Atlas života III.

Dubravko Detoni

Atlas života Atlas života

knjiga treća

Knjiga treÊa

-1-

Od istog autora: Atlas života ∑ knjiga prva Atlas života ∑ knjiga druga

-2-

Dubravko Detoni

Atlas života dnevniËki zapisi Knjiga treÊa Zabilješke o vjeËnosti

Fraktura -3-

∂ Dubravko Detoni i Fraktura, 2013.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-266-111-8 (cjelina) ISBN 978-953-266-466-9 (Knj. 3) CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 830362

-4-

Zašto govorim sedam jezika, a nijedan dobro

Evo zašto. Namazi su se Ëitave palete stranih jezika provlaËili kroz moje djetinjstvo i mladost poput smjese raznorodnih gradskih zraËnih slojeva koje smo prisiljeni udisati da se ne bismo udavili. Jezici su se, u svim svojim nijansama, nemilosrdno provlaËili kroz moj život, a izvrsno su ih, možda Ëak i prije mene, poËele razumijevati i sve okolne stvari i pojave, pa i domaÊe životinje, kao što sam se i ja veÊ vrlo rano poËeo služiti njihovim govorom.

Moja je omama, Josephine Puttar, govorila materinji njemaËki s francuskom mekoÊom, jer je u mladosti, zajedno s roditeljima, stigla u BeË (pa poslije i u Varaždin) sa same alzaške granice. Nikad nije dobro nauËila hrvatski, a sa mnom je do svoje smrti ∑ kojoj je, u mojoj jedanaestoj godini, prethodio njezin dirljiv, meni upuÊen oproštajni monolog na veÊ gotovo nerazumljivom, nemuštom, možda nebesko-svemirskom jeziku ∑ razgovarala na iskljuËivo njemaËkom. Otata, vlasnik trgovine mješovitom, osobito željeznom robom, Vilim (izvorno Guglielmo, možda Ëak i Guillaume, jer je po ocu bio francusko-talijanskog podrijetla, de Tony, odnosno Dettoni) Detoni, govorio je savršeno hrvatski ali i njemaËki, jer je studirao u BeËu gdje je i upoznao omamu, a spretno se služio talijanskim i francuskim. Pri svojim redovitim a psihološki zdravim i nužnim ∑ jer su živjeli u sretnom pedesetogodišnjem braku ∑ prepirkama, omama je galamila i glasno psovala njemaËki, a otata ništa tiše odgovarao talijanski, a ponekad i francuski. Njegova mama, u obitelji zvana Großa -5-

(skraÊeno od Großmutter), Antonija pl. BariÊ, bila je popularna križevaËka primalja, dugogodišnja babica koja je porodila Ëitave naraštaje KriževËana. Izvrsno je govorila (materinji) hrvatski, njemaËki i maarski, a bila je, pored plemenitosti i dobrote, Ëuvena po svojoj otresitosti i osebujnoj duhovitosti pa su se njezine cake i dosjetljivi domišljaji u gradiÊu prepriËavali desetljeÊima. (U dubokoj je starosti, preko devedesete, izvalila izvorno svoju trpko-gorku, možda i lascivnu šalu, od srca joj se nasmijala, a odmah zatim zgrabila za to isto srce i ∑ pala mrtva.) Stariji stric Vilim-VilËek ∑ koji se rodio prerano, jer je trudnu omamu izbezumio noÊni požar u susjednoj kuÊi, pa se kretao na štakama, odustavši naglo ali zauvijek od toga, nakon strašnog, nezaustavljivo-infarktnog napadaja štucanja, s jedva 35 godina starosti ∑ bio je iznimno inteligentan, dobar i sposoban mladi Ëovjek. Govorio je Ëetiri jezika, bio samouki filolog za hrvatsko i njemaËko podruËje, fanatiËni bibliofil ∑ od njega sam naslijedio skupocjeno raritetnu biblioteku, meu ostalim i prvo izdanje KaËiÊ-MiošiÊeva Razgovora ugodnog ∑ filatelist i numizmatiËar. Mlai stric, slavni slikar Marijan, s omamom je (Ëiji je bio Liebling) komunicirao iskljuËivo njemaËki, a za svojih je pariških boravaka donekle svladao i francuski.

Prema njegovu priËanju, u to bi se davno, bestelevizijsko doba podveËer znala u periferijskom pariškom bistrou skupiti Ëitava ulica da se do urnebesa zabavlja njegovom varijantom novofrancuskog. »itao je pomalo i engleski, no taj inaËe sjajan usmeni književnik jedini u obitelji nije imao osobitih poliglotskih sposobnosti, ili toËnije, opsjednut likovnim stvaralaštvom, nije stizao ili nije bio zainteresiran da ih posebno razvije. Moj otac Branimir, inaËe priznati ljepotan i Ëuveni slamatelj ženskih srdaca, od kojega sam takoer naslijedio vrijednu biblioteku, bio je dugogodišnji Vjesnikov novinar i redaktor, ali i simul-

-6-

tani prevoditelj s i na njemaËki jezik, a služio se i tali­ janskim te djelomice maarskim i španjolskim. Moja je mama Zora, po svojoj majci, pored hrvatske, nosila u sebi i maarske krvi, a njezin pravi otac ∑ jer se baka nakon njegove prerane smrti, od posljedica boravka u ledeno-vlažnim rovovima Prvoga svjetskog rata, poslije ponovno udala ∑ Blaž Kuljak, bio je azijatskog podrijetla pa je, pored njemaËkog, jer se usavršavao u BeËu, ponešto govorio mongolski, kineski i japanski. Njegovi su, naime, preci bili potomci Tatara, Kalmika ∑ otuda hrvatski is­ krivljeno ime križevaËkog brda Kalnik, pod kojim se on i rodio ∑ koji su nekada davno prodrli u te krajeve, a neki se od njih, možda zavedeni ljepotom hrvatskih djevojaka, više nisu željeli vratiti u Aziju. Iako ga nije govorila kao baka ∑ Ëiju je mamu, maarsku ljepoticu, potpuno nekrivu, u doba jesenskih poljskih radova zatukao luak pobjegao iz obližnje umobolnice ∑ moja je majka natucala maarski, a nakon završene UËiteljske škole u Zagrebu, gdje joj je bliski prijatelj i kolega iz razreda bio godinu dana stariji Ranko MarinkoviÊ (koji me uvijek zafrkavao da mi je on pravi otac), na nezavršenom studiju filozofije, psihologije i logike u Grazu vrlo je dobro nauËila njemaËki, a donekle svladala i francuski, što je nerijetko ponosno demonstrirala u razgovorima s mojim inozemnim gostima. Kada su željeli nešto zabašuriti, pred djecom prikriti neku prepirku, ili se u filozofsko-estetsko-umjetniËko-politiËkim raspravama nadmetati sa svojim židovskim prijateljima, koje sam u djetinjstvu obožavao, moji su roditelji poËinjali govoriti njemaËki, ni ne sluteÊi da ih ja, zahvaljujuÊi omaminim podukama, priliËno dobro razumijem. Roditelji su, naime, sa mnom i sa sestrom razgovarali iskljuËivo na hrvatskom. Od ranog sam djetinjstva, dakle, bio okružen pravom babilonskom jeziË­ nom kakofonijom; od svega sam tog izobilja pokupio

-7-

pomalo a, osim vlastitog, hrvatskog jezika, do odlaska u inozemstvo, nisam baš pristojno zavladao nijednim drugim.

P. S. Moj sin Danijel, roen u Zagrebu, s najveÊom je lakoÊom, u svega pola godine, po dolasku na školovanje u Budimpeštu, svladao ∑ i usmeno i pisano ∑ maarski, za mene najsamostalniji i najsofisticiraniji jezik na svijetu (ili barem u Europi). (Ja ga, na žalost, nisam uspio nauËiti ni nakon trideset godina braka s Maaricom!) Onako samo usput, Danijel je gotovo do savršenstva svladao i engleski i francuski, a njemaËki je, poput mene, odluËio usavršiti tek na onom svijetu, pri susretu s mojom omamom. Moja pak žena Xénia, roena Maarica, sjajna simultana i književna prevoditeljica s materinjeg na hrvatski i obratno, još uvijek se pri brzom, neoËekivanom brojenju ∑ recimo, zaraenih honorara ili lutrijskih (!?) dobitaka ∑ podsvjesno, pa stoga poluglasno, služi isklju­ Ëivo mitraljeskim maarskim. (iz dnevnika, 12. ožujka 2010.)

-8-

Zagreb, 7. sijeËnja 2002. »ekajuÊi glavnog pravnika Gledam Ëovjeka kojega ne vidim. Slušam Ëovjeka kojega ne Ëujem. On je tek nedavno utekao iz mene i ja mu, unatoË svim njegovim divljim nastojanjima, ne dopuštam da se vrati.

Zagreb, 8. sijeËnja 2002.

Samoubojstvo u snu Odmah su dotrËala dvojica golemih stražara i plahtom prekrila Prirodu, kao da ona ne zna kako pljušti krv.

Njome su bile poprskane sve životinje, Ëak i bijeli sloniÊ, naknadno ubaËen u priËu. Poput gljivâ nicali su iz zemlje potrebni i nepotrebni svjedoci, mali borovi, stvarajuÊi skupinu neprestano promjenljivih oblika i, pravdajuÊi se, ponavljali jednu jedincatu reËenicu sastavljenu od šutnje.

Njima zainat, još nevidljiv dan blesavo je tulio kao nenadano pokvarena sirena budilica.

Zagreb, 9. sijeËnja 2002.

Sudar s glavnim ravnateljem Tko je Ëekao iza ugla i, smuÊen nenadanim nalogom iz visine, bjesomuËno pobrzao na poprište našega sudara, ti ili ja? Obadvojica? Da li se to neko Ëudovište sa strane, sa svemoguÊim magnetom u ruci, bezoËno poigrava s nama kao s bezliËnim olovnim vojnicima, u svakom tre-

-9-

nutku spremnima na njegov i najmanji mig poletjeti u neizbježnu i konaËnu propast?

Zagreb, 10. sijeËnja 2002.

Ta kola ne idu Ta kola ne idu, jer više ne stanu u ovaj dan (koji ih je, uostalom, veÊ ranije odbio priznati kao svoja). Ne idete ni vi, jer ste veÊ odavno izišli iz sebe i otišli u drugom smjeru. Ne ide ni pjesma o tome, jer je zapisana crnilom koje se ne vidi Ëitati sa Zemlje.

Zagreb, 11. sijeËnja 2002.

Prerani povratak VraÊam se prije negoli sam i otišao. Stvari više ništa ne shvaÊaju, dan se posramio i pocrnio od muke, raËu­ novoa vremena najavljuje steËaj.

Zagreb, 12. sijeËnja 2002.

Podilaženje Pjesmu možeš ispraviti, no to šteti dogaaju (vrijedi i obratno!) iz kojega je ispala kilava i nedovršena ali vjerna.

Najteže je i najpretvornije ali najefektnije u tome pronaÊi umjetniËki najuvjerljiviju sredinu.

Zagreb, 13. sijeËnja 2002.

Dogaaj Nebo se pod neËijim nagovorom rastvorilo poput školjke i iz njegove je šutljive, crvenkaste nutrine provalila sablasno bijela propovijed bez povoda i razloga, bez po­ Ëetka i kraja. U njoj nema mjesta za ljude i njihove prateÊe zvukove.

Zagreb, 14. sijeËnja 2002.

Izgorjele su ribe, potamnio je zrak, voda krije misli koje aneli još zibaju u snu.

- 10 -

Zagreb, 15. sijeËnja 2002.

Spirala praznine VrteÊi se uporno kao spirala tajne i nevidljive strane svijeta, dani stižu preda me jedan za drugim, poput šupljih i prljavih kabina nekakva provincijskog pater nostera.

Uznemiren njihovom šutljivošÊu i blijedom bezliËnošÊu, ne usuujem se pa i ne stižem uskoËiti ni u jedan od njih.

Zagreb, 16. sijeËnja 2002.

Svinjski pogodak Fatalno pogoen sramotnim mislenim ispljuvkom glav­ nog pravnika, život se zatrese poput nastrijeljene patke i zapliva u obrnutom smjeru, polako tonuÊi u životvornom jezeru, veÊ i otprije gadno zagaenom smradnim izmetom stvarnosti.

Zagreb, 17. sijeËnja 2002.

KrimiÊ u srcu Prirode SunËani metak pogodi noÊ u lea i obori ju nauznak. »itavog su dana životinje srkale ledenu crnu juhu i žalostivo uzdisale za nevidljivošÊu i slobodom.

Zagreb, 18. sijeËnja 2002.

Sotonino dijete U užasnoj tišini i smradu jutra bijelo polako izlazi na vidjelo kao sotonino dijete bez glave. Postupno postajuÊi ponovno vidljivima, okolni predmeti, potajni sudionici zavjere, bezazleno kolutaju oËima i nastoje se neprimjetno dodirivati rukama. Povremeno se zaËuje neËim prestravljeni, istodobno i trijumfalni, djeËji krik u basu.

Zagreb, 19. sijeËnja 2002.

Ovisnost mjerila Pobjeda u sportu ∑ kao i u umjetnosti ili u politici ∑ zavisi od smjera gledanja na samu stvar (poraz ne znaËi i - 11 -

bezuvjetni gubitak!), kao što i tvrdnja da se aneli nalaze ispred ili iza nas ovisi o Ëinjenici da li, tražeÊi ih, ležimo na zemlji ili letimo nebom.

Zagreb, 20. sijeËnja 2002.

Odlazi bijeli vlak Zima se topi kao vlak na zaokretu, netko ju nevidljiv povremeno para kao stari, odbaËeni džemper. Snijeg je prekršio zavjet bjeline i neËuvenom se ležernošÊu, gotovo bezazleno pridružio zavjereniËkim snagama tamnine i kala. Na tišini se jasno vide svježe zakrpane rupe ptiËjeg pjeva. Na nebeskom se ekranu izmjenjuju skice radosnih obliËja, ali se nijedna tamo još ne zadržava dulje.

Zagreb, 21. sijeËnja 2002.

KonaËan Glazbin nestanak Sanjam da sam, tijekom nadasve važne glazbeno-iz­ voditeljske prigode, sramotno zaspao na pozornici. U polusnu Ëujem pripovijedanje kako je Glazba Ëudesno ludovala, slobodnija i sretnija bez mene. Budim se i shva­ Êam da je zrak oko moje postelje pun crnog perja i Ëaavih krila; ispod stropa lebdi i sporo se rasplinjava bijelo-usijana pruga, kao da je tim tragom nedavno preletio sablasni, zapaljeni zrakoplov. Sve je jasno; prepuštena samoj sebi, Glazba je planula, izgorjela i zauvijek nestala.

Zagreb, 22. sijeËnja 2002.

General Bibi Njegov korak budi zaspale, još neimenovane brojeve, plaši u dubinama okolnih stvari skrivenu jeku. Na prazno crtovlje njegovih epoletâ tek predveËer slijeÊu još neodsvirani tonovi i pokoja neimenovana ptica. Rat šuti, ali se na svaki sumnjivi zvuk veÊ pomiËe u generalovu glasu,

- 12 -

džepu i trbuhu. Još zamraËenom šumom kose šuljaju mu se krikovi i pucnjevi. Strah podrugljivo viri sa strane.

Zagreb, 23. sijeËnja 2002.

Poguba snova Sanjam konstrukciju sastavljenu od toliko dubioznih stvari da s lakoÊom ruši san, a uskoro zaprijeti i svijetu.

U glazbi koju upravo zamišljam Ëuju se tutnjava i krikovi unutarnjih i vanjskih faktora koji se tuku za autorsko pravo na nju, konstrukciju. Meutim, za iduÊi se san po svim znacima veÊ najavljuje još gora, pogubnija moguÊ­ nost propasti.

Zagreb, 24. sijeËnja 2002.

Bolest, dan i noÊ Bolest, dan i noÊ ulaze bez kucanja i otvaranja vrata; ognjeni bjesovi, koji su ih u djetinjstvu negdje gore poduËavali, ne obraÊaju pozornost na takve pojedinosti i sitnice.

Zagreb, 25. sijeËnja 2002.

Diminucija i akceleracija Sanjam sve smanjeno i ubrzano; godina ima glavu pribadaËe i trËi ekranom moje svijesti kao prestravljeni mrav. More je stalo u Ëašu za vodu; talasa se nerazgovijetnim bljeskovima. To su vjerojatno pokreti ribâ koji se ne mogu raspoznati ni pod mikroskopom. Predmeti i pojmovi su toliko smanjeni da na njih ne može biti navuËena nijedna zamisao; a i one su sitne i toliko ubrzane da završavaju prije negoli su i poËele. Svijet je ∑ kojega sam tek bijedno smanjena kopija ∑ toliko splasnuo da ga je nemoguÊe dotaknuti ili Ëak primiti u ruku; njegovo se eventualno postojanje može još osjetiti tek kao sjeÊanje na prelet i bezbolan dodir nevidljiva noÊnog insekta.

- 13 -

Zagreb, 26. sijeËnja 2002.

Zimsko putovanje Tri noÊi sam jahao kroz Mozarta, glazba je svijetlila kao mjeseËina koja ne grije, a tek sam onda saznao da je Schubert zakljuËan i do daljnjega ne radi. Pozajmi mi pola kile Beethovena, preklinjao sam jedina još živog prijatelja, a on je i dalje samo netremice zurio u visine pa se nije moglo znati stiže li nešto odozgora ili me to on više ne prepoznaje. NoÊas su uhapsili Liszta, jecao je u kut baËen plavi Ciganin.

Zagreb, 27. sijeËnja 2002.

Mahlerova Osma Mahler plazi po nebu i, gaajuÊi odozgo vrelim klasterima, rastavlja Zemlju na komadiÊe. Vrište djeca i zmije, jeca more i kamenje, kuÊe poplavjelih nosova tamburaju jedna po drugoj; dreËe starci i vojske odrpanaca premazane lažnim ratniËkim bojama, valjaju se kukci u blatu zlih nakana. Kad se konaËno skljoka i završi Sim­ fonija, nitko više neÊe poznavati nikoga, bit Êe nemoguÊe uspostaviti negdašnji poredak stvari i zvukova.

Zagreb, 28. sijeËnja 2002.

Ne trebate više doÊi Ne trebate više doÊi, sve je reËeno, u kutu Ëeka lav, a samilosti nema. Jutro bulazni o nekoj važnosti, dan nema gaÊa, stražari mu prepreËuju put. Stara voda, na prijevaru napravljena od kopna, cvili od jada, uskoro Êe se zapaliti kao oko zvijeri. A svijet se smije, krije ruke i migajuÊi stražnjicom odlazi u nepovrat.

Zagreb, 29. sijeËnja 2002.

Svemirske igre Crne rupe i bijeli patuljci šale se, kotrljajuÊi Zemlju kao operu na zlatnim kotaËima bez vidljivih poluga. Dim - 14 -

i maglica ne mogu se sjetiti nijednog imena iz svoje glomazne, Ëudesno zamršene povijesti. Siva materija guta suze i zraËi smijehom koji ubija svaku želju za novom eksplozijom. Sve u visinama stoji i sve se naginje u slatkom oËekivanju da iz njega konaËno otpadne beskonaËnost.

Zagreb, 30. sijeËnja 2002.

Iz razgovora sa samim sobom Ako te ne zadovoljava namjerno dobro pisanje, pokušaj s namjerno lošim. Valja samo paziti da ono ne pogine od vlastita ritanja i da mu se na goropadno razvaljene stijenke ne nametne odveÊ velik broj prozora i rešetki.

Drugi te mogu uspješno koriti tek ako sâm ∑ korektno ali mudro ∑ prevodiš njihove rijeËi.

Zagreb, 31. sijeËnja 2002.

Raskorak (opÊi) Doista, još nikada ništa nije doprlo do sebe. DapaËe, sve je sve više izvan sebe, tek linijom lakšeg otpora, s pogrešne strane, sa sve manje šansi, ponovno i ponovno pokušava doprijeti do sebe.

Zagreb, 1. veljaËe 2002.

Orgulje u noÊi (s BBC-ja) ElektroniËke orgulje tutnje i naviru kroz noÊ poput usijano-bornih kola koja svojim ËeliËno-klasterskim gusje­ nicama mrve i uništavaju sve još Ëudom preživjele pupove i cvjetiÊe staromodnih melodija naše mladosti. Užasna se crna tutnjava provlaËi kroz nas kao ledeni dah smrti, a iza nje ostaje razbijeljena tišina posuta bolno-šarenim mrljama od krikova i krvi posljednjih, okrutno pobijenih zvukova, djece plemenitih visina.

- 15 -

Zagreb, 2. veljaËe 2002.

Tema i djelo Tema ne tvori djelo; obratna je situacija nužan uvjet njegove kakvoÊe. Bolje je da se društvena materija/sredina prilagodi temi, nego da bude obrnuto. Osobito je opasno kad tema postaje temom bez gradiva, ili gradivo gradivom bez teme. Djelo je tek pretpostavka, prezime; ono ne znaËi, ne pomaže mnogo bez dodanog imena.

Zagreb, 3. veljaËe 2002.

Mali stari priËatelj na bazenu Kao iz slavine kapaju njegove priËe, u svakoj po jedna godina, zvijer koju ne dostiže zaslužena kazna. Tako malen stvor, a tako veliko sjeÊanje. U zraku drhturi sleeno leglo zmijâ, u svakoj brojci ËuËi neotkriveni zloËinac, kalendari sviraju zaboravljene himne, svlaËe se zaplakane ljepotice, kriËe prestravljena djeca, veliki umjetnici skaËu s neboderâ, nitko ne odlazi iz priËe Ëist i posveÊen. Na kraju termina maloga starog priËatelja odvode s bazena u lisiËinama; on se sretno smiješi, dobiva pljesak sa strane, barem je jedan sluËaj ∑ onaj izvan njegovih priËa ∑ raz­ riješen.

Zagreb, 4. veljaËe 2002.

Onaj koji pada s nebodera Postaje li u zraku življim ili mrtvijim, sretnijim ili nesretnijim onaj koji pada s nebodera? Raduje li mu se, privlaËeÊi ga, zemlja ili oËajava? Uklanja li mu se vrijeme ili mu se još i ono u letu nabacuje na lea? Na koga se prenose i tko poslije raznosi prostorom njegove posljednje misli? Dokle najdalje može stiÊi jeka njegova udara i ostaju li od nje zapisi u obliku ošteÊenja po okolnim zidovima?

Ako ga veÊ ne može zaustaviti, može li netko/nešto barem usporiti ili postupno Ëak preusmjeriti (i do kojeg stupnja?) njegov užasni let?

- 16 -

Zagreb, 5. veljaËe 2002.

Nestala, možda mrtva starica NoÊu nestala, možda mrtva starica hoda iznad mene, pjeva i razlijeva vodu, proizvodeÊi zvukove kojima su izvaeni svi unutarnji organi. Od takvih se zvukova ne možeš rastati, jer raspršeni lebde posvuda u zraku; da nema tame, vidjelo bi se da ih na sebi kao ukrase nosi aneo, brat blizanac juËer ubijenog djeËaka crvenih oËiju i duge, zlatno-natapirane kose.

Zagreb, 6. veljaËe 2002.

Poimo sada ti i ja Poimo sada ti i ja i nemojmo se zaustavljati u ljubavi prije negoli to, praÊeni od nas, ne uËine Sunce i vrijeme.

Poimo sada ti i ja na put koji se gasi i propada Ëim ga netko pokuša objasniti. Poimo sada ti i ja spleteni u jedno, tvrdi i šutljivi kao najstariji planet kojemu se više nitko ne sjeÊa imena, mjesta i svrhe.

Zagreb, 7. veljaËe 2002.

OsramoÊeni Likovi i plohe Zakukurikao je plavi MjeseËev pas, a sa Zemlje mu se odazvalo samo moje osramoÊeno djelo. (Nebo je, kažu, bree, no trbuha više nema.) Tišina žmirka kao slabo probueni zombi; nijedan ranjeni zvuk više se ne može skriti u njoj. Možda su i dogaaji, posuti ljudima i šumovima, samo zijevnuli u snu.

Tek nakon što su ∑ tako skandalozno ∑ bili odsvirani, oglasili su se pravi Likovi i plohe i njihov duboko uvrije­ eni plaË i lelek neÊe se više nikad, ne znam koliko bio usitnjen, moÊi zaustaviti.

Zagreb, 8. veljaËe 2002.

Zvukodan, Ëudo Dan leži kao partitura na praznom stolu. I kad se - 17 -

otvori, ne Ëuje se zvuk. »udo zvuka mogu eventualno izazvati neke sasvim druge stvari.

Zagreb, 9. veljaËe 2002.

Zlovoljni vozaË i posljedice VozaË na ulazu prebire i sortira ljude; vodoravni desno, okomiti lijevo. Svatko veÊ na ulazu mora ostaviti svoj pogled i miris. Unutra su dodiri ticalima, razmjena skrovitih dobara, razmišljanje ili zla slutnja strogo zabranjeni.

Razgovori se, otrovani, grËe u mukama, tišina (nedo­ umice) šišti kao plin. Kada autobus krene, svakidašnjica se u panici uklanja pred staklima i ona, poput zastrtih zrcala, jure ogrnuta sivom nerazgovijetnošÊu nepostojanja.

Zagreb, 10. veljaËe 2002. »ešljaš se u suprotnom smjeru od noÊi, zvukovi plove oko tebe kao jutarnji oblaci, svjetlo se rastrËalo, vukuÊi te s mukom kao utopljenika prema obali, netko još spava u zidovima i viËe u snu, tražeÊi se u vlastitom trbuhu, stvari su se Ëudno pogurile i više nikako da se isprave.

Zagreb, 11. veljaËe 2002.

U potrazi za šutnjom Strepiš od svih tih zvukova, jer si skidanjem ritmiËke kabanice zauvijek izgubio imunitet na njih. A oni, što su ljepši, to su otrovniji ubojice svega što šuti. Poput nepopravljivo zalutala noÊnog leptira, svaka sekunda tišine nosi ne leima po jedan njihov odjek. Doduše, najdublje zone još nisu dosegnuli pa ono najgore nije s njima još ni poduzeto.

Zagreb, 12. veljaËe 2002.

Osueni na tišinu (koje nema) Poput svjetla u crnoj rupi, Miles Davis ostaje do dalj- 18 -

njega zatoËen u trublji koja se ne odaziva ni smijehu. Isto­ dobno je zvonima zabranjeno buditi planete, a gradovi su ostali bez glasa. Prepuštena sluËaju, glazba se najvjerojatnije više neÊe znati vratiti.

Zagreb, 13. veljaËe 2002.

Odurna pjesma Ciklona truje pjesmu koja poput šmrkave magle visi nebu iz nosa. Potreseni ljudi izlaze iz poremeÊenih imenica i, ne znajuÊi što rade, zdvojno gutaju vlastite dijelove.

Zemlja mumlja kao sito govedo; unatoË svim pretrpavanjima, njezina se težina bitnije ne mijenja.

Zagreb, 14. veljaËe 2002.

StojeÊi u zrakoplovu StojeÊi u zrakoplovu, odjedanput se sjeÊam svih dosad napisanih knjiga, znam svirati sve dosad izmišljene glazbe, a i nesumnjivo se brže probijam kroz vrijeme nezaustavljivo jureÊi prema svojem (njegovu?) kraju.

Zagreb, 15. veljaËe 2002. »MK (»eka me kombi) Još samo jedna rijeË pa bih te, Danijele, dokrajËio, no Ëeka me kombi. Jutru bih na primjerima pokazao zašto ga ne puštam u kuÊu, no Ëeka me kombi. Snovima bih morao uzvratiti na sve cjelonoÊne gnjavaže, no Ëeka me kombi. Sve bih tue zvukove dotukao samo jednim svojim, no Ëeka me kombi. Sada nemam odijela za izlazak, kuÊa nema ni ulaza, a Ëeka me kombi. Mogao bih probiti zid i zauvijek uteÊi, no na ulici, tik samog zida stoji kombi veÊ otvorenih vrata, dimi se od strašne želje da krene, a za volanom kombija, s pištoljem u ruci, sjedim ∑ ja.

- 19 -

Zagreb, 16. veljaËe 2002.

Veliko žderanje Knjiga skine cipele i Ëarape, navuËe kuÊni haljetak, sjedne za kuhinjski stol i poËne blagovati vlastita slova.

Svaki se Ëas zakikoÊe od škakljanja sve veÊe unutarnje praznine. Nova slova napolju grebu nožicama i sve glasnije kucaju na vrata. No svjetlo se postupno gasi, a ona, sumanuto se prejevši, i dalje nastavlja s istim poslom, po­ stajuÊi sve bjeljom i sve manje nazoËnom na ovome svijetu.

Zagreb, 17. veljaËe 2002.

Teror Zavoji i uzvici su zabranjeni pa s njima i krug, glazba, šala. Preostali su ravno, bolest, šutnja i strah.

Zagreb, 18. veljaËe 2002.

Prezime Prezime ti je eksplodiralo i izgorjelo na prvoj borbenoj liniji. Još samo najmanji ∑ ali uvijek nazoËan ∑ oblak sablažnjiva oblika podsjeÊa na njega. A da, katkad i ruže zamirišu po njemu ako ga se sjete u svojim tihim jutarnjim razgovorima.

Zagreb, 19. veljaËe 2002.

Made by Gospodnetic de Dominis Prije Êeš sve brojeve izbrojiti, nego se svih žena dosjetiti koje si taknuo u snu. Glavno je naËelo Prirode slabo pamÊenje, jer bi se u protivnom veÊ odavno zaustavila uvijek ista vrtnja. Gle, odnekud se znamo… Sastanak, samo za nas, veËeras u sto.

Zagreb, 20. veljaËe 2002.

Rasprodaja zime Nekakve se ofucane bjeline i ukiseljeni, napola rastopljeni ledeni dahovi vuku unaokolo kao poludivlja, napu- 20 -

štena pašËad. Skorjela hujanja lebde u zraku kao nemarno nabacana posteljina siromahâ. Obezglavljeni i osramoÊeni kristali bezvoljno se njišu po prljavim mlakama svemirskim lopatama posvud razbacana blata. Sa svih strana nadire mutna, crna vruÊina i planski promišljeno proždire nekad svijetao i raspomamljen, sada oËajniËki prituljen, još jedva polusmrznut sjaj. Sve Êe biti dovršeno na znak jednoga jedinog krika šutnje, no on, prestrašen svijetom, nikako da se pojavi.

Zagreb, 21. veljaËe 2002.

Mala ženica Napravljena je od meda i cvrkuta, pokreta oduzetih valovima mirnog mora. Krugovi od kojih je slijepljena vrte se svaki u svojem smjeru, ali se ne Ëuje buka, a ne vide ni šavovi. Ima oËi semafora koji prestrašeno bježi s mjesta nesreÊe. Ne trudi se biti, a ipak…

Zagreb, 22. veljaËe 2002.

Janica Janica je ime zvijezde s koje smo se svi iskrcali, ali je se samo jedna osoba doliËno sjeÊa pa Êe jedino njoj, Janici, biti dopušteno da se nakon završnog zvona, poput dragocjena bumeranga, na nju ponovno i vrati.

Zagreb, 23. veljaËe 2002.

Ljudi i zvukovi Za razliku od ljudi, nijedan se zvuk ne dopada samom sebi. Samo ga divljenje i kolegijalna podrška drugih zvukova ∑ opet za razliku od ljudi! ∑ ohrabruje i održava na životu.

Zagreb, 24. veljaËe 2002.

PlivaËi Oko svakog se plivaËa pjeni njegov komadiÊ ludosti i - 21 -

bjesnila. Dodirom obale bijesni se oblaËiÊ gasi, a njegova ludost i bjesnilo tada pješice nastavljaju put prema brdu, pa i dalje, sve do neba. Jednog Êe se dana s kišom, kao preko mosta, ponovno spustiti do vode, i krug Êe se ludosti i bjesnila tako nastaviti do u nedogled.

BeË, 25. veljaËe 2002.

VeËernja vožnja taksijem po ZOO-u VuËemo se ulicama pokraj golemih, šutljivih i dobro zapeËaÊenih kaveza i škrinja u kojima se hipnotizirane magiËnim svjetlom kriju bezimene spodobe nestvarnih oblika i nastranih zvukova, koje nikad ne izlaze pred napola zalijepljene oËi svijeta što se srami veÊ i samoga sebe. Nebo je njihov nevjerni pokrivaË koji su neshvatljive zraËne struje podigle uvis i djelomice razotkrile sav užas njihova ropstva, no ono Êe se kad-tad vratiti na svoje staro mjesto i ponovno im omoguÊiti slatku tjeskobu anonimnosti i nepostojanja.

BeË, 26. veljaËe 2002.

NoÊ u velegradu NoÊ se poput tekuÊine prelila u ovdašnje ljude i oni potpuno nevidljivi kolaju ulicama. Paralizirani dvorci i gubom obrasle palaËe leže kao ostaci davne nepoznate brod­­ske nesreÊe razbacani na dnu oceana; to su alati i igraËke divovskih idola u koje su ljudi dirljivo vjerovali, a koji su ih bez razloga napustili nekoliko dana prije katastrofe. Pored razvalina svega što je zauvijek prohujalo s mukom plazi Dunav kao oËajniËki ravnodušna, na smrt bolesna zmija. Na nebu gori samo jedno svjetlo; stari je Bog zaspao, prevrÊuÊi oblake kao djeËju biblijsku slikovnicu.

- 22 -

Dubravko Detoni, skladatelj, pijanist i pisac, roen je u Kriæevcima 1937. ©kolovao se u Zagrebu, Sieni, Varπavi, Darmstadtu i Parizu. U svojem skladateljskom radu traga za novim moguÊim smislom glazbe osloboene svih za­ da­nih formulacija. Dobitnik je mnoπtva nagrada u domovini i inozemstvu. Autor je 135 raznorodnih glazbenih opusa, niza glazbeno-scenskih spektakala i prostornomulti­medi­jalnih projekata. Glazbena djela izvoena su mu na naj­veÊim svjetskim festivalima, tiskana u zemlji i svijetu te objavljena na pedesetak diskografskih izdanja.

Utemeljitelj je i umjetniËki voditelj ansambla za suvremenu glazbu acez ­ antez, s kojim je u viπe navrata i sa zapaæe­nim uspjehom obiπao gotovo Ëitav svijet. Bio je dugogodiπnji glazbeni urednik i producent HRT-a. Jedan je od najzanimljivijih hrvatskih pjesnika, uvrπten u gotovo sve antologije, redovito objavljivan u veÊini hrvatskih knjiæev­nih Ëasopisa. Autor je deset knjiga poezije, eseja, dnevniËkih zapisa i glazbe­nih ko­mentara. Objavljene knjige: Panop­ ticum mu­sicum, Glasovir na koturaljkama, Pre­krasno Ëudoviπte vremena, DimnjaËar briπe kuÊi nos, Trulo svje­ tlo, NoÊni sviraË, Predasi tiπine, PriËa prema gore i (dvotomni) Atlas života. Znatni dio tek­sto­va iz ove knjige objav­ljen je u Ëasopisima Forum, Kolo, Re­pu­blika i Knji­ æevna republika, u novinama Cantus te emitiran na Tre­ Êem programu Hrvatskoga radija u kultnim emisijama Danijela Dra­gojeviÊa i njegovih nasljednica Poezija naglas te Dnevnici i pisma.

- 1007 -

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Korektura Margareta MedjureËan GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Ilustracija na naslovnici ∂ Tomislav Buntak, KonaËna pobjeda nebeske vojske, detalj Godina izdanja 2013., ožujak (prvo izdanje) Tiskano u Hrvatskoj ISBN 978-953-266-111-8 (cjelina) ISBN 978-953-266-466-9 (Knj. 3) www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

- 1008 -

- 1009 -

Zapisi Dubravka Detonija Atlas života jedno su od najzanimljivijih štiva koje se pojavilo u posljednjih nekoliko godina. Maestralno napisan, s mnogo referenci, glazbenih, filozofskih, literarnih i kulturoloških u najširem smislu te rijeËi, ovaj se rukopis Ëita bez zastajkivanja. Jednako kao i svojom glazbom, Detoni svojim pisanjem potpuno zaokuplja pozornost Ëitatelja uvlaËeÊi ga u svoj svijet bez moguÊnosti da se od njega otrgne. Atlas života jedan je od onih rijetkih rukopisa koji nastaju cijeloga života, a koji se u svojoj punini i dubini rastvara tek kada se sve bilježnice nau na jednome mjestu, kada usisavaju snagom svojih reËenica, metafora, poredbi, jednako stilom kao i sadržajem. Atlas života bez dvojbe ide u red onih književnih djela koja se Ëitaju i od korica do korica i nasumce, kakva su pisali velikani svjetske književnosti, poput Dnevnika Witolda Gombrowicza.

Dubravko Detoni u Atlasu života kreÊe od glazbe, dakle od univerzalnog jezika, da bi kroz jezik i misli koje prezentira i ispisuje u zapisima ponovno stvorio univerzalni jezik što plijeni ËistoÊom misli i pogleda.

Prepun finoga humora i zaËudnih obrata u tek nekoliko reËenica, Detoni je ispisao istinski Atlas života.

TreÊa knjiga, s podnaslovom Zapisi o vjeËnosti, ujedno je i posljednja.

299,00 kn

- 1010 www.fraktura.hr