Siniša Golub: Nagovor na odvažnost by Davor Zerjav

Siniša Golub

NAGOVOR NA ODVAŽNOST obiteljski road trip po američkim nacionalnim parkovima

Zapisano u kamenu: Upornost života je predivna! Ptica hvata žabu usred Obojane pustinje, Painted desert, Arizona

© Siniša Golub • www.golubs.info nakladnik: Fotoklub Čakovec Putopisna biblioteka - knjiga 1 za nakladnika: Davorin Mance urednik: urednik fotografije: Davorin Mance fotografije: Siniša Golub, Mihaela Mesarić i Jana Golub oblikovanje i prijelom: Boris Topolnjak tisak: LETIS, Pretetinec ISBN 978-953-56785-4-0 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000000000.

Siniša Golub

NAGOVOR NA ODVAŽNOST obiteljski road trip po američkim nacionalnim parkovima

travanj, 2018.

A hundred years from now it will not matter what my bank account was, the sort of house I lived in, or the kind of car I drove... but the world may be different because I was important in the life of a child. Forest E. Witcraft (1894. - 1967.)

Pelji me, v svet odpelji, da vpraĹĄanje izvem. Pelji me, domov pripelji, da odgovor povem, o tej cesti, o tej rekiâ&#x20AC;Ś Vlado Kreslin

u spomen: Maja Novak Golub (1976. - 2006.) Ili je nemir, ili je strast, ima tog ovdje i suviše. Azra piši, opiši mjesta, gdje nas dvoje skupa nikada nećemo ići Bijelo Dugme

GRAND CANYON, Arizona

One man’s mundane and desperate existence is another man’s Technicolor. (citat iz filma Strange Days, 1995.)

Domoroci koji su ovo suho i kameno mjesto zvali domájom, gledajući iz perspektive obilja plodne i blatne Panonije, kao da su bili opako kažnjeni; proživjeti cijeli život u klimatskim ekstremima, u uglavnom bezvodnom okolišu, a ipak obožavati svoj centar svemira, pjevati mu hvalospjeve, a ne poznavati drukčiji okoliš - kako to opisati? S druge strane, ima li veće sudbinske kazne do li proživjeti cijeli život, a nikad ne kročiti makar samo na rub kanjona, nikad vidjeti njegove oštre obrise i svježe oprane boje nakon kiše? Kad bi postojale definitivne riječi za njegov opis, Grand Canyon ne bi bio svjetsko čudo. Stajati na visoravni ili letjeti iznad nj označava prekretnicu u kojoj se zauvijek trga dotadašnja perspektiva pogleda na ograničeni ljudski život. Čovječe, stvarno smo prokleto mali pod zvijezdama!

GRAND CANYON, Arizona

YOSEMITE, California

Range of Lights - Gorje Svjetlosti Milijuni promatraju, ali tek malobrojne tankoćutne duše svršavaju pri pogledu na najpoznatiji motiv u gorju Sierra. Polukupola je više od granita, ona je razlog nebrojenih putovanja, mjesto susreta svih, ali baš svih rasa i religija. Po nekoj zafrknutoj logici, HalfDome je zemaljski bog kojem se klanjaju ujedinjeni vjernici svih zemalja.

REDWOODS, California

U eri timelapse zapisa i raspršene pažnje, u vremenu kad se medijske slike izmjenjuju brzinom nedostižnom ljudskom umu, ukliještiti se nakratko između dva redwoodsa i trajno zamrznuti sliku svijeta - džinovski.

CANYONLANDS, Utah

She steps into the western Sky ... Ona korača prema nebu Divljeg Zapada! (nadahnuto pjesmom Shes Flyin s albuma Blissphemy prijatelja Dan’l McIlhennya)

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Svaki pravi Priručnik za putopisanje savjetuje: NE započinji svoj putopis odlaskom na aerodrom! Ovaj je putopis, blago priručniku, započeo negdje sredinom 1980-ih godina, dok sam bio nešto mlađi nego je moja kći Jana danas. Kroz katodnu cijev televizora sada pohranjenog u muzeju, do mene su doprijele prve naznake pejzaža američkog Zapada. Uvod u djetinjstvo osamdesetih otpjevao je Thom Pace (Maybe), utjelovio Dan Hagerty i njegov grizzly medvjed Ben, a uokvirio pejzaž divljine - kasnije ću saznati - Arizone, Ute i Novog Meksika. Bikogmajnizam dječaštva ispunjavala su maštanja o životu u toj divljini, o tome kako bi bilo baš vragolasto pobjeći u prirodu, izgraditi svoju brvnaru i živjeti daleko od svega uobičajenog. Znam, dječački naivno, ali sasvim dovoljno da u zreloj dobi usmjeri jedno življenje u potragu za krajolicima i ljudima iz televizora. No, život je u punoljetnosti drukčije posložio stvari. Umjesto dječačkog bijega u divljinu, život je prigrlio rutinu (rutina život?), pa se prometnuo u očekivano: studij, karijera, ženidba, obitelj, posao, gradnja bolje budućnosti od temelja s neizostavnom fasadom obiteljskih vikend-druženja. U svem tom metežu, 2003. rodila se Jana, a nakon nepune četiri godine umrla je njena majka Maja. Kad nam je bilo najteže, u dvogodišnjoj agoniji Majine neizlječive bolesti, strmoglavljeni prema dnu ambisa, bez kinte za režije, u periodu života kad su se na vratima pojavljivali samo najbolji drugovi i sudski ovršitelji, zakleo sam se da ću svaki budući višak prihoda uložiti u ostvarenje dječačkih maštarija, da ću s Janom proputovati sve meridijane o kojima smo Maja i ja snatrili u naših desetak zajedničkih godina. Ona izreka da život nikad ne zatvori jedna vrata, a da pritom ne otvori neka druga, dokazala se točnom. Nakon što smo pojeli bačvu govana koju nam je život servirao na samom početku, kako je cijelu stvar u perspektivu baš prikladno postavila moja majka, uslijedile su plodne košare. Tek danas mi je jasno; nezgodno vrijeme između dviju sreća zove se iskušenje. Godine 2007. počelo je novo vrijeme, druga prilika da svojim danima i godinama na Zemlji pridodamo neki dublji značaj. Dok je stari bio mlad, kupio je knjigu, nikad je nisam pročitao, ali naslov znam naizust: Treba putovati, ne treba živjeti. Ako opet nadođu dani prepuni dreka, trebat će nam snage za iskušenja. Da li da tu snagu tada crpimo iz ušteđevine, stavljajući danas nešto love, mravlji uporno, svakog mjeseca na stranu? Ili da stvaramo raskošna sjećanja na zajedničke momente provedene daleko od svakodnevice? Kad opet naiđu mršave biblijske krave, jebo tad hiljadu dinara i zlato i sve te dolare što propadnu s bankama kao tobožnji osigurani depoziti građana. Treba putovati, treba proživjeti. I evo nas sad, nova obitelj na okupu, grabimo Cestu po američkom Westu.

PUTOVANJE PRVO 2014. godina

Washington Montana Oregon Idaho Wyoming

Nevada Utah Colorado California

Arizona

GRAND TETON

MESA VERDE

YELLOWSTONE

PETRIFIED FOREST

ARCHES

GRAND CANYON

CANYONLANDS

ZION

New Mexico

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

NEMA BIJEGA OD VJETRUŠE: 18. lipnja Jana i Miha spavaju, transformacija na novu vremensku zonu za njih je trajala kratko. Ja ne mogu, pa se tuširam u 4AM po lokalnom vremenu gradića Orem, Utah. Sat vremena vožnje s blagim otklonom prema sjeverozapadu nalazi se Salt Lake City. Sat vremena vožnje s blagim otklonom prema sjeveroistoku nalazi se Park City. Tijekom veljače 2002. godine, u tom je skijalištu Janica Kostelić ispisivala svoju osobnu, ali i hrvatsku povijest. U 5:10AM svi američki moteli izgledaju isto; popunjavam zaostatke u dnevniku i bilježim sitne crtice koje čine osobni travelogue. Zurkam kroz prozor naše sobe, zanima me taj život Amerike u rano jutro. U krajnjem kutu trijema gornjeg kata motela sjedi i puši punašna djevojka, srče kavu iz pol-litrene stiropor šalice. Skužim da je spremačica ovdje u motelu, housekeeping, izraz njena lica govori da nije nešto zadovoljna ovim poslom i životom. Čeka da prvi putnici-u-prolazu napuste svoje sobe pa da ih očisti i uzme ostavljenu napojnicu, taj vrijedni dodatak na minimalac nedostatan za iole normalniji život. Što uopće jest normalan život u Americi? - pitam se često. Navlačim zavjesu i prestajem zurkati, prepuštam ju njenim brigama. U 6:30AM izlazim na obaveznu jutarnju šetnju u radijusu od dva bloka oko motela. Pred vratima me čeka Utah Valley’s Newspaper, a na naslovnici priča o zaštiti meni omiljenih pticagrabljivica, vjetruša: Home Sweet Nest. Je li to moja selektivna percepcija kad je u pitanju prirodni svijet ili se danas naprosto dogodila takva naslovnica? U 7:30AM motelski doručak, spremanje stvari, pa još 300 milja ili predviđenih pet sati vožnje do baze u Wyomingu. Pet sati vožnje se ipak malo oteglo, ali s valjanim razlogom. Cesta vrluda po ruralnim dijelovima sjeverne Ute, a zatim uzduž istočne granice Wyominga prema Idahu. Cesta vrluda, ali granica je geometrijski ravna linija. Linija koja vas je uvijek zbunjivala pri pogledu na geografski atlas Sjeverne Amerike u osnovnoj školi; otkud tako pravilne granične crte, zar tu nije bilo ratova i definicija granica po osvojenim čukama, riječnim simetralama i planinskim grebenima? Istražit ćemo tu pravocrtnost tijekom putovanja. I dok cesta tako vrluda, svako malo stajemo uz vodena staništa ograđena žicom, s pticama pjevicama što sjede na žici ili patkaricama što lijeno plutaju po blago namreškanoj površini. Naš svakodnevni posao je zaštita prirode, točnije upravljanje zaštićenim prirodnim područjima i vrijednostima. Zaštićena područja nisu samo nacionalni parkovi ili parkovi prirode, iako javnost njih najčešće doživljava kao paradigmu poslanstva zaštite prirode i kao prostor rekreacije duha i tijela. Osim parkova, važna su raznolika staništa poput ovih ovdje u našem vidokrugu; tu se ptičji svijet može odmoriti tijekom migracije, nahraniti, pa i gnijezditi ako ekološki uvjeti pristaju određenoj vrsti. Baš zato svako malo zastajemo, raduju nas ta mikrostaništa izdubljena na površini ruralnog Wyominga. S druge strane ceste, na nevelikoj visini, u svojoj prepoznatljivoj zračnoj pozi, leprša vjetruša.

YELLOWSTONE, Wyoming

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

YELLOWSTONE, PRVI NA SVIJETU (…) is hereby reserved and withdrawn from settlement, occupancy, or sale under the laws of the United States, and dedicated and set apart as a public park or pleasuring-ground for the benefit and enjoyment of the people; March 1st 1872. nacionalni parkovi: velika prirodna ili gotovo prirodna područja izdvojena sa svrhom zaštite cjelokupnih ekosustava, procesa koji se u njima odvijaju i vrsta koje oni podupiru, na način da ona istovremeno pružaju osnovu za okolišno i kulturalno prihvatljive duhovne, znanstvene, edukacijske, rekreativne i posjetiteljske aktivnosti. (IUCN, 2008.) Iako su dijelovi nacionalnog parka Yosemite u Kaliforniji bili proglašeni zaštićenim već 1864. godine, povijesni primat da u svim udžbenicima bude zapisan kao prvi nacionalni park na svijetu ima Yellowstone. Yosemite je bio svojevrsna proba kako će to funkcionirati u saveznoj državi koja je imala taj status od 1850. godine. S druge strane, Yellowstone je bio proglašen uglavnom na teritoriju Wyominga koji će saveznom državom postati tek 1890. Dakle, nije bilo otpora bjelačke države, a domorodačko stanovništvo tada ionako nije imalo niti status ljudskog, a kamoli političkog faktora. O tim se sramotnim epizodama u epohi naseljavanja američkog Zapada već duže otvoreno govori i piše, naime o protjerivanju i istrebljivanju starosjedioca. Takva praksa nije mimoišla niti područja gdje su proglašavani nacionalni parkovi, jer bijelci su htjeli parkove bez “divljaka“. Sve to danas, kad je diljem SAD-a proglašeno 59 nacionalnih parkova i ukupno preko 400 jedinica u sustavu National park servicea (NPS), izgleda kao manje važno, naime, tko je bio prvi i kako se sve odigralo. No, u kontekstu svjetske slike zaštićenih područja i njihove velike brojnosti u različitim kategorijama zaštite, činjenica prvotnosti ovog parka ipak je bitna. Najbolja američka ideja krenula je s ovog mjesta, tu su oprobane prve prakse zaštite globalno vrijedne baštine, ali i manje slavne prakse koje se danas, u svjetlu novih znanja, ispravljaju. Mnogo je toga o ovom parku napisano. Najbolje popularno štivo novijeg datuma bit će objavljeno u National Geographic magazinu u svibnju 2016. godine, u američkom, ali i hrvatskom izdanju. Cijele te godine, NPS će obilježavati stotinu godina postojanja i nacionalni parkovi će biti u fokusu šire javnosti.

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

ZMIJSKO KRŠTENJE NA LJETNI SOLSTICIJ; 21. lipnja Današnji rafting po rijeci Snake trebao je biti samo još jedan zajednički subotnji outdoor, dvije obitelji gonjene vikend-adrenalinom i opremljene prslucima za plutanje, uz neobavezni razgovor sa skiperom o godišnjem krugu njegova kretanja. Adam je ljeti rafting skiper, zimi učitelj skijanja. Lova je dobra, ne može se žaliti, a ne nedostaje niti zabave. Sve je krenulo odlično, i zezanje, i prvi brzaci, i osjećaj da konačno jašimo toliko prepoznatljivu rijeku Snake ukroćenu na stotinama fotografija Ansela Adamsa. Prikladno trenutku ljetnog solsticija, sunčeve zrake jašile su gumenjake iz rafting skupine Mad River. Lunchpoint counter je mjesto na obali rijeke gdje se okupljaju ljudi da bi piknikirali i promatrali raftingaše na jednom od najopasnijih brzaca na tom dijelu rijeke. Ujedno, to je i mjesto na kojem fotografi s obale okidaju fotke raftingaša, pa im ih poslije nude kao trajno sjećanje. I baš na toj dionici naš je spust postao nezaboravan, i da je tu i sada okončano ovo putovanje, ja ne bih imao ništa za dodati ili oduzeti. Jer, dodao sam time što sam se oduzeo iz čamca. Nenamjerno, nesmotreno i kao u crtiću, vrh vala ostavio me visjeti u zraku, dok je ostatak moje ekipe otišao dalje s čamcem. Brzo sam ih pretekao, vudrio po boku i uhvatio žešću struju; tek ću poslije na cijeloj seriji fotografija vidjeti izraze čuđenja mojih Golubica i Huffakera, dok se Adam dovijao kako da zadrži kontrolu nad čamcem u kojem sada nitko ne vesla, moćni valovi tuku, a jedan njegov “važni teret“ ispao je baš tamo gdje ne bi trebalo. Ne sjećam se prethodnog trenutka u životu s takvom količinom adrenalina, ali ovog ću se sjećati dok sam živ. Ne toliko zbog fotografija što su mi ih uspješno prodali, već zbog spoznaje koliko je prsluk nezamjenjiv dio opreme na vodi. I koliko malo treba da se s putovanja naprosto ne vratiš. Ne preuveličavam, put i život mogli su skončati upravo ovdje. Ipak... Zmijska rijeka Snake ugrizla me na drukčiji način, ubrizgavši pritom kritičnu dozu otrova nakon koje, znam, nema povratka s američkog Zapada. Može se to nazvati i vodenim krštenjem ili kako kome drago, ali točno znam o čemu sam razmišljao cijelo vrijeme dok me voda tumbala po krhkoj granici između mogućnosti i nemogućnosti disanja. Ne, pred očima mi se nije vrtio film mog života, nego ono što je skiper instruirao prije ukrcaja: Ako padneš u vodu, glavu drži iznad vode, a noge naprijed! O tome su, a ne o prolaznosti života, blesikale moje misli. Preživjeti, disati, nogama naprijed, samoodržanje, opstanak, ja sam jači od vode!

NAGOVOR NA ODVAÅ½NOST

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

I had come upon the city of some extinct civilization, hidden away in this inaccessible mesa for centuries, preserved in the dry air and almost prepetual sunlight like a fly in amber, guarded by the cliffs and the river and the desert. Willa Cather (1873. – 1947.)

MESA VERDE / ZELENI STOL; 26. lipnja Mesa Verde je jedan od prvih parkova zaštićen predsjedničkim potezom pera prema Antiquity Actu iz 1906. godine. Predsjednik je, očekivano, bio Teddy Roosevelt zbog čijih je zaštitarskih nagnuća sačuvano mnogo mnogo parkova diljem SAD-a. Nije bez razloga njegov lik uklesan kao jedan od četvorice američkih predsjednika na gori Mount Rushmore u Južnoj Dakoti. Kod mnogih nacionalnih parkova i drugih zaštićenih područja u kronologiji zaštite piše da je kao National Monument to jest Nacionalni Spomenik bio proglašen puno ranije nego nacionalnim parkom. A to pak proizlazi iz Antiquity Acta izglasanog 08. lipnja 1906. godine, čime američki predsjednik može potezom pera zaštititi ono što on smatra vrijednim, čak i bez pristanka Kongresa. Svi američki predsjednici koristili su taj zakonski instrument, barem kao mjeru preventivne zaštite dok šira javnost ne shvati da nešto uistinu vrijedi, pa će onda Kongres već doći do logičnog zaključka. Ili neće. U svakom slučaju, Mesa Verde je zaštićen već 29. lipnja 1906. godine, niti mjesec dana nakon što je izglasan Antiquity Act. Negdje u međuvremenu postao je i nacionalnim parkom. Zbog svojih atributa, to je prvi američki park u kojem se štiti kulturna baština i povijesna ostavština, a kao takav poslužio je kao presedan za kasniju zaštitu brojnih sličnih lokaliteta diljem SAD-a. Ovaj park u Okrugu Montezuma u državi Colorado spada u one manje posjećene; tek nešto više od pola milijuna posjetitelja svake godine obiđe misteriozno napuštena naselja pod stijenama. A upravo je ovaj park najbolji dokaz u prilog tezi kako klimatske promjene nisu mit nego stvarnost, razlog migracija, prisilnog seljenja po (ne)poznatom svijetu, izvorište stotinu izazova koji iz toga proizlaze.

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Rendžer Joe Sindelar je ovdje sezonski interpretator, i tako već dvadeset godina. Strast je to koja ne popušta lako. Ostatak godine on je učitelj u školi, no od lipnja do rujna svake godine na tisuće posjetitelja osjeća njegovu predanost ideji zaštite ovog parka, prirodnih i kulturnih vrijednosti američkog Jugozapada. Dok čekamo da naša grupa uđe u cliff dwelling odnosno u stanove pod stijenom pradavnih stanovnika, Joe nam daje kratki uvod u antropologiju svakodnevice onih koji su ovdje živjeli 750 godina, okvirno od 550. do 1300 godine naše ere. A onda misteriozno nestali! No, kaže, o tome će dok uđemo. Pritom, kao i svaki pravi interpretator, umješno koristi ruke, ubacuje poneku neuvredljivu pošalicu na račun gužvi i vrućine koja će uskoro biti nemilosrdna. Imate li dovoljno vode? – prevažno je pitanje u ovom dijelu svijeta. I mi čekamo u hladu stijene. Za posjetitelje, to je dobar način da se smire i pripreme za priču koja nije svakodnevna. Za upravu parka, to je mehanizam zvan crowd control, način na koji se upravlja velikim brojem posjetitelja koji bi htjeli vidjeti lokalitet malog prihvatnog kapaciteta. Sve je to u redu; strpljenje je važno za posjećivanje parkova.

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Nekako mi na um pade knjiški naslov autora Marka Dowiea: Conservation refugees. No, čini mi se da vlasnike ovih nastambi nije protjerao bijeli čovjek, niti su postali izbjeglice zbog zaštite parka, već zbog nekih davnih ekoloških poremećaja, zbog više sile sasvim prirodnog porijekla. Uskoro ćemo saznati.

*** Na opću žalost i zgražanje ondašnjih uvaženih arheologa s američkog Istoka, ove su nastambe u prosincu 1888. ponovno otkrili i počeli amaterski istraživati – kauboji. Petorica braće Wetherills tražili su svoje zalutale krave, kad su naišli na otkriće ostataka nastambi pod stijenama. Da nešto takvoga postoji, prethodno su im dali naslutiti Ute domoroci, uz opasku kako oni tamo ne zalaze jer to područje smatraju svetim. Ali, ta svetost nije obvezivala kauboje, pa su njuškali okolo sve dok nisu naišli na davno napuštene nastambe. Zapisi kažu da su braća odradila pravi posao, popisujući i opisujući svaki nalaz prilično detaljno. Kasnije im se priključio i Gustav Nordenskiöld, sin švedsko-finskog istraživača i znanstvenika Adolfa Erika Nordenskiölda, pa je amatersko istraživanje ovog lokaliteta dobilo novu dimenziju i preraslo u ozbiljni, studiozni posao. No, kako lokalitet nije bio pod zaštitom bilo koje vrste, tako su i namjere Gustava bile izvozno usmjerene; novi dom prikupljenih artefakata morao je postati muzej u Švedskoj. Kad su to saznali lokalci, pokušali su ga u tome spriječiti, ali brus; SAD nije imao zakon kojim bi to bilo ilegalno. Artefakti su u konačnici završili u Nacionalnom muzeju Finske, a u znak zahvalnosti Gusti je napisao knjigu: The Cliff Dwellers of the Mesa Verde (1893.). Dakako, bilo je to vrijeme prije međunarodnih konvencija koje bi zabranjivale takvo što, još uvijek vrijeme važnih otkrića, ali i vrijeme živih kolonizatorskih navika... Da bi se spriječilo daljnje devastiranje arheoloških lokaliteta na tlu SAD-a, kao i izvoz artefakata u muzeje diljem svijeta, izglasan je već spomenuti Antiquity Act; sve dalje je službena povijest. Ipak, od prvog otkrića prapovijesnih lokaliteta pa do njihove ozbiljne zaštite, prošlo je dosta vremena i izvorni artefakti američke prapovijesti danas su razasuti diljem svijeta. Sjetite se toga dok sljedeći put čujete kako Amerika i nema prave povijesti. Joe Sindelar neumorno nam pripovijeda o svakom detalju Spruce Tree House naselja. Ovdje se boravilo, tamo na katu pohranjivane su žitarice, tu su kanalizirali procjedne vode, a gle ovo – klimatizacijski sustav! Njihovi kućni otpaci su današnji arheološki materijal; nije bilo plastike, samo krhotine keramike, oglodane kosti životinja, poneka istrošena alatka, pa i sasušeni ljudski izmet. Svaki taj pradavni otpadak poslužio je kao predmet istraživanja. Što će iza sebe ostaviti današnja američka civilizacija?

NAGOVOR NA ODVAÅ½NOST

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Grand Canyon iz ptičje perspektive. Nisam pjesnik da to opišem, niti pak dovoljno vješti prozaik da izaberem naramak pridjeva za koje nikad niste čuli, a ovo je baš to: pogled što za većinu moje vrste nadolazi jednom u životu, i to ako. Neopisivo riječima, ali tu je medij fotografije. Malo zbunjuje u Europi prevladavajuća religija, jer sad u Americi ne znam kome da zahvalimo. Naime, i Sveti Nikola i Sveti Kristofor svojataju zaštitu nad putnicima, pa se pitamo koji nam je, evo, upravo donio tu vrašku sreću da poletimo po vrućem i sunčanom vremenu, letimo paralelno s nadolazećim oblacima i sletimo s prvim kapima kiše? Ma kakav vrhunac dana, ovo je vrhunac ovog putovanja! Znam, zvuči blogerski plitko, ali odista je tako. Dječje radosno, to je naš trenutni osjećaj. Kiša je kratko trajala, ali netočno bi bilo zapisati da je to bio tek prolazni pljusak. Kapi su zatitrale zrak, područje je zavibriralo na nekoj sasvim drugoj valnoj duljini, perspektiva se odmatala od sasvim drukčije osi. Nakon što smo sletjeli, Grand Canyon postao je sasvim drugi park. Petrichor; opojni zemljani miris što se oslobađa pri dodiru prvih kapi kiše i suhe zemlje. Iako smo nakon leta razmišljali da odmah krenemo prema gradiću Page i najpoznatijem ukliještenom meandru na zapadnoj hemisferi, ne mogu odoljeti ideji fotografiranja duge iznad Velikog kanjona. Zamišljam tu okolnost i priliku da na podlozi ispranog neba snimim spektar koji će u kontrastu još jače oslikati boje stepenastih stijena, sjene kanjona i liniju rijeke na dnu. Mijenjamo plan; više na moj zahtjev, nego u smislu općeg slaganja oko ideje. Eh, ali ljepota se ne može konzumirati na prazan želudac. Ustupak je takav da prije drugog najposjećenijeg parka (prvi je Great Smoky Mountains s preko deset milijuna posjetitelja godišnje) u SAD-u, najprvo posjetimo globalno najpoznatiji lanac brze prehrane. Nakon hamburgera i besplatnog neograničenog dotakanja slatkih vodica, što je praksa u svim američkim lancima brze hrane, promatramo vjerne replike orahovih ljuski kojima je Powellova devetočlana ekspedicija otkrivala kanjon iznutra. Prilikom svojih ekspedicija po rijeci Colorado, John Wesley Powell nije koristio blagodat zračne plovidbe. Tá, braća Wright prvi su put poletjela tek u prosincu 1903., više od godinu dana nakon Powellove smrti. Njegove najvažnije ekspedicije kroz ovo područje zbavljene su prije nego što je čovjek naučio letjeti. Da je životom dotakao eru zrakoplovstva, kladim se da bi Powell otkrio još mnogo toga diljem Zapada. No, i ovako je ostao zapisan kao jedan od velikih.

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Natrag u park. Sredovječna rendžerica na kolnom ulazu u Grand Canyon razvukla je osmijeh po cijelom licu. Pitam ju što se dogodilo da je tako sretna. Pala je prva kiša nakon pola godine! - eto što se dogodilo. Male stvari koje čine svakodnevicu bitne su svugdje u svijetu, podjednako u Malom Međimurju i u Velikom Kanjonu. Dugu nismo uhvatili, jer kiša je prestala. Bilo bi zaista bahato tražiti hljeba preko pogače od dana koji nam se tako strastveno podario. Smola crnogorice danas je imala poželjnije agregatno stanje; čvršće, zbog laganog pada temperature. Uz petrichor, zrak je bio ispunjen gotovo mediteranskim mirisom borova. Miha, koja je jučer zaplakala zbog nezgodacije s tekućim jantarom u svojoj gustoj kosi, danas plače od ushita što je doživjela san svakog geologa i geografa. Volim ju jer je strastvena prema svom životnom pozivu i odvažna prema ideji otkrivanja svijeta. Sretni smo što ovakve trenutke proživljavamo zajedno. Našoj maloj obitelji sad je kristalno jasno zašto na tiskanim zemljovidima ovog područja, osim waterproof (vodootporno) piše i tearresistant – otporno na suze.

104

MOUNT RAINIER, Washington

106

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

usput pokupi rasturit će sve na svojem putu, ogromno kamenje i stotine tisuća stabala završit će u stotinjak kilometara udaljenom Seattleu i drugim naseljima u perimetru oko Rainiera. Taj vodotok znanstveno je imenovan kao Lahar, i pisana povijest i znanost zabilježile su ga diljem planeta, lokalno 1980. godine pri erupciji Svete Helene. Opet smo nešto naučili, jedan lako pamtljiv, ali u Hrvatskoj nikad korišten pojam. Ako ga ne zapišem, zaboravit ćemo ga već do sljedećeg parka. Tome će doprinijeti ljepota sadašnjeg trenutka, dok po drvenoj brvi prelazimo bujicu i divimo se mekim obrisima vrha Rainiera

*** Dan koristimo za obiteljski hiking, za kretanje i odmak od civilizacije. Kroz potpuni stres-slobodni okoliš dolazimo do jezera Reflection lake; već na prvi pogled mogao bih se kladiti da je uvodna špica Grizzly Adamsa snimana na ovom lokalitetu! Prigodno u MP3 sviraču tražim pjesmu Maybe by Thom Pace i isključujem se iz svega, odlazim u svoju zonu. Deep inside the forest Is a door into another land Here is our life and home We are staying, here forever In the beauty of this place all alone We keep on hopi-in’ Kao pravi Međimurec, rijetko mogu dosegnuti nirvanu, to stanje uma oslobođenog od svega zemaljskog. Previše smo praktični i racionalni mi rođeni između Mure i Drave. Ovaj trenutak na Jezeru Odraza ipak je vrlo blizu potpune oslobođenosti od svega materijalnog.

*** Popodnevni odmor na plitkom vodotoku pretvorio se u nešto predivno, opet. Cijelog dana u ruksaku sam teglio limenku Dr Peppera s nakanom da ga popijem na kakvom? mjestu. Dok sam ja srkao slatku vodicu, a ostatak ekipe namakao stopala u otopini Mt. Rainiera, ispred nas se dogodio prizor nalik onom iz filmova kad u slow motion tehnici djevojka zamahuje glavom iz vode, a tisuće kapljica lete po zraku u zalazak sunca. Odnekud se pojavio rendžer, čučnuo pokraj vodotoka i počeo s naizgled običnim umivanjem, ali njegovi pokreti su ipak sadržavali dozu ritualnog pranja u djevičanski bistroj vodi netom sišloj s planine. Čisti zen!

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Sprijateljili smo se već u sljedećem koraku. Ispod značke koja najavljuje 2016. godinu kao godinu kad će NPS obilježiti puno stoljeće postojanja, stoji značka s njegovim imenom: Sierra Willoughby. Zar je tvoje ime zaista Sierra? – pitamo ga uglas. Da, odgovara. Promjenio je ime prije nekoliko godina, kao znak dubokog poštovanja prema planinama što život znače. Ne treba nam to dodatno pojašnjavati, kužimo. Jedan se kolega iz sektora zaštite prirode u Hrvatskoj zove Mosor, pa zašto onda ovaj rendžer ne bi bio Sierra? Ali, zašto mu je službena rendžerska značka iznad lijevog džepa košulje obavijena crnim florom? Ovih je dana u požarima što haraju američkim Zapadom poginulo nekoliko kolega vatrogasaca, ovo je znak da smo dio istog sustava zaštite američkog prostora. Primjetili smo dimnu maglicu i miris paljevine diljem naše rute, kažemo, pa pokušavamo zamisliti u kakvim razmjerima gori Divlji Zapad. Ogromni je to prostor, i tehnički superiorna nacija poput američke ne može kontrolirati požare kad se razmašu. Preventivno i kontrolirano paljenje je jedno, ali požari koji izmaknu kontroli te se približe naseljima i ljudskoj infrastrukturi, njih treba gasiti, a tu se stradava. Sierra je sezonski rendžer interpretator. Kad je saznao da smo kolege s drugog kraja svijeta, s nama se zadržao dulje nego je uobičajeno. Govori nam kako kamperom putuje po Americi, i kako svake godine iznova mora aplicirati za najbolje radno mjesto na svijetu. Prednost pri zapošljavanju, sezonski i stalno, ipak imaju vojni veterani, oni koji su služili domovini u drugim okolnostima i na drugim kontinentima. Shvaćamo to, i naša domovina ima slične zakone, ali za rendžera interpretatora ipak treba imati žicu i biti rođen za tu vrst interakcije s ljudima. To ne može svatko. Kao što bivša rendžerica, a danas poznata spisateljica Nevada Barr piše: Dječaci i djevojčice ne sanjaju kako će postati suradnici. Sanjaju kako će kad odrastu postati rendžeri. Na kraju susreta, uslijedio je naš ustaljeni ritual zvan Pet kuna. U smiraj ovog izuzetnog dana, opuštamo se šetnjom po stazi tako slikovitog naziva: Laughingwater trail. Voda se smije u rastrganom planinskom koritu, dok staza meandrira kroz šumu. Voda, voda, voda; to je glavna sastavnica ovog parka i država na Pacifičkom Sjeverozapadu, čista suprotnost prošlogodišnjeg iskustva u parkovima poput Archesa ili Petrified Foresta. Putokaz nas dodatno informira o još vode, šest milja do Tri jezera i sedam i pol milja do Pacific Crest Traila, dugoprugaške staze što golica maštu i tabane strastvenih hodača, modernih nasljednika Johna Muira. Tijekom ovogodišnjeg putovanja, stalno ćemo ga tangirati, vjerojatno sretati hodače u različitim stanjima fizičke i duhovne iscrpljenosti. Sve to sada nas ne dotiče. Staza uz Uveseljavajuću vodu nosi nas natrag do automobila, pa na počinak. Ovakav dan zaslužuje REM fazu sna. Posjet je bio kratak, ali neke parkove treba samo načeti, da bi se o njima moglo sanjariti kao cilju za budućnost.

107

120

YOSEMITE, California

Yosemite dolina s pozicije Tunnel view

122

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Regarding Northern California, Redwoods National Park is such a humbling, quiet place and it goes without saying that Yosemite National Park is a must. When I first saw the Yosemite Valley, I thought, “So this is what Eden looks like --” Terry Tempest Williams, iz osobne dopiske s autorom ove knjige

YOSEMITE; 26./27. kolovoza

U Yosemite ulazimo s istočne strane, vozeći se po cesti Tioga Road i prelazeći prijevoj Tioga Pass, najviši cestovni prijevoj u Kaliforniji s kotom na 3.031 m/nm. Nekoliko je ulaznih točki u ovaj park, ovisno odakle mu prilazite, i svaki od njih će na putnika ostaviti drukčiji dojam. Mi mu prilazimo s visine, da bi se polako spustili u središnju dolinu na 1.200 nadmorske visine. Na ulazu nas pozdravlja bradati rendžer prezimena Cochran, savršeni kolegijalni doček u park gdje očekujemo brojne doživljaje. Iako je 2015. godina, NPS je djelatnicima već podijelio službene značke za 2016. godinu koja će biti u znaku stoljeća postojanja te federalne agencije. Cochran ju nosi na košulji.

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Cesta Tioga zatvorena je najmanje pola godine, u pravilu od sredine studenog do sredine svibnja, jer prolazi planinama Sierra s nadmorskim visinama gdje se obilni snijeg akumulira tijekom duge zime, da bi se u toplim danima polako otapao i otpuštao u brojne vodotoke što na slapovima uveseljavaju posjetitelje u središnjoj dolini Yosemite valley te na drugim mjestima u parku. Voda moćno privlači ljude u svakom obliku svoje pojavnosti, bilo kroz snijeg, led, slapove ili rijeke, pa čak i kroz oblake te do savršenstva upotpunjuje pejzaž. Geografi i turizmolozi kažu da se svi vodni fenomeni u kontekstu turizma zajednički označuju kao hidrogeografski turistički resursi. Bez vode nema života, ali ni (avan)turizma. Već u prvim kilometrima parka shvaćam što je Terry mislila kad je rekla da ovako zamišlja Raj! Izuzmemo li naše i druga vozila iz cjeline ovog prostora, okruženi smo veličanstvenim stijenama, crnogoricom, magijom prostora, velikim nebom i posvemašnjim spokojom. Ako već trebamo imati osobnu sliku raja, tada je ovo vrlo blizu ideala, barem sad krajem kolovoza, iako je vjerojatno zimi sve još bajkovitije. Magija ovog trenutka je tim veća što smo dugo zamišljali veličanstveni Yosemite i njegove slikovite dijelove, a sad smo konačno ovdje, sretni kak’ mala djeca. Moć parkova da izmame suze na oči tankoćutna posjetitelja možda je glavni ključ dugoročnosti opstanka najbolje američke ideje. Tuolumne Meadows, naša prva postaja u parku, donosi nam još jedno iznenađenje, mladog rendžera-edukatora što ovdje odrađuje pripravnički staž. Samo po sebi to ne bi bilo ništa posebno, tá sve javne službe imaju pripravnike, ali ovaj je toliko strastven i predan ideji koju pronosi da već sad, u svojim ranim dvadesetim, zna cijele Muirove knjiške pasuse naizust. Muir je tako znao bibliju, a mladić Chris pak zna Muira; krug religije je zatvoren u korist Divljine. Ostajemo zato na Tuolumne subplaninskim livadama još neko vrijeme, guštamo oblake što klize po nebeskom platnu. Već sad imam osjećaj da ću u ovaj park navraćati svaki put kad budem u blizini. Jana je doživjela pjev planinske rijeke i odlazi se pokloniti vodi i zemlji koja ju je dovela u Ameriku. Vožnju nastavljamo ispunjeni, već sad zadovoljni i sretni. Nedugo zatim stajemo na obali jezera Tenaya, jednom od upravo onakvih jezera gdje bismo lako smjestili svoju brvnaru i proveli ostatak života kad sponama ne bismo bili vezani za druge ljude i zavičaj. Ipak, ovo je nacionalni park, svetinja koja se unedogled mora očuvati u što izvornijem obliku za ovu i buduće generacije i tu nema mjesta za ičiju građevinsku samovolju. I opet pitanje: što je to izvorni oblik ako ovo područje stavimo u širi povijesni kontekst? Jezero danas nosi ime po poglavici Tenayi, ali – gdje su njegovi potomci? Gdje su oni čiji je dom, zavičaj i mjesto molitve bilo upravo ovo jezero? Raseljeni diljem

123

150

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

CONGAREE, JUŽNA KAROLINA; 28. lipnja Vozimo kroz Južnu Karolinu, matičnu državu fiktivnog američkog predsjednika Franka Underwooda iz Kuće od karata. Stotinjak milja od obale Atlantika, u unutrašnjosti te države nalazi se nacionalni park Congaree, močvarno područje zaštićeno relativno nedavno, tek 2003. godine nakon nekoliko desetljeća grassroots kampanje. Grassroot znači da se za park zalagao narod, lokalni aktivisti i pobornici zaštite potpomognuti jačim organizacijama poput Sierra Cluba. Prije statusa nacionalnog parka, područje je od 1960.-ih postepeno zadobivalo određene stupnjeve zaštite poput national preserve ili Important Bird Area (IBA) što je kategorija poznata i u Hrvatskoj, naime, 38 lokaliteta zaštićeno je u korist ptica. Danas je to NP površine 106 km2 od čega je više od polovine zaštićeno kao Divljina. Konačno, nacionalni park sličan zaštićenim područjima kakvima se bavimo u svojem svakodnevnom poslanju u Hrvatskoj; razlika je tek u vrstama stabala, gmazova, sisavaca i ptica. Kao i naš regionalni park Mura-Drava zajedno s parkom prirode Kopačkim ritom, i Congaree je biosferni rezervat, što znači da smo dio iste male obitelji od svega šestotinjak parkova u globalnoj mreži od preko 120.000 zaštićenih područja na Zemlji. How about that, ha? Komarcometar danas pokazuje povoljnu prognozu: blaga opasnost od letećih napasti. Čeka nas prelijepi lipanjski dan u močvari, prirodnoj spužvi koja u sezoni velikih voda upija da bi ostatak godine polako otpuštala viškove vode. Sav se divlji život prilagodio tome, i sreća je što su močvare pravilno ekološki vrednovane prije nego ih je naša civilizacija dokrajčila isušivanjem i privođenjem navodno korisnijim svrhama. Ako izuzmemo nekoliko zmija što na pristojnoj udaljenosti od nas plaze po kori stabala i zanimljivih ptica pjevica što se glasaju iz gustih zelenih krošanja, park zrači spokojem. Jasno nam je da se u njemu, kao u svakoj divljini uostalom, svakodnevno odvijaju prave drame opstanka, no hodnja po drvenim stazama među gorostasima tvrdih listača zaista je ugodna. Velike vode povukle su se u rijeku Congaree, ostale su samo mlake i stvorenja kojima je ovdje predobro da bi otišle s vodom. Sve otkako sam u šumi nedaleko svojeg doma pronašao netom uginulu malu ušaru (Asio otus), sove su moja slatka strast, ljubimice iz ptičjeg svijeta. Kao da je to nekako (sa)znala, u dubokoj šumi Congareea ukazala mi se sova koju Ameri zovu barred owl (Strix varia), vrsta šumske sove koja nema hrvatski naziv, ali je po izgledu najsličnija sovi jastrebači. Svojim ukazanjem potpisala je pristanak na fotografiranje i ostala u našem društvu dobrih sat vremena. Tako sam u močvarama Južne Karoline snimio više fotografija sove nego ikad prije u svojoj karijeri amaterskog fotografa.

152

CONGAREE, South Carolina

164

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Bodljikava je žica društveni i geografski prostor Indijanaca pretvorila u neprijateljsku sredinu u kojoj nomadstvo i lov više nisu mogući, u strani prostor u kojem je plemenski način života postao nezamisliv. Ukratko, stvorila je uvjete za fizički i kulturni nestanak Indijanaca. Olivier Razac, Politička povijest bodljikave žice (hrvatsko izdanje: Naklada Ljevak, 2009.)

BODLJIKAVA ŽICA @ MONUMENT VALLEY Diljem američkog Zapada, povremeno bismo nailazili na bodljikavu žicu, doduše u manjoj mjeri nego smo očekivali. Valjda zato jer smo se uglavnom kretali otvorenim prostorima i po javnom zemljištu (public land) parkova, dočim taj izum, patentiran 1874. godine, ponajprije služi za ograđivanje privatnog zemljišta: pašnjaka, rančeva, farmi i onih mjesta gdje stoka ne smije izaći, a nepozvani uljez – bio vuk, kojot ili čovjek – ući. Naletjeli smo na nju, ne doslovno ali ipak, tamo gdje smo najmanje očekivali, u širokom perimetru oko Doline spomenika. Pravi element iznenađenja, naime, tu gdje je snimljeno na desetke filmova o slobodnom i neustrašivom duhu pionira što osvajaju Divlji Zapad, kauboja što jurišaju i pucaju na sve što se ne uklapa u njihovu viziju svijeta, u prostoru što podsjeća na beskrajnost i daje naslutiti potpuni izostanak bilo kakvih granica, u zoni kojoj žele pribjeći svi što ne podnose zatvor i rutinu velegrada, baš tu je bodljikava žica odvojila dvije Amerike. Zašto? Dolina Spomenika je pod upravom starosjedioca. Službeni naziv područja je Monument Valley Navajo Tribal Park, i to je svojevrsna inačica nacionalnog parka pod upravom Navahoa. Stoga oni, a ne National park service, naplaćuju četrdesetak dolara po vozilu za jednodnevni ulazak u svijet crvenih stijena, za mogućnost da se tri sata drndaš po namjerno neuređenim i neodržavanim putevima. Tako Navaho nacija barem djelomično kompenzira sve užase koje je američka bjelačka Vlada činila njihovom narodu kroz stoljeća. No, koje li ironije, ovih petnaestak četvornih kilometara globalno najprepoznatljivije slike Zapada, slavnim je učinio bijelac, filmski režiser John Ford (1894.-1973.). On je u scenarij i fokus svojih kamera stavio ovaj slikoviti komadić zemlje na granici između

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Arizone i Ute, te ga učinio besmrtnim. A kako je Ford otkrio Dolinu spomenika? Harry Goulding (1897.-1981.), vlasnik ovdašnje trgovačke postaje bio je na rubu bankrota i kao posljednji potez očajnika otputovao je do Forda i ponudio mu možda najbolju prirodnu scenografiju za westerne. Ford je prepoznao priliku i proslavio Dolinu, Gouldingovo poslovno carstvo opstalo je do danas. Winwin situacija, rekla bi ekipa s team buildinga. Evo, i mi spavamo u Gouldings apartmanima, jer su značajno jeftiniji od Navaho hotela. Bodljikava žica ili barb wire ovdje ne odvaja starosjedioce od ostatka svijeta, već odvaja ljubitelje westerna od scenografije njima omiljenih filmova. Ako se žele približiti mizansceni iz imaginarnog svijeta sedme umjetnosti, mjestima svojih dječačkih sanjarija ili naprosto lijepim stijenama što se poput onih Ex-Yu socijalističkih spomenika totalno razlikuju od ostatka prostora u koji su uronjeni, najprije moraju platiti!

165

174

NAGOVOR NA ODVAÅ½NOST

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

Po američkim nacionalnim parkovima postavljeni su zgodno oblikovani znakovi upozorenja; od toga da tu obitavaju medvjedi do poruke kako je tlo u pustinji izuzetno krhko pa se stoga ne smije gaziti. Iako je sustav označavanja na razini NPS-a jasno određen i propisan, prolazeći kroz više parkova može se uočiti izvjesna kreativnost u izvedbi i porukama koje se nenametljivo, ali jasno odašilju posjetiteljima.

175

208

NAGOVOR NA ODVAŽNOST

I’ll see you again When the stars fall from the sky And the moon has turned red Over One Tree Hill U2, One Tree Hill

JOSHUA TREE; 24. rujna U popularnoj kulturi, The Joshua Tree je poznatiji kao album vokalnoinstrumentalnog sastava U2, nego kao pustinjski nacionalni park na jugu Kalifornije. Objavljen 1987. godine, album je poharao top-liste i unio američku poetiku u skladbe irskog rock-sastava. Četvorka se odmetnula po američkom Jugozapadu u potragu za novim izrazom, za nadahnućem što je na stvaranje potaknulo tolike mnoge prije njih. Nadahnuće je pronašlo njih, sve ostalo je glazbena povijest. The Land of Little Rain, tako je ovu pustinju literarno naslovila Mary Austin (1868.-1934.), Zemlja Malo Kiše. Senzibilna poput prave astrološke djevice, rođena devetog rujna, nemilosrdno šibana življenjem i elementarnim silama fizičkog okoliša, u knjizi opisuje floru, faunu i ljude regije Visokih Sierra i Mojave pustinje. Misticizam i duhovnost isprepliću se s opisima fizičkog prostora. Terry Tempest Williams, vremenski udaljena ali poetski bliska, o njoj je zapisala: Doživljavam je kao sestru, srodnu dušu i književnu mentoricu, ženu koja nas nadahnjuje prema neposrednim zarukama sa zemljom, podjednako u životu kao i na knjiškim stranicama. Mary Austin bila je poetesa, pionirka i domoljub. Objavljena daleke 1903. godine, Zemlja Malo Kiše danas je umjesnija nego ikad prije, kao da je objavljena tek jučer. Iako je zaštićen kao nacionalni spomenik već 1936. godine, tek je 1994. konačno proglašen nacionalnim parkom. Uredbu je potpisao Bill Clinton, moguće da je i sam bio inspiriran kultnim albumom ili knjigom. Moguće, ali je ipak vjerojatnije da je prste u tome imao Al Gore, ekološki osvješteni potpredsjednik i nesuđeni američki predsjednik. Bliži se kraj ekspedicijama po američkim parkovima, barem što se tiče ovog projekta. Konačno sam ovdje, tridesetak godina nakon albuma s čijeg su omota vrištala Jošuina stabla i mamila na posjet. Pitam se zašto, kao cijela obitelj, već prije nismo zašli u ovaj predio Amerike? Odgovor je u klimatskim prilikama; Joshua Tree i Death Valley ne posjećuju se ljeti, a obiteljsko putovanje obično se ostvaruje između lipnja i kolovoza. No, tada je ovdje pakleno, a voziti se kroz park u klimatiziranom vozilu i pritom ne izlaziti na sveto tlo, besmisleno svetogrđe. Zato je rana jesen idealno doba godine za srođivanje s pustinjom.