Veliko DA životu by Udruga Betlehem

Svijet je beskrajno čudo, ali ništa nije čudesnije od čovjeka!

(Sofoklo, Antigona)

Foto: Paolo Candiani

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni. Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži.

(Psalam 8)

VELIKO DA ŽIVOTU Ljudsko dostojanstvo i bioetički izazovi

Chagall, Šetnja, 1917.–1918., Sankt Peterburg, Ruski državni muzej Ermitaž

Dostojanstvo osobe valja priznati svakomu ljudskom biću, od začeća pa do naravne smrti. To temeljno načelo, koje izriče veliko “da” ljudskome životu, treba biti stavljeno u središte etičkoga promišljanja nad biomedicinskim istraživanjima, koja u današnjemu svijetu poprimaju sve veću važnost. (Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe)

Apokaliptički potencijal tehnike – njezina sposobnost da dovede u opasnost opstanak ljudskoga roda ili da našteti njegovoj genetičkoj cjelovitosti… – postavlja metafizičko pitanje s kojim se etika nikada prije nije susrela, tj. mora li i zašto postojati čovještvo; zašto bi se čovjek morao sačuvati takvim kakvim ga je evolucija načinila, zašto bi se moralo poštivati njegovo genetsko naslijeđe, zašto bi uopće trebao postojati život. (Hans Jonas, Tecnica, medicina ed etica, Einaudi)

Prvotno i najvažnije poprište kulturalne borbe između apsolutizma tehnologije i čovjekove moralne odgovornosti danas je bioetika, u kojoj je i sama mogućnost cjelovita ljudskoga razvoja dovedena u pitanje.

(Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini)

DJELOVANJE ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ Veliko DA u zbilji zauzimanja za život Omogućeno je rođenje više tisuća djece Pružena je konkretna pomoć desetinama tisuća majki, djece i obitelji Podijeljeno je na milijune molitvenih i edukativnih materijala Osnovano je 50-ak molitvenih zajednica i pokrenuto mnoštvo duhovnih inicijativa Od sredine 60-ih godina prošloga stoljeća u Hrvatskoj se počinju javljati pojedinci koji, prepoznavajući znakove vremena, odlučuju svoje živote posvetiti borbi za svaki ugroženi ljudski život kako na njegovu početku, tako i na njegovu kraju. Bila su to vremena kada je takvo djelovanje one koji su se time bavili moglo koštati zatvora, pa i života. No ti hrabri ljudi, među kojima je bilo i laika i svećenika i redovnika, nisu se štedjeli. Gotovo su svakodnevno činili čuda spašavajući živote prije svega nerođene djece, nudeći ženama u nevolji savjetovanje, blizinu i molitvu te nadasve konkretnu pomoć koju su iznalazili na najkreativnije načine i nerijetko svojim vlastitim sredstvima. Smiještali su ugrožene trudnice, osnivali organizacije, centre i savjetovališta, nabavljali pomoć iz inozemstva, kupovali zemljišta za gradnju obiteljskih kuća, davali obradive površine na korištenje, tiskali molitvene i edukativne materijale, organizirali stručne skupove i kongrese i štošta drugo. Osamostaljenjem Republike Hrvatske taj rad dobiva novi zamah jer se više nije moralo raditi u tajnosti. Pojavili su se novi naraštaji boraca za život koji su se pridružili onima prvima. Osnivaju se nove udruge, kao i pedesetak molitvenih zajednica, održavaju se molitveni sabori za nerođene te pokreću razne duhovno-molitvene inicijative, postavljeno je nekoliko mrežnih stranica, utemeljena izdavačka kuća, otvara se kuća smještaja i prihvatilišta za trudnice i majke s djecom, podiže se prvo spomen-obilježje nevinoj i nerođenoj dječici, a radi se na promicanju palijativne skrbi i otvaranju hospicija, osnivaju se zaklade… Mreža pomoći životu počela se sve više širiti diljem domovine i nedostajalo je samo objedinjavanje i koordinacija svih tih nastojanja unutar jedne nacionalne organizacije. To se i ostvarilo utemeljenjem Hrvatskoga saveza za život CRO-VITA (www.cro-vita.hr) na povijesnomu događaju Osnivačke skupštine održane 12. prosinca 2009. na blagdan BDM Gospe Guadalupske u Zagrebu. Rodila se u meni želja da svojim angažmanom doprinesem razvoju kulture života… Od kada znam za sebe, pokušavala sam iznaći najbolje načine kako pomoći svojim bližnjima te osobito onima na rubu društva i u potrebi. Zato sam se uključivala u rad humanitarnih organizacija, ali i udruga koje su se zauzimale za temeljne vrjednote. No moje je životno usmjerenje uvelike uvjetovalo iskustvo iz 2003. kada sam se našla u konkretnim situacijama borbe za život. Sve je počelo jednoga jutra u mjesecu studenom kada sam bila na prvoj godini studija. Zazvonio je mobitel i moja me kolegica zbunjeno i tužno zamolila: “Dođi, čekam te u Petrovoj crkvi.” Shvativši da je trudna, pitala sam se što ja mogu učiniti i cijelim putem grozničavo sam molila, više nisam znala ni što molim, samo sam zazivala Božju pomoć. Susrele smo se i ona je odmah zatražila: “Vodi me nekamo na pobačaj, ovo je strašna pogrješka, ja to ne mogu, ne sada, pogledaj nalaz.” Bila je trudna već 4. tjedan. Pokušala sam je umiriti, no samo je govorila: “Ako mi ne pomogneš da to učinim, imat ćeš nas oboje na duši jer ću se baciti pod auto ili tramvaj.” A ja sam samo trebala vremena da se snađem i povjerim sve svoje misli i djelovanja Providnosti.

Odvela sam je do zagrebačke Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici nadajući se da tu prestaje svaka sumnja i da će ona odustati. Primila ju je liječnica koja je odmah nakon njezina traženja da se naruči za zahvat primijetila raspelo oko njezina vrata, uzela čvrsto taj križić i rekla: “Želiš ponovno u bolima razapeti Isusa, zašto? Idi doma, smiri se, u tišini i sabranosti se pomoli.” Izišla je plačući i govoreći: “Ja sam ubojica, kako mi je to mogla reći, pa to nije još dijete, ne će to ni osjetiti, ja ga ne mogu zadržati, moram se toga riješiti, vodi me dalje!” Tu počinju moja strepnja i vapaj Isusu: gdje da uzmognem način kojim ću je odgovoriti. Nakon neuspješna pokušaja u prvoj bolnici nedugo zatim već smo se našle u čekaonici druge gdje zatječem strašan prizor vidjevši cjenik usluga i među njima piše: Ab 2000 kn. Premili moj Isuse, što je to??? Prvi put sam se susrela sa strahotama kulture smrti i to gdje, tu gdje se rađa život i gdje se bori za život, u javnoj zdravstvenoj ustanovi. Dolazi sestra i naručuje ju za četiri dana, uz riječi: “Bit će sve u redu, isti dan ideš doma, ma nije ti to ništa, kada smo žene pa nam se svašta događa, pa i ja sam ti to napravila triput.” Plačući joj govorim koliko to samo strašno i grubo zvuči, gotovo mesarski, pa ako joj nije stalo do djeteta i ako ga ne smatra živim, kako se ne boji za svoje zdravlje kada već donosi tako sebične odluke. Ona se počinje lomiti. U međuvremenu sam joj pokazala slike razvojnih faza, slike svih vrsta kliničkih pobačaja, čitala biblijske citate, donosila svjedočanstva. Stupam tada u kontakt i s profesoricom i s nadležnima na fakultetu jer sam trebala njihovu potvrdu da joj studij zbog odluke da zadrži dijete ne će “trpjeti” i da će joj svi biti na pomoći. Borba je trajala do petka kada je u 10 sati bila naručena za “zahvat”. U petak ranom zorom odlazim do nje sa svim argumentima, uvjerenjima i sigurna u Božju snagu u tome malom stvorenju. Vodim je do profesorice u ambulantu nedaleko od Zagreba. I tada je naš Leon spašen! Svakodnevno sam je pratila u njezinu stanju i uvijek se iznova pitala: “Bože, jesam li mogla bolje?”, ali i zahvaljivala mu što je baš mene uzeo za svoje oruđe. Od tada kreće i moj poziv za aktivnim sudjelovanjem i svesrdnim zalaganjem za promicanje kulture života. Iz toga je proizišla i odluka da upišem doktorski studij iz bioetike u Rimu pitajući se nije li to preuzetno, s obzirom da mi talijanski nije bio jača strana, a opet svjesna da će Bog providjeti za ono što je Božja volja. Danas kada postoji toliko toga što ide u prilog životu i njegovim vrijednostima i kada samo trebamo posegnuti za znanjem, otvoriti srca, prihvatiti i blagosloviti dar života, rodila se u meni želja da svojim angažmanom doprinesem razvoju kulture života u hrvatskome društvu. Zato sam i prihvatila odgovorno mjesto izvršne voditeljice novoosnovanoga Hrvatskog saveza za život CRO-VITA stavivši svoje vještine, talente i znanja u službu svakoga ljudskog života. Svjesna sam da je “žetva velika, a radnika malo” pa prihvaćajući svoju ulogu, molim Gospodara žetve i Životvorca da i drugi prepoznaju i prihvate svoje poslanje u zaštiti i promicanju ljudskoga života jer to je odgovornost svakoga od nas. mr. sc. Lidija Fodor, izvršna voditeljica Hrvatskoga saveza za život CRO-VITA

Život, foto: Paolo Candiani

JÉRÔME LEJEUNE USTRAJNA OBRANA ŽIVOTA ZNANSTVENOM ISTINOM I VELIKOM LJUDSKOM RASPOLOŽIVOŠĆU “Liječnik sam, prošao sam mnoge zemlje svijeta i ima nešto što nikada nisam vidio: nikada nisam vidio liječnika koji sretan vrši pobačaje... Povjerit ću vam nešto. Puno putujem i svaki put kada mogu nastojim u istome gradu posjetiti dva mjesta iznimno važna za razumijevanje ljudske naravi: sveučilište i zoološki vrt. Na sveučilištu sam često viđao znanstvenike koji se vrteći glavom pitaju nisu li na početku, dok sve još bijaše maleno, njihova djeca bila životinje; s druge strane, nikada u zoološkome vrtu nisam vidio čimpanzu koja bi se nakon svega pitala nisu li njezina mladunčad djeca...

Jednoga dana kada vam budu rekli da oni koji sprječavaju život to čine radi napretka znanosti, lagat će vam jer oni koji ljudska bića ubijaju ne pridonose napretku znanosti. Povijest uči da medicina ima samo jednu pobjedu: onu protiv bolesti, a mi liječnici smo uvijek uz bolesnika... Kada neka zemlja ubija vlastitu djecu, ubija vlastitu dušu... Manipulirat ćemo biljkama, životinjama, a jednoga dana – možda – i ljudima. Nužno je znati što je dobro i što je zlo: znanost je stablo spoznaje dobra i zla, a naša je odgovornost da ubiremo dobre plodove i da drugima ne nudimo one zle.” (iz izlaganja na Nacionalnoj konferenciji centara za pomoć životu, Salerno, 1988.)

TKO JE JÉRÔME LEJEUNE (1926.–1994.)? Liječnik genetičar svjetskoga ugleda, znao je svoju istraživačku zauzetost ujediniti s kliničkom u službi djece oboljele od teških genetskih poremećaja. Godine 1958. sa samo 32 godine u suradnji s R. Turpinom i M. Gautierom otkrio je genetsku anomaliju koja uzrokuje trisomiju 21 (Downov sindrom) i pridonio otvaranju vrata kliničkoj citogenetici te proučavanju kromosomskih bolesti. Godine 1964. preuzeo je katedru Fundamentalne genetike na Medicinskome fakultetu Pariškoga sveučilišta, a sljedeće je godine imenovan ravnateljem genetičkoga odjela pariške bolnice za dječje bolesti (Hôpital des Enfants Malades). Kao član Papinske akademije znanosti 1994. godine voljom Ivana Pavla II. postao je prvi predsjednik Papinske akademije za život.

Zaslužio je Nobelovu nagradu, “ali”, kako svjedoči njegova kći Clara, “izmakla mu je, kao i mnoge novčane potpore za istraživanja, zbog njegove ustrajne obrane života. Osobito života najmanjih među malenima. Međutim, njegova potreba za znanstvenom i ljudskom istinom prevladala je nad svim ostalim”. Upravo zbog njegova velikodušna branjenja života prigodom 60. obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima, 17. prosinca 2008. u Strasbourgu, u Palači Vijeća Europe, njemu u spomen dodijeljena je prva europska nagrada za život “Majka Terezija iz Calcutte”. (iz: Avvenire, “Lejeune disse ai CAV”, 4. ožujka 2004.; J. Lejeune, Il messaggio della vita, Cantagalli, 2002.; Clara Lejeune-Gaymard, La vita è una sfida, Cantagalli, 2008.)

ČOVJEK – OSOBA ILI NAJRAZVIJENIJA ŽIVOTINJA? Dva poimanja čovjeka Dva načina shvaćanja bioetike Kvalitativno različit od životinje, čovjek ima specifična prirodna prava utemeljena na bîti njegova osobnoga identiteta.

Bioetika koja iz toga slijedi traži poštivanje ljudskoga života od začeća do naravne smrti; poštivanje koje se mora još više zajamčiti onima koji su slabiji: zametku, plodu, nedonoščetu, umirućem bolesniku, osobi s invaliditetom... Foto: Paolo Candiani

TOMA AKVINSKI: ČOVJEK KAO OSOBA, JEDINSTVO DUŠE I TIJELA ETIČKO POŠTOVANJE ZASNOVANO NA NJEGOVOJ ONTOLOŠKOJ VRIJEDNOSTI Jasan filozofski primjer poimanja čovjeka kao osobe (Aristotel bi rekao kao razumske, društvene, “političke” životinje) nalazi se kod Tome Akvinskoga (1225./26.–1274.). Na tragu Aristotelove filozofije Toma čovjeka shvaća kao biće složeno od duše i tijela. U svome filozofskom poimanju, u kojemu je odnos između vjere i razuma nadopunjujuć, a ne proturječan, dušu shvaća kao suštinsku formu, životno načelo obdareno vegetativnim, osjećajnim i razumskim funkcijama; u ovim potonjim čovjekova je naravna posebnost koja ga čini kvalitativno drukčijim od životinje. Po svojoj razumskoj funkciji duša ima urođenu sposobnost ne samo spoznavanja svih bića, nego i oblikovanja svijesti o sebi, razabiranja nematerijalnih stvarnosti te stvaranja općih pojmova. Sve je to za Tomu razumski dokaz njezine netjelesne, duhovne i prema tome besmrtne naravi. Kao takva – u tome vjera dopunja razum – izravno je stvorena od Boga. Pitanje kada duša prožima tijelo i kada postaje njegova suštinska forma Toma rješava na Aristotelovu tragu, imajući s njim zajedničke ne samo metafizičke pojmove materije i forme, nego i pogrješnu onodobnu biologiju. U skladu s tim za tomističku filozofiju zametak stječe razumsku dušu tek koji tjedan nakon oplodnje. Danas ovaj srednjovjekovni filozof, koji je u odnosu između razuma i vjere pokazao veliku otvorenost uma s obzirom na ponovno otkriće aristotelovske filozofije, na temelju sadašnjih zadivljujućih znanstvenih otkrića ne bi imao teškoća pri zastupanju jedinstva duše i tijela u trenutku začeća. Od svoga početka, govoreći filozofski, zametak je osoba u nastajanju sa svojim specifičnim identitetom određenim, biološkim rječnikom, genomom koji ga karakterizira. Takva tvrdnja, koja se i prije vjere oslanja na razum, čini roditelje odgovornima prema djetetu već od njegova začeća. Osim toga, za vjernika poprima posebno značenje: roditelji postaju sudionici Božjega stvarateljskog zahvata, imajući na umu, kako podsjeća Toma, da postojimo jer je On dobar (quia bonus est sumus). Iz toga proizlaze važni zaključci etičke naravi.

Budući da se etika, kako uči Toma, zasniva na stvarnosti bića (“agere sequitur esse”), vrijednost ljudskoga života zahtijeva poštivanje čovjekovih naravnih prava, a prije svega poštivanje prava na život od začeća do naravne smrti, utemeljeno na ontološkoj vrijednosti osobe, a ne u odnosu na nekakvu tobožnju “kvalitetu života” ili uvjete u kojima se ostvaruje, što bi ga moglo podvrgnuti prosudbi drugih.

Naslovnica petoga sveska Sabranih djela Tome Akvinskoga (tiskanih u Rimu 1570.), Kaptolska knjižnica u Busto Arsiziju

Na ovo antropološko poimanje ucjepljuje se poruka o životu Jérômea Lejeuna, liječnika i znanstvenika, kao i mnogih drugih koji u različitim svojstvima brane prvotnu vrijednost kojom se ne trguje, vrijednost života od začeća do naravne smrti.

KULTURA ZADIVLJENOSTI Čovjekova ontološka vrijednost, uz koju se vezuje to da je i etičko biće, vodi kulturi života koja je kultura zadivljenosti. Ljudsko je biće mnogo više od obična stroja koje pokreću koristoljubivi motivi. Život svakoga čovjeka, pa i tek rođena djeteta bez nade u preživljavanje, ne svodi se na zbroj organa i gomilu stanica. Njegov je život usko povezan s otajstvom kojemu čovjek nije tvorac već čuvar.

ČOVJEK – OSOBA ILI NAJRAZVIJENIJA ŽIVOTINJA? Dva poimanja čovjeka Dva načina shvaćanja bioetike Kvalitativno čovjek se ne razlikuje od životinja. Dostojanstvo osobe i poštivanje njezinih prava razmjerni su stupnju postignutoga razvoja i njezinoj sposobnosti stupanja u odnose.

Bioetika koja iz toga slijedi, zasnovana na kriteriju korisnosti (ili onoga što se smatra takvim), vodi prema opravdanosti korištenja zametaka, opravdanosti pobačaja, eutanazije odnosno eugenetike s navodnim pravom na zdravo dijete po svaku cijenu. Foto: Paolo Candiani

DAVID HUME: ČOVJEKOVO JA NIJE ZBILJA NEGO SKUP DOJMOVA ETIKA KAO ČINJENIČNO PITANJE, UTEMELJENA NA KRITERIJU KORISNOSTI David Hume (1711.–1776.), škotski filozof, drži da naša svijest nije u stanju dokučiti čovjekovu ontološku narav. Smatra da se do objašnjenja zbilje svijeta i samoga sebe može doći samo preko dojmova (neposrednih opažaja sa svom njihovom izvornom snagom), ideja (slika koje su plod blijedog sjećanja na dojmove) i njihovih odnosa. To je empirističko, antimetafizičko poimanje koje vodi do shvaćanja čovjekova “ja” kao skupa dojmova, duševnih stanja koja u vremenu slijede jedna za drugima. Tome se pridružuje poimanje da se čovjek kvalitativno ne razlikuje od životinja, budući da su životinje obdarene sposobnostima slabijima ne po naravi nego po stupnju. Etika koja iz toga proizlazi nije ontološki utemeljena nego je činjenično pitanje koje treba riješiti na temelju percepcije društvene korisnosti. Tako se usvaja etički relativizam, koji danas karakterizira tzv. “slabo mišljenje”. U konačnici ovo je humovsko poimanje poglavito utjecalo na anglosaksonski svijet i stoji, zapravo, u temelju utilitarističkoga kriterija koji je ovih posljednjih desetljeća nadahnjivao velik dio znanstvenih istraživanja o ljudskome zametku. Neovisno o nakanama ovoga filozofa, to se poimanje protegnulo u stav da se pravo na život ne temelji na čovjekovoj ontološkoj vrijednosti, nego na onome što se smatra “kvalitetom čovjekova života” s posljedičnim opravdanjima pobačaja, eutanazije…

David Hume, portret izradio Allan Ramsay, 1766., Edinburgh, Scottish National Portrait Gallery

Ovakvo poimanje, na temelju načela “priznaj da se vrijednost ljudskoga života mijenja”, kod australskoga filozofa Petera Singera danas dolazi do vrlo uznemirujućega zaključka: opravdanja mogućega čedomorstva djece ozbiljno narušena zdravlja. Na osnovi relativizma i utilitarizma dio znanstvenika, koje prečesto nekritički podupiru sredstva javnoga priopćivanja, pristaje na istraživanje koje je u konačnici protivno prvotnome pravu na život, dakle protivno čovjeku.

KULTURA POSVEMAŠNJEGA RAZOČARANJA Povezana s ovim relativističkim i utilitarističkim poimanjem javlja se, kako ju je Benedikt XVI. nazvao, “kultura posvemašnjega razočaranja” uz koju se vezuju “zabrinjavajući scenariji koji prijete čovjekovoj budućnosti”. “Danas”, piše u enciklici Caritas in veritate – Ljubav u istini, “moramo ustvrditi da je socijalno pitanje postalo korjenito antropološko pitanje utoliko što ono ne uključuje samo mogućnost razumijevanja života, koji biotehnologije sve više stavljaju u čovjekove ruke, nego i manipuliranje njime. Današnja kultura posvemašnjega razočaranja, koja vjeruje da je razotkrila svaki misterij, budući da je stigla gotovo do samoga izvora života, omogućuje i promiče oplodnju in vitro, istraživanja na embrijima te mogućnost kloniranja i hibridizacije čovjeka. Tu apsolutizam tehnike pronalazi svoj najrječitiji izraz.” (iz: Kongregacija za nauk vjere, Dignitas personae – Dostojanstvo osobe: naputak o nekim bioetičkim pitanjima, br. 4, 8. rujna 2008.; I. Carrasco de Paula, L’embrione preimpiantatorio tra natura e persona, XII Assemblea Generale, Pontificia Academia Pro Vita; M. L. Di Pietro – E. Sgreccia (ured.), Bioetica ed educazione, La Scuola, Brescia 1997; Possenti V., La bioetica alla ricerca dei principi: la persona, “Medicina e Morale” 1992, 6; Hume David, A Treatise of Human Nature, 1739/40; Hume David, An Enquiry Concerning the Principles of Morals, 1749/51; Peter Singer, Etica Pratica, Liguori, 1989; Peter Singer, Ripensare la vita, Il Saggiatore, 1996; Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini, 29. lipnja 2009., br. 75)

Ž I V OT N E P R I Č E SVJEDOČANSTVA MAJKA KOJE SU UZ POMOĆ UDRUGE “DJETEŠCE NA SUNAŠCE” PRIHVATILE ŽIVOT KLAUDIJINA PRIČA

Nisam ja ničija igračka i ne dam nikome da odlučuje umjesto mene. Lijepo je i sunčano poslijepodne… Ulice su prepune šetača. Grad naprosto vrvi životom, a moja se majka užurbano probija kroz masu ne bi li stigla u jednu zagrebačku bolnicu u dogovorenu terminu. A ja… pratim njezine korake kao kakav poslušni psić. Zaobilazimo pune čekaonice i spuštamo se niz nekakve stube. Beskonačno duge, činilo mi se. Vodile su u podrum. Mračan, prepun vlage s nejasnim crtežima, raznoraznim grafitima i natpisima na zidovima. U kutu su nabacane potrgane stolice pored kojih stoje isprepadane djevojke. Pozdravljam ih, ali one ne odgovaraju. Previše su zagledane u velika zelena vrata nasuprot sebe da bi primijetile moj dolazak. Ili ih je više okupiralo što se događa iza tih vrata na kojima se, iako već izlizan, ipak razabire crveni natpis “Rađaonica”. Da, moja me majka dovela da učinim abortus. Ne znam ni sama što mi je bilo strašnije u tome trenutku: prostor u kojemu sam se nalazila ili onaj tupi osjećaj praznine koji je unutar mene razdirao baš svaki kutak. Vrata su se otvorila i izišao je doktor. Ni ne gleda djevojke u kutu. Odmah prilazi mojoj mami i bez ikakva pozdrava i rukovanja, bez odugovlačenja, izriče svoju cijenu, a mama je bez ikakva pogovora izvadila novac. Zar još i

plaća za moju nesreću? Doktor me ni ne pita kako se zovem, ne pita kako se osjećam. Grubo me povlači za ruku i vodi prema vratima. Ali ne!! Nisam ja ničija igračka i ne dam nikome da odlučuje umjesto mene. Bog mi je poslao jedno malo biće o kojemu se trebam brinuti, od toliko žena odabrao je mene da mu budem majka. Zar da to odbijem?! Otrgnula sam ruku, suznih očiju pogledala svoju majku, okrenula se i pobjegla s toga prokletog mjesta… Ja sam već pri kraju trudnoće i željno iščekujem svoju djevojčicu. Hvala svim ljudima koji su poduprli moju odluku za novi život, hvala svima koji su mi stisnuli ruku i zagrlili me kada mi je bilo najteže. Bog se pobrinuo za svaki novi život i prije nego što ga je stvorio. Svim bih mladim djevojkama poručila da ne dopuštaju nikome da odlučuje umjesto njih. To je vaše dijete! Samo ga vi možete zaštititi i dati mu priliku za život. I ja sam mlada. Tek mi je 19 godina, ali imam potporu nebrojno mnogo ljudi. Bog me čuva i ničega se ne bojim…

SANJINA PRIČA

U tišini bolničke sobe držala sam na rukama svoga malog anđela i plakala od sreće… Moji su od početka bili protiv moga današnjeg supruga tako da im o trudnoći nisam ništa govorila. Sve me je to mučilo, a onda sam nenadano u svojoj neodlučnosti došla do gospođe Bosiljke Bačura i povjerila joj se. Ona me je saslušala i objasnila što bi za moj budući život značio abortus. Još uvijek sam bila neodlučna, a ona mi je rekla da ukoliko budem rodila, bit će mi teško, ali će s vremenom sve doći na svoje mjesto… Drugi dan nakon porođaja došli su mi u posjet suprug, moja mama i vjenčana kuma. Svi su

plakali od sreće, a rođenje moga sina izbrisalo je sve netrpeljivosti i nesuglasice između mojih roditelja, supruga i svih ostalih. Što se mene tiče, bila sam presretna kada sam ih vidjela, pogotovo supruga, koji je tada iskazivao svu svoju nježnost, ljubav i dobrotu. U tišini bolničke sobe držala sam na rukama svoga malog anđela i plakala od sreće, ali i od grižnje savjesti i od bola pri pomisli da sam vrlo lako mogla ubiti najvrjednije što je Bog podario ženi da donese na ovaj svijet: “maloga anđela”....

ZDENKINA PRIČA

...najveća je sreća biti majka. Kada sam ostala u drugome stanju, bila sam očajna, nisam znala što ću. Ne da nisam htjela dijete, nego sam najviše zbog svoje bolesti mislila: “Bože, što ću ako mi se dijete rodi bolesno, kako ću sve to podnijeti?” U trenutcima razmišljanja na vratima bolnice pročitala sam papirić na kojemu je pisalo: “Žene i djevojke, ako ste u nevolji i ako volite djecu, obratite nam se s povjerenjem, pomoći ćemo vam duhovno i materijalno.” Čim

sam došla kući sva uplakana, nazvala sam savjetovalište i javila mi se gospođa koja mi je rekla da mi može puno pomoći, da će mi dati sve za dijete, da će dijete biti zdravo i da će mi upravo ono dati snage i volje da ozdravim… Sada moj sin ima šest mjeseci, ja sam sretna jer najveća je sreća biti majka...

ANINA PRIČA

Zamislila sam se nad tim da pobačaj zaustavlja kucajuće srce. Prva tri mjeseca nisam ni znala da sam u drugome stanju. Kada sam doznala, bila sam jako sretna. Jedva sam čekala da kažem radosnu vijest ocu moga djeteta, no on nije reagirao kako sam očekivala. Od tada ga nisam vidjela. Bila sam svjesna da je to velika briga i obveza i da mi treba potpora. Saznala sam da postoji Centar za pomoć trudnicama i otišla sam tamo. Na ulazu je stajao natpis Abortion Stops a Beating Heart.

Zamislila sam se nad tim da pobačaj zaustavlja kucajuće srce. Pokucala sam i vrata mi je otvorila simpatična gospođa s osmijehom na licu. Ispričala sam joj svoj problem. Bila je puna razumijevanja. Došla sam više puta. Shvatila sam da su ti razgovori potvrdili ispravnost moje odluke da rodim dijete. Moja mala Nikolina danas ima šest mjeseci. Ona je najveće bogatstvo u mome životu… (uz odobrenje preuzeto s mrežne stranice www.djetesce-na-sunasce.hr)

SVI SMO BILI ZAMETCI Čudo života očituje se pri svakome začeću, a ponovilo se i u našemu slučaju Na početku svoga postojanja nismo bili obična nakupina stanica, nego je svatko od nas već od začeća ljudsko biće. Od trenutka oplodnje, od spajanja spermatozoida i jajne stanice naših roditelja, nastaje novi ljudski život, s našim posebnim i jedinstvenim osobnim identitetom. Zadivljuje činjenica da je tako mikroskopski sićušno biće, kakvo je bio naš embrij, u sebi sadržavao svekoliko genetsko naslijeđe po kojemu se svatko od nas razlikuje. “Od 2003.”, tvrdi Francis S. Collins, američki genetičar svjetskoga ugleda, ravnatelj National Human Genome Research Institute (Nacionalnog instituta za istraživanje ljudskog genoma), dugogodišnji voditelj projekta ljudskog genoma, “kada smo dovršili projekt, dan za danom otkrivamo što je čovjekovo genetsko naslijeđe i kako svaki gen postupno otkriva svoje moguće funkcije i posljedice koje može proizvesti (uključujući i bolesti), značajke i ukratko neizmjerno bogatstvo ljudske naravi. Mada je dionik zajedničkoga genoma, svaki se pojedinac razlikuje od drugih, on je jedinstven.” Čudo je to koje je nevjernika Collinsa dovelo do otkrića vrijednosti vjere u Boga kao tvorca čuda života.

Francis S. Collins, ravnatelj National Human Genome Research Institute

Zigota, morula, blastula, zametak, plod, dijete: toliko naziva za istoga čovjeka! Spajanje gameta, spermatozoida i jajne stanice, nepovratan je proces koji označuje početak novoga organizma: zigote odnosno jednostaničnoga zametka. Tek nekoliko sekunda nakon spajanja gameta zigotu preplavi val iona kalcija (calcium wave), znak pokretanja novoga sustava: to je novi ljudski subjekt koji započinje svoju samoizgradnju. Oblikovanje novoga ljudskog organizma određuje kvalitativni skok, kako na biološkoj, tako i na ontološkoj razini koji traje sve do konca njegova životnoga ciklusa. “Ljudsko biće mora se poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća”, stoji u naputku Donum vitae – Dar života, “pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, među kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život.” Foto: Erik Gallesi

PREEMBRIJ: IZRAZ BEZ ZNANSTVENOGA UTEMELJENJA Kako bi se opravdalo korištenje zametka (embrija), skovan je izraz “preembrij”. POVIJESNA PRILIKA Prilika se ukazala kada je u srpnju 1984. Komisija Warnock, koju je u Ujedinjenomu Kraljevstvu osnovalo Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, suočena s teškim problemom glede korištenja prekobrojnih zametaka preostalih iz postupaka oplodnje in vitro, prihvatila očito i zabrinjavajuće proturječje. Dok je, s jedne strane, s obzirom na znanstvenu činjenicu, Komisija morala priznati kontinuitet razvojnih stadija pa, prema tome, i da se “biološki ne može razlučiti pojedinačni stadij nakon kojega zametak in vitro ne bi trebalo zadržati na životu”, s druge strane, većinom glasova i iz čisto koristoljubiva razloga, dopustila je mogućnost da se zametci koriste sve do četrnaestoga dana u svrhu “smirivanja javne zabrinutosti”. Bilo je to razdoblje u kojemu se javila nada da će istraživanje na zametcima, u razumnu vremenskome roku, osigurati terapije protiv izrazito zabrinjavajućih oboljenja, kao što je Alzheimerova bolest. U izvješću Komisije Warnock ne pojavljuje se izraz “preembrij”. Ipak, pred očitim proturječjem i neizbježnim etičkim pitanjem jedan član ove Komisije, A. McLaren, glasovita stručnjakinja u području embriologije miševa, skovala je izraz “preembrij”, ne pruživši za nj nikakvih zadovoljavajućih znanstvenih obrazloženja. TOBOŽNJE ZNANSTVENO OBRAZLOŽENJE Ta je stručnjakinja smatrala da je sve što se zbiva do oko 14. dana od oplodnje obična priprava zaštitnih i hranidbenih sustava neophodnih za buduće potrebe zametka, budući da tek 15. dana, kada se pojavljuje primitivna pruga, nastaje prostorno određen entitet nazvan embrionalni disk koji se “može izravno razviti u plod, a zatim u dijete”. Zapravo, kao što upozoravaju Roberto Colombo, docent biologije na Katoličkome sveučilištu u Milanu, i Angelo Serra, bivši docent ljudske genetike na istome sveučilištu, “embrionalni disk je organizirana stanična struktura koja proizlazi iz diferencijacije embrioblasta, koji je već prisutan kada zametak, pod genetskom kontrolom, u svojoj cjelovitosti, prolazi kroz ubrzanu diferencijaciju trofoblastičkih derivata, neophodnih za pravilan i uredan razvoj morfogenetičkog procesa. Naime, i trofoblast i embrioblast, oba potekla iz zigote, razvijaju se istodobno i globalno kao cjelina, po precizno usklađenu programu”. DVOZNAČAN I VARLJIV IZRAZ Čudo te usklađenosti naposljetku razotkriva znanstvenu neutemeljenost izraza “preembrij”. Kao što ističe Angelo Serra, to je “dvoznačan i varljiv izraz” koji embriolozi nisu prihvatili. Golemi ekonomski interesi farmaceutskih tvrtka, naravna očekivanja ljudi, neprilična znanstvenička ideologija koju podupiru političari, a mediji pojačavaju, na koncu su instrumentalizirali zametak unatoč njegovu specifičnome ljudskom dostojanstvu. Leonardo da Vinci, Bilježnice iz anatomije, Kraljevska knjižnica dvorca Windsor (iz: R. Colombo i A. Serra, Identità e statuto dell’embrione umano: il contributo della biologia, u: Pontificia Academia Pro Vita, Identità e statuto dell’embrione umano, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 1998; A. Serra, L’uomo-embrione. Il grande sconosciuto, Cantagalli, Siena 2003; Pontificia Academia Pro Vita, L’embrione umano nella fase del preimpianto. Aspetti scientifici e considerazioni etiche, Libreria Editrice Vaticana 2006; Francis S. Collins, Il linguaggio di Dio. Alla ricerca dell’armonia tra scienza e fede, Sperling & Kupfer; “Così nel genoma ho incontrato Dio”, u: Avvenire, 4. studenoga 2008.; www.genome.gov National Human Genome Research Institute; Department of Health and Social Security, Report of the Commitee of Inquiry into Human Fertilisation and Embriology, Her Majesty’s Stationery Office, London 1984)

KADA ZNANOST POŠTUJE ŽIVOT Senzacionalno otkriće dvojice znanstvenika: Yamanake i Thomsona

Da terapijskomu istraživanju induciranih pluripotentnih matičnih stanica Ne upotrebi zametaka i uništavanju ljudskih bića Pluripotentne matične stanice mogu se dobiti pomlađivanjem odraslih stanica. Izvanredno otkriće dvojice znanstvenika, Yamanake iz Japana i Thomsona iz SAD-a, objavljeno je u znanstvenim časopisima Cell i Science. Po tradicionalnome vrjednovanju koje koncem godine provodi američki časopis Time to je bilo najveće znanstveno otkriće u 2007. godini. Istraživanje je započeto u Japanu poštujući ljudsko biće od embrionalnoga stadija, u kojem je “istraživač-otac” upotrijebio zapanjujuću usporedbu između zametka kao sredstva istraživanja i egzistencije vlastitih kćeri. Shinya Yamanaka (foto: M. Yamamoto u: The New York Times)

“Bio sam sveučilišni asistent farmakologije i radio sam na projektu u kojemu su korištene i embrionalne stanice. Jednoga me dana kolega pozvao da mikroskopom promatram zametak. Taj je pogled promijenio moju znanstvenu karijeru. Kada sam ugledao zametak, odjednom sam shvatio kako je posve mala razlika između njega i mojih dviju djevojčica. Pomislio sam kako ne možemo nastaviti s uništavanjem embrija u svrhu istraživanja. Morao je postojati drugi način.” Shinya Yamanaka

Institute for Integrated Cell-Material Sciences, Kyoto University (svjedočanstvo objavljeno u The New York Times, 11. prosinca 2007.)

VRIJEDNOST SENZACIONALNOGA OTKRIĆA Inducirane pluripotentne matične stanice (“iPS”, induced pluripotent stem cells) potencijalno mogu stvoriti svaku vrstu ljudskoga tkiva, pa i živčano. Služeći se linijama odraslih matičnih stanica ljudske kože, stimulirajući ih kopijama četiriju ključnih gena (prisutnih u embrionalnome razvoju, ali “utišanih” u odrasloj dobi) te upotrijebivši retrovirus kao “vektor” da bi se u strukturu odraslih stanica umetnula ta četiri gena, Yamanaka i Thomson su odrasle stanice toliko pomladili da ih se jedva razlikovalo od embrionalnih. Tako su otvorili nova područja terapijskih istraživanja, što ugledni znanstvenici nisu propustili priznati. Ian Wilmut, “otac” ovce Dolly, pri predstavljanju Yamanake i Thomsona među sto najznačajnijih osoba 2008. u izboru časopisa Time ustvrdio je da bi terapijski potencijal ovoga otkrića “mogao biti neograničen”. S druge strane, otkriće je bilo u središtu Svjetskoga kongresa o matičnim stanicama održanog u Madisonu (Wisconsin, SAD), u rujnu 2008. i izazvalo je veliko zanimanje ne samo među znanstvenicima. Primijenjeni postupak nimalo ne zadire u ljudski embrij; prema tome, štiti čovjeka s njegovim dostojanstvom već od začeća i kao takav poštuje istinsku etičku vrijednost. U intervjuu objavljenu u talijanskom časopisu Avvenire, 21. studenoga 2007., Yamanaka je priznao: “Moja tehnika ima golemu prednost: ne uništava zametke.”

Objašnjenje je potvrdio Thomson koji je, uostalom, bio jedan od pionira istraživača ljudskih embrionalnih matičnih stanica (časopis Time mu je posvetio naslovnicu 20. kolovoza 2001.). U intervjuu objavljenu u Avvenire 25. rujna 2008. sam Thomson je ustvrdio: “Ove stanice nisu uzete iz zametka. Govoreći biološki, čini se kao da imaju iste karakteristike embrionalnih stanica: uvelike su slične zbog jednostavne činjenice što ih u teoriji možemo pretvoriti u bilo koje tkivo ljudskoga tijela u koje se transplantiraju.” Put za terapijsku primjenu još je dug i trnovit, ali on je zacrtan i, kako veli Thomson, ovo nas otkriće može dovesti “do brže proizvodnje boljih i jeftinijih lijekova. Možda će se to u početku dogoditi bez velike pompe i ne će se pojaviti na prvoj stranici New York Timesa, ali će korjenito promijeniti život mnogim pacijentima”.

James A. Thomson (iz Sì alla Vita, prosinac 2007.)

Sloboda u znanstvenomu istraživanju jest slijeđenje puta istine koji vodi poštivanju života. (iz: Cell, S. Yamanaka i dr., “Induction of Pluripotent Stem Cells from Adult Human Fibroblast by Defined Factors”, 30. studenoga 2007.; Science, J. Thomson i dr., “Induced Pluripotent Stem Cell Lines Derived from Human Somatic Cells”, 21. prosinca 2007.; The New York Times, M. Fackler, “Scientist at Work / Shinya Yamanaka, Risk Taking Is in His Genes”, 11. prosinca 2007.; Time, Ian Wilmut, “Shinya Yamanaka & James Thomson”, The 2008 Time 100; Avvenire, 21. studenoga 2007., 24. rujna 2008., prilozi “È vita”, 13. prosinca 2007., br. 155, 25. rujna 2008., br. 185; Cell, H. Schöler i dr., “Oct4-Induced Pluripotency in Adult Neural Stem Cells”, 6. veljače 2009.; Nature, K. Kajj, K. Norrby i dr., “Virus-free induction of pluripotency and subsequent excision of reprogramming factors”, 5. ožujka 2009.; Science, J. Thomson i dr., “Human Induced Pluripotent Stem Cells Free of Vector and Transgene Sequences”, 26. ožujka 2009.; Avvenire, prilog “È vita”, 5. ožujka 2009.)

Odozgo: pluripotentne ljudske matične stanice, fibroblastične mišje kulture, mišje stanice, ljudske živčane stanice (Associated Press, u The New York Times, 11. prosinca 2007.)

NOVE ZNANSTVENE PERSPEKTIVE U TERAPIJSKE SVRHE Istraživanje Yamanake i Thomsona zasniva se na četiri čimbenika prepisivanja, četiri ključna genoma nazvana Oct4, Sox2, Klf4 i c-Myc. Kasnija su proučavanja pokazala da nisu neophodna sva četiri čimbenika. Po istraživačima na Max Planck Institutu za molekularnu biomedicinu u Münsteru dovoljan je samo jedan, Oct4. Tako drže u članku objavljenomu u časpoisu Cell od 6. veljače 2009. Mjesec dana kasnije u časopisu Nature, 5. ožujka, predstavljeno je drugo veliko otkriće, plod objedinjenih istraživanja dvaju istraživačkih timova, britanskoga sa Sveučilišta u Edinburghu (na kojemu je klonirana ovca Dolly) i kanadskoga iz Toronta. Dva su tima primijenila drugu metodu koja, umjesto da se posluži virusnim vektorima, opasnima ukoliko su potencijalno onkogeni, koriste sekvencu genetskoga materijala nazvanu “transposon”, koji je u stanju obaviti istu ulogu. U međuvremenu je i Thomson sa svojim timom razvio metodu “free of vector and transgene sequences”, sposobnu proizvesti inducirane pluripotentne ljudske matične stanice. To je on-line objavio časopis Science 26. ožujka 2009. Opasnost odbacivanja ili stvaranja tumora mogla bi se time prevladati, tim više što bi sam pacijent mogao biti donor. Tako se učvrstila terapijska mogućnost početnoga Yamanakina i Thomsonova otkrića. Nadalje, time je istaknuto kako nije neophodna upotreba embrionalnih stanica.

ODRASLE I EMBRIONALNE MATIČNE STANICE – NEJEDNAK SRAZ BOLESTI TRETIRANE MATIČNIM STANICAMA ODRASLE 2005.: 58 2006.: 65 2007.: 73 2008. i perspektive za kratkoročno/srednjoročno razdoblje: sve veći broj terapijskih primjena

EMBRIONALNE 2005.: 0 2006.: 0 2007.: 0 2008.: 0 perspektive za kratkoročno/ srednjoročno razdoblje: ? (po Koaliciji Do No Harm uz dopune)

ZAŠTO USTRAJATI S EMBRIONALNIM MATIČNIM STANICAMA UNATOČ RAZOČARAVAJUĆIM REZULTATIMA? Premda je prošlo desetljeće, pa čak i više od toga, sustavna istraživanja terapija na temelju embrionalnih stanica, nije postignut nijedan bitan rezultat. Predviđanje Komisije Warnock iz srpnja 1984., kojim se u Velikoj Britaniji preporučivalo izglasavanje zakona u prilog upotrebe ljudskih zametaka do 14. dana, unatoč kasnijim istraživanjima, u biti je ostalo mrtvo slovo na papiru. Ono “u svrhu smirivanja javne zabrinutosti” čime je Komisija obrazložila istraživanje na zametcima polučilo je, barem dosad, samo mnoge iluzije, poglavito među bolesnicima i njihovim obiteljima. Goleme količine novca potrošene u tim istraživanjima, toliko energije, a nikakav bitan rezultat! Woo Suk Hwang (foto: Getty, BBC News, 19. siječnja 2007.)

LAŽNA SENZACIJA A onda su se 2004. i 2005. u uglednu časopisu Science pojavile vijesti koje su ponovno ulile povjerenje u terapijska istraživanja uz upotrebu embrija, a mediji su iskoristili prigodu da ih učine općepoznatima ulijevajući nadu mnogim bolesnicima koje se smatralo neizlječivima. Južnokorejac Woo Suk Hwang, docent na College of Veterinary Medicine, Seoul National University, izvjestio je o prvoj staničnoj liniji dobivenoj kloniranjem ljudskoga zametka te tvrdio da je stvorio jedanaest linija embrionalnih matičnih stanica “po mjeri” kloniranih od pacijenata s oštećenjima leđne moždine. Vijesti su dovele do toga da se Hwanga držalo “najvećim južnokorejskim znanstvenikom” i ideološki od mnogih smatralo “prvakom slobode istraživanja” protiv mračnjaštva onih koji se protive istraživanju na zametcima. Međutim, komisija za preispitivanje s njegova sveučilišta otkrila je da su te vijesti u biti lažne i da se nije stiglo dalje od stvaranja različitih blastocista. Ono što zapanjuje nije samo Hwangovo cinično bezobzirno isticanje (njegovo tobožnje otkriće zavelo je mnoge bolesnike s oštećenjima leđne moždine), nego i to što je jedan ugledni časopis, koji je kasnije povukao inkriminirajuće članke, uopće objavio vijesti koje nisu znanstveno utemeljene. Mimo ovoga “slavnog” falsifikata koje čovjeka ostavlja preneraženim i dalje ostaje pitanje: zašto ustrajati s embrionalnim matičnim stanicama? TEŠKE POSLJEDICE KOJE PROIZLAZE IZ ISTRAŽIVANJA NA EMBRIJIMA Višegodišnje iskustvo potvrđuje terapijsku opravdanost istraživanja s matičnim stanicama odraslih osoba; od 2007. otkrićem reprogramiranih matičnih stanica otvorene su nove perspektive. Sve to u najmanju ruku zbunjuje, tim više što, kao što je u jednomu intervjuu objavljenu u Avvenire 13. studenoga 2008. istaknuo James Sherley, afroamerički znanstvenik, dobitnik prestižna priznanja Pioneer Award 2007. koje dodjeljuje američki National Institute of Health, “embrionalne matične stanice nisu normalne stanice i ono što je važnije, odrasla tkiva nisu predviđena da ih prihvate”. Iz toga se može razviti kancerogen proces, ali i kada ga ne izazivaju, “ove se stanice ne mogu koristiti za liječenje odraslih organa i tkiva jer im nedostaje svojstvo odraslih stanica: dugoročno pamćenje. Odrasla matična stanica”, nastavlja profesor Sherley, “obdarena je nekom vrstom trajna kalupa koji joj omogućuje da u beskraj stvara odrasle stanice. Suprotno tome, kada embrionalna matična stanica proizvodi odraslu stanicu, ona odmah gubi taj kalup i praktički to može učiniti samo jednom. Za zdravlje nekoga tkiva ili organa ipak je potrebna kontinuirana zamjena stanica. Ono što mogu dati odrasle stanice embrionalne ne mogu”. Ne treba unaprijed isključiti mogućnost da će u budućnosti i embrionalne matične stanice dati pozitivne terapijske rezultate; povijest znanosti pokazuje kako nemoguće može postati moguće. Granica je u njihovoj primjeni: u obrani ili protiv čovjekova dostojanstva? Posebno ostaje temeljni etički problem: je li dopušteno žrtvovati ljudske osobe na početku njihova postojanja, što zametci jesu, da bi se izliječilo druge? Ontološka perspektiva nije nešto apstraktno i upitno: ona je utemeljena na zbilji i poduprta znanošću. Kao što je već pojašnjeno, u genomu koji karakterizira svaki zametak nalaze se svi geni što već tvore individualnost ljudskoga bića, kakvo smo svi mi.

Sažetak povučenog članka Woo Suk Hwanga (iz Science, 17. lipnja 2005.)

James Sherley (iz Sì alla Vita, listopad 2007.)

Zašto onda ustrajati na istraživanju na zametcima? POVEZIVANJE RELATIVISTIČKE ETIKE I POTENCIJALNIH EKONOMSKIH INTERESA U osnovi ovoga ustrajanja nalazi se spajanje relativističkoga etičkog poimanja i golemih ekonomskih interesa koji se naziru uz eventualno otkriće terapije koja bi bila plod istraživanja (dakle uništavanja) zametaka. U tome biotehnološke industrije imaju odlučujuću ulogu. U takvu kontekstu postoji rizik (i ne samo rizik) da se dogodi ono što je od 1985. Hans Jonas najavio: prelaženje tehnike “u ruke trgovaca i industrijalaca koji su manje skupulozni od osjetljivih znanstvenika” glede prave slobode istraživanja i javnoga dobra. “Ili bolje”, nastavlja Jonas, “manje osjetljivi istraživači sami postaju poduzetnici koji dijele rezultate svojih istraživanja kako bi stekli dobit. Na taj način istraživanje službeno postaje trgovanje.” Prema tome, s pravom se postavlja pitanje: koliko je ovaj očit ekonomski interes prema pretpostavljenim mogućim učincima povezan s pokušajem da se javno mnijenje okrene ne bi li zametak prestali smatrati ljudskom osobom, pri tome kujući znanstveno neutemeljene izraze kao što je, primjerice, preembrij? (prema www.stemcellresearch.org [Do No Harm]; Department of Health and Social Security, Report of the Commitee of Inquiry into Human Fertilisation and Embriology, Her Majesty’s Stationery Office, London 1984; Woo Suk Hwang i dr., “Evidence of a Pluripotent Human Embryonic Stem Cell Line Derived from a Cloned Blastocyst”, članak koji je naknadno povučen, Science, Vol. 303, 12. ožujka 2004.; Woo Suk Hwang i dr., “Patient-Specific Embryonic Stem Cell Derived from Human SCNT”, članak koji je naknadno povučen, Science, Vol. 308, 17. lipnja 2005.; prilozi “È vita”, Avvenire, 22. lipnja 2006., br. 97; 13. studenoga 2008., br. 192; Hans Jonas, Technik, Medizin und Ethik, Insel Verlag, Frankfurt am Main, 1985)

KADA ZNANOST NE POŠTUJE ŽIVOT Engleski slučaj Od korištenja i uništavanja ljudskih zametaka… do kloniranja embrionalnih stanica… do zakonskoga odobravanja stvaranja himera i mogućnosti da se ne zna tko je otac Razvoj zabrinjavajućega procesa zasnovana na utilitarističkome etičkom kriteriju. Instrumentalizacija embrija, osobe od začeća, učvršćuje se teškim nepriznavanjem temeljnih prava djeteta. 1. IZVJEŠĆE KOMISIJE WARNOCK, srpanj 1984. Prihvaćanje eksperimentiranja ljudskim zametcima u svrhu terapijskih istraživanja s ciljem “smirivanja javne zabrinutosti”, ali s očitim proturječjem: – s jedne se strane priznaje da u zametku, “čim je započeo proces razvoja, nema ni jedne datosti toga procesa koja bi bila važnija od druge, već su sve dijelom jednoga kontinuiranog procesa” – s druge strane, većina odlučuje zakonodavcu preporučiti “da dopusti provođenje istraživanja na svim zametcima dobivenim oplodnjom in vitro, otkuda god potjecali, sve do kraja 14. dana nakon oplodnje”. U bitnome zapravo ništa nije učinjeno s obzirom na primjene u terapijskom smislu …

2. IZVJEŠĆE KOMISIJE DONALDSON, lipanj 2000. Prihvaćanje kloniranja ljudskih zametaka “stvaranjem zametaka za zamjenu stanične jezgre”, a s ciljem korištenja u istraživanju “kako bi se povećala saznanja o ljudskim bolestima, a time i terapijama na temelju stanica”. Stalno je prisutno očito proturječje: priznato “dužno poštivanje prema zametku” zapravo se niječe zbog njegova “vrlo ranoga razvojnog stadija”, zaboravljajući da je, bez obzira na stadij, on autentično ljudsko biće od samoga začeća. I ponovno ništa bitno nije učinjeno… 3. NOVI ZAKON O UMJETNOJ OPLODNJI I EMBRIOLOGIJI postao je parlamentarni zakonski akt 13. studenoga 2008., kojim se prihvaća: a) stvaranje hibridnih zametaka za istraživanje, stvorenih od ljudskoga i životinjskog genetičkog materijala b) izbor zametaka za stvaranje djeteta potencijalnoga donora stanica i tkiva za braću/sestre oboljele od genetskih bolesti c) mogućnost neotkrivanja očeva identiteta u postupcima oplodnje in vitro uz odobravanje majci da za djecu začetu in vitro pod određenim uvjetima, kao “drugog roditelja” prijavi ženu ili “nekog drugog roditelja” koji nema genetskih veza s djetetom. Zar to nije početak poremećena “društva bez očeva”?

Giorgio de Chirico, Hektor i Andromaha, 1917., Milano, Zbirka Mattioli Par lutaka koje za De Chirica predstavljaju Hektora i Andromahu, dva poznata lika iz Ilijade, 1917. godine je mogao imati snažno simboličko značenje zbog poraza u bitci kod Kobarida. Danas može imati drugo, ništa manje ozbiljno značenje: opasnost da čovjeka porazi scijentizam koji ga pretvara u predmet manipuliranja, svodeći ga na nekakvu lutku kojom drugi upravlja.

Kada bi se u budućnosti navedenim istraživanjima postigli terapijski ciljevi – dnevnik The Independent 23. ožujka 2009. obznanio je primjerice mogućnost da se za tri godine mogu koristiti crvena krvna zrnca u gotovo neograničenim količinama kao rezultat istraživanja na embrionalnim matičnim stanicama (mogućnosti pokrenuta pretjeranim zanosom sredstava javnog priopćivanja, ali koje tek treba provjeriti) – ostao bi velik etički problem: je li dopušteno uništavati život ljudskih bića, makar on bio u početnoj fazi svoga postojanja, kako bi se druge izliječilo? Mi držimo da nije! Treba krenuti drugim putovima koji, na sreću, već pružaju konkrente pozitivne rezultate i otvaraju perspektive pune nade.

PROTIV ISKORIŠTAVANJA ZAMETAKA: POTRESNO SVJEDOČANSTVO ORIANE FALLACI “Uopće me ne zanima lukavo ucjenjivanje, tj. njihovo obećanje da će izliječiti dijabetes, distrofiju, Alzheimerovu bolest, multiplu sklerozu… …ne bi me zanimalo čak ni kada bi (embrionalne) matične stanice poslužile za izlječenje moga karicnoma, štoviše, mojih karcinoma. Bog zna da želim živjeti, da bih voljela živjeti što je duže moguće. Ja sam zaljubljena u život. Ali kada bi se liječenje mojih karcinoma vršilo ubrizgavanjem stanice nerođenoga djeteta, činilo bi mi se da sam kanibal.” (Corriere della Sera, 3. lipnja 2005.) (prema Department of Health and Social Security, Report of the Committee of Inquiry into Human Fertilisation and Embriology, London, Her Majesty’s Stationery Office, 1984; Department of Health and Social Security, Stem Cell Research: Medical Progress with Responsibility, June 2000; Human Fertilisation and Embryology Bill, Act 2008, c. 22; P. G. Liverani, “Se il padre sparisce per legge”, Sì alla Vita, svibanj 2009.; prilozi “É vita”, Avvenire, 29. svibnja 2008., br. 177, 23. listopada 2008., br. 189, 30. listopada 2008., br. 190; Oriana Fallaci, “Noi cannibali e i figli di Medea. E’ in atto una strage di innocenti”, Corriere della sera, 3. lipnja 2005.)

Ž I V OT N E P R I Č E SVJEDOČANSTVA MAJKA KOJE SU UZ POMOĆ UDRUGE “BETLEHEM” PRIHVATILE ŽIVOT NADINA PRIČA

“Ništa ti ne brini, sve će biti u redu, othranili smo četvero, uz Božju ćemo pomoć i peto!” Majka sam petero djece, dvoje srednjoškolaca, dvoje osnovnoškolaca te jedne bebe koja mi još uvijek “pleše” pod srcem, nestrpljivo čekajući da ugleda mamu, tatu i braću. Međutim, upravo je to majušno stvorenje moglo završiti svoj još nezaživljen život u svijetu, na najgori mogući način. Mogla sam dati abortirati, odnosno ubiti svoje dijete. Evo kako je to bilo: prije osam mjeseci saznala sam da je došlo do začeća. Imam 42 godine i majka sam četvero djece, u sredini i poslu koji ne trpi takve “staromodne ispade”. Bila sam duboko potresena, vijest o trudnoći primila sam panično, ali poslije je nastala neka grozna hladnoća, neosjećajnost. Mužu sam tajila trudnoću, iako je nešto sumnjao jer me često znao pitati što mi je, da sam tako rastresena i bezvoljna. U mojoj glavi sto pitanja, sto problema. Što će reći djeca, kako će reagirati rodbina i prijatelji kada sam već i s četvero bila za mnoge “nakaza”, a pogotovo pitanje naših skromnih mogućnosti, što se tiče uzdržavanja... Moj je ginekolog jasno ponudio “najbolju i jedinu alternativu”, tj. pobačaj. Uvjeravao me da sam “prestara, a i dijete bi vjerojatno bilo boležljivo ili nenormalno”, što je “potvrdio” nekim “medicinskim činjenicama iz njegove prakse”. Isprva me misao na abortus nekako zaboljela, uplašila, osim toga, znala sam što Bog i kršćanstvo misle o tome. I kada su mi predlagali da uklonim četvrto dijete, nisam se dala, ali ovo je već peto!… Ostala sam sama s cijelim svijetom protiv moga začetog djeteta. Abortus sam zakazala ubrzo nakon svoga drugog posjeta liječniku. Bez imalo muke, čekanja, sve puno osmijeha i srdačnosti medicinskih sestara, među dvadesetak mahom mlađih djevojaka, sjedila sam u čekaonici pred ordinacijom. Neka lica bezbrižna, neka tmurna, neka uplakana. Su-

prugu sam rekla da idem na godišnju kontrolu. Tada sam, petnaest minuta prije ulaska, primijetila letak “Duhovno posvojenje nerođenoga” na stoliću nedaleko od mene. Čitala sam da malo smirim živce, a onda sam počela i “gutati” napisano! Ne znam kako, ali najedanput su mi se misli razbistrile i kao da me netko ošamario, i to jako. Duboko sam udahnula, otrijeznila se od svega dotadašnjeg, stavila ruku na svoj trbuh, gdje je mirno ležalo tromjesečno djetešce, te poluglasno uzviknula: “Bože moj, što ja to želim učiniti?! Pa ja želim ubiti svoje dijete!” Naglo sam se digla i potrčala van, ostavljajući šokirane djevojke u čekaonici. Čim sam ušla u stan, bacila sam se mužu oko vrata i dobro se isplakala, priznajući mu gdje sam bila i što sam kanila napraviti. Samo me grlio i ljubio i hrabrio: “Ništa ti ne brini, sve će biti u redu, othranili smo četvero, uz Božju ćemo pomoć i peto!” Bila sam sva izvan sebe od radosti i osjećala sam slobodu jer je sve otišlo od mene, teški se zadah smrti povukao! Otišla sam p. Marku na ispovijed i razgovor i sada ne mogu dočekati da rodim svoje djetešce! Ništa na ovome svijetu nije važnije od vršenja volje Božje jer tek se tada čovjek osjeća sretnim i ima mir u duši. Baš ništa ne može biti dovoljno dobar razlog da se ubije nerođeni život, kako god teška bila situacija. Božja ljubav sve pobjeđuje! Kako bih mogla dalje živjeti u spoznaji da sam ubila svoje dijete? Kako bih dalje mogla gledati svoje četvero djece i ostati normalna, voditi bračni život, raditi? Hvala ti, Isuse, što si ušao u moju slabost i svojom snagom spasio moje dijete, mene i sav moj život! Znam da ćeš mi dati snage da idem dalje...

MARTININA PRIČA

Isus je spasio ne samo nju, nego i mene i moj brak i cijelu obitelj! Najsretnija sam osoba na svijetu! Zašto? Iskusila sam pomoć i snagu Božju, pobijedila u borbi koja je mogla stajati života moju Jasnicu. Naime, kada sam otkrila treću trudnoću, šokirala sam se, blago govoreći. Upravo sam bila dobila dobar posao, a moj je muž često bio službeno odsutan, putujući poslovno po cijeloj državi. Moje je drugo dijete pohađalo specijalnu školu, zbog manjega hendikepa, zarađena dok je bio beba, te sam mu morala poklanjati više pažnje. Kod kuće sam čuvala i staru, boležljivu svekrvu. Dakle, treće dijete?! Ni u ludilu! Nekoliko mjeseci bila sam bombardirana “dobrim savjetima” prijatelja i liječnika; ta danas je sasvim normalno abortirati treće dijete (“to i nije dijete”), čak bi bilo “neodgovorno roditi ga” jer bih “zapostavila drugo dvoje!” Tada u moj život ulaze Isus i vjera. Slučajno sam s posla svratila u jednu gradsku crkvu i vidjela ljude kako mole krunicu. Voditeljica je upravo u

tome trenutku govorila: “Ovu deseticu prikazujemo za nerođenu dječicu, koju majke žele pobaciti, ne dopuštajući im da žive, vole, vjeruju i raduju se…” Neočekivana, silna milost Gospodinova tako me protresla da sam sva drhteći kleknula i zaplakala… Sve, baš sve je prošlo u najboljemu redu, rodila sam zdravu, prekrasnu djevojčicu, koja je naš ponos, sreća, čiji osmijeh ne bih mijenjala za sva bogatstva i uspjehe ovoga svijeta! Isus je spasio ne samo nju, nego i mene i moj brak i cijelu obitelj! Mnogi su mi s divljenjem priznali da sam veliko svjedočanstvo ljudima jer sa svojih 40 godina prihvaćam novi, treći život i usprkos svim poteškoćama, sada s Bogom idem naprijed, svjesna da je Bog uz mene i moje, da nas voli i blagoslivlja i čeka da dođemo kući, u nebesku domovinu. Što da vam kažem, osim: hvala što smo jedno u njemu! (uz odobrenje iz knjige Jači je u nama o. Marka Glogovića, Nonnatus, Karlovac, 2010.)

LJUDSKI ŽIVOT – PRVO ČUDO! Senzacionalne slike djeteta u majčinoj utrobi Od jedne mikroskopske stanice do milijuna i milijuna stanica koje zajedno teže preko milijardu puta više od one početne. Čudo života, života svakoga od nas, od začeća do rođenja: oko devet mjeseci složenog i zadivljujućeg putovanja u gostoljubivoj “dubini” majčinoga tijela.

Čarobni trenutak začeća: jajna stanica i spermatozoid se stapaju u jedinstvenu stanicu. Spajanje ženske i muške gamete nepovratan je proces koji označuje početak novoga organizma: zigote odnosno jednostaničnog zametka. Spajajući se sjedinjuju i svoje gene u beskrajnim kombinacijama koje su izvor djetetovih, jedinstvenih osobina, neponovljivih poput njegovih otisaka prstiju ili njegovog genetskog koda.

S četiri tjedna dijete, još na embrionalnoj razini, dugo je oko 5 milimetara. Izvanredna minijatura! Strukturiraju mu se organski sustavi, pokazuju se naznake ruku, nogu, očiju. Uočava se početak funkcioniranja krvotoka, dok mu srce kuca u upola sporijemu ritmu od majčina. Velika crvena sjena koja se vidi na slici jest jetra koja proizvodi krv. Između četvrtoga i petoga tjedna započinje još jedan veličanstven projekt: mozak. Od triju početnih mjehurića dolazi se do milijarda moždanih stanica.

S dva mjeseca dijete, koje se sada naziva plod, već je prošlo 60 najvažnijih dana svoga razvoja. Dugo je oko 3 cm i u njemu su već oblikovani svi organi koje pronalazimo u savršeno razvijenu ljudskome biću.

S tri mjeseca preciziraju se njegove crte lica: usne se otvaraju i zatvaraju, čelo se mršti, vjeđe se podižu, glava se okreće… Po spolnim organima, koji su sada već vidljivo oblikovani, može se znati je li muško ili žensko.

S četiri mjeseca već izgleda “dovršeno”! Katkada njegove ručice udaraju u znak prosvjeda ako mu nešto smeta. Te ručice već oko dva mjeseca imaju otiske prstiju!

S pet mjeseci njegovi živčani impulsi su dostatno razvijeni da kada primakne palac ustima, usne ga odmah hvataju, a jezik počinje činiti malene pokrete nalik sisanju.

S osam-devet mjeseci čudesna avantura života dovršava se rođenjem djeteta. Nastavit će se razvijati i živjeti u međuodnosu s vanjskim svijetom, uvijek u bitnoj dimenziji koja ga čini osobom sve od začeća i koja je već prisutna u onoj početnoj majušnoj stanici. Istinsko čudo!

Sa šest-sedam mjeseci dijete se već služi svojim osjetilima. Svojim emocionalnim sposobnostima “odgovara” na ugodne ili neugodne zvukove i prilagođuje se majčinom životnom ritmu.

Blizanci u majčinoj utrobi (iz Daily Mail i Sì alla Vita, rujan 2007.)

Završna razmišljanja dvoje mladih trećega razreda srednje škole nakon susreta s volonterkama Centra za pomoć životu “Ljudski je život najveće čudo prirode. Potresen sam kada pomislim kakva sve čudesa može izvesti: samo jedna stanica množeći se daje život biću koje je tako složeno. Poruka koju sam razabrao jest da valja prihvatiti život u kojemu god obliku bio, jer je jedinstven. Prema tome, shvatio sam da treba poštivati svaki ljudski život, makar se još nalazio u majčinoj utrobi.” (Mirco) “Snažan je doživljaj korak po korak slijediti razne faze koje vode do djetetova rođenja. Silno sam se divila imajući na umu kako sam oblikovana i misleći na trenutak kada mi je srce prvi put zakucalo. To mi je pomoglo da shvatim kako svi imaju pravo na život.” (Federica) (prema “La vita umana: prima meraviglia”, tekst priredila Lucia Barocchi. U tekstu koji se može dobiti u Centro Documentazione e Solidarietà di Roma i općenito u centrima za pomoć životu nalaze se i ovdje reproducirane fotografije Lennarta Nilssona, jednoga od najvećih fotografa na medicinskome području. Za svoj rad dobio je počasni doktorat iz medicine na Stockholmskome sveučilištu; Patrizia Giongo, “266 giorni”, Newton, 5. svibnja 2002.)

KVALITETA ŽIVOTA I PRAVO NA ŽIVOT DIJETE EKSTREMNE NEDONOŠENOSTI ILI DIJETE S OŠTEĆENJEM Kada se kvaliteta života temelji na prioritetnom poštivanju života

prihvaćanju novorođenoga djeteta s oštećenjem

reanimaciji i terapiji ekstremno nedonošene novorođenčadi

primjerenoj pomoći roditeljima da se odluče za život

Proizlazi da je pokušaj reanimiranja ekstremno nedonošenog djeteta (općenito između 23. i 25. tjedna trudnoće) etička obveza koju liječnik ne smije izbjeći. To je dužnost koju podupiru znanstveni razlozi, s obzirom na mogućnosti koje pruža trajni napredak neonatalne i perinatalne medicine. Talijanska Nacionalna bioetička komisija u dokumentu od 29. veljače 2008. ističe kako se “trenutačno podvrgavanje prijevremeno rođenoga novorođenčeta intenzivnu liječenju ne može kvalificirati kao terapijska upornost. U svakom je slučaju, osim što je znanstveno prijeporno, etički neprihvatljivo traženje da se utvrditi vremenski prag nakon kojega se a priori može odustati od svakog pokušaja reanimiranja”.

Na skupu Udruženja talijanskih katoličkih liječnika (AMCI) održanom 30. listopada 2008. Fabio Mosca, ravnatelj Operacijske jedinice neonatologije i intenzivne njege novorođenčadi u klinici Mangiagalli, kao i docent neonatologije na Milanskome sveučilištu, ustvrdio je: “U trenutku rađanja postoje i drugi često nepoznati parametri, koji mogu uvelike utjecati na ishod liječenja. Osim gestacijske dobi, važno je znati težinu, spol, eventualno uzimanje steroidnih lijekova (koji poboljšavaju razvoj pluća) te je li riječ o jednoplodnoj ili višeplodnoj trudnoći...” Nadalje, na odjelu intenzivne njege moguće je primijeniti promišljeniji pristup kada se sazna više podataka i razmotre reakcije novorođenčeta na liječenje kao i u susretu s roditeljima. To vrijedi i za novorođenče koje nije rođeno prijevremeno, ali ima teško oštećenje i čije se pravo na život mora očuvati, a da se pritom ne izvrgne terapijskoj upornosti. Prof. Fabio Mosca

“Ukoliko klinički tijek pokaže da je zahvat nedjelotvoran”, svojevrsna je preporuka talijanskoga Višeg zdravstvenog vijeće sa sjednice od 4. ožujka 2008., “treba izbjeći da se intenzivno liječenje pretvori u terapijsku upornost. Novorođenčetu ipak treba dati hidrataciju i hranu sukladnu njegovoj kliničkoj slici te pružiti drugu samilosnu skrb, uvijek se prema njemu odnoseći s poštovanjem, ljubavlju i pažnjom.”

Foto: Vita Reparto Gallone, Operacijska jedinica neonatologije i intenzivne njege novorođenčadi u klinici Mangiagalli, Milano

KVALITETA ŽIVOTA I PRAVO NA ŽIVOT DIJETE EKSTREMNE NEDONOŠENOSTI ILI DIJETE S OŠTEĆENJEM Kada tobožnja kvaliteta života postaje sinonim za eugenetiku i eutanaziju

omogućavanju života reanimacijom ekstremno nedonošenog novorođenčeta

omogućavanju života pružanjem primjerenih terapija novorođenčetu s teškim oštećenjem

suočavanju s roditeljima koje u pogledu opredjeljenja za život teži aktivnoj suodgovornosti

Na području neonatologije, u najtežim slučajevima u Nizozemskoj prema protokolu iz Groningena pribjegava se eutanaziji. Protokol sastavljen od skupine liječnika predvođene Eduardom Verhagenom i objavljen 2005. za teško oboljelu djecu predviđa eutanaziju na temelju sljedećih glavnih uvjeta: “nepodnošljiva i be-

znadna” patnja, sigurna dijagnoza i prognoza (potvrđene zajedno s nepodnošljivom patnjom barem od jednoga vanjskog liječnika), informirani pristanak roditelja, predviđanje nedovoljne životne kvalitete i nade.

ZAŠTO KAŽEMO NE PROTOKOLU IZ GRONINGENA? Ono što posebno pogađa našu osjetljivost jest prvi uvjet: gledanje kako dijete pati, štoviše “nepodnošljivo i beznadno” navelo bi nas na trenutni pristanak uz ovaj protokol. Zapravo, kod novorođenčeta je vrlo teško utvrditi što je zaista “nepodnošljivo i beznadno”. S druge strane, za ublažavanje ili otklanjanje patnje napretku znanosti otvoreni su novi putovi. No taj neljudski i ponižavajući aspekt gubi svoje posebno obilježje kada je prisutna ljubav roditelja, koje opet podržava ljubav rodbine i prijatelja te odgovarajuće zdravstvene ustanove priklanjajući se stavu “poštivanja, ljubavi i pažnje” koji preporučuje Više zdravstveno vijeće. Makar i teško bolesno, novorođeno dijete instiktivno zapaža njihovu prisutnost. Prema tome, čudo života, makar u privremenu obliku, još se može ponoviti da svlada preprjeke koje se u tome trenutku mogu činiti nesvladive! Protokol iz Groningena, naprotiv, koji dramatično vodi prema eugenetici i eutanaziji, omogućio je zakonito ubijanje 22 djece rođene s rascjepom kralježnice (spina bifida), bolešću koja uz odgovarajuće liječenje nije preprjeka za dostojnu kvalitetu života (kako je na kongresu u organizaciji udruge EAMAS o “Boli i patnji”, održanu u Torinu 24. siječnja 2009., ustvrdio Pierre Mertens, predsjednik Međunarodne federacije za spinu bifidu i hidrocefalus i sam otac djevojčice rođene s tom bolešću).

Foto: Vita Reparto Gallone, Operacijska jedinica neonatologije i intenzivne njege novorođenčadi u klinici Mangiagalli, Milano

(prema Comitato Nazionale di Bioetica, I grandi prematuri. Note bioetiche, 29. veljače 2008.; Ministero della Salute, Consiglio Superiore di Sanità, sessione XLVI, sjednica od 4. ožujka 2008., Parere e raccomandazioni per cure estremamente prematuri; prilog “È vita”, u Avvenire, 30. listopada 2008., br. 190; “Rianimare i neonati? Si dia una possibilità”, u Avvenire, 31. listopada 2008.; “The Groningen Protocol – Euthanasia in Severely Ill Newborns”, u The New England Journal of Medicine, 10. ožujka 2005.; Pierre Mertens, Liesje, mia figlia, Cantagalli, Siena 2007; Sì alla Vita, “Aggrappati alla speranza…”, veljača 2008.)

DIJETE – PRAVO ILI DAR? DIJETE JE OSOBA S VLASTITOM OSOBNOŠĆU I DOSTOJANSTVOM Naravna želja za djetetom, kao i za “zdravim” djetetom, nije pravo. Djetetu pak pripada pravo da bude rođeno od vlastitih roditelja putem naravnoga čina ljubavi i da ga se već od začeća smatra osobom. Ljubav se združuje s darom.

Foto: Michele Rossi

Ljudska neplodnost i potpomognuta prokreacija CRKVENI NAUK: od Donum vitae – Dara života do Dignitas personae – Dostojanstva osobe Veliko “da” ljudskome životu, kojim započinje naputak Dignitas personae, kada je riječ o liječenju ljudske neplodnosti postaje poštivanje triju temeljnih dobara: 1. bezuvjetnoga prava na život svakoga ljudskog bića od začeća do naravne smrti 2. bračne zajednice koja podrazumijeva uzajamno poštivanje prava supružnika da postanu otac i majka samo jedno uz pomoć drugoga 3. specifično ljudskih vrijednosti spolnosti koje traže da se rađanje ljudske osobe ostvari kao plod bračnoga čina svojstvena ljubavi među supružnicima.

NE OPLODNJI U UMJETNIM UVJETIMA: ZAŠTO? Oplodnja u umjetnim uvjetima (tim više ako je heterologna, čime se povrjeđuje ne samo dostojanstvo braka nego i pravo djeteta da sazna svoje podrijetlo) i s njom umjetno osjemenjivanje, postižući rađanje koje nije plod specifična čina bračnoga sjedinjenja, dovodi do, kako je već izrazio naputak Donum vitae, razdvajanja sjedinjujućih od prokreativnih dobara i značenjâ braka. Bračni čin kojim supružnici međusobno iskazuju sebedarje istodobno izražava otvorenost daru života: to je nerazdvojno tjelesni i duhovni čin. U svome tijelu i po svome tijelu supružnici mogu postati otac i majka. Dijete se ne može željeti ni začeti kao proizvod medicinskih i bioloških tehnika: to bi bilo jednako njegovu svođenju na predmet znanstvene tehnologije,

tim više ako pribjegavanje umjetnim tehnikama uključuje uništavanje ljudskih bića poput zametaka. “Potrebno je da naravni zakon, koji se nalazi u temelju priznavanja istinske jednakosti među osobama i narodima”, donosi Dignitas personae citirajući govor Benedikta XVI. održan 20. svibnja 2008. prigodom 40. obljetnice enciklike Humanae vitae – Ljudski život Pavla VI., “bude prepoznat i kao izvor na kojemu se nadahnjuje odnos među supružnicima u njihovoj odgovornosti za rađanje novoga potomstva. Prenošenje života upisano je u narav, a zakoni te naravi su svojevrsno nepisano pravilo na koje se svi moraju pozivati.”

DA MEDICINSKOME ZAHVATU KOJEMU JE CILJ POTPOMOĆI BRAČNI ČIN S druge strane, medicinski zahvat, kako je već podsjetio naputak Donum vitae, poštuje dostojanstvo osobe kada mu je cilj potpomoći bračni čin bilo tako da olakša njegovo izvršenje ili tako da mu omogući postizanje njegove svrhe nakon što je normalno izvršen. Humanizacija medicine koju danas svi uporno traže zahtijeva poštivanje cjelovita dostojanstva ljudske osobe, ponajprije u činu i trenutku kada supružnici prenose život novoj osobi.

“Etička vrijednost biomedicinske znanosti”, podsjeća Dignitas personae, “mjeri se odnosom i prema bezuvjetnu poštovanju koje se duguje svakomu ljudskom biću, u svakome trenutku njegova postojanja, ali i prema zaštiti specifičnosti onih osobnih čina koji prenose život.”

NEPLODNOST KAO PRILIKA ZA VAŽNO SLUŽENJE ŽIVOTU Supružnike, čija neplodnost se čini neizlječiva te predstavlja izvor teške i bolne kušnje, podsjeća se na vrijednost njihova braka: neplodnost može biti prilika za druge oblike važna služenja životu ljudskih osoba kao što su posvojenje, razni oblici odgojnoga rada, pomoć drugim obiteljima, siromašnoj djeci ili osobama s invaliditetom.

“Crkva”, ističe se u Dignitas personae, “priznaje legitimnost želje za djecom i razumije trpljenje supružnikâ pogođenih neplodnošću. Međutim, ta se želja ne smije pretpostaviti dostojanstvu svakoga ljudskog života.”

DIJETE – PRAVO ILI DAR? MEDICINSKA (POTPOMOGNUTA) OPLODNJA

Da Ne Da Ne

homolognoj umjetnoj oplodnji u Italiji i u Hrvatskoj heterolognoj umjetnoj oplodnji u Italiji, ali Da u Hrvatskoj kliničkome i eksperimentalnom istraživanju usmjerenu zaštiti zdravlja zametka u Italiji, dok je u Hrvatskoj istraživački i znanstveni rad na zametcima zabranjen zamrzavanju zametaka u Italiji i u Hrvatskoj

U talijanskome parlamentu zakon koji regulira područje medicinski potpomognute oplodnje izglasan je 2004. (zakon br. 40), a odmah u čl. 1. donosi se kako se u toj materiji “štite prava svih umiješanih subjekata, uključujući i začetoga”. Hrvatski je sabor, nakon više bezuspješnih pokušaja različitih prijedloga, u srpnju 2009. usvojio Zakon o medicinskoj oplodnji (PZE 360) uz granični kvorum sa 70 glasova “za”, 6 “protiv” i 1 “suzdržanim”. Nakon višemjesečnih rasprava i brojnih pritisaka na zakonodavca do toga je došlo tek nakon što je Vlada RH dijelom popustila i svojim amandmanom dopustila pristup tehnikama medicinske oplodnje i izvanbračnim parovima. No, zbog eskalacije pritisaka, dogodilo se daljnje popuštanje zakonodavca što je rezultiralo usvajanjem Izmjena i dopuna spomenutoga zakona u Hrvatsko-

me saboru 30. listopada 2009. koje su ga dodatno liberalizirale: još više olakšavajući proceduru za izvanbračne parove i time otvarajući prostor zloporabama te dokidajući pravo djeteta na saznanje podrijetla, odnosno identiteta biološkoga roditelja. Temeljna razlika u duha dvaju zakona iščitava se upravo u 1. članku jer umjesto izričite odredbe o zaštiti prava začetoga, hrvatski zakon u čl. 1. donosi tek neodređenu odredbu da se postupci propisani Zakonom provode “s posebnim obzirom prema zaštiti zdravlja žene i dobrobiti potomstva”. U usporedbi s talijanskim zakonom hrvatski je kudikamo manje restriktivan i manje štiti dostojanstvo uključenih osoba, što se osobito odnosi na mogućnost heterologne oplodnje čime se otvara Pandorina kutija stručnih, zdravstvenih, pravnih i nadasve etičkih problema.

PROMIŠLJANJA TALIJANSKOGA POKRETA ZA ŽIVOT “Granice koje predviđa zakon 40, budući da sprječavaju pretjerane hormonalne stimulacije, bolje čuvaju zdravlje žene. Uostalom, postoje pouzdane studije po kojima, što je manji broj uzetih jajnih stanica, to su one bolje kvalitete i prema tome prikladnije za oplodnju te za kasnije usađivanje zametka.” Tako drži Pokret za život u 2. izvješću o primjeni zakona 40, podastrtom Zastupničkome domu 17. travnja 2009. Uostalom, valja istaknuti, budući da je zakon 40 ograničio broj zametaka za usađivanje na tri, bio je i jest u skladu s onim što preporučuje medicinska znanost: u Ujedinjenome Kraljevstvu, koje je općepoznato veoma permisivno, smjernice koje je izdao Human Fertilisation and Embriology Authority (HFEA) savjetuju po ciklusu usađivanje najviše dva zametka ženama mlađima od 40 godina, a najviše tri onima preko 40. Pokret za život nadalje drži da je zakon 40 u trogodištu od 2005. do 2007. spasio oko 120.000 zametaka; to je broj potencijalnih prekobrojnih začeća za koja je zakon, izbjegavši njihovo stvaranje, vjerojatno izbjegao i njihovo posljedično uništavanje bilo izravno, bilo zamrzavanjem.

Iz Sì alla Vita, siječanj 2008.

REFERENDUM 2005. I ŠIROKI NARODNI KONSENZUS Zakon 40 naknadno je bio stavljen na referendum 12.–13. lipnja 2005. i dobio je vrlo širok narodni konsenzus. Glasovalo je 25,9% glasača, što je daleko ispod praga od 50% da bi referendum bio valjan. Sve skupa, s obzirom na četiri referendumska pitanja, postotak od ukupnoga broja građana s pravom glasa koji su glasovali za ukiniće pojedinih odredaba izgledao je ovako: • 21,7% za ukinuće zabrane korištenja više od triju zametaka za usađivanje u ženinu utrobu • 21,6% za ukinuće zabrane korištenja zametaka za istraživanja • 21,4% za ukinuće prava začetoga djeteta • 18,9% za ukinuće zabrane heterologne oplodnje. Za pobornike referenduma bio je to težak poraz neočekivanih razmjera. ICSI – Mikroinjektiranje spermatozoida u jajašce

IZ IZVJEŠĆA PARLAMENTU 2009. O PROVOĐENJU ZAKONA 40 U Italiji je postotak živorođene djece s malformacijama 1,1% s tehnikama II. i III. stupnja (FIVET – In vitro fertilization and embryo transfer i ICSI – Intracytoplasmic sperm injection) prema 0,5% tehnikama I. stupnja (jednostavno osjemenjivanje) te 0,4% općenito u narodu. Tako stoji u Izvješću Parlamentu 2009. o provođenju zakona 40. Unatoč rizicima povezanima s takvim tehnikama i usprkos ograničenjima koja je postavio zakon 40, od 2005. do 2007. (za koje postoje statistički podatci 91,2% centara koji su 2005. podastrli podatke Višemu zdravstvenom institutu i 100% 2006. i 2007), sve je više parova koji se obraćaju centrima za medicinski potpomognutu oplodnju. Tehnikama II. i III. stupnja (FIVET 22% ciklusa, ICSI 78% ciklusa 2007.) poslužilo se 27.254 para 2005., 30.274 2006. i 33.169 2007. godine. Srednja dob ženske populacije bila je 36 godina. Postotak trudnoća 2007. u odnosu na započete cikluse bio je 19,6% (25,5% u odnosu na prijenos zametaka). Glede broja živorođene djece iz tih postupaka, registrirano je 3.385 2005., 5.218 2006. i 6.486 2007. godine. Radi se o gotovo dvostruku povećanju, zahvaljujući stupnju profesionalnosti postignutu u centrima za potpomognutu oplodnju, ali i boljemu prikupljanju podataka iz 202 centra koji primjenjuju te tehnike (gubitak podataka o praćenju trudnoća postignutim tehnikama II. i III. stupnja znatno je smanjen 2007. [13,3%] u odnosu na 2005. [41,3%]). Nije dakle zabilježen pad broja rođenja djece začete u umjetnim uvjetima, čega su se neki bojali poradi ograničenja koja je postavio zakon 40. Ipak, zabrinjava postotak trudnoća s trojkama (3,5% 2006. i 2007.) koji je znatno viši od europskoga: međutim, stvarna raširenost toga postotka je kao leopardovo krzno: u izvrsnim centrima je znatno niži, a u nekim slučajevima gotovo jednak nuli. Komplikacije zbog pretjerane stimulacije jajnika 2007. pak iznose 0,53% započetih ciklusa (0,44% 2006.), što je znatno ispod europskoga prosjeka koji, po posljednjim podatcima Europskoga registra, iznosi 1.02%.

DIJETE – PRAVO ILI DAR? OD KUŠALICE DO “DJETETA U NARUČJU”: TRKA S PREPRJEKAMA Prije svega valja osporiti sigurnost da pribjegavanje potpomognutoj oplodnji in vitro vodi do djeteta u naručju. Stvarnost je posve drukčija. Kao što je u članku objavljenu u Avvenire 25. svibnja 2005. podsjetio Giovanni Neri, redoviti profesor i ravnatelj Instituta medicinske genetike u Poliklinici “A. Gemelli” rimskoga Katoličkoga sveučilišta, “vrlo je mala vjerojatnost da potpomognuta oplodnja postigne uspjeh i ne doseže do 30%. To znači da parovi koji tome pristupaju moraju postupak ponoviti prosječno barem triput da bi došli do djeteta u naručju”. Ima parova koji ga ponavljaju i deset puta, a drugi su pak prisiljeni odustati. Tehnike potpomognute oplodnje in vitro, iza kojih se krije velik biznis, nije bezbolna ni laka. Hormonalno bombardiranje žena može izazvati negativne, pa i po zdravlje zabrinjavajuće, posljedice; s druge strane, zamrzavanje zametaka, koje i talijanski i hrvatski zakon zabranjuju, odnosno ne predviđaju, otvara velik etički problem. “Istina je”, kako ističe Dignitas personae, “da tek trećini žena koje pribjegavaju oplodnji u umjetnim uvjetima uspije zatrudnjeti. Nadalje, potrebno je naglasiti kako je, uzevši u obzir sveukupan broj stvorenih zametaka te broj stvarno rođenih, postotak žrtvovanih zametaka vrlo visok.” Preko 80%, kako stoji u br. 27 ovoga Naputka. S druge strane, brojnije su malformacije djeteta začeta u epruveti u odnosu na dijete začeto naravnim putem. Nisu poznate ni dugoročne posljedice po one začete ovom tehnikom, s obzirom da je prvo ljudsko biće začeto oplodnjom in vitro (djevojčica Louise Brown) rođeno u Londonu 25. srpnja 1978.

Iz Sì alla Vita, svibanj 2009.

KAKO ODGOVORITI NA RASTUĆU NEPLODNOST? I pored poticanja znanstvenih istraživanja da poštuju dostojanstvo osobe, uključujući i dostojanstvo nerođenoga djeteta, problem je mnogo širi i složeniji. “Danas”, ističe Massimo Moscarini, redoviti profesor ginekologije i porodništva na rimskome sveučilištu Sapienza i predsjednik Ginekološkoga društva talijanskih sveučilišnih profesora, “prvo se dijete dobiva između 32. i 34. godine, a zaliha se jajnih stanica s godinama smanjuje pa to pridonosi povećanju neplodnosti. Kada se par konačno odluči za dijete, ostalo je malo vremena i ukoliko dijete ne dođe odmah, dolazi do zabrinutosti i tjeskobe. Djelotvorna politika potpore mladim parovima i natalitetu bio bi već dobar početak u nastojanju da se barem djelomično riješe problemi neplodnosti koji danas pogađaju mnoge osobe.” Kao odgovor na problem porasta neplodnosti (na Zapadu jedan od četiri para ima teške ili umjerene probleme neplodnosti) ima onih koji, s raznih strana, nasuprot ideologiji kušalice (epruvete) zastupaju važnost pri-

rodnosti začeća i rađanja djeteta. Nisu to samo oni koji se nadahnjuju naputcima Donum vitae i Dignitas personae. To su i “divlje majke”, Paola Tavella i Alessandra Di Pietro, buntovne feministice koje se protive instrumentalizaciji, “tehnograbeži” ženskoga tijela i zahtijevaju prirodnost rađanja dok, s druge strane, predlažu da se ustanove i liječe čimbenici koji pospješuju neplodnost, posebice muška neplodnost, muško opiranje očinstvu te neplodnost uzrokovana zagađenjem okoliša… “Moramo promijeniti mentalitet”, tvrdi u intervjuu objavljenu u Avvenire 19. siječnja 2006. Eleonora Porcu, ginekologinja, voditeljica Centra neplodnosti u bolnici Sant’Orsola u Bologni, pionirka “talijanskoga puta oplodnje u umjetnim uvjetima” pomoću zamrznutih jajnih stanica, “mentalitet ‘djeteta pod svaku cijenu’, koji prijeti da poremeti društvo i koji uzrokuje toliku patnju mnogih koji bi htjeli biti roditelji… Vidjela sam parove koji su se raspali jer dijete nije dolazilo. Ali i parove koji su se unatoč neuspjehu bili u stanju učvrstiti. Tu smo na dobru putu. Vratiti se natrag te shvatiti da je i odricanje čin odgovornosti znači dokučiti istinski smisao majčinstva i očinstva koji se ne iscrpljuje na biološkoj razini. Pa zar majke šezdesetogodišnjakinje…”

U Hrvatskoj su zastupljene tri suvremene metode prirodnoga planiranja obitelji koje imaju odlične rezultate i u postizanju začeća: FertlityCare sustav koji promiču i podučavaju ovlašteni stručnjaci Centra za skrb o plodnosti (adresa e-pošte: info@fc-hrvatska.hr; mrežna stranica: www.fc-hrvatska.hr); Billingsova ovulacijska metoda koju promiču i podučavaju ovlašteni stručnjaci Centra za prirodno planiranje obitelji (adresa e-pošte: info@ppo.hr; mrežna stranica: www.ppo.hr) te simptotermalna metoda o kojoj se više može saznati iz prijevoda knjige dr. Josefa Rötzera: Prirodno reguliranje začeća, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007. NOVI ZNANSTVENI VIDICI

Foto: Pierluigi Bottini

Ograničenja koja je 2004. postavio talijanski zakon 40 (hrvatski Zakon o medicinskoj oplodnji iz 2009. na istome je tragu) otvorila su nove putove u složenoj panorami znanstvenih istraživanja. Talijanski put potpomognutoj oplodnji ovih je godina razvio tehniku zamrzavanja, kao i vitrifikaciju jajnih stanica. Put je to koji bi mogao pomiriti zdravlje žene sa zabranom zamrzavanja i uništavanja zametaka, koju donosi spomenuti zakon 40 (čl. 14., st. 1). Ipak, prema naputku Dignitas personae ni taj zahvat nije u potpunosti moralno prihvatljiv onda kada se dovršuje u postupku umjetne prokreacije. Naime, i zamrzavanje jajnih stanica u tome slučaju podrazumijeva kasnije odvajanje prokreacije od cjelovitosti osobnoga konteksta bračnoga čina tehnikama oplodnje in vitro.

DIJETE – PRAVO ILI DAR? Predimplantacijska i prenatalna dijagnostika: opasnost od eugenetike Traženje “zdrava djeteta” kada nema ograničenja koja je u Italiji posebno postavio zakon 40, riskira da postane maska eugenetike. Tako, u nedostatku zaštite embrija, kao što je već prokazivao profesor Giovanni Neri, ravnatelj Instituta medicinske genetike na Poliklinici “A. Gemelli”, “podvrgava ih se strogoj provjeri prije nego što će se odlučiti hoće li se zadržati zametke (i usaditi u majčinu utrobu) ili će ih se odbaciti (fizički ih eliminirati, iako uz poganski obred darivanja za znanstveno istraživanje). Ne želim upasti u patetiku”, nastavlja profesor Neri, “ali više sam puta pokušavao zamisliti par koji se nalazi pred deset plastičnih kapsula, poredanih na laboratorijskome stolu, koje sadržavaju malene zametke: svi su njihova djeca, svi su u svojoj biti jednaki. Zatim dolazi rezultat genetskoga testa i odmah kao čarolijom bitna jednakost nestaje. Od toga trenutka imamo dobre zametke, kojima ćemo posvetiti brigu i pažnju, kao što se čini s toliko očekivanim i željenim novorođenčetom, i zametke s nedostatkom, koje se može degradirati na razinu malih nakupina stanica, kako smo često čuli da ih se naziva.” INVAZIVNA PRENATALNA DIJAGNOSTIKA Mimo zakona, i u Italiji se sve češće pribjegava prenatalnoj dijagnostici ploda iza koje se skriva velik biznis koji još jednom iskorištava čežnju onih koji žele biti roditelji. Otuda korištenje invazivnim tehnikama, koje su u biti neopravdane (oko petina novorođenčadi rađa se uz pretragu aminocentezu), koje nisu bezopasne, štoviše, teškim pogibeljima izlažu i dijete i majku. Kao što u intervjuu objavljenu 16. travnja 2005. u Avvenire ističe profesor Bruno Dallapiccola, dopredsjednik društva “Znanost i život” i docent medicinske genetika na rimskome sveučilištu Sapienza, “četvrtina majka koje se podvrgavaju toj pretrazi, aminocentezi, imaju manje od 35 godina i trebalo bi razumijeti zašto to čine i znaju li kojim se opasnostima izlažu. Znaju li da je pri tome omjer izazvanog pobačaja 1 naprama 100”. I još u jednomu kasnijem intervjuu objavljenu u Avvenire 25. siječnja 2007.: “To je invazivna tehnika koja uspijeva zahvatiti samo mrvicu patologija. Ne zaboravimo da danas znamo za više od osam tisuća genetskih bolesti, a ovdje govorimo o kontroli maloga broja njih.”

Štoviše, zabrinutost stvorena zbog rizika da se rodi dijete oboljelo od kromosomske bolesti dovela je dotle da, kao što je 2007. iznio Didier Sicard, predsjednik Francuske bioetičke komisije, zbog općega praćenja trisomija 18 (Edwardsov sindrom) i 21 (Downov sindrom), roditelji koji žele da se dijete oboljelo od trisomije rodi, osim patnja zbog hendikepa moraju i dodatno trpjeti društvene prijekore što nisu prihvatili mogućnost pobačaja.

Iz Sì alla Vita, siječanj 2009.

NE PRETJERANOJ MEDIKALIZACIJI TRUDNOĆE “Prenatalna dijagnostika, dragocjeno sredstvo za preveniranje i liječenje fetusnih oboljenja”, tvrdi u intervjuu objavljenu u Avvenire 21. veljače 2008. Patrizia Vergani (jedan od liječnika potpisnika otvorenoga pisma o “svjesnu pristupanju prenatalnoj genetskoj dijagnostici”, docentica ginekologije i porodništva na Sveučilištu Milano-Bicocca, “ne može se svesti na tehniku koja dehumanizira trudnicu pretvarajući je od osobe u predmet proučavanja niti može postati sredstvo eugenetičke selekcije. Rizik pogrješna širenja tehnika prenatalne dijagnostike (primijenjenih, primjerice, na žene bez rizičnih čimbenika) jest taj da se potiče ekstremna medikalizacija trudnoće pretvarajući je od prirodnoga događaja u bolest, što uz ostalo, za posljedicu ima i povećanje invazivnih postupaka.” Ako se, međutim, nalazimo pred konkretnim rizikom od malformacija, put kojim valja ići jest pomoći roditeljima da otkriju vrijednost života. “U tome slučaju”, izjavljuje dr. Vergani, “predlažemo da se pomoću specijalističkih savjetovanja (sa stručnjakom za materno-fetalnu medicinu ili medicinsku genetiku) pomogne dobro razumjeti problematika, moguće terapije, ishod oboljenja po dijete i dijagnostičke mogućnosti, dajući prednost manje invazivnim postupcima. Sve to kako bi se istakla i vrijednost života i dostojanstvo osobe, što ne ovisi o tome ima li se ili ne neko oštećenje.” NOVI ZNANSTVENI VIDICI Osim jedinstvene vrijednosti djeteta, bez obzira na njegovo oštećenje, zadaća je znanosti izići ususret prirodnoj želji za zdravim djetetom u poštivanju prema životu. Pozitivni su ishodi već postignuti dijagnostikom prije začeća, odabirom spolnih stanica, a ne embrija, izbjegavajući tako probir i uništavanje ljudskih bića. Ostaje, ipak, etički problem koji nameće sam postupak umjetne oplodnje in vitro, u slučaju da ona uslijedi.

Iz Jüdisches Museum u Berlinu

Iz Sì alla Vita, lipanj 2004.

“U naše vrijeme”, ustvrđuje Benedikt XVI., “više se ne predlažu eugenetske i rasne ideologije koje su u prošlosti ponizile čovjeka i izazvale strahovite patnje, nego se pomalo uvodi novi mentalitet koji teži opravdavanju drukčijega shvaćanja života i ljudskoga dostojanstva, utemeljena na vlastitim željama i pravu pojedinca. Teži se, dakle, tome da se daje prednost djelatnoj sposobnosti, djelotvornosti, savršenosti i tjelesnoj ljepoti, na štetu drugih dimenzija života koje se ne smatraju dostojnima. Na taj način slabi dužno poštovanje prema svakome ljudskom biću i onda kada postoje nedostatci u njegovu razvoju ili neka genetska bolest koja bi se mogla očitovati tijekom njegova života, i tako su pogođena od samoga začeća ona djeca čiji je život ocijenjen kao nedostojan življenja.”

Metalna lica, izložena u Židovskom muzeju u Berlinu, s raskolačenim očima i ustima rastvorenima u bezglasan krik, podsjećaju na sramotu nacizma, koji se nije ustručavao vršiti eugenetske pokuse. S druge strane, genetska manipulacija životom i probir zametaka, koje je omogućio današnji tehnološki scijentizam, uključuje stvarnu opasnost eugenetike: opasnost nestanka čovjekova identiteta, s njegovim specifičnim osobnim licem jer ga se shvaća predmetom koji drugi programiraju.

(prema Kongregacija za nauk vjere, naputak Donum vitae (22. veljače 1987.), Dignitas personae (8. rujna 2008.); Norme o pitanjima medicinski potpomognute oplodnje, zakon br. 40 od 19. veljače 2004.; Vidi OnLine, Presuda br. 151, 2009; Carlo Casini, La legge sulla fecondazione artificiale, Cantagalli, 2004; prilozi “È vita”, br. 23, Avvenire, 16. travnja 2005.; br. 76, Avvenire, 19. siječnja 2006.; br. 106, Avvenire, 26. listopada 2006.; br. 117, Avvenire, 25. siječnja 2007.; br. 164, Avvenire, 21. veljače 2008.; br. 176, Avvenire, 22. svibnja 2008.; br. 178, Avvenire, 5. lipnja 2008.; br. 179, Avvenire, 12. lipnja 2008.; br. 192; Avvenire, 13. studenoga 2008.; br. 208, Avvenire, 26. ožujka 2009.; “Accesso consapevole alla diagnosi genetica prenatale”, 21. svibnja 2008., na www.vocabolariodibioetica.splinder.com; Di Pietro A. – Tavella P., Madri selvagge. Contro la tecnorapina del corpo femminile, Einaudi, 2006; Ministero del Lavoro, della Salute e delle politiche sociali, Dati della Relazione annuale al Parlamento sullo stato di attuazione della Legge 40, ožujak 2009.; Movimento per la vita, 2° Rapporto sull’applicazione della legge 40, travanj 2009.; prilog “È vita”, Avvenire, 9. travnja 2009.; The HFEA guide to Infertility. 2007/08; Benedikt XVI., Govor sudionicima Kongresa Papinske akademije za život o “Novim granicama genetike i opasnost od eugenetike”, XV. opća skupština, 21. veljače 2009.)

Ž I V OT N E P R I Č E Vjernici, pripadnici različitih religija, ujedinjeni u ljubavi prema životu Kada rođenje neizlječiva djeteta, (gotovo) bez nade da će preživjeti, doživi priznanje svoje prvotne vrijednosti HASNA, DJEVOJČICA KOJA JE ŽIVJELA TEK NEKOLIKO SATI Poput sunca, mjeseca i zvijezda, krasna djevojčica, koja je otišla u nebo. Naše nam volonterstvo dariva divnu dječicu, katkada nakon unutarnje muke i bolne odluke. Ljubav prema vlastitome stvorenju još je veća kada se radi o onima koje je ugrabila smrt. Majka troje djece, koju smo prije petnaest godina tijekom prve trudnoće susreli u Centru za pomoć životu, prihvatila je četvrtu nenamjeravanu trudnoću s kćeri koja je imala teško oštećenje mozga i s izgledima da poživi tek nekoliko sati.

Upravo joj je zato iskazala još više ljubavi jer to je bilo jedino vrijeme koje će imati. Tako je i bilo: rođena je Hasna. Poput sunca, mjeseca i zvijezda krasna djevojčica, koja je otišla u nebo uz neizmjernu bol njezine obitelji koja zbog toga gubitka još i danas pati. Nakon godinu dana, na isti dan, rodio se drugi braco. Ta je mama posvjedočila pravu ljubav prema životu, kakav god on bio. Ponosne smo što smo joj prijateljice.

Foto: Pierluigi Bottini

Maria Gabriella, djevojčica koja je živjela sto dana Nisi iznevjerila životnu nadu koju u sebi nosi svako dijete, čak i za svoje roditelje. Mamino i tatino pismo Draga Maria Gabriella, najdraža naša djevojčice, nastavljamo razgovor koji zapravo svih ovih godina nikada nismo ni prekinuli, još otkada ti je mama tijekom dugih mjeseci pjevala pjesme dok je ležeći čuvala trudnoću, a potom uspavanke tijekom terapije u odjelu za nedonoščad u klinici Mangiagalli sve do kratkih svakodnevnih znakova sporazumijevanja ili pitanja, uz fotografiranje tvojih velikih plavih i sjajnih okica. Tebi, nevidljivo prisutnoj, mama je već pisala, sjećaš se, onoga sivog prosinačkog jutra malo prije nego što si se rodila, a tata na dan tvoga odlaska u nebo. Mama ti je tada htjela reći “dobro došla” i izraziti ti dobre želje, čiji smisao tek danas možemo u potpunosti shvatiti: “Budi jaka i voli život!” Takva si bila: držeći se čvrsto za život tijekom sto dana i željna života kao toliki prerano rođeni mališani, koji su bili kraj tebe. Za nas si i dalje anđeo života. Preslatka djevojčice, Gospodin te odabrao da nam priuštiš radost tijekom iščekivanja: radost da smo mama i tata. On koji je odvijeka mislio na te i ljubio te, nama te darovao zauvijek. Ti znaš koliko nam je bilo teško, i koliko je to još uvijek, gledati Gospodinovim očima na otajstvo kojim si bila zahvaćena i na neizmjernu divotu tvoga kratkog postojanja, tako brzo skliznuta u vječnost. Dakako, u Božjim očima “tisuću godina je kao jedan dan”, a sto dana imaju vječnu vrijednost. Otajstvo koje te pratilo otkriva se u njegovim očima u posvema pravi, ali nama nedohvatljiv život. Zato nada u taj život od nas traži stalno čišćenje, ali bez te nade ne možemo. Pozvavši te u život, Gospodin te istrgnuo iz ništavila i sada živiš. Nisi iznevjerila životnu nadu koju u sebi nosi svako dijete, čak i za svoje roditelje, jer osjećamo potporu tvoje tajanstvene prisutnosti. Očekivanje da se jasno vidi plan za nas zamišljen pretvara se danas u zahvalnost Vječnome koji nas vodi i obećava nam uskrsnuće, a s njim i mogućnost da te opet dobijemo zauvijek. Nježno te grlimo

Maria Gabriella, koja je živjela sto dana

mama i tata (iz: Anna i Giovanni Rimoldi, Cento giorni nell’eternità. Alla ricerca del senso della vita, Ares)

Ž I V OT N E P R I Č E Vjernici, pripadnici različitih religija, ujedinjeni u ljubavi prema životu Kada život teško oštećena djeteta doživi priznanje svoje prvotne vrijednosti. Svako je dijete divno, sve ovisi o očima motritelja. Priča maJKE koja je snaGOM i s odvažnošću ljubavi prihvatila Indiju, djevojčicu oboljelu od DownovA sindroma Za mene kojoj je majka priroda jedini “Bog” i potpuno poštivanje života jedina vjera, India se dogodila jednostavno jer je “ruski rulet”, kojim se sudbina igra, u toj igri nama dodijelio pobjednički broj. Jednostavno držim da ti se u životu može svašta dogoditi; do tebe je hoćeš li od toga napraviti tragediju ili ćeš živjeti vedro... opredijelila sam se za ovo drugo.

INDIJINA MAJKA, MARIA TERESA, SVJEDOČI India se rodila 22. lipnja 2004., ugodna jutra početkom ljeta, nakon trudnoće i prirodnoga porođaja. Dežurni ginekolog me posjetio i ustanovivši da sam već posve otvorena, poslao izravno u rađaonicu – malenu i ugodnu sobicu čiji su zidovi bili obojeni nježno plavom bojom i ukrašeni crtežima koji podsjećaju na veseli događaj: rode, novorođenčad ispod kupusa, ptičice... Za čas se rodila India, živa je, plače, vrišti... Tu je, pred nama, a onda... pljus! Ne, nije teret njezina tjelešca, ona je kao pahuljica; ne... taj pljus je nešto dublje, nešto u meni, nešto što mi steže grudi, što mi oduzima dah... to je nedavno utišan glas koji se odjednom probudio i govori mi: “Eto... znala sam.” Nisam još uspjela dobro pogledati svoju djevojčicu, meškolji se na meni kao gusjenica, a lice joj je sakriveno u naboru ogrtaču koji je na meni. “Vale, pomozi, ne mogu je vidjeti!” Onda moj muž uklanja odjeću... i evo je, nekoliko centimetara od moga lica, s ručicama koje mi pritiskaju grudi, njezino tijelo koje pokušava ustati i njezino lišce koje se okreće prema meni... Ali sva je kao “klupko”, “grimasa”; njezine crte lica još nisu dobro definirane... ne shvaćam, ali taj osjećaj... Gledam primalju, ginekologa, sestru; promatram njihovo ponašanje, iz njihovih izraza nastojim otkriti štogod sumnjivo... ništa! Svi su veseli. Valeriano poput skakavca kraj mene skače od sreće… onda naslanja lice na moje grudi da mi ukrade

nešto od onoga osjećaja na kojemu mi zavidi tijekom moga prvog susreta s našom kćeri. Odnose Indiju... moraju je okupati... Nakon nekoliko minuta nalazimo se u post-porodiljnoj sobici. India je kod pedijatra na rutinskome pregledu novorođenčeta. To iskorištavamo da telefoniramo rođacima i prijateljima, da im javimo kako se rodila djevojčica... i da je sve u redu. Evo je! Vrata se otvaraju i sestra nam je predaje... ali ja, umjesto da gledam svoju kćer, pokušavam uhvatiti pogled žene i pročitati nešto što ona već zna... spušta pogled, stavlja malenu pored mene i napušta sobu. Tako sve do 14.30 vrijeme prolazi polako, vedro... Indiji su već došli prvi posjetitelji: baka, strina, nećakinja... Nešto više od tri sata pokušavala sam se zavarati da je ono što sam osjećala ostatak strahova iz trudnoće, nešto više od tri sata pokušavala sam potvrditi radost da je sve u redu, da sam i ja dobila “normalnu”, “savršenu” kćer. Onda se iznenada otvaraju vrata sobe gdje je krevetić broj 6 i ulazi ona, umiljata dežurna pedijatrica na odjelu neonatologije koja će uskoro potvrditi moj predosjećaj priopćivši mi ono što će mi uzdrmati život... odnosno, barem mi je tada bilo tako. Evo nas, Valeriano i ja sjedimo u toj sobici pred liječnicom i sestrom koja je nježno njihala Indiju. Ne sjećam se točno riječi koje je liječnica tada upotrijebila za “priopćenje dijagnoze”, ne sjećam se koliko smo dugo tamo ostali sjedeći i slušajući opis kraja naših snova. Bilo je dovoljno tek nekoliko prigodnih, ali obzirnih rečenica da nam se odmah kaže što se zbiva. Valeriano je onda zatražio da drži Indiju u naručju, privinuo ju je uza se i pitao je li malena fizički dobro jer bi ga u tome trenutku jedino eventualni zdravstveni problem mogao zabrinuti. Zamolio je da nas ostave same, nas troje. Nikada ne ću zaboraviti njegov tjeskoban izgled, njegove oči natopljene suzama; držeći ga za ruku, rekla sam mu: “Oprosti, žao mi je.” Bilo je to prvi i posljednji put da sam Valerijana vidjela očajna: svoje osjećaje boli zauvijek je ostavio u toj sobi. Ja, naprotiv, neosjetljiva: nijedna suza, nikakva gesta malodušnosti; bilo je kao da tada nisam bila tamo, bila sam promatrateljica zbivanja koje se meni događalo: tamo bila jesam, ali i nisam... Sjećam se da sam rekla: “Ovo je noćna mora” i sada se silno sramim zbog te izjave. “Žao mi je”, rekla sam i svojoj majci i sestri koje su nas čekale vani; “Žao mi je, žao mi je”, ponavljala sam pokušavajući se opravdati za ono što sam napravila. U bolnici smo ostale deset dana... Tih je deset dana sporo prolazilo u kontrolnim pregledima djeteta, vizitama, deset dana u kojima je neprekidno dolazila bujica prijatelja, rođaka i znanaca da vide moju tek rođenu malenu, sretni, veseli, raspoloženi... jer bi mama i tata htjeli da bude

India s mlađim bratom Jarnom

tako i jer su svi oko nas odmah spontano stvorili ljupku kolijevku za našu djevojčicu. Ja, koja ne vjerujem, zazivala sam Boga u kojega je moja majka uvijek duboko vjerovala, da “utješi” moje drage, da im objasni kako je “Gospodin” nas izabrao za roditelje “osobita” djetešca zato jer ćemo je znati prihvatiti i odgajati kao što bi malo tko to znao. Za mene, kojoj je majka priroda jedini “Bog” i potpuno poštivanje života u svakome njegovu obliku i očitovanju jedina vjera, India nam se dogodila jednostavno zato jer je “ruski rulet”, kojim se sudbina igra, u toj igri nama dodijelio pobjednički broj. Držim da ti se u životu može svašta dogoditi; do tebe je hoćeš li od toga napraviti tragediju ili ćeš živjeti vedro... opredijelila sam se za ovo drugo Ne želim duljiti o onome što je slijedilo nakon otpuštanja iz bolnice, o najmračnijemu razdoblju moga života jer sam upala u duboku i prividno beskrajnu depresiju. Bol tih mjeseci zatvorila sam u sobičak svoga srca, a ključeve sam stavila u bucmastu ručicu jednoga divnog djetešca, koja je za mene taj ključ bacila. Nježna i ljupka ručica, ručica koja je vrlo brzo naučila sve pozdravljati “pa pa” i slati poljubac. Ručica koja uvečer masira tatina bolna ramena i koja prije spavanja češe mamin dlan. Ručica koja sada grli i nježno miluje bracu, ali i maše kažiprstom s desna na lijevo grdeći ga kao da je učiteljica. Ručica moje djevojčice, najdivnije djevojčice koju sam mogla poželjeti... Moram stati jer kada mislim na Indiju, moje misli lete i riječi postaju slap koji kao da se nikada ne će zaustaviti, upravo kao što bi htjela i olovka kojom sada pišem; moram stati da ne budem onakva kakve su obično mame koje misle da imaju “najbolju kćer na svijetu”... jer za mene je to uistinu tako. Sada India ima pet godina; prekrasna je djevojčica, plavi anđelak s dva velika plava i duboka oka i kožom kao porculan. Lutka koja se igra s lutkama kao sve djevojčice svijeta; lutka s kojom i ja uživam igrati se, trčati, skakati, šaliti se, plesati, pjevati, plivati, crtati, čitati priče... lutka s kojom mogu sve što jedna majka sanja raditi sa svojom djevojčicom... bezbrižno i vedro jer India me naučila koliko je predivno biti majka. Hvala ti, moja malena, neizmjerno te volim!

Foto: Pierluigi Bottini

Maria Teresa je članica udruge “Più di 21”. Nastala u gradu Cassano Magnago (VA) 2004. sa sjedištem u Via Brunelleschi 23, ova udruga pomaže osobama oboljelim od Downova sindroma i njihovim obiteljima nastojeći riješiti probleme odgajanja te uključivanja u obiteljsku, društvenu, školsku i radnu zajednicu. Više informacija na: www.piudi21.it. U nas od 2005. djeluje “Hrvatska zajednica za Down sindrom” koja organizira i povezuje djelovanje udruga za sindrom Down na području Republike Hrvatske (za sada u 7 županija) te promovira integraciju, jednakost i pravo izbora za osobe sa sindromom Down kroz unaprjeđivanje: medicinske i socijalne zaštite, obrazovanja, procesa integracije u društvenu zajednicu i procesa zapošljavanja osoba sa sindromom Down. Više informacija na: www.zajednica-down.hr, gdje se može preuzeti i vodič o sindromu Down za roditelje i stručnjake.

POBAČAJ Zašto prikrivati istinu jedne drame?

“Noćas sam saznao da postojim: kaplja života pobjegla iz ništavila. Bio sam otvorenih očiju u mraku i u trenu u tome je mraku bljesnula sigurnost: da, postojim.” (iz Pisma nerođenom djetetu Oriane Fallaci)

Od majčine sigurnosti da u krilu nosi vlastito dijete do dramatične stvarnosti od 5.000.000 pobačene djece u javnim bolničkim ili ustanovama odobrenima prema talijanskomu zakonu 194 iz 1978. (nekih 8% od ukupnoga broja stanovnika po posljednjemu popisu). U nas su pak, prema statistikama Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, od 1978. do 2007. izvršena ukupno 806.683 inducirana pobačaja (18% od ukupnoga broja stanovnika po posljednjemu popisu), uz napomenu da to zasigurno nije konačan broj jer je, između ostaloga, od 1995. uz smanjenje broja registriranih induciranih pobačaja, povećan postotak takozvanih “ostalih” pobačaja koji su vezani uz različite dijagnoze, a nisu spontani i kreću se između 15 i 20% (najmanje 1980. – 2,8%, a najviše 1998. – 20,8%).

ZA ŽENU JE POBAČAJ DRAMA RANA U DUBINI NJEZINE MAJČINSKE NARAVI

Pribjegavanje kemijskome pobačaju s RU-486 (Myfepriston) ženu čini još usamljenijom u njezinoj drami jer upravo nju, koja je uzela abortivnu pilulu, čini izravnim uzročnikom smrti onoga novog života koji se u njoj razvija, kaplje života: djeteta.

Ultrazvučna snimka fetusa od 12 tjedana i 4 dana

Foto: Pierluigi Bottini

NO, TO JE UJEDNO I DRAMA ZA NAŠE SVE STARIJE DRUŠTVO

Zamišljajući da bi s nama bila sva nerođena djeca iz induciranih pobačaja od 1978. godine, kada je donesen još uvijek vrijedeći Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (a tome broju valja pridodati i neodređen broj ilegalno pobačene djece nezabilježen u statistikama o induciranomu pobačaju) do zaključno 2007. godine, dolazimo do broja koji nadmašuje ukupni broj stanovnika Grada Zagreba. Bilo bi to vrlo mlado pučanstvo, obuhvaćajući u jednu dobnu skupinu one od nula do trideset i dvije godine života i koje bi bilo nada Hrvatske. Nažalost, oni danas nisu s nama, a Hrvatska klizi prema demografskoj katastrofi uz opasnost da izgubi svoj kulturni identitet i vlastiti ekonomski prosperitet zbog sve starijega stanovništva. Demografski podatci silno zabrinjavaju: prema istraživanju DZZS, koje se odnosi na 2006., na 1000 hrvatskih žena u fertilnoj dobi (15–49 godina) rađalo se u prosjeku 1,39 živorođeno dijete (iste godine u Italiji 1,28). Unatoč laganu povećanju u odnosu na prethodne godine, još smo daleko od prosjeka 1,7–1,8 u zemljama sjeverne Europe, a taj je ipak niži od prosječno 2,1 djeteta potrebna za prirodnu obnovu stanovništva. S druge strane, po podatcima DZZS-a, od 1. siječnja 2009., po dobnoj skupini postotak stanovništva starijega od 65 godina je 17% dok je europski prosjek 14%. Dodamo li tome stalno iseljavanje mladih, raskorak će se tijekom vremena samo još pogoršavati.

Tromjesečni fetus (foto: Lennart Nilsson, u La vita umana prima meraviglia!, Centro Documentazione e Solidarietà, Roma)

DRAMA KOJA DOVODI U PITANJE VIŠE OD TRIDESET GODINA PRIMJENE ANTI-DEMOGRAFSKOGA ZAKONA Broj od preko 800.000 pobačene djece, kojima se pridružuje krajnje zabrinjavajuće starenje hrvatskoga stanovništva (sadašnja 1,35 zaposlena na jednoga umirovljenika za pola stoljeća prema procjenama Svjetske banke preokrenulo bi se u 1,33 umirovljenika na jednoga zaposlenog), pokazuje kako je spomenuti zakon, kojim je legaliziran pobačaj, zapravo jedan od bitnih uzroka sadašnje demografske situacije. Također, valja se upitati koliki je stvarni broj namjernih pobačaja i koliko se novca vrti u sivoj zoni hrvatskoga zdravstva izbjegavanjem prijavljivanja ili prijavljivanjem pod lažnim dijagnozama. Ipak, ponajviše zabrinjava što Nacionalna populacijska politika donesena 2006. godine to pitanje u potpunosti ignorira pa nisu predviđene ni mjere koje bi ga rješavale. Valja se nadati kako će djelovanje novoosnovanoga Hrvatskog saveza za život CRO-VITA (kontakt e-pošta: crovita@gmail.com) i planirano utemeljenje zaklade “Utočišta života” donijeti neke pozitivne pomake te potaknuti državu da i sama dadne svoj doprinos.

POLITIKA I POŠTIVANJE ŽIVOTA • Velik problem pobačaja postavlja niz razmišljanja koje valja učiniti ne u ideološkomu smislu, nego poštujući život već od začeća, u svjetlu preventivne politike za svjesno i odgovorno roditeljstvo koje nadilazi jednostavnu jednadžbu: više kontracepcije = manje pobačaja. • Politika pomoći životu i poštivanju osobe, koja zahtijeva konstruktivnu suradnju javnih ustanova i volonterskih udruga.

• Politika koja će na primjeren način i oca učiniti odgovornim, koja će u ekstremnoj situaciji kada mama i tata, unatoč pruženoj pomoći, nisu u stanju odgajati vlastito dijete, još više vrjednovati ustanovu posvojenja i s njom obrazovanja djeteta, obrazovanja koje je, po krasnoj Hegelovoj definiciji, “drugo rađanje”. • Politika koju potencijalno potiče činjenica da zahtjevi za posvojenjem djeteta u najranijoj dobi daleko nadmašuju broj djece raspoložive za posvojenje.

(prema Oriana Fallaci, Lettera a un bambino mai nato, 1975, Rizzoli; Zakon 22. svibnja 1978., br. 194, Propisi za socijalnu skrb majčinstva i o dragovoljnu prekidu trudnoće; Sì alla Vita, Trent’anni da dimenticare. Trent’anni da ricordare, svibanj 2008.; Piero Angela e Lorenzo Pinna, Perché dobbiamo fare più figli. Le impensabili conseguenze del crollo delle nascite, Mondadori, Milano 2008; ISTAT, Demografia in cifre. Indicatori demografici anno 2008; Lucia Barocchi, a cura di, La vita umana: prima meraviglia!, Centro Documentazione e Solidarietà, Roma; Ministarstvo rada, zdravstva i socijalne skrbi, Izvješće ministra zdravstva o provođenju zakona u kojemu su propisi za socijalnu skrb majčinstva i o dragovoljnu prekidu trudnoće (Zakon 194/78), 29. srpnja 2009.; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, Centar za bioetiku FFDI, Zagreb, 2009.)

POSTOJI LI PRAVO NA POBAČAJ? Pitanje koje dotiče savjest svakoga čovjeka “Smatram da je pobačaj danas najveći rušitelj mira. (...) Obećajmo da nijedna žena u našemu gradu ne će moći reći kako je bila prisiljena pobaciti.” (Majka Terezija iz Calcutte, dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979.)

“Potresen sam ozakonjenjem pobačaja jer ga kao i mnogi smatram ozakonjenjem ubojstva (...) Jasno je da je život svet: nepotrebno je ponavljati da je to načelo jači od bilo kojega demokratskog načela.” (Pier Paolo Pasolini, 1975.)

DVA ODGOVORA NA TOBOŽNJE PRAVO NA POBAČAJ ODGOVOR “LAICISTIČKOGA” FILOZOFA NORBERTA BOBBIJA U intervjuu danu Giuliju Nascimbeniju i objavljenu u Corriere della Sera 8. svibnja 1981., uoči referenduma o pobačaju, Norberto Bobbio (1909.–2004.), poznati docent filozofije prava i doživotni senator, istaknuo je kako postoje tri prava: pravo začetoga djeteta na rođenje, pravo žene da ne bude žrtva neželjene djece i pravo društva da ne bude prenapučeno; a koja se shvaćaju kao međusobno nepomirljiva prava i zahtijevaju bolan izbor. “Pravo začetoga djeteta na rođenje prvo je i temeljno”, tvrdi senator Bobbio, “i ne smije ga se gaziti; dok su druga prava iz njega izvedena. Osim toga, za mene je presudno da se pravu žene i društva, koje se obično navodi za opravdanje pobačaja, može udovoljiti i bez pobačaja, tj. izbjegavanjem začeća. Jednom kada se začeće dogodilo, pravu začetoga djeteta može se udovoljiti samo tako da ga se rodi.” “Činjenica da je pobačaj raširen s pravnoga i moralnoga gledišta neodrživ je argument. Čudi me”, nastavlja Bobbio, “da ga se tako često navodi. Ljudi su takvi kakvi jesu, ali zato postoje moral i pravo. Primjerice, raširena je krađa automobila, koja nerijetko prođe nekažnjeno, ali zar to ozakonjuje krađu? Najviše što se može reći jest: budući da je pobačaj raširen i nemoguće ga je nadzirati, država ga tolerira i nastoji ga regulirati kako bi ograničila njegovu štetnost.” Vrlo je značajan zaključak intervjua, odgovor na pitanje Giulija Nascimbenija: “Mislite li da će ove vaše izjave u laicističkome svijetu izazvati čuđenje?” “Pitao bih kakvo čuđenje može izazvati to što jedan laicist zapovijed ‘ne ubij’ smatra apsolutno važećom, pa i kategoričkim imperativom. Mene čudi da laicisti vjernicima prepuštaju povlasticu i čast tvrditi da se ne smije ubijati.”

Demonstracija feministica pobornica pobačaja sedamdesetih godina prošloga stoljeća (iz Sì alla Vita, siječanj 2008.)

Norberto Bobbio

ODGOVOR IVANA PAVLA II. U ENCIKLICI EVANGELIUM VITAE “Za budućnost društva i za razvoj zdrave demokracije”, snažno je upozorio Ivan Pavao II., “žurno je ponovno otkriti postojanje ljudskih vrjednota, moralno bitnih i urođenih, koje izviru iz same istine ljudskoga bića, a one izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe: prema tome, vrijednosti koje nijedan pojedinac, nijedna većina i nikakva država ne će moći nikada stvoriti, promijeniti ili uništiti, nego će ih morati samo priznati, poštivati i promicati.” Zato je od temeljne važnosti “da građanski zakon bude u skladu s moralnim zakonom”. Citirajući sv. Tomu Akvinskoga, ovaj veliki papa izjavljuje da “svaki zakon što su ga ljudi donijeli utoliko ima smisao zakona ukoliko proizlazi iz naravnoga zakona. Ako je pak u nečemu protivan naravnome zakonu, tada ne će biti zakon, nego rušenje zakona.” “Prva i najneposrednija primjena toga nauka”, pojašnjava Ivan Pavao II., “tiče se ljudskog zakona koji ne priznaje temeljno izvorno pravo na život, pravo vlastito svakom čovjeku. Tako zakoni koji, pobačajem i eutanazijom, ozakonjuju izravno ubojstvo nedužnih ljudskih bića, potpuno su i nepopravljivo suprotni nepovrjedivom pravu na život baš svih ljudi i prema tome niječu jednakost svih pred zakonom.” Stoga se pobačaj ne može smatrati pravom, tvrdi Ivan Pavao II., on je “zločin za koji nikakav ljudski zakon ne može dati odobrenje”, za koji je kriv ne samo tko pobačaj čini, nego i tko na nj navodi ili u njemu surađuje. Ivan Pavao II., “Papa života”

(prema intervjuu N. Bobbija G. Nascimbeniju, objavljenu u Corriere della Sera 8. svibnja 1981. i prenesenu u Avvenire 11. siječnja 2004.; Ivan Pavao II., Evangelium vitae, br. 71, 72, 73; Toma Akvinski, Summa Theologiae, I–II, q.95, a.2; Pier Paolo Pasolini, “Sono contro l’aborto”, Corriere della Sera 19. siječnja 1975., članak potom objavljen u Scritti corsari, Garzanti)

Ž I V OT N E P R I Č E SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE POBACILA I… BOG MILOSRĐA... Bojala sam se da će mi dijete previše promijeniti život... Pobačaj je rana koja nikada ne zacjeljuje: svakoga jutra kada otvorim oči, ona mi se iznova otvara. (Maria)

Grazielli, Giovanni i svim volonterkama Centra za pomoć životu Nadam se da ćete s radošću nastaviti svoje djelovanje na podupiranju životu. Ja sam Maria: obratila sam vam se zbog neželjene trudnoće koju nisam htjela nastaviti. Nakon tjedana dvojba i neodlučnosti, na kraju dvanaestoga tjedna, nažalost sam odlučila pobaciti. Bojala sam se da će mi dijete previše promijeniti život i posebno da će me privezati za čovjeka kojega više nisam voljela. Bojala sam se da će se roditi, a da ga ne ću prigrliti. Bila sam zaslijepljena svojim brigama tako da nisam uspijevala vidjeti kolika je radost postati majka. Sada mi sve prijašnje brige izgledaju glupe i ono što sam učinila potpuno besmisleno. Imala sam komplikacije; svoje sam zdravlje stavila na kocku i ubila sam svoje dijete. Nijednoj ženi ne preporučujem da učini što i ja! Uvijek sa žaljenjem mislim: “Da sam ga zadržala...” Pobačaj je rana koja nikada ne zacjeljuje: svakoga jutra kada otvorim oči, ona mi se iznova otvara. Sada konačno cijenim vašu predanost životu i važnost pomaganja onima koji ne mogu prihvatiti vlastito dijete. Želim da nastavite ulijevati nadu i radost budućim majkama. Maria Foto: Paolo Candiani

Božje je srce kao krilo koje nas sve prihvaća. Stupivši u zatvoreni samostan, milosrdnome sam Bogu rekla svoje DA i svakoga ga dana ponavljam za sebe i za sve druge. (sestra Cinzia)

ODGOVOR SESTRE CINZIJE (godinama volonterka u Centru za pomoć životu u Busto Arsiziju, danas redovnica stroge klauzure kod trapistica u Vitorchianu) Predragi, u Centru za pomoć životu susrela sam mnoge majke, svaka ima svoju priču i svoju dramu. Svaka je majka drukčija. Ali za svaku sam u dubini duše znala da su, kako god se okrenulo, njihove sudbine i sudbine djece koju su u krilu nosile već bile u rukama milosrdnoga Oca koji svakome želi dobro i radost. Boga koji nije oklijevao svoj život dati upravo radi toga da bi svaki čovjek, pa i onaj koji se nije ni rodio, mogao zauvijek živjeti u njegovu srcu. Da, Božje je srce kao krilo koje nas sve prihvaća! Znate li da riječ milosrđe na hebrejskome glasi hesed, tj. krilo? Bog nježno gleda svako svoje stvorenje sa strepnjom čekajući trenutak kada će mu se obratiti zovući ga Oče. Bog čeka da krenemo prema njemu i da se prepustimo njegovu zagrljaju. Čeka da mu naša sloboda kaže DA. Tako, stupivši u samostan trapistica, rekla sam svoje DA milosrdnome Bogu i svakoga ga dana ponavljam za se i za sve druge, u njegove ruke predajući sve majke i svu djecu koje sam susrela i one za koje molim, a da ih i ne poznajem... Bog ih sve pozna i sve ih ljubi! Ujedinjeni u molitvi i ljubavi prema životu sestra Cinzia Foto: Pierluigi Bottini

PILULA ZA DAN POSLIJE ili kako se mlade oslobađa od odgovornost prema vrijednosti života i spolnosti Pilula za dan poslije ili “kontracepcija za slučaj krajnje nužde” u prodaji pod nazivima Norlevo i Levonelle nije samo kontracepcijsko sredstvo. Naime, može imati i abortivne učinke sprječavajući usađivanje već oplođenoga jajašca u maternicu i u tome slučaju onemogućava razvoj ljudskoga bića. POTENCIJALNO ABORTIVNO SREDSTVO Osim zbog mogućih kolateralnih učinaka i komplikacija, pilula za dan poslije, čiji je aktivni sastojak levonorgestrel, ne smije se uzimati bezbrižno! Zbog njezinih mogućih abortivnih učinaka talijanska Nacionalna bioetička komisija jednodušno je liječniku priznala pravo da je odbije propisati na osnovi “prigovora savjesti”. Među upozorenjima za Norlevo piše: “Kontracepcija za slučaj krajnje nužde jest metoda hitne pomoći s ciljem prevencije trudnoće u slučaju spolnoga odnosa bez zaštite, blokiranjem ovulacije ili sprječavanjem usađivanja eventualno oplođenoga jajašca, ako je spolni odnos bio u satima i danima koji prethode ovulaciji, tj. u razdoblju najveće vjerojatnosti za oplodnju. Metoda više nije djelotvorna kada usađivanje započne.” Oplođeno jajašce sinonim je za embrij, tj. ljudsko biće na početku svoga postojanja; prema tome, sprječavanje njegova usađivanja u maternicu jednako je izazivanju pobačaja.

ZABRINJAVAJUĆA RAŠIRENOST Prijevarna promidžba. Slika korištena u Švedskoj za reklamiranje Norleva (iz Sì alla Vita, ožujak 2008.)

Dok se u Italiji godišnje proda više od tristo tisuća pakiranja (oko 370.000 u 2007.), u Hrvatskoj se pak proda nekoliko stotina pakiranja. Sliku pogoršava činjenica da pilulu mogu uzimati i adolescenti (oko polovice registriranih korisnika u Italiji su djevojke između 14 i 20 godina). Prije svega, među mladima pridonosi uspostavi kulture površnosti, bez poštivanja prema životu: vodi banaliziranju spolnoga čina kao privatnoga vrela naslade. Korištenje prezervativa, što je postalo neka vrsta “životnoga stila”, također odgovara toj logici koja teško umanjuje istinsku vrijednost spolnosti. Pilula za dan poslije posebno vodi i shvaćanju mogućega “neželjenog” majčinstva u isključivo biološkim okvirima, uostalom – kaže se – uvijek ima lijeka!

Modigliani, Sjedeći akt, 1909., Martigny, Fondation Pierre Gianadda

Ali kakva lijeka? VIŠE KONTRACEPCIJE = MANJE POBAČAJA? STVARNOST NIJE TAKO JEDNOSTAVNA Čovjek je složena stvarnost, nemjerljiva samo u materijalističkom smislu ili, još gore, mehanicističkom. U odnosu na život i spolnost čovjekova se sloboda ne mjeri korištenjem kontracepcijskih sredstava. ILUZIJA LJUBAVI Ljubav kao plod spolne privlačnosti, koja bi bila svrha odnosa između dviju osoba, kako tvrdi Umijeće ljubavi psihologa Ericha Fromma, jednoga od najznačajnijih predstavnika postfreudovske škole, “po samoj svojoj naravi nije trajna ljubav”. Pogrješno je intenzitet zaljubljenosti koji na početku

povezuje dvije osobe brkati s dokazom intenziteta njihova čuvstva, dok bi “mogao biti dokaz samo intenziteta njihove osamljenosti”. “Spolna privlačnost”, pojašnjava Fromm,“trenutačno stvara iluziju zajedništva; ipak, bez ljubavi to zajedništvo ostavlja ta dva bića i dalje tuđima jedno drugome i odijeljenima kao i prije; katkada čini da se jedno drugoga stide...”

KONTRACEPCIJSKI MENTALITET I ABORTIVNI MENTALITET PRIMJER UJEDINJENOGA KRALJEVSTVA I FRANCUSKE Obmana je misliti kako veća upotreba kontracepcijskih sredstava nužno vodi manjemu broju pobačaja. Nerijetko se kontracepcijski mentalitet ujedinjuje s onim abortivnim (pobačaj može postati vrsta žurne kontracepcije). “Čini se da nam usporedba podataka Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva”, piše Carlo Casini, predsjednik Talijanskoga pokreta za život u Avvenire 1. studenoga 2007., “daje za pravo”. U tim državama pobačaji premašuju brojku od 200.000 godišnje i posljednjeg desetljeća broj svojevoljnih prekida trudnoće umjesto da se smanjuje, umjereno je porastao. “Nitko”, nastavlja Casini, “ne misli da je kontracepcija (i – nažalost – sama pilula za dan poslije) manje raširena u Francuskoj i Ujedinjenomu Kraljevstvu nego u Italiji.” U Ujedinjenomu Kraljevstvu, s obzirom na žene koje imaju boravak u Engleskoj i Walesu, službene statistike Ministarstva zdravstva govore o ukupno 198.499 pobačaja (legal abortions) 2007. godine što je 2,5% više u odnosu na prethodnu godinu, čemu treba pridodati 7.099 pobačaja žena koje nemaju boravak. Godine 2008. za žene s boravkom registrirano je 195.296 pobačaja (što je smanjenje od 1,6% u odnosu na prethodnu godinu). Nadalje, zabrinjava da je u posljednjemu desetljeću, i ne samo u njemu, broj pobačaja u prosjeku porastao za žene između 15. i 44. godine (od tisuću žena 1999. ih je pobacilo 16,8, a 2008. 18,2). I u Škotskoj je između 2006. i 2007. zabilježen porast broja pobačaja: od 13.163 na 13.738, porast koji se nastavio i 2008. s 13.817 svojevoljnih prekida trudnoće. Međutim, problem koji izaziva pozornost javnoga mnijenja jest zabrinjavajući broj pobačaja među maloljetnicama. “Abortion increase in young girls” naslov je vijesti koju je BBC News objavio 1. lipnja 2008. nakon objavljivanja statističkih podataka za Englesku i Wales. Sa zabrinutošću je istaknuto kako je broj djevojaka mlađih od 16 godina, koje su pobacile 2007. godine (4.376) povećan za 10% u odnosu na prethodnu godinu; problem koji, unatoč smanjenju zabilježenu 2008. (4.113 pobačaja), sa zabrinutošću ponovno otvara pitanje žurnosti obrazovanja. U Francuskoj je prema Nacionalnome institutu za demografske studije (INED) 2006. izvršeno 209.699 pobačaja. Prigodom 30. obljetnice izglasavanja zakona o uvođenju svojevoljnoga prekida trudnoće u Bulletin mensuel d’information de l’Institut National d’Études Démographiques, u prosincu 2004. pojavio se alarmantan članak: “Pourquoi le nombre d’avortements n’a-t-il pas baissé en France depuis 30 ans?” (“Zašto nakon 30 godina nije smanjen broj pobačaja?”): “Unatoč silnoj raširenosti kontracepcije (pilula i spirala)”, piše tamo, “broj svojevoljnih prekida trudnoće ostao je začudo (étonnamment) nepromijenjen od 1975.: stopa je oko 14 godišnjih pobačaja na 1000 žena između 15 i 49 godina i broj pobačaja svake godine svojevoljnim prekidom trudnoće kreće se oko 200.000 godišnje. Računa se da gotovo 40% žena u životu učini pobačaj.”

Munch, Melankolija, detalj, 1892., Oslo, Nasjonalgalleriet

I… onda? 25

ŽURNOST OBRAZOVANJA PILULA ZA DAN POSLIJE ili kako se mlade oslobađa od odgovornost prema vrijednosti života i spolnosti PRAVO RJEŠENJE: ODGOJ ZA LJUBAV “Odgoj za ljubav kao sebedarje”, podsjeća Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici Famliaris consortio – Obiteljska zajednica), “predstavlja također neophodnu pretpostavku za roditelje pozvane da svojoj djeci pruže jasan i delikatan spolni odgoj. Nasuprot kulturi koja velikim dijelom ‘banalizira’ ljudsku spolnost, jer je tumači i živi na način koji je osiromašuje i uprošćuje, povezujući je jedino s tijelom i sebičnim užitkom, odgojna služba roditelja mora čvrsto biti usmjerena na spolni odgoj koji je uistinu potpuno usredotočen na osobu: spolnost je, naime, bogatstvo čitave osobe – tijela, osjećaja i duše.”

Benedikt XVI. pak u enciklici Ljubav u istini – Caritas in veritate piše: “Spolnost ne može biti svedena na puko uživanje i zabavu kao što se ni spolni odgoj ne može svesti na poučavanje u tehnici, imajući u vidu samo jedan cilj: zaštititi od mogućih zaraza i ‘rizika’ roditeljstva one koji se upuštaju u spolni odnos. To činiti značilo bi osiromašiti i obezvrijediti duboko značenje spolnosti koju, nasuprot tome, valja priznati i odgovorno prihvaćati.”

AUTENTIČNOST LJUBAVI Autentičnost ljubavi, naprotiv, nalazi se u potpunu, tj. istodobno osjetilnu i duhovnome ljudskom biću. To je veliko učenje enciklike Humanae vitae Pavla VI. koje spolnu dimenziju zadržava za bračnu ljubav kao potpunu, vjernu, isključivu i plodnu. Ljubav obilježenu odgovornim očinstvom i majčinstvom, koja ne poseže ni za čim što sprječava začeće, nego to zna regulirati vodeći računa o prirodnome ritmu svojstvenu funkcijama rađanja. ODGOJ ZA ČISTOĆU U tome okviru, ističe Ivan Pavao II., “nipošto ne dolazi u pitanje zanemarivanje odgoja za čistoću, kao krjeposti koja razvija istinsku zrelost osobe, osposobljavajući je da poštuje i promiče ‘bračno (nupcijalno) značenje’ tijela.” ODGOJ ZA LJUBAV KAO DAR “Osim elementa darivanja”, tvrdi Erich Fromm,” aktivni karakter ljubavi postaje očit u činjenici da se uvijek temelji na određenim elementima koji su zajednički svim oblicima ljubavi. To su: “brižnost, odgovornost, poštivanje i poznavanje”. Na temelju ovih misli neophodno je odgajati mlade za ljubav shvaćenu kao darivanje, tim više što većina ljudi, kako piše Fromm, drži da “ljubav znači biti ljubljen, umjesto ljubiti” i da “je problem ljubavi problem predmeta, a ne problem sposobnosti”, koji zahvaća čitava muškarca i ženu u njihovoj egzistenciji.

Chagall, Mladenka s plavim licem, detalj, 1932.–1960., privatna zbirka

CIVILIZACIJA STVARI I CIVILIZACIJA OSOBA Kada naprotiv “izostane smisao i značenje dara u spolnosti, a umjesto civilizacije osoba nastupa civilizacija stvari, civilizacija u kojoj se osobe upotrebljavaju kao što se upotrebljavaju stvari, tada posljedično treba graditi civilizaciju ljubavi”, ističe Papinsko vijeće za obitelj.

Izbor slikarskih djela ima simboličku vrijednost nabijenu emocijama. Na Modiglianijevoj i Munchovoj slici pojavljuju se dvije osamljene mlade osobe kojima je zajednički samo osjećaj tuge i nezadovoljstva. U Chagallovu djelu prevladava radost življenja, ljubav. Zaručnica plava lica nije slučajno odjevena kao mladenka s bijelim velom koji obavija i lice njezina zaručnika. Simbol je to simfonije zaljubljenosti i zajedništva na koje podsjeća.

Nije li silno posezanje za “pilulom za dan poslije” pokazatelj ove civilizacije stvari, a ne osoba? (prema Comitato Nazionale per la Bioetica, Nota sulla contraccezione d’emergenza, 28. svibnja 2004.; M. L. Di Pietro, C. i M. Casini, A. G. Spagnolo, Obiezione di coscienza in sanità. Nuove problematiche per l’etica e il diritto, Cantagalli, Siena 2005; L. Romano, M. L. Di Pietro, M. Faggioni, M. Casini, RU-486. Dall’aborto chimico alla contraccezione di emergenza, Edizioni Art 2008; La pillola del giorno dopo: dokumentacija Talijanskoga pokreta za život na www.mpv.org; naputak za uporabu uz Norlevo, revizija 24. siječnja 2006.; Nathalie Bajos i dr., “Pourquoi le nombre d’avortements n’a-t-il pas baissé en France depuis 30 ans?”, Bulletin mensuel d’information de l’Institut National d’Études Démographiques, Population e Société, n° 407, décembre 2004; “Études et résultats, Les interruptions volontaires de grossesse en 2006”, n° 659, september 2008; Department of Health, Abortion statistics, England and Wales: 2007, 2008; Statistical Bulletin, June 2008, May 2009; NHS National Services Scotland, Sexual Health, Abortions, May 2008, May 2009; Pavao VI., enciklika Humanae vitae, br. 9, 10, 15; Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio – Obiteljska zajednica, br. 37; Papinsko vijeće za obitelj, Ljudska spolnost: istina i značenje. Odgojne smjernice u obitelji, br. 11; Erich Fromm, Umijeće ljubavi, Naprijed, Zagreb, 1997; prilozi “È vita” br. 167, Avvenire 13. ožujka 2008.; br. 180, Avvenire, 19. lipnja 2008.; Carlo Casini, Riflessioni sul diritto alla vita nello scenario europeo, Avvenire 1. studenoga 2007.; dossier “Aborto sconfitta dell’Europa”, u: Sì alla vita, studeni 2008.; Benedikt XVI., Caritas in veritate – Ljubav u istini, br. 44)

OBITELJ – MJESTO GDJE SE PRIHVAĆA ŽIVOT Obitelj, zasnovana na braku muškarca i žene, središte je i srce civilizacije ljubavi

“Istinski okvir početka ljudskoga života, uz poštivanje dostojanstva osobe, jest brak i obitelj u kojima se rađa putem čina koji izražava uzajamnu ljubav muškarca i žene.” (Ivan Pavao II.)

OBITELJ KAO PRIRODNA ZAJEDNICA ZASNOVANA NA BRAKU OBITELJ U USTAVU “Republika priznaje prava obitelji kao naravne zajednice zasnovane na braku.” (čl. 29. Ustava Republike Italije) “Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.” (čl. 61. Ustava Republike Hrvatske) Označivši obitelj kao “naravnu zajednicu”, talijanski Ustav želi istaknuti njezino prvenstvo u odnosu na državu. Obitelj je zajednica koja se naravno sama ustanovljuje i kao takva nositeljica je prava koja valja tražiti u okviru naravnoga prava. Zadaća je drža-

ve priznati ta prava i na njima izraditi takvo zakonodavstvo koje će vrjednovati obitelj zasnovanu na braku muškarca i žene u vidu stvaranja potomstva, što je neophodan uvjet za dobro zajednice i društva, dakle i same države. Hrvatski ustav, s druge strane, nema takvu odredbu koja bi priznavala to pravo obitelji, niti se u njemu igdje spominje brak. Time, zapravo, nastaje svojevrsni paradoks i postaje upitna osobita zaštita obitelji od strane države. Kako bi se to promijenilo važno je organizirati i koordinirati zajednička nastojanja pa je zato 13. veljače 2010. utemeljen Hrvatski bračni i obiteljski savez CRO-BIOS.

Predaja predsjedniku Talijanske Republike više od 1.071.348 potpisa prikupljenih u peticiji za obitelj, 15. svibnja 2008., na Međunarodni dan obitelji (iz Sì alla Vita, lipanj 2008.)

OPĆA I NEPROMJENJIVA JEZGRA U POJMU OBITELJI “Netko bi mogao prigovoriti”, naglasila je Marta Cartabia, redovita profesorica Ustavnog prava s milanskog sveučilišta Bicocca u časopisu Avvenire 2. ožujka 2007., “kako ne postoji opći pojam obitelji jer se obiteljska ustanova tijekom povijesti mijenjala: patrijarhalna, matrijarhalna, proširena obitelj itd. U tome prigovoru ima istine: postoje vidovi obitelji na koje su snažno utjecali kulturalni, ekonomski i društveni čimbenici. Pa ipak, nije teško raspoznati nepromjenjivu jezgru pojma obitelji, koja proizlazi iz zajedništva muškarca i žene u smislu stvaranja potomstva… Na tu tijekom vremena i prostora stalnu jezgru upućuje i talijanski Ustav kada rabi izraz naravna zajednica. Traženje dodatnoga tumačenja Ustava kako bi se člankom 29. osigurali novi oblici zajedničkoga života ne smatram ispravnim.”

UČENJE CRKVE “Obitelj, zajednica osoba”, piše Ivan Pavao II. u Pismu obiteljima, “prva je ‘ljudska zajednica’. Ona nastaje bračnim savezom koji supružnike otvara trajnu zajedništvu ljubavi i života, a u punini i na poseban se način kompletira rađanjem djece.” “Po Božjemu naumu”, piše Ivan Pavao II. u Apostolskoj pobudnici Familiaris consortio – Obiteljska zajednica, “brak je temelj na kojemu se izgrađuje šire zajedništvo obitelji, budući da su sama ustanova braka i supružnička ljubav usmjereni rađanju i odgajanju potomstva u kojemu nalaze svoju krunu.” Plodna bračna ljubav ne iscrpljuje se unutar rađanja i odgajanja začete djece, ističe Ivan Pavao II., već se izražava “u mnogostruku služenju životu”, te za bračni koji je tjelesno neplodan “može doista biti prilika da pruže druga značajna služenja životu ljudske osobe, kao što je usvojenje, različiti oblici odgojnog djelovanja, pomoć drugim obiteljima, siromašnoj i hendikepiranoj djeci.”

POŠTIVANJE JEZIKA STVARANJA Pozivajući se na narav ljudskoga bića, muškarca i žene, kako ih je Stvoritelj zamislio, Benedikt XVI. je u govoru održanu 22. prosinca 2008. istaknuo nužnost poštivanja “jezika stvaranja, čije nepoštivanje vodi u čovjekovo samouništenje, dakle u razaranje samoga Božjeg djela. To što se često izražava i shvaća izrazom gender u konačnici završava u čovjekovu samooslobađanju od stvorenja i od Stvoritelja. Čovjek želi biti sam svoj stvoritelj te uvijek i isključivo sam odlučivati o onome što se njega tiče. Ali tako živi protiv istine, živi protiv Duha stvoritelja.” Iz Sì alla Vita, siječanj 2008.

BRAK KAO SAKRAMENT STVARANJA Nasuprot tome, govoreći o braku muškarca i žene, Benedikt XVI. je istaknuo kako su “veliki skolastički teolozi brak, tj. cjeloživotnu vezu muškarca i žene, nazivali sakramentom stvaranja koji je ustanovio sam Stvoritelj – i koji je kasnije – ne mijenjajući poruku spasenja – u povijesti spasenja Krist prihvatio kao sakrament Novoga saveza.” (prema Ivan Pavao II., Apostolska pobudnica Familiaris consortio – Obiteljska zajednica, 1981., br. 14, 41; Ivan Pavao II., Pismo obiteljima, 1994, br. 8, 13; Benedikt XVI., Govor održan u Rimskoj kuriji i prelaturi na božićnome prijamu 22. prosinca 2008.; prilog “È famiglia”, u: Avvenire, 2. ožujka 2007.)

Ž I V OT N E P R I Č E ZAHVALNOST MAJKA KOJE SU PRIHVATILE ŽIVOT UZ POMOĆ VOLONTERKA CENTRA ZA POMOĆ ŽIVOTU Uopće nisam dizala pogled, iznutra sam se osjećala kao mrtva. Bila sam u čekaonici za ultrazvuk pred svojevoljni prekid trudnoće. Uopće nisam dizala pogled, iznutra sam se osjećala kao mrtva. Dok sam hodala, nisam mogla gledati osobe, djecu pa ni svoga muža. Susret s Tizijanom i Biancom, volonterkama u Centru za pomoć životu, pomogao mi je da dignem pogled i ponovno steknem nadu. Hvala. Angela

Pa to je moje dijete! Vidjela sam njegovo lišce, njegove... Bila sam ispružena na ležaju, ginekolog mi je obavljao posljednji pregled ultrazvukom prije prekida trudnoće. Zaslon je bio okrenut i zvuk stišan (slušati i gledati može se samo na zahtjev). Sjećala sam se kako mi je na pregledu ultrazvukom kod prvoga djeteta ginekolog na zaslonu pokazao dijete koje se micalo i dao da čujem srdašce koje je lupalo tako jako. Sada pak samo mrak i tišina koji su mi pritiskali srce. Zatražila sam da vidim zaslon i čujem kucanje. Odmah sam uzviknula: “Pa to je moje dijete!” Vidjela sam njegovo lišce, njegove ručice, njegove nožice: živo je, miče se! Sišla sam s ležaja i s mužem otišla u Centar za pomoć životu. Bili smo ohrabreni i s ljubavlju pomognuti da prihvatimo ovaj novi život. Pravo čudo. Hvala. Chiara

Naše se srce otvorilo prihvaćanju... Nismo željeli ovo dijete: bili smo uplašeni, nije bilo planirano, imali smo puno problema, od ekonomskih do obiteljskih. Susrevši Biancu i Annalisu u Centru za pomoć životu, naše se srce otvorilo prihvaćanju i ljubavi prema ovomu stvorenju. Shvatili smo da se od nas tražilo DA životu. Taj je susret usrećio naš život. Naša je djevojčica rođena. Veoma smo zahvalni. Od srca hvala.

Gledajući svoju djecu, opet nalazim hrabrost... Draga Giovanna, toliko bih ti toga htjela pisati, ali čini mi se kako nije dovoljno jedno pismo da ti kažem ono što osjećam. Otkada sam te upoznala, uvijek si mi bila bliska u teškim trenutcima, osobito dok sam čekala Sabrinu: bila sam očajna. Ti si mi pomogla da shvatim kako je život važan! Zauvijek ću zahvaljivati Gospodinu, ne samo što mi je podario krasnu djevojčicu, nego i zato što mi je uz bok stavio tebe, njezina anđela, i doktora Antonia koji je štiti. Sada su tri sata u noći i vrativši se s posla, ne mogu zaspati; osjećam potrebu da ti napišem ono što je u meni: osjećam se snažnom i hrabrom majkom, makar imam mnogo, čak i previše problema. Gledajući svoju djecu, opet nalazim hrabrost i govorim sebi kako moram biti jaka jer im je potrebna njihova mama. Ja, koja u životu nisam imala ništa posebno, imala sam sreću da sam susrela dvije krasne osobe kao što ste vi. Francesca

Premda je sve bilo teško, nikada nisam izgubila nadu Draga Giò, u mračnome razdoblju moga života (kada ništa nije išlo kako treba), Gospodin mi je htio podariti anđela, htio mi je dati sunčanu zraku. Nešto što bi mi ispunilo srce, anđela koji se zove Elisabetta. Premda je sve bilo teško, nikada nisam izgubila nadu. Upoznala sam izvanrednu osobu: tebe i zahvaljujući tebi sosjećam se dobro sa svojom obitelji i smirena sam. Volim te Alina

Cristina

Sveta Gianna Beretta Molla (1922.–1962.), liječnica pedijatrica, svetica naših dana, zaštitnica centara za pomoć životu. Kao majka troje djece, pogođena teškom bolešću i ponovno trudna, odlučila je žrtvovati vlastiti život kako bi spasila dijete koje je nosila u utrobi.

Svjedočanstva su prikupile volonterke Centra za pomoć životu u Busto Arsiziju: Sandra Amista, Enrica Bandini, Gianna Baroni, Ornella Baroni, Angela Bernocchi, Giovanna Bizzarri, Tiziana Caccia, Graziella Cassani, Marina Chierichetti, Rina Crespi, Giovanna Giovanardi, Eleonora Granata, Piera Lualdi, Natalia Marrese, Annalisa Micheletto, Maddalena Pellin, Gina Perri, Bianca Pino, Monica Scaburri, Giovanna Tosi, Mariangela Tosi Priređivači izložbe u Italiji: Anna i Giovanni Rimoldi, Centro di Aiuto, Busto Arsizio Fotografije su ustupili: Pierluigi Bottini, Paolo Candiani, Erik Gallesi, Michele Rossi, Foto Vita Reparto Gallone Organizator izložbe u Hrvatskoj:

VERBUM

Hrvatski savez za život CRO-VITA Suradnici: mr. sc. Lidija Fodor, izvršna voditeljica Hrvatskoga saveza za život CRO-VITA Petar-Krešimir Hodžić, dr. med, voditelj Ureda za obitelj Hrvatske biskupske konferencije Prijevod: mr. sc. Branko Jozić Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Grafička priprema: ACME Zbog zaštite privatnosti većina imena navedenih na panoima “Životne priče” izmišljena je. Gdje nije drukčije naznačeno, ne postoji veza između fotografija i teksta.