboraviti na što snemoći – onesvijestiti sođorno (soggiorno), tal. – prebivalište, boravljenje sočipizda – onaj koji špija ili ogovara tuđe žene sok – špijun som – hiljada njemačkih maraka soška, šatr. – pasoš stap – drveni sud za pravljenje masla od mlijeka stevenisati – brinuti se o nekome; dočekivati goste stojser, šatr. – seljak s brda stolovač – polukružna stolica sa naslonom streknuti – trgnuti se uplašeno struga – vrata na ogradi ili oboru strunuti se – izgubiti prisebnost, poblesaviti strv – posmrtni ostaci, ljudski i životinjski stimati – odati počast, častiti; izmjeriti težinu odoka strelica te pogodila – udario te grom šara, šatr. – pasoš šesan – skladan, lijep, uredan, uređen ševal – žeton na polovini broja u igri ruleta šifunjer – ormar
- 363 -
škudela – šolja špica – dlijeto, glijeto špurija, šatr. – predosjećaj, slutnja štoser, šatr. – zabavan, duhovit čovjek; onaj ko je vičan štosovima tankognjat – tankih cjevanica tapirati, šatr. – izgubiti novac na kocki tavulin – sto terkeljisati, šatr. – policijsko pretresanje osumnjičenog čovjeka tirinta – komadić, parče, najsitniji djelić trinko – sasvim, potpuno trpeza – nekada okrugli niski sto za objedovanje, a danas uopšte sto tučiti se – sresti se iznenada ubao – jama u zemlji za vodu ozidana suhozidom (suvo međom) udariti u tri lika – poludjeti, smetnuti s uma ufašati – utjerati koga u laž uglijev – komadić užarenoga drveta ujenčiti – učvrstiti prije sastavljanja, dovesti pod konac uklin – proklestvo ustaša – ustanik; oblik ustaša prvi je put bio u masovnijoj upotrebi u Hercegovačkom ustanku 1875.–1878., kojim je komandovao crnogorski vojvoda Peko Pavlović uštekati, šatr. – uštedjeti, ostaviti na stranu ili u rezervi utoka, šatr. – pištolj, revolver užanca – običaj, navika varenika – kuvano mlijeko vrdžopac – momčić, u pubertetu zemlja mu kosti izmetala – da mu zemljotres ili poplava izbace posmrtne ostatke iz groba - 364 -
zôr – isticanje, kočoperenje; sila, snaga zôriti se – ponositi se, kočoperiti se, oholo se držati važ – limena kutija s poklopcem u koju se stavlja kafa ili šećer zacijeniti se – zagrcnuti se od smijeha ili plača zamašit – koji je preduzimljiv, od akcije zamlata – tupoglava osoba koja provodi vrijeme baveći se besposlicama zduvač – vještac zelembać, šatr. – dolar zentovati se, šatr. – plašiti se zia, tal. – tetka zrnobojina – rupa od metka na vojničkoj uniformi ili nekom drugom predmetu živô – stoka žrvnje – ručni mlin od obrađenoga kamena
- 365 -
- 366 -
Milorad Popović rođen je 1957. u Lipi Cuckoj kod Cetinja. Objavio je sedam knjiga poezije: Sa trga glodara, Ce tinje, 1981., So Jude, Cetinje, 1982., Nema više klađenja, Podgorica, 1985., Red se polako zavodi, Nikšić, 1987., Ce tinjski ljetopis, Podgorica, 1991., Nesigurna zemlja, Cetinje, 2005., i Raskršća, Cetinje, 2008., te knjige eseja: Mali narod i nacionalizam, Cetinje, 1997., Crnogorsko pitanje, Ulcinj, 1999., Podijeljena nacija, Podgorica, 2010., i Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje, 2011. Poezija i eseji prevedeni su mu na desetak stranih jezika. Dobitnik je više nagrada za književnost. Ima status istaknutoga kulturnog stvaraoca Crne Gore.
- 367 -
- 368 -
Sadržaj
I. Karnera
5
II. Predskazanje
11
III. Partija bridža
22
IV. Marko Crni
64
V. Hotel Grand
86
VI. Rozafa
101
VII. Kafe kazališta Gavella
149
VIII. Gula Gluvi
195
IX. Dvadeset drugi maj 2006.
236
X. Pobuna štediša
282
Epilog 334 Manje poznate riječi, pojmovi i fraze
357
O autoru
367
- 369 -
Nakladnici Fraktura, Zaprešić Otvoreni kulturni forum – Cetinje, Cetinje Za nakladnike Sibila Serdarević Goran Martinović Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Katherine Potter / Trevillion Images Godina izdanja 2012., prosinac (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-468-3 (Fraktura) ISBN 978-86-85747-54-0 (OKF) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 www.okf-cetinje.org okf@t-com.me T: +382 41 231 668 F: +382 41 231 668
- 370 -
- 371 -
Karnera je roman o boksu i o boksačima, provincijskim razbijačima i neostvarenim šampionima, o ljudima koji nisu bili velike pameti, ni dobre tehnike, ali su udarali kao maljem. Karnera je roman o svijetu koji je u stalnome raskoraku između međusobno udaljenih, ali nezavršenih historijskih vremena: usporedo teče vrijeme knjaza i kralja Nikole, vrijeme bratoubilačkog klanja u Drugome svjetskom ratu, vrijeme crnogorskoga osvajanja Beograda, vrijeme napada na Dubrovnik i Konavle... I uza sve te vremenske bujice, teče privatno vrijeme pripovjedača, koji se probija kroz život, i kroz sva ta povijesna vremena. Njegova priča na čitatelja djeluje gotovo hipnotički, uvjerljivo poput najsirovijeg realizma, vrlo često uz likove iz stvarnoga života, s njihovim stvarnim imenima, ali taj realizam, taj dokument vremena, u sljedećem trenutku prelazi u san i u košmar, u kratku fantaziju, koja će se opet sliti u neku drugu bujicu, da bi sve bujice, na kraju, činile Karneru. Roman jednoga boksača, iz vremena jugoslavenskoga socijalizma, roman nekoliko dama, koje u neko historijsko nedoba, na Cetinju, u najzaturenijoj i najkišovitijoj prijestolnici Europe, kartaju bridž. Ispripovijedana živim jezikom, u kojem svaka riječ čuva pamćenje na svijet iz kojeg je nastala, Karnera je knjiga-posveta Crnoj Gori. Na polici uz Milovana Đilasa, Ismaila Kadarea, Roberta Bolaña, Mirka Kovača, Borisa Marunu... Miljenko Jergović
- 372 -