su se unijele u razgovor da nisu čule kad je ušla gospodarica. Ova je čula svaku njihovu riječ i prekinula ih zlobnom primjedbom: “Znači, dovoljno ste hrabre da bježite? Vaš je vlasnik sigurno bio prava budala. Nemojte ni pomisliti da bi to ovdje ikada pokušale izvesti i ne nagovarajte druge na to.” Nastavila je bijesno govoriti: “Mi nismo nikakve stare lude, i da bih vam to dokazala, evo bičevanja zbog izravne drskosti.” Udarila je u gong i pojavio se vojnik.
“Smjesta joj noge okuj teškim lancem, to će spriječiti bilo kakve loše namjere.” Bakhita je ponižena pošla za vojnikom i vratila se polagano za sobom vukući stvarno debeo lanac pričvršćen za desni gležanj. San o bijegu je iščezno. Gotovo godinu dana taj joj je lanac nanosio bol i ometao normalan hod, ali joj nije smio sprječavati sveukupnu pokretljivost i usporavati je. Samo bi joj povremeno povremeno skinuli lanac, na gozbama u Alahovu čast, kako je propisano zakonima islama. U toj kući nitko nije bio pušten u miru. Taština žena bila je bezgranična i tražile su nove načine kako bi je iskazale. Jednoga je dana generalova supruga dobila novu zamisao. “Imamo neke od najljepših robinja”, rekla je svojoj svekrvi pokazujući na Bakhitu i dvije druge robinje. “Ali tko zna da pripadaju baš nama? Ne nose nikakvo posebno obilježje po kojem bi se isticale. Morat ćemo im dati nešto napraviti.” “U pravu si”, rekla je druga žena. “Morat ćemo im dati nešto napraviti.” Bilo je to možda i prvi puta da su se složile oko nečega. Nažalost, radilo se o jednoj barbarskoj stvari. Toga je poslijepodneva Bakhita uvela jednu staru ženu u gospodarovu sobu. Još se činila zdravom, ali joj je na licu bio okrutan izraz. Možda je vještica ili čarobnica? Bakhita ju je vidjela kako gospodaru pokazuje neke oslikane karte. Iako nije ništa razumjela, Bakhitu je uznemirio predosjećaj novog stradanja. No, nije mogla ni zamisliti što će joj se dogoditi. Gospodari su dugo razgovarali s čarobnicom i gledali različite uzorke te naposljetku odabrali jedan oko kojega su se svi složili. No dvoje je gospodara započelo novu raspravu: trebaju li izostaviti lica robova ili ne? Svekrva je rekla ne, jer su lica prva stvar koje će ljudi vidjeti i ne mogu se pokriti, barem ne na način kako su se robovi odijevali. Nitko dotad nikada nije razgovarao o odijevanju muških ili ženskih robova; zapravo, potpuna nagost bila je tipičan znak ropstva. Snaha je imala suprotno mišljenje. Ti robovi, a osobito Bakhita, imali su tako lijepa lica, lijepog oblika i izražajna, pa bi bilo pogrešno unakaziti ih. Upitale su i generala koji se složio sa svojom suprugom - sve za mir u kući. Nakon nekog vremena i svekrva je popustila, misleći kako će poslije biti u mogućnosti promijeniti stvari. Jednom kada je odluka donesena, odmah se pristupilo provedbi. Govorili su o tetoviranju. Taj barbarski 70