Lobi

Page 1

Lovrakovi BistrićiList učenika OŠ Mate Lovraka Županjagodina izlaženja XXX. / broj 66 / 2015.

Tema: Dobrota i humanost - Svatko je u nečemu dobar

Aktualno - Ispisao se jedan razred učenika  E – dnevnik pod povećalom Poplava u županjskome kraju  Je li Hrvatski najomraženiji predmet


Ispisao se jedan razred učenika

Lovrakovi Bistrići List učenika Osnovne škole Mate Lovraka Županja Za online izdanje Marijan Oršolić, ravnatelj Odgovorna urednica Radojka Matić, učitelj –savjetnik Hrvatski jezik Učenici urednici Tomislav Lučić 7.b Petar Hrastović 7.a Lana Žilo 7.a Katja Božić 7.a Vanja Žilo 7.a Informatičko oblikovanje Dajana Jozanović, prof. informatike Likovni radovi Klara Matić – Benčik, prof. likovne kulture Uredništvo Dina Arlović 7.b Ana Čačić 7.b Luka Katić 7.b Ante Buzov 7.b Petar Babić 5.a Nina Matanović 5.b Veronika Hrehor 5.b Marija Čavarović 5.b Adresa uredništva Osnovna škola Mate Lovraka Županja A. Stepinca 18 Tel: 032/831-182 Fax: 032/833-095 e-mail: os.mlovraka.zu@os-mlovraka-zu.skole.hr

Dobrota

Poplava

Aktualno

NAŠI USPJESI

Događajnica

Živjela škola

Gdje su bake

SPORT – MEDALJE – PEHARI


Riječ Uredništva Dragi čitatelji, nakon dužeg vremena (opravdano i neopravdano!) evo nas opet online s vama. Zato smo ovdje uvrstili i neke radove prošlogodišnjih novinara, prvenstveno da im se odužimo za kvalitetan i vrijedan rad. Posebno hvala Ivani Džinić! U ovom izdanju Lovrakovih bistrića dali smo prostora roditeljima i bivšim učenicima. Ovaj put su to Josip Vrtarić i Viktorija (Vašarhelji) Majačić. Imamo himnu, ustvari tekst i note, samo čekamo da počnete redovito dolaziti na zbor i da prof. dobije svoje mjesto koje joj pripada! Tema koja povezuje radove u ovom broju je dobrota i milosrđe u svakom pogledu, ne samo u akcijama nego i u uspjesima, u držanju do ugleda škole, do zavičaja, do rada na sebi i razvijanju svojih darovitosti. Pročitajte i uvjerit ćete se u misao svih ovih tekstova da je svatko u nečemu dobar! Primijetili smo, nedostaje nam smijeha, više radosti i međusobnog druženja, onoga koje nije ''dirigirano'' programima i idejama učitelja. A ima toga među vama! Zato, čekamo vas, samo nam javite, zablježit ćemo. Posebno hvala našoj informatičarki, prof. Dajani Jozanović koja je kod nas na zamjeni i to na pola radnog vremena, i to svega mjesec – dva , a odradila je informatičko oblikovanje Lobija. Šapnite nam na uho dobronamjerne kritike i nedostatke, a hvaliti smijete naglas!

Kad učitelj ti kaže: Nikad ne odustaj, na mene se osloni i samo me pozovi - ja pružam ti ruku! Žamor se čuje, radosna su lica Iz Gredica, Šećerane i sa Šlajsa, Svačićeve, Stepinčeve, Marulića, Juzbašića, s Trga kralja Zvonimira, Vinkovačke sve do pruge, Djeca lijepa poput duge! Lovrakovci zauvijek, škola nam po mjeri, Susjed nam je crkva, živimo u vjeri! Ja volim svoju školu i ona voli mene, Zajedno slavimo uspjehe njene! I sve nam je u školi za plus pet

Mi lijepo pjevamo, Mi lijepo slikamo, U Zadruzi ''Pčelica'' Kreiramo! Lovrakovi bistrići naš je školski list i sve nam je u školi za plus pet! Kad učitelj ti kaže : -Nikad ne odustaj, na mene se osloni i samo me pozovi – ja bit ću tu da pružim ti ruku! Autor teksta: Radojka Matić

2


Aktualno: Sve manje učenika Piše: Katja Božić 7.a

U ovoj se školskoj godini iz naše škole ispisalo 15 učenika. Nastavili su školovanje uglavnom u inozemstvu kamo su preselili sa svojim roditeljima. Kako je svake godine sve manje upisanih učenika, nikome nije svejedno što se učenici ispisuju. Martina i Marko Među ispisanim učenicima je dvoje sedmaša koji su sa mnom išli u razred. Blizanci Martina i Marko P. odselili su s roditeljima u Njemačku. Posjetili su nas na polugodištu i nisu krili oduševljenje novom sredinom. Što je najvažnije, a zbog čega su i otišli, njihovi roditelji imaju posao i plaću kojom mogu pokriti sve obveze i solidno živjeti. Bili su bez prihoda i s četvero djece živjeli su na rubu gladi. Ovdje su ipak ostale Markove i Martinine dvije starije sestre koje idu u srednju školu. Martina i Marko dobro su se snašli u novoj školskoj sredini. Pohađaju školu u koju idu učenici iz drugih krajeva svijeta, iz Turske, Grčke, Češke,Poljske. ,, Imamo mnogo manje predmeta, škola je puuuno lakša od naše. Jedan učitelj predaje više predmeta. Puno je više praktičnog rada i crtanja, a ja sam u tome dobra. '' hvali se Martina. Naglasila je da naši učitelji mnogo više znaju od njihovih i da bolje predaju gradivo. Jezik im, kažu, nije problem. Nije da ga baš dobro znaju, ali se nadaju da će uz TV i ,, slušajući jezik u trgovinama'', brzo naučiti koliko im treba. 3

Marko je ovdje bio dobar nogometaš, treneri su od njega mnogo očekivali. ,, U Njemačkoj sam nastavio igrati, ali se nisam uključio u neki klub. Svakako ću nastaviti igrati nogomet. Najvažnije mi je da smo svi zajedno. Imamo sve što nam treba. Hrana je jeftinija nego ovdje, nije tako skupo, a i odjeća se može povoljno kupiti.'‘ Inače, u Njemačku je najprije otišao tata pa mama, a oni su ostali s bakom. Tako su i još neki ispisani učenici ostajali s bakom ili s rodbinom, a roditelji su radili u inozemstvu.

Čim srede za posao, vraćaju se po djecu Učenica sedmog razreda Angelina B. ostala je ovdje s bratom koji pohađa peti razred i sestrom srednjoškolkom, a dvije mlađe sestre otišle su s roditeljima. Čim su roditelji našli smještaj i posao, došli su po svoju djecu. Tako se broj ispisanih učenika još povećao. Svi su oni u kontaktu s prijateljima preko Facebooka. Nedostaju im izlasci ''jer tamo nije kao ovdje''. Nema mnogo druženja i posjećivanja.


Aktualno: Sve manje učenika

Zadovoljni mukotrpnim poslom Osim u Njemačku, roditelji odlaze u Kanadu, Irsku, Austriju. Mnogi su otišli k rodbini koja im je pomogla u traženju posla i smještaja. Najčešće posao nađu zidari, kuhari i spremači. Traženi su i električarski poslovi, poslovi njege starih i nemoćnih osoba. Roditelji rade u restoranima, u kuhinjama, u poljima. Sve je to težak i mukotrpan posao, ali su plaćeni i imaju od čega živjeti. Oni koji ne znaju jezik, imaju organizirane tečajeve ili idu u školu za učenje jezika. Za smještaj najčešće iznajmljuju stanove. Neki su kod rodbine pa je ipak lakše podmirivati račune. Mogu kupiti svojoj djeci obuću i odjeću, platiti im prehranu, ne razmišljaju više hoće li moći kupiti školske knjige i pribor.

Strah od novih odlazaka Škola ne može utjecati da učenici ostanu, ali sa strahom se hodnicima priča u stilu jesi čuo da i oni odlaze. Učenici se pribojavaju da bi ih nagodinu mogli spojiti u jedan odjel ako ih ne bude dovoljno za dva. Takva je situacija i u susjednim županjskim školama. Učenika je sve manje jer je manje rođene djece, a i oni koji su na redu za školu, ako roditelji imaju mogućnost zapošljavanja, odlaze. U školu je početkom školske godine došlo učenika s poplavljenih područja, ali trend ispisivanja se nastavlja. Početkom drugog polugodišta ispisalo se još dvoje učenika. Ima najava da će taj broj početkom sljedeće godine porasti. Osim odlaska u inozemstvo, učenici odlaze i u druge krajeve Hrvatske. Roditeljima je najvažnije da imaju posao i da mogu školovati djecu.

Jesu li baš morali otići Susjedi komentiraju da nisu svi baš morali otići. Mogao je jedan roditelj otići za poslom, a ostali u obitelji ostati na svojem: ,, Sela su već pusta, a uskoro će tako biti u manjim gradovima. Više ne ćemo imati s kim kavu popiti. Još je gore što će ovo malo djece još više podivljati jer se neće znati družiti.'' Ispisani učenici poručuju preko Facebooka da se ne namjeravaju vratiti. Izgleda, dom je tamo gdje ima posla i uvjeta za život. Tako oni tvrde.

4


Aktualno: Poplava u županjskome kraju Piše: Tomislav Lučić, 7.b Nikada se učenici županjske Posavine nisu manje radovali prekidu nastave kao 17. svibnja 2014. godine. Prekid nastave i prinudni odmor uzrokovala je katastrofalna poplava. Život i imovina ljudi bili su ugroženi u Županji, Gunji, Rajevom Selu, Račinovcima, Posavskim Podgajcima i drugim okolnim mjestima. Osam mjeseci poslije još uvijek je tužno, ali ljudi imaju strpljenja i nade. O tome svjedoče osmaši iz Gunje i snimatelj HRT Petar Barić.

Vijesti....vijesti... Vijesti o ugroženosti redale su se brže nego na filmskoj vrpci: Prvi put stanje katastrofe... Poplava uništila sve...Dosad evakuirano 11.000 ljudi... Policija i vojska strogo kontroliraju ulaz u poplavljena područja... Vodena stihija uzela dva života, još dvije tragedije tijekom povratka... Uništeno mi je sve za što smo radili 40 godina... Mladi filmaši uspjeli spasiti najvrijednije iz studija u poplavljenoj Gunji...Zabrinuti roditelji...Islamska zajednica i Oružane snage RH kuhaju 2000 obroka dnevno... Gunja u strahu od jeseni... To su samo neki od naslova u novinama. Prekinuta krizma Toga sam dana bio na željno očekivanoj krizmi kod bratića u Posavskim Podgajcima. Već za vrijeme molitve i slavljeničkog ručka osjećao se neki nemir u zraku. Nikome nije bilo do jela, a vijest o puknuću nasipa podigla je goste od stolova. Bez

5

razmišljanja napustili smo tetinu kuću, moleći da pođe s nama. Nije htjela. U trenu se stvorila prometna gužva na izlasku iz Podgajaca. Kod kuće se mama nije odvajala od telefona, zovući tetu da dođe k nama. Ja se nisam odvajao od vijesti. Sirene su zavijale, helikopteri brujali nad našim krovovima.

Nakon osam mjeseci u poplavljenim područjima ništa nije kao prije. Nikada do tada učenici nisu toliko pratili vijesti i događanja. Sada su mnogi od njih shvatili koliko su mediji važni i koliko je bilo potrebno da se vijest o katastrofalnoj poplavi proširi po svijetu.


Aktualno: Poplava u županjskome kraju Važna uloga novinara i snimatelja Novinari i snimatelji su često izlagali svoj život opasnosti, ne bi li dobili vijest iz prve ruke i s mjesta događaja. Među njima je bio i snimatelj s HTV Petar Barić. Evo što je rekao novinarima naše škole o tim danima: ''Dragi moji đaci, tih dana ne treba se prisjećati. Dakako, teško ih je izbrisati iz sjećanja. Sva ta napetost i strah ljudi koji se osjećao u svim našim selima uz Savu bio je neopisiv. Ljudi su išli na nasip, gledali u tu silinu vode koja je svakim satom bivala sve veća i prijetila da uništi sve ono što su oni cijeli život stjecali. Kiša je neumorno natapala raskvašeno tlo danima i situacija je bivala sve teža. Najteža situacija bila je u Račinovcima tako da sam te subote u jutarnjim satima otišao i sam uvjeriti se u to. Ono što sam tamo zatekao, bilo je strašno. Nasip je pukao na dva mjesta i trenutak kada će se sve raspasti, bilo je samo pitanje vremena. Snimljeni materijal odnio sam u Županju i ostavio kolegi da snimljeno pošalje u Zagreb, a ja sam požurio nazad, želeći kamerom zabilježiti taj strašni trenutak za koji sam bio siguran da je neizbježan. Vijest o pucanju nasipa zatekla me u Posavskim Podgajcima. Na moje zaprepaštenje vijest je bila da je pukao nasip u Rajevom Selu. U prvih nekoliko trenutaka mislio sam da je sigurno neka greška. No, kako je do tamo bilo samo nekoliko minuta vožnje, otišao sam provjeriti, i dalje ne vjerujući u istinitost informacije. Bio sam uvjeren da se radi o Račinovcima.

''U takvim trenutcima ne mogu reći da sam bio iz kamere. Iza kamere sam kada radim neku manifestaciju ili utakmicu. Prije bih rekao da u ovakvim trenutcima kamera postaje sastavni dio moga tijela. Dobro se sjećam da sam, nakon što sam ostavio i ovaj materijal za HRT, odjurio nazad. Tamo je već policija zatvorila ulaz u selo i pokušavali su spasiti što više mještana. Na moju sreću, tamo sam zatekao dvojicu mlađih ljudi koji su rekli da ima načina da se dođe do mjesta puknuća uz sami nasip. Ponudili su mi da me odvezu svojim terencom, tako da sam se nakon samo nekoliko minuta našao na samo jedan metar od ruba gdje je nasip bio provaljen. Zaglušujuća buka, kao da sam bio na slapovima Nijagare, mutna voda koja je nosila sve pred sobom i mukanje stoke,zvukovi su koji mi još i danas odzvanjaju u ušima. Ogromno stablo preko 25 metara visine voda je pred mojom kamerom srušila u svoje virove i to je slika koja je obišla cijeli svijet.''

U trenu su ljudi ostali bez igdje ičega

Slike užasa obišle su svijet Na ulasku u mjesto zastrašujuća slika, svi su nekamo jurili, žene i djeca su plakali. Ulazeći dublje u selo, s lijeve strane vidio sam ogromnu žutu mutnu bujicu koja je nosila sve pred sobom. Došao sam do centra mjesta i snimio slike strahote, nekoliko izjava ljudi, sjeo u auto i pojurio za Županju da i ove slike užasa što prije stignu do gledatelja HRT- a. Vozeći nazad, na mobitelu koji nije prestajao zvoniti, prijatelj iz Račinovaca javio mi je da je i kod njih pukao nasip i da voda nezadrživo nadire u selo.'' Kako je bilo stajati iza kamere, kada profesionalno morate odraditi svoj posao, kako ste se osjećali?

6


Aktualno: Poplava u županjskome kraju im je spuštala hranu i vodu i davala lokaciju ekipama u čamcima koji su dolazili i izvlačili ih.'' Kad ste se našli na terenu, među ljudima, prisjetite se tih trenutaka, što su Vam ljudi govorili, jesu li bili u stanju panike? ''Ne znam kako bih to nazvao, panika ili strah. Najtočnije bi bilo reći da su u prvim satima ljudi šokirani onim što ih je snašlo, a prave emocije i suze su krenule tek nekoliko sati kasnije kada su se našli u prvim prihvatilištima bez igdje ičega.''

Snimali ste iz zraka i s kopna. Zahvaljujući Vašim snimkama, informacije o razmjerima katastrofe su brzo stizale kako do nas tako i do najudaljenijih krajeva svijeta. Kakva su Vaša snimateljska iskustva? Koja su iskustva snimati iz zraka? Jeste li pri tom imali pomoć, kako je to bilo organizirano? ''U trenutku kada je voda izašla iz korita, vojni stožer, koji je već djelovao u Županji, krenuo je s dizanjem helikoptera. Bili smo s njima u kontaktu i dok sam snimao na nasipu, dogovorio sam da s njima krene i moj kolega Gurov, tako da je on napravio te prve slike iz zraka. Ja sam obavio ostala snimanja iz zraka sutradan i narednih dana. Bilo je grozno vidjeti sve te krovove, a na nekima od njih su bili ljudi koji su tražili pomoć. Iz helikoptera ekipa Tomislav na državnom Lidranu s prosudbenim povjerenstvom

7

Učenici iz Gunje: Svatko nosi svoj ožiljak Riječi snimatelja Petra Barića potvrđuju osmaši iz Gunje koji su školsku godinu započeli u svojoj školi: '' Škola potopljena, svuda okolo voda, mi roštiljamo i sve nam je bilo pomalo smiješno. Smijeh su ubrzo zamijenile suze. Najteže im je bilo doći nakon poplave i suočiti se sa stvarnošću. Od kuće je ostalo blato, smrad, nema vode, nema struje, posvuda uginule životinje i smeće. '' Poplava je psihički uništila ljude. Ljudi su čas ljuti, čas tužni'', kaže jedna učenica. Svatko od njih nosi svoj ožiljak u duši, ali svi se slažu da im je najteži trenutak bio kad im je poginuo prijatelj iz razreda- Zahvalni su svima koji su im pomogli i primili ih,ali kažu da je jako teško primati tuđu pomoć i kada si ovisan o drugome. Kao da se opravdavaju, jedna djevojčica još jednom naglašava: '' Voda dolazi u dvorište i u kuću velikom brzinom i ti jednostavno nemaš kud.'' Tada je, kažu, najvažnije bilo ostati živ i pri sebi.


Aktualno: Poplava u županjskome kraju

Piše: Lorena Filipović 6.a

Život je zapravo nešto neobično, nepredvidivo.U jednom trenutku imate sve, a onda, za nekoliko minuta to sve nestane. Nestanu uspomene, a i srce zajedno s njima.

Prije točno godinu dana, sve moje uspomene su nestale u nekoliko minuta. Odnijela ih je voda. Na današnji dan 17.5.2014. dogodila se katastrofa. U Slavoniji je proglašeno izvanredno stanje zbog visokog vodostaja rijeke Save. Svi su govorili o mogućnosti prelijevanja vode preko nasipa. Slušali smo radio, pratili svake vijesti, novosti... sve do jednog trenutka. Bilo je 16:20. U Račinovcima, mom selu, selu u kojem sam odrastala, pukao je nasip. Borba za Račinovce je završila. Moj tata i djed pokušali su spasiti samo nekoliko nužnih stvari prije nego dođe voda. Sve uspomene, sve što smo tamo imali, nestajalo je. Ono što je spašeno,doslovno je stalo u jednu vrećicu. Voda je polako ušla u selo. Svuda je vladala pustoš. U selu nije bilo nikoga, životinje koje su spašene odvezene su u okolicu na sigurno, dok su se neke ugušile u vodi. Moje malo selo plivalo je. Potopila ga je rijeka kojom smo se nekada dičili. Nakon nekoliko dana, prava katastrofa tek počinje. Voda se povukla,ali ono što je ostalo za njom uništilo je živote svih mještana. Ljudi pokušavaju očistiti nered koji je Sava ostavila. Sve je uništeno. Doslovno. Sav namještaj iz kuće, sve do najsitnije stvarčice bačeno je. U mojoj kući više nije

bilo ničega. Pa ni podova. Jedino što je u selu ostalo su bile grane, smeće i školjke koje je nanijela Sava. Ljudi nemaju gdje spavati. U cijelom selu vlada tajac. Mogu se čuti samo jecaji ponekih žena koje oplakuju izgubljeno. Prva misa u selu je održana tek mjesec dana kasnije, na Ivandan, kirbaj. Misa se održala vani,u crkvenom dvorištu. Ljudi su sjedili na stolicama. U crkvi više nije bilo ničega. Klecala, oltar, pjesmarice, sve je uništeno. Žene plaču, a svećenik nema ni oltara, nego koristi običan stol. Prolazili su mjeseci, obnova je tekla sporo. Sada, nakon godinu dana, još nije gotovo. Kada i bude gotovo, kada sve bude novo, ipak neće sve biti isto. Koliko god nove stvari budu lijepe, nitko Račinovčanima neće moći vratiti ono što su imali, uspomene. Taj dan ostat će svima nama u pamćenju cijeloga života.

8


Jesu li emocije važne Razgovarala: Ivana Džinić, bivša novinarka (sada 1. r. gimnazije)

Emina Simunić*, psihologinja:

Našu školu pohađaju Psihologinja škole Emina Simunić provela je istraživanje o emocijama naših učenika. Sudjelovalo je 313 učenika. Izvješće je prezentirala učiteljima škole, a odnosilo se na komentiranje rezultata koliko su učenici osjećajni, znaju li upravljati osjećajima, koliko su im osjećaji važni, znaju li prepoznati emocije. Ova tema zanima i učenike pa smo psihologinju zamolili za razgovor. Osjećaji su važni učenicima i učiteljima Emocije su jako važne, pogotovo u školskom okruženju, i kod nastavnika i kod učenika. Koliko su emocije važne, rekli su i sami učenici u provedenom istraživanju, gdje su naveli da su im emocije važne jer tako mogu prenijeti sebe drugima, osjećaju da mogu s drugima komunicirati. Učenici ističu da je važno osjećati emocije s drugima i sa samim sobom. Na pitanje kako bi bilo živjeti bez emocija, rekli su da bili tužni, da bi bili kao roboti. I ono što je jako bitno, rekli su da, kad ne bi imali emocije, ništa ih ne bi moglo povrijediti, ali ih ništa ne bi moglo ni veseliti.

emocijama možemo prenijete sebe drugima i isto tako kad ne bi bilo emocija, osim što ne bismo bili tužni, ne bismo imali nekakvih negativnih, ali ne bismo mogli osjećati ni one pozitivne emocije. Možemo li emocije kontrolirati? U svakom slučaju da. Za vas učenike je jako bitno primijetiti koje su to situacije koje izazivaju određene emocije kod vas, a onda uz pomoć nastavnika, odraslih pa i međusobnom pomoću, naučiti kako se adekvatno izraziti i kontrolirati te emocije. Izuzetno osjećajna djeca

Jesu li naši učenici emocionalni, prepoznaju li emocije i kako se nose s njima? Učenici su pokazali zavidan stupanj emocionalne kompetentnosti, znači mogu i prepoznati kvalitetno emocije, ali i izraziti ih. Je li moguće živjeti bez emocija? Bili bismo kao roboti, kao što su učenici zaključili. Emocije, osim što nas na neki način pokreću na određene akcije, neizostavni su dio komunikacije. S

9

Što je istraživanje otkrilo o našim učenicima? Istraživanje je otkrilo da u ovu školu idu izuzetna djeca koja su kadra u potpunosti izraziti sva svoja osjećanja, izraziti sebe u odnosu na druge i pokazati koliko su empatična, bez obzira koliko se danas uglavnom u medijima skreće pozornost na nasilje, na to negativno okruženje u školama. Tijekom ovog istraživanja djeca su pokazala da je itekako prisutno cijelo pozitivno okruženje i da djeca tome pridonose.


Osjećaji

Istraživanje o emocijama učenika naše škole

izrazito osjećajna djeca Naši učenici ponekad agresivno i u bijesu udare drugog učenika, bace mu torbu, stolicu i slično. Kako ostali učenici trebaju reagirati na takvu situaciju i što s onim učenicima koji izazivaju i namjerno prkose?

Pametnije rješavati agresiju U svakom slučaju na agresiju, udaranje, bacanje i sl. ne bi trebalo reagirati agresijom, znači da krenete na isti način. Ako učenik nešto baci na vas, važno je da vi ne bacite na njega. Treba ipak pristupiti na neki pametniji način rješavanja sukoba, u smislu da biste se trebali obratiti nastavniku, dežurnom nastavniku ukoliko je to pod velikim odmorom, bilo kojoj odrasloj osobi. U svakom slučaju, ako je vas više, a taj jedan učenik koji izaziva nekakve probleme, vjerojatno ćete mu se onda puno uspješnije suprotstaviti na mirniji način, nego kad bi bio jedan učenik i krenuo istim agresivnim načinom to rješavati. Što se tiče drugih, svakako trebate priteći u pomoć. Ne da biste tukli tu osobu ili da biste na isti način to rješavali, nego pokušati razgovarati, pokušati smiriti tu cijelu situaciju. Ako vidite da ne možete, da vas taj učenik ne sluša ili vas ne želi slušati, onda potražite pomoć odrasle osobe, nastavnika, dežurnog nastavnika, razrednika, bilo koga iz stručne službe koji će adekvatnije riješiti taj problem. Vjerujem u one koji će reagirati i spriječiti Što mislite o učenicima koji samo sjede i ništa ih ne zanima? Pa kao što imamo djecu agresore koji rade nekakvo nasilje i djecu koja su žrtve, imamo i pasivne promatrače, znači djecu koja se ne žele miješati. To je njihova odluka da tako postupaju. Zašto oni tako

postupaju, postoji više razloga. Može biti više razloga zašto to čine. U svakom slučaju ne treba tu djecu okrivljavati. Ja opet duboko vjerujem da kada se dogodi nekakvo nasilje u razredu, da ipak ima više onih koji će reagirati i to spriječiti nego onih koji će stajati sa strane.

Sustav zanemaruje odnose Što je novo pokazalo ovo istraživanje? Ono što je novo, ali i nije, to je potvrda da se u cijelom sustavu odgoja i obrazovanja velik dio pozornosti usmjerava na kognitivni aspekt, znači na učenje čitanja, pisanja, matematičke i verbalne sposobnosti, a manje pažnje se posvećuje afektivnom dijelu emocija.

__________________________________________ * Emina Simunić, psihologinja, radila je pola radnog vremena u našoj školi. Putovala je na posao iz Ernestinova i nikada joj ništa nije bilo teško. Početkom školske godine potražila je novi posao u inozemstvu, navodno u Irskoj ili Kanadi. Bila je izuzetno stručna, pristupačna i bliska učenicima. Želimo joj svu sreću ovoga svijeta, ma gdje bila!

Hvala za sve! (uredništvo) 10


Dobrota

Dobro se dobrim vraća ''Dobro se dobrim vraća'' akcija je koja se provodi više od 10 godina u našoj školi. Na ovim ćete se stranicama uvjeriti koliko je veliko srce naše škole. Iako bi bilo idealno da ljudi ne moraju ovisiti o tuđem milosrđu i da o ovoj temi ne moramo pisati, ipak solidarnost postoji ''otkad je svijeta i vijeka''. Počelo je s dijeljenjem proizvoda siromašnima s Dana kruha, nastavilo posjetom Staračkom domu, Udruzi Golubovi, projektom Dobar dan, susjede, Moja kap dobrote za bolesnu djecu,podršci Japanu u katastrofi, Svatko je u nečemu dobar, Škole za Afriku, SOS Dječje selo Ladimirevci, Djeca djeci za Račinovce, pomoć našoj školskoj djeci u obliku ''božićnice'' i ''uskrsnice''. I sami znate koliko se u Hrvatskoj provodi akcija među običnim ljudima. U tom smislu mi nismo ništa posebno. Mi smo samo dio jedne velike obitelji. (Radojka Matić i Martina Petrović) -Potaknuti lavinu dobrote kod učenika, za mene je neprocjenjivo; -Ovakva iskustva su dokaz da male ruke ne znače i mala srca. -Kad se udružimo zajedno, možemo činiti čuda; -Činiti dobro za druge, zajedno s mojim učenicima i kolegama, hrana je za moju dušu! Martina Petrović, vjeroučiteljica

11


Dobrota

Svatko je u nečemu dobar Pišu: Ilina Josipović i Ines Lešić 8.b

Karitativna: Naša dobra odluka Danima smo se premišljale da idemo na karitativnu li ne. Mislile smo da će biti jako dosadno. No, kad su krenule akcije i projekti, nismo mogle dočekati dan kad imamo karitativnu. Taj dan je značio mnogo zanimljivosti i zabave. Ovu smo godinu obilježili s mnogo dobrotvornih akcija. Za Dane zahvalnosti dijelili smo kolače i zimnicu svojim siromašnim i usamljenim susjedima. Sudjelovali smo u akciji ''Moja kap dobrote'' za bolesnu djecu (novac je doniran bolesnom dječaku iz Bošnjaka).Imali smo zajedničku akciju i radionicu roditelja i učenika za Uskrs; u radionici smo izrađivali uskrsne ukrase zajedno s roditeljima, a prikupljeni novac dali smo za potrebe jednodnevne ekskurzije učenicima naše škole. Organizirali smo Mali školski sajam na kojemu su učenici prodavali prikupljenu odjeću, obuću, igračke, društvene igre, školski pribor, CD, knjige, ukrasne i upotrebne predmete. prodavali smo po jako povoljnim cijenama. Sav prihod namijenjen je za školovanje djece u Burkini Faso. Odazvalo se jako puno učenika i svatko je na našem ''buvljaku'' mogao pronaći sitnicu za sebe. Nas obje smo sudjelovale u svim ovim akcijama. Obje dijelimo mišljenje da je ovo bila dobra odluka što smo se priključile i da ovakvu skupinu i atmosferu nećemo više nigdje pronaći.

12


Dobrota

U jednom smo Unicefovom filmu upoznali djevojčicu naše dobi koja voli ići u školu. Iz toga smo filma shvatili koliko je važno ići u školu. Obrazovanje je jedna od najvažnijih stvari u životu, zato vam želimo pomoći. I nije važno što smo različiti. Povezuje nas škola koja svima mora biti omogućena. Njome možete postati ono što želite. Antonela Križanović, Jelena Jurić, Matej Mišković, Marija Stojić, Josip Džinić 6.b

Ivan Lenić, Stjepan Marić i Filip Mrkonjić 8. b Akcije su bile jako dobro organizirane. Buvljak je jako dobra ideja i mislim da su svi ciljevi ostvareni. Rad u karitativnoj je jako dobar jer se izrađuju plakati koji su svuda po školi. Zanimljive su bile igre koje su bile organizirane. Bilo je jako zabavno i svi smo se smijali nekim nespretnostima.

Osjećam se koristan kada pomažem. Jako mi se svidjelo kad sam vidjela kako brinete o braći i sestrama i kako ih čuvate. Drago mi je da djevojčice idu u školu.

Josip Sadrić 5.b

Dora Knežević 5.b

Andrea Bošković i Viktorija Abramović 7.c

13

Ove smo školske godine u karitativnoj bile uključene u mnoge akcije – pomoć susjedima, humanitarne igre mladih za Božić, tombola za Uskrs, pomoć djeci Burkine Faso, pomoć našim učenicima... Svima nam je zadovoljstvo dolaziti na karitativnu jer je prostorija puna nasmijanih lica i jer znamo da ćemo sve što smo naučili moći koristiti u životu.

Pišu: Dino Klačar i Antonio Jurić 8.b Osnovna škola Mate Lovraka, MOJA ŠKOLA, poznata je po svojim dobrotvornim akcijama i svake se godine prikupi potreban novac za razne potrebe naših učenika. Učenici pozdravljaju takve akcije i redovno se uključuju, pomažu na razne načine. Moj prijatelj Dino i ja sudjelujemo u svim akcijama i doprinosimo koliko god možemo. Iako financijska situacija i nije baš dobra, mislim da je izrazito dobro i važno organizirati takve akcije jer pomažemo onima koji nemaju. Pri tom stječemo frendove, znanja.


Knjigoljupci u Gradskoj knjižnici

Čitaj mi Piše: Veronika Hrehor 5.b Literati, novinari i štokavčići naše škole sudjelovali su u programu Noć knjige Gradske knjižnice Županja te ranije u literarnoj radionici. Noć knjige organizira se u cijeloj Hrvatskoj, a započeo je kampanjom Čitaj mi. Ove je godine sudjelovala 161 knjižnica. Cilj je poticati roditelje i odrasle da s čitanjem naglas djetetu započnu već od prve godine rođenja. Na takav način prenošenja dijete od malih nogu stječe znanja, ideje, razvija maštu koja se proširuje u beskonačnost. Program u Gradskoj knjižnici obuhvatio je u prvom dijelu čitanje najmlađima, osnovnoškolskoj dobi u drugom dijelu, a u kasnijim satima srednjoškolcima i odraslima. U prepunoj Knjižnici učenici naše škole izveli su prigodan program kazivanja brojilica i duhovitih dječjih tekstova za najmlađe. U tom su dijelu sudjelovali Nina Matanović, Anja Kostadinović, Marija Čavarović, Mario Madžarević, Veronika Hrehor, Leon Živković, Gabrijela Šarić i Petar Babić. Predškolcima je recitirala i učiteljica Radojka Matić te brojni roditelji, bake, učitelji iz OŠ Ivana Kozarca, odgajatelji i članovi Gradskog amaterskog kazališta. Posebno je bilo zanimljivo čitanje DJECE DJECI, kada je dječak iz vrtića čitao slikovnicu svojim prijateljima. Za osnovnoškolce naši su štokavčići pripremili čitanje ulomaka Autobiografije Ivana Pavla II., novinari su predstavili

Sanju Pilić u intervjuu koji su imali ranije s njom, a literati su čitali svoje radove. Sve je popraćeno Katjinim sviranjem na klarinetu, što je pridonijelo ugođaju našeg predstavljanja. U ovom su dijelu našu školu predstavljali Nina Matanović, Lana Žilo, Anamarija Benković, Marina Josipović, Katja Božić, Dolores Frketić. Novinari Tomislav Lučić i Luka Katić razgovarali su s najmlađim čitačima.

školi. U radionici su sudjelovali literati Marija Čavarović, Nina Matanović, Veronika Hrehor, Ana Čačić, Dina Arlović, Marija Kuprešak, Anto Dubravac te Viktorija Abramović koja je oslikala plakat i ilustrirala naše radove.

Literarna radionica

Iz naše knjižnice

Ovo nije jedino naše druženje u Gradskoj knjižnici. Imali smo i literarnu radionicu koju su vodile knjižničarke. One su nam predstavile stihove na temelju kojih mi moramo napisati svoje radove. Od napisanih radova izradili smo i oslikali plakat koji je bio izložen u Gradskoj knjižnici. Svi smo zaključili da bi ovakvih radionica trebalo biti više, samo kad bismo mi učenici mogli to uskladiti sa svojim obvezama u

U knjižnici naše škole proveden je nacionalni kviz o čitanju. Knjižnica često priređuje zanimljive kvizove, sate lektire,prigodne izložbe i druženje s knjigama i časopisima za učenike. U tijeku je oslikavanje zidova knjižnice. Zaslužno mjesto na zidu imat će Mato Lovrak i vlak te drugi pisci koje učenici najviše vole i čitaju. Bit će još lijepih iznenađenja, doznajemo od naše knjižničarke Ljubice Korov.

Ovakvi projekti i radionice čitateljima i onima koji pišu jako mnogo znače.

14


Knjigoljupci

15


Pod povećalom

Članak 11. Pravilnika Zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta 3) Zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta na kraju nastavne godine ne mora proizlaziti iz aritmetičke sredine upisanih ocjena, osobito ako je učenik pokazao napredak u drugom polugodištu. (Pravilnik je objavljen u Narodnim novinama i ima snagu zakona, potpisao ga je ministar znanosti i obrazovanja.)

eDnevnik

16


Natjecanja Piše: Ana Čačić

Na ovogodišnjem natječaju DUZS na temu katastrofa našlo se preko 3500 radova od predškolske do srednjoškolske dobi u literarnoj, likovnoj i foto kategoriji. U suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, Edukacijsko-rehabilitacijskim fakultetom i Ministarstvom znanosti odabrani su najkvalitetniji radovi.

Ana Čačić 7.b u literarnoj kategoriji od 5. r. do 8. r. osvojila je 1.mjesto za pjesmu Nevrijeme. Nagradu tablet i druge darove uručio joj je Oleg Đaković iz MZOS.

Svečanost je pobjednicima Natječaja za likovne, literarne i foto radove djece i mladih održana u Domu hrvatskih branitelja u Puli. Cilj je Natječaja podizanje svijesti o postojanju rizika od katastrofa. Teme za izradu radova vezane su za prirodne i tehničko - tehnološke nesreće i katastrofe koje se pojavljuju u Hrvatskoj i u svijetu, kao i uz djelovanje žurnih službi. Ove godine prvi put su na svečanosti uručene nagrade za najbolje likovne radove djece osnovnih škola iz susjednih zemalja Mađarske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje dr. sc. Jadran Perinić zahvalio je svima koji su sudjelovali u uspješnoj provedbi Natječaja te je u svom obraćanju naglasio i važnost edukacije od najmlađe dobi. „Iznenađujuća idejna rješenja, maštovitost i kreativnost, iskazana kroz te radove, bilo likovne bilo literarne, govore o visokoj svjesnosti kod djece i mladih o postojanju rizika od katastrofa kao i snagama sustava za zaštitu i spašavanje.

Melita Đordić 8.b osvojila je 1. mjesto u likovnoj kategoriji za učenike od 5.r. do 8.r. za rad o poplavi u Slavoniji. Tablet i ostale darove uručio joj je zamjenik župana Istarske županije Miodrag Čerina. Mentoricama Radojki Matić i Klari Matić – Benčik uručena je Zahvalnica. Na svečanost u Puli DUZS pozvala je i roditelje pa su na svečanosti bili Anina mama i Melitin tata. 17

Rezultat je to, zasigurno, kontinuiranog ulaganja u prevenciju i edukaciju od najranije dobi. To je jedini način da naši mladi jednog dana postanu korisne, učinkovite i djelotvorne sastavnice sustava zaštite i spašavanja, čiji je temelj pojedinac.“ Uz vrijedne nagrade pobjednicima, priređen je i bogat glazbeni program. Nastupili su učenici s pulskog područja i Colonia koja je sve digla na noge. Indira je ostala i poslije službenog dijela, dijeleći autograme i selfije, a naša je Ana dobila i Indirin CD.


Natjecanja Piše: Dina Arlović 7.b

Prvaci u prvoj pomoći Ekipa prve pomoći naše škole uvjerljivo je pobijedila na Međuopćinskom natjecanju. Prvo mjesto omogućilo je ekipi međužupanijsko natjecanje i osigurano desetodnevno ljetovanje u Omaralištu Crvenoga križa u Rogoznici. Ekipu naše škole činili su Mario Krsnik kao stručnjak za prijelome, Ena Ivić i Ana Čačić u ulozi zaustavljanja krvarenja, Marija Kuprešak imala je zadaću zaustavljanja bolova uzrokovanih opeklinama, Andrea Bošković bila je rezerva i Dina Arlović – vođa ekipe pod imenom '' No Ime''. S uvjerljivih 10 bodova razlike zasjeli smo na prvo mjesto u konkurenciji 12 ekipa osnovnih škola. Naša je škola bila domaćin Međuopćinskom natjecanju, a Međužupanijsko je održano u OŠ Ivana Kozarca.

Državna natjecanja Europa u školi i još nagrada učenicima

Nina i Melita nagrađene na nacionalnom natjecanju Europski dom Zagreb i Europski pokret Hrvatska 21. put su organizirali u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta RH međunarodno i nacionalno natjecanje za učenike i mladež Europa u školi na razini Republike Hrvatske. Okvirna tema ovogodišnjeg natjecanja bila je: 2015. Europska godina razvoja. Svečanost dodjele nagrada Europa u školi na temu Životinje pričaju o klimatskim promjenama u literarnom i likovnom izrazu održana je u Europskom domu u Zagrebu. Vrijedne su nagrade osvojile Nina Matanović 5.b i Melita Đordić 8.b.

Tu smo ostali bez jednog člana ekipe. Naime, Ana Čačić bila je spriječena iz zdravstvenih razloga. Ekipi je pobjeda umakla za niska tri boda.

Kao i ranijih godina, kada je naša škola osvajala prva mjesta i uvijek bila u vrhu s mentoricom Dragicom Štivić, tako su, nakon njenog odlaska u mirovinu, ekipu preuzele mentorice Anica Kljajić i Đurđica Lovrinović, nastavljajući tradiciju najboljih. Za izvrsne rezultate čestitajmo ekipi na uspjehu.

Učenica 5.r. Nina Matanović osvojila je 2. mjesto na državnom natjecanju u literarnom izrazu za rad Špirina priča, a u kategoriji likovnih radova 8. mjesto osvojila je Melita Đordić 8.b. One su sa svojim mentoricama Radojkom Matić i Klarom Matić – Benčik sudjelovale na svečanoj dodjeli nagrada. Nagrađeni su vrijednim knjigama, darovima sponzora i pokrovitelja te diplomama. Sa županijskog su za državno natjecanje predloženi i radovi Lane Žilo 7.a, Katje Božić 7.a u literarnoj kategoriji te Magdalene Mikulić 6.a, Antonele Gudeljević 6.a, Marine Nikolić 6.b, Lane Iliev 6.a u likovnoj kategoriji. ... još nagrada učenicima Na državnom literarnom natječaju ''Odjeci'' u organizaciji Izdavačke kuće ''Ljevak'' Dora Knežević 5.b osvojila je treće mjesto za rad Moja baka u kategoriji svih pristiglih radova, a rad Tomislava Lučića iz 7.b dobiva nagradu u kategoriji najboljih radova iz županija. Po nagrade će sa svojom mentoricom Radojkom Matić, a nagrade se dodjeljuju u Zagrebu u Klubu književnika. 18


Natjecanja

ANA ČAČIĆ 7.r.

Literarni izraz 1. mjesto na državnom natjecanju Državne uprave za zaštitu i spašavanje na temu katastrofa u Puli 1. rang na Hrvatskom dječjem festivalu u Zagrebu u literarnom izrazu/ slobodna tema

Literarni i novinarski izraz

TOMISLAV LUČIĆ 7.r.

2. rang na Susretu malih pjesnika Slavonije i Baranje u Cerniku / pjesma, slobodna tema 1. rang na državnom LiDraNu u Šibeniku u novinarskom izrazu; tema – poplava u županjskome kraju 1. mjesto na državnom literarnom natječaju ''Odjeci'' u kategoriji najboljih radova iz županija

Literarni izraz i scenski izraz

NINA MATANOVIĆ 5.r.

DINA ARLOVIĆ & DORA ŽIGMUNDOVAC 7.r

2.mjesto na državnom natjecanju Europa u školi u literarnom izrazu na zadanu temu 4.mjesto na državnom natjecanju za najljepše pismo na zadanu temu 2.rang na državnom natjecanju ''Dječji Kranjčić'' za duhovno stvaralaštvo na zadanu temu

Literarni izraz 1. rang na državnom natjecanju ''Dječji Kranjčić'' za duhovno stvaralaštvo na zadanu temu

Literarni izraz i Novinarski izraz

KATJA BOŽIĆ 7.r.

LANA ŽILO & DORA KNEŽEVIĆ 5.r

19

1.rang na županijskom natjecanju i prijedlog za državno natjecanje ''Europa u školi'' u literarnom izrazu, zadana tema 1. rang na županijskom LiDraNu u novinarskom izrazu 2. rang na državnom natjecanju ''Dječji Kranjčić'' za duhovno stvaralaštvo na zadanu temu

Literarni izraz 1. rang na županijskom natjecanju i prijedlog za državno natjecanje ''Europa u školi'' u literarnom izrazu, zadana tema Literarni izraz, Scenski izraz 1. rang na županijskom LiDraNu – literarni izraz i prijedlog za državni LiDraNo 3. mjesto na državnom literanom natječaju ''Odjeci'' u kategoriji svih pristiglih radova


Natjecanja Piše: Dora Žigmundovac 7.b

Učenička zadruga

Voditeljice sekcija su Lucija Baotić, Josipa Vincetić, Klara Matić-Benčik. Voditeljica Učeničke zadruge ''Pčelica'' je učiteljica Slavica Kuzmić

Učenička zadruga ''Pčelica'' razvija motoričke i kreativne sposobnosti učenika te poduzetnički duh koji je pokazala, između ostalog, na smotri i u radionicama u školi.

Učenička zadruga ''Pčelica'' i ove je godine vrijedno radila i time opravdala svoje ime pčelice. Učenici su radili u likovnoj i etno sekciji te u veziljama. Posebno su se istakli učenici četvrtih i sedmih razreda. Oni su predstavljali svoje najbolje radove na Županijskoj smotri koja se ove godine održala u Bošnjacima.

Zapaženo je bilo i sudjelovanje na radionici pirografije te na radionici obrade drveta koja se održala u našoj školi. Vrijedni zadrugari prije svega vole prezentirati svoje proizvode, sudjelovati u prodaji razvijajući poduzetničke sposobnosti.

Lidrano Na ovogodišnjem Međuopćinskom LiDraNu prošli smo na županijsko natjecanje. Bili smo jako uzbuđeni pa smo malo-malo vježbali i pripremali se. Na putu nam nije bilo baš dobro, svi smo imali tremu. Kad smo došli u vinkovačko kazalište, odmah smo na sceni probali svoju scensku igru. Sa svojom mentoricom Renatom Krsnik pripremili smo Meksičku narodnu priču o osjećajima. Cijelo je kazalište bilo veličanstveno. Što se više bližio naš nastup, trema je bila sve veća. Svidjeli su nam se i nastupi drugih škola. Bili su odlični. Prije nastupa otišli smo u garderobu pripremiti se za nastup. Svi smo se osjećali kao pravi glumci. Kada smo počeli s nastupom, trema je nestajala, a kada smo završili, treme više nije bilo. Nestrpljivo smo čekali rezultate i pomalo smo bili tužni što ne idemo dalje. No, svima nam je na kraju bilo lijepo što smo sudjelovali. Važno je sudjelovati, a ne pobijediti! Piše:Mario Krsnik 7.c 20


Natjecanja

Stjepan Dabić

Idem u peti (5.a) razred ove škole. Šah treniram od svoje osme godine. Prva medalja koju sam osvojio bila je brončana. Bilo je to kadetsko prvenstvo Vukovarsko –srijemske županije 2013. i održano je u Vukovaru. Uspjehe sam nastavio nizati i u 2014. godini. Osvojio sam brončanu medalju u I.kadetskoj HŠL – istok. Osvojio sam zlatnu

21

medalju i 100 kn za najboljeg kadeta na '' Lovrinčevu 2014. '' Babina Greda. Na 8. Open Županja za kadete osvojio sam brončanu medalju. Zlatnu medalju za kadete do 12 godina osvojio sam na natjecanju Open Gunja. Srebrnu medalju osvojio sam na pojedinačnom kadetskom turniru ŠK ''Sladorana '' Županja ( klupsko natjecanje ). Osvojio sam srebrnu medalju za kadete do 10 godina na Otvorenom kadetskom prvenstvu Donjeg Miholjca. Prvo mjesto i diplomu, te mobitel osvojio sam na Međunarodnom šahovskom turniru za kadete i kadetkinje

šahovski velemajstor Open Vitez. U 2015. nastavio sam odlaziti na turnire na kojima sam nizao uspjehe. Tako sam na turniru Open Bošnjaci za VSŽ u kategoriji do 16 godina bio najbolji kadet. Osvojio sam 500 kn. Zlatnu medalju osvojio sam u projektu ŠŠ Šahovski centar u Vukovaru. Prvi svoj pehar osvojio sam na pojedinačnom prvenstvu ŠZŽI – drugo mjesto u Đakovu. Srebrnu medalju osvojio sam na I.HKL – istok. Zlatnu medalju zaslužio sam u ŠŠ Šahovskom centru. Sve ove uspjehe ne bih ostvario da nije mojih trenera Krunoslava Lešića i Vjekoslava Živkovića te mojih dragih roditelja!


Natjecanja

KOŠARKA: (1. mjesto te 4. mjesto) Andrej Bačić, Kuprešak Matej, Miron Jurić, Tomić Danijel, Vinko Šeremet, Klačar Dino, Dino Mamić, Mrkonjić Filip, Antonio Jurić, Gagulić Ilija (mentor Drago Trojan).

ODBOJKA: (3.mjesto) Anamarija Benković, Anamarija Sadrić, Frketić Dolores, Antonija Kovačević, Čavarović Luciana, Andrea Bošković, Ivana Bačić, Momić Ines, Marina Cvitković, Hrehor Veronika, Nina Matanović (mentor Marijan Janjić).

Dan sporta u drugom dijelu ove pedagoške godine održan je 19. svibnja na stadionu NK ''Radnički''. Prvi put ove školske godine za Dan su sporta uključeni i roditelji, bilo kao podrška i promatrači, bilo kao sudionici i pomagači u pojedinim sportskim aktivnostima. Kako bismo omogućili roditeljima sudjelovanje, Dan sporta održan je u popodnevnim satima, što se pokazalo jako dobrim. Mimoišla nas je i najavljena kiša i tmurni oblaci tako da se sve odviijalo prema planu. Nakon zajedničke tjelovježbe i zagrijavanja učenici su sudjelovali u sljedećim disciplinama: trčanje, potezanje konopa, igra graničara, nogomet, odbojka,bacanje loptice, te igre koje su osmislile razrednice i pojedini učitelji, kao i zaboravljene igre kojima su se igrali roditelji – gađanje čunjeva, topići, neka bije, neka bije, ide majka s kolodvora, gumi-gumi, trčanje s jajetom u žlici i dr.

22


Jesam: iskrena, uporna,maštovita Nisam: tvrdoglava, umišljena, lakovjerna Želim imati više samopouzdanja. Učitelji misle da sam vrijedna Prijatelji misle da sam samozatajna Vlatka Mišković 8.a

Jesam: odvažna, samopouzdana,borbena Nisam: umišljena, nezamjenjiva Želim usvojiti osobinu darežljivosti Učitelji misle da sam pričljiva Prijatelji misle da sam pomalo dosadna

Tena Ivkošić 8.b

Irena Kapović 8.a Jesam: kreativna , uporna , osjećajna Nisam: umišljena , mrzovoljna , nametljiva Želim: imati više samopouzdanja Učitelji misle: da sam samozatajna Prijatelji misle: da sam iskrena Marina Cvitković 8.a

Razrednici 8.a: Lucija Baotić ( RN) / Željko Vrabec ( PN)

Jesam: borbena, snalažljiva,osjećajna Nisam: umišljena,samodopadna, sveprisutna Želim imati više samopouzdanja Učitelji misle da sam uporna Prijatelji misle da sam iskrena

Ines Momić 8.a Jesam: odvažna, nezamjenjiva,otvorena Nisam: nepovjerljiva,podređena, sveprisutna Želim više samopouzdanja Učitelji misle da sam svojeglava i ambiciozna Prijatelji misle da sam sramežljiva i nemarna 23

Antonija Josipović 8.a

Jesam: snalažljiva, ljubazna,uporna Nisam: lakovjerna,netolerantna Želim imati više samopouzdanja Učitelji misle da sam pametna Prijatelji misle da sam iskrena.


Jesam: odvažan, snalažljiv,požrtvovan Nisam: sveprisutan,lakovjeran,mrzovoljan Želim biti visok Učitelji misle da sam uporan Prijatelji misle da sam iskren

Antonio Jurić 8.b

Jesam: odvažan, organiziran, ljubazan Nisam: tvrdoglav,mrzovoljan,podređen Želim biti snalažljiv Učitelji misle da sam dobar Prijatelji misle da sam povučen

Vinko Šeremet 8.a Jesam: siguran u sebe, snalažljiv, otvoren Nisam: umišljen,sveprisutan,nezamjenjiv Želim biti iskren. Učitelji misle da sam bezobrazan i da ne učim Prijatelji misle da sam inteligentan

Vidan Janjić 8.b Filip Mrkonjić 8.b

Razrednici 8.b : Mirjana Živanović ( RN ) / Martina Petrović ( PN)

Jesam: odvažan, iskren,nezamjenjiv Nisam: umišljen,tvrdoglav,mrzovoljan Želim biti ljubazan Učitelji misle da sam lud Prijatelji misle da sam kralj

Domagoj Marić 8.b Jesam. otvoren, požrtvovan,organiziran Nisam: umišljen, netolerantan, lakovjeran Želim biti maštovit Učitelji misle da sam nezamjenjiv Prijatelji misle da sam nezamjenjiv

Matej Kuprešak 8.a Jesam: organiziran,požrtvovan,osjećajan Nisam: samodopadan, sveprisutan,nepovjerljiv Želim imati više samopouzdanja Učitelji misle da sam vrijedan Prijatelji misle da sam otvoren

Dino Mamić 8.b

Jesam: samopouzdan, borben, nezamjenjiv Nisam: umišljen, tvrdoglav,nepovjerljiv Želim biti dobar čovjek Učitelji misle da sam lud Prijatelji misle da sam kralj 24


Svatko je u… Piše: Lana Žilo 7.a

Mnogi su naši učenici vrijedni izvan škole. Igraju nogomet, šah, idu u glazbenu školu, pohađaju plesne i folklorne radionice, sviraju tamburu, glume. Tako iz mojega razreda Katja Božić svira klarinet, Marina Josipović ide na zumbu, Petar Hrastović igra rukomet, a neke od talentiranih i vrijednih učenika upoznajte na stranicama našeg lista. Petra Džinić 7.c; Bit ću glumica Od malih nogu volim glumu, idem na dramsku sekciju u školi. Međutim, to nije to. Htjela sam nešto više. Roditelji su se malo raspitali i uključila sam se u Dramski studio Kazališta "Joza Ivakić" u Vinkovima. Prvi susret s kazalištem, scenom, garderobom, unatoč strahu, bio je poseban. Prve nam je godine voditeljica bila glumica Lidija Hela iz HNK Osijek. S njom smo dosta vježbali i radili scene iz knjiga. Imali smo božićnu predstavu na koju su me došli gledati roditelji i brat. Poslije toga redovito smo vježbali i u lipnju smo opet imali predstavu. Druge godine voditelj dramske bio nam je glumac vinkovačkog kazališta Vladimir Andrić. On nas je oduševio, jako sam brzo zavoljela njegov način rada jer nam je znao sve dobro objasniti, a znao se i šaliti. Moja obitelj je bila oduševljena predstavom, kao i svi ostali jer smo se stvarno trudili i redovito vježbali kako bismo ju doveli do savršenstva. Treće godine voditeljica nam je bila naša poznata glumica Petra Cicvarić. Ona je jedna posebna osoba i jednostavno sam očarana njome i njenom pozitivnom energijom te naravno, njenim glumačkim vještinama. Jako sam sretna jer sam upoznala jednu takvu osobu. Poslije nje vratio nam se naš stari Vlado. Njegove metode i rad smo već znali, tako da je to bila dobra stvar. Predstavu imamo 28. lipnja, zove se Galerija likova. Jedva čekam. U toj predstavi glumim umišljenu plavušu. Glumljenje u Vinkovcima je postao moj normalan način života. Roditelji me voze nedjeljom na probe. Kada me tko pita kako mi se da putovati svake nedjelje, samo kažem: "Za ono što stvarno voliš, ništa nije teško." Svima je vrlo čudno kako uspijem izvršiti sve svoje obveze, s obzirom da glumim u Vinkovcima, ali jednostavno sam dobro 25

organizirana i to je sve. Mi koji pohađamo dramski studio, imamo uvijek besplatne ulaznice za sve predstave u kazalištu. Upoznala sam našeg poznatog glumca Žarka Potočnjaka i Branku Cvitković. Sve domaće glumce volim i prirasli su mi srcu, ali ima nekih koje posebno cijenim, a to su: Rene Bitorajac, Ksenija Pajić, Linda Begonja, Goran Navojec, Nives Ivanković, Suzana Nikolić, Doris Pinčić Rogoznica, Jadranka Đokić. Posebno su mi dragi glumci Branka Trlin Matula i Mladen Vulić koji su bili učenici naše škole, ali i dramatrug i redatelj Saša Božić, također bivši učenik naše škole. Redovito idem na Festival glumca te upoznajem puno naših glumaca. Shvatila sam da želim postati glumica. Shvatila sam da je gluma vrlo teška, ali kada sve svladaš, ispunjen si. Gluma daje poseban osjećaj. To je moj unutarnji zov. Ni vi ne odustajte od svojih snova!


…nečemu dobar

Gitara Zovem Leon. Idem u peti razred. Odmalena mi je bila velika želja svirati neki instrument. Kada sam imao šest godina, nisam se mogao odlučiti hoću li svirati gitaru ili bubnjeve. Mama i tata su me iznenadili darom za Svetog Nikolu. Bila je to gitara. Isti taj dan je bila i proba. Sada znam svirati, ali jako mi treba vremena da naučim tekst. Gitara mi je super zato što ima dobar zvuk. Kada odrastem, želim osnovati svoj bend. Sviđa mi se što i Petar, moj prijatelj iz razreda, svira klavir.

Viktorija voli slikati Sigurno ste zamijetili posebno izražajne likovne radove na panoima škole. Dobar dio je naslikala Viktorija Abramović iz 7.c. Viktorija obožava slikati i crtati, ali ne zna hoće li imati mogućnosti dalje se školovati za zanimanje povezano sa slikarstvom.

Petar Babić 5.b: Glazba me ispunjava Završetkom drugog razreda osnovne škole išao sam na prijemni ispit u glazbenu školu. No,išli smo na more pa nisam mogao čekati rezultate. Mislio sam da me neće primiti jer nas je bilo jako puno. Nakon dva dana sestrična mi je javila da sam prošao, i – prvi sam na listi! Bio sam presretan što ću konačno ostvariti svoju želju, što ću konačno moći svirati klavir. Prošlo je ljeto i došao je taj dan, dan kada sam prvi put sjeo za klavir. Bio je to moj prvi sat u glazbenoj školi. Jako mi se svidjelo. Uz sviranje klavira imao sam i solfeggio. Na solfeđu smo učili note i razne ritmove. Upoznao sam i nove prijatelje. S nekima od njih išao sam u vrtić. Do sada sam imao mnogo koncerata i ispita. Na mom prvom koncertu u Pastoralnom centru imao sam tremu, ali sam vjerovao u sebe. Puno mi je značilo kada su me roditelji i rodbina podržali i hvalili. Za mene je glazba nešto što me ispunjava. Evo, došao sam i do trećeg razreda glazbene škole i neću odustati. 26


Putovanja Piše: Antonija Josipović 8.a

NJAPUTOVA – TOPUNJAVA - PUTOVANJA

Petak-dan za sjećanje Petak je ujutro. Mračak još uvijek vlada cestom. Sve je nekako tiho i pospano, samo u našem autobusu vlada nestrpljenje i uzbuđenje. Jedva smo dočekali dolazak u naš beli Zagreb grad. Odmah smo posjetili kabinet Nikole Tesle. Pa jaoo, kakva dobrodošlica! Sat vremena dosadne priče o dosadnim izumima, mislili smo. No ispostavilo se suprotno. Bilo je baš zabavno, čak smo i mi mogli sudjelovati u pokusima. Nakon muzeja jurcali smo brzo prema Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Kad smo došli pred dvoranu, nikad ući. Gužva je bila tolika da smo pomislili da se nešto besplatno dijeli. Kad smo napokon ušli u dvoranu i smjestili se, predstava je mogla početi. Naravno, profesori su mislili da ćemo se ponašati k'o seljaci ,ali upravo suprotno. Bili smo toliko tihi i mirni i toliko smo sve pozorno promatrali da smo se i mi sami sebi čudili. A kako bismo i stigli urlati i praviti nered kad smo cijelih sat vremena doslovno ostali bez teksta, kada su nam zapjevala ta već naša dobro poznata lica. Stvarno nismo mogli naći riječi oduševljenja kako bismo opisali tu predstavu. Nakon dobre glazbe, treba nam i dobre hrane. Tako smo stigli i do Mc'Donaldsa. Poslije u shopping koji je trebao trajati kratkih 30 minuta. 27

Sve bi bilo donekle dobro da prijateljice nisu provele 28 minuta na toaletu i te dvije minute koliko je ostalo taman su nam bile potrebne da izađemo iz Arena centra. Bilo mi je krivo jer su svi nešto kupili, samo mi ništa. 'Ajde,nekako sam i to preboljela. Sljedeće odredište nam je bilo u Krapini. Nalazište neandertalca Hušnjakovo. Kad smo došli u Muzej, pokraj nalazišta, odmah smo pogledali film o životu neandertalaca. Slijedio je obilazak Muzeja. Još jednom veliko oduševljenje. Muzej je bio odličan i k tome imali smo smiješnog vodiča. Tako je on umjesto da nam kaže: '' Ja ću danas biti vaš vodič'',rekao ''Ja ću danas biti vaš neandertalac''. I tako, malo po malo smo došli do kraja Muzeja. Nas petero se kasnije odlučilo popeti na veliko brdo gdje se nalazila spilja neandertalca.

Tako smo se mi penjali jedno 20 minuta, pa nikad doći do kraja. Sve mislim, evo još malo, još malo, a ono nikad ugledati vrh. No nekako smo se popeli, ali nastao je problem kad smo silazili. To brdo je toliko strmo da smo se svi nekoliko puta okliznuli i pali. Neću vam lagati, ali sam se ja stvarno zabila u drvo i još sam bila i sretna jer da nije bilo tog drveta, ja bih sada vjerojatno bila tri metra pod zemljom i ne bih vam mogla sve ovo ispričati. I eto,s time je završio naš jednodnevni izlet. Na putu kući u busu je vladao mali umor, ali opet smo mi skupili snage da se smijemo i zabavljamo. Sve u svemu, ovaj dan ostat će mi u sjećanju jer smo se kao prvo jako dobro zabavili, kao drugo vidjeli mnogo novih stvari i kao treće – najčudnije, profesori su nas toliko nahvalili da nismo jednostavno mogli vjerovati.


Putovanja

28


Moja školica –Događajnica – Moja školica – Događajnica- Moja školica

Događaj godine

Pišu: Ilina Josipović i Ines Lešić 8.b

Svatko je u nečemu dobar U nizu događanja tijekom školske godine, a koja nisu strogo vezana za nastavu i uobičajene programe, drukčiji od drugih, po mišljenju mnogih učenika su Božićne humanitarne igre. Cilj je bio prikupljanje sredstava za bolesnu djecu, a nizom igara pod motom Svatko je u nečemu dobar, prikupljen je novac za liječenje bolesnog dječaka iz Bošnjaka.

Igre su obuhvatile sve učenike od prvog do osmog razreda, u programu su sudjelovali Zumbići i roditelji Dijana i Vedran Vručina sa svojm bendom. Bile su to igre potrage za blagom, traženje izgubljene cipele, vođenje do cilja zavezanih očiju, ples oko stolica, natjecanje tko će ljepše i spretnije okititi božićni bor,bilo je slagalica i pogađalica, a najviše su se posjetitelji oduševili natjecanjem u jedenju kremšnita. I nama dvjema je to bila najzabavnija igra. Programu u dvorani odazvalo se mnogo roditelja, učitelja i učenika. Dojmovi su jako pozitivni,

pomagali smo na zabavan i duhovit način. Za učenike pobjednike u natjecanju i za ekipe koje su pobijedile organizatorice Martina Petrović i Radojka Matić osigurale su nagrade. Mi smo imale čast što smo pomagale oko umatanja i razvrstavanja nagrada natjecateljima. Ukrase za bor radili su sami učenici na satu razrednika ili na karitativnoj , ali i u slobodno vrijeme. Kroz igre je prošlo oko 100 učenika. Akciju je podržao i ravnatelj, nabavivši pet borova za kićenje, a 40 kremšnita je donirala Slastičarna Centar. Jedenje kremšnita

Pišu: Lana i Vanja Žilo, Petar Hrastović, Luka Katić 7. r.

Dani zahvalnosti za plodove zemlje Učenici 4.ab sa svojim razrednicama Lucijom Baotić i Leom Šimunović te učenici 6.ab s razrednicima Ivom Žurić (zamjena Ivana Tešić ) i Stjepanom Lešićem pripremili su lijepu izložbu darova i plodova zemlje i kruha. Župnik Marko Peulić blagoslovio je darove koji su kasnije darovani potrebitim susjedima u blizini škole. 29

zavezanih ruku izazvalo je toliko smijeha da su zaduženi fotografi zaboravili na svoju ulogu, odložili fotić i bodrili svoje favorite pljeskom i vikom. Eto, i to se događa! Kako je ovo prvi put organizirano na ovaj način, očekuje se da će drugi put sve biti još bolje i zanimljivije. Ulaznice s natpisom Moja kap dobrote za bolesnu djecu su razgrabljene, a novac je stigao u prave ruke.


Moja školica –Događajnica – Moja školica – Događajnica- Moja školica

Sjećanje na Vukovar - djelatnici u Vukovaru i Aljmašu

Štokavčići čuvaju zavičajnu riječ

Učoljada Već treću se godinu u dvorištu naše škole za Dan neovisnosti održava Učoljada. Tako su učenici prozvali druženje nas učenika, razrednika Uče i roditelja. Učoljada znači da ćemo svi zajedno sudjelovati u roštiljanju, u pravljenju kolača, u kupnji sokova i grickalica. To također znači da ćemo gledati svoje roditelje kako se muče ubaciti loptu u koš i kako dobro ili loše igraju odbojku. Ove smo godine doista svi jako uživali. Učo nas je opskrbio ćevapčićima, šišćevapima i piletinom, a mame su donijele raznih vrsta kolača, sokova i grickalica. Učo se pobrinuo da na druženje ''privede'' i očeve, koji su se uglavnom prije izgovarali i ostajali doma, zauzeti nekim svojim poslovima. Mi djeca smo igrali odbojku, skakali, igrali se konopima, gađali se loptama. Potezali smo motku i dobro se umorili. Neki su se ljuljali na konopima, visjeli na njima i bacali se na strunjače. U trenutku kada je netko povikao roštilj,svi su potrčali što prije ugrabiti mjesto za stolom, a ja sam ostao visjeti na konopu. Moji prijatelji Dinja i Jure su me tako jako zaljuljali da sam ostao na konopu još nekoliko minuta. Kada se konačno konop smirio i ja sam sjeo za stol. Svi smo bili crvenih obraza,žedni i gladni. Učo i roditelji su vodili neke svoje razgovore za drugim stolom. Ostali smo i dulje nego što je bilo planirano. Kada smo odlazili, svi smo primijetili na Učinom licu osmijeh sreće i zadovoljstva. Učoljada će postojati sve dok bude zainteresiranih roditelja i učenika, a Učo je ionako uvijek tu! Piše: Vanja Žilo 7.a Memorijal našem Mladenu Ćatiću i ubijenim redarstvenicima Našoj je školi pripala čast organizirati program za Međunarodni memorijal ''12 redarstvenika''. Svi se slažu da je program bio dostojanstven žrtve i stradanja naših redarstvenika u Borovu Selu. Svi su u školi dali svoj doprinos, a posebno izvođači i oni koji su pripremili program jer su imali jako malo vremena za vježbanje. Jako smo se trudili, a to je najmanje što smo mogli učiniti za žrtve Domovinskog rata i našeg bivšeg učenika Mladena Ćatića, ubijenog u Borovu Selu. O sadržaju Memorijala i tijeku događanja pročitajte detaljnije na web stranicama škole.

30


Moja školica –Događajnica – Moja školica – Događajnica- Moja školica Zavičajna baština na Šokačkom sijelu Šokačko sijelo održano je pod nazivom Baka tkala, mama sačuvala. Sudjelovali su literati i osvojili dvije nagrade (Veronika Hrehor i Marina Josipović), uredili smo izlog u trgovini Mana i osvojili 2. mjesto, a u pokladnoj povorci nastupili su naši učenici koje su pripremile učiteljice Klara Matić- Benčik, Zdenka Dominković i Lea Šimunović.

3.b - roditelji, djeca i učitelji na zajedničkom vikendu Forever and ever Jedna od predstava Lutkarskog proljeća bila je Forever and ever Kazališta lutaka iz Kine. Učenici šestih razreda bili su na predstavi sa svojom učiteljicom Ružom Mikić. Piše: Lorena Filipović 6.a Većina nas Kineze je navikla viđati u tzv. kineskim trgovinama koje su otvorili u našoj državi. Na Lutkarskom proljeću smo imali priliku upoznati umjetnike iz Kine. Nastavnica Mikić povela nas je na predstavu „Forever and ever“ koju su izveli izvrsni umjetnici kazališta iz Kine. Predstavu su izveli s velikim lutkama koje su toliko savršene da mogu pisati, plesati i izvoditi razne akrobacije. Divan je osjećaj bio gledati predstavu koju izvode ljudi iz daleke države. Sve je bilo savršeno. Mnogo smo i naučili iz predstave. Kinezi imaju mnogo slova i pišu ih s desna na lijevo. Saznali smo ponešto o njihovoj kulturi. Čuli smo njihovu glazbu i vidjeli kako se odijevaju. Ova predstava će mi još dugo ostati u sjećanju kao nešto posebno. Predivno je upoznati druge kulture. Druge kulture treba poštivati i što više upoznavati, a vlastitu kulturu treba dobro čuvati. Zlatna ribica u našoj školi Gradsko amatersko kazališe iz Županje gostovalo je u našoj školi s predstavom Zlatna ribica. U predstavi je glumio naš učenik iz 4.b razreda Dorijan Trpimir Frketić. Glumio je i Dorijanov tata Franjo,učiteljica Katarina Mićanović i drugi glumci. U predstavi je bilo puno smiješnih i zabavnih kostima, veselih pjesmica i plesa. Glumci su i nas uključili u predstavu pa smo s njima plesali i pjevali. Pozorno smo slušali i pratili predstavu. U predstavi je dječak poželio tri želje od zlatne ribice koju je upecao na dnu rijeke Save. Prva je želja bila brza i nezdrava hrana. Druga je bila da se Đeni zaljubi u njega. Treća želja je bila da sva djeca budu sretna. Kad je malo promislio, nije bio zadovoljan s prve dvije želje. Nije bio sretan s nezdravom hranom, a za ljubav je shvatio da je još mali. Dječakova treća želja bila je da sva djeca na svijetu budu sretna! Tu njegovu želju podržali smo pljeskom i veselom pjesmom. Petra Župarić , Lana Ivić i Freya Radočaj 3.b 31


Moja školica –Događajnica – Moja školica – Događajnica- Moja školica Škola plivanja Program učenja plivanja ''Hrvatska bez neplivača'' odobren je od Agencije za odgoj i obrazovanje. Provodi se u cijeloj Hrvatskoj. Program ostvaruju Bazen Lenije Vinkovci tako da su učenici naše škole autobusom odlazili u pratnji učiteljica na bazene. Plivanju su ih podučavali stručni treneri plivanja. Učenike su vodile učiteljice Zdenka Dominković, Ivana Kristić, Lea Šimunović i Monika Rajković. Cijena je bila 320 kn što su roditelji plaćali u 3 rate. Tečaj traje ukupno 16 sati. Ove školske godine tečaj je prošlo 55 učenika nižih razreda naše škole. Na kraju tečaja učenici su dobili diplome o pohađanju tečaja te potvrdu o stupnju plivanja koji su usvojili. Osmijeh na licu učenika kada dođu na bazene, govori najbolje koliko su zadovoljni ovakvim načinom učenja. Monika Rajković, učiteljica

Terenska nastava učenika 6. ab u slavonskoj šumi Kontinentalna listopadna šuma U travnju su učenici šestih razreda posjetili slavonsku šumu. Bila je to terenska nastava s ciljem upoznavanja kontinentalne listopadne šume. Voditelji su bili razrednici Iva Žurić, Stjepan Lešić i učiteljica prirode Đurđica Lovrinović. Cilj ove nastave bio je na praktičnom primjeru ponoviti i produbiti znanje o kontinentalnoj listopadnoj šumi kao i razvijanje ljubavi prema prirodi našeg kraja. Učenici su tom prigodom posjetili Šumarski muzej u Bošnjacima. Tu su upoznati sa šumom spačvanskog bazena. Naučili su kako su se ljudi našeg kraja kroz povijest bavili šumarstvom, koje su alate i tehnike pri obradi drveta koristili. Također su naučili o obaveznom pošumljavanju, o mladim i starim šumama, o drveću koje se smije i koje se ne smije sjeći. Uz razgledavanje brojnih prepariranih životinja u muzeju učenici su mogli predočiti životinjski svijet naših šuma, a vidjeli su i mnoge primjere biljnog svijeta. Nakon muzeja učenici su posjetili šumu. Tamo su imali praktičan rad i zadatke po skupinama. Tako su učenici mjerili opseg , uzimali otisak kore i računali visinu stabla. Također su skupljali biljke za svoje herbarije. Neke od njih izložili su u holu škole. Učenici su bili zadovoljni terenskom nastavom, a na kraju su se zasladili i sladoledom. Matija Lovrinović 6.a

32


Volim svoju školu i ona voli mene

Osamdesete - Odrasli bi se trebali češće sjetiti djetinjstva Piše: Viktorija Majačić * U igri i jurnjavi pod velikim odmorom u tom starom dvorištu uživale su bezbrojne generacije učenika. Moji akavci-skakavci bili su stručnjaci u igranju školice, lastiša i vije, ali jednako tako, vjerujem da je i prva generacija osmaša, sredinom prošlog stoljeća, među kojima je bio i moj tata, provodila brojne vesele, velike i male odmore u tom istom dvorištu. Moje školske uspomene počinju polaskom u prvi osnovne 1986.godine, a gledajući kroz ono staro razrušeno prozorsko okno naše učionice, kao da su oživjele. Moja generacija prvašića stasala je pod budnim okom naše drage

Moji akavci–skakvci i moji učitelji

učiteljice Anice Pešić, a njena brižna ruka nas je vodila kroz čudnovato carstvo riječi i brojeva. Od samog početka školovanja bila sam dio literarno-scenske skupine i posebno pamtim vježbanja recitacija s dragim pokojnim Frolom, profesorom Ivanom Hermanom. Jednako tako, sjećam se i svog recitiranja pjesmIce Ratka Zvrka. Zvala se„Smrt slavnog miša“. Na sceni sam bila toliko nervozna pa od straha nisam ni trepnula. Kasnije mi je učiteljica Radojka (Matić) rekla da sam sve izvrsno izrecitirala, bez ikakve greške, ali to što sam bila olovni vojnik treba pod hitno popraviti!

Ima li što draže od rada u školskom listu Na moju sreću, za razliku od treme koja me hvatala pred nastup, kod pisanja nikad nisam imala problema. To mi je bilo nešto najdraže, a ujedno i najlakše. Dakako, nije svaki moj sastavak zaslužio odličnu ocjenu, ali ništa mi nije više razbuđivalo maštu, nego kad bi učiteljica napisala na ploču – slobodna tema. A veće radosti nije bilo, nego ugledati svoj sastav ili pjesmu u školskom listu.

Zapisane poruke mira, snova i strahova Čak i za vrijeme ratnih godina, kad naša dječja srca nisu razumjela zašto umjesto u školu, idemo u sklonište, pisali smo i slali svoja mala literarna ostvarenja u svijet kao poruke mira. Tada sam u ruksaku uvijek imala brižno spremljenu svoju najvrjedniju imovinu. Barbika, lastiš, loptica-hopsica, penkalo i jedna bilježnica. Moj dnevnik! U njega sam upisivala sve. Granate, snove i strahove. I želje. 33


Volim svoju školu i ona voli mene Nema poštenijeg suda od dječjeg Školske uspomene su svakom od nas trajni podsjetnik na zlatno doba djetinjstva. Na vrijeme kada smo ponosno nosili slobodnu dječju maštu kao krila, a najveće brige koje su nas tada mučile, bile su domaća zadaća, osmijeh tvoje simpatije, misli o novoj igrački i negodovanje zbog nečijeg zadirkivanja. Marljivo smo učili i čitali lektire, neumorno se igrali po naselju i oko škole, a sve nepravde rješavali brzo i pravedno. Recimo, ako je netko nekome ukrao olovku ili bojicu, cijela bi se situacija žurno našla pred dječjim sudom, a krivac osuđen zbog nepoštenja i morao bi, htio on to ili ne, vratiti ukradeno, ispričati se i obećati da više neće raditi gluposti. A ako si se svađao ili nekoga ogovarao, dječja ruka pravde opet bi te brzo uhvatila i nitko se s tobom ne bi više igrao, sve dok krivac ne bi ispružio ruku i pomirio se. Oduvijek mi se taj dječji sud činio poštenijim, mnogo bržim i jednostavnijim od suda odraslih jer je vrijedilo samo jedno: Ako si učinio nešto loše, nemaš drugog izbora nego popraviti se. __________________________________________ * Viktorija Vašarhelji, sada Majačić, piše kolumnu za županjac.net

Vremeplov Komentar: Lana Žilo 7.a Gledajući stare fotografije iz škole, uočavam da su se profesori kulturno odijevali. Košulje su bile sastavljene u struk, a na ramenima su bile umetnute spužvice. Nosile su se kožne jakne i široke hlače s visokim strukom, treger traperice, košulje kariranog dezena i široke suknje. Djevojčice su nosile košulje i suknje te elegantne cipelice i dokoljenke. Dječaci su nosili sportske majice, široke traperice i starke. Frizure su bile kratke s mnogo volumena. Jedno su vrijeme učitelji nosili crne kute, a učenici za preobuću tzv. cvičke.

34


Volim svoju školu i ona voli mene Cmok, cmok, školo Dina Arlović 7.b

Još trideset i pet minuta do meni najmilijeg zvuka zvona. Sat kao da je počeo prije tri svjetlosne godine. Čudno, kad se trebam probuditi, pet minuta prođe dok kažeš keks. Monotonija zelenih zidova i plavih klupa dovodi me u posapnost. Unatoč naporima naše vrle učiteljice da svladamo sve kolutićavce i gmizavce, kao to će nam trebati... '' u životu'', provali netko. '' Za ispit!'' nastavlja nastavnica kao da ništa nije čula. Od svih tih gmizavaca i kukaca mogli smo cijelu državu opasati autocestama. Marko i Ana uhvatili su nekoliko gujavica i stavili ih u staklenku punu vode. Otišli su se igrati, a kada su se vratili, gujavice su uginule. '' Što im se dogodilo?'' zanima učiteljicu. ''Pa otopile su se.'' Dalje nas nije ništa pitala. Na sljedećem se satu preko muljave ploče rastegao naslov: Voda – Bezdan – Duh Sveti '' Da čujemo, na što vas ovo asocira?'' nježno nas budi učiteljica. Domo ne bi bio naš zaštitni znak da nije ispalio: '' Na kanalizaciju!'' Ne moram opisivati izraz učiteljičina lica. ''A uvijek sam vas kao razred hvalila da baš volite igre asocijacija.'' Tu joj nismo mogli pomoći. Ante uvijek naš dogovor o olovci i špicu pokvari upadicom: ''A di je špic što sam ti dao prije pet minuta?'' Moramo ovo s njim što prije riješiti. Zvonilo pa jurimo na sljedeći sat.

35

Znači, gotovo je sa štednjom, povikalo je nekoliko nas uglas, ulazeći u učionicu glazbene kulture. '' Ima se, može se!'' derali su se dečki. Na zidu je glavom i bradom postavljena nova poveća plazma. Trenutak iznenađenja brzo je nestao jer je započela razredna jurnjava oko klupa. Naguravali smo se, smijali, sve dok Dora nije uzviknula: ''Što me guraš, srušit ću novi televizor!'' Jedva je ostala živa jer joj je novi televizor najmanje metar iznad glave. U to je ušla profesorica i zapovjedila pogled na ulazna vrata učionice na kojima je crno na bijelo stajalo. ''Molim, pročitajte, što ovdje piše... glaz –be - na kul – tu –ra! Da vas čujem, ponovite: kul –tu – ra... kul –tu – raaaaa! '' ''Kul – tuuuu – raaaaaa! '' derali smo se da nas se čulo do centra. Naravno, drugi je dan netko dopisao ne ispred riječi kultura. Pravili smo se da ne znamo tko je. Posljedice smo podnijeli svi zajedno. Ipak smo mi jedna složna razredna obitelj. Još samo da nam Domo postane zvijezda, gdje će nam biti kraj! Svaki dan pod odmorom pjeva nam Tarkana da svi samo cmokoćemo i iščuđavamo se što će nam palatalizacija i onomatopeja pored tako divnog turskog cmok, cmok.


HRABRA DJECA

Uspjelo jeeeeee! Prošle je godine naš Domagoj završio na teškoj operaciji u Njemačkoj. Operacija je uspjela i naš Domagoj je novi čovjek, kako se kaže! Pred njim je jako težak opravak, ali rezultati su tu! Domagoje, samo hrabro i veselo, svi smo s tobom! Svi smo ponosni na tebe jer imaš veliko hrabro srce, a tvoj osmijeh daje i nama vjeru da je najgore iza tebe! Podršku dajemo i Domagojevim brižnim roditeljima i Nori, našoj defektologinji Vesni Krtalić koja je usmjeravala, organizirala, pratila, pomagala u svemu što je trebalo, ravnatelju škole prof. Marijanu Oršoliću, učiteljici Ljiljani Zovkić, vjeroučiteljici Josipi Vincetić i Domagojevoj učiteljici koja ga prati i uči s njim doma, a koja je za Domagoja napisala ovu pjesmu!

Domagoj naš junak je pravi, kad nauči slovo, važan se pravi. Ništa mu više ne stoji na putu, bez greške svlada i matematiku ljutu. Škola mu više nije kazna, kad u nju kroči, s učiteljicom sve probleme rješava.

Jelena Kobašević, Domagojeva učiteljica

Edukacija – Djelatnici Centra za odgoj i obrazovanje''Vinko Bek'' u našoj školi Novinari: Ivana Džinić i Petar Hrastović Djelatnici Centra za odgoj i obrazovanje ''Vinko Bek'' iz Zagreba, jedine takve ustanove u Hrvatskoj, održali su edukativnu radionicu i predavanje učiteljima škole o uključivanju i pomoći slabovidnim učenicima i učenicima oštećena vida. Tim povodom razgovarali smo s Dragicom Matok, voditeljicom edukacije i tima u Centru koji se bavi učenicima u redovnom sustavu školovanja. O djelatnosti centra Dragica Matok: Mi se bavimo učenicima, dolazimo u njihove škole i radimo programe koji su potrebni tom učeniku. Imamo tim stručnjaka, uglavnom su to edukacijski rehabilitatori, psiholozi, socijalni radnici, kineziterapeuti te redovni profesori koji mogu pomoći svatko u svom predmetu. Naročito ako se radi o učenicima koji se obrazuju na Braillevu pismu.

Kako pomoći učenicima? Dragica Matok: Možete im pomoći najbolje onda ako razumijete njihove potrebe. To vam najbolje znaju reći oni sami. Nije pogrešno ako pitate: Treba li ti pomoć da pređemo ovaj put? Vidiš li ili ti treba

pokazati? Zgodno je kad na sat razrednika dođe naš edukacijski rehabilitator pa napravi radionicu gdje se djeca mogu upoznati s najčešćim problemima. Oni su 98 % samo djeca, a oštećenje vida je nekakvih 2 % . Dakle, normalno razgovarajte s njima. Njima je često teško kad dođu u više razrede, kad se učenici počinju grupirati. Može doći do izolacije ako ne razumijete njihove potrebe. Lijepo je razumjeti potrebe drugih.

36


RODITELJI – SURADNICI Goran Živković, bivši učenik šećeranske škole, danas je župni vikar u Družbi katoličkog apostolata, poznati kao palotinci, u Zaprešiću. Kao i njega, i mene veže rad u literarnoj i scenskoj grupi ove škole. Ja sam danas vjeroučitelj u Tehničkoj školi u Županji i roditelj učenika prvog razreda moje bivše škole Benjamina Vrtarića, ovdje u ulozi roditelja – novinara koji će vam predstaviti Gorana. Piše: Josip Vrtarić, roditelj

GORANOV PUT OD ŠEĆERANSKE ŠKOLE DO PALOTINCA Goranovo djetinjstvo i školovanje na Šećerani Goranova lijepa sjećanja iz slamnate škole Svoje sam djetinjstvo proveo u Županji, na Šećerani. Ondje se nalazila i OŠ Mate Lovraka koju sam i ja pohađao. Bila je to stara zgrada s puno zakrpa, sa škripavim parketima, a slama je na nekim mjestima virila iz zidova. Većina mojih sjećanja o školi je jako pozitivna. Tamo sam stekao dobre prijatelje, doživio prve simpatije...

37

Meni samo kvačica Najranije sjećanje je iz prvih dana prvoga razreda. Morali smo napisati slovo A. Kako nisam previše vremena provodio pišući zadaću, tako sam tada ispisao samo jedan red, dok je moja prijateljica Darija (Bačić) ispisala cijelu stranicu. Sljedećeg dana ona je dobila peticu, a ja samo kvačicu. Sjećam se samo potoka suza kada sam došao kući. Prvak bez državnog Iako sam bio kampanjac, lako sam svladavao gradivo pa sam u višim razredima redovito išao na natjecanja iz biologije. Jedne sam godine pod vodstvom nastavnice Dragice Štivić, bio i prvi na županijskom natjecanju, no iz nekog nepoznatog razloga, nismo išli na državno. Ne moram govoriti kakvo je to bilo razočaranje.

Radost stvaranja Iz hrvatskog sam pisao dobre sastave koje je onda nastavnica Matić slala na natječaje. S jednim od njih nagrađen sam u Modroj lasti i na Natječaju ''Ivica Kičmanović''. Uz literarnu, bio sam član i scenske grupe. Tamo je kreativnost nas članova najbolje dolazila do izražaja. Bilo je tu mnogo zabave, ali i ozbiljnog rada. Mnogo smo vremena provodili u onoj maloj biblioteci i tamo onda predano radili na usavršavanju nastupa. Iz te grupe najviše pamtim Marinu (Vincetić), koja je bila zvrkasta i uvijek u svom filmu (danas je Marina prof. književnosti i dipl. knjižničarka u osnovnoj školi u Iloku,op.ur.).


RODITELJI – SURADNICI Spremajući predstavu na temu škole, svaki je od nas ozbiljno shvaćao svoju ulogu, no Marina se toliko uživjela da nije prala kosu, kako bi bila što uvjerljivija. Prizor baš nije bio oku ugodan. U tom smo nastupu briljirali, no nisu nas pustili dalje jer je, po riječima žirija, nastup bio preozbiljan za naš uzrast. Uvijek smo izvukli najbolje iz onoga što smo imali Iako uvjeti za rad u takvoj staroj školi nisu bili najbolji, mi smo uvijek uspjeli izvući najbolje iz onoga što smo imali. Uz dobro vodstvo i malo dobre volje, redovito smo postizali zapažene rezultate na mnogim natjecanjima. I to je nešto što sam zapamtio i što mi dobro dođe u današnjem radu i pozivu. Želio sam postati vjeroučitelj... i svjedočiti vjeru Iako sam odrastao u vjerničkoj obitelji i mnogo vremena provodio u crkvi, uglavnom svirajući na svetim misama, o svećeničkom sam pozivu počeo razmišljati tek s 22 godine, na drugoj godini teologije, želeći postati vjeroučitelj. Do tada o tome nisam razmišljao. Mnogi ljudi očekuju neku nadnaravnu akciju koja me navela na svećeništvo. No, onda ostaju zatečeni kad im kažem da toga nije bilo. U meni se rodila želja da budem svećenik i da na taj način svjedočim vjeru. Reakcija roditelja Sjećam se trenutka kada sam prvi put rekao svojoj obitelji da želim postati redovnik. Tata

rekao da sam lud. Naime, u to je vrijeme jedna splitska glumica stupila u najstroži karmelićanski samostan pa je tata valjda mislio da ću tako i ja cijeli svoj život provesti iza zidina nekog samostana. Mišljenje je sigurno promijenio kada je upoznao moga rektora, p. Jozu (Ivića), kao i ostalu subraću koji osvajaju svojom jednostavnošću i pristupačnošću. To je i mene oduševilo "na prvu".

S nećakinjom

Čvrsta odluka i uvjerenje, ne biti ukalupljen Znao da ću se morati živjeti po nekim novim pravilima. Uz to nisam morao skratiti svoju dugu kosu. Mogao sam biti ono što jesam - jedinstven. Ne biti dio nekog kalupa gdje smo svi isti, gdje svi isto mislimo. Upravo nas ta različitost obogaćuje. I po toj se različitosti ja izgrađujem kao osoba. Zato mi je žao kada vidim da se mnogi, napose mladi, olako odluče stopiti s masom, ne isticati se vlastitim idejama, razmišljanjima i kvalitetama.

na jednom svećeniku. Tako da već na prvi pogled "kvarim" uobičajenu sliku o svećeničkom izgledu, a kamoli izgledu jednog redovnika. No, s Božjom mudrošću pomičimo granice tolerancije, strpljenja i ljubavi. Sretan sam Prije ulaska u Družbu, činio sam i ja svakojake stvari i ne ponosim se baš sa svakom od njih. No, one su dio moje osobnosti i sve što sam činio, dovelo me do sadašnjeg trenutka. I što je najvažnije, sretan sam! Sretan sam i zato što sam se uputio ovom kratkom stazom sjećanja. Uvijek je lijepo sjetiti se vremena kada mi je najveća briga bila domaća zadaća, a najveća radost prijatelji. Poruka učenicima OŠ Mate Lovraka, potaknuta Cesarićevim stihovima: Dragi učenici ove škole, budite i vi ta kaplja, da bi slap ove škole mogao još dugo sjati! Ređenje-obitelj

'' Kvarim'' uobičajenu sliku Kad nekome u razgovoru spomenem da sam svećenik, gotovo uvijek primijetim iznenađenje. Jedna od stvari koja upada u oči jest moja duža kosa koja je, neobičan "dodatak"

38


Dani hrvatskoga jezika Razgovor s dr. sc. Anom Mikić Čolić, Filozofski fakultet Osijek

Je li Hrvatski jezik najomraženiji predmet u školi Neka su istraživanja pokazala da je Hrvatski jezik najomraženiji predmet u školi. Obilježavajući Dane hrvatskoga jezika u školi kvizom i zanimljivim programima, u goste smo pozvali dr. sc. Anu Mikić Čolić s Filozofskog fakulteta Osijek, koja nam je održala zanimljivo predavanje o tvorbi i nastajanju riječi. Pročitali smo podatak da je u jednom istraživanju Hrvatski jezik najomraženiji predmet u školi. Koje je Vaše mišljenje o tome? •Ja ne bih rekla da je najomraženiji jer hrvatski je jezik specifičan u osnovnoj i u srednjoj školi. Ja mislim da su osnovnoškolcima i srednjoškolcima najteži lektira, jer se više ništa ne čita, i gramatika koja je teška. Program Hrvatskoga jezika ne daje baš puno mjesta za kreativnost. Vrlo malo je sati za toliko gradiva. Znači li to da se gradivo treba malo obnoviti? • Tako je, gradivo i lektiru treba učiniti malo zanimljivijima. Što mislite o novom pravopisu? •Pravopisno pitanje je jedno od pitanja koje je doprinijelo lošoj percepciji hrvatskog jezika i općenito kroatistike u hrvatskom društvu. Pravopisno pitanje je staro pitanje jer su se pravopisi mijenjali od početka 90-ih godina do sada. Je li novi pravopis dobar ili nije, to ćemo tek saznati kada se počnemo njime koristiti. Održali ste nam lijepo i poučno predavanje. Kako je uopće došlo do te ideje i kome ste još predavali? • Ja inače predajem na 1. i 2. godini Hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Ova predavanja su način da približimo hrvatski jezik svim njegovim govornicima. Drago mi je da sam mogla održati ovo predavanje u svom gradu i u školi u kojoj sam i ja nešto kratko radila, 39

ovo je bio moj prvi angažman u svome gradu i učenici su bili super i pozorno su slušali, tako da će mi ovo predavanje ostati u sjećanju. Kako ste se odlučili baš za to zvanje? • Ne mogu se točno sjetiti trenutka kada sam to odlučila, no ja sam cijeli svoj život bila okružena prosvjetnim djelatnicima, prija svega mojom mamom koja je nastavnica hrvatskog jezika u ovoj školi, također i nastavnica Radojka Matić koja me pozvala za ovo predavanje, tako da otkad znam za sebe, znam za njih dvije. Onog čega se sjećam je da sam se u srednjoj školi profilirala više za jezik nego za književnost. S nastavnicom Bilić sam išla na natjecanja iz hrvatskoga jezika tako da je hrvatski jezik bio nekakav logičan slijed moje srednjoškolske aktivnosti. Mislite li da učitelji imaju utjecaja na izražavanje djece u srednjoj i osnovnoj školi? - Imaju važan utjecaj. Ne bih išla toliko daleko da kažem da imaju ključni utjecaj, ali važan svakako. Jeste li oduvijek planirali predavati na fakultetu ili je to bio samo splet okolnosti ? • Kada sam počela studirati, nisam znala kako uopće biti asistent na fakultetu ni kakvi su kriteriji bili. No, nakon diplomiranja, odmah su me primili kao asistenticu. Ovih godina sve je više stranaca na osječkom fakultetu i drago mi je da i njima mogu predavati. Taj me posao potpuno obogatio ljudski i profesionalno jer je drugačije nego predavanje ostalim učenicima.


Dani hrvatskoga jezika Kako se stranci snalaze s hrvatskim jezikom, ide li im od prve ili moraju stvarno zapeti kako bi naučili hrvatski jezik? - Ovisi o tome koji je njihov materinski jezik. Onima iz Poljske je lakše jer su nam jezici povezani, svi smo Slaveni, ali npr. imala sam sad učenicu iz Finske i njima je puno teže naučiti hrvatski jezik. Mnogi jezici su drukčiji tako da je poseban izazov raditi takav posao. Češće imamo učenike iz Mađarske nego iz Finske, naravno, a osim njih dolaze nam Španjolci, Nijemci, kojima je, rekla bih, također različito teško.

Jezik osnovnoškolaca

Koliko je koji jezik težak strancima Ekstremno teški: Najteži jezik za učenje je poljski. Jako teški: finski, mađarski i estonski Teški: ukrajinski i ruski, hrvatski, bosanski, srpski Hrvatski, bosanski, srpski - imaju kompleksan rodovski sustav, ali i mnogo vremena. Glagoli ovih jezika su jedni od najtežeg dijela njegove gramatike. Razlikuju se lica, broj i rod. Glagoli se konjugiraju u 4 prošla vremena: perfekt, aorist, imperfekt i pluskvampervekt, od čega se dva manje koriste (imperfekt se u nekim narječjima još koristi, ali većina govornika smatraju ga starim); jedno buduće vrijeme (Futur I i Futur II) i jedno sadašnje vrijeme. Osim indikativa, ima i imperativ. Kondicional ima još dva vremena, 1. kondicional (korišten u kondicionalnim klauzama, mogućim i nemogućim) i 2. kondicional (za nemoguće kondicionalne klauze). Jezik ima aktiv i pasiv. Jezik ima 1, 2 adjektivna participa (aktivnih i pasivnih), i 2 priloški participi (sadašnjosti i prošlosti). Donekle teški: kineski i japanski - nema roda, nema vremena, nema glagolskih promjena, kratke su riječi, laka gramatika, samo je pisanje teško, no izgovor lagan. Prosječno teški: francuski Jednostavan: engleski

40


Bećarac-zaštićena nematerijalna baština S radijskom emisijom o bećarcu na državnom LiDraNu u Primoštenu

Piše: Petar Hrastović 7.a Bećarac je UNESCO zaštitio kao našu nematerijalnu kulturnu baštinu. Zato ''ponovimo gradivo'' koje smo zapisali od naših sugovornika Ilije Babića i Martina Kneževića, kako bismo i drugima mogli pričati o baštini Slavonije. Učenici Ivana Džinić i Petar Hrastović s mentoricom Radojkom Matić plasirali su se na državni LiDraNo s radijskom emisijom Bećarac – zaštićena nematerijalna baština. Sugovornici u emisiji bili su im dva prava bećara: Ilija Babić iz Babine Grede i Martin Knežević iz Županje. U emisiji je predstavljen bećarac, teme, kada se i kako izvodio, tko su bećari, a i učenici su izveli svoj bećarac na temu škole.

Što bećara razlikuje od drugih? U prvom redu mora biti veseljak, moraju ga prihvaćati i on mora prihvaćati druge. Mora znati zapjevati i u kolu zaigrati. Mora znati namignit' na žensku.Bećar mora paziti na svoje imanje, na svoju odoru i ono što na sebi nosi. Često pjesmom i osmijehom izmami poklon od ženske, kapu plišanku pa maramice šlingane, opisuje Ilija Babić.

Što je bećarac i tko su bećari?

O kojim temama se pjeva u bećarcima? Bećarci pjevaju o raznim nepodopštinama, ima ih puno na erotsku tematiku, ali on nije izravan i neugodan. Često metaforički i alegorijski izražava zbivanja oko sebe. Bećarcima se izražavaju ljubavne strasti, izruguju se suparnici,izruguju se ženama, udovicama, starim bakama koje znaju često ogovarati bećare.

Bećarac je deseterački napjev koji se pjeva u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Bećarac je jedan napjev koji zbilja u srce dira. On veliča bećara, čovjeka zaljubljenika u pjesmu. Njegovo ponašanje često se krivo tumači da je ljubavnik, hvalisavac, raspikuća, onaj koji sve svoje rastrajba u svirače, što nije točno. Još jedna činjenica koja potvrđuje da je bećarac najveseliji slavonski napjev: kad svatovi završavaju, onda se ispraćaju kumovi doma i kum uvijek na kraju traži da ga se prati bećarcem kojim želi dokazati da je njemu bilo prekrasno u svatovima, da su njega njegovi kumovi lijepo pazili i da ga sad ispraćaju, kazuje Ilija Babić. Za Martina Kneževića, bećar biti u prvom redu znači biti smiren, dobrodušan, voljeti šalu, najčešće i najprije na svoj vlastiti račun.

41

Poznati su bećarci - svatovci koji se pjevaju u svatovima kumu, kumi, starom svatu pa onda kuvaricama, đeveru, đeveruši, mladoj, mladoženji.


Bećarac-zaštićena nematerijalna baština Ima bećaraca koji su nastali na zavičajnim temama, gdje se iskazuje ljubav prema svom selu, a odmah se izruguje drugo selo, npr. Babogredac Ilija Babić podbada bećarcem Gundinančina Martina Kneževića i obrnuto:

svatovi, žetva, ašikovanje na sokaku navečer, svinjokolja, pečenje rakije. U tim i takvim prigodama se uvijek pjeva bećarac. I uvijek šaljivo i na neki način dvosmisleno da čovjek mora razmišljati što su sada ti pjevači htjeli reći!

''Gundinčani, jabuke vam gorke, Babogreci ljube vam đevojke!'' ''Babogreci hvale se na modu , što s'pojeli pečenoga rodu! ''

Bećar i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Ilija Babić pokrenuo je u Babinoj Gredi Bećarfest. Tko zna, možda jednom na Bećarfestu zaživi ženski i učenčki bećarac!

Bećarci nastaju i na aktualnu problematiku, naprimjer na recesiju, na ''jeftinoću'', na probleme naših poljoprivrednika, ima ih koji izruguju bogataše, današnje tajkune... Bećaraca ima uz pečenje rakije. Mi smo u Slavoniji inače poznati po pečenju rakije. Ako je domaćinstvo imalo svoj šljivik, onda bi se rakija znala peći i po nekoliko dana. Bećarci su opisivali život momaka koji se u zoru vraćaju kući: ''Poznaje se ko je bećar pravi, ide kući kad zora zaplavi! '‘ ''Moji misle da sam uranio, ja kreveta nisam ni vidio! '' Kako se izvode bećarci? Bećarac se obično može izvoditi samo pjevajući a – capella. Češće se izvodi uz tamburaše, a zna se, tamo gdje su tamburaši, tamo je i veselje! Bećarci se najčešće pjevaju u skupinama i to uvijek su počimali muški. U povijesti pjevanja bećarca žene se ne spominju, žene obično pjevaju svatovce, ali su pjevale zajedno s muškim. No, u novije vrijeme i žene pjevaju bećarac. Martin Knežević pojasnio je kada su i u kojim uvjetima nastajali bećarci: -Bitno je, pogotovo za vas mlađe, da znate što se u davno vrijeme događalo na ovim našim prostorima. Zamislite situacije u kojima su nastajali berćarci: nema struje, interneta, televizije, kina. A ljudi moraju svoje osjećaje iskazivati, imaju potrebu za opuštanjem, za iskazivanjem svoje duše. Uz sve je prigode i uz sve običaje zapravo nastao bećarac kao naša izvorna slavonska i srijemska melodija i tekst u obliku deseterca. Dakle, on je često bio način sporazumijevanja među ljudima, bilo da su to

Prosudbeno povjerenstvo LiDraNa u sastavu Srđan Nogić, tonski snimatelj i montažer s Hrvatskog radija, Lada Martinac – Kralj, urednica Dramskog programa Hrvatskog radija, AndreaTomašić, Hrvatski radio i Goran Kušec urednik na Hrvatskom radiju pohvalili su emisiju zato što sugovornici nisu predstavljali sebe i hvalili se kako su oni pravi bećari, nego su u emisiji pričali o bećarcu i bećarima poučno, da se emisija može koristiti u nastavi hrvatskoga jezika, zemljopisa, povijesti, za sat razrednika, na satima glazbene kulture i da je ona vrijedan doprinos da nas drugi upoznaju i da jedni o drugima učimo i na ovaj način. Goran Kušec, novinar i urednik na HR: Odlična tema, sugovornici, odlično odrađeno, zaokruženo. Odmjerena pitanja, nenametljiva i sadržajna. Posebno je Srđan Nogić izjavio da je osobno imao predrasuda što je bećarac i kakvi su bećari, a ova mu je emisija pomogla da se razbiju predrasude i, kako je rekao: '' Naprosto poželiš biti bećar! '' 42


Međugeneracijska solidarnost

GDJE SU BAKE SA NAŠIH SOKAKA Snimaju i pišu: Petar Hrastović i Vanja Žilo 7.a Istraživanja su pokazala da je emocionalna veza i privrženost prema bakama druga po redu najsnažnija emocija koju djeca razvijaju. Prva je prema roditeljima, a druga prema bakama! Istražili smo koja je uloga baka bila nekad i gdje danas bake žive. Što su radile, kako su živjele, kakvo ih iskustvo veže za dane djetinjstva, kakav je bio suživot s djedom, što ih raduje, čemu su zahvalne - o svemu tomu su pričali Ilija Babić koji je dobar dio života proživio sa svojom bakom i baka Kaja iz Štitara ( tako je rekla da ju predstavimo). Nju smo posjetili u Staračkom domu u Županji. Gospodin Ilija Babić objavio je i nekoliko knjiga u kojima piše i o bakama. Napisao je i nekoliko pjesama o bakama koje su uglazbljene. Najbolje ih je opisao u pjesmi: 43

Naše bake nisu tak'e ko što priča svijet. Oduvijek su radile, ukućane 'ranile, prele, tkale, necale, za unučad stjecale! Istraživanja su pokazala da je emocionalna veza i privrženost prema bakama druga po redu najsnažnija emocija koju djeca razvijaju. Prva je prema roditeljima, a druga prema bakama! Većina naših učenika svoje dane odmora ili svoje slobodno vrijeme provedu kod svojih baka. Jedan dio njih živi s bakom u zajedničkom domu, u obitelji. Svaki će vam od njih reći da je njegova baka najbolja baka na svijetu.


Međugeneracijska solidarnost Odrastanje uz baku: De, Ilija, fićukaj... Kao mali, Ilija Babić othranjen je kod bake i rado se prisjeća zgode kad je kao dijete klizao po zaleđenom kanalu. Pri tom bi se smočio jer bi se led probio i često bi propao u led, a kad bi došao doma, baka bi ga sušila i smišljala kako ga odvratiti od te opasne igre. Smislila je da bi bilo najbolje da joj pomogne oko pečenja kolača. Tako su mu misli bile u kolačima, u čišćenju oraha, ali je pri tome mnogo naučio i ponio u svoj život. Ilija tvrdi da su bakini kolači najbolji zato što su mogli stajati mjesecima i uvijek su imali okus kao svježi. Pekle su se pracne, orehnjače, kiflice, medenjaci. Imalo se meda od svojih pčela i nije bilo teško ispeći i po nekoliko tepsija medenjaka. Ilija Babić rado se sjeća čišćenja oraha za Božić. Kako bi koji očistio, jedan bi stavljao u usta, a drugu jezgru u zdjelu. Baka bi to primijetila pa bi mu rekla: ''De, Ilija, fićukaj dok čistiš orase!'' Uloga bake u obitelji ''Puno sam novih stvari saznao. Sada mi je utkano u pamet koliko su to bili lipi dani. Nikada me nije udarila, nikada nije zagalamila, niti me ružno grdila. Bake su znale, bile su iskusne u životu sačuvati naš svijet. Znale su namaknuti i rasporediti ono što se ima. Bake su znale koliko i kada što treba sijati. Znale su štedjeti. Znale su koliko svake godine se potroši masti, šećera, brašna. Uvik je znala reći – toliko i toliko treba samljet žita za ovu godinu, koliko luka treba. I to se poštivalo'', govori puna srca Ilija Babić i nastavlja: '' Bake su znale šivati, heklati, šlingati. Brinule su za unuke i za udaju.

Znale su koliko gusaka treba očupati za jastuke curi za udaju. Gotovo sve su bake znale tkati. Sve su kuće imale tkalačke stanove na kojima se tkalo iz glave, tako da su svi ti radovi plod pamćenja i znanja. Onda se sjeme nije kupovalo ko danas u poljoprivrednim apotekama. One bi, kako se to kaže, obnavljale sjeme za iduću godinu.'‘ Baka Kaja kaže kako joj je poljoprivreda baš išla od ruke. Bilo da je kopala, žela, sijala bašču. Radovao ju je i ručni rad. Sve do prije koju godinu, a sada joj je blizu 80, heklala je i šlingala, vezla, tkala, plela. ''Bake su bile zadužene peći kruh za svu čeljad u kući, '' kaže baka Kaja.

I baka je bila mala '' Još odmalena sam naučila da se treba raditi. Ujutro su djeca mela ulicu i ispred kuće. Učila su ručni rad i vesti uz svoje bake. Štrikali su i radili oko kuće. Onda se nije išlo osam godina u školu tako da su imala vremena učiti od svojih baka poslove koje su i one radile.''

44


Čemu se danas raduju bake Baka Kaja, kao da je čekala ovo pitanje: Raduju me moja djeca! Raduju me moja unučad! Jedva čekam da dođu. Žive u Zagrebu i uvijek me se sjete, dođu za imendan i rođendan. Prije se nije slavio rođendan, samo imendan. I nije bilo skupih darova. Danas je lijepo kad se djeca sjete svojih baka i kada poštuju ono što su bake poštivale. Bake nikada ne govore ružno o drugima Ilija Babić sjeća se kako ga je baka uvijek zaštitila kad bi što skrivio. Često u igri nije došao na vrijeme kući pa bi prijetile batine od strogog oca. Baka bi tada zagovarala oca i odgađala batine sve dok unuk ne bi otišao na spavanje, a u tom bi se otac ''ohladio'' i zaboravio na kaznu. Nikada nije grdila druge ili govorila ružno o snahi i zetu. ,,Nikada ju nisam čuo da grdi mlađe i da, ne daj Bože, ogovara i blati i kritizira. Ona bi uvijek branila i tražila opravdanje ' ta ni, val'da, ta možda je ovo bilo il' ono...uvijek bi tražila opravdanje za neki loš postupak drugih.

Uvik bi me upozoravala i pratila me govoreći: Uvik pozdravi kad prolaziš pored starijega. Kaži Faljen Isus ili dobar dan. Posebno ako učitelja skobiš, kaži mu dobar dan ili dobro veče. Bake u staračkim domovima U suživotu s djedom puno je šale, zajedničkog rada, pjesme i zadirkivanja. No, danas je mnogo baka sa naših sokaka u staračkim domovima. Baka Kaja kaže da joj je u Domu u Županji dobro i da je tu samo privremeno dok se malo ne oporavi. Njoj i svim bakama želimo dug i zdrav život i da misle samo na lijepe uspomene iz svojega života. Da su bake česta tema u školi i da ih se voli na poseban način, potvrđuje i ovih nekoliko radova koje smo odvojili uz ovu temu. Na temu Šokačkog sijela '' Baka tkala, mama sačuvala'' uredili smo izlog u gradu i škola je osvojila 2. mjesto. Izlog je uredila učiteljica Radojka Matić. Na Sijelu su nagrađeni radovi o bakama Marine Josipović i Veronike Hrehor, a Dora Žigmundovac pohvaljena je na natječaju za duhovno stvaralaštvo ''Dječji Kranjčić''. Dora Knežević i mentorica Radojka Matić osvojila je za rad o bakama 3. nagradu na državnom literanom natječaju ''Odjeci''. O bakama smo snimili i radijsku emisiju koja je predložena za državni LiDraNo. 45


Literarni radovi

46


Literarni radovi Špirina priča Prošle je godine i nas zatekla slika kao u mnogim zemljama Europe. Rijeke su poplavile naš kraj. Tada smo osjetili koliko su ljudi međusobno povezani i koliko mogu jedni drugima pomoći. Pomoć je stizala iz najudaljenijih dijelova Europe, iz mnogih krajeva svijeta. Osjećala sam zahvalnost za sve koji su došli i pomagali nam otjerati strah. Nisu samo ljudi patili, patile su i životinje. Špiro je bio krupan pas, sličan njemačkom ovčaru. Nikada nije osjetio da pripada nekom dvorištu, pripadao je gunjanskim ulicama. Kao pas lutalica bio je svačiji, a ponajviše su se njime igrala djeca. Svoju im je ljubav pokazivao mirnim pogledom. Špiro je bio gluh od rođenja. Zato ga valjda nitko nije htio. Toga kobnog dana izležavao se na uglu jedne od gunjanskih ulica. Oko njega su ljudi trčali, vikali i zapomagali, a on je i dalje samo u čudu gledao, ne znajući što se događa. U trenu jedan val dođe do njega i pokupi ga. Bacao ga je s jedne na drugu stranu, utapao ga pa ga opet izbacio do nečije ograde. Onda bi ga voda opet zgrabila i povlačila sve dublje i dublje. Kasnije, ni sam ne znajući kako, drhturio je na nekoj otkinutoj grani staroga hrasta. Tupo je gledao oko sebe. Ljudi bježe, oko njega plivaju životinje, otimaju se nabujaloj vodi. Mnoge nisu izdržale. Hvatala ga je jeza kad su oko njega plivala mrtva tijela kokoši, svinja,krava. Mnoge od njih je poznavao i dobro se s njima slagao. Često bi ga prihvatile i sklonile od zime ili podijelile hranu s njim. Iako ništa nije čuo, osjetio je tjeskobu, strah i plač. Dok je tako tupo gledao oko sebe, spazi podalje malog štenca kako se otima bujici. Ni trena nije razmišljao. Skoči za njim i povuče ga snažno k sebi. Znao je da ga je to boljelo pa ga nježno obgrli oko vrata i privi uza se. Nekoliko puta mu ga je voda otimala, a on bi ga hrabro vraćao k sebi na granu. Grana se nekako domogla zapreke pa je mali štenac, crn kao ugalj, privinuo svoju glavicu Špiri. Špiro je bio na izmaku snaga. Legao je pored štenca, zagrlivši ga svojom šapom. Tu su dočekali mrak. Tek poneki bljesak i glas koji je štenca trgnuo iz Špirina zagrljaja. To službe spašavanja obilaze teren i pozivaju ljude koji su još ostali u svojim domovima. Izvlače one kojima je voda došla do krova. Kad je sve utihlo, od 47

umora i straha zaspali su na grani. Kad su se probudili, već su bili u nečijim rukama. Ispred njega je bilo vozilo puno pasa i drugih životinja. Čovjek koji je nosio Špiru, jedva je koračao. Špiro je bio jak i krupan, otežak pas, a tko zna koga je sve ovaj čovjek noćas spasio. Odmah je donio pokrivač i pokrio Špiru i malog štenca koji se sklupčao do njega. Prvi put Špiro osjeti toplinu čovjekove ruke. Vozilo je polako plovilo kroz mutnu duboku vodu pa Špiri u san dođe opet onaj isti strah, nemir i napuštenost. Jedva proviri ispod pokrivača i ugleda suhu prostranu cestu ispred sebe. Jedna ruka ga pogladi i pruži hranu. Špiro uze svoj zalogaj i zahvalno kimnu glavom. Stigao je u osječki azil. Sunce je sjalo pa mu to dade snage opružiti se u maloj kućici u svom novom domu. Oko njega je bilo mnogo drugih pasa i bilo mu je drago što je u tako velikoj obitelji i na suhom. Čovjek koji ga je spasio, sada ga je vodio u drugu kućicu na pregled. Čovjek u bijelom nasmiješio se Špiri i poveo ga do svog stola. Špiro je u sebi gajio isti osmijeh. No, sada se čovjek u bijeloj kuti nije smiješio. Zabrinuto je gledao u Špiru. Špiro je to osjetio. '' Pa ovaj je pas gluh, najvjerojatnije od rođenja.'' Špiro to nije čuo, ali kao da je razumio. U sobu uđe žena, stavi Špiri ogrlicu i povodac. Lagano povuče i Špiro ju je slijedio. Na tren okrene glavom i ugleda svog spasitelja kako ga zabrinuto gleda. Smjestili su ga u boks s crnim štencem. Dani u azilu tekli su sporo i tužno. Štenca su udomili, a on je ostao s osjećajem samoće u srcu. No, borio se da ne bude nezahvalan. Ta ipak su mu spasili život. Došla je srijeda. Bilo je vrijeme jutarnje šetnje. Špiro nije volio duge šetnje. Kao i inače, šetali su ga po uskom puteljku. Toga dana Špiro osjeti neku posebnu radost u duši. Okrene se i ugleda svoga spasitelja. Otrgne se s povodca i potrči prema njemu. Spasitelj ga primi za prednje šape i nježno pogladi. Špiro sada trči po njegovom dvorištu i vrtu. Konačno, ima svoj dom. Napokon je osjetio da ima ljudi koji ne odustaju od tebe i svim te srcem vole. Špiro je znao da će svom spasitelju uzvratiti srcem i vjernošću. Nina Matanović 5. razred


Nevrijeme

Poplava

Oblaci nebom jure, kamo li to žure, što li nose tako jaki,tako crni? U trenu do vjetra dojuriše i s njim se udružiše. Vjetar se malo s njima poigrao, a onda je svoju snagu na stablima isprobao. Kidao im grane pa krošnje cijele, slabašna stabla vitlao zrakom, bacio ih onda na ceste i pruge, čak je ubio neke ljude. Razbacao je kante za smeće, pokidao bakino cvijeće, odnio krov sa susjedove kuće, bacio na auto stablo najveće. Onda se do oblaka vratio i sve njegove kapi najednom izlio pa su se vode zamutile, pa su vode nabujale, odnijele cijela brda i oranice, ušle u kuće i sve potopile, život čovjeku ugrozile. Tisuće ljudi s nevremenom se bori, ali ono je jače i iznenada se stvori. Kažu da je svemu kriva nova klima Tomislav Lučić 7.b i da se nešto čudno sa zemljom zbiva.

Moj grad leži na rijeci Savi. Uz rijeku je šetnica i nasip pravi. Pa ipak, kad gledam slike s ekrana, pitam se je li on dobra obrana. Kiša već danima lije i rijeke nove stvara, bujice odnose ceste dok vjetar krošnje obara. Biljke su već nestale u žutoj mutnoj vodi, po cesti se čamcem brodi. Ekipe pomoći spašavaju ljude i njihovo imanje, proglašena je poplava, izvanredno stanje. U dvorištima su izbile podzemne vode, svuda se širi neugodan miris, plivaju stvari i smeće, ljudi s krovova pomoć zovu, čini se, ovo preživjeti neće. I tata je kao ratar zabrinut, pod vodom repa i kukuruz pliva. I poticaj je slab bio pa je za cijelu obitelj štednju najavio. Dok se prisjećam poplave u mome kraju, s ekrana stiže novi vodeni val, helikopteri bruje nebom, vreće pijeska se pune, čamcima stiže kruh i mlijeko, ekipe za pomoć donose ljudima spas.

Ana Čačić 7.b

48



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.