12
Kolumna
Utorak, 17. veljače 2015.
OD KORZA DO MARKOVA TRGA
Hoće li se i žrtve moći kandidirati?
Ž
ivot se utrne u čas kao treptaj plamena, svjetlo potonulu u tminu, ugasli glas. Lako je zatrti ljudski život, u jednom hipu, trajno, i nema dovoljnih razloga koji bi mogli opravdati, čak ni olakšati posljedice. Trenutak nemara, mladenačke neozbiljnosti ili frajerske obijesne vožnje, puka slučajnost ili banalnost zločinačkih nauma – svaki dan slušamo tisuću razloga, no svi su jednako prejaki jer su presudili žrtvi i svi su jednako preslabi makar i umiruju vinovnike zla. Izopačenost je jedina dorasla ne samo opravdavati nego stvarati cijele ljestvice i raspone odgovornosti, kao da je žrtvi bitno kakve je časti i osobne građe junačina koja joj je presudila, kao da će svi oni koji osjećaju bolesnu prazninu zbog smrti voljenih biti manje ožalošćeni zbog pervertirane dijalektike ljudskoga uma u opravdavanju posljedica čina tisućama sitnih nijansi razloga. Crvena se boja krvi najočitije zamjećuje u prahu i prašini (Dostojevski). A crno ionako nema nijansi. vdje nije namjera prosuđivati ni presuđivati, pravni je sustav stvoren kako bi se mogla odmjeriti kazna kao nastojanje da se povrati prirodni red, ali ne tako da se isprave posljedice, jer ih više nije moguće ispraviti, nego tako da se ukaže na odstupanje od moralnoga i pravnoga zakona, od naravnoga poretka što
O
ga valja poštivati, obdržavati i jačati. Kazna se odmjerava razmjerno šteti, njezina je obvezujuća snaga upravo u tome da zastrašuje, da odvraća, svojom neumitnošću potvrđuje naravni poredak kao opći za čovjeka. pusti li se čovjek, društvo, zajednica u to da u vlastitom samorazumijevanju počinje propitivati tko je počinio manje ili više zla te pritom kao objektivne mjerne jedinice ne traži posljedice čina nego naume, nakane, subjektivne pobude, psihološka osjenčavanja sklopa osobnosti, sasvim je sigurno da je upao u vražju zamku traženja manjega ili većega dobra u zlu. Upravo je to učinio Hrvatski sabor, ustanova društva koja bi, ako išta, trebala skrbiti o moralnom, pravnom i političkom poretku jednoga i inače pervertiranoga društva u kojem jedva da postoje uspostavljene i prihvaćene ljestvice vrijednosti. A ako i postoje, po njima se svakako ne kreće od dna do vrha, temelja do krova nego besciljno horizontalno, kako se prije zauzme položaj. Nije ta saborska odluka bila politička lakrdija na kakve smo navikli kada je u pitanju opća brbljaonica jednog svađalačkog društva. Bila je to demonstracija snage zla, što se pak najbolje uočava po metodologiji, jer vrag i jest majstor postupka. Premda često donose odluke koje ni ne razumiju, ovaj put zastupni-
U
ci nisu ni znali kakve odluke donose jer su jednim amandmanom prvo djelomično izbijali prijašnji amandman, da bi na kraju prihvatili cijeli amandman kojim su valjda automatski izbili cijeli prijašnji amandman. Sva ta demokratska farsa služila je određivanju moralne, političke i uopće društvene dopustivosti da osuđeni građani mogu koristiti svoje pravo da budu birani. Pritom je uopće nebitno što se sve vrtjelo oko jednoga čovjeka, bio on tako „bitan“ kao Čačić, jer ako se zakoni donose ili odnose zbog jednoga, onda je društvo definitivno totalitarno, svejedno bila pritom riječi o medijskom konstruktu totalitarnoga ili o obliku vladavine. rvo, uopće je nevjerojatno da se može ovako površno pristupiti reguliranju prava da se bude biran. Što, primjerice, Sabor poručuje time da osuđenik ne može biti zastupnik ali može biti premijer? Ne može biti zastupnik ali može biti gradonačelnik ili ministar? Drugo, što znači rehabilitacijski rok, određujemo li mi sposobnost da se zastupa država trajanjem toga roka? Treće, što znači teža kaznena djela, tko će to prosuđivati s obzirom na pravomoćnost? Pa i Glavaš je pravomoćno osuđen ali je presuda pala, da ne spominjemo da većina presuda ionako pada na sudu za ljudska prava. No, ostavimo i to po strani. Jedini i pravi smisao rasprave
P
kojom ovaj narod i ovo društvo želi stvoriti neki prirodni red razumijevanja zla, bilo ono prometna nesreća ili korupcija, trebao bi biti u tome da se utvrdi može li osoba kojoj na savjesti počiva makar i samo jedna žrtva, uopće biti sposobna obavljati odgovorne, zahtjevne i na opće dobro usmjerene poslove? Pitajmo se, svatko za sebe: može li netko tko bi cijeli život trebao pamtiti da neki ljudi nisu živi, makar i zbog nemara, ili baš zbog nemara i neozbiljnosti, obavljati poslove u ime svih nas s najvećim marom i ozbiljnošću? Hoće li i oni koji nisu među živima nečijom krivnjom, makar i nehotičnom, moći glasovati? Pitajmo se što bi oni rekli da kojim slučajem mogu glasovati. Da su se to pitali hrvatski zastupnici, ne bi im se zamjerila nikakva odluka, vjerovali bismo u njihove dobre namjere i pamet. No... ve loše što činimo jedni drugima, od uvreda do prometnih nesreća ili kriminala, nema korijen, kako se često misli, u urođenoj ljudskoj zloći. Ne, zlo se korijeni, kako je mudro primijetio D. Bonhoeffer, njemački teolog kojega su pogubili nacisti, u ljudskoj gluposti. Ona je neiskorjeniva i beskonačna, i do ove odluke sam, vjerujući u ovo društvo, mislio da je pojedinačna i osobna.
S
Homo democroaticus