je jecanje probadalo njezino srce? I nisu li ubili bebinu majku te čovjeka koji je pod stradanjima pao polumrtav? Tako da je bilo uzaludno pokušavati umaknuti vlastitoj sudbini te se protiv nje pobuniti. Naposljetku, zar pomirenost sa sudbinom ne olakšava bol? Nikad se nije pobunila. Patila je, plakala, urlala u mukama, pokušavala pobjeći i vratiti se u svoje selo gonjena urođenom ljubavlju prema obitelji i rodnome kraju; u svojim je patnjama prošla kroz mnogo toga, ali nikada nije u srce pustila mržnju, čak ni kada su ti divljaci udarali njezino slabo tijelo, čak niti za prevaranta koji ih je namamio i zarobio dok su bile u bijegu. Patnje, stradanja, agonija, ali nikada mržnja - u njoj se održala prirodna dobrota, koja joj je vjerojatno bila u krvi. Njezina promišljanja i fatalni zaključci pripomogli su njezinom formiranju u žrtvu, no takvu koja je bila krotka, bez gorčine i prkosa, ugodnu, poslušnu, prihvaćajući svoju sudbinu koju je smatrala neumitnom - dok je ustvari bila božanska nit.
Jednoga dana...
Prošla su tri mjeseca i Bakhita je mislila da će odsad nadalje sve biti u redu, barem sve dok se mladi gospodar ne oženi. No, bila je u krivu. Jednoga ju je dana mladi gospodar, čitajući u sobi do one njegovih sestara, pozvao i naložio da mu donese neku umjetničku vazu. Bakhita je spremno poslušala. Došavši do sredine sobe, vaza joj je iskliznula iz ruke na pod i razbila se. Bakhita je nepokretno stajala te šokirano gledala u krhotine. Gazdin je sin razjareno podignuo bič, a Bakhita je ustrašeno pobjegla i sklupčala se uz gospodaričine noge, tražeći zaštitu. Ovo je još više razbjesnjelo mladića te ju je počeo udarati nogama i rukama, bičujući je dok nije ostala ležati u nesvijesti i okrvavljena uz noge njegovih sestara koje su bile potpuno ravnodušne prema čitavoj sceni te nastavile tiho razgovarati. Upravo je u tom trenutku ušao vlasnik. “Više je ne želim u kući”, vikao je sin.
“Čim se oporavi, prodat ću je; ne želim buntovne robove”, odvratio je otac i pozvao dva muškarca da je odnesu na njezinu strunjaču. Mlade gospodarice nisu uopće reagirale. Patnje robinje nisu bile vrijedne uzrujavanja i nije im bilo važno ako je izgube. Bila im je tek bezvrijedna igračka koja je do tog trenutka već izgubila svoju početnu zanimljivost. A djevojčica je mislila da je vole! Bakhita je k svijesti došla na tvrdoj strunjači u velikoj spavaonici. U potpunosti ju je shrvala jaka groznica. Robovi koji su joj zavidjeli sada su bili oduševljeni i rugali su joj se. Nitko joj se nije sažalio, nitko joj nije ponudio kakav lijek pa niti gutljaj vode ili riječ utjehe. Samo je njezina malena prijateljica potajno dolazila i nastojala je 63