Crvena kritika - novembar 2022

Impressum

Uredništvo:

Dejan Prodanović

Zvonko Dan

Luka Resanović

Alek Atević

Dejan Lutovski

Tehnički urednik:

Nikola Slavevski

Kontakt:

(+381) 61 259 97 97 (Beograd)

(+381) 62 44 12 58 (Sombor/Novi Sad)

(+387) 65 41 96 50 (Banja Luka)

(+387) 65 37 08 34 (Kozarska Dubica)

(+387) 65 76 70 72 (Šamac)

(+387) 61 97 00 26 (Travnik)

(+385) 91 507 54 76 (Zagreb)

(+386) 69 71 84 93 (Ljubljana)

(+389) 75 52 05 08 (Skoplje)

(+389) 75 62 98 09 (Bitolj)

(+387) 65 70 28 66 (Sarajevo)

O NAMA

Crvena Kritika je časopis Marksističke organizacije Crveni , jugoslovenske organizacije radnika, studenta i učenika okupljenih oko ideja marksizma, sa ciljem da organiziruju borbenu partiju radničke klase, sa marksističkim programom korenitog društvenog preobražaja u korist radničke klase, koja sačinjava ogromnu većinu stanovništva svake civilizovane, industrijske zemlje.

Građanski teoretičari liberalnog i konzervativnog opredeljenja, od kojih su mnogi dojučerašnji „komunisti“, već nas godinama ubeđuju kako je marksizam prevaziđen, a slobodno tržište nema alternativu. Kao primer uglavnom navode krah Sovjetskog Saveza i ostalih država „realnog socijalizma“. U stvarnosti, krah Istočnog Bloka i sličnih država nije označio diskreditovanje socijalizma, već bankrot staljinističkih i staljinoidnih diktatura, koje su iskrivljavale marksizam i ideje Marksa, Engelsa i Lenjina, i koristile iskrivljene verzije njihovih teorija za otimanje vlasti iz ruku revolucionarnih radnika.

Istina je, međutim, da je demokratija u samim osnovama socijalizma. Socijalizam može uspeti samo ako izraste iz najdemokratičnijeg oblika države koji može postojati iz masovne, radničke demokratije, iz demokratije koja počiva na vlasti radničkih saveta. Naš cilj jeste da reafirmišemo marksizam kao kreativno i moćno oruđe za kritički i naučni pristup objašnjavanju i rešavanju gorućih društvenih problema.

Kapitalizam se pokazao kao antihumanistički sistem, u kojem su sve slobode žrtvovane slobodnom tržištu i koji ne poznaje druge društvene interese osim interesa šačice vlasnika krupnog kapitala. Iz svakodnevnog života se jasno zaključuje da u kapitalizmu velikoj većini ljudi sleduju samo beda i robovanje „poslodavcima“ zarad pukog preživljavanja. Nema razloga da ijedan radni čovek pristane na tako nešto. Drugačije društvo je moguće i neophodno!

Časopis o marksističkoj teoriji i praksi u izdanju Marksističke organizacije Crveni

Esajas Javari i Hamid Alizade

Revolucionarni potresi u Iranu nakon

Esajas Javari

Iran: smrt tlačiteljima – bili oni Šah ili Vrhovni vođa

Dejan Prodanović i Aleksandar Tomas

Bosna i Hercegovina: izbori koji to nisu

Fred Veston

izbori u Italiji: zašto je desnica pobedila i kuda to vodi?

In Defence of Marxism

Brazil: Lula za dlaku dobija predsedničke izbore – borba

protiv bolsonarizma se nastavlja!

Dejan Prodanović

Ratni veterani RS – od hvalospjeva se ne živi

Horhe Martin

Ukrajina: da li Rusija gubi rat?

Marksistička tendencija

Ukrajine

Neprijatelji sa svih strana:

Zelenski koristi rat da napadne prava radnika

Rob Sjuel

Parazitsko

zemljoposjedništvo i

najma

Sve prethodne brojeve Crvene kritike možete pročitati na našem issuu profiluwww.issuu.com/crveni.

Revolucionarni potresi u Iranu nakon ubistva mlade kurdske djevojke

Širom Irana su izbili protesti nakon ubistva mlade kurdske djevojke Džine Mahse Amini od strane ozloglašene iranske moralne policije. Počevši od kurdskih oblasti Irana, protesti su se proširili na više od 30 gradova, uključujući one najveće u zemlji: Teheran, Mešhad, Isfahan, Karadž, Tabriz i takozvani sveti grad Kom. Ono što je počelo kao reakcija na policijsku brutalnost brzo se pretvorilo u bijes protiv režima u cjelini.

kostiju, krvarenje i edem mozga, što bi potvrdilo da je umrla od udaraca po glavi.

Nakon što su se proširile vijesti o njenoj smrti, širom zemlje su spontano izbili protesti. U Teheranu su se hiljade okupile oko Argentinskog trga i Sai parka. Oštra intervencija policije na kraju je rastjerala demonstrante, ali su demonstranti ubrzo našli put nazad na ulicama sukobljavajući se sa policijom i snagama za borbu protiv nereda, uzvikujući otvoreno političke parole kao što su: „Smrt Hameneiju“, „Hamenei je ubica –njegov režim je nelegitiman“ ; i „Žene su potlačene –od Kurdistana do Teherana“.

Mahsu, porijeklom iz grada Sakez, koja je bila na odmoru u Teheranu, uhapsila je moralna policija u utorak, 13. septembra u večernjim satima jer je nepropisno nosila maramu. Uvučena je u kombi i odvedena na „prevaspitavanje“. Samo nekoliko sati kasnije, proglašena je mrtvom. Režim je prvobitno odbacio svaku optužbu, puštajući CCTV snimak koji navodno pokazuje kako Mahsa Amini, potpuno zdravog izgleda, kolabira zbog navodnog srčanog udara. Međutim, pod pritiskom rastućih protesta, kasnije je rečeno da je izvještaj o CT skeniranju otkrio frakturu

Predvodnici protesta u Teheranu bili su univerzitetski studenti, kojih je bilo na hiljade i na svim univerzitetima u prestonici, čak i na onima koji su ranije pokazivali malo znakova političke aktivnosti. Na elitnom teheranskom univerzitetu Amirkabir, vrhunskoj obrazovnoj instituciji u zemlji, studenti su skandirali: „Cijeli Iran je prekriven krvlju: od Kurdistana do Teherana“ i „Ubijena zbog marame?“ i „Koliko će trajati ovo poniženje?“ Još jedna popularna parola na demonstracijama bila je: „Žena; život; sloboda” – odjek popularnog slogana „revolucije 1979. godine”: „Hljeb, poslovi, sloboda”, slogan koji je doživio preporod u kasnijim godinama. Da bi ugušio omladinu, režim je mobilisao Basidž – paravojnu omladinsku organizaciju – u kampusima, ali je to samo izazvalo slogan: „Smrt Basidžu“.

Veliki protesti, često predvođeni ženama, održani su u svim većim gradovima, pokrivajući većinu regiona

zemlje, sa glavnim ujedinjujućim sloganom „Smrt diktatoru“ – direktan izazov vrhovnom vođi Aliju Hameneiju i time temelju režima u cjelini.

U Karadžu, industrijskom predgrađu Teherana i četvrtom po veličini gradu u Iranu, demonstranti su iznijeli slogan: „Proklinjaćete dan kada se naoružamo“. Ovaj slogan se proširio na mnoge druge oblasti. U Raštu je masa skandirala nakon što su u ponedeljak prebili i otjerali militante Basidža koji su bježali. Još jedan, donekle popularan slogan bio je „Smrt ugnjetaču, bilo da se radi o šahu ili vrhovnom vođi“, koji se odnosi i na Hameneija i na Mohameda Rezu Pahlavija, sina pokojnog šaha kojeg podržavaju SAD, koji se bori za ustavnu monarhiju.

U gradu Komu, centru vjerskih institucija u zemlji i ključnoj bazi teokratskog režima, gomile mladih ljudi izašle su na ulice uzvikujući: „Topovi, tenkovi, petarde, sveštenici moraju van”. Postoje i video snimci iz Koma na kojima se vidi kako ljuti mladići i djevojke tuku militanta iz jedinice Basidž. Na nebrojenim video snimcima iz cijele zemlje viđene su žene kako skidaju svoje marame, često ih paleći u znak protesta.

Režimske snage bezbjednosti burno su reagovale na proteste. Policija je potvrdila da je najmanje sedam osoba ubijeno, a na desetine je povrijeđeno. Ipak, činilo se da je masa išla naprijed sa nepopustljivom odlučnošću protiv represije.

U Sariju je bilo izvještaja da je spaljeno sjedište Basidža, kao i kancelarija guvernera. U Amolu je kancelariju guvernera zauzela masa i kasnije je spalila. Policija je potpuno napustila centar grada. Nema naznaka da je bilo koji od protesta odlučno ugušen. Naprotiv, čini se da svaki udarac pendrekom i svaki ispaljeni hitac

još više uzbuđuju i uznemiruju masu. U mnogim gradovima postoje izvještaji da je policija morala da radi u civilu kako ne bi bila prebijena. Brojni video snimci prikazuju policijske i paravojne snage koje su napadnute ili premlaćene od strane gnjevne mase. Čini se da se prilike mijenjaju za režim, koji je sada užasnut perspektivom šireg i opšteg revolucionarnog pokreta.

Kurdske oblasti su posebno zahvaćene bijesom masa. Kada su čuli vijest o Mahsinoj smrti, hiljade mladih ljudi odgovorilo je uništavanjem slika i simbola Islamske Republike, uključujući slike Ajatolaha Hameneija. Mahsina pogrebna povorka u subotu se takođe pretvorila u protest, a žene su skidale marame i desetine hiljada ljudi uzvikivalo: „Smrt Hameneiju“. Nakon sahrane, demonstranti su počeli da marširaju do kancelarije guvernera. Dočekali su ih suzavcem i napadima snaga bezbjednosti koje su ispaljivale bojevu municiju, ali su uzvratile jednakim mjerama. U mnogim oblastima Kurdistana, poslednjih dana su viđene scene nalik građanskom ratu, sa demonstrantima i snagama za borbu protiv pobunjenika koji pucaju jedni na druge.

Činilo se da se u ponedeljak ovo raspoloženje nije povuklo, sa štrajkovima na bazarima u Sakezu, Bukanu, Mahabadu, Ašnojeu, Banehu, Marivanu, Sanandadžu, Piranšaru i Mohamandšaru. Sada se poziva na generalni štrajk širom regiona Kurdistana, uključujući i one u Iraku, Siriji i Turskoj. Štrajkovi i protesti bazara su se od tada proširili i na druge gradove Irana, uključujući Teheran i Karadž.

POTLAČENI GURNUTI U PRVI PLAN

Kurdske oblasti Irana, koje imaju dugogodišnju revolucionarnu tradiciju, decenijama su na udaru režimske diskriminacije i ugnjetavanja. Ove kurdske oblasti, slično kao i druge oblasti naseljene etničkim manjinama, dom su velikih rezervi minerala, nafte i vode, kao i gustih šuma i igraju ključnu ulogu u iranskoj ekonomiji. Međutim, decenijama je režim usmjeravao ove resurse u industrijska mjesta u drugim oblastima, uglavnom naseljenim Farsima, za preradu, dok je iranski Kurdistan namjerno ostavljan nerazvijenim iz straha od stvaranja moćne kurdske radničke klase.

Kao rezultat toga, siromaštvo i nezaposlenost su široko rasprostranjeni među iranskim Kurdima. U međuvremenu, svaki pokušaj borbe za poboljšanje uslova naišao je na oštru represiju i kažnjavanje. U proteklom periodu to je izazvalo sve militantniji

odgovor iranskih Kurda, koji su se redovno sukobljavali sa policijom i vojnim snagama. U ubistvu Mahse Amini, kurdski narod Irana neosporno vidi simbol rasizma i šovinizma koji su u osnovi djelovanja režima prema njima.

Slično se može reći o ženskom pitanju. Svake godine policija za moral goni više od 16 000 žena zbog nepropisnog nošenja hidžaba. Ove žene su izložene verbalnom zlostavljanju i nasilju. Mahsa Amini je u stvari bila u pritvoru samo nekoliko sati, ali je završila u bolnici nakon što je pretrpila žestoke batine od ovih zloglasnih zvijeri Islamske Republike. Očevici opisuju Mahsu i druge zatvorenike koji protestuju protiv njihovih optužbi, na šta je uzvraćeno verbalnim zlostavljanjem, premlaćivanjem i suzavcem, što je na kraju dovelo do Mahsine kome.

Takve nepravde su uobičajena pojava u Iranu, gdje su žene svedene na građane drugog reda. Praktično sva domaćinstva koja ekonomski izdržavaju žene nalaze se ispod granice siromaštva, čineći najsiromašniju desetinu društva. Ako žele da izbjegnu potpuno siromaštvo, žene nemaju drugog izbora osim da budu efektivno vezane za svoje muževe. Svake godine preko 2000 žena bude ubijeno u femicidima, što čini 20 odsto svih ubistava u Iranu. Islamska Republika podržava ovu užasnu situaciju svojim represivnim zakonima.

Svakodnevno, mule se pojavljuju na televiziji da propovjedaju vrline skromnosti i čednosti. Ali oni su potpuni licemjeri. U stvarnosti, oni i njihova djeca žive živote ekstravagantnog razmetanja – kao i bogati zapadnjaci – upuštajući se u svaki tjelesni grijeh: drogu, piće, prostituciju i sve vrste zlostavljanja. Naravno, njima nikada ne smeta moralna policija čija je prava svrha da sije razdor između običnih žena i muškaraca i da teroriše radne mase.

U periodima relativnog zatišja u klasnoj borbi, vladajuća klasa može djelimično da uspije u takvim nastojanjima. Ali to nije period koji sada vidimo. Iranke pokazuju da nisu voljne prihvatiti sudbinu koju su im odredile mule. Sa zadivljujućom hrabrošću, izašle su u velikom broju na ulice i u većini slučajeva, one zapravo igraju vodeću ulogu: skidaju marame, skandiraju najradikalnije parole i često čak predvode napade na bezbjednosne snage.

Žene i drugi potlačeni slojevi, kao što su potlačene etničke manjine, uvijek igraju važnu ulogu u

revolucijama. To smo vidjeli u Februarskoj revoluciji 1917. gdje su ruske zaposlene žene i domaćice predvodile početnu akciju gurajući generalni štrajk. Slične scene su viđene u Egipatskoj revoluciji 2012. i nedavno u Sudanu.

U normalnim vremenima, gnjev onih koji su najviše potlačeni i ugnjeteni uspješno bude ugušen od strane vladajuće klase. Ali kada se mase počnu kretati, upravo to raspoloženje najdirektnije rezonuje sa opštim raspoloženjem u društvu, gurajući ove slojeve u prvi plan borbe, dok stari „aktivisti” i „revolucionari” koji godinama rade protiv toka i u izvjesnoj mjeri su uljuljkani u san tim iskustvima, često bivaju zatečeni nespremni i postanu samo posmatrači.

Islamska republika se zasniva na najzaostalijim idejama društva da bi podijelila mase jedne protiv drugih po vjerskom, etničkom i polnom osnovu. Bez takvog šovinizma vladajuća klasa ne bi bila u stanju da održi kontrolu nad društvom. Iz ovoga je jasno da je borba protiv ugnjetavanja podjednako suštinski dio iranske revolucije.

Mase su to instinktivno osjetile i okupile se oko slogana: „Žena, život, sloboda“, koji je sada postao drugi najpopularniji slogan među radikalizovanim slojevima nakon „smrti diktatoru“. Isto tako, nebrojeni slogani su se pojavili u znak solidarnosti sa kurdskim pokretom. Studenti sa Univerziteta Tabriz dali su sljedeću izjavu pokazujući razvoj raspoloženja jedinstva među masama:

„Jedan od najljepših slogana na ovim protestima bio je „Azerbejdžan je budan i podržava Kurdistan“.

„Mnoge grupe su pokušavale da stvore razlike između društvenih grupa, nacija, plemena i različitih slojeva potlačenih. Ali danas, u hrabrom i probuđenom Azerbejdžanu, čujemo slogane solidarnosti za militantni i probuđeni Kurdistan. Prezime Mahse Amini znači „mi“. Svi smo mi, bez obzira odakle dolazimo u ovoj zemlji ili kakvog smo porijekla: muškarci i žene, mladi i stari, svi mi potlačeni i ugnjeteni, nadničari i radnici, svi smo ujedinjeni.

„Živio revnosni narod Azerbejdžana sa ovim lijepim sloganom. Živio revnosni narod Gilana koji je stvorio jedinstvene epske scene. Živio narod Teherana, Horasana, Isfahana, Kazvina i... i svi hrabri ljudi koji su ustali protiv ugnjetavanja.”

Ovo pokazuje kako raspoloženje solidarnosti i jedinstva u borbi presjeca reakcionarni azerbejdžanski nacionalizam koji je dugo bio prisutan u azerbejdžanskim oblastima Irana.

ŠIROKA PODRŠKA

Lenjin je jednom objasnio da su revolucije „festivali potlačenih“. Jednom kada pokret počne da raste, privlači potlačene slojeve društva. Milioni radnika, farmera, vlasnika radnji, nezaposlenih, siromašnih i lišenih imovine Irana danas na ulicama bodre mlade.

Svaki sloj ima svoje pritužbe, ali u varvarskoj nepravdi kojom je tretirana Mahsa Amini, svi oni vide hiljadu drugih nepravdi koje im se svakodnevno serviraju. Zagušujući nedostatak demokratskih prava, povrh poraznih ekonomskih pritisaka, koji su se gomilali u posljednjih nekoliko godina, učinio je život nepodnošljivim za većinu ljudi. U međuvremenu, vrhovi režima su postali potpuno parazitski, naizgled postoje samo da bi krali od sirotinje, pritom potpuno nekažnjeno čineći najgnusnije zločine.

Pokret na ulici pruža izlaz i žarište za ovaj prigušeni bijes i mržnju, kao i priliku da se čuje. U međuvremenu, omladina i radnici na barikadama sve više gube strah i ohrabruju svaki napredak i svaki novi sloj koji stupa na scenu. Širi se raspoloženje revolucionarne odlučnosti, koje bi potencijalno moglo pripremiti put za masovni pokret. Zapaljivi materijal se skupljao već neko vrijeme, čekajući samo iskru da ga upali.

Ali pokret nije uticao samo na najsiromašnije slojeve. Nakon smrti Amini, osuda režima i simpatije prema pokretu izlile su se iz niza srednjih slojeva društva, uključujući intelektualce, umjetnike, sportske ličnosti (od kojih su mnogi ranije viđeni kao apolitični ili pro-režimski nastrojeni), pa čak i elementi unutar sveštenstva, koji sada pozivaju da se ukine obaveza nošenja marame. Za režim ovo predstavlja egzistencijalnu prijetnju.

REŽIM U POVLAČENJU

Ako pokret uspije da održi zamah i povuče više slojeva na ulice, mule bi se suočile sa revolucijom –onom koja bi ih lako mogla srušiti. Oni su očigledno bili potpuno zatečeni situacijom koja se razvija. List Hamihan je u ponedeljak panično primjetio da: „svakog dana novi talasi društvenih snaga kao što su

akademici, organizacije civilnog društva, trgovinske i profesionalne grupe ulaze u ovo pitanje, zauzimaju stav prema njemu i analiziraju ga. [...] Ne zaboravimo da ovu javnu osjetljivost ne treba predstavljati kao proizvod [naših] neprijatelja i stranih medija. [...] Ova kolektivna osjetljivost je proizvod proživljenog iskustva proteklih godina…“ U nastavku se poziva vlast da se pridržavaju zakona i izvrše profesionalnu istragu. Shvativši potencijal za društvenu eksploziju svojstvenu ovoj situaciji, list upozorava režim da se uzdrži od uobičajenog arogantnog postupanja po pitanju ovakvih slučajeva kako ne bi izazvao veći, nekontrolisani pokret.

Plašeći se takvog scenarija, režimski zvaničnici cinično pokušavaju da izraze svoje saosjećanje sa Mahsom Amini. Predsjednik Ebrahim Raisi je navodno rekao Mahsinom ocu da je njihova ćerka „kao [njegova] ćerka“ i obećao da će istražiti stvar. Naravno, takav razgovor je jeftin, posebno nakon što je Raisi sam pooštrio zakone o maramama i njihovu primjenu. Ali upravo to što Raisi, priznati tvrdolinijaš, zauzima takav pomirljiv stav, svjedoči o zabrinutosti režima.

Slični pozivi stižu i iz drugih institucija kao što su pravosuđe i parlament. Glavni sudija Golamhosein Mohseni Edžei rekao je da vlada “neće ignorisati greške vladinih zvaničnika i agenata, uključujući policijske snage” u svojoj “istrazi” smrti Mahse Amini. Dodao je da: „Kakav god da bude ishod, biće preduzete akcije bez oklijevanja.” Takođe je bilo izveštaja da je šef teheranske moralne policije suspendovan.

RADNIČKA KLASA MORA STUPITI NA SCENU

Do sada je pokret jačao, iz dana u dan i iz sata u sat. Ima široku, iako pasivnu podršku. Ali ljudi na ulicama su uglavnom ograničeni na desetine hiljada siromašne i studentske omladine. Da bi napredovao, pokret mora svjesno da apeluje na druge slojeve društva, posebno radničku klasu, da uđu u borbu. Radnička klasa je najmoćnija klasa u društvu, sa sposobnošću da dovede cijelu zemlju u zastoj i slomi kičmu režimu. Moramo zapamtiti da se upravo to dogodilo 1979. godine kada je oronuli šahov režim konačno poražen nacionalnim generalnim štrajkom koje su predvodili naftni radnici, nakon čega je radnička klasa preuzela sve glavne industrije.

Proteklih godina vidjeli smo oživljavanje iranskog

radničkog pokreta i najveće talase štrajka u posljednjih 40 godina. Mnogi novi sindikati su dali izjave podrške sadašnjem pokretu, uključujući Koordinacioni odbor nastavnika (militantno tijelo koje predstavlja nastavnike u štrajku); savjet za organizovanje protesta angažovanih naftnih radnika; i sindikat Haft Tapeh.

Savjet radnika nafte sumirao je trenutnu situaciju na sledeći način:

„Žene sada igraju jasnu i hrabru ulogu u društvenim i protestnim pokretima, što je izazvalo sve veću paniku i strah u režimu. Sve veće intenziviranje represije i brutalnosti režima dovelo je društvo u stanje otvorene pobune, što naglašava neophodnost jedinstva kako bi stavili tačku na ove brutalne uslove.”

Militantni radnici Haft Tapeha ponovili su pozive na jedinstvo, ali su otišli mnogo dalje otvorenim napadom na kapitalizam:

„Represivni sistem kapitalizma ne samo da eksploatiše i tlači i žene i muškarce kao radnike, već kao žene, etničke i vjerske manjine da bi podijelio radničku klasu. Vjerujemo da se sve potlačene grupe, boreći se za svoje specifične zahtjeve, moraju ujediniti protiv ugnjetača – protiv kapitalista!“

Sindikat Haft Tapeh je sada proglasio da će se pridružiti pokretu na ulici. To je veoma pozitivan korak. Međutim, za pobjedu je potrebno više. Ono što se odmah mora pokrenuti jeste slogan da se pripremi generalni štrajk u svim sektorima privrede. U svim kvartovima, školama

i fabrikama moraju se formirati savjeti borbe kako bi se pripremili za generalni štrajk sa ciljem rušenja režima.

Ako ovaj ustanak ostane izolovan mogao bi biti ugušen kao i svi prethodni ustanci. Režim će sačekati i prikupiti snage, da se protesti razvuku; samo da ih nasilno guši. Upravo je to bila sudbina pobune u Huzestanu 2018, 2019. i 2021. godine.

Narednih nekoliko dana i sati pokazaće nam dokle će se ovaj pokret razvijati. Ali bez obzira na neposredne događaje, svjedoci smo revolucionarnog buđenja iranskih masa. Iranski kapitalizam nikada nije bio sposoban da masama pruži dostojanstveno postojanje, a to se posebno odnosi na žene: on mora biti svrgnut. Radnička klasa, ujedinjena u borbi, jedina je snaga sposobna da to postigne i izgradi novo socijalističko društvo koje može da odgovori na potrebe svih eksploatisanih i potlačenih u iranskom društvu.

Žena, život, sloboda!

Smrt diktatoru!

Za generalni štrajk koji će srušiti teokratski režim!

Iran: smrt tlačiteljima – bili oni Šah ili Vrhovni vođa

Prošlo je više od mjesec dana od izbijanja pobune mladih u Iranu, izazvane režimskim ubistvom mlade Kurdkinje Mahse Amini. Sa skoro stalnim sukobima između snaga bezbjednosti i omladine u svakom većem gradu, pored talasa čaršijskih štrajkova i niza industrijskih štrajkova, situacija ima potencijal da se pretvori u revolucionarni masovni pokret. Od prošle nedjelje se širi kampanja za generalni štrajk, uz pozive na formiranje revolucionarnih komiteta otpora.

sa „stabilnošću, bezbjednošću i napretkom najvišeg stepena“, i postavlja sebi ulogu da upravlja glatkom tranzicijom iz Islamske Republike.

Iste laži ponavljaju i zapadni buržoaski mediji: mit o liberalnom Pahlavijevom režimu, koji predstavlja Rezu Pahlavija kao ujedinjujuću snagu i umanjuje revolucionarni karakter pokreta. Ovo je uslijedilo nakon niza vratolomija imperijalista, sa zapadnim političarima u izraelskom parlamentu, Evropskom parlamentu i drugdje koji su se šišali u znak „solidarnosti“ sa iranskim narodom.

Ovaj revolucionarni pokret dobio je ogromnu podršku radnika i omladine širom svijeta, posebno među iranskom dijasporom. U međuvremenu, u mnogim zapadnim zemljama, buržoaski političari su se, u ciničnom sopstvenom interesu, pridružili protestima solidarnosti, šišali kosu u lažnoj podršci iranskim ženama i držali licemjerne govore o ljudskim pravima. Prognana dinastija Pahlavija, zbačena revolucijom 1979. godine, iskoristila je ovo kao priliku da se predstavi kao portparol iranskog naroda.

Od samog početka, vidjeli smo stalnu poplavu intervjua i članaka o Pahlavijima u persijskim novinskim kućama koje podržavaju strane novinske kuće, kao što su Iran International, BBC Persian, VOA Persian, između ostalih. Reza Pahlavi, bivši prestolonasljednik, predstavlja sebe kao liberalnog demokratu, preoblikuje krvavu vladavinu svog oca u moderno liberalno društvo

Reza Pahlavi je oportunistički podsticao štrajkove i proteste. On čak ide toliko daleko da radnicima u štrajku daje neželjene savjete da je „tajna pobjede jedinstvo, solidarnost i kontinuitet“. Kao da ovi Pahlavi lopovi koji su pobjegli iz Irana sa milijardama dolara imaju nešto zajedničko sa iranskim masama ili revolucionarima.

Imperijalisti i Pahlavi su prolili još licemjernih suza zbog represije nad narodom u nedjelju uveče u zloglasnom zatvoru Evin, a Reza Pahlavi je objavio tvit bez sluha: „Odgovornost za bilo kakav gubitak života u ovom požaru u Evinu leži na Aliju Hamneiju i njegovom zlom režimu“. Zgodno zaboravlja da je upravo njegov rođeni otac, šah Mohmad Reza Pahlavi, zajedno sa imperijalistima, taj koji je sagradio ovaj zatvor, u kome su mučili i ubijali hiljade političkih zatvorenika. Islamska Republika je samo nastavila istim putem terora Pahlavija, dodajući nekoliko svojih

posebnih karakteristika.

Ovi zločinci, Pahlaviji, pozvali su na dalje međunarodne sankcije i da se zapadne zemlje i Iranci ujedine protiv Islamske Republike. U proteklih nekoliko nedjelja, Reza Pahlavi se udvarao najreakcionarnijim političarima u Sjevernoj Americi i Evropskoj uniji. Kanada, EU i SAD su već uvele nove sankcije; sa SAD koje su pooštrile kontrolu nad iranskim izvozom nafte.

Radnička klasa će biti ta koja će osjetiti teret ovih sankcija. Već su, kroz sankcije, i zapadni imperijalisti i režim stvorili košmarnu društvenu krizu u Iranu, sa masovnom nezaposlenošću, rastućom inflacijom i ogromnom većinom Iranaca koji žive u siromaštvu. Pahlavijev odgovor na sankcije, kao i njegovih reakcionarnih prijatelja u Saudijskoj Arabiji i Izraelu, bio je samo da one nisu dovoljno čvrste. Pahlavisti i imperijalisti ne mare za narod Irana, njihova podrška ovom pokretu smrdi na licemjerje i sopstveni interes.

ZLI BLIZANCI: ZAPADNI IMPERIJALIZAM I ISLAMSKA REPUBLIKA

Krokodilske suze imperijalista zbog kršenja ljudskih prava i novih sankcija samo su dale municiju trulom iranskom režimu da pokuša da oslika cijeli pokret intervencijom koju podržavaju stranci. Od režima dolazi stalna paljba propagande. Kako tekućem pokretu nedostaje bilo kakvo jasno vođstvo ili program, to je unijelo konfuziju među masama, izazivajući oklijevanje među mnogima koji bi inače podržali pokret.

Iranski režim igra na ovu slabost pokreta i uporno ga optužuje da je saradnji sa monarhistima i imperijalistima. U stvarnosti, u ovom trenutku nema znakova da ove snage imaju bilo kakav značajan uticaj na kretanje unutar samog Irana.

Činjenica je da zapadni imperijalisti nikada nisu bili i nikada neće biti šampioni demokratije ili radničke klase, u Iranu, svojim zemljama, ili bilo gdje drugdje. Moramo samo da pogledamo trule i korumpirane režime koje su SAD postavile nakon svojih invazija na Irak i Avganistan; ili vidjeti njihove najbliže saveznike kao što je Saudijska Arabija, reakcionarnu vjersku diktaturu koja raspiruje vatru etničkog i vjerskog sektaštva svuda; ili Izrael, još jedan reakcionarni režim čije brutalno ugnjetavanje Palestinaca otkriva potpuno nepoštovanje ljudskih života. Nije ni čudo što iranske mase ne vide zapadni imperijalizam kao svoj spas.

U samom Iranu, imperijalisti imaju veoma mračnu

istoriju eksploatacije i podržavanja strašnog šahovskog režima putem državnih udara i obuke šahovske tajne policije SAVAK. Neprekidni pokušaji da se ponovo učvrsti svoj stisak nad Iranom potkopavanjem sadašnjeg režima od revolucije 1979. godine, od finansiranja Sadama Huseina tokom iračko-iranskog rata do tekućih sankcija predvođenih SAD-om koje su devastirale zemlju, samo su učvrstili opravdanu mržnju prema imperijalizmu među iranskim narodom.

Islamska republika i zapadni imperijalisti su dvije strane istog trulog kapitalističkog sistema, koji nema šta da ponudi iranskim masama. Islamska Republika je iskoristila napade imperijalista da opravda povećanu eksploataciju radničke klase. Iranska vladajuća klasa i njeni prijatelji ne samo da su nadoknadili gubitke od sankcija, već ustvari Iran sada ima 14. najveći broj dolarskih milionera na svijetu, koji su od pandemije povećali svoje bogatstvo za 24 odsto.

Sankcije i prijetnje imperijalista samo su pomogle režimu, kao što se vidi u pobuni u novembru i decembru 2019, koja je stala nakon ubistva Kasema Sulejmanija i prijetnji Trampove vlade.

KRIZA RUKOVODSTVA I IMPERIJALISTA

Sadašnji pokret je odbacio imperijaliste i njihove Pahlavijeve pijune sa popularnim sloganom: „Smrt tlačiteljima – bilo da je to šah ili [vrhovni] vođa“. Tokom prethodnih ustanaka, parole monarhista su povremeno skandirali neki elementi srednje klase, ali sada su skoro potpuno odsutni. Umjesto toga, razne studentske grupe dale su izjave u kojima osuđuju Pahlavije i zapadne medije, među njima i studenti Univerziteta za nauku i kulturu u Teheranu, koji su izrazili gađenje prema zapadnim buržoaskim medijima koji u zakopavaju njihov važan antirežimski i antišahovski slogan:

„Posljednjih nedjelja i tokom dana ustanka, zlokobna koalicija ugnjetavača vladajućeg režima i pristalica Reze Pahlavija i drugih rojalističkih nasilnika, uz saradnju saudijskih plaćenih novinara Iran International i Manoto i ‘neutralnog’ persijskog Bi-Bi-Sija, pokušali su da ućutkaju ovaj slogan... Ponovićemo naše slogane tako da oni [monarhisti] budu tužni kada čuju istinu u svojim sigurnim kućama u Los Anđelesu i Londonu.“

Ovo mišljenje dijele različite radničke organizacije koje su dale podršku tekućem pokretu sa sličnim izjavama. Militantni radnici Haft Tapeha su to prilično dobro rekli:

„Specijalni predstavnik Amerike za Iran je rekao da oni ne traže promjenu režima u Iranu. Htio sam da kažem: da li je ova osoba nazadna ili tako nešto? Ili se pravi glup? Uopšte nismo tražili vašu podršku! Ko je pitao vas kriminalce za podršku?

„Uzgred, znamo bolje nego ikada ranije da nas radnike ne podržavaju ni Amerika, Francuska, Engleska, Kina, Rusija, niti bilo koja druga prljava vlada. Ali loša vijest za Ameriku je da su njeni omiljeni vladari u Iranu (vlasti islamskog režima) na ivici toga da pobjegnu u zagrljaj svojih očeva, a to su Amerika, Engleska, Rusija i Kina.

„Vi ste naš klasni neprijatelj i mi smo u ratu sa vama. Uvijek smo znali da je u vašem interesu da imate vladu (poput Islamskog režima u Iranu) koja sprovodi najoštriju antiradničku politiku. Koji je oblik vlasti bolji za vaše interese nego Islamska Republika?“

Iako postoji ogromna podrška među radničkom klasom za revolucionarni pokret, čak i van militantnih nezavisnih sindikata, ona je uglavnom ostala pasivna. U nedostatku revolucionarnog vođstva i programa, jedina vidljiva alternativa je omraženi Pahlavi. Mase shvataju da su interesi Pahlavija kojeg podržava imperijalizam i njihovi interesi suštinski u suprotnosti.

Molbe Reze Pahlavija za jedinstvo između Iranaca „različitih političkih struja u Iranu sutrašnjice“, za koje kaže da se moraju „ujediniti za naš zajednički cilj da bismo spasili zemlju“, kako je navedeno u intervjuu za Iran International, samo prijete da gurnu dio masa ka režimu. Reza Pahlavi i bivša kraljica Farah Pahlavi takođe su upućivali stalne pozive snagama bezbjednosti da prebjegnu i pridruže se pokretu; međutim, to nije isključivo usmjereno na članstvo, već i na kriminalne oficire i generale režima.

Svaki oblik jedinstva sa ovim reakcionarima u suštini znači potčinjavanje pokreta dijelu vladajuće klase. Da bi se ovaj pokret transformisao u revoluciju, potrebno je voditi kampanju za generalni štrajk, izgraditi savjet otpora na svakom radnom mjestu, fakultetu i komšiluku, i pridobiti cijelu radničku klasu i siromašne da se pridruže borbi. To bi zahtijevalo razvoj revolucionarnog programa, koji bi uključio zahtjeve radnika i siromašnih. U nedostatku revolucionarnog programa i vođstva, ova borba će biti daleko dugotrajnija, što zauzvrat povećava rizik da pokret izgubi zamah.

DOLJE ISLAMSKA REPUBLIKA! DOLJE IMPERIJALIZAM!

Revolucionarna omladina na čelu borbe započela je ovaj ogroman zadatak. Širom Irana grupe mladih vode kampanju za generalni štrajk i pozivaju na formiranje savjeta otpora. Na kraju, pošto je iranski kapitalizam u ćorsokaku i ne može da ispuni ekonomske i demokratske zahtjeve masa, jedini put napred je da radnici preuzmu vlast za sebe.

Zadatak revolucionara van Irana nije da ponavljaju imperijalističku propagandu, već da razotkriju njeno licemjerje i cinični interes imperijalista u Iranu, koji nema nikakve veze sa iranskim masama. Neophodno je razotkriti laži Pahlavija i imperijalista, i istaći pravi pravac revolucionarnog procesa koji pokreće mase. U ovoj borbi, jedini pravi saveznik iranskih masa je međunarodna radnička klasa, ujedinjena u zajedničkoj borbi protiv kapitalizma i imperijalizma, koji nema ništa da ponudi masama bilo gdje u svijetu.

Esajas Javari Tekst je objavljen 19. oktobra 2022.

Bosna i Hercegovina: izbori koji to nisu

Drugog oktobra 2022. održani su još jedni Opšti izbori u Bosni i Hercegovini. “Praznik demokratije” je i ove godine, sada skoro po pravilu, bio propraćen brojnim skandalima i malverzacijama vladajućih i opozicionih stranaka. Ono što je zanimljivo jeste da dugogodišnja vladajuća garnitura u oba entiteta nikad nije bila u poziciji da ovako čvrsto i panično drži ruke oko trona strahujući da ga ne prepuste opozicionoj frakciji tajkunskopolitičke elite. Marksisti ne posmatraju izbore kao vrhunac izražavanja volje naroda već ih posmatraju kao mjerilo koje nam djelimično pokazuje u kom smjeru se kreće svijest masa u datom trenutku.

Šta ovi izbori znače za radničku klasu Bosne i Hercegovine i u kakvom se položaju ona nalazi prije i poslije izbora? Kao i u prijašnjim izbornim ciklusima, bosanskohercegovačka radnička klasa nema političku opciju koja bi zastupala njihove interese. U takvom spletu okolnosti, radnici su prisiljeni birati između nominalno različitih, a opet suštinski identičnih prokapitalističkih partija. Ne postoji čak ni politička opcija koja je nastala odozdo, borbom na terenu kao npr. stranke ekoloških aktivista ili ljevičara koji se bore na terenu za javno dobro, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj i Srbiji ulaskom u parlament lijevo-zelenih partija. U takvom političkom jednoumlju, radnicima ostaje biranje manjeg zla ili onih političkih partija koji će održati kakav-takav socijalni mir u vremenu zaoštravanja ekonomske krize i pogoršavanja životnog standarda.

Ova godina produbljuje nesigurnost i agoniju za radničku klasu koja je počela još ranije, a poseban zamah dobija pandemijom korona virusa. Milioni radnika širom svijeta su ostali bez posla, a brojni su

nažalost izgubili i svoje živote usljed nesposobnosti kapitalističkog režima da se nosi sa jednom takvom prirodnom pojavom koja nije ni prva ni posljednja. Za radnike Evrope, svi ovi problemi se intenziviraju zbog prvog rata na tlu Evrope od NATO invazije na Jugoslaviju 1999. S obzirom da se radi o dva velika snabdjevača svijeta žitaricama i energentima, svjetsko tržište se moralo pozabaviti traženjem alternativnih izvora ovih esencijalnih resursa što je rezultiralo divljanjem cijena. Bosna i Hercegovina, čija ekonomija direktno zavisi od EU kapitala, a u poslednje vrijeme primjetan je i ulazak kineskog kapitala u RS u vezi izgradnje saobraćajne infrastrukture, našla se u nezahvalnoj poziciji te pogoršanju ionako mizernog životnog standarda većine stanovništva. Inflacija u BiH je trenutno 17,3% i od balkanskih država po inflaciji je samo Makedonija ispred nje. Sindikalna potrošačka korpa za septembar u Federaciji BiH je iznosila 2.852,37 KM. Prosječna plata isplaćena u Federaciji BiH za mjesec jul 2022. iznosila je 1.122,00 KM (posljednji podatak objavljen od strane Federalnog zavoda za statistiku). Minimalna plata prema Odluci Vlade FBiH je 543,00 KM. Pokrivenost Sindikalne potrošačke korpe prosječnom platom je 39,34%. Pokrivenost sindikalne potrošačke korpe minimalnom platom je 17,99%. Sindikalna potrošačka korpa za avgust ove godine u RS koštala je 2.288 KM, dok je prosječna neto plata za ovaj mjesec iznosila 1.166 KM. Potrošačku korpu prosječna plata je pokrivala sa skoro 51 odsto, saopšteno je iz Saveza sindikata Republike Srpske.

Vlasti na entitetskim nivoima, kao i na zajedničkom

nivou BiH nisu apsolutno ništa uradile da bi smanjile uticaj inflacije na životni standard radnih ljudi. Mjere koje su najavljivane, kao što su ukidanje akciza na gorivo i PDV-a na osnovne životne namirnice i koje su ulazile u različite skupštinske procedure, namjerno su razvlačene amandmanima vladajućih stranaka, a posebno SNSD-a kako se ne bi usvojile. “Mjere” koje su vlasti promovisale kao borbu protiv divljanja cijena su bile jednokratne pomoći ugroženim kategorijama kao što su nezaposleni, penzioneri, boračke kategorije i mladi. Posebno je degutatno bilo posmatrati pomoć nezaposlenoj djeci poginulih boraca u RS. Iako je rat završio prije skoro 30 godina, vlasti su se u toku predizborne kampanje sjetile tih ljudi! Ne treba biti pretjerano promućuran pa ne uvidjeti kako se ova jednokratna pomoć djelila nekoliko mjeseci pred početak ili u toku izborne kampanje. Bosanskohercegovačke vlasti su zapravo naš, javni novac, koristile za kupovinu glasova kako bi se održali na vlasti!

I dok se radni narod borio sa realnim i konkretnim problemima rasta cijena goriva, energenata i osnovnih životnih namirnica u isto vrijeme radnička klasa u BiH nikad nije bila izloženija agresivnijoj ratnohuškačkoj i nacionalističkoj retorici. Već smo navikli da nam vladajući mažu oči nacionalizmom u kriznim periodima, ali ovaj intenzitet je bez presedana čak i za Bosnu i Hercegovinu. Cilj ovakvog nastupa kao i inače je skretanje fokusa sa realnih problema radničke klase na nekakve odbrane nacionalnog interesa i patriotski

prkos.

Mjesec dana kampanje je više nego ranije pokazao potpunu bezidejnost i bezsadržajnost političkih poruka. Mjere za poboljšanje životnog standarda su se svele na spisak lijepih želja. Vladajuće partije i njihovi sateliti su igrali na kartu klijentelističke mreže vezane za njih, korišćenje javnih resursa za kupovinu glasova i na konzervativizam birača da se u ovim vremenima krize drže poznatih lica i stranaka. Otud poruke o stabilnosti i miru. Sa druge strane, opozicija je pokušavala ukazivanjem na bahatost i nemoralnost vlasti prikazati sebe kao promjenu koja je u suštini samo kozmetička. Sve se svelo na nacionalističke fraze ko je veći i bolji čuvar Republike Srpske/Bosne i Hercegovine. U takvom političkom besmislu ne iznenađuje da polovina stanovnika ne izlazi na izbore i da imamo veliki broj nevažećih listića. Izlaznost na ovim izborima je bila rekordno niska. Ukupna izlaznost na nivou cijele Bosne i Hercegovine iznosila je 50%, od toga 48% u Federaciji BiH, u RS 53% i Brčko Distriktu 44% i najniža je u zadnjih pet izbornih ciklusa. Ovako niska izlaznost nam pokazuje da veliki broj ljudi ne vidi perspektivu promjena koje izbori sa ovakvom političkom konstelacijom nude. Uz to, pokazatelj toga je i masovno iseljavanje stanovništva po čemu je BiH u samom svjetskom vrhu. Broj nevažećih listića za sve nivoe vlasti je preko 450 000.

REPUBLIKA SRPSKA

Kao i na prošlim izborima, u RS su se i za ove izbore sukobila dva politička bloka. Sa jedne strane nalazi se od 2006. vladajući Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika zajedno sa Socijalističkom partijom RS i nekoliko minornih političkih partija (Demokratski savez, Ujedinjena Srpska i Narodna partija Srpske) koje su nastale kupovinom narodnih poslanika iz redova Srpske demokratske stranke i nekada jake regionalne partije Demokratskog narodnog saveza koji je za ove izbore izašao samostalno i doživio potpuni debakl jedva prelazeći cenzus. Sa druge strane je opozicioni blok kojeg čine konzervativna Srpska demokratska stranka, desno liberalna Partija demokratskog progresa i Lista za pravdu i red - Nebojša Vukanović. Odmah na početku kampanje za ovogodišnje izbore bilo je jasno da će njom dominirati stare i izlizane nacionalističke i patriotske fraze i međusobna optuživanja za izdaju, ratno profiterstvo, kriminal, strano plaćeništvo i sve ostalo što čini standardni politički riječnik političkih partija u RS. Osim pominjanja povećanja radničkih primanja u deset programskih tačaka opozicionog kandidata za predsjednika Jelene Trivić, skoro da i

nije bilo konkretnih programskih mjera koje bi se uhvatile u koštac sa inflacijom, srozavanjem životnog standarda i odlaskom radne snage iz zemlje. Kao i do sada, političke partije su bile ono što stvarno jesu - interesne grupe i politički karteli čiji je osnovni cilj grabljenje vlasti ili većeg parlamentarnog plijena za pojedine funkcionere. To nas ne treba iznenaditi jer između vlasti i opozicije u RS nema suštinskih razlika niti na ekonomskom niti na ideološkom planu. U takvoj situaciji, politička borba se svodi na sukob političkih lidera i usmjeravanje antirežimske borbe isključivo ka jednoj ličnosti. U RS je Milorad Dodik personifikacija režima i svi napadi opozicije su usmjereni ka njemu. Ovo je dijelom i razumljivo jer Dodik ne samo da je koncentrisao svu vlast unutar SNSD-a u svoje ruke već je i sve entitetske institucije podredio ličnim interesima i tajkunima bliskim njegovoj porodici.

Ono što su rezultati izbora za člana Predsjedništva

BiH iz reda srpskog naroda, Parlamentarnu skupštinu BiH i Narodnu skupštinu RS pokazali jeste da SNSD i njegovi politički trabanti nastavljaju dominaciju Republikom Srpskom. Tako je Željka Cvijanović ispred koalicije SNSD-a u trci za člana Predsjedništva iz RS osvojila 327.720 ili 51.65% glasova ispred Mirka Šarovića, kandidata opozicije koji je osvojio 224.912 ili 35.45%. Na izborima za Parlamentarnu skupštinu

BiH iz RS najviše glasova je osvojio SNSD sa 255.515 ili 41,15%, slijedi SDS sa 112.250 ili 18,08%, zatim PDP sa 73.023 ili 11,76%. I za Narodnu skupštinu RS SNSD je osvojio najviše glasova, 221.554 ili 34,63%, ispred SDS-a sa 95.648 ili 14.95% i PDP sa 65.872 ili 10.30%. Jedini izborni segment gdje je opozicija parirala je bio izbor za predsjednika RS gdje je na crtu Miloradu Dodiku izašla Jelena Trivić ispred stranaka opozicije. Ovaj segment je izazvao i najviše kontroverzi. Naime, tokom izborne noći opozicija je na nešto preko 70% prebrojanih glasova proglasila pobjedu Trivićeve da bi nakon toga i Dodik proglasio pobjedu. Konfuziji je doprinijela i Centralna izborna komisija kojoj je jako dugo trebalo da objavi preliminarne rezultate za ovaj nivo vlasti, unoseći dodatnu sumnju na regularnost izbora. Uslijedile su optužbe opozicije za krađu, protesti opozicionih stranaka u Banja Luci u dva navrata koji su okupili preko 20 000 ljudi. Sve ovo je natjeralo CIK BiH na odluku o ponovnom (kontrolnom) brojanju glasova sa spornih biračkih mjesta u Doboju, Prijedoru, Zvorniku, Laktašima, Banja Luci itd. Režim je ovo dočekao kao napad “stranaca i političkog Sarajeva”. Standardni demagoški repertoar. I zaista nakon izbornog dana pojavilo se mnogo dokaza koji potvrđuju izbornu krađu glasova kao što su prepravljanje zapisnika koje su radili pojedini

birački odbori, namjerno pravljenje nevažećih listića na kojima je bio glas za Trivićevu, mnoštvo biračkih mjesta gdje glavni Dodikov konkurent nije dobio nijedan glas, uključujući svoje rodne mjesto, zatim falsifikovani izborni listići sa označenim glasom za Dodika koji su pronađeni u vrećama tokom kontrolnog brojanja itd. Očigledno da se režim osjeća dovoljno sigurno da kontrolom institucija kao što su birački odbori, izborne komisije i sudovi može očigledno krasti izbore i da za to niko neće odgovarati kao što su slučajevi izbornih krađa za lokalne izbore 2020. godine u Doboju i Srebrenici. Sumnjiv je i prelazak cenzusa svih Dodikovih političkih satelita koji čine vladajuću koaliciju. Ono što je ovdje bitnije jeste činjenica da je Trivić uprkos lošem izbornom rezultatu opozicionih stranaka uspjela ugroziti Dodika iako mu je suprostavila blijede patriotske fraze i priče o korumpiranom režimu. Centralna izborna komisija BiH je tek 27. oktobra nakon ponovnog (kontrolnog) brojanja glasova, uprkos svim utvrđenim nepravilnostima i tome što CIK ne zna gdje su 62 vreće sa neiskorištenim glasačkim listićima, proglasila da je Dodik novi predsjednik RS sa osvojenih 300.180 ili 47,06% naspram Trivić sa 273.245 ili 42,84%. Kampanja Jelene Trivić usmjerena na jednog čovjeka privukla je veliki broj birača, što pokazuje da je veći broj ljudi sit krkanluka i bahaćenja Dodika, njegove porodice i tajkuna bliskih režimu. Treba rećii da je Dodiku pobjedu Vučić čestitao tek nakon ovog ponovnog brojanja, ali je važnije napomenuti da ga nije otvoreno podržao tokom kampanje što implicira da bi se srbijanski režim vrlo rado riješio Dodika i instalirao vlast koju bi lakše kontrolisao u momentu kada trpi pritiske EU oko sankcija Rusiji i priznavanja Kosova dok Dodik izigrava Putinovog čovjeka na Balkanu. U međuvremenu je i Dodik, dok još uvijek nije bilo zvaničnih rezultata izbora za predsjednika RS, najavio kako je zbog insistiranja opozicije na izbornim nepravilnostima ugrožen budžet i samim tim finansiranje penzijskih i socijalnih davanja kao i

isplate plata u javnom sektoru. To je isti Dodik koji nije dopustio posebnu sjednicu NS RS prije dva mjeseca kako bi se raspravljalo o statusu ratnih veterana, koji je tražio od penzionera koji neće glasati za vladajuću koaliciju da vrate jednokratnu pomoć i koji je odjednom zabrinut za radnike dok iste te radnike izrabljuju njegovi tajkuni. Dok se ekspresno zakazuje posebna sjednica NS RS o rebalansu entitetskog budžeta, u isto vrijeme gradska većina skupštine Banja Luka koju čini SNSD sa dnevnog reda od juna skida sjednicu na kojoj bi se raspravljalo o Nacrtu gradskog budžeta. Čin je to svjesne sabotaže gradskih vlasti i osvete Banjalučanima koju je Dodik najavio nakon što je 2020. Godine na lokalnim izborima izgubio gradonačelnika. Smisao Dodikovog spinovanja javnosti je da se što prije u drugi plan gurne priča oko neregularnosti tokom izbora. Režim nije propustio priliku da napravi miting na Trgu Krajine u Banja Luci odakle su poslali poruke da je Dodik predsjednik. A repertoar govornika vladajućeg režima pred pristalicama koje su dovozili autobusima iz svih krajeva RS, ucjenjivajući ljude radnim mjestima, je bio tipično nacionalistički i lažno patriotski. Cilj ovog teatra je odbrana Dodika, njegove porodice i bliskih tajkuna koji su vršenjem vlasti u RS stekli ogromno bogatstvo preko leđa radnih ljudi.

Mnogi će se zapitati na osnovu čega Dodikov režim opstaje i nakon 16 godina uprkos svim negativnim ekonomskim i socijalnim parametrima u RS? Odgovor je vrlo jednostavan i proizilazi iz samog karaktera političkih tvorevina na kapitalističkoj periferiji. Klijentelizam i ucjenjivanje običnih ljudi radnim mjestima, kupovina glasova, izborna krađa i kontrola medija su sasvim dovoljni da na izlaznost od 53% režimske partije opet pobijede ionako ni po čemu uvjerljivu opoziciju čije su vođe mahom kompromitovane u prethodnom periodu. Ponovni gubitak Banja Luke ništa ne vrijedi kada periferija u RS

nosi presudne glasove. U okolnostima gdje je RS sve više privatni posjed Dodikove porodice i bliskih mu tajkuna, na periferiji se ljudi lakše kontrolišu radnim mjestima i svakojakim ucjenama, a iz tih opština i gradova su mahom otišli ljudi nezadovoljni socijalnim i političkim stanjem u zemlji. Ponašanje opozicije je takođe režimu pomoglo u izbornim malverzacijama. Zatvoriti izborni štab, proglasiti pobjedu i slaviti na nešto preko 70% prebrojanih glasova je nešto što bi uradili politički diletanti. Umjesto da su tek tada angažovali dodatno sve svoje snage i posmatrače na praćenje brojanja glasova, oni su ostavili prostor dodikovcima za malverzacije. Druga stvar pokazuje da se glavni funkcioneri dvije najjače opozicione stranke u RS (SDS i PDP) bave prvenstveno ličnim interesima i funkcijama. Otuda loši rezultati na listama za NS RS i PS BiH (obe partije su izgubile veliki broj glasova u odnosu na izbore iz 2018. godine). Kompromitovani lideri, bez rada na terenu, osim pred izbore, bez programa, samo sa opštim mjestima i svođenjem borbe protiv jednog čovjeka vrlo teško mogu dobaciti dalje od tradicionalne baze i ni blizu da privuku apstinente. Čak i pritisci, protesti i vika oko izborne krađe dijelom imaju funkciju sklanjanja odgovornosti opozicionih prvaka sa loših izbornih rezultata. Pravo pitanje je da li će prihvatiti poslaničke mandate i funkcije iako tvrde da je režim pokrao izbore? Što se tiče opozicije jedino je Lista za Pravdu i red Nebojše Vukanovića bez resursa i stranačke infrastrukture, sa radom na terenu i ukazivanjem na nepravdu i korupciju, uz guslarski patriotizam, napravila značajan rezultat. Na izborima za NS RS osvojili su 31.558 ili 4,93% glasova što će im donijeti vjerovatno 4 mandata u entiteskoj skupštini. Još bolji rezultat su ostvarili na izborima za PS BiH gdje su četvrta po jačini stranka iz RS sa osvojenih 32.998 ili 5,31% glasova. Sigurno su uzeli dio glasača SDS-a i PDP-a. Uz daljnu stagnaciju vodećih opozicionih stranaka, samo SDS je za NS RS izgubio skoro 30 000 glasova u odnosu na prošle izbore, Lista za pravdu i red bi se možda mogla prometnuti i u fokusnu tačku šireg

nezadovoljstva u RS.

Naravno, ne treba biti naivan pa vjerovati da bi pobjeda opozicije u RS donijela poboljšanje životnog standarda radnih ljudi u RS. Njihova ekonomska politika je prokapitalistička kao i politika vladajućeg režima. Najnoviji primjer toga je odnos opozicionog gradonačelnika Banja Luke prema radnicima Centra za predškolosko vaspitanje Banja Luka koji su pokrenuli štrajk tražeći potpisivanje kolektivnog ugovora i povećanje plate za 50 KM. Gradska vlast je prvo odbila i proglasila štrajk nezakonitim, a onda ekspresno ispunila te zahtjeve, vjerovatno pod pritiskom roditelja. Pobjeda opozicije bi samo donijela impuls radnim ljudima da se i ovaj truli, korumpirani i antiradnički režim može načeti i eventualno srušiti. Ovako će se još neko vrijeme nastaviti politička i socijalna apatija, a revolt prema ovakvom stanju će ostati odlazak iz zemlje trbuhom za kruhom. Dodikov režim može srušiti samo ulica pod uslovom da ekonomska kriza dovede do toga da se socijalni mir više ne može kupiti ni na jedan način.

FEDERACIJA BIH

U Federaciji BiH su se i za ove izbore među Bošnjacima na suprotnim stranama našla dva suprotstavljena bloka. Na jednoj strani konzervativna, desničarska Stranka demokratske akcije (SDA) i građanski blok Ujedinjeni za slobodnu Bosnu i Hercegovinu koju su činile Socijaldemokratska partija BiH, liberalna Naša stranka i stranke nastale iz SDA kao što je Narod i Pravda i NES (Narodni evropski savez) te još nekoliko manjih stranaka liberalne i centrističke pozicije. Za razliku od izbora 2018. godine kada se građanske partije nisu mogle dogovoriti oko zajedničkog kandidata za Predsjedništvo BiH pa su te izbore izgubile, ovaj put je 11 partija podržalo zajedničkog kandidata iz redova SDP-a BiH. Tako je Denis Bećirović osvojio 330.238 ili 57,37% ispred kandidata SDA Bakira Izetbegovića koji je osvojio 214.412 ili 37,25% glasova. Razlog poraza Bakira Izetbegovića ne treba isključivo tražiti u okupljanju građanske opozicije oko zajedničkog kandidata već i u kompromitovanosti i padu popularnosti porodice Izetbegović zbog konstantnih skandala i gafova, posebno tokom predizborne kampanje. Takođe kalkulacija Izetbegovića da među Bošnjacima ima dovoljno glasača koje bi podijelio sa Željkom Komšićem mu se obila o glavu jer je Komšićeva retorika u periodu oko najava donošenja izmjena Izbornog zakona u FBiH otišla u desno približavajući se glasačima SDA.

I dok je Bakir Izetbegović izgubio izbore za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova Stranka demokratske akcije je odnijela ubjedljive pobjede za Parlamentarnu skupštinu BiH iz Federacije BiH, Parlament Federacije BiH i većinu kantonalnih skupština gdje Bošnjaci čine većinu stanovništva. Tako je SDA osvojila najviše glasova za PS BiH, ukupno 243.413 ili 25,17%, ispred koalicije oko HDZ-a BiH koja je osvojila 137.340 ili 14,20%. Slijede SDP BiH sa 129.499 ili 13,39%, Demokratska Fronta Željka Komšića, Narod i Pravda, Naša stranka itd. SDA je odnijela pobjedu i na izborima za Parlament Federacije BiH osvojivši ukupno 238.111 ili 24,40% glasova, slijedi SDP BiH sa 129.446 ili 13,46%, zatim koalicija oko HDZ BiH sa 130.567 ili 13,38, DF sa 107.735 ili 11,04% glasova. Razlog pobjedi SDA isti je kao i u slučaju SNSD u RS. SDA se tradicionalno predstavlja kao branilac Bošnjaka (posebno muslimana, što SDA i SNSD gotovo da ne razdvajaju) i cjelovitosti Bosne i Hercegovine od napada srpskog i hrvatskog nacionalizma, iako sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim strankama redovno kohabitira na državnom, a po potrebi i na entitetskim nivoima. Uz to, SDA kao i sve bosanskohercegovačke glavne stranke imaju jaku klijentelističku mrežu koja u svakom izbornom ciklusu predstavlja stabilnu glasačku bazu. Dominaciji SDA doprinosi i sterilnost tzv. građanske opcije, prvenstveno SDP BiH i DF. Njihova politika se u ekonomskim aspektima ne razlikuje bitno od politike SDA. To je prokapitalistička politika odbrane privatnog vlasništva i tržišne ekonomije. Da građanska opcija nije ništa manje antiradnička od one kleronacionalističke jasno se moglo vidjeti za vrijeme Tuzlanske pobune 2014. godine kad je SDP poslao policiju da tuče radnike uništenih tuzlanskih preduzeća koji su tražili život dostojan čovjeka. Svoju antiradničku politiku SDP je u nekoliko navrata sprovodio u koaliciji sa SDA, velikim koalicijama 2000. i 2010. godine i drugim etnonacionalističkim strankama, brišući time u praksi čak i privid razlikovanja od SDA i sličnih. Prirodno da je takva politika dovela do nepovjerenja

u SDP. Međutim, umjesto da sve slabiji položaj ove stranke navede njene strukture na smjenu rukovodstva i lijevi programski zaokret, socijaldemokrate su riješile da svoj politički bankrot pokušaju ublažiti nevještim pokušajima populističkog teatra. Umjesto radničkog jedinstva i internacionalizma, SDP nudi bosanski građanski nacionalizam, kojim, naravno, odbija veliki broj Srba i Hrvata. Umjesto ekonomskog preobražaja, SDP nudi apstraktnu borbu protiv korupcije. Zanimljivo na ovim izborima jeste da je SDA ubjedljivo pobijedila i za skupštinu Tuzlanskog kantona koji je važio za bastion SDP-a BiH. SDA je osvojila 57.794 ili 30,01%, dok je SDP BiH osvojio tek 35.499 ili 18,43% glasova.

I na ovim izborima kontroverzan je bio izbor za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ovdje se zbog Ustava FBiH mogu kandidovati i birati kandidati iz reda hrvatskog naroda, a da nemaju nužno većinsku podršku među hrvatskim narodom i da budu članovi partija koje se ne percipiraju kao hrvatske već kao građanske, što će reći pobornice bosanskog nacionalizma. Na ovim izborima se ponovo dogodilo da je Željko Komšić, kandidat Demokratske Fronte, koja se među Hrvatima percipira kao probosanska stranka, a Komšić kao antihrvatski političar, odnijela pobjedu ispred Borjane Krišto, kandidata HDZ-a BiH. Komšić je skupio 227.540 ili 55.80%, a Krišto 180.255 ili 44,20% glasova. Podaci o broju glasova Komšića i DF-a govore u prilog tome da za Komšića kao kandidata hrvatskog člana Predsjedništva glasaju mahom Bošnjaci. Ovakvi izborni rezultati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH će opet igrati u korist Dragana Čovića i HDZ-a BiH koji će na majorizaciji bosanskih Hrvata eliminisati svaku opoziciju vladavini HDZ-a BiH u dijelovima Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom i ugušiti svaki oblik socijalnog nezadovoljstva pričom o ugroženosti Hrvata u BiH.

Takozvana ljevica u Federaciji BiH, tj. bosanske građanske/nacionalističke partije (SDP, DF, NS) i

njihova politika ne može izaći iz okvira bosanskog nacionalizma i građanske BiH koja bi se prema njima ostvarila odozgo uz pomoć imperijalizma ili konačnim prosvjetljenjem Srba i Hrvata koji će odjednom postati dobri Bosanci i Hercegovci. Obe ideje su utopističke, od prve čak i imperijalizam zazire pa otuda izmjena Izbornog zakona i Ustava FBiH da se spriječi preglasavanje Hrvata. Tako je Visoki predstavnik za BiH Kristijan Šmit u maniru kolonijalnog upravnika, potpuno razotkrivajući BiH kao protektorat Međunarodne zajednice (čitaj: imperijalizma) ni manje ni više nego tokom izbornog dana nametnuo izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH! Ove izmjene su došle nakon mjeseci pokušaja medijacije ka dogovoru bošnjačkih i hrvatskih političkih partija i nemogućnosti funkcionisanja vlasti u FBiH. Može se reći da u ovom trenutku EU ima namjeru da pokuša donijeti stabilnost unutar političkog sistema BiH, ali su etnički podijeljene tajkunsko-političke elite ovdje toliko zaokupljene slijepom borbom za vlastite interese da svako malo prijete razgradnji države nastale Dejtonskim sporazumom. Posebno je to došlo do izražaja u kontekstu rata u Ukrajini i pokušaju EU da ustabili ovaj prostor i približi ga sebi na donošenjem, na prečac, prijedloga da se Bosni i Hercegovini tako reći preko reda dodijeli kandidatski status.

KAKO DALJE?

I dok se izborne strasti polako smiruju, očekuje nas formiranje vlasti na različitim nivoima vlasti unutar BiH. Možemo očekivati svakakve “neprincipijelne” koalicije i obrate. Političari će podijeliti mandate, birokrate funkcije, a tajkunsko-politička elita plijen. Kao i obično kratkih rukava će ostati obični radni ljudi

Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost. Kada se svjetla izborne pozornice ugase, ostaće mrak svakodnevice za bosanskohercegovačke radnike - kako sastaviti kraj sa krajem u vremenu globalne inflacije, energetske i ekonomske krize i opšte životne i materijalne nesigurnosti.

Od radnog naroda otuđene tajkunsko-političke elite će gledati kako da profitiraju i napune svoje ionako prepune džepove preko leđa radničke klase. U posljednjih godinu dana vidjeli smo štrajkove radnika različitih sektora proizvodnih i uslužnih djelatnosti, što govori u prilog tome da se kriza uvukla u sve pore društva. Neki od štrajkova su veliki štrajk rudara u FBiH, medicinskih radnika Tuzlanskog kantona, ofanzivni štrajk radnika Remusa iz Sanskog Mosta, defanzivni štrajk radnika Nove Dipo Podgradci, uspješan štrajk radnika Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banja Luka, protesti ratnih veterana u RS i opšti protesti protiv divljanja cijena u većim gradovima u BiH.

U nedostatku koherentnog programa opozicionih partija ili nominalno lijevih partija u Federaciji BiH kao što je SDP BiH, koje bi stvarno nudile alternativu tridesetogodišnjem pustošenju zemlje, dezindustrijalizaciji, niskim platama i životnom standardu te perifernom položaju u okvirima evropskog kapitalizma na kojem parazitira domaća tajkunsko-politička elita i inostrani kapital, mase se okreću tradicionalno poznatim političkim opcijama.

Na terenu se mogu često čuti stavovi da se ne slažu sa politikom vladajućih partija, ali da će ponovo glasati za njih jer opozicija ne predstavlja nikakvu alternativu.

To nije toliko krivica naroda koliko nedostatak istinske političke partije koja bi predstavljala interese radnih ljudi. Simptomatično je da se tzv. opozicione partije uopšte ne bave problemima koje iznose pojedinačni radnički štrajkovi, osim ako ne procijene da im takve stvari donose političke poene u predizbornim

kampanjama. U takvom kontekstu, veći broj mlađih birača odbija izlazak na izbore čime šalje jasnu političku poruku šta misli o cjelokupnom političkom establišmentu.

Marksistička organizacija Crveni jeste politička opcija koja nastoji da izgradi jezgro za stvaranje nove, radničke partije, sa komunističkim programom kolektivne svojine i radničkog upravljanja svim krupnim polugama privrede. Kada izbori ne nude stvaran izbor, onda je jedini izbor bojkot. Međutim, bojkot ne smije biti pasivno povlačenje, već aktivno suprostavljanje lažnim izborima. Naša politika aktivnog bojkota ovih i sličnih izbora bez izbora jeste poziv svim radnim ljudima da se umjesto glasačkim kutijama i plaćenim predizbornim mitinzima okrenu radničkom i komunističkom organizovanju. Svi moramo uložiti vrijeme i trud kako bismo pokidali ludačku košulju sadašnjeg parlamentarizma u kojem su vlast i opozicija samo lice i naličje istog eksploatatorskog novčića. Bosanskohercegovačkoj radničkoj klasi je potrebna istinska radnička partija koja će raditi na povezivanju socijalnih i radničkih borbi i njihovom usmjeravanju protiv našeg pravog neprijatelja - tajkuna i njihovih političkih predstavnika.

Pomozimo jedni drugima da ponovo izgradimo sistem po mjeri čovjeka!

Za radničku partiju, protiv kapitalizma! Uključite se u rad „Crvenih!“

Dejan Prodanović i Aleksandar Tomas

Izbori u Italiji: zašto je desnica pobedila i kuda to vodi?

osvojila mizernih 1,43 posto.

Ono što se opisuje kao „najdesnija vlada od Drugog svetskog rata“ pobedila je na izborima u Italiji, gde su Fratelli d’Italia (Braća Italije), koju vodi Đorđa Meloni, zauzeli prvo mesta sa 26 posto glasova. Kako objasniti ovaj priliv glasova za stranku koja je 2018. osvojila mizernih 4,3 posto i zauzela samo 32 parlamentarna mandata i 18 senatorskih mesta? U ovom članku bavićemo se razlozima zašto se desila tako radikalna promena u italijanskoj politici kao i perspektivama za budućnost.

No prvo moramo obratiti pažnju na činjenice. Koalicija desnog centra osvojila je 43,82 posto glasova nasuprot levog centra koji je osvojio 26,2 posto. Demokratska stranka (PD) je sa 19,11 posto glasova pala ispod značajne psihološke granice od 20 posto. Pokret Pet zvezda (M5S) je sa 15,33 posto prošao bolje nego što se očekivalo, ali mnogo gore nego kako je prošao 2018. Liga, koju vodi Salvini, doživela je ozbiljan poraz osvajajući 8,8 posto, prolazeći malo bolje nego Berluskonijeva Forza Italia (Napred Italijo), koja je osvojila 8,1 posto. Azione-Italia Viva (koju čine bivši parlamentaraci PD, uključujući Matea Rencija) osvojila je 7,78 posto, Italijanska levica/Zeleni osvojili su 3,64 posto, dok manje stranke nisu uspele da pređu cenzus od 3 posto. Tu ubrajamo i Narodni savez (u kom se nalazi i Rifondazione Comunista – Partija komunističke obnove) koja je jedina istinska leva koalicija i koja je

Konačni odnos snaga u parlamentu i senatu još uvek nisu dostupni usled komplikovanog izbornog sistema, ali je verovatno da će Melonijina koalicija imati većinu sa 235 parlamentaraca od ukupno 400 i 115 senatora od mogućih 206. Udeo Braće Italije iznosio bi 118 parlamentaraca i 66 senatora, što znači da će Meloni morati iznova praviti kompromise sa Ligom i Forcom Italijom, otvarajući mogućnost nestabilne koalicije, pošto će svaka stranka želeti da napreduje na račun svojih partnera. Fajnenšel tajms je odnos Melonijeve i Salvinija nazvao „(ne)prijateljskim” usled činjenice da se takmiče oko istog dela biračkog tela i usled njihovih razmimoilaženja u vezi potrošnje javnog novca za rat u Ukrajini.

BOJKOT

Ono što je posebno značajno istaći jeste slaba izlaznost sa 63,91 posto, što je skoro 10 posto manje od prethodnih 73 posto iz 2018. Na ovo moramo još dodati one koji su izašli i ubacili bele listiće ili ih poništili, kojih je 2018. bilo oko 3% (ovogodišnje figure još uvek nisu dostupne, ali mogle bi biti veće), što dovodi do činjenice da broj italijanskih glasača koji ne podržavaju nijednu partiju iznosi 40%. Ovo ističe rastuće razilaženje između širokih slojeva stanovništva sa svim postojećim partijama. Ako uporedimo ovo sa 1976, kada je na izbore izašlo 93 posto biračkog tela, jasan je razvoj događaja svih ovih godina. Štaviše, broj ljudi koji bojkotuje izbore na ovaj ili onaj način (oko 40 posto) predstavlja najveći blok u biračkom telu, mnogo veći od bilo koje partije na ovim izborima.

Mnogo ljudi na levici, posebno stariji aktivisti, osećaće se razočarano. Neki će se čak uplašiti da Italija kreće u smeru fašizma usled činjenice da je Đorđa Meloni otvoreno iskazivala simpatije prema Musoliniju u prošlosti. Još 1996. kada je imala 19 godina, na jednom francuskom TV kanalu izjavila je:

„Mislim da je Musolini bio dobar političar. Sve što je

radio, radio je za Italiju. Takvog političara kao što je on nije bilo u poslednjih pedeset godina.“

Od tad je donekle promenila ploču. Ovo je izjavila prošlog meseca:

„Italijanska desnica prepustila je fašizam istoriji još decenijama ranije, nedvosmisleno osuđujući nedostatak demokratije i ozloglašene antijevrejske zakone.“

Međutim, ne radi se o tome da li Meloni na ličnom nivou ima simpatije prema Musoliniju ili ne. Činjenica je da Italijanska braća nisu fašistička partija koja će sad izvršiti marš na Rim, ukinuti parlamentarnu demokratiju i uspostaviti jednopartijsku diktaturu. Bilo kakav pokušaj da se ide u tom smeru izazvao bi pobunu italijanskih radnika i omladine, te bi se vladajuća klasa Italije suočila sa revolucionarnim previranjima. Takođe, moramo naglasiti da sa jedva 64 posto izlaznosti, glasovi koji su otišli Braći Italije iznose 16 posto celokupnog biračkog tela, tj. jednu šestinu svih Italijana. Zato je potrebno imati osećaj za proporciju kada se gledaju ove brojke.

Đorđa Meloni već neko vreme menja svoju poziciju ka „odgovornijoj“. Čak joj je i pozicija prema Evropskoj uniji postala umerenija, isto kako je uradila i Marin Le Pen u Francuskoj. Ovi desničarski reakcionari vole da igraju na kartu anti-EU sentimenta, ali što su bliže vlasti, to se više dovode u red sa potrebama kapitalističke klase. Štaviše, jednu reč koju je Meloni ponavljala mnogo puta otkad je dobila izbore je „odgovornost“. Pitanje koje moramo da postavimo jeste odgovornost prema kome? Ona šalje jasnu poruku italijanskoj buržoaziji i Evropskoj uniji da će za vreme njene vlade Italija ostati deo EU i sprovoditi politiku usklađenu sa potrebama kapitalizma. Ona nije

bila preferirani političar za vladajuću klasu, ali ona joj poručuje: „možete računati na mene.”

Trebali bi se podsetiti i da je Meloni već bila na vlasti. Ona je bila ministarka omladine u Berluskonijevoj vladi 2008, a kasnije je glasala za smanjenje penzija koju je gurala tehnokratska vlada Montija 2011, poznata kao „Fornero reforma.“ Tek nakon svega toga se izjasnila da je protiv nje! Sada naravno pokušava da se predstavi kao nešto novo. Ali za šta se ona zalaže?

Ona je potpuno zatucani reakcionar. Na primer, prethodnih godina je izrazila protivljenje zakonu koji zabranjuje policiji da koristi metode mučenja tokom ispitivanja; protiv je gej brakova; protiv je davanja državljanstva deci imigranata koja su se rodila u Italiji; predstavlja imigraciju kao pretnju „italijanskom identitetu“; iskazala je izuzetno islamofobične poglede i želi da uspostavi pomorsku blokadu prema Libiji; želi da ograniči pravo na abortus, itd. Takođe, ona potpuno podržava NATO i njegove ratne napore u Ukrajini i doprinosiće nastavku sankcija Rusiji, koje zapravo štete italijanskoj ekonomiji. Ovo će biti izvor tenzija sa njenim saveznicima Salvinijem i Berluskonijem, koji više naginju ka nekoj vrsti kompromisa u Ukrajini sa ciljem olakšanja dela ekonomskih pritisaka.

OBJAŠNJENJE POBEDE BRAĆE ITALIJE

Ostaje pitanje kako je uspela da povede Braću Italije na ovakvu pobedu na izborima? Odgovor je jednostavan – njena partija je bila jedina opoziciona partija u poslednjem sazivu parlamenta. Dragi (Draghi), bivši guverner Evropske centralne banke, pozvan je da vodi veliku koaliciju sastavljenu od PD, Pet zvezda, Lige, Forca Italije, Rencijeve Italija Vive i manjih snaga, sa naizgled solidnom većinom od 562 parlamentarca od ukupnih 629. Ojačan od strane EU masivnim finansijskim prilivima, tačnije još većim zaduživanjem, njegov zadatak bio je da stabilizuje Italiju u interesu nacionalnog i međunarodnog kapitala.

Međutim, život običnih Italijana se pogoršavao kako su godine prolazile. Javni dug Italije spada u jedan od najvećih među visoko industrijalizovanim zemljama koji tera svaku vladu da nađe način da ga otplati, što uvek pada na leđa radničke klase. Inflacija se približava 9 posto, dok zemlja ima neke od najnižih plata u Evropskoj uniji. Uvedeni su tzv. fleksibilni uslovi rada, čineći milione radnika prekarnim, bez stalnih ugovora o zaposlenju. Siromaštvo se povećavalo, posebno na

jugu. U mnogim regijama omladina ima veliki problem sa pronalaženjem posla.

U međuvremenu, privatizacija je progutala dobitke iz prošlosti. Zdravstvo i javni prevoz su se pogoršali, obrazovanje je izuzetno slabo finansirano i postoji opšti osećaj nelagodnosti da „ne možemo nastaviti živeti ovako.“ Pandemija je povećala stres, dok su inflaciona spirala i sve dublja ekonomska kriza, zajedno sa uticajem rata u Ukrajini i ogromnim računima za struju, dodatno intenzivirali ovaj osećaj. Dragi je postajao omražen među širokim slojevima društva.

Ovo objašnjava zašto su svi učesnici koji su bili deo njegove vlade imali tako slabe rezultate na ovim izborima. PD se smatra jedinom pouzdanom strankom za buržoazsku klasu i njen vođa Leta, koji je upravo dao ostavku sa te pozicije, odličan je primer buržoaskog političara kompletno odsečenog od razumevanja potreba radnih ljudi. U jednom momentu je PD imala iznad 40 posto na evropskim izborima 2014, ali od tad je u padu i poslednje glasanje donelo joj je jedan od najgorih rezultata.

Liga koja je na evropskim izborima 2019. osvojila 34 posto glasova, a na izborima 2018. imala 17 posto, sada je izgubila više od polovine tih glasova. Forca Italija, koja je u svojim najboljim danima mogla skupiti oko 30 posto na opštim izborima, postala je senka onoga što je bila, spadajući na 14 posto 2018. i sada na nešto više od 8 posto. Pet zvezda (M5S), koje su osvojile ogroman broj glasova 2018. sa skoro 33 posto, izgubile su više od pola glasova ovoga puta, uz ipak bolje rezultate nego što su predviđani u anketama, pogotovo na jugu.

Ovo pokazuje da bilo koja partija koja vlada Italijom biva izjedena krizom kojom treba da upravlja. Partije izlaze sa obećanjima boljeg života za mase radnih ljudi, ali logika kapitala ih onda natera da odustanu od tih

obećanja. Ista sudbina čeka Melonijevu, koju će mrzeti mnogi od onih koji su upravo sada glasali za nju. Ova zima će biti veoma teška za porodice iz radničke klase i ona nema nijedan način kojim bi ublažila njihovu muku.

NEDOSTATAK ALTERNATIVE NA LEVICI

Tragedija cele ove situacije jeste nedostatak dostojne snage na levici koja bi mogla pružiti alternativu. Odgovornost za ovaj scenario pada na leđa reformističke levice, posebno bivših vođa stare Komunističke partije, koje su se prodale gazdama. Takođe, vođstvo Partije obnove komunizma mora prihvatiti deo odgovornosti za ovo.

Kada se stara KPI podelila na dve 1991, većina je brzo učinila desni zaokret, formirajući Demokratsku levu stranku (PDS), koja je pripremila teren za Demokratsku stranku (PD). Manjina je osnovala Partiju obnove komunizma, koja se smatrala najlevljom partijom u parlamentu, dostižući vrhunac sa preko 8 posto glasova na izborima 1996, sa preko 100.000 članova. Međutim, u ime „zaustavljanja desnice“, baš kada je bila na svom izbornom vrhuncu, njihovo vođstvo je podržalo Prodijevu vladu levog centra i onda je čak 2006. ušla u drugu vladu Prodija, snoseći odgovornost za vladinu antiradničku politiku.

Ovo je dovelo do užasnog rezultata 2008. kada je izgubila sva mesta u parlamentu i od tada se nije oporavila. Na ovim izborima, ostaci partije ušli su u savez sa ostalim levim grupama pod imenom Unione Popolare (Narodni savez), koji su osvojili samo 1,4 posto, što je značajno ispod 3 posto potrebnog za prelazak cenzusa. Marksisti su iznova objašnjavali da bi klasna kolaboracija bila katastrofa za partiju, ali njeno vođstvo je odbijalo da sluša. Zbog toga plaćaju cenu i dan danas.

Toliko prazan je bio prostor na levici da je 2018. Pokret pet zvezda mogao da popuni taj vakum i postane prva stranka u parlamentu. Milioni Italijana uložili su nade u ovaj pokret da će sprovesti željene promene. Ali pod pritiskom potreba kapitalističke klase, Pet zvezda su prvo formirale vladajuću koaliciju sa Ligom, a kasnije završili u koaliciji takođe sa PD pod Dragijem. Obećali su puno, ali pružili malo, doživljavajući cepanje u međuvremenu. Zbog ovoga, delovalo je sigurno da će pasti ispod 10 posto i postati sve slabija odumiruća snaga.

Međutim, videći gde stvari vode, Konte, koji je trenutni vođa M5S i bivši premijer, shvatio je da je vreme prekinuti podršku Dragiju. U suprotnom bi to rezultovalo velikim gubitkom na izborima. Odatle je nastupio sa pozicije protivljenja slanju naoružanja Ukrajini, što je popularan zahtev u Italiji. Ipak na kraju ove galame, odlučio se da glasa u korist vladine politike po ovom pitanju. Razumeo je da mora da se prilagodi levici da bi spasao svoju političku karijeru.

Postoji još jedan bitan element u Konteovom uspehu da izbegne potpuni izborni neuspeh. Pokret M5S se istakao po tome što se zalagao za ono što se naziva „građanskom platom“, vidom pomoći za siromašne nezaposlene, koja nije postojala pre njihovog dolaska na vlast. Ovo je jedan pozitivni zahtev koji su izneli, ali desničarska koalicija koju vodi Đorđa Meloni obećala je da će ukinuti građansku platu, koju trenutno prima 3,5 miliona Italijana, od kojih su mnogi na jugu. Ovo objašnjava uspeh Pet zvezda na jugu, gde su osvojili oko 25 posto u mnogim regijama, a u Kampanji 1 koje je gradsko područje Napulja, čak preko 40 posto.

Ovo je jasan znak da će nova vlada doći u sukob sa milionima Italijana koji pate od posledica trenutne krize. Meloni je obećala da će vladati u interesu „svih Italijana“ i govori o ujedinjenju Italije. Učiniće baš suprotno. Ona će udariti na siromašne, na prava žena i neće uraditi ništa za omladinu. Ona će izvući na površinu stvarne klasne podele u zemlji i zaoštriti proces polarizacije.

NADOLAZEĆA BORBA

Nakon izbora radnička klasa će biti potpuno blokirana na političkom frontu. Neki koji su razočarani u Pet

zvezda okrenuli su se jedinoj opozicionoj snazi u parlamentu, Braći Italije. Ali Meloni neće doneti promenu koju njeni birači žele. Njena stranka je otvoreno prokapitalistička, desničarska buržoaska snaga i biće priklonjena potrebama klase koju stvarno predstavlja. Vrlo brzo biće kristalno jasno da mase radnih ljudi i omladina nemaju čemu da se nadaju sa ovim parlamentom.

To znači da se priprema teren za radničku klasu da se prebaci sa političkog na industrijski front, a možemo i da očekujemo spontane masovne pokrete omladine i žena, u slučaju pokušaja napada na pravo na abortus, ili neke druge desničarske provokacije. Suočene sa ogromnom desničarskom većinom u parlamentu, mase neće imati drugih opcija nego da se okrenu štrajkovima, što najavljenim, što spontanim, kao i uličnim protestima u kojima će omladina biti jedan od ključnih činilaca. Desnica je pobedila u parlamentu, ali to samo priprema novu fazu klasne borbe.

U petak prošle nedelje hiljade mladih ljudi je protestovalo na ulicama povodom klimatskih promena, koje su posebno pogodile Italiju sa dugim mesecima suše, ispraćene naglim poplavama koje su usmrtile nekoliko ljudi. Obnavlja se žeđ mladih za radikalnim idejama. Desnica i buržoazija će se možda umiriti sa činjenicom da je uspešno uništila KPI, najjaču komunističku partiju u Zapadnoj Evropi, koja je brojala dva miliona članova, ali sećanje na njenu tradiciju ostaje.

To objašnjava zašto se jedan sloj omladine sada okreće komunističkim organizacijama. Omladina vidi trenutnu krizu kapitalističkog sistema i razume da on mora biti uklonjen da bi čovečanstvo moglo krenuti napred. U ovakvim uslovima, rečima Marksa, „bič kontrarevolucije“ priprema izuzetan odgovor radničke klase. I u ovakvim uslovima marksisti ulažu svoje napore ka građenju snaga revolucije.

Fred

Brazil: Lula za dlaku dobija predsedničke izbore – borba protiv bolsonarizma se nastavlja!

Lula iz Radničke partije (PT) u nedelju je tesno pobedio kandidata krajnje desnice Žaira Bolsonara (50,9 prema 49,10 posto) u drugom krugu predsedničkih izbora. Dok radnici i omladina sa pravom slave ovaj rezultat, treba obratiti pažnju da je Bolsonarov rezultat premašio očekivanja i uspeo povećati svoje glasačko telo za više od 6 miliona između dva kruga, u poređenju sa povećanjem od 2,6 miliona za Lulu.

Pre nekoliko meseci, Lula je imao veliku prednost u anketama zahvaljujući Bolsonarovim kriminalnim upravljanjem pandemijom COVID-19 koje je za posledicu imalo 700.000 mrtvih Brazilaca. Međutim, na kraju se ovo vođstvo smanjilo gotovo ni na šta. Kako se ovo može objasniti?

POTISKIVANJE GLASAČA I KLASNA KOLABORACIJA

Bolsonaro se obraćao najzaostalijim slojevima zemlje. Imao je entuzijastičnu podršku poljoprivrednoprehrambenih kapitalista (sektor koji vredi 22 posto brazilskog BDP-a i čini 40 posto izvoza zemlje) i iskoristio je sav potencijal državnog aparata u svoju korist.

Predsedničku trku obeležila je neviđena poplava lažnih vesti i provokacija koje dolaze iz Bolsonarovog tabora, uključujući i napad oružjem i granatama na policiju od strane istaknutog Bolsonarovog političara. Na dan izbora bilo je drskih pokušaja potiskivanja glasača od strane izrazito pro-Bolsonarove federalne prometne policije (PFR), koja je zaustavljala birače PT-a na putu do biračkih mesta. Takođe, komandir PFR-a objavio je tvit pozivajući birače da podrže sadašnjeg predsednika.

Brazilsko društvo je izuzetno podeljeno. Najsiromašnije zajednice na severu i severoistoku Brazila masovno su glasale za Lulu. U bogatijem središtu i jugu zemlje prevladao je Bolsonaro. Od 10 najmnogoljudnijih država u zemlji, Lula i Bolsonaro osvojili su po pet. U Sao Paulu, najmnogoljudnijem gradu i industrijskom središtu zemlje, pobedila je levica, ali je Bolsonarov kandidat preuzeo mesto guvernera države. Njegova stranka ima najveći blok i u Kongresu i u Senatu i

kontroliše tri najmnogoljudnije države: Sao Paulo, Rio de Žaneiro i Minas Žerais.

Takođe, Lulinoj kampanji izrazito je nedostajao levičarski sadržaj koji bi mogao privući siromašne i radnike na klasnoj osnovi. To je omogućilo Bolsonaru da polje rasprave prevuče u kulturnu arenu. Izbori su se uglavnom vrteli oko pitanja poput vere, abortusa, porodičnih vrednosti, kriminala i korupcije. Ovakav teren pogodovao je Bolsonaru, koji je iskoristio

svoj društveni konzervativizam kako bi podsticao najnazadnije predrasude u društvu.

Takođe, Lula je od početka vodio kampanju na osnovu neprincipijelnih savezništava s kapitalističkim establišmentom, počevši od izbora kandidata za potpredsednika Žerarda Alkmina. Alkmin, iskusni kapitalistički političar, bio je njegov suparnik 2006. i vođa glavne stranke brazilske buržoazije, PSDB. Kao guverner Sao Paula bio je odgovoran za brutalnu policijsku represiju protiv pokreta za visoke cene karata u javnom prevozu 2013. i otvoreno je podržao opoziv Dilme Rusef iz Lulinog PT-a 2016. Ove vrste saveza uspostavljene su na svim nivoima. Na primer, PT je podržao lokalnog oligarhijskog političara Paula Dantasa za guvernera Alagoasa: potomka regionalne političke dinastije, koji je pokrenuo blistavu kampanju specifičnu po tome da je bila potpuno lišena bilo kakvog političkog sadržaja.

Umesto da fokus prebaci na klasna pitanja, Lula je pokušao nadmašiti Bolsonara pomaknuvši se udesno, pa čak i igrajući na svoju hrišćansku veru. U međuvremenu se vladajućoj klasi pokušao predstaviti kao kandidat vredan poverenja, obećavajući državnom aparatu da će, ako bude izabran, braniti “institucije” - i to uprkos činjenici da su te iste institucije samog Lulu bacile u zatvor na 18 meseci tokom 2018. godine. Zaista, upravo sudija koji je vodio njegov proces, Serđo Moro, nedugo nakon toga postao je Bolsonarov ministar pravosuđa!

Povrh toga, Bolsonaro je u potpunosti iskoristio državni budžet za svoju predsedničku kampanju, na primer povećavši iznos korisnika socijalne naknade Auxilio

Brasil za pola miliona između dva kruga predsedničkih izbora.

Što bi se reklo - slon je u sobi. Teška socijalna kriza u Brazilu i ekstremna nejednakost: 33 miliona Brazilaca je pothranjeno, dok broj multimilionera poslednjih godina kontinuirano raste. Hrabra kampanja s konkretnim društvenim predlozima, sa borbenom, klasnom retorikom, presekla bi verske i kulturne podele i torpedirala Bolsonarovu demagogiju.

U vreme pisanja teksta Bolsonaro još nije priznao poraz. Zapravo, nije izjavio baš ništa. Ali njegove pristalice (posebno među vozačima kamiona) blokiraju ključne puteve u 16 različitih država širom zemlje. Predsednik Vrhovnog suda (STF) Moraes naredio je PFR-u da ukloni blokade, istim pro-bolsonarovim policijskim snagama koje su pokušale potisnuti Luline birače na dan izbora! Iako je PFR prihvatio naredbu, oni sigurno saosećaju sa pro-bolsonarovim blokadama i na njih se ne može osloniti. Već je Pokret radnika beskućnika (MTST) pozvao svoje pristalice da organizuju proteste kako bi uklonili blokade sa puteva i odbranili izborni rezultat.

Tokom predizborne kampanje Bolsonaro je pretio da će se osloniti na vojsku i mobilizovati svoju stalnu bazu podrške kako bi se suprotstavio Luli. S obzirom na vrlo tanak rezultat, nagađa se da bi mogao izvesti trik sličan nemirima na Kapitolu koje je Tramp izazvao 2021. To bi moglo dovesti do nasilja. Moguće je da Bolsonaro čeka da protekne neko vreme da vidi kako će se događaji razvijati, kao i da bude spreman da poriče ako njegove pristalice krenu spontano da preduzimaju neke akcije. Nije pozivao na proteste, ali im se i ne protivi, i čini se da vrda sa svojim opkladama.

Bolsonarov potpredsednik Mourao sada je priznao poraz u poruci Alkminu, a Lulin tim je u kontaktu s Bolsonarovim ministrom za predsedništvo Nogerom, kako bi razgovarali o tranziciji. Postoji ogroman pritisak s različitih strana državnog aparata, vladajuće klase i imperijalizma da se osigura glatka tranzicija. Šta god kapitalisti mislili o Bolsonaru (a oko toga su podeljeni), poslednje što žele su haos i nestabilnost.

BOLSONARO JE PORAŽEN, ALI ‘BOLSONARIZAM’ OSTAJE

U svakom slučaju, Bolsonaro je mogao biti poražen mnogo ranije. Ceo njegov predsednički mandat bilo

je opterećen masovnim protestima, sa hiljadama ljudi na ulicama praktično od prvog dana uzvikujući “Fora Bolsonaro!” (“Bolsonaro napolje!”). Međutim, vođstvo PT-a i sindikata uzdržavali su mase, pozivajući ih da “poštuju Bolsonarov demokratski mandat” i da pričekaju izbore kako bi ga zbacili. Pritom su svoju bojažljivost i skretanje udesno pravdali plašenjem da je Bolsonaro ‘fašista’!

Nekoliko dana pre drugog kruga, Lula je objavio “pismo za Brazil sutrašnjice”, ispunjeno lepim rečima o “demokratiji”, “slobodi”, “održivom razvoju”, “nadi” itd, ali sa predanošću interesu glavnih tokova kapitala: “Moguće je kombinovati fiskalnu odgovornost, smanjenje javnog duga, društvenu odgovornost i održivi razvoj”. U kontekstu duboke krize kapitalizma širom sveta, ‘fiskalna odgovornost’ nužno znači rezove i napade na radničku klasu.

Glavne buržoaske novine već zahtevaju da Lula odustane od svake ideje čak i blage socijaldemokratske politike i da čvrsto vlada u interesu vladajuće klase, a sve pod motom “obnove nacionalnog jedinstva”, “ozdravljenja brazilskog društva” itd. Članak u O Globu, na primer, insistirao je na ključnoj ulozi koju potpredsednik Alkmin mora imati:

“Uz stečeni prestiž, i članovi PT-a i saveznici bivšeg tukana [član PSDB-a] razumeju da će imati uticaja na imenovanja kadrova u glavnim vladinim portfeljima, posebno u ekonosmkoj sferi, gde bivši tukan poseduje kredibilnost zbog svoje “predanosti” fiskalnoj odgovornosti. On bi takođe sprovodio raspored putovanja po zemlji i imao ulogu moderatora u internim raspravama. Kao katolik, uvek je sa lakoćom kružio među čelnicima pentekostalnih i neopentekostalnih crkava, na primer [naš naglasak].”

Mnogi ljudi su glasali za Lulu na temelju sećanja na njegov predsednički mandat između 2003. i 2011. U to vreme, dok je provodio prokapitalističke politike (uključujući penzionu reformu, fiskalnu stabilnost itd.), imao je koristi od perioda visokih cena sirovina materijala, što je značilo privredni rast za Brazil. Radnici su dobijali povećanja plata iznad inflacije i Lula je uspeo uvesti neku socijalnu pomoć (nadahnutu Svetskom bankom), poput Bolsa Familie. Kad se 2014. završilo to razdoblje visokih cena robe, Lula je već sišao sa vlasti, a njegova naslednica Dilma morala je prebroditi ekonosmku recesiju, postavši krajnje nepopularna.

Situacija je sada potpuno drugačija. Lula dolazi na vlast tokom svetske krize kapitalizma, koja će zadati teške udarce brazilskoj ekonomiji. Kina nije u poziciji da ublaži udar krize u Latinskoj Americi, kao što je to učinila između 2010. i 2014, baš naprotiv. U ovim uslovima, i uz čvrstu predanost “fiskalnoj odgovornosti”, Lulin manevarski prostor biće vrlo ograničen i njegova će vlada postati jedan u nizu napada na radničku klasu.

Na temelju reformističke klasne saradnje i prokapitalističke politike, Bolsonaro će samo ojačati. Moramo se prisetiti kako su se stvorili uslovi za njegovu pobedu 2018. Rusef je pobedila na izborima 2014. na levičarskoj platformi, ali je u kontekstu ekonomske krize izazvane padom cena roba nastavila sprovoditi program štednje. To je demoralizovalo njenu glasačku bazu dok je raspirivalo desničarsku histeriju. Izdao ju je njen kandidat za potpredsednika Mičel Temer i opozvana je uz dopuštenje pravosuđa i državnog aparata koji je Lulu takođe stavio u zatvor pod izmišljenim optužbama.

Bolsonaro je pobedio na sledećim izborima, glumeći ‘korupciju’ PT-a. Bolsonarov katastrofalni, reakcionarni mandat protekao je celim tokom uglavnom mirno jer su službene leve stranke i sindikati stavili sve opklade na ove izbore koje su dobili sa najtešnjom razlikom.

Lulina pobeda je prvi korak, ali sada se mora pripremiti borba za stvarnu promenu: promenu koju očekuju mase radnika i mladih koji su glasali za Lulu. Bolsonaro je poražen na biralištima, ali ‘bolsonarizam’ je živ i kreće se i moraće biti poražen u fabrikama i na radnim mestima, te u radničkim četvrtima, koristeći metode masovnih štrajkova i demonstracija.

Potrebno je ojačati nezavisnu organizaciju radničkih masa kako bi se pripremile za ovu borbu. Ulazak potlačenih masa na scenu jedini je način da se krajnja desnica i bolsonarizam jednom zauvek bace na smetlište istorije.

Napomena: ovaj se članak delimično zasniva na materijalu naših brazilskih drugova iz Esquerda Marxiste.

Ratni veterani RS – od hvalospjeva se ne živi

Opšte poznata stvar je da nakon ratova odnos kapitalističkih vlada prema pripadnicima vojski, čiju većinu čine obični ljudi, radnici i seljaci, bude u najmanju ruku ravnodušan. Bivši borci se ostavljaju da tavore u siromaštvu i traumama dok fizički ne nestanu. Dok se u rat uz borbene i patriotske pokliče guraju na frontove da ginu i ubijaju za tuđi džep, isti jadnici kao i oni, za one koji prežive, uz fizičke i psihičke traume, po pravilu kapitalistički sistem ne mari. Ovo ne smije da nas iznenadi. Svaki put je kapitalistička klasa nakon ratova, u kojoj su radnici ginuli za njenu korist, zaboravljala te iste radnike, ostavljajući ih da trunu na margini društva i žive od vazduha i patriotizma. Isto rade i bosanske vladajuće elite

Nakon kontrarevolucionarnog građanskog rata 90-ih u Bosni i Hercegovini, sa fronta su se kućama vratili bivši pripadnici tri vojske koje su bile na zaraćenim stranama. Iako su u ratu bili na suprotstavljenim stranama, mirnodopsko vrijeme je donijelo isti materijalni položaj. Rat je bosanskohercegovačkim nacionalističkim elitama poslužio za privatizacijsku pljačku koja je dovela do deindustrijalizacije zemlje i ekonomskog sunovrata. Bivše borce je to dovelo do ruba egzistencije jer su nakon rata trebali sebi obezbijediti sredstva za život u zemlji u kojoj su ta sredstva bila oskudna i sa manjkom radnih mjesta gdje bi se uopšte i mogla obezbijediti. Od kraja rata pa do danas, ratni veterani su od ovdašnjih vlasti dobijali samo milostinju a hvalospjeve i tapšanje po ramenima u vrijeme godišnjica i predizbornih igrokaza, ali se postratna bosanskohercegovačka tajkunsko-politička elita u stvarnosti nije trudila da popravi konkretni i bijedni materijalni položaj ratnih veterana, niti ostatka radnog naroda.

Ratni veterani su iskazivali nezadovoljstvo svojim položajem 2015. u Republici Srpskoj i 2017.

protestima bivših boraca u Sarajevu. Najborbeniji i najmasovniji protesti su se dogodili 2018. kada su bivši pripadnici Armije BiH i HVO zajedno blokirali više magistralnih puteva u Federaciji BiH, o čemu smo tada pisali. Federalne vlasti su tada bile prisiljene da ispune neke boračke zahtjeve kao što su uvođenje boračkog dodatka, objava javnog registra boraca i prestanak budžetskog finansiranja boračkih organizacija.

Ovaj tekst će se specifičnije baviti socijalnim položajem veterana u RS i protestima dijela ratnih veterana koji se dogodio 22. juna 2022. u Banja Luci. Zasnovan je na razgovoru sa Miodragom Petkovićem, borcem I kategorije Vojske Republike Srpske (VRS) i predsjednikom OO „Udruženja veterana odbrambenootadžbinskog rata RS“ Kozarska Dubica.

BORAČKE ORGANIZACIJE

Godinama su ratni veterani nakon rata bili sigurna glasačka baza političkih partija koje su dominirale političkim sistemom Republike Srpske. Vlast se uvijek pozivala na borce i podilazila im riječima kako su „stvorili RS“, međutim kako bi se izborne pozornice uklonile, tako bi i fokus sa boračkog pitanja nestao, čekajući novu priliku za kupljenje političkih poena.

Posebnu ulogu u pacifikovanju nezadovoljstava ratnih veterana igraju zvanične boračke organizacije koje finansira vlast. Konkretno u slučaju RS radi se Boračkoj organizaciji RS (BORS) koje imaju isti

posao kao žute sindikalne centrale: da preko vođstva, koje u veteranskom slučaju čini penzionisani oficirski kadar, djeluju kao prenosni mehanizam smirivanja nezadovoljstva ratnih veterana i radnika i usmjeravanju istog u sigurne kanale koji neće ugrožavati vladajući poredak. Prema riječima Miodraga Petkovića, BORS je marionetska organizacija Milorada Dodika i instrument koji je pod potpunom kontrolom vladajućeg režima. On kaže da BORS postoji samo radi sebe i zaposlenog vođstva organizacije koje se bira po političkoj podobnosti i koje za 27 godina nije ništa uradilo po pitanju poboljšanja položaja boračke populacije. Socijalnu kartu boraca RS su izradili tek ove godine pod pritiskom drugih boračkih organizacija. Petković je izričit u tome i kaže: „BORS treba ukinuti, a sredstva koja troše iz budžeta preusmjeriti ka običnim borcima u vidu mjesečnih boračkih dodataka.“ Prema riječima Petkovića iz revolta ka neradu zvanične boračke organizacije i dugogodišnjeg lošeg materijalnog položaja ratnih veterana, 2019. godine je došlo do formiranja udruženja „Veterana odbrambenootadžbinskog rata RS“ (VOORS) koje trenutno ima skoro 30 opštinskih odbora širom Republike Srpske. Prema riječima Petkovića ono što izdvaja VOORS od BORS-a i drugih boračkih udruženja, kojih ima blizu 40, je što se ne finansiraju iz budžeta već isključivo od članarina i donacija. Takođe VOORS je organizacija u kojoj su svi borci jednaki. Petković kaže: „Dobrodošao je i bivši oficirski kadar, ali mi preferiramo obične borce koji su gurnuti na prvu liniju fronta i koji su mahom pripadnici radničke klase, seljaštva i siromašnih“.

Ovo je ispravan korak napred klasnog diferenciranja jer svi ratni veterani nisu u istoj poziciji i nemaju isti materijalni interes. Svakako se radi o značajnom iskoraku od pro režimskih boračkih organizacija pod Dodikovom kontrolom. Međutim, ovdje se ne smije stati jer ako se jednom za svagda ne prekinu veze sa ratnim profiterima i zauzme otvoreno kritički stav prema ratu i reakcionarnoj mitologiji „izgradnje nacije“ i “pravednog rata” koja se njeguje, čak i najnapredniji borci mogu biti korišteni kao pijuni u svakoj situaciji u kojoj se neprijateljstvo po nacionalnoj liniji gradi da

služi interesima ove ili one strane tajkunsko - političke elite.

PROTESTI 22. JUNA

VOORS je 22. juna u Banja Luci organizovao proteste ispred zgrade Vlade RS i Narodne skupštine RS na kojem se skupilo više od 2500 nezadovoljnih boraca tražeći ispunjenje njihovih zahtjeva koji su razmatrani na posebnoj tematskoj sjednici Narodne skupštine RS 09. marta ove godine. Na ovu sjednicu su ratni veterani čekali više od 9 mjeseci. U isto vrijeme, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, saziva posebne sjednice kad god mu padne pamet pretvarajući NS RS u obični cirkus za dnevnopolitičke potrebe vladajuće koalicije i sluđivanje naroda trivijalnim stvarima.

Na protestu su istaknuta tri glavna zahtjeva: revizija registra boraca, isplaćivanje boračkog dodatka za sve ratne veterane koji imaju učešće u ratu i besplatna zdravstvena zaštita za sve bivše borce. Prema riječima Miodraga Petkovića, prvi zahtjev je primarni iz kojeg proizlazi rješavanje pitanja isplate i visine boračkog dodatka. Petković kaže da se prema analizi broja boraca VRS, koju je sproveo VOORS, kada se uporedi broj sa početka rata, na njegovom kraju i broj umrlih boraca u periodu od kraja rata do danas, došlo do brojke od 100 000 lažnih boraca. On tvrdi da vlast nije spremna da napravi reviziju registra boraca jer bi to značilo gubitak glasova i to je pitanje koje se ne može dirati u vrijeme izbora, a upitno je i koja bi to vlast uradila jer je veliki broj političara u registru boraca, iako liniju borbenih dejstava nikad nisu vidjeli. Kada bi se sa spiska skinula ova brojka lažnih boraca, onda bi se mogao isplaćivati borački dodatak svim borcima bez obzira na godine i socijalni status. Inače, trenutno se mjesečni borački dodatak isplaćuje ratnim veteranima preko 60 godina, dok se borcima ispod 60 godina isplaćuje godišnji dodatak na osnovu broja mjeseci provedenih u zoni borbenih dejstava. Sam iznos tog dodatka je mizeran i iznosi oko 90KM mjesečno za ratne veterane preko 60 godina i oko 190KM za one ispod 60 godina života. Zahtjev VOORS-a je da se borački dodatak obračunava 5KM po mjesecu učešća u ratu za sve borce jednako bez obzira na godine starosti jer kako Petković kaže: „Mene na početku rata niko nije pitao koliko imam godina, da li imam porodicu itd.“ Besplatna zdravstvena zaštita bi trebala da uključi sve ratne veterane koji iz različitih razloga ne mogu da ostvare pravo na adekvatnu zdravstvenu uslugu. Ovaj zahtjev je razumljiv s obzirom i na fizičke i psihičke posljedice rata. Posebna je tabu tema pitanje PTSP-a o kome se u društvu vrlo malo govori, a prisutna je

stigmatizacija ljudi koji javno progovore o psihičkim ratnim traumama.

Tokom protesta su ratni veterani prekinuli sjednicu Narodne skupštine RS tražeći da se sazove hitna sjednica u vezi boračkog pitanja. Na ovaj zahtjev su poslanici vladajuće koalicije odgovorili odlaskom na pauzu, a pred nezadovoljne ratne veterane su izašli opozicioni poslanici. Ovo je vladajući režim u RS odmah iskoristio da ratne veterane optuži da su produžena ruka opozicije. Petković kaže da je to laž. „Pozvali smo sve poslanike, ali poslanici vladajuće koalicije su otišli na pauzu, namjerno izbjegavajući susret sa nama.“ Epilog protesta je bio sastanak delegacije VOORS-a sa predsjednicom RS Željkom Cvijanović i članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom. Iza ovog sastanka su ostala obećanja i ponovno skupljanje 28 potpisa narodnih poslanika za posebnu tematsku sjednicu. Petković se slaže sa mišljenjem da režim ovom taktikom kupuje vrijeme do izbora. U prilog tome ide i hitna podjela jednokratne pomoći od 100 KM pripadnicima boračke populacije baš pred najavljene proteste, kako bi se pokušalo smiriti nezadovoljstvo i spriječio još masovniji dolazak ratnih veterana na proteste 22. juna. Petković ističe primjer ratnih veterana u Federaciji BiH čiji su puno radikalniji i borbeniji protesti 2018. čak i pod policijskom batinom urodili plodom u vidu ispunjenja zahtjeva. Recimo u Federaciji BiH mjesec učešća u ratu iznosi 6.70KM. Zaključuje da će ratni veteran u RS morati biti odlučniji u borbi protiv vlasti za ispunjenje svojih zahtjeva.

VEĆINI RAT, MANJINI BRAT

Nakon što se ratni dim povukao trebalo je proći vremena da izlapi patriotska opijenost na svim stranama, a onda je surova bosanskohercegovačka realnost pokazala svoje pravo lice. Sve što su jugoslovenske generacije stvarale i što su bile tekovine jugoslovenske revolucije stvorene nakon Drugog svjetskog rata nestalo je privatizacijskom pljačkom. Društvena imovina i vrijednost je završila u rukama ratnih profitera, novopečenih tajkuna i njihovih

političkih predstavnika. Petković se slaže sa tom tvrdnjom naglašavajući da su za to dijelom krivi i bivši borci jer su sasvim razumljivo jedva dočekali da skinu uniforme, zaborave rat i posvete se svojim poslovima, ostavljajući da društvo vode „pametniji”. Kad su ponovo pogledali oko sebe, vidjeli su pustoš. Nije više bilo ni fabrika niti dovoljno sredstava za život. Ostala je samo neizvjesna budućnost za njih i njihovu djecu koja sad moraju trbuhom za kruhom da idu u inostranstvo. Petković ističe da je rat bio velika greška za sve obične ljude na jugoslovenskom prostoru.

Očigledno da bosanskohercegovačka vladajuća tajkunsko-politička elita ne guši samo boračku populaciju već i ostatak radnog naroda. Zbog toga naredni korak mora biti prevazilaženje isključivo pojedinačnih borbi različitih dijelova populacije ili različitih sektora ekonomije. Ispravan put je povezivanje svih dijelova radničke klase i različitih borbi za poboljšanje svog položaja unutar bosanskohercegovačkog kapitalizma. Ova borba ne smije stati na entiteskim granicama. Priče o nametanju unitarne BiH i otcjepljenju RS se pokazuju kao magla za naivčine. Dok nas zamaraju velikim patriotskim pričama pune svoje džepove, a nama ostavljaju da se borimo za mrvice. Sam Petković kao bivši borac Vojske Republike Srpske ističe da je potrebno napraviti uniju nekompromitovanih boračkih organizacija iz RS i FBiH kako bi se ratni veterani sa sve tri strane zajednički borili protiv svih dijelova vlasti u Bosni i Hercegovini. Ovo je ispravno razmišljanje.

Komunisti su oduvijek bili protivnici profiterskih ratova i nacionalističkih podjela koje dovode do porasta profita za tajkune i druge kriminalce, dok preživjelim radnicima obećavaju samo sigurnu bijedu, uz pendrek baš onih država za koje su izlagali živote opasnostima. To što su tajkuni i njihovi političari iste nacionalnosti ili vjere kao i radnici koje su otjerali na frontove njima ne znači baš ništa, pa zašto bi onda značilo radnicima? Ako su radnici dobri da se tapšu po leđima dok se šalju u smrt, a čim počnu da zahtjevaju hljeba i dostojanstven život, „njihova“ država ih proglašava izdajnicima i „neprijateljskim agentima“, onda je jasno da je država ta koja je izdajnik, koja je objavila neprijateljstvo vlastitom narodu! Kapitalistička vlast radniku nakon “rata za otadžbinu” ne daje ni šaku zemlje za koju ga je natjerala da krvari. Jedini način da se odbranimo od napada tajkunsko-političke elite i izborimo za život dostojan čovjeka jest upravo kroz borbu za novo društvo po mjeri svih radnih ljudi.

Dejan Prodanović Tekst je objavljen 31. Jula 2022.

Ukrajina: da li Rusija gubi rat?

Ako biste vjerovali zapadnim medijima i izjavama zvaničnika sa obje strane Atlantika, stekli biste utisak da Ukrajina dobija rat protiv Rusije i da je samo pitanje vremena kada će Putina zbaciti sopstveni narod. Da bismo razumjeli šta se zaista dešava, prvo moramo prodrijeti kroz maglu propagande koja okružuje ovaj rat.

poslije više nedjelja u kojima ukrajinska ofanziva nije mogla da napreduje, došlo je do prodora, pri čemu su Rusi bili primorani da se povuku do Dudčana, ustupajući važan teren na desnoj obali Dnjepra.

HOR PROPAGANDE SE POJAČAVA

To su bili važni pomaci za Ukrajinu, možda jedine prave pobjede koje je ostvarila od početka rata. Ranije rusko povlačenje iz regiona Kijeva, Suma i Harkova bilo je upravo to: rusko povlačenje, dizajnirano da koncentriše njihove snage. Nedavna dešavanja na harkovskom i hersonskom frontu su zapravo ruski porazi na teritoriji od koje nisu željeli da se odreknu.

Samo da navedemo primjer zapadne propagande, šef britanske obavještajne organizacije GCHQ (Državni komunikacioni štab) Džeremi Fleming je izjavio: „Smatramo da Rusiji ponestaje municije, sigurno joj nedostaje prijatelja i vidjeli smo, zbog deklaracije o mobilizaciji, da joj ponestaje vojske.“ Ironično, Flemingov govor je održan istog dana kada je Rusija pokrenula masivan napad, koristeći oko 100 balističkih projektila i pogodivši ukrajinsku električnu mrežu. Napadi su se ponavljali nekoliko dana, odmah opovrgavajući Flemingove tvrdnje o vojsci koja je ostala bez municije.

Ukrajina je u septembru uspjela da postigne važne pomake na frontu. Kada govorimo o ofanzivi u Hersonu, primorali su Rusiju da preusmjeri trupe na taj dio fronta, otvarajući mogućnost za iznenadni napad na mnogo slabije ruske snage na frontu u Harkovu, što je dovelo do razbijanja ruskih snaga u tom području.

U ovom regionu Rusija je morala da se povuče na nove, na brzinu uređene odbrambene linije dalje na istoku, a zatim su i one djelimično razbijene u Kupjansku, ali i kod Limana. Ukrajinske trupe uspjele su da napreduju sve do granice Luganska. Na Hersonskom frontu,

U pozadini ovih događaja pojačan je hor zapadne propagande. „Rusija je poražena!“, jednoglasna je presuda. U stvarnosti, pobjeda u jednoj ili dvije bitke ne određuje tok niti ishod cijelog rata.

Sa Putinove tačke gledišta, ovaj rat je egzistencijalna stvar. On je potpuno svjestan da će, ako izgubi ovaj rat, biti smijenjen sa vlasti. Stoga je, suočen sa ovim neuspjesima, odlučio da preduzme neophodne korake da promijeni odnos snaga u svoju korist.

Jedan od glavnih razloga ruskih poraza u septembru bio je nedostatak ljudstva, što je prednost Ukrajine. Vjeruje se da Ukrajina ima više od 600.000 naoružanih ljudi, dok se vjeruje da su ruske snage u Ukrajini između 170.000 i 200.000. Jačanje odbrane u Hersonu značilo je ostavljanje praznina na liniji fronta u Harkovu, što je Ukrajina mogla da iskoristi. Da bi to preokrenuo, Putin je dekretom donio djelimičnu mobilizaciju, kako bi prikupio dodatnih 200.000 vojnika za rat u Ukrajini.

Razlog zašto to ranije nije uradio je uglavnom taj što je mislio da će manja snaga, podržana ogromnom nadmoćnošću artiljerije, moći da obavi posao. A u stvari, činilo se da je tako između aprila (poslije povlačenja sa sjevera) i avgusta. Ruske snage su držale liniju fronta

dok su istovremeno napredovale u Donbasu.

Do kraja avgusta, međutim, činilo se da je rusko napredovanje izgubilo zamah. Ovo je vjerovatno bio rezultat kombinacije bliske koordinacije između vojnih komandi NATO-a i Ukrajine, artiljerijskog oružja isporučenog sa Zapada, posebno preciznijeg i većeg dometa HIMAR-a, koji je omogućio Ukrajini da pogodi pozadinu Rusije, i ukrajinskim trupama koje su bile opskrbljene obavještajnim i satelitskim slikama od strane SAD.

Drugi razlog zašto Putin nije bio voljan da ranije odredi mobilizaciju je taj što uključivanje velikog djela stanovništva u rat nosi sa sobom određene rizike. Dugoročno gledano, ako kampanja ne ide po planu i vreće za leševe počnu da se gomilaju, masovna mobilizacija može podstaći masovno suprotstavljanje ratu i opšte društvene nemire.

Do kraja septembra, sa ukrajinskim trupama koje su potiskivale Ruse na dva fronta, Putin nije imao drugu alternativu osim da krene na sredinu puta, proglasivši djelimičnu mobilizaciju.

DJELIMIČNA MOBILIZACIJA I NAPAD NA KERČKI MOST

Činjenica jeste da je antiratni pokret u Rusiji danas zanemarljiv i da u potpunosti dominiraju prozapadno orijentisane liberalne snage koje su van kontakta sa opštom javnošću. Sve veće učešće NATO-a u ratu, zapadne sankcije Rusiji i veoma provokativne izjave kreatora javnog mnjenja na Zapadu, koje idu to te mjere da bi Rusija trebalo da bude razbijena, pomogli su učvršćivanju podrške javnog mnjenja ratu. Veliki dijelovi javnog mnjenja u Rusiji, posebno među radničkom klasom, sada vide rat kao egzistencijalnu prijetnju za ovu državu.

Ipak, situacija nije svuda ista. Prevelika zastupljenost vojnika nekih nacionalnosti, posebno sa Sjevernog Kavkaza, u ruskim snagama u Ukrajini ima potencijal da izazove negodovanje. U stvari, jedino mjesto gde je bilo značajnijih protesta protiv mobilizacije bio je Dagestan. Ovo, za sada, nije opšta slika.

Nedavni Putinovi govori, kada je proglasio djelimičnu mobilizaciju, prilikom potpisivanja aneksije četiri ukrajinska regiona, bili su u skladu s tim. Jedva je pominjao Ukrajinu, ali je svoju glavnu vatru koncentrisao na Zapad, koji je opisao kao imperijalistički i koji ima istoriju miješanja u druge zemlje. Ovo bi odjeknulo, ne samo u Rusiji, već i u zemljama Trećeg svijeta, gdje postoji jak antiamerički i antiimperijalistički sentiment.

Iako Putin nije pogriješio u svojoj kritici Zapada, iako su čak i one djelimično zasnovane na vraćanju na carsku prošlost Rusije, njegov govor je bio potpuno ciničan, pošto je on sam na čelu regionalne sile sa imperijalističkim ambicijama.

Što se tiče javnog mnjenja, kao rezultat ukrajinskog napredovanja u septembru, Putin je bio pod pritiskom, ne iz antiratnog tabora, već prije od proratne ruske nacionalističke desnice, koja je zahtijevala oštriju akciju, uključujući korišćenje taktičkog nuklearnog oružja!

Naravno, upotreba nuklearnog oružja ne dolazi u obzir i koristi se uglavnom iz propagandnih razloga i kao potencijalna prijetnja. Stoga, Bajden kaže da bi Putinovu prijetnju trebalo da shvatimo veoma ozbiljno, iako Putin zapravo nikada nije pomenuo nuklearno oružje i ostavio ga na zgodno nejasnim „svim sredstvima koja su nam na raspolaganju“. Zatim Zelenski kaže da Zapad treba da napadne Rusiju „preventivno“, koju Kremlj koristi u propagandne svrhe. Na kraju, Lavrov ponovo iznosi rusku vojnu doktrinu u vezi sa nuklearnim oružjem, a to je da bi ono bilo korišćeno samo kao uzvratna mjera „da bi se spriječilo uništenje Ruske Federacije direktnim nuklearnim udarima“ ili napadima drugim oružjem koje „ugrožava njeno postojanje“.

Djelimična mobilizacija zahtijeva vrijeme i 200.000 prikupljenih vojnika mora biti obučeno i opremljeno prije nego što budu raspoređeni u Ukrajinu. Druga karta u Putinovoj ruci, osim povećanja broja trupa uključenih u rat, bila je da pojača aspekte u kojima ima superiornost, u ovom slučaju projektilske i raketne udare. Ukrajinski teroristički napad na Kerčki most (jer niko ne sumnja da su ga izvele ukrajinske snage) pružio mu je savršen izgovor.

Pokušaj presijecanja Kerčkog mosta, koji povezuje rusko kopno sa Krimom, je ispunio neke vojne ciljeve. Most predstavlja glavnu liniju snabdijevanja ruske vojske na jugu, posebno Hersonskog fronta koji je sada pod pritiskom. Ako bi to bilo poremećeno, onda bi ruske snage postale mnogo ranjivije na ukrajinski napad na Zaporožje, koji bi, ako bi stigao do Azovskog mora, presjekao ruske snage u Ukrajini na dva dijela.

Ali, naravno, sa ukrajinske tačke gledišta, napad na Kerčki most je takođe imao veoma simbolično značenje. Most je izgrađen nakon aneksije Krima 2014. godine i za Putina je bio prestižan projekat.

PUTINOV ODGOVOR

U praksi, napad, planiran mjesecima unaprijed, nije postigao svoje ciljeve i Rusija je vrlo brzo uspjela da obnovi saobraćaj, kako željeznički tako i automobilski. Ono što je uradila jeste da Putinu pruži propagandni poklon, koji je iskoristio da opravda salvu projektila, iako je ovaj napad bio planiran prije napada na most.

Desetine ciljeva širom zemlje pogođeno je tokom nekoliko dana balističkim projektilima i bespilotnim letjelicama, otkrivajući slabost ukrajinske protivvazdušne odbrane. Napad je uglavnom imao za cilj uništavanje ili ozbiljno oštećenje ukrajinske elektroenergetske mreže, kako elektrana tako i distributivne mreže. Termoelektrane i kombinovane elektrane, kao i trafostanice pogođene su sve od Lavova do Harkova, ostavljajući velike dijelove zemlje bez struje, vode i komunikacija.

Ovi napadi su bili osmišljeni da pokažu moć Rusije i natjeraju Ukrajinu da se pokori. Poruka je jasna: ako se ne pokorite ruskim uslovima, uništićemo vam snabdijevanje električnom energijom neposredno pred zimsku sezonu.

Istovremeno, Rusija je pristupila Bjelorusiji da formira zajedničku vojnu grupu, čime je izvršila pritisak na sjevernu granicu Ukrajine, sa ciljem da odvrati trupe od drugih scenarija.

Kombinacija većeg broja ruskih trupa, napada na infrastrukturu Ukrajine i prijetnje od obnove invazije na sjeveru ima za cilj da ponovo promijeni odnos snaga i na kraju stvori situaciju u kojoj će Ukrajina biti primorana da sjedne za pregovarački sto.

Za Ukrajinu postoje i drugi problemi. Sukob je u osnovi posrednički rat između NATO-a i Rusije. Navedeni cilj Vašingtona je da ozbiljno oslabi Rusiju. Ukrajina u potpunosti zavisi od SAD i EU u finansiranju rata, snabdijevanju municijom, hardverom i obavještajnim podacima, obučavanju svojih trupa itd.

Već se čuju glasovi koji upozoravaju da se zalihe oružja sa obje strane Atlantika iscrpljuju. Dio toga je vojnoindustrijski kompleks koji se zalaže za nove ugovore i veću vojnu potrošnju. Rat je strašno isplativ, kako je Lenjin sarkastično komentarisao.

Ali postoji i ozbiljan stvarni problem. Prema Dejvu De Rošeu sa američkog Univerziteta nacionalne odbrane, u SAD, normalna proizvodnja artiljerijskih metaka za haubicu od 155 milimetara koja se trenutno koristi u Ukrajini iznosi oko 30.000 metaka godišnje. Ukrajina prolazi kroz taj iznos svake dvije nedelje! EU je takođe zabrinuta.

„Vojne zalihe većine država članica su, ne bih rekao iscrpljene, ali su u velikoj mjeri istrošene, jer smo Ukrajincima davali veliki kapacitet“, rekao je evropski komesar za spoljne poslove i bezbijednost Žozep Borelj.

Uprkos svim uvjeravanjima da će NATO podržati Ukrajinu „na duge staze“, ovaj nivo finansiranja i snabdijevanja postaje ozbiljan teret i u kombinaciji sa početkom duboke ekonomske recesije, mogao bi postati neodrživ.

OLUJA STIŽE U EVROPU

Pored toga, rat je stvorio ozbiljne probleme u Evropi u pogledu snabdijevanja energijom, kako se približava zima. Sankcije Rusiji dovele su do viših cijena energenata i do ruske odmazde, prekidom snabdijevanja

za zemlje EU. Za SAD je relativno lako da zahtijevaju i uvedu sankcije Rusiji, jer ona nije toliko zavisna od snabdijevanja energijom iz ove države. Evropa je,

s druge strane, izuzetno zavisna od Rusije i kako se taj izvor energije prekida, mora da traži druge mnogo skuplje snabdjevače.

U EU se sprema velika društvena, ekonomska i politička oluja i podrška ratu već jenjava, kako u javnom mnjenju tako i među političarima. To će zauzvrat dovesti do jačanja razlike između EU i SAD.

Čak i u SAD, pobjeda Trampovih republikanaca na izborima na sredini mandata mogla bi da poremeti ravnotežu snaga i oteža Bajdenu da nastavi sa naizgled neograničenom podrškom Ukrajini. Tramp je jasno iznio svoj stav: on je za sporazumno rješenje sa Rusijom u Ukrajini. Sa njegove tačke gledišta, SAD bi trebalo da se koncentrišu na ono što on smatra svojim glavnim neprijateljem: Kinu.

Ako Rusija povrati inicijativu, na osnovu povećanog broja trupa i uništavanja ukrajinske infrastrukture, onda će pritisak na Zapadu ka izlasku iz rata rasti. U

tom trenutku će doći do snažnog pritiska sa Zapada koji će gurati Ukrajinu ka rješenju, u kojem su ruske dobiti na terenu kodifikovane na pregovaračkom stolu. Ovo je Putinova računica.

Poslije septembarske ofanzive, Kijev je postajao sve ratoborniji, izjavljujući naglašeno da su njegovi ratni ciljevi potpuno oslobođenje cjelokupne ukrajinske teritorije, uključujući Krim. Zelenski je otišao tako daleko da je donio zakon koji zabranjuje bilo kakve pregovore sa Rusijom sve dok je Putin na vlasti. Ove izjave su uglavnom osmišljene da podignu moral javnosti i vojske.

Ako se situacija na frontu promijeni u korist Rusije, a podrška NATO-a posustane, Zelenski bi mogao da promijeni priču i pristane da sklopi dogovor. Na kraju krajeva, on je prvobitno izabran kao „kandidat za mir sa Rusijom“. Ako se odupre, mogao bi biti uklonjen sa vlasti. Možda neće biti potpisan odgovarajući mirovni sporazum, ali kada uslovi dovedu do toga, mogao bi se dogovoriti prekid vatre.

Kao što smo tvrdili od početka, ovo je reakcionarni imperijalistički rat na obje strane, na strani Rusije ali i NATO-a. Uloga revolucionarnih marksista je prije svega da se suprotstave ratnom huškanju naše sopstvene vladajuće klase i da povežu klasnu borbu kod kuće sa borbom protiv njenih imperijalističkih ciljeva u inostranstvu.

Horhe Martin Tekst je objavljen 12. oktobra 2022.

Neprijatelji sa svih strana: Zelenski koristi rat da napadne prava radnika

Tekst naših ukrajinskih drugova o napadu na radnička prava ukrajinskih radnika koju vlada Zelenskog provodi u sjeni rata. - Uredništvo

Usred uništenja života miliona Ukrajinaca kao posljedica ruske invazije, ukrajinski parlament gura naprijed najoštrije smanjenje prava radnika u istoriji zemlje. Skupština je 1. jula usvojila zakon #5371, kojim se, između ostalog, radna nedjelja povećava na 60 sati i dozvoljava šefovima sa manje od 250 zaposlenih da otpuštaju radnike u slučaju materijalne štete prouzrokovane vojnim akcijama ili zbog odsustva sa radnog mjesta u trajanju dužem od 4 mjeseca. Ovo je došlo ubrzo nakon nekoliko drugih zakona, koji su ograničili sindikalna prava, legalizovali ugovore bez radnog vremena i uklonili obavezu isplate plata radnicima mobilisanim u oružane snage.

Tada je ukrajinski ekonomski savjetnik predsjednika Aleksandar Rodnjanski rekao da država treba da „stvori temelje za brz ekonomski rast“, istovremeno podstičući ratne napore. U tom cilju, on je predložio niz „reformi“ za „preuređenje“ (tj. rušenje) zakona o radu i privatizaciju hiljada državnih kompanija. On se zalaže za „liberalizaciju“ oko „lakoće zapošljavanja i otpuštanja, otpremnina, fleksibilnog radnog vremena i ugovora na određeno vrijeme“. Takođe je predložio ukidanje minimalne plate u nekim industrijama, smanjenje plaćenog odsustva i rasprodaju imovine. Ukratko, on se zalaže za niz napada na životni standard radnika, plate i uslove.

Ovo razotkriva pravu prirodu ukrajinske vlade. Ona je sluga interesa kapitalističke klase – kako dijela tradicionalne ukrajinske oligarhije, tako i međunarodnog kapitala, koji traži šansu da profitira od ukrajinske radničke klase nakon rata.

ZELENSKI I SLUGA NARODA

Kao što smo objasnili poslije predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2019. godine, partija Sluga

naroda (SN) je ostvarila rekordnu većinu uglavnom glasanjem protiv Porošenka – protiv Porošenkovog nacionalizma, nastavka rata u Donbasu i opšteg pogoršanja ekonomske situacije. Zelenski i mnogi poslanici stranke Sluga naroda tehnički nisu imali iskustva u prethodnim vladama koje su predvodili oligarsi. Ali ne može se kuća popraviti samo tako što ćemo staviti novi sloj fasade. Struktura ukrajinskog kapitalizma ostala je nepromijenjena, dok je politika vlade Zelenskog bila nastavak politike Porošenkovih desničarskih, post-evromajdanskih vlada.

Za veliki dio uspjeha u svojoj karijeri, Zelenski duguje svojim bliskim vezama sa oligarhom Kolomojskim, čija je medijska imperija emitovala njegove televizijske emisije. Međutim, čim je postalo jasno, Kolomojski nije bio jedini uticaj na Zelenskog i SN. Približavanje američkoj ambasadi u Kijevu počelo je uoči izbora.

To se ogledalo u javnim izjavama upućenim „potencijalnim investitorima“, u kojima se Zelenski hvalio budućnošću povoljnih uslova za isplatu niskih plata „vrijednim Ukrajincima“. Iako je Zelenski uspio da zadrži plate niskim, u svjetlu globalne kapitalističke krize i opšte unutrašnje nestabilnosti u Ukrajini, to nije magično privuklo investitore. Državni budžet je na kraju morao da počiva na stranim kreditima, a ne na povećanju investicija, čime se dodatno povećava teret budućih otplata.

Poenta je da sadašnji napadi na prava radnika nisu nove politike donijete kao rezultat rata, već se guraju još od 2019. Iako prava radnička opozicija ne postoji u parlamentu, a Komunistička partija je efektivno potisnuta van glavne politike 2014. godine, neke stranke rivalskih oligarhskih frakcija, uključujući Opozicioni blok (ostatak Partije regiona) i stranku oko opozicijskog blogera Anatolija Šarija, iako nisu nužno

ideološki suprotstavljene antiradničkim zakonima

Porošenka i kasnije Zelenskog, barem su pokazali verbalno protivljenje i parlamentarnim glasovima. Ove stranke i njihovi saveznici u medijima već su bili suočeni sa represijom prije početka februarske invazije. Invazija je vrlo brzo iskorištena da blokira njihovu aktivnost koliko god je vlada mogla.

ODGOVOR UKRAJINSKOG RADNIČKOG POKRETA

Novi zakon o radu naišao je na široku osudu ukrajinskog radničkog pokreta. Prije krize prouzrokovane pandemijom KOVID-19, došlo je do porasta klasne borbe, posebno zbog štrajkova rudara u regionu Krivbas, kao i zdravstvenih radnika, koji protestvuju zbog liberalizacije svoje profesije.

Međutim, radnički pokret se pokazao nesposobnim da se suprotstavi vladi u toku rata. Ovo je i rezultat autoritarnih mjera koje je iznijela administracija Zelenskog prije i tokom ruske invazije, ali takođe proizilazi iz opšte taktike lidera radničkog pokreta pregovaranja i klasne saradnje sa šefovima i poslodavcima.

I Savez sindikata Ukrajine (FPU), najveći zvanični sindikat u zemlji i ostatak sindikata Ukrajinske vlade iz SSR-a, i Međunarodna konfederacija sindikata povezana sa Konfederacijom slobodnih sindikata Ukrajine (KVFU) kritikovali su zakone, ali nijedna od njih nije predložila nikakve mjere za suprotstavljanje tome. Doživotni šef KVFU Mihailo Volinec je rekao:

„Zakon o radu više neće važiti, kolektivni ugovori će biti ukinuti, a neće funkcionisati ni oni mehanizmi zaštite zaposlenih koji su danas na snazi. Ovo je drsko kršenje međunarodnih normi i standarda u oblasti rada.“

Ali ovo je problem oslanjanja na koncept „međunarodnih normi“. Organizacije koje imaju najveću moć nad Zelenskim su MMF i STO, uz domaće i međunarodne kapitaliste.

Jedini odgovor na ove napade je nezavisna klasna borba – osnivanje partije ukrajinske radničke klase. Volinec je svoju karijeru izgradio kao poslanik partija ukrajinske buržoazije. Nezavisna partija ukrajinske radničke klase mogla bi da bude bedem protiv oštrih reformi rada i mogla bi da dopre do ruske radničke klase, izgrađujući

veze u znak solidarnosti protiv ovog brutalnog rata.

RADNICI PLAĆAJU RAT

Nedjelju dana prije invazije 24. februara došlo je do značajnog egzodusa ukrajinskih bogataša – migracije koju je Zelenski javno branio dok je pokušavao da umanji mogućnost da se invazija zaista dogodi. Borio se protiv Rusiji naklonjenog Medvečuka i glavnog čovjeka Donbasa Rinata Ahmetova. Ali to ne mijenja činjenicu da su bogati kapitalisti ti koji dominiraju ekonomijom Ukrajine; baš kao što Putinova potjera za Hodorkovskim i Berezovskim nije suštinski promijenila činjenicu da tom zemljom takođe dominira bogata kapitalistička oligarhija. Sada, dok većina ukrajinskih superbogataša sjedi u otmjenim evropskim odmaralištima i udobnim londonskim domovima, ukrajinska radnička klasa je primorana da plati rat svojim životima, uništavanjem svojih domova i sve gorim uslovima rada.

„Nacionalno jedinstvo“ koje projektuje administracija Zelenskog je ono što je Trocki opisao kao „jedinstvo između konja i njegovog jahača“. Vladajuća klasa, dok je njihova imovina vrijedna milione dolara pogođena razaranjem rata, u stanju je da sjedi na bezbednoj udaljenosti od sukoba, dok radnička klasa mora da se bori i nastavi da se pojavljuje na poslu dok ruski vazdušni napadi prijete njihovim gradovima. Za nagradu dobiju ono što je ostalo od njihovih radnih prava razbijenih od strane ukrajinskog parlamenta, lojalnog domaćim i stranim kapitalistima.

Reakcionarna ruska invazija, koja je bacila radničku klasu preko granica u paniku, dozvoljava ukrajinskoj vladajućoj klasi da učvrsti svoju vlast nad njima. Neophodan je međunarodni pokret radničke klase, nezavisan od kapitalista, da bi se radnici izdigli iz demoralizacije i da bi se izgradile veze međunarodne solidarnosti protiv ovog sramnog imperijalističkog sukoba i sopstvenih vladajućih klasa, koje nastoje da iz njega uberu sve do poslednjeg novčića.

Marksistička tendencija Ukrajine Tekst je objavljen 04. oktobra 2022.

Parazitsko zemljoposjedništvo i marksistička teorija najma

Zajedno sa bankarima i kapitalistima, stanodavci se posebno preziru. Oni se smatraju pohlepnim špekulantima, vlasnicima koji maksimalno crpe stanarinu, koji u najranijoj prilici podižu kirije i kupe kajmak sa djela viška vrijednosti stvorena od strane radničke klase. Jasno je zašto prezir prema njima raste. Samo u Britaniji, stanarina i troškovi stanovanja čine pola – a nekad i više raspoloživog dohotka radnih ljudi, za koje je to postao nepodnošljiv teret, posebno za one koji žive u glavnom gradu.

Zajedno sa tim, četiri miliona privatnih zakupnih kuća se bore sa vrtoglavom cijenom najama zemlje. “Kuće pod zakupom su potpuni reket”, objašnjava Sebastijan O’Keli iz “Leasehold Knowledge Partnershipa”, “sredstvo pomoću kojeg su graditelji stambenih objekata uspjeli pretvoriti domove običnih ljudi u dugoročna sredstva ulaganja za sumnjive ulagače, često bazirane na offshore-u”. Kako broj beskućnika raste, broj slobodnih imanja je na rekordnom nivou, uglavnom u investicione svrhe. Čak i dijelovi kapitalista cvile zbog prevelikih troškova zakupa koje su primorani da plaćaju za komercijalnu imovinu.

neplaćeni višak rada. Ovo feudalno porijeklo može se uočiti čak i danas, gdje je, prema službenim izvorima, “Kruna krajnji vlasnik cjelokupne zemlje u Engleskoj i Velsu (uključujući ostrva Sili): svi ostali vlasnici imaju posjed u zemlji”. Ovo zemljište je “držano” od strane krune kao slobodno vlasništvo ili zakup, koji prema Zakonu o zemljišnim registracijama iz 2002. “proizlazi iz srednjovjekovnih oblika posjeda”.

FEUDALNA VLASTELA

Izdavanje posjeda i zemljišno vlasništvo sežu u dalju prošlost, prije uspona kapitalizma. U stvari, takva imanja potiču iz feudalizma, gdje je zemlja bila temelj sve ekonomske i političke moći. Mjeru čovjekovog bogatstva određivala je jedna i samo jedna stvar: koliko zemlje posjeduju. Zemlja je bila izvor viška koje je vlastela izvlačila iskorištavanjem rada kmetova, koji je bio neodvojiv od zemlje.

U to vrijeme, plaćanje stanarine u naturi, i višak vrijednosti su bili identični i oblici u kojima se iskazivao

Veliki britanski zemljoposjednici danas potiču iz starih aristokratskih porodica prošlosti; među njima su 10. vojvoda od Baklua, 12. vojvoda od Kvinsberija, vojvoda od Nortamberlenda, vojvoda od Vestminstera i princ od Velsa. Sa četiri velika imanja, vojvoda od Baklua je najveći evropski privatni zemljoposjednik i živi u dvorcu porodice Drumlanrig u Škotskoj. Vojvoda od Vestminstera posjeduje zemljišni portfelj vrijedan 9,52 milijarde funti, a njegova kompanija“Grosvenor Estate“, koja datira iz 1677. samo u Londonu, ubraja dobrostojeće četvrti Belgraviju i Mejfer. To je jedno od šest “velikih imanja” koje posjeduju velike dijelove glavnog grada. Ostali imovinski tajkuni uključuju Dejvida i Sajmona Rubena (vrijedni 14 milijardi funti), koji su prošle godine “zaradili” gotovo milijardu funti [Napomena: 2016., godina prije nego što je ovaj članak napisan], ser Dejvid i ser Frederik Barkli (vrijedan 7,2 milijarde funti), Kristo Viz (vrijedan 4,62 milijarde

funti), Nejtan Kirš (vrijedan 3,97 milijardi funti), barunica Hauard de Volden i porodica (vrijedni 3,73 milijarde funti), Ijan i Ričard Livingston (vrijedni 3,7 milijardi funti), ser Henri Kesvik i porodica (vrijedni 3,26 milijardi funti), Edvard i Sol Zakej (vrijedni 3,25 milijardi funti), Mark Pirs i porodica (vrijedni 3,14 milijardi funti), Semjuel Tak Li i porodica (vrijedni 2,73 milijarde funti). Popis milijardera se nastavlja.

Ovi zemljoposjednički paraziti također prikupljaju ogromne subvencije. Zapravo, Greenpeace je potvrdio da je šesnaest pripadnika britanske aristokratije je uključeno u listu top 100 onih koji trenutno primaju subvencije EU, 7,1 milion funti podijeljeno je samo između njih prošle godine. [Napomena: članak je napisan prije finalizacije sporazuma o Brexitu].

Ova privilegovana klasa zemljoposjednika je nastala stapanjem stare aristokratije i novo-obogaćene buržoazije. Zemljišni posjed u Britaniji vuče korijene iz normanskog osvajanja, ali je kasnije pojačan sa zagrađivanjem i uništenjem zemlje, a s njim i uništenjem seljaštva. Drugim riječima, današnji monopol u vlasništvu nad zemljom izvorno je bio proizvod osvajanja, nasilja i pljačke, čime je običan narod lišen svojih veza s tlom. Mali posjednici zemlje svedeni su na nadničare i najamnike, što je bio bitan uslov za razvoj kapitalizma.

Prema popularnoj rimi iz 17. vijeka:

“Zakon zatvara muškarca ili ženu

Ko ukrade gusku od zajedničkog dobra;

Ali ostavlja većeg zlikovca na slobodi

Ko ukrade zajedničko dobro od guske.”

Zemljišni posjed je odigrao veoma bitnu ulogu u nastanku kapitalizma. Iako feudalan u svom začetku, transformisan je djelovanjem kapitala, gdje je najam u naturi pretvorena u novčani najam, genezu kapitalističke zemljišnog najma. “Transformacija najma u naturi u novčaninajam”, piše Marks,“koja se najprije događa sporadično, a zatim u više-manje nacionalnim razmjerama, pretpostavlja već značajniji razvoj trgovine, urbane industrije, robne proizvodnje uopšteno i stoga novčanog prometa.” (Kapital. Tom3, str.933).

Ovo je dio cjelokupnog procesa kojeg Marks opisuje kao „primitivnu akumulaciju“ koja je uništila stare odnose, stvarajući proletarijat bez vlasništva s jedne strane i koncentraciju velikih posjeda s druge strane. Ti posjedi su davani u zakup zemljoradnicima zakupcima i predstavljali su osnovu za kapitalističku poljoprivredu i agrarnu revoluciju 18. vijeka, što je zauzvrat osiguravalo hranu rastućem gradskom stanovništvu.

Sa razvojem industrije i porastom gradskog stanovništva, kapitalistička poljoprivreda morala je da poveća proizvodnju sa sve manjom radnom snagom poljoprivrednih radnika. To je uspjelo uvođenjem novih tehnika za povećanje produktivnosti rada, proizvodeći više sa sve manje i manje ‘ruku’. Bez ovog rastućeg poljoprivrednog viška ne bi moglo biti podjele rada, rasta industrije ili društvenog bogatstva. Bez toga ne bi bilo industrijske revolucije.

Kako Marks objašnjava, “nigdje u svijetu kapitalistička proizvodnja, od Henrija VII, nije se tako nemilosrdno bavila tradicionalnim odnosima poljoprivrede, prilagođavajući i podređujući uslove vlastitim zahtjevima.” (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str.237).

Ali ovo je imalo svoju cijenu. Kao što je Marks napisao: “Ako novac... ‘dođe na svijet s urođenom krvavom mrljom na jednom obrazu’, kapital dođe krvav i prljav od glave do pete.”

ZEMLJIŠTE = NOVAC

Danas se vlasništvo nad zemljom čuva kao strogo čuvana tajna. Zemljišni registri Ujedinjenog Kraljevstva stvoreni su i dizajnirani da prikriju vlasništvo, a ne da ga otkriju. “Međutim, ono što znamo jeste da aristokratija i kraljevska porodica još uvijek igraju važnu ulogu u vlasništvu nad našom zemljom. Više od trećine zemlje još uvijek je u rukama aristokrata i tradicionalnih zemljoposjednika”, objasnio je nedavno časopis Country Life.Oni otkrivaju da oko 36.000 ljudi, 0,6 posto stanovništva, posjeduje više od polovine ruralnog zemljišta u Engleskoj i u Velsu. U Škotskoj je vlasništvo nad zemljom još ekstremnije. Zapravo, Škotska ima najviše nejednakosti u vlasništvu nad zemljom u Zapadnoj Evropi, sa samo 432 moćna zemljoposjednika koji posjeduju 50 posto zemlje, rezervisano uglavnom za takve svjetovne aktivnosti kao što su lov na ptice i jelene.

Iznajmljivanje zemljišta je veliki posao, kao što

pokazuju brojke iznad. Klasa zemljoposjednika dio je vladajuće klase, koja uživa i živi od zemlje na račun tuđeg rada. Kapitalističko zemljišno vlasništvo izvor je ogromnog bogatstva, ne samo kroz svoj monopol, napuhane vrijednosti i sredstva špekulacije. Na primjer, Emperor Group je razmijenila ugovore o kupovini nekretnine u ulici Vordor u Londonu za 260 milijuna funti, što odražava kapitalnu vrijednost od 2896 funti po 10 cm kvadratnih. Takvi primjeri astronomskih cijena nekretnina mogli bi se ponoviti mnogo puta.

Istorijski gledano, prije uspona kapitalizma, prihod od zemljišne imovine smatran je respektabilnim prihodom, dok se kamatonosni kapital povezivao s lihvarstvom i na njega se gledalo vrlo omraženo, osobito od strane crkve. Međutim, s pojavom kapitalističkog načina proizvodnje i borbom između aristokratije i rastuće buržoazije, najam se smatrao nezarađenim dohotkom koji pripada parazitskoj i besposlenoj klasi zemljoposjednika.

Borbeni poklič rastuće buržoazije protiv stare aristokracije preuzeli su Dejvid Rikardo i Adam Smit, vođe klasičnih ekonomista, u svojoj teoriji najma. Tražili su ukidanje Zakona o žitu (uvedenih 1815.), koji bi kompromitovali položaj zemljoposjednika, poboljšali slobodnu trgovinu i potpomogli industrijalcima. Ukidanje Zakona o Kukuruzu značilo bi jeftiniju hranu, što bi im omogućilo smanjenje plata i tako učinkovitije konkurisanje na svjetskom tržištu. “Interes najmodavca uvijek je suprotan interesu potrošača i proizvođača”, izjavio je njihov prvak Ricardo.

Buržoaski ekonomisti propovijedali su načela laissez fairea (ostavi da radi), gdje bi svako trebao biti slobodan slijediti svoj vlastiti interes. Ipak, zemljoposjednici su vodili pozadinsku bitku kako bi zaštitili svoje izvore prihoda. U to vrijeme, oni su dominirali u Domu komuna i u Domu lordova. U ovoj ogorčenoj borbi između ova dva dijela vladajuće klase, parlament kojim dominiraju zemljoposjednici, iz osvete, uzvratio je udarac povezujući se sa zahtjevima radničke klase za kraćim radnim vremenom i boljim radnim uslovima da donesu „Fabričke zakone“ koji su postavljali ograničenja na sate rada. To je industrijalce pogodilo tamo gdje ih je najviše boljelo – po njihovim džepovima. Vodili su sistematski gerilski rat protiv ovih zakona, koje su na kraju morali nevoljno prihvatiti. Na kraju je ipak pobijedila bogatija industrijska buržoazija. Zakone o žitu je poništila torijevska vlada pod Pilom uz podršku Viga (liberala).

Spajanjem zemljišnih, trgovačkih i industrijskih interesa, kroz međubračne i poslovne odnose, kapitalistički odnosi počeli su dominirati poljoprivredom. Kao rezultat toga, bogati kapitalist ili financijer često je skupljao najam kao i pripadnik aristokratije ili njeni agenti. Sada je najam kao nezarađeni prihod postao “respektabilan”. I zemljoposjednik i kapitalista, čiji su se interesi sada spojili, našli su zajedničkog neprijatelja u sve većem protivljenju radničke klase, koja je bila stisnuta na oba kraja, zbog niskih plata i visokih najam.

ŠTA JE NAJAM?

Marks je, u svojoj analizi kapitalističkog načina proizvodnje, bio primoran da prihvati greške klasičnih ekonomista, uključujući njihovo zbrkano izlaganje najma i njihov neuspjeh da prepoznaju apsolutni najam. Marks je proveo dosta vremena analizirajući tu temu, uglavnom zato što je bila tako centralna za buržoaske ekonomiste tog vremena. Tako je potrošio 200 stranica na tu temu u trećem tomu Kapitala i pozamašnom djelu drugog toma Teorije viška vrijednosti. U ovim djelima on daje stotine primera da ilustruje svoje brojne stavove i izazove svoje protivnike. Njegov doprinos otkriva pedantan pristup temi.

Marks ga je ipak smatrao sekundarnim u odnosu na glavno pitanje, a to je kako je višak vrijednosti, koji je proizvela radnička klasa, otiman i dijeljen među različitim granama vladajuće klase, a ne kao ključnim pitanjem kako višak vrijednosti nastaje u prvo mjesto. “Okolnosti pod kojima kapitalist zauzvrat mora dio viška rada ili viška vrijednosti koji je oteo, podijeliti s trećom, neradnom osobom, tek su od sekundarnog značaja”, objasnio je Marks. “Također je činjenica proizvodnje da, nakon što se oduzme dio vrijednosti koji je jednak stalnom kapitalu, cijeli višak vrijednosti prelazi ravno iz ruku radnika u ruke kapitalista, osim dijela vrijednosti proizvoda koji se isplaćuje kao plata. Kapitalist se suočava s radnikom kao izravnim vlasnikom cjelokupnog viška vrijednosti, na koji god

način bi ga kasnije dijelio s kapitalistom koji daje zajam, zemljoposjednikom itd. (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str. 152).

Marks takođe ističe na drugom mjestu u Kapitalu: “Analiza zemljišne imovine u njenim različitim povijesnim oblicima se nalazi izvan dosega ovog rada. Nas zanima to samo toliko što dio viška vrijednosti koji kapital proizvodi pada na udio zemljoposjednika”. (Kapital, tom 3, str.751) On također dodaje: “Bez toga, naša analiza kapitala ne bi bila potpuna.” ( str.752)

Da bi dovršio svoju analizu kapitalističke proizvodnje, Marks se upustio u svoju teoriju najma. Za početak, Marks je morao objasniti pojam zemljišnog najma i odakle ona dolazi. Dok se u industriji svi čimbenici proizvodnje – strojevi, sirovine, radna snaga – mogu proizvoditi i reprodukovati, u poljoprivredi je osnovni materijal, zemljište, ograničen u količini. Stoga je zemljište prirodan monopol. U vlasništvu klase zemljoposjednika, pod kapitalizmom ova klasa prima najam od onih koji žele zakupiti zemlju, za određeni iznos i određeno vrijeme. Pristup zemljištu je zabranjen dok se ne plati najam i stanodavac ostvari svoje pravo vlasništva. Zemljište je dakle i vlasnički monopol. Danak za njegovo korištenje naziva se zemljišninajam.

“SIBARITSKA IZRASLINA”, PARAZIT KAPITALISTIČKE PROIZVODNJE

Jasno je da su takvi prihodi nezarađeni prihodi jer stanodavac ne radi na tome da ih ostvari. On prima zakupninu samo zato što je monopolski vlasnik zemlje i daje svoju dozvolu da je neko drugi koristi. Marks zaključuje da plaćanje koje stanodavac prima ne može doćinigdjedrugdje osim iz proizvoda neplaćenog rada, odnosno viška vrijednosti. Naravno, gdje bi još ovi paraziti dobili svoj dio ako ne preko leđa radničke klase?

Iako ne moraju nužno zaprljati ruke u izravnom izrabljivanju radnika, kao što to rade industrijalci, oni ništa ne doprinose društvu i žive na naš račun. Taj nezarađeni prihod nije direktan, već indirektan, preko treće strane. Vlasnik zemlje daje u zakup svoju zemlju kapitalisti, koji obrađuje zemlju koristeći najamni rad. Zaposleni najamni radnici svojim neplaćenim radom proizvode višak vrijednosti, koji zauzvrat pronalazi put u džepove kapitalističkog investitora. Ali kapitalist je prisiljen dijeliti taj višak vrijednosti sa zemljoposjednikom u obliku zemljišnog najma. Jasno

je da najam može proizaći samo iz viška vrijednosti koju stvara radnička klasa. Kako Marks objašnjava: „Kapitalista koji proizvodi višak vrijednosti – tj. koji izvlači neplaćeni rad izravno od radnika i fiksira ga u robu, doista je prvi prisvajač, ali nije nipošto krajnji vlasnik ovog viška vrijednosti. On ga mora dijeliti s kapitalistima, sa zemljoposjednicima itd., koji ispunjavaju druge funkcije u sistemu društvene proizvodnje. Višak vrijednosti se, dakle, dijeli na različite dijelove. Njegovi fragmenti dospiju u ruke različitih osoba, i poprimaju različite oblike, neovisne o drugima, kao što su profit, kamate, profit trgovca, najamitd.” (Kapital, tom 1, str. 576)

Opet:

„Kapitalista je izravni izrabljivač radnika, ne samo izravni prisvajač, već i izravni tvorac viška rada. Ali budući da se (za industrijskog kapitalistu) to može dešavati samo kroz i u procesu proizvodnje, on je i sam funkcioner te proizvodnje, njezin upravljač. Vlasnik, s druge strane, ima pravo – preko zemljišne imovine (do apsolutnog najma) i zbog fizičkih razlika različitih vrsta zemljišta (diferencijalni najam) – koje mu omogućuje da dio ovog viška rada ili višak vrijednosti prisvoji, čijem usmjeravanju i stvaranju on ništa ne pridonosi. Tamo gdje postoji sukob, kapitalist ga, dakle, promatra kao puku superfetaciju, sibaritska izraslina, parazit kapitalističke proizvodnje, uš koja sjedi na njemu.” (Teorije viška vrijednosti, tom 2, str.328)

Tako je za Marksa, višak vrijednosti, koji proizvodi radnička klasa, podijeljen je između različitih dijelova vladajuće klase u obliku “najam, kamata i dobiti”, kapitalističko Sveto Trojstvo, gdje se najam plaća posjedniku, kamata lihvaru i profit industrijskom kapitalisti. Kao uzrok toga, borba oko viška vrijednosti nije samo borba između kapitalista i radnika, budući da se kapitalista također mora boriti sa zemljoposjednikom i lihvarom, koji svi pokušavaju zgrabiti sto veći dio na račun svih ostalih.

Analizirajući najamninu, Marks je također napravio razliku između onoga što je nazvao diferencijalnim najmom i apsolutnim najmom.

APSOLUTNI I DIFERENCIJALNI NAJAM

U industriji ogroman profit ostvaruju one kompanije koje imaju veću produktivnost od prosjeka. Oni proizvode robu iznad prosječnog društveno potrebnog

radnog vremena. U poljoprivredi to takođe može biti slučaj, kada je produktivnost nekog zemljišta plodnija i produktivnija od drugih, a neka pristupačnija od drugih, što omogućuje velike profite i za takva zemljišta se može tražiti veći najam od manje povoljnih ili manje produktivnih zemljišta. Plaćanje za ove prednosti naziva se diferencijalna najam. Ricardo je pogrešno smatrao da je to jedini oblik najma. Ali Marks objašnjava da stanodavac prima i osnovnu minimalnu najamninu koja se mora platiti za svo zemljište, pa i za najgoru vrstu. To se zove apsolutna najam.

U tom slučaju proizvodi uzgojeni u ovim nepovoljnim uvjetima će i dalje dobiti prosječnu stopu profita. Kako to? Jasno je da zemljište, ako se želi koristiti, mora biti u stanju proizvesti višak od kojeg zemljoposjednik može ubirati najam. Stoga, čak i kapital uložen u najgoru zemlju mora donijeti prosječnu stopu profita, inače u kapitalizmu ne bi bilo nikakvog ekonomskog razloga da se ona obrađuje. Prihod koji će zemljoposjednik dobiti će zavisiti na kraju o potražnji i ponudi za zemljištem. Čak i na najgorem zemljištu će primati apsolutni najam – ali ništa više. Takav najam proizilazi iz monopola u vlasništvu nad zemljom i postojaće sve dok postoji privatno vlasništvo.

Naravno, zemljišni najam ne ‘proizvodi’ zemljište. Komad pustoši ne “proizvodi” ništa – niti atom najma. Ova najam može biti samo proizvod radne snage koja se bavi poljoprivredom, odnosno radnika na zemljištu. Ona se plaća iz viška vrijednosti koji stvaraju. Ali je posebne vrste, ne podliježe izjednačavanju profita, kako ćemo kasnije objasniti.

Kao što je objašnjeno, diferencijalni najam je najam koji se plaća za prednosti koje proizlaze iz veće produktivnosti zemljišta. Neki dijelovi zemlje su bolje smješteni od drugih, koji mogu biti izoliraniji ili nepristupačni. Ostala područja imaju različitu plodnost, tako da na bogatijim tlom ista investicija može dati bolje rezultate. Neka zemlja posjeduje veće prirodne resurse, kao što su pristup vodi, šumama, kamenolomima ili rudnicima ugljena. Opet, zemljište koje se nalazi u blizini tržišta štedi troškove, kao što je transport, što smanjuje opšte troškove proizvodnje. Poljoprivredni proizvodi sa ovih prostora stoga se prodaju po cijenama iznad cijene proizvodnje. Ali ta viša cijena završava u džepu najmodavca u obliku diferencijalnognajma, koja proizlazi iz monopola u korištenju zemljišta. Kapitalistički investitor će naravno i dalje primati prosječnu stopu profita, ali razlika će ići najmodavcu.

Gdje god postoji privatni monopol nad zemljom, postojat će i prilike za reketirajuće zemljoposjednike da brzo zarade.

Međutim, ako poljoprivredne cijene padnu ispod određenog nivoa, zemljište će postati neisplativo. U tom trenutku se prestaje sa iznajmljivanjem. Zemljište prestaje da se obrađuje, sve dok cijene ponovno ne porastu.

U svojoj analizi Marks se pita što se krije iza podjele viška vrijednosti koji se dijeli između različitih grana industrije i između različitih vrsta kapitala?

Prije nego što Marks može odgovoriti na ovo pitanje u trećem dijelu Kapitala, najprije mora objasniti formiranje opšte stope profita. To je usko povezano sa stopom viška vrijednosti, odnosno stepenom eksploatacije. Naravno, kapitalisti i njihovi apologeti ne priznaju “višak vrijednosti” – koji uključuje svu novu vrijednost koju su radnici stvorili a prisvojili izrabljivači – i izbjegavaju ovaj neugodan izraz, jer on samo služi za otkrivanje temeljne stvarnosti kapitalističke eksploatacije. Umjesto toga govore o prihvatljivijem pojmu ‘profit’, koji im je jako drag. Uostalom, to je razlog njihovog postojanja i pokretačka snaga njihova sistema. Njih ne zanima razmjer između viška koji proizvode i iznosa koje isplaćuju, tj. stope viška vrijednosti, već su duboko zabrinuti za razmjer između viška kojeg dobiju i ukupnog kapitala koji zapošljavaju. Ovo je stopa profita.

STOPA PROFITA I STOPA VIŠKA VRIJEDNOSTI

Ova stopa profita može se definisati kao odnos viška vrijednosti (s) prema ukupnom kapitalu, koji se sastoji od stalnog kapitala (c) i promjenljivog kapitala (v). Ukratko, stopa profita = s/(c+v).Za našeg gospodina Lovaroša, kapitalistu, ono što on troši na plate (promjenljivi kapital) i ono što troši na sirovine i mašine (stalni kapital) su jednostavno troškovi proizvodnje, a višak koji dobije iznad ovih troškova je njegov profit. Za kapitaliste nije komplikovanije od toga.

Ali različiti faktori određuju stopu profita, a ne samo stopu viška vrijednosti.Na primjer, kapitalista ulaže 100.000£, od čega se 90.000£ troši na sirovine itd., a 10.000£ na plate.Međutim, ako se stopa viška vrijednosti poveća na 150 posto, profit raste u skladu s tim na 15.000 funti.Stopa profita će biti 10 posto

kada je stopa viška vrijednosti 100 posto i 15 posto kada je 150 posto.Ovo se zasniva na jednom ciklusu proizvodnje.Ali ako se obrt kapitala poveća tako da se dva ciklusa završe u isto vrijeme kao i ranije, tada će (pod pretpostavkom 100 posto stope viška vrijednosti) kapitalista dobiti profit od 10.000 funti dva puta i stoga ostvariti profit od 20.000 funti na njegov kapital od 100.000 funti, što je stopa profita od 20 posto. Ovo povećanjeprometa je udvostručilo njegovu stopu profita.

Drugi faktor može imati važan uticaj na stopu profita, a to je odnos između varijabilnog i stalnog kapitala. Držeći se stope viška vrijednosti od 100 posto, sa jednim obrtom, kapitalista umjesto toga ulaže samo 70.000£ u sirovine itd., i 30.000£ u plate.Sa stopom viška vrijednosti od 100 posto, višak će biti jednak plati od 30.000£, a kapitalista će zaraditi 30.000£ na ulaganju od 100.000£, što je stopa profita od 30%.Ovaj odnos između varijabilnog i stalnog kapitala naziva se organski sastav kapitala.

Kroz konkurenciju, kapitalista pokušava da potkopa svoje rivale i poveća svoj udio na tržištu.Stoga uvodi nove tehnike i mašineriju koja štedi radnu snagu, što smanjuje njegove troškove i omogućava mu da proizvodi po nižem radnom vremenu po proizvodu

u odnosu na društveno prosječno radno vrijeme koje određuje tržišnu cijenu. On dakle ubire superprofit. Ali to traje samo dok njegovi konkurenti ne pođu za tim i ulože u nove tehnike, poništavajući staru prednost.Kako se uvodi naprednija tehnologija, više se ulaže u stalni kapital (mašine, itd.) u odnosu na varijabilni kapital (plate), što za posljedicu ima višu organsku strukturu kapitala. Ovo stvara tendenciju opadanja stope profita, iako postoje kompenzacijski faktori koji takođe utiču na ovaj proces.Dok profitna stopa ima tendenciju pada, ukupan iznos profita ne mora nužno da opada jer se ukupan kapital vjerovatno povećava.

Jasno je da se u različitim industrijama prosječan organski sastav uveliko razlikuje iz tehničkih razloga, pri čemu su neke industrije radno intenzivnije od drugih. Plate mogu činiti veliki dio ukupnih troškova, kao na primjer u rudarenju sirovina iz zemlje.Da li to znači da je stopa profita u radno intenzivnim industrijama izuzetno visoka u odnosu na ostale? U praksi to nije slučaj. Ali zašto?

Razlog ovakvog stanja su snažne tendencije koje dovode do izjednačavanja profitne stope.Dok različite industrije mogu privremeno stvoriti visoku stopu profita u odnosu na ostale, to ne može biti dugotrajno. Kapitalisti koji ulažu svoj novac nastoje da maksimiziraju svoje povrate. Ako bi industrija A zarađivala manje od industrije B, onda bi kapitalisti u A uzeli svoj novac i uložili ga u B. Ali šta bi se onda dogodilo?Više robe bi se proizvodilo u B, a manje u A, stvarajući prekomjernu proizvodnju u jednoj oblasti i nedovoljnu proizvodnju u drugoj. Na jednom mjestu bi došlo do prezasićenja, a na drugom do oskudice, što bi uzrokovalo pad cijena proizvoda tamo gdje je prezasićenost i povećanje cijena tamo gdje je oskudica. Kad se kapital kreće iz jedne industrije u drugu u potrazi za većim profitom, to mijenja stopu profita između dvije industrije, što na kraju dovodi do izjednačavanja stope profita. Ova tendencija djeluje u kapitalističkoj proizvodnji, u svim industrijama

Ova tendencija da se kapital distribuira između različitih grana industrije rezultira time da sva ulaganja ostvaruju jednaku stopu profita, odnosno prosječnu stopu profita. To je zbog konkurencije između kapitala i efekata ponude i potražnje na cijene.Marks dakle objašnjava da u razvijenoj kapitalističkoj ekonomiji ne prisvaja svaki kapital višak vrijednosti koji proizvodi njegova „vlastita“ radna snaga, već prisvaja dio ukupnog društvenog viška vrijednosti prema proporciji

ukupnog kapitala koji predstavlja.Dakle, roba se ne prodaje nužno po svojoj vrijednosti, već po cijeni koja je jednaka njenom trošku plus prosječna stopa profita. Marks to naziva cijenom proizvodnje.Tako se prodajna cijena robe može predstaviti kao c + v + p, gdje je p prosječna stopa profita.

Prema tome, kako robe teže razmjeni po svojoj cijeni proizvodnje, svaki kapital bi dobio dio ukupnog viška vrijednosti jednak utrošenom kapitalu (konstantnom i varijabilnom) bez obzira na njihove proporcije (organski sastav kapitala).Zbir cijena proizvodnje uvijek je jednak zbiru vrijednosti. Ne stvara se niti uništava dodatni višak vrijednosti.

„Ali ovaj proces se odvija iza njegovih leđa (iza leđa kapitaliste). On to ne vidi, ne razumije, a zapravo ga i ne zanima”, objasnio je Marks. („Kapital“, tom 3, str.268)

Ovaj zaključak daroba teži razmjeni po svojoj cijeni proizvodnje može izgledati kao da je u suprotnosti s teorijom vrijednosti, gdje nam je rečeno da je vrijednost robe određena društveno-neophodnim radnim vremenom uključenim u njenu proizvodnju.Ovo je osnova teorije vrijednosti. Ali nema kontradikcije. Marksistička teorija nikada nije rekla da se roba uvijek razmjenjuje po svojoj vrijednosti. Objašnjava da samo kroz fluktuacije cijene iznad i ispod vrijednosti robe, ona teži razmjeni po svojoj vrijednosti.Ovo se uglavnom odnosi na jednostavnu robnu proizvodnju, ali ovaj zakon treba modifikovati kako bi se uskladio sa realnošću potpuno razvijene kapitalističke proizvodnje. Takav razvoj ne negira teoriju vrijednosti, već je nadograđuje, otkrivajući da u potpuno razvijenom kapitalizmu roba teži razmjeni po svojim cijenama proizvodnje.

Čitav Marksov Kapital je pokušaj da se kapitalizam svede na njegove osnove kako bi se razotkrili glavni zakoni koji upravljaju sistemom.„U teoriji, pretpostavljamo da se zakoni kapitalističkog načina proizvodnje razvijaju u svom čistom obliku. U stvarnosti, to je samo približno tako...“, objasnio je Marks („Kapital“, tom 3, str. 275). Kapitalistički način proizvodnje prikazan u „Kapitalu“ ne postoji u stvarnom svijetu, jer je apstrakcija, koja nam omogućuje da jasnije vidimo stvarne procese. Sve sekundarne karakteristike su uklonjene ili zanemarene. One su manje važne. Međutim, kada primjenjujemo opšte zakone na stvarni svijet, moramo ih modifikovati u skladu s realnim okolnostima. Ovo je jedini način da

se razvije naučno razumijevanje.

Pojava monopolističkog kapitalizma, na primjer, modifikuje i kvari zakone kapitalizma izvlačeći monopolski profit, odnosno profit iznad prosječne stope profita, na račun društva, iz opšteg fonda viška vrijednosti.Dok monopoli izvlače višak profita, ovo je samo pitanje distribucije. Ne dodaju ništa dodatno. Udio profita ograničen je ukupnim iznosom viška vrijednosti proizvedenog u društvu, koji se u konačnoj analizi proizvodi brojem sati rada produktivnih radnika, odnosno ukupnom količinom utrošenog rada. Čim imate ukupnu masu viška vrijednosti ili ukupnu masu profita, jedini način na koji se monopolski profit može dobiti je jednostavno prenošenjem viška vrijednosti iz drugih grana proizvodnje, odnosno preraspodjelom u procesu cirkulacije. Porast monopolskog profita znači i odgovarajući pad profitne stope ostalih sektora privrede.Prema tome, zbir cijena proizvodnje mora biti jednak zbiru vrijednosti. „Zbir profita za sve različite sfere proizvodnje prema tome mora biti jednak zbiru viška vrijednosti, a zbir cijena proizvodnje za ukupni društveni proizvod mora biti jednak zbiru njegovih vrijednosti“, objašnjava Marks („Kapital“, tom 3, str.273).

STAMBENA KRIZA

U Kapitalu, Marks se bavi zemljišnom rentom, koja je dio viška vrijednosti stvorenog u kapitalističkoj poljoprivredi. Ovo nije potpuno isto kao i kirija koja se obično koristi za plaćanje stanovanja. Ovo je uveliko plaćanje za dio upotrebne vrijednosti neke robe, odnosno kuće. Ali sa hroničnim nedostatkom stambenog prostora, stanodavci mogu da naplate previsoku kiriju za svoje privatne stanove. Pored toga, zakupnine za gradske stambene jedinice tokom godina su višestruko pokrile troškove prvobitne kuće i jednostavno se plaćaju da bi se pokrile tekuće iznuđivačke kamate na kredite banaka i građevinskih društava koja su se koristila za izgradnju kuća.

Evo gdje lihvari uzimaju “dio kolača” od radničke kirije. Kuća u kojoj stanujem izgrađena je 1929. godine, vjerovatno za nekoliko stotina funti rada i materijala. Ovaj iznos je tokom godina višestruko otplaćivan zakupninom. U mojoj staroj kartici za iznajmljivanje, koja je kasnije ukinuta, nekad je stajala detaljna analiza svake funte plaćene stanarine. Sjećam se da je pisalo da je skoro 90 posto moje stanarine otišlo na “kamate”, odnosno lihvare.

Stalni rast zemljišne rente dovodi do stalnog rasta cijene zemljišta. Sa oskudicom stambenih objekata u gradovima, špekulanti sa imovinom kupuju imovinu čim ona postane prazna. Ovi špekulanti nisu samo super-bogati pojedinci, već i gigantske korporacije za imovinu koje mogu da prebace milijarde funti u raspoloživoj imovini. Ove nekretnine često ostaju prazne jer hronične nestašica i rastuća potražnja jednostavno povećavaju vrijednost kuća i stanova. To dovodi do toga da obični ljudi dobijaju cenu od takvog stanovanja u našoj takozvanoj „demokratiji posjedovanja imovine“.

Građevinsko zemljište ima znatno veće cijene od poljoprivrednog zemljišta zbog „diferencijalne rente“ koja proizlazi iz njegove lokacije. Lokacije u gradovima ili blizu njih koje su pogodne za stambena naselja, visoke stanove, poslovne i poslovne zgrade, fabrike itd. su ograničene i veoma tražene. Nije ni čudo što su lanci supermarketa i preduzeća napustili glavne ulice i preselili se u vangradske tržne centre, dok je sve veći broj gradskih centara oronuo.

Dakle, kolika je, možemo se zapitati, vrijednost zemljišta? Ako je vrijednost robe definisana količinom društveno potrebnog radnog vremena uključenog u njenu proizvodnju, zemljište mora imati nultu vrijednost jer nije proizvod ljudskog rada.Nema više vrijednosti od vazduha, svjetlosti ili vjetra. Marks daje primjer netaknute šume, u kojoj se nije utrošio nikakav rad. To je dar prirode. Ipak, zemljište, kao što znamo, može privući vrlo visoku cijenu. Prema tome stvari mogu imati cijenu bez ikakve vrijednosti.

“Cijene stvari koje same po sebi nemaju vrijednost –ili nisu proizvod rada, poput zemlje, ili koje se barem ne mogu reprodukovati radom, kao što su antikviteti, umjetnička djela određenih majstora, itd. – mogu biti određene sasvim slučajnim spletom okolnosti.Da bi se stvar prodala, ona jednostavno mora biti sposobna da bude monopolizirana i otuđena”, objasnio je Marks. („Kapital“, tom 3, str.772)

Drugim riječima, tamo gdje nije uspostavljen monopol privatnog vlasništva nad zemljištem, zemljište nema ni “vrijednost” ni cijenu. Monopolsko vlasništvo je ono što sa sobom nosi cijenu, odnosno pravo na prihod. Ovdje imamo posla sa monopolskim cijenama.

“Zemljišna svojina pretpostavlja da određene osobe uživaju monopol raspolaganja određenim dijelovima

svijeta kao isključivim sferama svoje privatne volje uz isključenje svih drugih. Jednom kad ovo važi, razvija se ekonomska vrijednost ovog monopola, odnosno vrednovanje na bazi kapitalističke proizvodnje.” („Kapital“, tom 3, str.753)

Međutim, ukoliko je „društveno neophodno“ radno vrijeme utrošeno na poboljšanje zemljišta – na primjer drenažom, gnojivom, ogradom itd. – onda ono zaista sadrži vrijednost u pravom smislu riječi. To je jedini izuzetak.

CIJENA ZEMLJIŠTA

Dakle, šta određuje cijenu zemljišta? Iako ima nultu vrijednost jer nije proizvod rada, svakako ima cijenu, koja je određena prihodom koji može donijeti godišnje. „Cijena zemlje nije ništa drugo do kapitalizirana i tako anticipirani najam“, objašnjava Marks (Kapital, tom 3, str. 944).Cijena odražava činjenicu da zemljište ima ograničenu ponudu i da određena primarna mjesta mogu biti veoma povoljna za kapitalistu, omogućavajući mu da smanji troškove i potkopa svoje konkurente.

Uzmimo primjer kako se dolazi do cijene zemljišta. Kapitalista koji kupuje vlasništvo nad zemljom, kupuje sredstva da prisvoji određeni iznos viška vrijednosti. Pretpostavimo da je ovaj iznos 500 funti godišnje. Naravno, gdje će uložiti svoj novac zavisi od povrata koji će dobiti. Ovo je, uzgred, način na koji se formira opšta kamatna stopa dok se investitori muče okolo licitirajući za najprofitabilnije prodajne objekte, što dovodi do spuštanja cijena na opšti nivo. Recimo hipotetički da ova prevlađujuća kamatna stopa iznosi 5 posto. Tada investitor može dobiti dodatnih 500 funti godišnje za pozajmljivanje sume od 10.000 funti.

Naravno, on može uložiti svoj novac u zemlju i umjesto toga uzeti dio kirije. Ali on očito neće uložiti 10.000 funti ako želi da vrati samo 250 funti, kada može dobiti povrat od 500 funti ako ih direktno pozajmi ili ostavi u banci. Slično, niko neće pozajmiti novac da dobije 250 funti ako može dobiti 500 funti zakupom zemljišta.

Dakle, ako je kamatna stopa 5 posto, cijena zemljišta sa najmom od 500 funti godišnje će biti 10.000 funti. To znači da investitor sa 10.000 funti može ili posuditi svoj novac i dobiti 500 funti godišnje ili kupiti komad zemlje i takođe dobiti 500 funti godišnje. U ovom slučaju, cijena je jednostavno kapitalizovani najam. Iz toga slijedi da ako kamatna stopa padne, cijena

zemljišta raste.U našem primjeru, ako kamatna stopa padne na 2,5 posto, cijena zemljišta će se udvostručiti na 20.000 funti, jer ne bi bilo razlike između ulaganja u zemlju ili ostavljanja novca u banci – oba plaćaju prihod od 2,5 posto. Prema tome je cijena fiksirana na iznos koji bi donio ekvivalentan prihod ako bi se dao u pozajmicu ili deponovao u banci uz utvrđenu kamatnu stopu.

Dakle, zemljište ima cijenu, koja je često iznuđivačka. Ali ona nema vrijednost jer cijena ne predstavlja nikakav trošak radnog vremena. Zato marksisti cijenu zemlje smatraju fiktivnim kapitalom. To jednostavno omogućava kapitalističkom investitoru da izvuče dio viška vrijednosti od ostatka društva.

Ukorijenjena monopolska priroda vlasništva nad zemljom uvodi sve vrste posebnosti. Na primjer, monopol sprječava slobodno kretanje kapitala iz industrije u poljoprivredu. Dok individualni kapitalisti mogu da iznajmljuju zemlju, oni se ipak suočavaju sa zemljoposjedničkom klasom čiji su ekonomski interesi vezani za iznajmljivanje, što im garantuje stalan prihod. Oni su rentijerska klasa. To je njihova svrha u životu. Iz tog razloga se neće odreći svog monopolskog vlasništva nad zemljom. To onda postaje prepreka kapitalu. Dok je kapital mogao slobodno ući i napustiti svaku sferu industrije, ne može slobodno ući u poljoprivredu.

Tehnički, poljoprivreda je na nižem nivou od industrije, gdje je organski sastav kapitala niži. Tamo gdje je uložen isti iznos kapitala, više se viška vrijednosti proizvodi u poljoprivredi nego u industriji. Kada bi se kapital mogao slobodno kretati između poljoprivrede i industrije, stopa profita bi se izjednačila kroz konkurenciju. Ali to je blokirano monopolskim vlasništvom nad zemljom. Prema tome se poljoprivredni proizvodi prodaju po cijenama iznad cijene proizvodnje. Kako je objašnjeno, dobijeni višak ide u džepove stanodavca u vidu kirije.

Funkcija monopola u kapitalizmu je da spriječi izjednačavanje stope profita ograničavanjem protoka kapitala između različitih sektora privrede. Ovo je u suštini uloga monopolizovane zemljišne imovine. Marks objašnjava ovu kvalitativnu razliku između industrije i poljoprivrede.

„Zašto, za razliku od drugih roba čija je vrijednost iznad cijene koštanja, konkurencija između kapitala ne svodi vrijednost poljoprivrednih proizvoda na njihovu cijenu koštanja“, pita on, „Pitanje već sadrži odgovor.

Jer se, prema pretpostavci, to može dogoditi samo ukoliko je konkurencija između kapitala u stanju da izvrši takvo izjednačavanje, a to se opet može dogoditi samo u onoj mjeri u kojoj su svi uslovi proizvodnje ili direktno stvoreni kapitalom ili jednako elementarno na raspolaganju kao da ih je stvorio. Sa zemljom to nije slučaj, jer zemljišno vlasništvo postoji i kapitalistička proizvodnja počinje svoju karijeru na pretpostavci zemljišne svojine, koja nije njena sopstvena tvorevina, ali koja je već postojala prije nje. Samo postojanje zemljišne imovine stoga daje odgovor na pitanje. Sve što kapital može da uradi jeste da podvrgne poljoprivredu uslovima kapitalističke proizvodnje... Pošto zemljišno vlasništvo postoji, kapital ipak mora prepustiti zemljoposjedniku višak vrijednosti nad cijenom troškova.” („Teorije viška vrijednosti“, tom 2, str.243)

Marks očito nije osjećao empatiju prema industrijalcima, ali još manje prema parazitskim zemljoposjednicima:

„Ovaj najam karakteriše... opipljiva i potpuna pasivnost vlasnika, čija se aktivnost sastoji jednostavno u iskorišćavanju napretka u društvenom razvoju (posebno u slučaju rudnika), čemu on ne doprinosi i u kojem ništa ne rizikuje, za razliku od industrijskog kapitaliste; konačno, rasprostranjenošću monopolske cijene u mnogim slučajevima, a posebno najbesramnijim iskorištavanjem siromaštva (jer je siromaštvo plodonosniji izvor za najam stanova nego što su rudnici Potosija ikada bili za Španiju); ogromna moć koju ovo daje zemljišnom vlasništvu kada se kombinuje zajedno sa industrijskim kapitalom u istim rukama omogućava kapitalu da praktično isključi radnike koji se bore oko nadnica iz same zemlje kao svog staništa. Jedan dio društva ovdje traži danak od drugog za samo pravo na život na zemlji, kao što zemljišno vlasništvo općenito uključuje pravo vlasnika da eksploatišu površinu zemlje, utrobu zemlje, vazduh i time održavanje i razvoj života.” („Kapital“,tom 3, str.908-9)

Višak vrijednosti se ne stvara u prometu ili finansijskim transakcijama, već u proizvodnji. Profit nije ništa drugo do neplaćeni rad radničke klase, koji kapitalisti ekspropriraju, ali kapitalista je primoran da prepusti udio drugim krvopijama – veleposjednicima, finansijerima i lihvarima. Stanodavci jednostavno iskorištavaju svoju monopolsku poziciju da izvuku dio viška vrijednosti koji proizvodi radnička klasa. Oni ne prave tortu, ali ipak uzimaju komadić. Bez sumnje, oni su veoma

zauzeti listanjem papira i telefonskim pozivima, ali ni malo ne doprinose bogatstvu društva.

ZA NACIONALIZACIJU ZEMLJE!

Vremenom je razlika između stanodavca, lihvara i kapitaliste postala zamagljena. Njihoveaktivnosti su se stopile. U poređenju sa prošlošću, kapitalista više ne nadgleda lično proizvodnju, već tu ulogu delegira profesionalnim menadžerima. Jednostavno su postali sakupljači kupona ograničeni na kupovinu dionica bez ikakvog direktnog uključivanja u vođenje posla. Oni stalno traže prečice da zarade novac, što je njihova glavna ambicija.

U svojoj žurbi da zarade novac, oni žele da iskoriste svaku priliku koja im se ukaže. Čim im to odgovara, oni napuštaju svoju ulogu u proizvodnji i postaju obični rentijeri. Oni sve više izbjegavaju ulaganja u industriju i stvarnu proizvodnju i umjesto toga radije ostvaruju profit špekulacijama u „kazino kapitalizmu“. Milijarde se sada ulažu u „derivate“, koji su fiktivni kapital, a ne zasnovan na proizvodnji stvarne vrijednosti. Banke su postale međunarodni monopoli, prevelike da bi propale. Finansijski kapital je postao dominantan i jasan je primjer parazitizma modernog kapitalizma.

Ogromni monopoli opkoljavaju svijet i koriste svoju ekonomsku snagu za izvlačenje monopolskog profita, smanjenje poreza i dogovaranje sa popustljivim vladama. Imaju mnoštvo investicija širom svijetaali posebno u zemljište, imovinu i finansije. U ovom sumraku kapitalističkog sistema, ulaganja u proizvodnu industriju su gotovo presušila, jer se vladajuća klasa upušta u nove načine da zaradi svoj novac, uglavnom putem špekulacija i trgovanja imovinom. U glavnim gradovima svijeta, nekretnine se ne stiču radi korištenja, već isključivo radi špekulativne dobiti. Isto tako pljačkaju državu kroz privatizacije, jednu od najvećih pljački u istoriji. Ove krvopije postale su kolosalni okovi za razvoj proizvodnih snaga. Ove činjenice su dodatna potvrda parazitske i senilne prirode kapitalizma dvadeset prvog vijeka.

Marksova teorija najma i dalje je relevantna, posebno u ovoj epohi krize. Ne suočavamo se sa nedostatkom proizvodnje na kapitalističkoj osnovi, već sa previsokom proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda i roba uopšte. Kapitalistički farmeri su plaćeni da namjerno drže zemlju na pučini kako bi održali visoke cijene. Nema potrebe za glađu u svijetu ako bi se proizvodnja hrane

mogla racionalno organizovati. Rješenje “zemljišnog pitanja” je njegova nacionalizacija, zajedno s bankama i građevinskim firmama. Socijalistička poljoprivreda bila bi dio nacionalnog plana proizvodnje, gdje bi džinovski monopoli bili oduzeti iz ruku klase milijardera i vođeni demokratski u interesu većine. Proizvodnja za potrebe bi stoga zamijenila proizvodnju za profit. Nestao bi najam u svim njenim oblicima, kao i zemljoposjednici i kapitalisti. Posljednje riječi će ipak ići komunisti Džerardu Vinstenli:

„U početku vremena Bog je stvorio zemlju... Na početku nije izgovorena ni jedna riječ da jedna grupa čovječanstva vlada nad drugom, ali sebične mašte su postavile jednog čovjeka da uči i vlada nad drugim... Zemljoposjednici su dobili svoju zemlju ubistvom ili krađom... I time je čovjek doveden u ropstvo, i postao veći rob nego što su mu bile domaće životinje.“

„Zemlju treba saditi, a plodove ubirati i nositi u štale i skladišta uz pomoć svake porodice. A ako bilo koji čovjek ili porodica žele kukuruz ili drugu hranu, mogu otići u skladišta i uzeti ih bez novca. Ako žele konja da jašu, idite ljeti u polje, ili u zajedničku ergelu zimi, i primite ga od čuvara, a kada se vaš put obavi, vratite ga odakle ste ga, bez novca. Ako im je potrebno meso ili bilo koje namirnice, oni mogu otići do stada ovaca, ili stada goveda, i uzeti i ubiti ono što je porodicama potrebno, bez kupoprodaje.“

„Ono što se još čeka od vas da bude učinjeno jeste ovo, da moć bude oduzeta tlačitelju; i da se pobrinete da se slobodno posjedovanje zemlje i sloboda predaju u ruke potlačenih pučana Engleske.”

Rob Sjuel

stA JE TO SOLIDARNuA DONACIJA

Crveni principijelno odbijaju traženje finansijske podrške od raznih fondacija i krupnih donatora. Odgovorni smo samo našim pristalicama i radničkoj klasi. Solidarna donacija, koja je istaknuta na naslovnoj strani svakog broja, predstavlja poziv na materijalnu podršku realizaciji naših ideja.

Iako svi članovi Crvenih trenutno rade volonterski, postoje stalni troškovi štampe i distribucije časopisa, kao i organizovanja brojnih aktivnosti usmerenih na podržavanje radničkog pokreta i izgradnju snaga komunizma. Ponuđeni iznos solidarne donacije je u vezi sa tim stalnim troškovima. Ukoliko odlučite da nas podržite kupovinom časopisa “Crvena kritika”, solidarnu donaciju možete predati distributeru časopisa, koji taj novac stavlja na raspolaganje blagajniku organizacije.

Hvala vam što nas pratite Redakcija časopisa

Kažu da napad je najbolja odbrana. Kapitalizam je diskreditovan, sa svim svojim institucijama. On više ništa ne može ponuditi radničkoj klasi i omladini. Svi već osećaju da je bolje društvo moguće i neophodno. Sada je samo potrebno izboriti se za njega. Za to je potrebna organizacija sa jasno definisanim političkim principima i marksističkim programom korenitog društvenog preobražaja u interesu radne većine.

Došlo je vreme da komunisti ponovo preuzmu inicijativu i da nastupaju otvoreno, sa ubeđenjem i bez straha. Istorijska prekretnica na kojoj se nalazimo zahteva masovnu akciju i doprinos najvećeg mogućeg broja radnih ljudi.

Zato nemojte sediti kod kuće, ljuti na televizor i novine, gubeći nadu i odajući se pesimizmu - pristupite Crvenima i borbi za komunističku budućnost.

MozETE SE UKLJucITI U NAs RAD NA SLEDEcE NAcINE:

Kontaktirajte nas i uključite se u rad nekog od naših lokalnih ogranka.

Ukoliko u Vašoj sredini još uvek nemamo ogranak, zašto ne bi zajedno organizovali tribinu ili marksističku diskusionu grupu, kao prvi korak ka formiranje organizacije? Za više informacija o načinima zajedničkog rada nam pošaljite mejl ili se javite na neki od naših telefona.

Odštampajte ili šerujete naše tekstove, podižite nivo svog političkog znanja i pomozite da se za nas i naše ideje pročuje.

Pomozite nam sa prevođenjem. Uvek nam treba pomoć pri prevođenju sa engleskog i drugih stranih jezika. Kontaktirajte nas da se dogovorimo oko članka sa kojima biste nam mogli pomoći.

Pošaljite nam tekst o situaciji u Vašoj sredini, gorućim pitanjima, dešavanjima, štrajkovima itd. Pomozimo jednim drugima da probijemo medijsku blokadu i doprinesemo povezavanju srodnih borbi i širenju solidarnosti. Tekstove možemo, nakon diskusije sa Vama, objaviti na našem portalu.

Pomozite izgradnju revolucionarne radnicke partije.

Pristupite Crvenima!

Ukoliko čitata časopis Crvena kritika a živite u mestu gde nema članova niti simpatizera organizacijekoji bi mogli da vama ili vačim poznancima dostave časopis, a hteli biste da pomognete rad na distribuciji časopisa, pozivamo vas da nas kontaktirate. Redakcija časopisa