Brzi od smrti by Fraktura

Josh Bazell

Br탑i od smrti preveo s engleskog Dragan Koruga

Fraktura 3

Naslov izvornika Beat the Reaper Ÿ Josh Bazell, 2009 Ÿ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2010. Ÿ za prijevod Dragan Koruga i Fraktura, 2010. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-137-8 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 731754

U spomen na doktora Stanleyja Tanza, 1911.â&#x2C6;&#x17E;1996.

“Ako je Nietzsche u pravu kad kaže da osramotiti Ëovjeka znaËi ubiti ga, onda je svaki iskren pokušaj autobiogra∫je Ëin samouništenja.” Camus

tako putem na posao zastajem da pogledam borbu goluba i štakora u snijegu, kad me neki kreten pokuša opljaËkati! Naravno,

tu je i pištolj. Prilazi mi straga i gura mi ga u bazu lubanje. Pištolj je hladan i na neki akupresurni naËin zapravo je ugodan. “Polako, doktore”, kaže. Barem smo to razjasnili. »ak ni u pet ujutro ja nisam tip Ëovjeka kojega biste opljaËkali. Izgledam poput skulpture luËkog radnika na Easter Islandu. No kreten pod mantilom vidi plave kirurške hlaËe i ventilirane zelene plastiËne klompe, pa misli da uza se imam lijekova i novca. A možda i da sam dao neku prisegu da mu neÊu jebati kretensku mater zato što me pokušava opljaËkati. Imam jedva toliko lijekova i novca koliko mi je potrebno da izguram dan. A jedina prisega koju sam dao išla je, koliko se sjeÊam, 9

da ponajprije ne nanesem štetu. Mislim da smo tu toËku veÊ prošli. “U redu”, kažem podižuÊi ruke. Onaj štakor i golub bježe. Kukavice usrane. OkreÊem se, zbog Ëega mi pištolj klizi s lubanje, a podignuta desna ruka ostaje mi iznad ruke tog kretena. Omatam mu lakat i trzam ga prema gore, uslijed Ëega mu ligamenti pucaju poput Ëepova boca pjenušca. Zastanimo za trenutak da pomirišemo ružu koju smo poznavali kao lakat. Dvije kosti podlaktice, ulna i radius, kreÊu se neovisno jedna o drugoj, a i zakreÊu se. To možete vidjeti ako zaokrenete ruku iz položaja u kojemu dlan gleda prema gore, kada su ulna i radius paralelni, u položaj u kojemu dlan gleda prema dolje, kada su te kosti prekrižene u “X”.* Njima je stoga potreban složen sustav sidrenja u laktu sastavljen od ligamenata kojima su razliËiti krajevi kosti omotani u rastezljive i nerastezljive vrpce sliËne traci na hvatištu teniskog reketa. Te je ligamente šteta razderati. No kreten i ja sada imamo jedan gori problem. Naime dok sam mu desnom rukom razjebavao lakat, moja lijeva ruka, koja mi se nekako našla u položaju pokraj desnog uha, sada skreÊe prema njegovu grlu poput oštrice noža. Ako udari, smrskat Êe krhke prstenove hrskavice koji spreËavaju zatvaranje traheje vakuumom što se stvara pri udisanju. Kada slje-

A to možete usporediti s potkoljenicom, gdje imate istu rudimentarnu postavu. Dvije potkoljeniËne kosti, tibija i ∫bula, ∫ksne su. Vanjska kost, ∫bula, Ëak i ne nosi težinu. VeÊinom je zapravo možete izvaditi ∞ kao presadak ili što god ∞ i, dok god ne zajebete gležanj ili koljeno, to neÊe utjecati na bolesnikovu sposobnost hoda. *

deÊi put pokuša, dušnik Êe mu se zatvoriti poput anusa, pa Êe se naÊi na možda kojih šest minuta od vremena smrti. »ak i ako uništim svoju olovku Propulsatil pokušavajuÊi mu pomoÊi traheotomijom. Stoga kumim i molim, pa nekako namamim putanju šake uvis. Iza toËke u kojoj cilja bradu, pa Ëak i usta ∞ što bi bilo odvratno ∞ do toËke u kojoj cilja nos. Koji popušta poput mokre gline. Mokre gline pune suharaka. Kreten se bez svijesti ruši na ploËnik. Provjeravam jesam li smiren ∞ jesam, samo sam ljut ∞ prije nego što se sporo spuštam na koljena tik do njega. U tom poslu, kao vjerojatno i u svakom drugom poslu, planiranje i sabranost vrijede mnogo više od brzine. Nije doduše da ova konkretna situacija nalaže suviše planiranja i sabranosti. PrevrÊem kretena na bok da se ne uguši pa mu ruku koja nije slomljena podmeÊem pod glavu kako bih mu maknuo lice sa smrznutog ploËnika. Zatim provjeravam diše li. Diše, i to s pjenušavim joie de vivre. Bila na zapešÊima i gležnjevima k tome razmjerno su mu jaka. I tako, kao i obiËno u tim situacijama, zamišljam kako pitam Velikoga ∞ profesora Marmoseta ∞ smijem li sada iÊi. I, kao i obiËno u tim situacijama, zamišljam kako profesor Marmoset kaže Ne i Što bi uËinio da je to tvoj brat? Uzdišem. Nemam brata. No znam na što cilja. PritišÊem koljenom Ëovjekov sjebani lakat i razvlaËim kosti onoliko koliko je vjerojatno da tetive mogu podnijeti, a zatim ih puštam da se ponovno spoje u položaju najmanjeg otpora. Zbog toga kreten stenje od bola u snu, ali svejedno: isto bi mu to napravili i na hitnoj, osim što bi do tada veÊ bio budan. 11

Prepipavam ga tražeÊi mobitel. Nisam te sreÊe, naravno, a svojim se ne planiram poslužiti. Bi li moj brat, da ga imam, želio da me maltretira murja? Umjesto toga podižem kretena i prebacujem ga preko ramena. Lagan je i smrdljiv, poput ruËnika natopljena urinom. I, prije nego što ustanem, uzimam njegov pištolj. Pištolj je stvarno sranje. Dva komada lima ∞ Ëak bez hvatišta ∞ i malo ekscentriËan cilindar. Izgleda kao nešto što je zapoËelo život kao plašljivac na atletskom mitingu. Zbog njega sam na trenutak blagonakloniji prema Ëinjenici da u Sjedinjenim Državama postoji tristo pedeset milijuna pištolja. Onda vidim mjedene krajeve metaka, koji me podsjeÊaju kako malo treba da se ubije Ëovjeka. Trebao bih ga baciti. Svinuti cijev i gurnuti ga u slivnik. Umjesto toga guram ga u stražnji džep lijeËniËkih hlaËa. Starih se navika nije tako lako riješiti.

U dizalu do interne omalena je plavuša, predstavnica farmaceutske tvrtke u crnoj veËernjoj haljini s torbom na kotaËiÊe. Prsa su joj ravna, a luk lea istiËe joj dupe, pa je oblikovana poput nekog vitkog seksipilnog zrna graha. Radi se o dvadesetšestogodišnjakinji koja se malo previše izlagala suncu*, a nos joj je od one vrste

LijeËnici znaju koliko ste stari. Na temelju toga znamo lažete li nam. Postoje razliËite formule za to ∞ usporedba nabora na vratu s venama na nadlanicama i tako dalje ∞ ali one zapravo i nisu nužne. Kada dnevno upoznajete trideset ljudi i pitate ih koliko im je godina, postanete dobri u tome. *

koji izgleda kao plastiËna operacija, ali zapravo nije. Pjegav. Stvarno, ne zajebavam se. Zubi su joj najËišÊe stvari u bolnici. “Zdravo”, kaže kao da je iz Oklahome. “Znamo se?” “Ne još, ne”, kažem. MisleÊi: Jer si nova na ovom poslu, ili ne bi imala tako usrano radno vrijeme. “Jesi li ti pomoÊni?” pita. “Ja sam stažist na internoj.” Stažist je specijalizant na prvoj godini, godinu dana nakon medicinskog fakulteta, što znaËi da je obiËno šest godina mlai od mene. Ne znam što je pomoÊni. ZvuËi kao netko tko radi u azilu za luake, ako azili za luake još uvijek postoje. “Opa”, kaže farmaceutska agentica. “Sladak si za jednog doktora.” Ako pod “slatkim” podrazumijeva nekog brutalna i glupa izgleda, što veÊina žena, prema mom vlastitom iskustvu, podrazumijeva, u pravu je. Košulja uniforme tako mi je uska da mi možete vidjeti tetovaže na ramenima. Štap sa zmijama na lijevom, a Davidovu zvijezdu na desnom.* “Ti si iz Oklahome?” pitam je. “Jašta da jesam.” “Imaš dvadeset dvije godine?” “Da bar. Dvadeset Ëetiri.” “Skinula si koju godinu.” “Jesam, ali, bože moj, kako je to dosadna priËa.”

* Pokazalo se da je tetovaža na lijevom ramenu ∞ štap s krilima i dvije zmije ∞ zapravo simbol Hermesa, pa time i trgovine. Simbol Asklepija, pa time i medicine, štap je bez krila i sa samo jednom zmijom. Tko je to mogao znati?

“Zasad je u redu. Kako se zoveš?” “Staaaaacey”, kaže i prilazi držeÊi ruke na leima. Ovdje bih trebao napomenuti da kroniËno lišavanje sna tako oËito sliËi pijanstvu da bolnice Ëesto djeluju poput golemih, beskonaËnih uredskih božiÊnih domjenaka. Osim što ti na božiÊnom domjenku schmuck koji stoji tik do tebe neÊe ∫letirati gušteraËu neËime što se zove “užareni nož”. Trebao bih možda napomenuti i to da su predstavnici farmaceutskih tvrtki, kojih ima jedan na svakih sedam lijeËnika u SAD-u, plaÊeni za Ωert. Ili Ëak za jebanje ∞ nikada zapravo nisam bio naËistu s tim. “Za koju tvrtku radiš?” pitam. “Martin-Whiting Aldomed”, kaže. “Imaš malo Moxfanea?” Moxfane je lijek koji se daje pilotima bombardera koji moraju poletjeti iz Michigana, bombardirati Irak pa doletjeti natrag u Michigan bez ijednog slijetanja. Možete ga progutati ili upotrijebiti za pokretanje motora. “Jašta da imam. Ali što Êeš mi dati zauzvrat?” “A što bi htjela?” pitam. VeÊ je tu ispod mene. “Što bih htjela? Ako poËnem razmišljati o tome, poËet Êu plakati. Nemoj mi reÊi da to želiš vidjeti.” “Bolje i to nego posao.” Zaigrano me Êušne i naginje se da otkopËa torbu. Ako i nosi donje rublje, ne radi se ni o kojoj tehnologiji s kojom sam upoznat. “Kako bilo”, kaže, “samo stvari kao što je imati karijeru. Ili nemati tri cimerice. Ili nemati roditelje koji misle da sam trebala ostati u Oklahomi. Ne znam možeš li mi pomoÊi u vezi s tim.” Ustaje s oglednom kutijom Moxfanea i parom Dermagela, osa14

mnaest dolara vrijednim rukavicama tvrtke Martin-Whiting Aldomed. “U meuvremenu bih se”, kaže, “mogla zadovoljiti i tako da ti pokažem naše nove rukavice.” “VeÊ sam ih probao”, kažem. “Jesi ikada probao poljubiti nekoga kroz njih?” “Ne.” “Nisam ni ja. A nekako umirem od želje da probam.” Kukom pritišÊe tipku dizala “Stop”. “Opa”, kaže. Odgriza manšetu s jedne od rukavica da je otvori, a ja se smijem. Je li vam poznat onaj osjeÊaj kada niste sigurni želi li vas netko namagarËiti ili imate posla sa stvarnim ljudskim biÊem? Obožavam taj osjeÊaj.

“Ovaj je odjel jebena noÊna mora”, Akfal, drugi stažist u mojoj službi, kaže kada se konaËno pojavim da ga odmijenim. Ono što je civilima “Zdravo” stažistima je “Ovaj je odjel jebena noÊna mora”. Akfal je vlasnik J-karte iz Egipta. Vlasnici J-karte diplomanti su stranih medicinskih fakulteta koje je moguÊe opozvati ako ne udovoljavaju svojim mentorima. Još jedna dobra rijeË za njih bila bi “robovi”. Predaje mi ispisani popis trenutaËnih bolesnika ∞ i sam ima jedan, iako je njegov oznaËen i vrlo zgužvan ∞ te me vodi kroza nj. Bla, bla, soba osamsto devet, južno krilo. Bla, bla, infekcija uslijed kolostomije. Bla, tridesetsedmogodišnjakinja na redovitoj kemoterabla. Bla, bla, bla, bla, bla. NemoguÊe je to pratiti, Ëak i ako želite. 15

Umjesto toga naslanjam se na ambulantni stol, što me podsjeÊa da u unutarnjem džepu kirurških hlaËa još uvijek nosim pištolj.* Moram nekamo spremiti to oružje, ali garderoba je Ëetiri kata dalje. Možda bih ga trebao sakriti iza nekih priruËnika u ambulanti. Ili ispod kreveta u sobi za dežurne. Zapravo nije važno dok god se mogu dovoljno usredotoËiti da poslije znam kamo sam ga stavio. KonaËno Akfal prestaje s priËom. “ShvaÊaš?” pita me. “Aha”, kažem. “Idi kuÊi i naspavaj se malo.” “Hvala”, kaže Akfal. Akfal neÊe iÊi kuÊi niti Êe se naspavati. Akfal Êe sreivati papirologiju vezanu uz osiguranje za našeg mentora doktora Nordensirka najmanje sljedeÊa Ëetiri sata. Radi se samo o tome da “Idi kuÊi i naspavaj se malo” na jeziku stažista znaËi “Zbogom”.

Tijekom vizite pacijenata u pet i trideset ujutro obiËno se otkrije nekoliko ljudi koji vam kažu da bi se osjeÊali dobro samo kad bismo ih mi šupci prestali buditi svaka Ëetiri sata da ih pitamo kako se osjeÊaju. Drugi ljudi tu primjedbu Ëuvaju za sebe i umjesto toga kukaju kako im netko stalno krade mp3 player, lijekove ili nešto. Kako bilo, pacijenta brzo pregledate, osobito pomno tražeÊi “ijatrogene” bolesti (koje izaziva lijeËnik) i “nosokomijalne” bolesti (koje izaziva bolnica), koje zajedno predstavljaju osmi najËešÊi

Kirurške odore mogu se izokrenuti i s obje strane imaju džepove za sluËaj da morate dati anesteziju ili tako nešto, ali ste preumorni da pravilno odjenete hlaËe. *

uzrok smrti u Sjedinjenim AmeriËkim Državama. Zatim pobjegnete. Druga je stvar koja se katkad dogaa prilikom rane vizite ta da se nitko od njih nimalo ne tuži. Što nikada nije dobar znak.

Peta ili šesta soba u koju uem soba je Dukea Mosbyja, koji bi vrlo lako mogao biti i moj trenutaËno najomraženiji pacijent. To je devedesetogodišnji crnac primljen zbog komplikacija dijabetesa, koje sada obuhvaÊaju i gangrenu obaju stopala. On je jedan od deset crnih Amerikanaca koji su služili u specijalnim postrojbama tijekom Drugog svjetskog rata, a tisuÊu devetsto Ëetrdeset Ëetvrte pobjegao je iz Colditza. Prije dva tjedna pobjegao je upravo iz ove sobe KatoliËke bolnice Manhattan. U gaÊama. U sijeËnju. Otuda i gangrena. Dijabetes ti zajebe cirkulaciju Ëak i ako, recimo, nosiš cipele. Hvala bogu, tada je u smjeni bio Akfal. “Što se zbiva, doktore?” kaže mi. “Ništa posebno, gospodine”, kažem mu. “Nemojte me zvati gospodinom. Ja živim od rada”, kaže. Uvijek to kaže. To je neka vrsta vojne šale, nešto o tome da nije Ëasnik ili tako nešto. “Samo mi priopÊite novosti, doktore.” Pod time ne podrazumijeva svoje zdravlje, koje ga, kako se Ëini, rijetko zanima, pa izmislim neka sranja o vladi. Nikada neÊe saznati da nije bilo tako. Dok mu poËinjem zamatati smrdljivo stopalo, kažem mu: “Jutros sam putem do posla vidio borbu štakora i goluba.” “A da? I tko je pobijedio?” 17

“Štakor”, kažem mu. “Nije Ëak bilo ni gusto.” “Pa, valjda i ima neke logike da bi štakor mogao dobiti goluba.” “»udno je”, kažem, “to što se golub ipak stalno trudio. Sve mu je perje bilo oËerupano i bio je sav krvav. Kad god bi napao, štakor bi ga samo jednom ugrizao i bacio na lea. Mislim, valjda bih trebao navijati za sisavce, ali to je bilo priliËno odvratno.” Stavljam mu stetoskop na prsa. Mosbyjev glas jeËi kroz slušalice. “Taj štakor je sigurno nešto gadno napravio tom golubu kad je ovaj toliko ustrajao.” “Nema dvojbe”, kažem. PritišÊem mu abdomen sa svih strana, nastojeÊi izazvati bol. »ini se da Mosby to ne primjeÊuje. “Jeste li jutros vidjeli koju sestru?” pitam. “Naravno. Stalno ulaze i izlaze.” “Je li bila koja od onih u malim bijelim suknjicama, s kapicama?” “Mnogo puta.” Uh, uh. Ako vidite tako odjevenu ženu, to nije medicinska sestra, veÊ hologram striptizete. Pipam žlijezde oko Mosbyjeva vrata. “Znam jedan vic za vas, doktore”, kaže Mosby. “Da? A koji to?” “Kaže doktor nekom Ëovjeku: ‘Imam dvije loše vijesti za vas. Prva je da imate rak.’ »ovjek kaže: ‘Bože moj. A koja je druga.’ Doktor kaže: ‘Imate Alzheimerovu bolest.’ A Ëovjek Êe na to: ‘Dobro, barem nemam rak.’” Smijem se. Kao i uvijek kad mi ispriËa taj vic.

U krevetu pokraj vrata Mosbyjeve sobe, krevetu u kojem je ležao Mosby dok voditelj odjela nije shvatio da je manja vjerojatnost da Êe pobjeÊi ako bude dva metra dalje od vrata, leži debeli bijelac s kratkom plavom bradom i fudbalerkom koji mi nije poznat. »etrdeset pet godina. Leži budan na boku uz upaljeno svjetlo. Kada sam bio provjerio raËunalo, u retku “Glavna boljka” ∞ u kojem se izravno citira pacijent, zbog Ëega izgleda poput idiota ∞ stajalo je samo “bolovi u dupetu”. “Boli vas dupe?” pitam ga. “Da.” StišÊe zube. “A sad me boli i rame.” “PoËnimo od dupeta. Kad je to poËelo?” “To su me veÊ pitali. Piše u kartonu.” Vjerojatno i piše. Barem u papirnatom kartonu. No buduÊi da je papirnati karton nešto što pacijent može zatražiti i nešto što sudac može dobiti na uvid sudskim nalogom, nema mnogo poticaja da se uËini Ëitljivim. GuziËarev izgleda poput djeËjeg crteža valova. Što se raËunalnog kartona tiËe ∞ koji je neslužben i sadržava sve informacije koje mi je netko zapravo želio prenijeti ∞ uz “GB: bolovi u dupetu” stoji samo “Klikeri? Išijas?” Ja Ëak ne znam odnose li se ti “klikeri” na “testise” ili na “luak”. “Znam”, kažem. “Ali katkad pomaže ako to ponovite.” Ne nasjeda, ali što može? “Dupe me poËelo boljeti”, poËinje sav ogorËen. “Sve više i više zadnja dva tjedna. Na kraju sam završio na hitnoj.” “Došli ste na hitnu jer vas boli dupe? Onda vas sigurno jako boli.” 19

“Ubija me.” “»ak i sada?” gledam Ëovjekov drip s analgeticima. Uz toliko hidromorfona trebao bi si moÊi oderati kožu s dlana nožem za guljenje mrkve. “»ak i sada. I ne, nisam nikakav ovisnik o drogama. A sad mi je prešlo i na jebeno rame.” “Gdje?” Pokazuje na mjesto otprilike na pola desne kljuËne kosti. Ja to baš ne bih nazvao ramenom, ali neka mu bude. Ništa se ne vidi. “Boli li ovo?” kažem lagano bockajuÊi tu toËku. »ovjek vrišti. “Tko je to tamo!?” želi znati Duke Mosby s drugog kreveta. RazgrÊem zastor kako bi me Mosby mogao vidjeti. “To sam samo ja, gospodine.” “Nemoj me zvati gospodinom...” kaže. Puštam da zastor padne natrag. Gledam list s GuziËarevim podacima o vitalnim funkcijama. Temperatura trideset sedam, tlak sto dvadeset s osamdeset, broj udisaja u minuti osamnaest, puls šezdeset. Sve potpuno normalno. I sve isto kao i na Mosbyjevu kartonu i na listovima s podacima o vitalnim funkcijama svih drugih pacijenata na odjelu koje sam jutros pogledao. Pipam GuziËarevo Ëelo kao da sam mu majka. Gori. Jebiga. “NaruËujem vas za neke CT-snimke”, kažem mu. “Jeste li vidjeli koju sestru negdje ovdje u zadnje vrijeme?” “Nisam još od sinoÊ”, kaže. “Jebiga”, kažem naglas.

Naravno, neka žena pet vrata niže niz hodnik mrtva je da mrtvija ne može biti i lice joj je zgrËeno od užasa, ali na listu s podacima o vitalnim funkcijama stoji: “Temperatura trideset sedam, tlak sto dvadeset s osamdeset, broj udisaja u minuti osamnaest, puls šezdeset”. Iako joj se krv tako nataložila na dnu tijela da izgleda kao da je ležala u pet centimetara dubokoj lokvi plave tinte. Kako bih se smirio, poËinjem se svaati s dvjema glavnim sestrama. Jedna je pretila JamajËanka koja je zauzeta pisanjem nekih Ëekova. Druga je irski akrap koji krstari internetom. Poznajem ih i volim obje ∞ JamajËanku zato što katkad donosi hranu, a Irkinju jer ima pravu bradu, koju frizira u kozju bradicu. Ne znam nijedan bolji naËin da se cijelom svijetu kaže “Jebite si mater!” “Nije naš problem”, kaže Irkinja kad mi je ponestalo razloga za pritužbe. “I nemamo ništa s tim. U noÊnoj smjeni radile su one latvijske piËke. Sada vjerojatno negdje vani prodaju mobitel od te gospoe.” “Onda ih otpustite”, kažem. Na to se obje sestre smiju. “Vlada neka nestašica sestara”, kaže JamajËanka. “U sluËaju da niste primijetili.” PrimjeÊujem veÊ neko vrijeme. Izgleda da smo potrošili sve sestre s Kariba, Filipina i iz JugoistoËne Azije te najveÊi dio iz IstoËne Europe. Kada onaj kult bjelaËke supremacije koji je Nietzscheova sestra osnovala u Paragvaju izae iz džungle, njegovi Êe pripadnici barem moÊi pronaÊi posao. “E, pa ja neÊu ispuniti potvrdu”, kažem.

“Super. Jebeš Pakistanca, ha?” kaže Irkinja. Lice joj je zadivljujuÊe blizu raËunalnom zaslonu. “Akfal je EgipÊanin”, kažem. “I ne, ne ostavljam to njemu. Ostavljam to vašim latvijskim gadurama. Stat.” JamajËanka tužno odmahuje glavom. “To neÊe vratiti gospou natrag”, kaže. “Ako ih zamolite da naprave potvrdu, one Êe samo pozvati kod.”* “Boli me kurac.” “Párnela?” kaže JamajËanka. “I mene”, kaže Irkinja. “Prokleta pizda”, dodaje nekako ispod glasa. Po naËinu na koji JamajËanka reagira na to možete razabrati da Irkinja govori o meni, a ne o njoj. “Samo im kažite da to naprave”, kažem na odlasku. VeÊ se osjeÊam bolje.

No Ëak i nakon toga moram otiÊi na kratki odmor. Zbog Moxfanea koji sam prožvakao prije pola sata u kombinaciji s Dexedrineom koji sam pronašao u omotnici u laboratorijskom mantilu i progutao za sluËaj da Moxfane ne poËne odmah djelovati teško mi se koncentrirati. Malo sam preoštro uzletio. Volim Dexedrine. U obliku je štita s okomitom crtom niz sre-

* “Stat” je skraÊeno, iako ne baš jako, od statim. “Kod zovete” onda kad se želite pretvarati da ne znate da je netko veÊ mrtav.

dinu, pa izgleda poput neke vulve.* No Ëak i samo pod utjecajem Dexedrinea, sve katkad zna postati tako sklisko da se ni na što ne možete usredotoËiti niti što možete gledati. Kad se uzme povrh Moxfanea, sve vam se k tome zna poËeti i mutiti. Stoga idem u sobu za dežurne stažiste na internoj da se opustim i možda uzmem malo benzodiazapina koje sam sakrio u okvir kreveta. No veÊ otvarajuÊi vrata znam da je netko unutra u mraku. Soba smrdi po zadahu iz usta i vonju tijela. “Akfale?” kažem iako znam da to ne može biti Akfal. Akfalovu aromu ponijet Êu sa sobom u grob. Ovo je gore. Ovo je gore od stopala Dukea Mosbyja. “Nije on, ËovjeËe”, iz kuta u kojem je krevet na kat dopire slabašan glas. “Pa tko si onda ti, jebiga?” zarežim. “Duh s kirurgije**”, kaže glas. “Zašto ste u sobi za dežurne na internoj?” “Pa... trebalo mi je neko mjesto gdje mogu spavati, ËovjeËe.” Pod Ëime misli: “Gdje me nitko neÊe tražiti.” Super. Ne samo da je Ëovjek zasmrdio sobu za dežurne veÊ zauzima i jedini dostupan krevet, jer je onaj na katu pokriven cjelokupnom zbirkom izdanja Ëasopisa Oui godišta tisuÊu devetsto

Medicinski izraz za stidnu dlaku zapravo je escutcheon, što znaËi “štit”, iako su u ljudi u prirodnom stanju samo ženske stidne dlake u obliku štita. Muške su prirodno u obliku romba s jednim vrhom prema pupku, a drugim prema preponama. To je i razlog što vam žene koje briju stidne dlake u oblik romba podsvjesno daju lažna obeÊanja. ** To je stvarni posao, iako nije tako zanimljiv da bismo sada ulazili u to. *

sedamdeset osmo do osamdeseto šesto, Ëije premještanje, znam to iz iskustva, predstavlja preveliku gnjavažu. Razmišljam o tome da ga naprosto pustim da ostane. Soba ionako smrdi tako da Êe u doglednoj buduÊnosti biti neupotrebljiva. No imam Moxfane Edge™, a uvijek se može razmišljati i o zaplašivanju. “Dajem ti pet minuta da odjebeš odavde”, kažem mu. “Nakon toga Êu ti izliti bocu urina na glavu.” Na odlasku palim svjetla.

Sad sam malo koncentriraniji, ali još uvijek nisam dovoljno koncentriran da bih razgovarao s pacijentima, pa odlazim provjeriti laboratorijske testove na raËunalu. Akfal ih je veÊ veÊinu kopirao u kartone. No tu je i patološki nalaz za jednog pacijenta doktora Nordenskirka koji zapravo ima osiguranje, pa ga Akfal nije ni taknuo. Dr. Nordenskirk ne dopušta nikakvu interakciju nebijelaca ili Azijaca s pacijentima koji imaju osiguranje. Stoga prelazim pogledom preko nalaza na zaslonu. Radi se o nekoliko loših vijesti za Ëovjeka pod imenom Nicholas LoBrutto. U glavi mi se oglašava alarm na talijansko ime, ali priliËno sam siguran da nikada nisam Ëuo za tog tipa. A ma∫jaši, kao i veÊina ljudi koji mogu birati, ne dolaze u Manhattansku katoliËku. Zato mi je i dopušteno raditi u njoj. KljuËni je izraz u patološkom nalazu “pozitivan na stanice prstena peËatnjaka”. Stanica prstena peËatnjaka stanica je koja sliËi prstenu s dijamantom (ili peËatom, ako još uvijek peËatite pisma

voskom) jer joj jezgru, koja bi trebala biti u središtu, prema stijenci potiskuju proteini koje ne može prestati proizvoditi jer se radi o raku želuca. Konkretnije, raku želuca ili raku koji je bio rak želuca, ali vam je sada metastazirao, primjerice na mozak ili pluÊa. Sve su vrsta raka želuca jebene, ali rak stanica prstena peËatnjaka najgori je. Tamo gdje veÊina vrsta jednostavno probuši rupu kroz želuËanu stijenku, pa si možete dati izrezati pola želuca i možda preživjeti, samo ne i srati Ëvrsta govna, rak stanica peËatnjaka in∫ltrira se u želudac po površini, proizvodeÊi stanje poznato kao “želuËana mješina”. Cijeli organ mora van. A Ëak i u tom sluËaju, kad postave dijagnozu, obiËno je veÊ prekasno. Na temelju CT-snimke abdomena Nicholasa LoBrutta nije moguÊe zakljuËiti je li mu se rak proširio. (Iako, što baš pomaže, sada ima i izglede jedan naprama tisuÊu dvjesto da Êe navuÊi neku drugu vrstu raka samo zbog zraËenja ureaja. Ako poživi toliko.) To se sa sigurnošÊu može utvrditi samo kirurškim zahvatom. A u meuvremenu u šest i trideset ujutro ja mu sve to moram reÊi. Gospodine LoBrutto? Imate poziv na liniji jedan. Nije se predstavio, ali zvuËao je kao Smrt. »ak i za mene prerano je htjeti piÊe.

LoBrutto leži u krilu Anadale, majušnom luksuznom bolniËkom odjelu. Krilo Anadale pokušava izgledati poput hotela. PodruËje recepcije obloženo je linoleumom s uzorkom drveta, a tu je i neki schmuck u smokingu koji svira glasovir.

Kad bi se meutim uistinu radilo o hotelu, dobivali biste bolju zdravstvenu zaštitu.* U krilu Anadale zapravo rade seksi sestre iz šezdesetih. Ne mislim da su sada seksi. Mislim da su bile seksi šezdesetih, kad su se tek zaposlile u Manhattanskoj katoliËkoj. Sada su uglavnom ogorËene i dementne. Dok prolazim pokraj recepcije, jedna od njih dere se da kamo to, dovraga, idem, ali ignoriram je i idem prema LoBruttovu “apartmanu”. Otvorivši vrata, moram priznati da je priliËno lijep za jednu bolniËku sobu. Tu je harmonika-zid, sada veÊim dijelom razvuËen, koji ga dijeli na “dnevnu sobu” ∞ u koju vam obitelj dolazi veËerati s vama za osmerokutnim stolom pokrivenim vinilnim stolnjakom s kojega je, kako se Ëini, lako obrisati rigotinu ∞ i “spavaÊu sobu”, u kojoj se zapravo nalazi bolniËki ležaj. Posvuda su prozori od poda do stropa, trenutaËno s pogledom na rijeku Hudson, koja upravo poËinje odražavati svjetlo s istoka. ZasljepljujuÊe je. To su prvi prozori koje samo vidio otkako sam stigao na posao. I zbog njih je LoBrutto u krevetu u kontralihtu, pa me prepoznaje prije nego što ja njega prepoznajem. “PiËka mu materina!” kaže pokušavajuÊi uspuzati u krevetu ne bi li se odmaknuo od mene, ali sve one infuzijske cjevËice i žice monitora vraÊaju ga dolje. “To je Medvjea Šapa! Poslali su te da me ubiješ!”

Mislite li da ako date više novca neÊete kupiti slabiju zdravstvenu zaštitu? Zaboravite one beskonaËne studije koje pokazuju da SAD troši dvostruko više novca per capita od bilo koje druge zemlje, a da se po rezultatima ne ubraja ni meu prvih trideset. Pogledajte samo Michaela Jacksona. *

UPOZORENJE

Svi dijelovi ove knjige osim ovog odlomka, zahvala i posveta ∫kcionalni su. »ak je i epigraf ∫kcija. Misliti suprotno, osobito u pogledu medicinskih informacija, bilo bi vrlo loše.

307

308

ZAHVALE

NASTAVNICI Stanley i Doris Tanz, Marvin Terban, Gilbert i Barbara Millstein, Martin Martel, Wendi Dragon∫re, Arnold Weinstein, Michael Wilkes INSPIRATORI Susan Dominus, Markus Hoffman, Reagan Arthur, Michael Pietsch IZVORI KOJI ZASLUŽUJU POSEBAN SPOMEN ZBOG INFORMACIJA KOJE DRUGDJE NIJE MOGUΔE PRONAΔI Cyril H. Wecht, Mark Curriden i Benjamin Wecht: Cause of Death: A Leading Forensic Expert Sets the Record Straight; Guy Shochat; Ured glavnog medicinskog vještaka u New Yorku; newyorški akvarij; Pete Earley i Gerald Shur: WITSEC: Inside the Federal Witness Protection Program

309

PODRŠKA U NEW YORKU obitelj Bazell, Benjamin Dattner, Joanna Fried, obitelj Fried, Eric Grode, Marc Leonardo, Linda Lewis, C-Lo and the Gang, Marcia Lux, Elizabeth O’Neill, Joseph Rhinewine, Scott Small, David Sugar, Susan Turner, Jason White, Jesse Zanger, Sam Zanger PODRŠKA U SAN FRANCISCU Joseph Caston, Robert Daroff, Ellen Haller, Cassis Henry, Tamar Hurwitz, Marc Jacobs, Yunnie Lee, Peri Soyugenc, Kim Stopak, moji kolege specijalizanti na UCSF-u PODRŠKA DRUGDJE Michael Bennet, Edward Goljan, obitelj Gordon, Mary Victoria Robbins, Lawrence Stern PSEΔA PODRŠKA Lottie PODRŠKA POSVUDA, JOŠ OD RO–ENJA moja sestra Rebecca Bazell

310

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Margareta MedjureËan Gra∫Ëka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Godina izdanja 2010., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-137-8 Svjetski bestseler, knjiga 25 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

314