164
RAT U BOSANSKOJ POSAVINI 1992.
publike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod. 6. Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biće uređeni u zajedničkom ustavu, uz korišćenje evropskih standarda. 7. Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i historijski osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcionisanja saveznih odnosno zajedničkih organa: monetarnog sistema, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i spoljnih poslova. 8. Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslovenska zajednica ona koja obuhvata svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituišu takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.168
O tom „Historijskom sporazumu“, jedan od sudionika, prof. Muhamed Filipović - piše: Pregovori su vođeni na inicijativu Adila Zulfikarpašića i moju. U njima smo učestvovali, s muslimanske strane, nas dvojica, a sa srpske strane pokojni Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik. Pregovori su započeli uz punu saglasnost Alije Izetbegovića, koji nam je dao plan da pregovaramo u ime Muslimana, jer mi nismo željeli da pregovaramo bez njegovog mandata, a srpske predstavnike je ovlastio Radovan Karadžić, koji je i sam učestvovao u prvom razgovoru prilikom otpočinjanja pregovora. Inicijativa za pregovore nastala je zbog očitog i stalnog pogoršavanja stanja u zemlji i napetih odnosa između nacionalnih stranaka, od kojih su se neke već uveliko vojno organizirale i naoružavale i ušle u sistem vojnih i policijskih organizacija susjednih država (Jugoslavije i Hrvatske), dok su Muslimani bili bez ikakve podrške sa strane, bez oružja i između čekića i nakovlja, tj. hrvatskih i srpskih želja za prisvajanjem naših teritorija i priključenjem matičnim državama. U razgovoru s Izetbegovićem smo ukazali na sve te okolnosti i krajnje zabrinjavajući tok stvari i zatražili od njega da pregovara sa Srbima, s kojima je njegova stranka bila u savezu i vladala zemljom, a s kojima je bilo najviše napetosti u odnosima. On je rekao da se slaže s nama u analizi i ocjeni da je krajnje vrijeme da se pregovara, ali da njemu Srbi više ne vjeruju, te je nas dvojicu zamolio da pregovaramo u ime Muslimana. Znajući Izetbegovićevu kolebljivost i sklonost da demantira i sebe, a kamoli nas, ja sam kazao da mi trebamo njegovu javnu izjavu da odobrava pregovore i podržava naš pregovarački plan. Mislio sam, naivno, da će to biti dovoljno da se izbjegnu moguće situacije osporavanja našeg pregovaračkog mandata. Pregovori su otvoreni početkom jula jednim razgovorom, u kojem su učestvovali Adil Zulfikarpašić i ja s jedne i Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić sa druge strane. Karadžić je znao (od Izetbegovića) da smo ovlašteni da pregovaramo i zbog toga je i pristao na pregovore, u kojima su se glavna pitanja ticala naših odnosa i budućnosti Bosne i Hercegovine. Glavno pitanje je bio raspad Jugoslavije, do kojeg je već došlo zbog izlaska iz nje Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Pitanje od kojeg su pregovori morali započeti bilo je kako će se Bosna i Hercegovina i njene glavne političke snage ponašati u toj situaciji. Budući da smo mi bili inicijatori pregovo168
„Oslobođenje“, 02.08.1991.godine. Sporazum je objavljen 01.08.1991, u Beogradu kao „usaglašeni tekst", dok je prema nekim izvorima „usuglašen“ 14.07.1991. godine, a po drugim 12.08. 1991. godine.