Busola

Busola

–1–

Od istog autora u izdanju Frakture Zona

–2–

Mathias Énard

Busola prevela s francuskog Ivana Šojat

Fraktura –3–

Sufinancirano sredstvima programa Europske unije Kreativna Europa

Potpora Europske komisije za izradu ove publikacije ne podrazumijeva slaganje sa sadržajem, koji odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovornosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

The European Commission support for the production of this publication does not constitute endorsement of the contents which reflects the views only of the authors, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Naslov izvornika Boussole © Editions Actes Sud, 2015.

Objavljeno prema sporazumu s književnom agencijom “Agence de l’Est” © za prijevod Ivana Šojat i Fraktura, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-863-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 961686

–4–

Die Augen schließ’ ich wieder, Noch schlägt das Herz so warm.

Wann grünt ihr Blätter am Fenster?

Wann halt’ ich mein Liebchen im Arm? Ponovno oči sklapam, Srce mi i dalje žestoko tuče.

Kad nad prozor listovi ponovno nadvit će se?

Kad u zagrljaju držat ću ljubav svoju?

Wilhelm Müller i Franz Schubert Zimsko putovanje

–5–

–6–

Dvojica smo pušača opijuma, svaki u svojemu oblaku izvan kojeg ne vidimo ništa, sami smo, jedan drugog uopće ne razumijemo, lica koja se u agoniji odražavaju u zrcalu, zaleđeni smo prizor kojemu tek vrijeme daje iluziju pokreta, kristal snijega koji klizi niz grudu leda, čiju složenost linija nitko ne zamjećuje, ja sam ta kapljica kondenzirane vode na prozorskome staklu svojega salona, tekući biser koji se kotrlja i ne zna baš ništa o pari koja ga je porodila, još manje o atomima od kojih je sazdan, koji će uskoro poslužiti drugim molekulama, drugim tijelima, teškim, tromim oblacima koji su se večeras nadvili nad Beč: tko zna na čijem će se zatiljku cakliti ta voda, na kojoj koži, na kojem nogostupu, prema kojoj rijeci, a to nerazgovijetno lice na prozorskome staklu moje je samo na tren, jedna od milijun mogućih konfiguracija iluzije – gle, gospodin Gruber je unatoč magli u šetnji sa psom, nosi zeleni šešir i vječnu kabanicu; od vode što je u prolazu bacaju automobili štiti se sitnim, smiješnim skokovima po nogostupu: pseto misli da se želi igrati, pa skače prema gospodaru, a ovaj ga udara čim mu blatnom šapom pokuša dodirnuti kabanicu, gospodin Gruber naposljetku ipak prilazi cesti kako bi je prešao, ulične svjetiljke izdužuju mu sjenu, crnu mrlju u moru sjena velikih stabala što ih na Porzellangasse trgaju svjetla automobila, a Herr Gruber očigledno oklijeva uroniti u mrklu noć Alsergrunda, kako i ja oklijevam odustati od kontemplacije kapljica vode, termometra i tramvaja koji putuju prema Schottentoru.

Postojanje je bolan odraz, san opiomana, Rumijeva pjesma što je pjeva Šahram Nazeri, od ostinata zarba staklo pod mojim prstima blago podrhtava poput opne bubnja, a umjesto da promatram –7–

gospodina Grubera kako nestaje u kiši, umjesto da osluškujem vrtložne vokalne arabeske iranskoga pjevača od čijega bi se timbra i moćnoga glasa zacrvenjeli brojni naši tenori, bolje bi bilo da nastavim čitati. Trebao bih isključiti glazbenu liniju, ne mogu se usredotočiti; uzalud po deseti put iščitavam presliku ovoga članka, jer do mene uopće ne dopire njegov zagonetni smisao, dvadeset stranica, dvadeset strašnih stranica od kojih se ledi krv u žilama, a koje su do mene dospjele baš danas, danas kad je neki samilostan liječnik možda imenovao moju bolest, moje tijelo službeno proglasio bolesnim, te je gotovo s olakšanjem postavio – poput smrtonosnog poljupca – dijagnozu temeljem mojih simptoma, dijagnozu koju je potrebno potvrditi, no istodobno započeti liječenje i pratiti evoluciju, tako je rekao, pratiti evoluciju, tako stvari stoje, promatrati kapljicu vode kako evoluira prema iščeznuću prije no što će se preoblikovati u Veliko Sve. Nema slučajnosti, sve je povezano, govorila je Sarah, zašto sam baš danas poštom primio ovaj članak, starinsku presliku, snop papira povezan spajalicama, to umjesto PDF-a popraćenog porukom “sretan primitak”, elektroničku poštu kojom bi mi prenijela neke vijesti o sebi, objasnila mi gdje je, kakvo je to mjesto Sarawak iz kojega mi piše, a koje je, ako je vjerovati mojemu atlasu, jedna od malezijskih država smještena na sjeverozapadu otoka Bornea, nedaleko od Bruneja i njihova bogatog sultana, jednako tako i sasvim blizu Debu­ ssyjevoj i Brittenovoj glazbi, kako mi se čini – no sadržaj ovoga članka sasvim je drukčiji; nema tu baš nikakve glazbe, osim možda pogrebnoga marša; dvadeset gusto ispisanih stranica koje su objavljene u rujanskome broju Representationsa, sjajnog časopisa kalifornijskog Sveučilišta za koji je već često pisala. Na prvoj je stranici članka kratka posveta bez objašnjenja: Mojemu dragome Franzu, ljubim te, Sarah, a članak je poslan poštom 17. studenog, odnosno prije dva tjedna – još uvijek su potrebna dva tjedna kako bi pošta iz Malezije došla do Austrije, no možda je škrtarila na markama, mogla je pošiljci pridodati i razglednicu, što li to znači, pregledao sam sve tragove što ih je ostavila u mojemu stanu, njezine članke, dvije knji­ ­ge, nekoliko fotografija, pa čak i verziju njezina doktorata otisnutog –8–

i uvezanog u plastični uvez, dva debela sveska, po tri kilograma svaki: “U životu postoje rane koje, poput lepre, izjedaju dušu u samoći”, piše Iranac Sadeg Hedajet na početku svojega romana Slijepa sova: taj sitni čovjek s naočalama okruglih okvira znao je to bolje i od koga drugoga. Jedna od takvih rana nagnat će ga da dokraja odvrne plin u svojemu pariškome stanu u Ulici Championnet, baš jedne večeri kad ga je obuzela velika samoća, jedne travanjske večeri, daleko od Irana, veoma daleko, a jedino društvo bilo mu je nekoliko Hajjamovih pjesama i mračna boca konjaka, možda čak i grumen opijuma ili možda ništa, baš ništa, osim tekstova koje je još nosio u duši, a koje je ponio sa sobom u veliku prazninu sazdanu od plina.

Ne zna se je li iza sebe ostavio pismo ili nekakav drugi znak osim romana Slijepa sova koji je odavno bio napisao, a koji će mu dvije godine nakon smrti priskrbiti divljenje francuskih intelektualaca koji nikada dotad nisu čitali iranske autore: nakladnik José Corti objavit će Slijepu sovu ubrzo nakon Obale Sirta; Julien Gracq uspjeh će doživjeti u trenutku kada plin u Ulici Championnet obavi posao, 1951., te će izjaviti kako je Obala roman “svih plemenitih truleži”, poput onih koje su upravo do kraja izjele Hedajeta u eteru vina i plina. André Breton zauzet će se za dvojicu ljudi i njihove knjige, no bilo je prekasno da Hedajeta spasi od njegovih rana, ako je uopće mogao biti spašen, ako bol koju je pretrpio, a sasvim sigurno jest, nije bila neizlječiva.

Sitan čovjek s debelim naočalama okruglih okvira živio je u egzilu daleko od Irana, bio je smiren i diskretan, govorio je tihim glasom.

Njegova ironija i podmukla tuga donijele su mu cenzuru, osim ako krivac za to nije bila njegova simpatija prema luđacima i pijancima, možda čak i njegovo divljenje prema određenim knjigama i određenim pjesnicima: možda su ga cenzurirali i zato što je natucao o opijumu i kokainu, istodobno se rugajući drogama; zato što je pio sam, ili zato što je imao manu da do njega Bog više nije dopirao, čak ni za večeri velikih samoća, kad čovjeka plin doziva k sebi; možda zato što je bio bijedan, ili zato što je sasvim opravdano vjerovao u važnost vlastitih tekstova, ili zato što nije vjerovao, sve to uznemiruje.

Kako bilo, u Ulici Championnet nikakva ploča ne stoji kao znamen njegova prolaska, ni odlaska; u Iranu nikakav spomenik ne podsjeća na njega, usprkos težini povijesti koja ga čini nezaobilaznim, usprkos težini njegove smrti koja još pritišće njegove sunarodnjake. Njegovo

–9–

djelo u Teheranu danas živi onako kako je on umro, u bijedi i ilegali, na klupama buvljih pijaca, ili u okljaštrenim ponovnim izdanjima oslobođenima svake aluzije koja bi čitatelja mogla nagnati u drogu ili samoubojstvo, sve kako bi se zaštitila iranska mladež, koja je već oboljela od boleština što ih čine očaj, samoubojstvo i droga, koja se, kad joj se ukaže prilika, oduševljeno baca na Hedajetove knjige, pa se on tako slavljen i slabo čitan pridružuje velikim imenima koja ga okružuju na Père-Lachaiseu, na korak od Prousta, koji je u vječnosti jednako mračan kao i za života, jednako diskretan, bez razmetljiva cvijeća, prima rijetke posjetitelje, od tog travanjskoga dana 1951., kad je odabrao plin i Ulicu Championnet kako bi svršio sa svime, jer izjedala ga je lepra duše, neodoljiva i neizlječiva. “Nitko ne donosi odluku da se ubije; samoubojstvo je u nekim ljudima, ono im je u prirodi”, Hedajet je to napisao koncem 1920-ih. Napisao je to prije no što će pročitati i prevesti Kafku, prije negoli će predstaviti Hajjama. Njegovo djelo počinje svršetkom. Njegova prva objavljena zbirka počinje novelom “Živ zakopan”, “Zendé bé gour”, samoubojstvo i destrukcija, novela jasno opisuje misli, zamislite, čovjeka u trenutku kad se, dvadeset godina poslije, prepušta plinu, polako tone u san nakon što je pažljivo uništio sve svoje spise i zabilješke, u malenoj kuhinji koju je sasvim preplavio nepodnošljivi miris nadolazećeg proljeća. Uništio je svoje rukopise, možda hrabriji od Kafke, možda zato što pri ruci nije imao nikakva Maxa Broda, možda zato što nikome ne vjeruje, ili zato što je uvjeren kako je vrijeme da nestane. I dok Kafka odlazi kašljući, do posljednjega trena radeći na rukopisima koje kani spaliti, Hedajet odlazi u polaganoj agoniji teškoga sna, s vlastitom smrću koju je opisao dvadeset godina prije, dok mu je cijeli život obilježen ožiljcima i ranama te lepre koja ga je nagrizala u samoći, za koju naslućujemo da je povezana s Iranom, Istokom, Europom i Zapadom, onako kako je Kafka u Pragu istodobno bio Nijemac, Židov i Čeh, premda ništa od toga zapravo nije bio, izgubljeniji od ostalih ili možda slobodniji. Hedajet je u sebi nosio jednu od tih rana zbog kojih čovjek posrće, a baš se ta pukotina rastvorila i postala rascjep; a to čega ima u opijumu, alkoholu, u svemu što vas cijepa na dva dijela, nije bolest, nego je odluka, volja i želja da si biće izbrazdate do kraja.

Hedajetovu radu i njegovoj Slijepoj sovi posvećujemo se u želji i nakani da istražimo tu napuklinu, da pomno proučimo tu brazdu, da zađemo u pijanstvo svih onih koji su previše posrtali u drugosti i drukčijosti; uhvatit ćemo tog sitnog čovjeka za ruku kako bismo izbliza

– 10 –

promotrili rane koje izjedaju narkomane, drukčije i istraživače prostora između dvaju svjetova, taj “barzakh”, međuprostor u kojem borave umjetnici i putnici.

Ovaj predgovor neprijeporno je neobičan, a njegovi prvi reci još su i danas, petnaest godina poslije, jednako zbunjujući – sigurno je kasno, oči mi se sklapaju dok čitam ovaj stari rukopis, usprkos zarbu i Nazerijevu glasu. Sarah je bila bijesna tijekom obrane doktorske disertacije, jer zamjerili su joj “romantičan” prizvuk kojim odiše predgovor i tu paralelu, “u potpunosti izvan teme”, koju povlači s Gracqom i Kafkom. Premda ju je njezin mentor, Morgan, pokušao prilično naivno obraniti rekavši kako je “uvijek dobro govoriti o Kafki”, što je izazvalo uzdahe među predstavnicima prosudbene komisije, uvrijeđenim orijentalistima i uspavanim mandarinima koje je iz doktrinarnog sna mogla probuditi samo mržnja koju su osjećali jedni prema drugima: prilično su brzo naime zaboravili Sarahino neobično uvodno slovo i počeli se prepirati oko metodologije, odnosno nije im bilo jasno kako bi šetnja (stari je frajer tu riječ pljuvao kao uvredu) mogla sadržavati išta znanstveno, čak i ako te pritom vodi ruka Sadega Hedajeta. U prolazu sam se tad zatekao u Parizu, sretan što mi se prvi put pružila prilika da svjedočim obrani doktorata “na Sorbonnei”, sretan što je posrijedi bio baš njezin doktorat, no čim su me minuli čuđenje i zaprepaštenost zbog zapuštena stanja hodnika, dvorane i prosudbene komisije koja se okupila bogu iza nogu, na dnu labirinta spoznaje, gdje su petorica veleumnih u nizu pokazala potpuni izostanak bilo kakva interesa prema tekstu o kojemu su trebali govoriti, istodobno se nadljudski trudeći – poput mene samoga – da ne zaspe, obuzele su me gorčina i melankolija, a u trenutku kad smo napuštali taj prostor (nimalo raskošnu predavaonicu s napuknutim klupama nanizanim u duge redove, klupama koje nisu odavale nikakvo znanje, nego su bile prekrivene zbunjujućim grafitima i oblijepljene žvakaćim gumama), jer trebalo je komisiju pustiti neka vijeća, obuzela me moćna želja da dam petama vjetra, spustim se do Bulevara Saint-Michel i šećem uz vodu kako ne bih susreo Sarah, kako mi ona u očima ne bi vidjela dojam što ga – 11 –

je na mene ostavila famozna obrana doktorata, koja je njoj jamačno bila silno važna. U publici nas je bilo tridesetak, što je bilo mnogo za maleni hodnik na kojemu smo se našli zgurani; Sarah je izašla kad i publika, razgovarala je sa starijom i elegantnom gospođom za koju sam znao da joj je majka, kao i s lijepim mladićem koji joj je zbunjujuće sličio, a bio joj je brat. Bilo je nemoguće otići do izlaza, a ne proći pokraj njih, zato sam im okrenuo leđa i počeo promatrati portrete orijentalista koji su krasili hodnik, kao i požutjele bakroreze i komemorativne ploče iz minulih, raskošnih vremena. Sarah je čavrljala, izgledala je iscrpljeno, ali ne i shrvano; možda je u žaru znanstvene bitke, dok je zapisivala bilješke kako bi pripremila replike, stekla dojam sasvim drukčiji od onog što ga je stekla publika.

Zamijetila me i mahnula mi. Bio sam došao prije svega kako bih joj pružio podršku, ali i kako bih se pripremio, barem u mašti, za vlastitu obranu doktorata – no ono čemu sam svjedočio nije me ohrabrilo. Pa ipak, bio sam u krivu: kad su nas nakon nekoliko minuta vijećanja pozvali natrag u predavaonicu, dobila je najvišu ocjenu; famozni predsjednik, neprijatelj “šetnje”, srdačno je komplimentima zasipao njezin rad te izjavio kako se danas, nakon ponovnog išči­ tavanja ovog teksta, mora priznati kako ima nečeg snažnog i ino­ vativnog u tih četiristo stranica o slikama i prikazima Orijenta, ne-mjesta, utopija, ideoloških fantazija u kojima su se izgubili mnogi koji njima htjedoše proputovati: tijela umjetnika, pjesnika i putnika koji ih pokušaše istražiti polako su bila gurana prema uništenju; kao što je rekao Hedajet, iluzija nagriza dušu u samoći – ono što smo dugo nazivali ludošću, melankolijom, depresijom često je posljedica trenja, gubitka sebe samoga u stvaranju, u kontaktu s drukčijošću, a premda mi se danas to doima ishitrenim, romantičnim, da tako kažem, ondje se već dala naslutiti istinska intuicija na kojoj je gradila sav svoj naknadni rad.

Odmah po izricanju presude, sretan zbog nje, prišao sam joj čestitati, a ona me srdačno zagrlila i upitala ma što radiš ovdje, odgovorio sam joj da me splet sretnih okolnosti doveo u Pariz baš u tom trenutku, ljubazna laž, a ona me pozvala da se pridružim njezinim bližnjima te s njima popijem tradicionalnu čašu šampanjca, – 12 –

što sam prihvatio; okupili smo se na prvome katu lokalnoga kafića, gdje su ljudi često slavili ovakve prigode. Sarah je iznenada izgledala iscrpljeno, primijetio sam da pliva u svojemu sivom sakou; Akademija joj je proždrla obline, njezino je tijelo na sebi nosilo tragove napora što ga je trpjela prethodnih tjedana i mjeseci: četiri prethodne godine stremile su prema ovome trenutku, ovaj im je trenutak bio smisao, a sad kad je tekao šampanjac smiješila se meko poput rodilje – imala je podočnjake, zamišljao sam da je noć provela iščitavajući disertaciju, jer bila je odveć uzbuđena da bi zaspala. Ondje je, dakako, bio i Gilbert de Morgan, njezin mentor; već sam ga bio susreo u Damasku. Nije skrivao strast prema svojoj štićenici, očinski ju je motrio pogledom koji je uza sve veće količine šampanjca blago klizio prema incestu: nakon treće čaše, užarena pogleda i rumenih obraza, nalakćen na visoki stol, vidio sam kako pogledom prelazi od Sarahinih gležnjeva do pojasa, od dolje prema gore, a zatim natrag – sjetno je zatim podrignuo i ispio četvrtu čašu. Uočio je da ga promatram, bijesno me prodorno pogledao, a tek me zatim prepoznao i nasmiješio mi se, već smo se sreli, zar ne? Osvježio sam mu pamćenje, da, ja sam Franz Ritter, već smo se susreli u Damasku, sa Sarah – ah, da, pa naravno, glazbenik, a njegov mi je prezir već bio toliko uobičajen da sam mu uzvratio pomalo glupavim osmijehom.

S novopečenom doktoricom uspio sam razmijeniti tek par riječi, jer salijetali su je prijatelji i rodbina, tako da sam se našao zarobljen u društvu tog velikog znalca kojega su izvan predavaonice i sveučilišnog vijeća svi zdušno izbjegavali. Postavljao mi je prigodna pitanja vezana uz moju sveučilišnu karijeru, pitanja na koja nisam znao odgovoriti, za koja bi mi bilo draže da ih nikad nije ni postavio; bio je u odličnoj formi, živahan, rekli bi Francuzi, da ne kažem razvratan ili raskalašen, pa teško da sam mogao zamisliti kako ću ga nekoliko mjeseci poslije u Teheranu susresti pod sasvim drukčijim okolno­ stima, ponovno sa Sarah, koja je tad živo razgovarala s Nadimom – upravo je bio došao, pa mu je morala objasniti sve detalje svoje obrane teze, kojoj ne znam zašto nije svjedočio; i on je bio veoma elegantan, na sebi je imao lijepu bijelu košulju zaobljena ovratnika koja je naglašavala njegov tamni ten, njegovu kratku crnu bradu; – 13 –

Sarah ga je držala za obje ruke kao da će zaplesati. Ispričao sam se profesoru i pošao im ususret; Nadim me odmah bratski zagrlio, a njegov me zagrljaj u hipu vratio u Damask, u Alep, Nadimovoj lutnji u noći, lutnji koja opija zvijezde metalnoga neba Sirije koje je tako daleko, tako daleko i ne paraju ga kometi, nego rakete, projektili, povici i rat – 1999. je u Parizu, a s čašom šampanjca u ruci bilo nemoguće zamisliti da će Siriju poharati najgore nasilje, da će gorjeti alepsko trgovište, da će se srušiti minaret emevijske džamije, da će toliki prijatelji izginuti ili biti prisiljeni otići u egzil; još je i danas u udobnome i tihom bečkom stanu nemoguće zamisliti razmjere pogubnih posljedica, proporcije te boli.

Gle, disk je odsvirao svoje. Kolika li samo snaga čuči u tom Nazerijevu djelu. Kakva magična, mistična jednostavnost, ta arhitektura udaraljki koje podržavaju polagano pulsiranje glazbe, udaljeni ritam ekstaze do koje valja doći, hipnotički zikr koji vam se uvuče u uho i satima vas prati. Nadim je sad međunarodno priznati svirač lutnje, njihov brak podigao je veliku graju među strancima nastanjenima u Damasku, jer bio je tako neočekivan, tako iznenadan, da je mnogima bio sumnjiv, osobito Francuskome veleposlanstvu u Siriji – jedno od nebrojenih iznenađenja kojima je Sarah tako sklona, posljednje u nizu onaj je iznimno dojmljivi članak o Sarawaku: ubrzo nakon Nadimova dolaska pozdravio sam se s njima, Sarah mi je dugo zahvaljivala što sam došao, pitala me hoću li se u Parizu zadržati nekoliko dana, hoćemo li imati prilike ponovno se vidjeti, a ja joj rekoh da se već sutradan vraćam u Austriju; s puno sam poštovanja pozdravio sveučilišnog profesora, koji se sad bio sasvim zavalio preko stola, te sam otišao.

Izašao sam iz kafića i vratio se pariškoj šetnji. Dugo sam se propitivao, vukući noge kroz suho lišće na obalama Seine tražio stvarne razloge što me doista nagnalo da ovako gubim vrijeme, na obrani doktorata i ispijanju zdravica, na prstenovima svjetla koje u Parizu obujmljuje bratske ruke mostova i čupa ih iz magle, trenutak putanje, tumaranja čiji će mi cilj i smisao možda postati jasni tek a posteriori, dakako i preko Beča, gdje se gospodin Gruber vraća iz šetnje sa svojim smrdljivim psetom: teški koraci na stubištu, pas koji laje, – 14 –

a zatim iznad mene, na mojemu stropu, trčanje i grebanje. Gospodin Gruber nikada nije znao biti diskretan, a prvi prosvjeduje protiv moje glazbe, Schubert još može proći, veli on, ali one stare opere i ona, hm, egzotična glazba, nisu baš po svačijem ukusu, shvaćate što želim reći. Shvaćam da vam glazba smeta, gospodine Gruberu, ispričavam se. Htio bih vam međutim dati do znanja da sam tijekom vaše odsutnosti izveo sve moguće i zamislive eksperimente na sluhu vašega psa: otkrio sam da isključivo Bruckner (i to na granici podnošljivosti glasnoće zvuka) utišava njegovo grebanje po parketu i uspijeva ušutkati njegov prodorni lavež na koji se žale svi stanari zgrade, zbog čega dolazim u napast da svoju teoriju razvijem u znanstvenome članku o primjeni glazbene terapije u veterini, članku na kojemu će mi moji kolege nesumnjivo čestitati: “Utjecaj limene glazbe na pseće raspoloženje: razvoj i izgledi”.

Gruber ima sreće da sam umoran, jer u protivnom bih mu do daske razvalio tombak, egzotičnu glazbu za njega i njegova psa. Umoran od ovog dugog dana ispunjenog uspomenama kako bih pobjegao – zašto si lagati – razmatranju bolesti, još sam jutros po povratku iz bolnice otvorio poštanski sandučić, mislio sam da su u podstavljenoj kuverti famozni rezultati pretraga koje mi je laboratorij trebao poslati: prije no će me poštanski pečat razuvjeriti i dati mi do znanja da tomu nije tako, dugo sam oklijevao otvoriti je. Mislio sam da je Sarah negdje između Darjeelinga i Kolkate, a sad je iskočila iz zelene džungle na sjevernome dijelu Bornea, iz jednog od bivših britanskih posjeda na tom trbušastom otoku. Zastrašujuća je čudovišna tema članka, suhoparan stil koji se toliko razlikuje od njezine uobičajene liričnosti; nismo si pisali tjednima, a sad se u trenutku kad prolazim kroz najteže razdoblje u životu, pojavljuje na ovako čudnovat način – cijeli sam dan proveo iznova čitajući njezine tekstove, s njom, što me odvratilo od razmišljanja, odvojilo od mene samoga, a premda sam si bio obećao da ću se posvetiti čitanju eseja jedne studentice, vrijeme je za počinak, mislim da ću se sutra ujutro posvetiti razmatranjima te studentice, “Orijent u Gluckovim bečkim operama”, jer oči mi se sklapaju od umora, moram odustati od bilo kakva čitanja i poći u krevet.

– 15 –

Kad sam posljednji put vidio Sarah, tri je dana boravila u Beču iz nekih akademskih razloga. (Naravno da sam joj bio predložio neka noći ovdje kod mene, no ona je moj prijedlog odbila rekavši kako joj je organizacija koja ju je ovamo i pozvala ponudila noćenje u predivnome hotelu u bečkome stilu te kako nema namjeru odbiti hotel i spavati na mojemu ofucanom kauču, što me, priznajem, silno uvrijedilo.) Bila je u sjajnoj formi, te je dogovorila susret u kafiću u samome središtu, prostoru koji odiše njoj dragom dekadencijom, kamo hrle turisti, gospodari ovoga grada. Ubrzo je, usprkos magli, počela inzistirati da pođemo u šetnju, što mi nije bilo po volji, jer tijekom tog vlažnog i hladnog jesenskoga dana nisam htio glumatati turista, no ona je frcala energijom, pa me naposljetku uvjerila. Htjela je da se ukrcamo u tramvaj, na liniju D, i odemo sve do zadnje stanice u Nussdorfu pa malo propješačimo preko Beethovenganga; uzvratio sam joj kako to znači da ćemo uglavnom pješačiti kroz blato, da je bolje držati se središta grada – prošetali smo Grabenom sve do katedrale, ispričao sam joj dvije-tri anegdote o Mozartovim “zločestim” pjesmama, koje su je nasmijale.

“Znaš, Franz”, rekla mi je dok smo koračali uz kočije nanizane po rubu Trga Svetoga Stjepana, “ima nečeg iznimno zanimljivog u onima koji vjeruju da je Beč vrata Orijenta”, te me nasmijala.

“Ne, ne, nemoj se smijati, mislim da ću pisati o tome, o prikazima Beča u Porta Orientis.”

Konjima se od zime pušilo iz nozdrva i mirno su iz sebe izbacivali izmet u kožnate vreće koje su im bile obješene o repove kako ne bi uprljali iznimno plemenite bečke pločnike.

“Koliko god se upinjao promišljati, ne uklapa mi se”, odgovorio sam. “Hofmannsthalova formula ‘Beč, grad Orijenta’ doima mi se vrlo ideološki, povezana je s Hofmannsthalovom željom koja se odnosi na carstvo unutar Europe. Fraza je nastala tisuću devetsto sedamnaeste... Naravno, imamo ovdje ćevapčiće i papriku, no osim toga, više je ovo grad Schuberta, Richarda Straussa, Schönberga, po mojemu mišljenju tu nema više ničeg previše orijentalnog. Isto je i s prikazima, u bečkom imaginariju, osim peciva u obliku

– 16 –

polumjeseca, teško da sam mogao uočiti išta što bi iole upućivalo na Orijent.”

To je klišej. Tupio sam joj kako osjećam samo prezir prema toj zastarjeloj ideji koja više nema baš nikakav smisao: “Ne postaješ vrata Orijenta samo zato što su ti Otomani dvaput dolazili na vrata.”

“To i nije upitno, pitanje ne počiva u stvarnosti te ideje, ono što želim jest shvatiti zašto su i kako toliki putnici u Beču i Budimpešti vidjeli prve ‘orijentalne’ gradove i čemu nas to može poučiti o smislu što ga daju toj riječi. A ako Beč i jest vrata Orijenta, prema kojemu su Orijentu otvorena?”

Njezina potraga za smislom Orijenta, beskrajna i beskonačna – priznajem da je bilo trenutaka kad sam sumnjao u vlastita uvjerenja, i sam promišljao, a kad sad, gaseći svjetlo, o tome mislim, na pamet mi pada kako u kozmopolitizmu carskoga Beča možda ipak ima nečeg što podsjeća na Istanbul, djelić Öster Reicha, Istočnoga Carstva, koje mi se danas čini veoma, veoma dalekim. Beč već dugo nije prijestolnica Balkana, a Otomani više ne postoje. Habsburško je Carstvo sasvim izvjesno bilo carstvo Sredine, pa u smirenosti disanja koje prethodi potonuću u san, slušajući automobile koji klize preko vlažne ceste, s jastukom koji mi još ugodno hladi obraz, sa sjenkom udaraca zarba još uvijek u ušima, moram priznati da Sarah Beč nesumnjivo poznaje bolje od mene, daleko dublje, ne zaustavljajući se na Schubertu ili Mahleru, onako kako stranci neki grad uvijek poznaju bolje od njegovih stanovnika koji su se pogubili u rutini – odvukla me, davno je to bilo, prije našeg odlaska u Teheran, nakon mojega preseljenja ovamo, odvukla me u Josephinum, bivšu vojnu bolnicu u kojoj je sad smješten jedan od najužasnijih muzeja: ondje su izloženi anatomski modeli s kraja 18. stoljeća, a koji su izrađeni za izobrazbu vojnih kirurga i njihov praktični rad kako tijekom studija ne bi bili ovisni o leševima i bili izloženi njihovu zadahu – riječ je o voštanim figurama koje su izrađene u jednom od ponaj­ boljih kiparskih atelijera u Firenci; među modelima izloženima u vitrinama od skupocjenoga drva, na jastuku koji je od vremena

– 17 –

izblijedio u blijedoružičastu, mlada je plavokosa žena profinjenih crta lica, leži lica okrenuta ustranu, vrat joj je blago povijen, kosa raspuštena, iznad čela joj je zlatni dijadem, usne su joj blago rastvorene, oko vrata su joj dva niza bisera, jedno joj je koljeno napola povijeno, oči otvorene u prilično bezizražajan izraz, no kad se bolje promotri, njezin pogled upućuje na prepuštanje ili barem pasivnost: sasvim je naga, pubične dlake tamnije su joj od kose i blago razbarušene, silno je lijepa. Poput knjige je bila otvorena od grudi do vagine, posjetitelji su joj mogli vidjeti srce, pluća, jetra, crijeva, maternicu, krvne žile kao da joj je neki seksualni zločinac nevjerojatno vješto rasjekao prsni koš i trbušnu šupljinu, te sve izložio očima javnosti kao unutrašnjost kutije sa šivaćim priborom, unutrašnjost skupocjena sata ili automata. Njezina duga kosa rasuta preko jastuka, njezin smireni pogled i napola savijene ruke daju čak naslutiti kako u tome možda i uživa, a sveukupni prizor u staklenome kavezu s okvirom od mahagonija kod promatrača istodobno stvara požudu i strah, fasciniranost i gađenje: zamišljao sam kako su se prije dva stoljeća osjećali budući liječnici pred tim tijelom od voska, zašto prije sna razmišljam o tim stvarima, bolje je zamišljati majčinski poljubac na čelu, tu nježnost za kojom žudimo u noći, koja nas nikad ne zadesi, jer bolje je zamišljati to nego anatomske lutke rastvorene utrobe, rasparane od ključnih kostiju do donjeg dijela trbuha – o čemu su meditirali oni budući liječnici pred tim golim simulakrumom, jesu li se uspijevali usredotočiti na probavni ili dišni sustav u trenutku kad su s klupa u amfiteatru, dvadesetogodišnjaci, na ovakav način gledali svoju prvu obnaženu ženu u životu, elegantnu plavušu, lažni leš oko kojega se kipar bio toliko potrudio ne bi li mu podario što je moguće životnije detalje, svojski se posvetio pregibu koljena, puti bedara, položaju ruku, realističnosti spolovila, žutom žiličastom tkivu slezene, tamnom crvenilu plućnih alveola. Sarah je bila ushićena pred tom perverzijom, pogledaj tu kosu, to je nevjerojatno, govorila je, tako su je znalački prikazali kako bi natuknuli nonšalanciju, ljubav, pa sam zamišljao amfiteatar dupkom ispunjen vojnim medicinarima koji ispuštaju oh prepun divljenja dok bez­ obzirni brkati profesor razotkriva model kako bi sa štapićem u ruci – 18 –

redom nabrojio sve unutarnje organe, a zatim znalački pokazuje zvijezdu nastupa: maleni fetus u ružičastoj maternici, nekoliko centimetara od pubisa obraslog plavim dlakama, nježnim i paperjastim, tako profinjenim da se čovjeku čini da su zrcaljenje zastrašujuće i zabranjene nježnosti. Sarah mi je na to skrenula pozornost, gle, pa to je ludo, trudna je, pa sam se zapitao je li ta voštana trudnoća hir umjetnika ili zahtjev naručitelja kako bi se vječna ženska bit prikazala iz svih aspekata, u svim oblicima; kad bi se taj fetus razotkrio ispod svijetlih dlaka, tijelo bi stvaralo još veću seksualnu napetost, pa bi promatrača obuzela još veća krivnja, jer u smrti ste pronašli ljepotu, iskru požude u tako savršeno seciranu tijelu – čovjek ne može ne zamisliti trenutak začeća tog embrija, vrijeme izgubljeno u vosku, ne zapitati se koji je to muškarac, od krvi i mesa ili voska, tako savršeno prodro u tu utrobu i oplodio je, zato istog trena odvraća pogled: Sarah se smiješila mojoj sramežljivosti, oduvijek me smatrala stidljivim, nesumnjivo zato što nije slutila da pogled nisam odvratio od tog prizora, nego od onog što sam ga stvorio u vlastitoj glavi, a koji je bio daleko provokativniji – zamišljao sam sebe samoga ili nekoga tko na mene sasvim nalikuje kako prodirem u tu živu-mrtvu ženu.

Ostatak izložbe bio je u istom stilu: živ oderan čovjek koji mirno kleči kao da mu se ništa nije dogodilo, premda na sebi više nema nijedan četvorni centimetar kože, ni jedan jedini, sve kako bi zorno pokazao obojenu kompleksnost svojega krvotoka; stopala, ruke, najrazličitiji organi u staklenim kutijama, dijelovi kostura, zglobovi, živci, ukratko sve velike i male zagonetke što ih krije ljudsko tijelo, i naravno da baš sad moram o tome razmišljati, večeras, noćas, nakon što sam jutros pročitao užasan Sarahin članak, kad sam dobio nagovještaj bolesti, dok iščekujem onu gadost od rezultata analiza, promijenimo malo tijek misli, okrenimo se na drugi bok, čovjek koji želi usnuti mijenja bok i kreće iznova, novi pokušaj, dišimo duboko.

Pod prozorom mi drnda tramvaj, jedan od onih koji se spuštaju s Porzellangasse. Oni koji se uspinju tiši su, ili su možda jednostavno malobrojniji; tko zna, možda gradsko poglavarstvo želi potrošače odvesti do centra, te ih nije briga kako će se vratiti kućama. Ima – 19 –

nečeg muzikalnog u tom drndanju, nečeg što podsjeća na Alkanovu “Željeznicu” u najpolaganijoj mogućoj izvedbi, Charles Valentin Alkan, zaboravljeni majstor klavira, prijatelj Chopina, Liszta, Heinricha Heinea i Victora Hugoa, za kojeg vele da je poginuo kad se na njega srušila polica s knjigama u trenutku kad je sa stolića uzimao Talmud – nedavno sam pročitao kako je to nesumnjivo laž, još jedna legenda u nizu o legendarnom skladatelju, toliko sjajnom skladatelju da je više od stoljeća bio zaboravljen, čini se kako je poginuo kad je na njega pala vješalica za kapute ili teška polica za šešire, nema tu mjesta za Talmud, a priori. Bilo kako bilo, “Željeznica” za glasovir apsolutno je virtuozna skladba, u njoj se čuju para, škripanje prvih vlakova; pod prstima desne ruke galopira lokomotiva, dok se ispod prstiju ljevice kotrljaju poluge kotača, što, tako mi svega, ostavlja prilično čudan dojam umnožavanja pokreta te ju je po mojemu mišljenju zastrašujuće teško svirati – kič, tvrdila bi Sarah, ta priča s vlakom popriličan je kič, i ne bi bila sasvim u krivu, istina je da “oponašajuće” programske kompozicije u sebi imaju nešto starinsko, no tu možda čuči ideja za članak: “Buka vlakova: željeznica u francuskoj glazbi”, pritom Alkanu pridodati “Pacifik 231” Arthura Honeggera, “Oglede o lokomotivama” orijentalista Florenta Schmitta, pa čak i Berliozov “Pjev željeznica”; i sam bih mogao skladati kratku skladbu, “Tramvaji od porculana” za zvončiće, zarb i tibetanske bubnjeve. Vrlo je vjerojatno da bi Sarah to smatrala najgorim kičem, bi li evociranje kretnji kolovrata, konjskoga galopa ili klizanje čamca niz vodu u jednakoj mjeri smatrala kičem, nesumnjivo ne bi, koliko se sjećam, kao i meni, njoj su također bili dragi Schubertovi Liederi, u svakom smo slučaju često o njima govorili. Madrigalizam je definitivno veliko pitanje. Ne uspijevam Sarah izbaciti iz glave, na svježini jastuka, pamuka, mekoći perja, zašto me odvukla u onaj nevjerojatni muzej voštanih figura, nikako se ne mogu sjetiti – na čemu je radila u tom trenutku, u vrijeme kad sam se ovdje nastanio, a imao sam dojam da sam Bruno Walter kojega je Mahler Veliki pozvao da mu bude pobočnik u bečkoj Operi, ali sto godina poslije: nakon što sam se kao pobjednik vratio iz pohoda na Orijent, točnije Damask, primio sam poziv da na sveučilište dođem pružiti potporu – 20 –

svojemu mentoru te sam gotovo odmah pronašao ovaj predivni smještaj dva koraka od kampusa u kojemu ću raditi, a stan je bio malen, ali ugodan, usprkos grebanju životinje Herr Grubera i krevetu na razvlačenje koji je, ma što Sarah rekla, i dalje iznimno udoban, a evo i dokaza koji tome ide u prilog: kad je ovamo došla prvi put, onda kad smo zajedno otišli u onaj čudni posjet muzeju lijepih raš­ četvorenih žena, najmanje je tjedan dana spavala na tom kauču i nije prigovarala. Bila je oduševljena činjenicom da je u Beču, oduševljena što joj pokazujem Beč, tako je govorila, premda je zapravo ona mene odvlačila na mjesta za koja nisam ni znao da u Beču postoje. Odveo sam je, dakako, do Schubertove kuće i brojnih Beethovenovih adre­ ­sa; naravno da sam platio (dakako, ne priznavši joj to, lažući o cijeni) pravo bogatstvo kako bismo posjetili Operu – pogledali Verdijeva Simona Boccanegru prepunog mačeva i gnjeva u režiji Petera Steina Velikog, Sarah je nakon predstave bila oduševljena, zaprepaštena, bez daha zbog sveukupnog okruženja, orkestra, pjevača, prizora, a sam Bog znade koliko opera može biti kič, no predala se Verdiju i glazbi, premda mi je, po dobrom starom običaju, skrenula pozornost na čudnu koincidenciju: jesi li primijetio da se lik kojim drugi tijekom cijele opere manipuliraju zove Adorno? Onaj koji je uvjeren da je u pravu buni se, shvaća da je pogriješio, no naposljetku ga ipak proglase duždem? Stvarno ludo. Nije bila u stanju utišati vlastiti razum čak ni tijekom opere. Što smo radili zatim, jamačno smo se ukrcali u taksi kako bismo otišli večerati u jedan od restorana na otvorenome i uživali u iznimno toplom proljetnom zraku, bečki brežuljci tad mirišu na roštilj, travu i leptire, evo što bi mi sad dobro došlo, malo lipanjskoga sunca umjesto ove jeseni kojoj nema kraja, ove kiše koja mi udara o prozore – zaboravio sam navući zastore, kakav kreten, žurilo mi se leći i ugasiti svjetlo, morat ću ponovno ustati, ne, ne sada, ne sad dok sam u restoranu Heuriger, dok ispod loze sa Sarah ispijam bijelo vino, dok možda govorimo o Istanbulu, Siriji, pustinji, tko će ga znati, ili možda govorimo o Beču i glazbi, tibetanskome budizmu, putovanju u Iran koje se nagoviještalo. Noći u Grinzingu nakon noći u Palmiri, Grüner Veltliner nakon libanonskog vina, svježina proljetne večeri nakon probdjevenih zagušljivih – 21 –

noći u Damasku. Pomalo sramežljiva napetost. Je li već tad o Beču govorila kao o Vratima Orijenta, šokirala me tad kad je kritikama zasula Dunav Claudija Magrisa, jednu od meni najdražih knjiga: Magris je nostalgični Habsburgovac, izjavila je, njegov Dunav silno je nepravedan prema Balkanu; što više prodire u Balkan, to manje informacija daje. Prvih tisuću kilometara riječnoga toka zauzima dvije trećine knjige; samo je stotinjak stranica posvetio njegovu ostatku u duljini od tisuću osamsto kilometara: čim napusti Budimpeštu, nema više što reći, te tako ostavlja dojam (suprotno onome što naviješta u uvodu) kako je jugoistočna Europa daleko manje zanimljiva od ostatka kontinenta, kako se ondje nikada nije dogodilo ništa, ni izgradilo ništa važno. To je užasno “austrocentri­stička” vizija kulturne geografije, gotovo potpuna negacija identiteta Balkana, Bugarske, Moldavije, Rumunjske i prije svega otomanskoga naslijeđa.

Za stolom do našeg sjedili su Japanci koji su proždirali bečke odreske divovskih dimenzija, koji su bili veći od ogromnih tanjura, poput divovskih ušiju ogromna plišanoga medvjeda.

Samu je sebe raspaljivala govoreći to, pogled joj se mračio, a kutovi usana su joj drhtali; nisam zato mogao ne nasmijati se: “Žao mi je, ne vidim u čemu je problem; Magrisova mi se knjiga doima znalački, poetična je, a povremeno čak i smiješna, riječ je o šetnji, eruditskoj i subjektivnoj šetnji, što je loše u tome, jer Magris je neosporno stručnjak za Austriju, napisao je disertaciju o poimanju Carstva u austrijskoj književnosti devetnaestoga stoljeća, no što ćeš, nećeš me pokolebati u stavu da je Dunav velika knjiga koja je doživjela svjetski uspjeh.”

“Magris je poput tebe, nostalgičar je. On je melankolični Trieštin koji žali za Carstvom.”

Pretjerivala je, dakako, vino joj je u tome pripomagalo, razmahala se, govorila sve glasnije, toliko glasno da su se naši susjedi Japanci s vremena na vrijeme okretali prema nama; počela me obuzimati blaga neugoda – tim više što me, premda mi se sama pomisao na austrocentrizam koncem dvadesetog stoljeća činila smiješnom, savršeno prpošnom, uvrijedila pojmom nostalgija.

– 22 –

Mathias Énard (rođen 1972. u francuskom Niortu) studirao je suvremenu umjetnost te potom arapski i perzijski, i to u Teheranu, Egiptu, Veneciji i Damasku. U Siriji je uz studij poučavao francuski, a zatim je do 2010. predavao arapski na Sveučilištu u Barceloni. Još na studiju objavio je pjesničke zbirke Travail de nuit i Parfois entre nous la mer. Prvi roman La perfection du tir izašao mu je 2003., a drugi Remonter l’Orénoque 2005. Njegovo sljedeće djelo bila je zbirka eseja o terorizmu Bréviaire des artificiers. Proslavio se romanom Zona, objavljenim 2008., koji je uz brojne pozitivne kritike osvojio više francuskih i međunarodnih nagrada: Prix Décembre, Prix Thyde-Monnier SGDL, Prix Cadmous i Prix Candide 2008. te nagrade Inter i Initiales 2009. Za roman Busola (Boussole, 2015.) dobio je između ostaloga nagradu Goncourt 2015. i Leipzišku književnu nagradu za europsko razumijevanje, a bio je i na listi kandidata za Booker. Uz književna djela Énard piše tekstove za više kulturnih časopisa te je član uredništva časopisa Inculte i jedan od utemeljitelja galerije Scrawitch. Godine 2015. dobio je najviše francusko priznanje za zasluge u kulturi i umjetnosti odnosno postao Časnik reda umjetnosti i književnosti 2015. Živi u Barceloni.

– 391 –

– 392 –

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu.

Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik.

Objavila je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., Ničiji sinovi, 2012., i Jom Kipur, 2014., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke Azazelove, 2011., i Emet i druge priče (2016.), eseje I past će sve maske, 2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare, 2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti, 2016. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor, Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac.

Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je knjige Mathiasa Énarda, Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u Osijeku.

– 393 –

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Iva Karabaić Lektura i korektura Margareta Medjurečan Prijelom Maja Glušić Dizajn ovitka i ilustracija Vedran Klemens Godina izdanja 2017., lipanj Tisak Gamalux, Zagreb ISBN 978-953-266-863-6 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 nazovi s mobitela

335 – 394 –

Čitajte još u izdanju Frakture

Mathias Énard Zona prevela s francuskog Ivana Šojat 480 stranica

Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, pokušava završiti svoju špijunsku karijeru i s kovčežićem punim tajnih dokumenata vlakom kreće u Rim kako bi Vatikanu prodao svoje tajne pa preuzeo identitet Yvana Deroya, svog nekadašnjeg prijatelja doživotno zatvorenog u psihijatrijskoj ustanovi. Dug put vlakom pravi je tre­nu­tak za svođenje životnih računa i prisjećanje na događaje u posljednjih dvadesetak godina, od rata u bivšoj Ju­go­slaviji, gdje se borio slijedeći put svojeg djeda ustaše, suradnika Maksa Luburića, do analitičkog rada na krvavim alžirskim egzekucijama i suradnje s Mossadom. Važna stavka u njegovoj rekapitulaciji vlastitih poraza svakako su i žene koje su ga ostavljale: Marianne, družica iz ratnog doba, te Stéphanie, kolegica s posla, koja bi se, kako sam sumnja, mogla pobrinuti da jednog dana itekako plati za sve svoje grijehe.

Roman Zona Mathiasa Énarda kritičari su proglasili jednom od istinski originalnih knjiga desetljeća. Ovaj napeti i osebujni roman čita se u jednom dahu, a svojom je kvalitetom zaslužio više francuskih i međunarodnih književnih nagrada.

Potražite na www.fraktura.hr +385 1 335 78 63, prodaja@fraktura.hr

– 395 –

U

košmaru besane bečke noći Franz Ritter više no ikad žudi za dozom opijuma. Muči ga nepoznata bolest koja mu se čini smrtonosnom, a usto dobiva pismo od svoje velike ljubavi Sarah s člankom o vinu mrtvih, koji u njemu izazove jezu. No njezina pošiljka iz dalekog Sarawaka u Franzu budi i sjećanja na dane provedene na Orijentu: od avantura u pustinji i opasnih susreta sa sirijskim rezervistima sve do bizarnog susreta u muzeju s teheranskim nacistom. U besanoj noći, dok se prisjeća davnih dana u gradovima i predjelima koje je rat zauvijek oskvrnuo, Franz razmišlja o pustolovima sa Zapada koji su se prije njega otputili na Istok i rješava dilemu treba li napraviti korak kojim će iznenaditi sudbinu.

Dobitnik nagrade Goncourt za 2015. i Leipziške književne nagrade za europsko razumijevanje, Busola je izvrstan roman o srazu Istoka i Zapada iz neobičnog rakursa vrhunskog erudita Mathiasa Énarda. Ovo uzbudljivo štivo donosi i priču o Iranskoj revoluciji uklopljenu u roman i još je jedan dokaz Énardove pripovjedačke genijalnosti.

ISBN 978-953266863-6

– 396 –

169,00 kn

www.fraktura.hr