rakteristike zdrave čovječnosti koja, iako nesvjesno, živi život poštujući prirodne zakone. Stoga je ona živi dokaz svjedočanstava sv. Tome Akvinskoga - naime, onima koji žive u skladu sa prirodnim zakonima koji su urezani u srcu svake osobe Bog im šalje njihova anđela kako bi ih prosvijetlio. Guvernanta joj je često govorila o Italiji, možda kako bi ublažila nostalgiju što bi je povremeno obuzimala u želji da ponovno vidi svoju zemlju. Bakhita je slušala pozorno i sa zanosom. Zaključila je da su svi Talijani sigurno dobri ljudi jer nisu krali djecu niti držali robove. Nakon tih razgovora, privučena nevidljivom silom, izlazila bi na balkon i s ljubavlju promatrala tu lijepu talijansku trobojnicu. Zatim bi se zagledala u daljinu, prožeta željom da vidi tu blagoslovljenu zemlju u kojoj djeca ne bivaju otimana iz zagrljaja majčinske ljubavi.
Brodarov sin
Konzul se već neko vrijeme činio zabrinut.27 Bakhita je to zamijetila, ali nije mogla dokučiti razlog. Život u kući i gradu mirno se nastavio, no u zraku se dao naslutiti nagovještaj uznemirujućih događaja. Konzul je u potpunosti bio svjestan situacije u Sudanu nastale uslijed strane intervencije i okrutnosti počinjenih od strane onih što su iskorištavali domicilno stanovništvo i činili im nažao. Već smo govorili o tim najcrnjim stranicama u povijesti Sudana. Bilo je normalno da će zla kob ujediniti potlačene u nasilnu reakciju. Isto je tako prirodno da će pospješiti formiranje nacionalne svijesti među bezbrojnim plemenima koja su željela Sudan opet vratiti Sudancima. U Kordofanu je Muhamed Ahmed, sin brodara Abdulaha, postao središnja točka te reakcije. Tih je dana prema drevnoj sudanskoj legendi dobio titulu Mahdi, što znači onaj kojega šalje Alah. Zapravo, ta legenda govori da će Alah oživjeti svojeg Mahdija kako bi još jednom očistio svijet od izopačenosti nevjernika te je precizno rekla da će taj božji poslanik biti Muhamed Ahmed, sin Abdulahov. Svrha ove legende bila je još više povećati ugled brodarovom sinu nego ga je 27 U vezi ovog njegovog ponašanja i Legnanijevog naknadnog burnog povratka u Italiju, u svojim “Memoarima” (Memorie) Bakhita potvrđuje: “Prošlo je više od dvije godine bez ikakve promjene; tada je konzul zbog ozbiljnih događaja opozvan u Italiju.” Razni biografi povezuju ove “ozbiljne događaje” s neredima izazvanim pobunom Mahdija. Dr. Massimo Zaccaria proučavao je nazočnost Talijana u Africi te je zapisao: “Ozbiljni događaji koji su nastupili u životu Calista Legnanija vjerojatno su bili više osobne naravi. Legnanijev povratak u Italiju ustvari se poklapa s propadanjem njegovih poslova koje je vodio njegov brat Isidoro...” In nota margine alla biografia di M. Giuseppina Bakhita - pro manus., u A. P. R. Razlog bi mogao biti u tome što je “pored velikih gubitaka nakon nestanka nekih (teretnih) brodova na Nilu nakrcanih kaučukom, nastao i potpuni zastoj trgovine uslijed unutarnje pobune.” Pismo monsinjora Sogara gospodinu Perolariju, talijanskom konzulu u Kairu, 12. travnja 1883., S. G. I., Arch. Amm. 1883., b. 13, f. 4, cc. 600.
80