Čekajući Roberta Capu by Fraktura

Čekajući Roberta Capu

N N

Od iste autorice u izdanju Frakture: Quattrocento

N N

Susana Fortes

Čekajući Roberta Capu prevela sa španjolskog Tamara Horvat Kanjera

Fraktura 3

N N

Naslov izvornika Esperando a Robert Capa © Susana Fortes, 2009 © Editorial Planeta S.A., 2009 © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. © za prijevod Tamara Horvat Kanjera i Fraktura, 2012. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-379-2 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 800613

N N

Carloti

N N

“Kad bih želio vjerovati, zavaravao bih se dok ne bih stekao vjeru. No ja sam reporter, a Bog postoji samo za one koji pišu uvodnike.” Mirni Amerikanac graham greene “Autentična ratna priča nikad nije moralistička. Ne podučava i ne udahnjuje vrlinu, niti predlaže modele ispravnog ljudskog ponašanja, niti sprečava ljude da čine stvari koje su uvijek činili. Ako se neka priča doima moralističkom, ne vjerujte joj.” Stvari koje vode ljude da se bore tim o’brien “Jednog dana uz dobro svjetlo, cigaretu, rat...” Teritorij Komanča arturo pérez reverte “Gerdi Taro, koja je provela godinu na španjolskoj fronti i ondje ostala.” Smrt u stvaranju robert capa

N N

“uvijek je prekasno povući se. Odjednom se jednoga dana probudiš znajući da to nikad neće završiti, da će uvijek biti ovako. Kreni prvim vlakom, brzo odluči. Ili ovdje ili ondje. Ili bijelo ili crno. U ovo se uzdajem, u ovo ne. Sinoć sam sanjala da sam u Leipzigu s Georgom i ostalima, na sastanku u kući na jezeru, oko stola s platnenim stolnjakom, vrčem s tulipanima, knjigom o Johnu Reedu i pištoljem. Cijelu sam noć sanjala taj pištolj i probudila sam se s okusom ugljene prašine u grlu.” Djevojka sklopi bilježnicu što ju je držala u krilu i podignu pogled prema krajoliku koji je hitro promicao kroz prozorčić: plave ledine između Rajne i Vosgesa, sela s drvenim kućama, ružičnjak, ruševine dvorca razorenog u nekom od mnogih srednjovjekovnih ratova, koji su sravnili Alzas. Tako Povijest ulazi među nas, pomisli, ne znajući da će područje kojim prolazi vrlo brzo opet biti bojno polje. Borbena kola, Blenheim bombarderi s pola dometa, lovci dvokrilci, Heinkel 51 njemačke zračne vojske... Vlak je prošao uz groblje i drugi se putnici u odjeljku prekrižiše. Bilo je teško usnuti uz to zi banje. Svako malo udarila bi sljepoočnicom u okvir prozorčića. Bila je umorna. Sklopi oči i ugleda svoga oca umotanog u

N N

debeli kaput od cheviota*, kako joj govori “zbogom” s perona leipziške stanice. S veoma stisnutim mišićima čeljusti, kao da je nosač ispod nadstrešnica sa sivim svjetlom. Uglaviti kutnjake, stisnuti šake u džepovima i kleti vrlo tiho na jidišu. To čine muškarci koji ne znaju plakati. Stvar karaktera ili načela. Sentimenti samo pogoršavaju stvari u času kad bježiš. Njezin je otac uvijek bio u čudnu prijeporu sa suzama. Kao djeci bilo im je zabranjeno plakati. Ako bi se dječaci u kvartu pograbili šakama i izgubili u okršaju, nisu se mogli vratiti kući jaučući. Razbijena usna ili ljubičasto oko bili su više nego dovoljni dokazi poraza. Ali plač je bio zabranjen. Na ženama nije primjenjivao ista pravila, jasno. Ali ona je obožavala svoju braću i ni za što na svijetu ne bi bila prihvatila da se prema njoj ophodi drugačije nego prema njima. Tako je odgojena. Pa nema ništa od suza. Njezin je otac dobro znao što govori. Bio je čovjek starinskih nazora, iz istočne Galicije, još je nosio seljačke cipele s gumenim potplatom. Sjeća se, iz djetinjstva, njegovih otisaka kao u velikog bivola uz kokošinjac u povrtnjaku. Njegov glas tijekom šabatnog obreda u sinagogi bio je dubok, kao i njegove stope u vrtu. Dubina od oko devedeset kilograma. Hebrejski je star jezik, koji sadrži u sebi samotnost ruševina, kao glas koji te doziva s obronka nekog brežuljka ili brodska sirena koja se čuje izdaleka. Glazba psalama još je može ganuti. Osjeti trnce u leđima kad je čuje u snovima, kao sada dok se vlak udaljava na drugoj strani granice, neku vrst laganog škakljanja tik ispod rebara. Zacijelo ondje gdje je duša, pomisli.

Cheviot (franc.) - tkanina od janjeće vune

Nikad nije znala što je duša. Kao malena, kad su živjeli u Reutlingenu, vjerovala je da su duše bijeli rupci što ih njihova majka vješa na kroviću terase. Oskarova duša. Karlova. I njezina. Ali sad više ne vjeruje u te stvari. Bogu Abrahamovu i dvanaest plemena izraelskih slomila bi vrat da može. Ne duguje im ništa. Draža joj je tisuću puta engleska poezija. Eliotova poema može te izbaviti od zla, pomisli, Bog mi uopće nije pomogao da iziđem iz zatvora u Wächterstrasse. Bilo je to točno. Izišla je sama, svojim sredstvima, samosviješću. Plavokosa djevojka, tako mlada i tako dobro odjevena ne može biti komunistica, zacijelo su pomislili njezini tamničari. I ona je tako mislila. Tko bi rekao da će je na kraju zanimati politika, dok je posjećivala teniski klub u Waldauu. Fino potamnjela koža, bijela vesta, kratka plisirana suknja... Sviđao joj se osjećaj što ga na tijelu ostavlja tjelesna vježba, a i odlasci na ples, korištenje olovke za usne, nošenje šešira, pušenje cigarete s muštiklom, ispijanje šampanjca. Kao Greta Garbo u Sagi o Gösti Berlingu. Sad je vlak ušao u tunel uz dug zvižduk. Bili su u mraku. Udahnu duboko željeznički miris koji je izbijao iz vagona. Ne zna točno u kojem se trenutku sve počelo izvrtati. Dogodilo se to neprimjetno. Bilo je to zbog proklete ugljene prašine. Jednoga dana ulice počeše mirisati na željezničku stanicu. Zaudaralo je na dim paleži, kožu. Visoke, dobro uglačane čizme, opasači, smeđe košulje, pojasevi s kopčom, vojnički ukrasi... Jedne srijede kad je sa svojom prijateljicom Ruth izlazila iz kina ugledala je skupinu momaka u naselju Weissen hof kako intoniraju nacističku himnu. Bili su tek golobradi mladići. Nisu im pridale previše važnosti. Poslije je došla zabrana kupovanja u židovskim dućanima. Sjećala se svoje majke, koju je izbacio neki kramar, kako se saginje da pokupi šal što joj uslijed guranja bijaše pao na vra-

tima. Ta je slika bila kao hematom u njezinu pamćenju. Plavi šal uprljan snijegom. Gotovo istodobno počelo je spaljivanje knjiga i partitura. Poslije su ljudi počeli puniti stadione. Krasne žene, zdravi dječaci, časni očevi obitelji. Nisu to bili fanatici, nego obični ljudi, prodavači aspirina, kućanice, studenti, čak Heideggerovi učenici. Svi su poslušno slušali govore, nisu bili prevareni. Znali su što se događa. Valjalo je izabrati i izabrali su. Izabrali. Dana 18. ožujka u sedam navečer jedna ophodnja SA zadržala ju je u roditeljskoj kući. Kišilo je. Došli su tražiti Oskara i Karla, ali kako ih nisu pronašli, odveli su nju. Razbijene brave, otvoreni ormari, isprevrtane ladice, raspršeni papiri... U fasciklu su pronašli posljednje pismo koje joj je poslao Georg iz Italije. Prema njima, iz njega je izbijalo boljševičko smeće. Što su očekivali od jednog Rusa? Georg nikad nije bio kadar govoriti o ljubavi, a da se ne dotakne klasne borbe. Barem je uspio pobjeći i bio je na sigurnom. Rekla im je istinu, da ga je upoznala na sveučilištu. Studirao je medicinu u Leipzigu. Bili su nešto poput zaručnika, ali je svatko imao svoje mjesto. On je nikad nije pratio na zabave na koje su je pozivali prijatelji, a ona ga nikad nije pitala za njegove sastanke u zoru. “Nikad me nije zanimala politika”, rekla im je. I zacijelo im se učinila uvjerljivom. Pretpostavljam da joj je njezina odjeća pomogla. Nosila je suknju granatne boje koju joj je poklonila tetka Terra za diplomu, cipele visokih peta i košulju otvorenog izreza, kao da su je SA došli uhititi upravo u trenu kad je kretala na ples. Njezina je majka uvijek govorila da prikladno odijevanje može čovjeku spasiti život. Imala je pravo. Nitko nije stavio ruku na nju. Dok su je vodili kroz hodnik do ćelije, čula je krikove ispitivanih kako odzvanjaju iz istočnog krila. Kad je na nju došao red, dobro je odigrala svoju ulogu. Prostodušna i uplašena

djevojka. Zaista je to bila, ali ne toliko koliko im je dala naslutiti. Katkad ostanak na životu ovisi jedino o tome hoćeš li zadržati glavu na svom mjestu i sva osjetila budna. Priprijetili su joj da će je zadržati u zatvoru dok se Karl i Oskar ne predaju, ali ih je uspjela uvjeriti da ih zapravo ne može opskrbiti nikakvom informacijom. Isprekidan glas, širom otvorene oči, blag smiješak. Noću je ostajala na postelji nijema, pušeći, gledajući u strop, lagano povrijeđena ponosa, željna jednom za svagda završiti s cijelim tim teatrom. Mislila je na svoju braću, molila se da su uspjeli otići u ilegalu, prijeći u Švicarsku ili Italiju kao Georg. Planirala je i svoj bijeg, kad uspije izići odande. Njemačka više nije bila njezina zemlja. Nije mislila na privremeno bježanje, nego na početak novog života. U nečemu bi joj trebali pomoći naučeni jezici. Morala je odmagliti odande. Uspjet će. Bila je uvjerena. Rođena je pod sretnom zvijezdom. Vlak je opet izišao na svjetlo između planina, tresući se kao kočija. Ušli su u novi krajolik. Rijeka, farma okružena jabukama, mala sela s dimnjacima koji izbacuju dim. Neka su dje čica na uzvisini nasipa podigla ruke uz brid sumraka, pomičući ih slijeva nadesno kad je vlak napustio posljednju okuku. Prvu zvijezdu padalicu vidjela je u Reutlingenu kad je imala pet godina. Vraćali su se pješice od Jakobove peći s kolačem od sjemenki i kondenziranim mlijekom za večeru. Karl je išao sprijeda udarajući nogom kamenje; Oskar i ona uvijek su malo zaostajali, i onda je Karl pokazao u nebo svojim prstom starijeg brata. “Vidi, ribice. Zamisli želju.” Uvijek ju je tako zvao. Mrak ondje gore imao je boju šljive. Troje djece spojene ramenima, gledajući nebo, dok padaju zvijezde, dvije po dvije, tri po tri, kao šake soli. Još uvijek kad se toga sjeti može namirisati vunu s rukava vesta na njihovim ramenima.

“Zvijezda padalica je dar sreće”, rekao je Oskar. “Kao dar za rođendan?” pitala je ona. “Bolje. Jer je zauvijek.” Ima stvari koje braća i sestre znaju, ona vrsta pojedinosti kakve špijuni koriste za provjere identiteta. Uspomene koje skliznu ispod visokih trava djetinjstva. Karl je uvijek bio najoštroumniji od njih troje. Pokazao joj je kako da se ponaša u slučaju hapšenja i upotrijebi tajne komunikacijske kodove, što ih je koristila Komunistička mladež, udarajući o zidove slova abecede. Barem joj je pomoglo da zadobije poštovanje svojih drugarica u ćeliji. Da bi se preživjelo zatvor, potrebno je do maksimuma uspostaviti mehanizme uzajamne pomoći. Koliko znaš, toliko vrijediš. Oskar joj je pak objasnio kako se učvrstiti iznutra da bi se mogla oprijeti, skriti svoje slabosti, ponašati se samosvjesno, sigurna u samu sebe. Da te emocije ne bi izdale, govorio joj je, opasnost treba nanjušiti. Treba je vidjeti kako dolazi. Ona pogleda sumnjičavo naokolo. Jedan od putnika u vagonu nije prestajao pušiti. Bio je odjeven u crno. Otvori prozorčić da iziđe dim i nasloni se podlakticama na okvir stakla. Vrlo blaga kišica smočila joj je kosu i osvježila kožu. Njušim ga, pomisli. Ovdje je, uza me. Moraš misliti brže nego oni, ispariti, otkliznuti, nestati kako god, pretvoriti se u neku drugu, govorio joj je. Tako je naučila da izmisli neki lik, da glumi, jednako kao kad se kao adolescentica igrala sa svojom prijateljicom Ruth, oponašajući glumice nijemog filma na tavanu, u izazovnim pozama, držeći između prstiju cigaretu s dugom muštiklom. Asta Nielsen i Greta Garbo. Preživjeti znači pobjeći u budućnost. Pustili su je nakon dva tjedna. Dana 4. travnja. Na pro zorskoj udubini bile su jedna crvena dalija i otvorena knjiga. Intervencija obitelji preko poljskog konzula ispala je vrlo

učinkovita. No ona je uvijek mislila da je odande izišla zbog svoje sretne zvijezde. Osjetiti utjecaj zvjezdanih konstelacija nije nikakva metafora, kao što to nije dokazivanje čudesne preciznosti minerala da uvijek pokazuju magnetski pol. Zvijezde su tisućljećima vodile kartografe i moreplovce, šaljući svoju poruku kroz tisuće svjetlosnih godina. Ako se zvučni valovi premještaju eterom, na nekom mjestu u galaktici zacijelo su i psalmi, litanije i molitve ljudi koje lebde među zvijezdama. Jahve, Elohim, Siod, Brausen, tko god da si, gospodine pošasti i oceana, zakonodavče kaosa i poniženog mnoštva, gospodaru slučaja i razaranja, spasi me. Vlak se kretao prema ulazu na peron pod čeličnim lukom Gare de l’Est. S druge strane prozorčića odvijalo se muvanje putnika jednog običnog radnog dana; djevojka otvori bilježnicu s bilješkama i napisa: “Kad nema svijeta u koji se možeš vratiti, moraš se uzdati u vlastitu sreću. Sposobnost improvizacije i hladnokrvnosti. To je moje oružje. Koristila sam se njima još kao djevojčica. Zato sam i dalje živa. Zovem se Gerta Pohorylle. Rođena sam u Stuttgartu, ali sam židovska građanka s poljskom putovnicom. Upravo sam stigla u Pariz, imam dvadeset i četiri godine i živa sam.”

II.

zazvonilo je zvonce na vratima i ona je ostala nepomična u kuhinji pred kuhalom, s čajnikom u ruci, zadržavajući dah. Nije nikoga očekivala. S prozora potkrovlja sivi oblak pritiskao je krovove na Rue Lobineau. Staklo je bilo razbijeno i zalijepljeno trakom flastera koju je Ruth bila pažljivo postavila. Dijelile su taj stan od njezina dolaska u Pariz. Gerta se ugrizla za usnu dok nije poteklo malo krvi. Mislila je da se riješila straha, ali nije. To je nešto što je naučila. Da onaj istinski strah, jednom kad se smjestio u tijelu, više nikad ne odlazi, ostaje ondje šćućuren u obliku bojazni, iako više nema za nj povoda i čovjek je na sigurnom u gradu s krovovima s tavanskim prozorima, bez samica u kojima nekoga tuku dok ga ne ubiju. Bilo je kao da ti, kad se spuštaš stubama, nedostaje uvijek jedna stuba. Poznaje taj oćut, reče si, povrativši ritam disanja, kao da joj je porast adrenalina primirio duh. Strah je sad u kuhinjskim pločicama na koje se izlilo malo čaja. Prepoznala ga je kao onaj tko prepoznaje starog druga s putovanja. Svatko od njih zna gdje je. Ti ovdje. Ja ondje. Svatko na svojem mjestu. Možda je dobro da je tako, pomisli. Kad je zazvonilo drugi put, vrlo polagano spustila je čajnik na stol i spremila se otvoriti. Mršav dječak s naznakom malja nad gornjom usnom nagnuo se prema njoj u nekoj vrsti naklona prije no što joj je predao pismo. Bila je to duga omotnica, bez službenih žigova,

ali s plavim i crvenim pečatom Centra za pomoć izbjeglicama. Njezino ime i adresa bili su ispisani strojem velikim slovima. Dok je odljepljivala rub, osjeti kuckanje krvi u sljepoočnicama, sporo, kao ono kakvo zacijelo osjeća optuženik u očekivanju presude. Kriv. Nevin. Nije dobro shvaćala što govori pismo, morala ga je nekoliko puta pročitati dok krutost mišića nije nestala i njezin se izraz mijenjao jednako kao kad sunce izlazi iza oblaka; nije se sad smiješila, smiješak ju je nastavao iznutra, zauzimao sve crte njezinog lica, ne samo spoj usana nego i njezine oči, način gledanja odjednom upravljen prema stropu, kao da ondje leprša anđelovo pero. Ima stvari koje samo braća znaju kako kazati. A kad ih jednom kažu, sve se vraća na svoje mjesto, cijeli se svijet presloži. Odlomak jednog pustolovnog romana, koji su čitali kao djeca, glasno na stubama trijema prije večere, može sadržavati tajnu šifru čije značenje nitko drugi nije kadar protumačiti. Zato kad je Gerta pročitala Pred njegovim očima prostirao se vijugavi tok rijeke. Utvrđen predio na kojemu su se podizale dvije katedrale, tri palače i arsenal, osjetila je vrućinu svjetalca petrolejke kako joj se penje rukavima veste, osvjetljavajući ilustraciju naslovnice na kojoj čovjek zavezanih ruku korača iza konja što ga jaše Tatarin u snježnom krajoliku... Tada je sa svom pouzdanošću znala da je rijeka Moskva, zidinasti predio Kremlj, a grad Moskva, kao što se to javljalo opisano u prvom poglavlju Careva glasnika. I disala je mirno, jer je shvatila da su Oskar i Karl na sigurnom. Od te je vijesti osjetila silovitu unutarnju energiju, životnu egzaltaciju koju je trebala hitno izraziti. Željela je to ispričati Ruth, Williju, ostalima. Pogledala se u zrcalno staklo koje je prekrivalo vrata ormara. Ruke uronjene u džepove, kosa plava i kratka uokolo lica, visoke obrve. Proučavala se nekako zamišljeno i oprezno, kao da se iznenada nalazi pred neznankom. Žena od jedva metar i pedeset, malo i žilavo tijelo kao u džo-

keja. Ni previše lijepa, ni previše okretna, još jedna izbjeglica među dvadeset i pet tisuća koje su došle u Pariz te godine. Košulja podvrnutih rukava, sive hlače, koščata brada. Primakla se malo više zrcalu i zamijetila nešto u očima, neku vrstu neho tične tvrdoglavosti, koju nije htjela ili nije znala protumačiti. Ograničila se na to da izvadi ruž za usne iz kutijice s noćnog stolića i lagano otvorivši usta ocrta svoj smiješak bijesnom, gotovo besramnom crvenom. Katkad se žena može naći stotinu kilometara od kuće u potkrovlju Latinske četvrti, s mrljama vlage na stropu i s odvodnim cijevima koje odzvanjaju kao brodska truba, ne znajući posve dobro što će nastati od njezina života, bez boravišne dozvole i bez ikakvog drugog novca osim onoga što bi joj s vremena na vrijeme njezini prijatelji iz Stuttgarta uspjeli poslati; može otkriti najdrevnije razloge progonstva, osjetiti isti jad u duši kao svi oni koji su se našli prisiljeni prijeći tisuće najduljih metara u životu, i gledati se onda u zrcalu i otkriti da, ipak, na njezinom licu postoji nepokolebljiva volja za srećom, odlučnost entuzijasta, nesmanjena, bez pukotina. Možda je, pomisli, ovaj osmijeh moja jedina propusnica. Najcrvenije usne u cijelom Parizu tih dana. U letu zgrabi ogrtač s vješalice i iziđe u jutro. Već mjesecima je grad na Seini bio košnica ideja, mjesto prikladno za najsmionija zbivanja. Kafići na Montparnasseu, otvoreni u svako doba dana, pretvorili su se u srce svijeta za netom pridošle. Razmjenjivale su se adrese, propitivale mogućnosti zaposlenja, komentirale posljednje vijesti iz Njemačke, s vremena na vrijeme pristigle bi i neke berlinske novine. Običaj je bio napraviti cijelu rutu, idući od stola do stola, kako bi se dobio cjelovit rezime dnevnih zbivanja. Gerta i Ruth običavale su se sastajati na terasi Dômea, i upravo se onamo uputila Gerta, sa svojim osebujnim načinom hoda, ruku u

džepovima ogrtača, ramena skupljenih od hladnoće dok je prelazila Seinu. Svidjelo joj se to pepeljasto svjetlo, velikodušno radno vrijeme, olovni oluci na krovovima, otvoreni prozori i ideje svijeta. Ali Pariz nije bio samo to. Mnogi Francuzi smatrali su lavinu izbjeglica teretom. “Parižani te prigrle, a onda te ostave da drhturiš nasred dvorišta”, običavala je reći Ruth i to nije bilo bez podloge. Sudbina europskih Židova počinjala je prekrivati zidove grada, kao što se prije bilo dogodilo u Berlinu, Budimpešti, Beču... Kad je prolazila uz stanicu Austerlitz, gdje je trebala pokupiti paket, Gerta ugleda skupinu mladića iz Croix de Feu* kako lijepe antisemitske plakate na zid metroa i naglo joj se smrači. Još joj se jednom rezak miris na ugljenu prašinu popeo u grlo. Dogodilo se to nenadano i bilo je posve različito od straha što ga bijaše osjetila u kući kad je čula zvono. Prije je nalikovalo na nekontrolirani prasak, na oćut utučenosti koji ju je natjerao da poviče resko i snažno, glasom koji ni po čemu nije nalikovao njezinom. “Fascistes! Fils de pute!” čula se kako ih žestoko kori, visoko i jasno, na savršenom francuskom. Upravo je to rekla. Bilo ih je pet. Svi u kožnim jaknama i visokim čizmama, kao pijetlovi sa svojim krestama. Ali otkud joj, dovraga, samosvijest i hladnokrvnost? pomisli, pokajavši se kad je već bilo prekasno. Stariji čovjek koji je izlazio iz poštanskog ureda pogleda je prijekorno od glave do pete. Uvijek tako uglađeni Francuzi. Najviši iz skupine okrenu se osokoljen i poče koračati prema njoj krupnim koracima. Mogla se skloniti u neki dućan ili kafić ili sam ured za poštanske pakete, ali nije to napravila.

Croix de la Feu – profašistička desničarska organizacija, djelovala od 1927.

Nije na to ni pomislila. Tek je promijenila smjer, zaputivši se uskom ulicom s balkonima. Koračala je pokušavši ne ubrzati korak, torbu nagonski stisnuvši o trbuh da se zaštiti, pozorno prateći korake koje je čula za leđima, oprezna, ne okrećući se. Nije još bila prešla ni jedan blok, kad začu savršeno, riječ po riječ, ono što je taj tip rekao za njezinim leđima, pokazujući na nju. Režući glas kao oštrica ručne pile. I onda stane trčati. Svim snagama. Ne mareći kamo, kao da trčanje ne odgovara baš na tu prijetnju što ju je upravo čula, nego na neki drugačiji tip opruge, nešto što se nalazilo u njezinoj nutrini i što ju je smelo kao da je zatočenica u labirintu. I bila je. Imala je suha usta i osjećala ubod srama i poniženja kako joj se penje jednjakom, kao kad su se, kad je bila malena u školi, njezine dru garice smijale njezinim običajima. Opet je bila ona djevojčica u bijeloj bluzi i faldanoj suknji kojoj je bilo zabranjeno dirati novčiće tijekom šabata i koja je u dnu duše svom snagom mrzila to što je Židovka, jer ju je to činilo ranjivom. Biti Židovka bio je plavi šal uprljan snijegom na pragu dućana sa začinima, i njezina pognuta majka dok spušta glavu. Sad je grubo razmicala prolaznike na koje bi nailazila, prisiljavajući ih da se okrenu i pogledaju s čuđenjem: djevojka s toliko hitnje može bježati jedino od same sebe. Zavinula je u dio sa sivim mansardama i mirisom na juhu od cvjetače, od kojega joj se okrenuo želudac. I ondje nije imala druge nego da se zaustavi. Zgrabi čeličnu cijev na uglu i povrati odjednom cijeli čaj od doručka. Bilo je više od dvanaest kad je konačno stigla na terasu Dômea. Znojna koža, vlažna kosa zabačena unatrag. “Ali koji ti se vrag dogodio?” zapita je Ruth. Gerta je ugurala ruke u džepove skupljenih ramena i uvukla se u jedan od naslonjača od pruća, ali nije odgovorila. Ili barem to nije napravila jasno.

“Noćas hoću ići u Chez Capoulade”, bilo je sve što je uspjela reći. “Ako me želiš pratiti, dobro. Ako ne, ići ću sama.” Njezina ju je prijateljica promatrala s iznenadnom ozbiljnošću. Njezine oči kao da su promišljale, izvlačeći zaključke za svoj račun. Predobro ju je poznavala. “Sigurna si?” “Da”, odgovorila je. To je moglo značiti mnogo toga, pomisli Ruth. A jedno od toga je vraćanje na početak. Pad na isto mjesto s kojega su mislile da bježe. Ali nije rekla ništa. Shvaćala ju je. Kako je ne bi shvatila, kad bi njoj samoj došlo da je odnesu svi demoni svaki put kad se iz centra za izbjeglice sekcije 4, u kojoj je surađivala, našla primorana otpraviti netom pridošle u druge četvrti, a znala je da će ondje također biti odbijeni, jer više nije bilo načina da se pribavi smještaj i jelo za sve? Najveća poplava došla je u najgorem trenutku, kad je broj nezaposlenih značajno narastao. Mnogi Francuzi vjerovali su da će im oteti kruh iz usta, zato je svaki put sazivano sve više protužidovskih ma nifestacija na ulicama. Obruč koji se od Njemačke posvuda opasno stezao. Izbjeglice su morali jedni drugima predavati istu novčanicu od tisuću franaka da je predstave francuskim carinskim vlastima i tako dobiju dozvolu ulaska, dokazujući time da imaju dostatna primanja. Iako Gerta i Ruth nisu bile tako bespomoćne. Obje su bile zgodne i mlade, imale su prijatelje, govorile jezike, znale su isplivati. “Ono što ti fali je temeljito zaljubljen muškarac”, reče Ruth dok je palila cigaretu, na način u kojemu je očita bila njezina želja da skrene razgovor. “Da vidimo bi li ti onda nestala volja da si kompliciraš život. Ne znaš biti sama, Gerta, priznaj to, padaju ti na um čudnovate ideje.” “Nisam sama. Imam Georga.”

“Georg je predaleko.” Ruth ju je ponovno pogledala, sad sa sićušnom naznakom prijekora. Uvijek je na kraju bila poput njezine dadilje, ne zato što je bila nekoliko godina starija, nego jer su tako oduvijek stvari među njima funkcionirale. Bila je zabrinuta da će se opet uvaliti u nevolje, i nastojala je to spriječiti najbolje što je znala, ne uviđajući da sudbina katkad izmiješa karte, pa bježeći od psa naletimo na vuka. Neočekivano dolazi uvijek bez znakova koji bi to najavili, slučajno, na isti način kao što bi moglo i ne doći. Kao sastanak, kao pismo. Sve na koncu dolazi. Čak i smrt dolazi, ali nju treba znati čekati. “Danas sam upoznala jednog Mađara, pomalo ludog”, dodala je, urotnički namignuvši. “Hoće napraviti neke fotografije sa mnom. Kaže da treba plavušu za sesiju reklama. Zamisli, neka švicarska kompanija životnog osiguranja...” reče, a lice joj se rasvijetli smiješkom koji je bio mješavina neotesanosti i blage taštine. Točno je da bi je svatko mogao savršeno zamisliti na nekom od tih oglasa. Imala je zdrav i zarumenjen izgled uokviren gomilom plave grive s razdjeljkom na lijevoj strani i uvojkom na čelu koji joj je davao izgled filmske glumice. Kraj nje Gerta, s kosom odrezanom na garçonne*, previše koščatim obrazima, i očima malčice zlobnim, marmoriranim trunčicama zelenog i žutog, nije bila drugo doli žena neobične ljepote. Sad su se obje otvoreno nasmijale naslonivši se u stolicama od pruća na terasi. To je ono što se najviše sviđalo Gerti kod njezine prijateljice, lakoća da u svemu uvijek pronađe zabavnu stranu, da je izvuče iz najcrnjih uličica njezinih misli. “Koliko će ti platiti?” zapita pragmatično, ne zaboravljajući da, koliko ih god neka ideja zabavljala, nisu prestale biti one koje su preživjele. Nije bilo prvi put da bi se ponudile kao

Garçonne (franc.) – vrsta kratke frizure

model i tako riješile nekoliko dana najma ili barem jednu večeru. Ruth pomakne glavu na jednu pa na drugu stranu, kao da osjeća kako će zaista iznevjeriti njezina očekivanja. “Jedan je od naših”, reče. “Židov iz Budimpešte. Bez franka je.” “Šteta!” popusti Gerta, cokćući usnama na namjerno teatralan način. “Je li barem zgodan?” našali se. Sad je opet bila frivolna i vesela djevojka iz teniskog kluba Waldau. Ali to je bio samo daleki odraz. Ili možda nije. Možda su se u njoj borile dvije žene. Židovska adolescentica, koja je htjela biti Greta Garbo, koja je obožavala etiketu, skupe haljine i stare pjesme, koje je znala napamet, te čvrsta aktivistica, sanjalica, koja je željela promijeniti svijet. Greta ili Gerta. Te iste noći ova posljednja će osvojiti dva pedlja teritorija. Chez Capoulade se nalazio u podrumu bez ventilacije smje štenom na broju 63 na Bulevaru Saint Michel. Ondje su se već mjesecima skupljali ljevičarski aktivisti iz cijele Europe, mnogi od njih Nijemci, neki iz leipziške skupine, kao Willi Chardack. U kasni sat lokal je bio u polumraku, atmosferi katakombi. Bilo je svakakvih: nestrpljivih, ozbiljnih, grubih, pristalica izravne akcije, umišljenih. Zapaljeni pogledi, zgrčen pokret, stišan glas koji govori da je André Breton odlučio ući u Komunističku partiju ili citira uvodnik iz Pravde, pušeći cigaretu za cigaretom, kao mladi gusari, jedni citirajući Marxa, drugi Trockoga, u neobičnoj dijalektici koncepata i abjuracija, teorija i kontroverzi. Gerta nije sudjelovala u ideološkoj raspravi. Držala se po strani, koncentrirana na samu sebe. Nije sve to baš pretjerano razumjela. Bila je ondje jer je bila Židovka i antifašistica, a možda i iz neke vrste ponosa, koji se nije baš dobro uklapao u taj jezik aksioma, citata, anatema i dijalektike historijskog materijalizma. Njezina je glava bila zauzeta dru-

gim, drugačijim riječima, koje je čula tog istog jutra pokraj stanice Austerlitz. Riječima koje je na časak uspijevala uistinu zaboraviti, ali u najmanje očekivanom trenutku vraćale su se ponovno u njezin um sa zvukom pile koja briše sve pred sobom. “Je te connais, je sais qui tu es.*”

“Je te connais, je sais qui tu es.” (franc.) – “Poznajem te, znam tko si.”

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Kraljević Lektura Branka Savić Korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Fotografije na naslovnici Gerda Taro © International Center of Photography / Magnum Photos Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2012., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-379-2 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

220

221

222