Anatomija jedne pobune

Page 1

JAVIER CERCAS

ANATOMIJA JEDNE POBUNE Anatomija jedne pobune

–1–


–2–


Javier Cercas

Anatomija jedne pobune prevela sa španjolskog Silvana Roglić

Fraktura –3–


This project has been funded with support from the European Commission. This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein. Projekt je realiziran uz potporu Europske komisije. Ova knjiga odražava isključivo autorove stavove, a Komisija se odriče odgovor­nosti za sve uporabe informacija koje su u njoj sadržane.

Naslov izvornika Anatomía de un instante © Javier Cercas, 2009. © za hrvatsko izdanje Fraktura, 2014. © za prijevod Silvana Roglić i Fraktura, 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-584-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 884551

–4–


U spomen na Joséa Cercasa Za Raüla Cercasa i Mercè Mas

–5–


–6–


...onog vidjeh što ko slabić znani iz svojih ruku visok čin je dao. Dante, “Pakao”, III, 59-60

–7–


–8–


p r e dg o v or

Pogovor jednoga romana

–9–


– 10 –


1

Sredinom ožujka 2008. pročitao sam da, prema istraživanju objavljenom u Velikoj Britaniji, četvrtina Britanaca misli da je Winston Churchill lik iz mašte. U to sam doba završavao skicu romana o državnom udaru 23. veljače, bio sam pun nedoumica o tome što sam napisao i sjećam se da sam se pitao koliko Španjolaca misli da je Adolfo Suárez lik iz mašte, da je general Gutiérrez Mellado lik iz mašte, da su Santiago Carrillo ili pukovnik Tejero likovi iz mašte. I dalje mi se to ne čini neumjesnim pitanjem. Činjenica jest da je Winston Churchill umro prije više od četrdeset godina, da je general Gutiérrez Mellado umro prije nešto manje od petnaest i da su dok pišem ove retke o Adolfu Suárezu, Santiago Carrillo i pukovnik Tejero još uvijek živi, ali isto je tako činjenica da je Churchill ne­ opisivo važan povijesni lik i da je, ako Suárez s njime dijeli taj status barem u Španjolskoj, prilično upitno dijele li ga i general Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo, a da ne spominjemo pukovnika Tejera; k tomu, u Churchillovo doba televizija još nije bila glavni proizvođač stvarnosti te istovremeno i glavni proizvođač nestvarnosti na našem planetu, dok je jedno od obilježja koja pobliže određuju udar 23. veljače upravo to što je snimljen kamerom i preko televizije prenesen čitavom planetu. Zapravo, tko zna je li danas pukovnik Tejero mnogim ljudima tek lik s televizije; možda su to do određene mjere čak i Adolfo Suárez, general Gutiérrez Mellado i Santiago Carrillo, ali ne toliko koliko on: osim oglasa velikih trgovačkih lanaca s kućanskim aparatima i špica tračerskih programa koje su istrošile njegov lik, javni život pukovnika pučista ograničen je na – 11 –


onih nekoliko sekundi koje se ponavljaju svake godine na televiziji kad s trorogim šeširom i vitlajući službenim devetmilimetarskim kratkim pištoljem upada u dvoranu Kongresa i hicima pokorava okupljene zastupnike. Iako znamo da je on stvarni lik, on je nestvarni lik; iako znamo da je to stvarna slika, to je nestvarna slika: prizor iz parodije netom proizašao iz klišejima zatrovanoga mozga kakva osrednjeg imitatora Luisa Garcíje Berlange. Nijedan stvarni lik ne postaje lik iz mašte time što se pojavi na televiziji, čak ni kad je prije svega lik s televizije, ali vrlo će ga vjerojatno televizija zaraziti nestvarnošću kad ga se takne i vjerojatno će povijesni događaj do određene mjere promijeniti svoju narav samim emitiranjem na televiziji jer televizija iskrivi način na koji ga doživljavamo (ako ga već ne trivijalizira ili degradira). Udar 23. veljače živi s tom anomalijom: koliko znam, to je jedini udar u povijesti snimljen preko televizije, a činjenica da je snimljen istovremeno je garancija njegove stvarnosti i garancija njegove nestvarnosti; ako tomu pridodamo opetovani strah koji bude ti prizori, povijesnu važnost toga događaja i stvarne ili navodne sjenovite zone koje ga još uvijek okružuju, ta okolnost možda objašnjava nezamislivu gomilu proze u obliku ne­ osnovanih teorija, bizarnih ideja, klimavih nagađanja i izmišljenih sjećanja koji ga obavijaju. Dat ću beznačajan primjer za ovo posljednje; beznačajan, ali ne banalan jer ima veze baš s televizijskim životom udara. Nijedan Španjolac koji se sjeća 23. veljače 1981. nije zaboravio što je radio toga popodneva, a oni s dobrim pamćenjem sjećaju se do u detalje – koliko je bilo sati, gdje su se nalazili, s kime su bili – da su u iz­ ravnom televizijskom prijenosu vidjeli ulazak pukovnika Tejera i njegovih žandara u Kongres, do te mjere da su se spremni zakleti naj­svetijim da je riječ o stvarnom sjećanju. Nije, jer iako je radio izravno prenosio udar, televizijske su slike emitirane tek nakon oslobođenja okupiranoga Kongresa, nedugo nakon dvanaest i trideset 24. veljače, a izravno ga je vidjela tek šačica novinara i tehničara Španjolske televizije čije su kamere snimale prekinuto zasjedanje Parlamenta i koji su te slike pustili u opticaj u internoj mreži kuće u iščekivanju trenutka kad će biti uređene i emitirane u informativ– 12 –


nim programima toga popodneva ili u večernjim vijestima. Tako je zapravo bilo, ali svi se opiremo da nam otuđe uspomene, koje su temelj identiteta, a neki pretpostavljaju ono čega se sjećaju onomu što se uistinu dogodilo pa se tako sjećaju da su vidjeli državni udar uživo. To je, vjerujem, neurotična reakcija, iako logična, pogotovo s obzirom na to da je riječ o udaru 23. veljače, u kojem je često teško razlučiti što je stvarno, a što izmišljeno. Naposljetku, ima razloga da se državni udar 23. veljače shvati kao plod kolektivne neuroze. Ili kolektivne paranoje. Ili, najpreciznije, kao kolektivni roman. U zabavnoj industriji, u svakom slučaju, doživljen je kao još jedan oblik zabave. Ali to ne znači da je to bilo izmišljeno: udar 23. veljače uistinu se dogodio, a dvadeset sedam godina nakon toga dana, kad su glavni likovi za većinu već počeli gubiti status povijesnih likova i počeli ulaziti u kraljevstvo izmišljenoga, ja sam dovršavao skicu za roman u kojem sam 23. veljače pokušao pretvoriti u književnost. I bio sam pun nedoumica.

– 13 –


2

Kako mi je palo na pamet pisati književno djelo o 23. veljače? Kako mi je palo na pamet pisati roman o neurozi, o paranoji, o kolektivnom romanu? Nema pisca koji barem jedanput nije osjetio nalet taštine da stvar­ nost od njega zahtijeva roman, da ne traži on roman, nego da roman traži njega. Ja sam to osjetio 23. veljače 2006. Nedugo prije toga jedan me talijanski dnevnik zamolio da u članku iznesem svoje sje­ ćanje na državni udar. Pristao sam; napisao sam članak u kojem sam iznio tri stvari: prva je da sam bio junak, druga da nisam bio junak, a treća da nitko nije bio junak. Bio sam junak jer sam toga popodneva, nakon što sam od majke čuo da je skupina žandara oružjem prekinula sjednicu na kojoj je trebao biti imenovan novi predsjednik vlade, izjurio prema fakultetu s maštom osamnaestogodišnjaka koja je ključala revolucionarnim slikama o gradu pod oružjem, uzavrelom od ljudi koji prosvjeduju protiv udara i punim barikada na svakom uglu; nisam bio junak jer zapravo nisam izjurio prema fakultetu s neustrašivom nakanom da se pridružim obrani demokracije od po­ bunjene vojske, nego s pohotnom nakanom da nađem kolegicu s godine u koju sam bio zaljubljen preko ušiju i da možda iskoristim te romantične sate, ili su se barem meni činili romantičnima, da je osvojim; nitko nije bio junak jer kad sam toga popodneva došao na fakultet, nisam zatekao nikoga osim svoje kolegice i još dva studenta, krotke i izgubljene: nitko na fakultetu na kojem sam studirao – ni na tom niti ijednom drugom fakultetu – nije prstom mrdnuo da se usprotivi udaru; nitko u gradu u kojem sam živio – ni u tom niti – 14 –


ijednom drugom gradu – nije izašao na ulicu kako bi se suprotstavio pobunjenim vojnicima: osim šačice ljudi koji su pokazali da su spremni riskirati svoju kožu kako bi branili demokraciju, čitava se zemlja zavukla u svoje domove iščekujući da udar propadne. Ili da uspije. To je ukratko ono o čemu sam pisao u svojem članku i, nesumnjivo zato što je njegovo pisanje probudilo zaboravljene uspomene, toga sam 23. veljače pozornije nego inače pratio članke, reportaže i intervjue kojima su mediji obilježili dvadeset petu godišnjicu udara. Ostao sam zapanjen: ja sam udar 23. veljače doživio kao potpuni krah demokracije, ali većina tih članaka, reportaža i intervjua govorila je o njemu kao o potpunoj pobjedi demokracije. I ne samo oni. Toga je istog dana Zastupnički kongres izdao proglas u kojem se moglo pročitati sljedeće: “Nedostatak bilo kakve naznake dru­ štvene potpore, uzorno držanje građanstva, odgovorno ponašanje političkih stranaka i sindikata, kao i medija, a osobito demokratskih institucija (…), bili su dovoljni da spriječe državni udar.” Teško je nagomilati više laži u manje riječi, ili sam to pomislio kad sam pročitao taj paragraf: ja nisam imao dojam da je udaru nedostajalo dru­ štvene potpore, ni da je držanje građanstva bilo uzorno, ni da je ponašanje političkih stranaka i sindikata bilo odgovorno, niti da su, uz rijetke iznimke, mediji i demokratske institucije išta učinili da spriječe udar. Ali nije mi zapravo upadljivi nerazmjer između mojega sjećanja na 23. veljače i očito kolektivnoga sjećanja privukao pozornost i izazvao nalet taštine da stvarnost od mene traži roman, nego nešto mnogo manje šokantno, ili elementarnije – iako vjerojatno povezano s tim nerazmjerom. Bila je to uvijek ista slika u svim televizijskim reportažama o udaru: slika skamenjenog Adolfa Suáreza u njegovoj klupi nekoliko trenutaka nakon ulaska pukovnika Tejera u dvoranu Kongresa, žandarski hici koji zuje oko njega i svi nazočni zastupnici – svi osim dvojice: generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla – koji se bacaju na pod kako bi se zaštitili od metaka. Naravno, vidio sam tu sliku desetke puta, ali iz nekoga razloga toga sam je dana vidio kao da je vidim prvi put: vrisci, pucnjevi, užasnuta tišina u polukrugu i onaj čovjek priljubljen uz naslon od plave kože svoje klupe predsjednika vlade, sam, poput kipa i utvare usred crvene – 15 –


pustoši praznih klupa. Iznenada mi se to učinilo hipnotičkom i blistavom slikom, kompleksnom do u tančine, bremenitom značenjem; možda stoga što uistinu enigmatično nije ono što nitko nije vidio, nego upravo ono što smo svi mnogo puta vidjeli i što svemu usprkos tomu odbija dati značenje, odjednom mi se to učinilo enigmatičnom slikom. Ona je zazvonila na uzbunu. Kaže Borges da se “svaka sudbina, ma kako dugačka i zamršena bila, zapravo sastoji od jednoga trenutka: trenutka kad čovjek jednom zauvijek shvati tko je on zapravo”. Gledajući toga 23. veljače Adolfa Suáreza kako sjedi u svojoj klupi dok oko njega zuje meci u pustoj dvorani, upitao sam se je li u tom trenutku Suárez shvatio jednom zauvijek tko je on zapravo i kakvo značenje u sebi krije ta daleka slika, pod pretpostavkom da ga uopće krije. To me dvostruko pitanje nije napuštalo idućih dana, a kako bih pokušao odgovoriti na njega – ili, bolje rečeno: kako bih ga pokušao točno postaviti – odlučio sam napisati roman. Odmah sam se bacio na posao. Ne znam je li neophodno objasniti da namjera mojeg romana nije bila obraniti Suárezov lik, ni ocrniti ga, čak ni ocijeniti ga, nego samo istražiti značenje jedne geste. Ipak, lagao bih kad bih rekao da mi je Suárez u to doba bio odveć sim­ patičan: dok je bio na vlasti, ja sam bio adolescent i uvijek sam ga doživljavao kao frankističkoga skorojevića koji se uspeo lomeći kra­lježnicu od silnoga klanjanja, kao političkog oportunista, reakcionara, bogomoljca, površnog i dodvoricu koji je utjelovljivao ono što sam najviše prezirao u svojoj domovini i kojeg sam, bojim se, poistovjećivao sa svojim ocem, tvrdokornim suaristom; s vremenom se moje mišljenje o ocu popravilo, ali ne i moje mišljenje o Suárezu, ili ne pretjerano: sad, četvrt stoljeća nakon toga, smatrao sam ga samo političarom kratka daha čija je glavna zasluga ležala u tome što je bio na mjestu na kojem je morao biti i u trenutku u kojem je morao biti, što mu je neočekivano dodijelilo glavnu ulogu u tranziciji, onoj iz diktature u demokraciju, koju bi zemlja prošla s njime ili bez njega, a upravo je prešućivanje te činjenice razlog što sam s više sarkazma nego čuđenja promatrao svečanosti njegove kanonizacije za života kao velikoga državnika demokracije – uvijek mi se – 16 –


činilo da u tim svečanostima prepoznajem mnogo jači miris licemjerja nego što je uobičajeno u tim slučajevima, kao da to nitko ne vjeruje ili kao da, više nego što slave Suáreza, slavljenici slave sebe same. Ali, umjesto da ga osiromaši, oskudno poštovanje koje sam osjećao prema njemu obogaćivalo je kompleksnošću njegov lik i djelo, osobito tijekom kopanja po njegovoj biografiji i dok sam skupljao dokumentaciju o udaru. Prvo sam pokušao na Španjolskoj televiziji pribaviti kopiju kompletne snimke ulaska pukovnika Tejera u Kongres. Taj je korak bio teži od očekivanoga, ali vrijedio je truda; snimka – snimljena većim dijelom dvjema kamerama, koje su nakon upada u Kongres nastavile raditi sve dok ih netko slučajno nije isključio – bila je nevjerojatna: slike koje viđamo na svaku obljetnicu 23. veljače traju pet, deset, najviše petnaest sekundi; kompletna snimka traje sto puta dulje, trideset četiri minute i dvadeset četiri sekunde. Kad je emitirana na televiziji, u podne 24. veljače, filozof Julián Marías rekao je da zaslužuje nagradu za najbolji film godine; gotovo tri desetljeća nakon toga mislio sam da je to preblaga pohvala: to su nabijene slike, izuzetne vizualne snage, koje obiluju pričom i pucaju od istine i koje sam mnogo puta vidio i nisam se mogao oduprijeti osjećaju začaranosti. U međuvremenu, tijekom tih prvih dana, pročitao sam nekoliko Suárezovih biografija, nekoliko knjiga o godinama koje je proveo na vlasti i o državnom udaru, prelistao sam pokoje novine iz tih vremena, razgovarao s pokojim političarom, pokojom vojnom osobom i pokojim novinarom. Jedna od prvih osoba s kojom sam razgovarao bio je Javier Pradera, bivši komunistički urednik koji je postao siva eminencija španjolske kulture i jedna od rijetkih osoba koja je 23. veljače, kad je pisao uvodnike u El Paísu i kad su te novine objavile posebno izdanje s nedvosmisleno antiudarnim tekstom koji je napisao on, pokazala da je spremna riskirati vlastitu kožu za demokraciju. Rekao sam Praderi za svoj projekt (lagao sam mu: rekao sam da kanim napisati roman o 23. veljače; ili mu možda nisam lagao: možda sam otpočetka htio zamisliti da je gesta Adolfa Suáreza sadržavala ključ 23. veljače). Pradera se zagrijao; budući da on nije čovjek sklon entuzijazmu, bio sam na oprezu: upitao sam ga čemu toliki entuzijazam. “Vrlo je – 17 –


jednostavno”, odgovorio je. “Zato što je državni udar roman. Kriminalistički roman. Radnja ide ovako: Cortina pokreće udar i Cortina ga zaustavlja. Iz odanosti prema kralju.” Cortina je zapovjednik José Luis Cortina; zapovjednik José Luis Cortina bio je 23. veljače zapovjednik jedinice za specijalne operacije u CESID-u, španjolskoj obavještajnoj službi: pripadao je istoj vojnoj klasi kao kralj, pripisuje mu se uska povezanost s monarhom, a nakon 23. veljače bio je optužen za sudjelovanje u udaru ili, bolje rečeno, za pokretanje udara i bio je u pritvoru, gdje ga je ispitao i oslobodio ratni savjet koji je vodio slučaj, ali nikad se nisu raspršile sumnje koje su visjele nad njime. “Cortina pokreće udar i Cortina ga zaustavlja”: Pradera se nasmijao, podrugljivo; i ja sam se nasmijao, jer to mi se više činilo kao radnja sofisticirane verzije Triju mušketira nego radnja krimi­ nalističkoga romana, sa zapovjednikom Cortinom u ulozi koja je objedinjavala D’Artagnana i gospodina Trévillea. Ideja mi se svidjela. Sasvim slučajno, ubrzo nakon što sam razgovarao s Praderom, pročitao sam knjigu koja se savršeno poklapala s fikcijom koju je bivši urednik El Paísa imao u glavi, samo što knjiga nije bila fikcija: bilo je to novinarsko istraživanje. Autor je bio novinar Jesús Palacios; njegova je teza bila da, protivno onomu što se na prvi pogled čini, udar 23. veljače nije petljavina koju je improvizirao nesavršeni spoj nepokolebljivo frankističkih časnika i monarhističkih časnika s političkim ambicijama, nego “autorski udar”, operacija koju je do u detalje osmislio CESID – zapovjednik Cortina, ali i pukovnik Calderón, njegov nadređeni i u to doba šef obavještajne službe – čiji cilj nije bio uništiti demokraciju, nego podrezati joj krila ili promijeniti njezin smjer, uklanjajući Adolfa Suáreza s mjesta predsjednika vlade i postavljajući na njegovo mjesto vojnu osobu na čelu vlade spasa sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka; prema Palaciosu, u tom cilju Calderón i Cortina nisu računali samo na implicitnu privolu ili poticaj kralja, nestrpljiva u želji da prevlada krizu u koju su zemlju dovele kronične krize Suárezovih vlada: Calderón i Cortina odabrali su vođu operacije – generala Armadu, bivšega kraljeva tajnika, sokolili izvršitelje – generale Mi­ lansa del Boscha i pukovnika Tejera – i milimetarski precizno satkali – 18 –


urotničku mrežu u koju su bili upleteni časnici, političari, poduzetnici, novinari i diplomati koje su okupile različite i suprotstavljene ambicije u zajedničkom cilju, udaru. Bila je to neodoljiva teza: odjednom se kaos od 23. veljače posložio; odjednom je sve bilo smisleno, simetrično, geometrijsko, kao u romanima. Naravno da Palaciosova knjiga nije bila roman i da točno poznavanje činjenica – da i ne spominjemo mišljenje najpozvanijih stručnjaka – daje nazreti da si je Palacios uzeo određene slobode u vezi sa stvarnošću kako ona sama ne bi opovrgnula njegovu pretpostavku; ali ja nisam bio povjesničar, čak ni novinar, samo književnik, tako da me stvarnost ovlastila da si uzmem slobode koliko god to bude potrebno jer roman je rod koji ne odgovara pred stvarnošću, nego jedino pred samim sobom. Sav sretan, pomislio sam da mi Pradera i Palacios nude poboljšanu verziju Triju mušketira: priču o tajnom agentu koji, s ciljem da spasi monarhiju, kuje divovsku urotu kako bi uz pomoć udara bacio na koljena kraljeva predsjednika, upravo jedinoga političara (ili gotovo jedinoga) koji u danom trenutku odbija poslušati pučiste i ostaje u svojoj klupi dok oko njega lete meci u dvorani Kongresa. Ujesen 2006., kad sam držao da znam dovoljno o udaru da mogu razviti nit, počeo sam pisati roman; zbog razloga koji sad nisu bitni u zimu sam ga se ostavio, ali krajem proljeća 2007. ponovno sam ga se latio i za manje od godine dana imao sam gotov nacrt: bio je, ili je to htio biti, nacrt za neobičnu eksperimentalnu verziju Triju mu­ šketira, u kojoj je pripovjedač i glavni lik zapovjednik Cortina i čije se djelovanje, umjesto da se vrti oko dijamantnoga žezla koji je kra­ ljica Ana Austrijska dala vojvodi od Buckinghama, vrti oko osamljenoga lika Adolfa Suáreza koji sjedi u dvorani Kongresa popodne 23. veljače. Tekst je obuhvaćao četiristo stranica; pisao sam ga s neuobičajenom tečnošću, gotovo pobjedonosnom, rastjerujući dvojbe razmišljanjem da je ta knjiga još u zametnom stadiju i da će se jednostavnim ulaskom u njezin mehanizam neizvjesnost napokon ras­pršiti. Nije bilo tako, i čim sam dovršio prvi nacrt, osjećaj uspjeha ispario je, a dvojbe, umjesto da se rasprše, samo su se umnožile. Za početak, nakon što sam proveo mjesece prebirući u mašti po tkanju – 19 –


udara, mislio sam da potpuno shvaćam ono što sam dotad prestrašeno ili mrzovoljno samo naslućivao i da je Palaciosova pretpostavka – koja je bila tek povijesni temelj mojega romana – u biti pogrešna; nije problem bio to što je Palaciosova knjiga uvelike promašila ili što je loša: problem je bio to što je knjiga bila toliko dobra da je onaj tko nije bio upoznat s događajem 23. veljače mogao na kraju pomisliti da je, eto, jedanput povijest smislena, simetrična i geometrijska, a ne kaotična, slučajna i nepredvidljiva, kakva zapravo jest; drugim riječima: pretpostavka na kojoj je počivao moj roman bila je fikcija koja je, kao i bilo koja druga fikcija, bila zasnovana na pomno probranim činjenicama, datumima, imenima, analizama i pretpostavkama iznesenim s lukavošću romanopisca tako da je postigao da se sve poveže sa svime i da stvarnost poprimi homogen izgled. U redu, ako Palaciosova knjiga nije posve bila plod novinarskog istraživanja, nego više roman koji je pretpostavljen novinarskom istraživanju, nije li bilo redundantno pisati roman temeljen na drugome romanu? Ako roman treba rasvijetliti stvarnost uz pomoć mašte, namećući geometriju i simetriju ondje gdje su samo nered i slučajnost, nisam li trebao krenuti od stvarnosti, a ne od mašte? Nije li bilo površno dodavati geometriju geometriji i simetriju simetriji? Ako roman mora pobijediti realnost, izmišljajući je iznova kako bi je zamijenio izmaštanim, uvjerljivim kao i ona, nije li bilo neizostavno prije upo­ znati realnost kako bi je taj roman pobijedio? Nije li dužnost romana o 23. veljače da se odrekne određenih privilegija toga roda i da pokuša odgovarati pred realnošću koliko i pred samim sobom? Bila su to retorička pitanja: u proljeće 2008. odlučio sam da je jedini način da sagradim roman na udaru 23. veljače taj da što je moguće pomnjivije upoznam realnost toga udara 23. veljače. Tek sam tada do dna zaronio u klupko teorijskih konstrukcija, hipoteza, nesigurnosti, lakomislenosti, laži i izmišljenih sjećanja koji obavijaju taj dan. Nekoliko mjeseci, gotovo bez stanke, dok sam često putovao u Madrid i stalno se iznova vraćao snimci napada na Kongres – kao da ti prizori u svojoj transparentnosti kriju tajni ključ udara – pročitao sam sve knjige koje sam našao o 23. veljače i o godinama koje su mu prethodile, provjeravao u novinama i časopisima iz tih – 20 –


vremena, prekapao po sudskom sažetku, razgovarao sa svjedocima i protagonistima. Razgovarao sam s političarima, vojnim osobama, žandarima, uhodama, novinarima, osobama koje su živjele u prvim redovima politike u godinama prelaska iz frankizma u demokraciju i koje su poznavale Adolfa Suáreza, generala Gutiérreza Mellada i Santiaga Carrilla te s ljudima koji su proživjeli 23. veljače na mjestima gdje se odlučivalo o posljedicama udara: u palači Zarzuela, uz kralja, u Zastupničkom kongresu, u vojnom stožeru, u Oklopnoj diviziji Brunete, u sjedištu CESID-a i u sjedištu AOME-a, tajnoj jedinici CESID-a koju je predvodio zapovjednik Cortina. Bili su to mjeseci opsesije, sretni, ali kako sam napredovao u svojim istragama i mijenjao pogled na državni udar, ne samo da sam ubrzo počeo shvaćati da zalazim u blistavi labirint sjećanja, gotovo uvijek nepomirljivih, na mjesto bez ikakve sigurnosti i dokumenata kroz koje su povjesničari oprezno jedva prošli, nego prije svega da je realnost 23. veljače bila tako važna da je u tom trenutku bila nesavladiva, ili je barem takav bio moj dojam, i zbog toga je bilo potpuno besmisleno da se latim pothvata da je dotučem jednim romanom; još mi je neko vrijeme trebalo da shvatim nešto još važnije: shvatio sam da događaji od 23. veljače imaju sami po sebi silnu dramatsku vrijednost i simbolički potencijal koji tražimo od književnosti i uvidio sam da, iako sam ja književnik, jedan me jedini put realnost zanimala više od književnosti ili me previše zanimala da bih je želio izmisliti zamjenjujući je tako alternativnom realnošću, jer ničim što sam ja mogao zamisliti o 23. veljače nisam mogao biti toliko zanesen i oduševljen i ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače.

– 21 –


3

Eto, tako sam odlučio napisati ovu knjigu. Knjigu koja je prije svega – najbolje će biti da to odmah priznam – skromno svjedočanstvo o neuspjehu: nisam bio u stanju izmisliti ono što znam o 23. veljače ni književnošću rasvijetliti njegovu realnost, pa sam se odlučio pre­ pričati ga. Cilj je sljedećih stranica dati određeno dostojanstvo tom neuspjehu. To, da to odmah raščistimo, znači pokušati ne lišiti do­ gađaje njihove dramatične snage ni simboličkog potencijala koje sami po sebi nose, čak ni neočekivane dosljednosti i povremene simetrije i geometrije; isto tako to znači malo ih razjasniti, prepričavajući ih bez prikrivanja njihove kaotične prirode i bez brisanja tragova jedne neuroze ili paranoje ili kolektivnoga romana, ali uz najveću moguću čitljivost, uza svu nevinost za koju sam sposoban, kao da ih nitko prije nije iznio i kao da ih se više nitko ne sjeća, u određenome smislu kao da je istina da su gotovo svima Adolfo Suá­rez, general Gutiérrez Mellado, Santiago Carrillo i poručnik Tejero već likovi iz književnosti ili barem zaraženi nestvarnošću i kao da je udar 23. veljače izmišljeni događaj, u najboljem slučaju kao da ih pripovijeda kakav kroničar povijesti ili kroničar daleke budućnosti; i, za kraj, to znači pokušati prepričati udar 23. veljače kao da je to beznačajna priča i istovremeno kao da je ta beznačajna priča jedna od ključnih priča u posljednjih sedamdeset godina španjolske povijesti. Ali ova je knjiga isto tako – najbolje će biti da i to odmah priznam – oholi pokušaj da preobrazim neuspjeh svojega romana o udaru 23. veljače u uspjeh jer ga krasi odvažnost da se ničega ne odriče. Ili gotovo ničega: ne odriče se maksimalnoga približavanja čistoj real– 22 –


nosti 23. veljače, a samim time, iako ovo nije povijesna knjiga i nitko se ne bi trebao zavaravati tražeći u njoj neobjavljene podatke ili relevantne doprinose za poznavanje naše nedavne prošlosti, ne od­ riče se potpuno mogućnosti da bude čitana kao knjiga o povijesti;* isto tako ne odriče se odgovaranja pred samom sobom osim što odgovara pred realnošću, i onda dalje, iako to nije roman, ne odriče se potpuno mogućnosti da se čita kao roman, čak ni kao najčudnija eksperimentalna verzija Triju mušketira; i iznad svega – a to je možda krajnja odvažnost – ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost, i samim time da se u biti ne vrti oko 23. veljače, nego samo oko slike ili jedne geste Adolfa Suáreza toga 23. veljače i, neizravno, oko slike ili jedne geste Gutiérreza Mellada i oko slike ili jedne geste Santiaga Carrilla toga 23. veljače. Pokušati shvatiti tu gestu ili tu sliku znači pokušati odgovoriti na pitanje koje sam si postavio kad sam jednoga 23. veljače oholo osjetio da realnost traži roman od mene; pokušati to shvatiti bez alata i slobode mašte izazov je koji si je postavila ova knjiga.

Sve i da teži tomu da bude knjiga o povijesti, kreće od prvoga dokumentarnoga dokaza o 23. veljače: snimke napada na Kongres; ne može iskoristiti, naprotiv, drugi i gotovo posljednji dokaz: snimku telefonskih razgovora koji su se odvijali tijekom popodneva i noći 23. veljače između onih koji su zauzeli Kongres i vanjskoga svijeta. Snimka je načinjena po nalogu Francisca Laíne, generalnoga direktora osiguranja i predsjednika vlade koju su toga popodneva po nalogu kralja hitno sastavili političari koji su pripadali drugoj liniji državne uprave s ciljem da zamijeni vladu koja je bila zatočena u Kongresu. Snimku ili dio snimke saslušali su 24. popodne Odbor za narodnu obranu, na čijem je čelu bio kralj, i Adolfo Suárez u palači Zarzuela (i sigurno je bila ključna za to da vlada naredi neodgodivo uhićenje vođe udara generala Armade); možda ju je saslušao i sudac koji je vodio slučaj udara 23. veljače, koji nije prihvatio da se upotrijebi kao dokazni materijal jer se do nje došlo bez sudskoga naloga; potom je nestala i otad se više ništa nije sa sigurnošću znalo o njoj. Neki kažu da je u arhivima obavještajne službe, što je netočno. Neki kažu da je uništena. Neki kažu da ako nije uništena, može biti samo u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova. Neki kažu da je bila u arhivima Ministarstva unutarnjih poslova i da je nekoliko godina nakon udara nestala odande. Neki kažu da je Adolfo Suárez kad je izašao iz vlade, odnio sa sobom kopiju dijela snimke. Ima još mnogo pretpostavki. Ne znam više od toga. *

– 23 –


– 24 –


Z AH V AL A

Za ovu knjigu moju zahvalnost zavređuje mnogo više ljudi nego što mogu ovdje istaknuti, ali osobito Miguel Ángel Aguilar, Óscar Alzaga, Luis Alegre, Jordi Amat, Luis María Anson, Jacinto Antón, José Luis Barbería, Josep Anton Bofill, Javier Calderón, Jaime Castillo, Diego Camacho, Santiago Carrillo, Jordi Corominas, Carme Chacón, Javier Fernández López, Manuel Fernández-Monzón Altolaguirre, Felipe González, Jordi Gracia, Manuel López, Lídia Martínez (i Gemma Caballer i ostale knjižničarke u Pavelló de la República), Carles Monguilod, Joaquim Nadal, Alberto Oliart, Àngel Quintana, Ricardo Pardo Zancada, Javier Pradera, Joaquín Prieto, Francisco Rico, Narcís Serra, Carlos Sobrino, Luis Miguel Sobrino, Mariano Torcal, David Trueba, Miguel Ángel Valladares i Enrique Zapata.

– 413 –


Javier Cercas, jedan od najcjenjenijih suvremenih španjolskih pisaca, rođen je 1962. Na Sve­učilištu u Geroni predaje španjolsku književnost i stalni je suradnik katalonskog izdanja El Paísa. Objavio je zbirku pripovjedaka Relatos reales (Istinite priče, 2000.) i dva hvaljena romana, El móvil (Motiv, 1987.) i El vientre de la ballena (Kitov trbuh, 1997.). Svjetski uspjeh postigao je romanom Salaminski vojnici 2005. Objav­io je još i romane Brzina svjetlosti, 2005., Anatomija jedne pobune, 2009., te najnoviji roman Las leyes de la frontera (Zakoni granice), 2012. Silvana Roglić rođena je 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjet­nosti. Prevodi filmove i dokumentarne emisije. Do sada je prevela knjige brojnih španjolskih i latino­ameri­čkih autora, među kojima se ističu Manuel Vázquez Montalban, Jorge Bucay, Javier Cercas, Carlos Ruiz Zafón, Susana Fort­es i Ariel Magnus.

– 414 –


S adr ž a j

pr ed govor Pogovor jednoga romana

9

prv i dio Posteljica udara

25

drugi dio Pučist pred pučem

91

t r ec´ i dio Revolucionar pred udarom

155

čet v r t i dio Svi udari udara

219

pet i dio Živjela Italija!

291

p o govor Predgovor jednoga romana

367

Bibliografija 391 Bilješke 395 Zahvala 413 O autoru i o prevoditeljici

414

– 415 –


Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Na naslovnici © Bettmann / Corbis Godina izdanja 2014., rujan (prvo izdanje) Tisak Denona, Zagreb ISBN 978-953-266-584-0 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

– 416 –


– 417 –


Dvadeset treći veljače 1981. jedan je od ključnih datuma u novijoj španjolskoj povijesti. Toga je dana Adolfo Suárez, prvi premijer izabran na demokratskim izborima nakon razdoblja Francove diktature, dao ostavku, a Kongres je trebao izglasati novu vladu. No u kasno poslijepodne u Kongres je upao pukovnik Tejero sa skupinom žandara, što je bio uvod u pucnjavu i državni udar. Svi parlamentarci osim dotadašnjeg premijera, njegova zamjenika generala Guttiéreza Mellada i vođe komunističke partije Španjolske Santiaga Carrilla polegli su po podu i s čitavom nacijom čekali razvoj događaja. Anatomija jedne pobune ispisuje povijest jednog dana s naglaskom na nekoliko ključnih osoba te prodire u pore duboko podijeljenog španjolskog društva razmatrajući prirodu demokracije, ali nadasve glavne junake, njihove postupke i kako se oni kao ljudi mijenjaju u skladu sa svojim ulogama u društvu. Prvi pokušaj državnog udara snimala je televizijska kamera, a te je trenutke koji su zauvijek ostali u srcima Španjolaca napetije od najboljeg trilera oživio jedan od najvažnijih suvremenih španjolskih pisaca Javier Cercas.

169,00 kn

– 418 – www.fraktura.hr


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.