samo bi promijenila lanac, ali čak i mala promjena bila bi veliko olakšanje. Osim toga, je li moguće da su svi gospodari nečovječni poput ovih?
U mislima se vratila bivšim gospodaricama. Istina, nisu je štitile od gnjeva njihova brata, ali se nikada nisu tako loše odnosile prema njoj kao ove dvije divlje zvijeri! A opet, s promjenom vlasnika možda će pronaći svoju sestru. Tko zna, možda je ovdje, u Kartumu! U gradu je bilo mnogo robova. Život je pun iznenađenja, ponavljala je. S tjeskobnom željom u sebi, naginjala se kroz hotelski prozor kada god nije bila pod nadzorom te bi, zaštićena zastorima, gledala svakog prolaznika na ulici, spremna da preko niske prozorske daske skoči u sestrin zagrljaj, ako bi je prepoznala. No, svaki puta bi se s prozora maknula još očajnija i tužnija. Treće je noći njihova boravka u Kartumu zaspala tješeći se sebi svojstvenom vrstom fatalizma: “Svijet je sačinjen od gospodara i robova. Gospodari su tu da izdaju naredbe, a ja, sirota robinja, ovdje sam da slušam. Oni trebaju uživati, a ja patiti. Nije pravedno, ali stvari su takve kakve jesu i moram prihvatiti svoju sudbinu. Pobuna čini patnju još gorom, prihvaćanje je čini manje bolnom.” Bila je to dubiozna filozofija, ali ju je malo smirivala. Osim toga, nikad je ničemu boljem nisu učili. Spavala je čitavu noć bez ijedne slutnje što će joj se sljedećeg jutra dogoditi. Probudila se i začula dvije žene kako se opet prepiru s generalom te se iznenadila čuvši opetovano spominjanje vlastitog imena. Nije mogla razabrati što se događa i pomislila je da joj opet pripremaju neku novu patnju. Počela je raspoređivati torbe za odlazak koji je trebao biti sutradan, trzajući se na svaki zvuk u strahu da će biti pozvana na novu torturu koje su se u obijesti mogle dosjetiti ove dvije okrutne žene. Nakon tri sata Bakhita je pomislila da su se predomislile, kad ju je pozvao zastrašujući glas starije žene. Glas joj je zvučao ljutito i djevojčica je zadrhtala. “General te očekuje ondje unutra”, rekla je sarkastično-ironičnim tonom. “Hajde... I sretno.” Bakhita ju je gledala kako ljutito odlazi, vjerujući da će sada ispaštati posljedice obiteljske prepirke i osjetila je slabost. Mislila je na štapove kojima su je mnogo puta udarali i zbunjeno ušla u prostoriju, spremna prostrijeti se pred noge generala i moliti za milost. Začudila se kad je vidjela da je smiren. “Ustani”, rekao je, “i pođi za ovom gospođom. Više ne pripadaš meni.” Bakhita se nije ni pomaknula; otupjela, ostala kao prikovana uz generalove noge, misleći da ludi. “Idi”, ponovio je i, naklonivši se gospođi, otišao. 74