životinja u pokretu - pričinjalo joj se. No, i dalje se nadala te se nervozno osvrtala i osluškivala poznate zvukove, glasove svojih voljenih, možda baš glas ožalošćene majke. Doći će, mislila je. Svi će oni doći, zajedno s mojim stricem, seoskim poglavarom, a moj otac i braća bit će na čelu svih, naoružani lukovima i oštrim kamenjem. Moja im je prijateljica već dosad rekla da su me odveli kao i moju sestru i oni će doći po mene. Trčala je, bivajući gurana i vučena, uz dvojicu mahnitih muškaraca koji su išli sve brže i brže. Učinilo joj se da čuje zvuk tom-tom bubnjeva te je zadrhtala od nestrpljivog iščekivanja. No, pala je noć i prekrila pusti kraj sjenama i tišinom. Sjena beznađa i obeshrabrenosti rasla je u srcu djeteta te je opet počela vikati i preklinjati. “Ne viči”, upozorio ju je strašan glas višega muškarca. “Radije mi reci kako se zoveš!”
Strah je preplavio djevojčicu te se zagledala u muškarca koji joj je govorio. “Reci mi kako se zoveš”, ponovio je i podignuo bič. Djevojčica je otvorila usta, ali se nije mogla sjetiti kako se zove. Uslijed čudnog napadaja amnezije izazvanog psihološkom traumom, više se nije mogla sjetiti vlastita imena. Inzistiranje na imenu bilo je beskorisno. Uzaludno je bilo i šibanje koje je, prema mišljenju otimača, trebalo prekinuti djetetovu tvrdoglavost te je ostavilo je tragove na njezinoj crnoj koži. Iako se trudila prisjetiti, s usana joj je dopiralo samo nerazumljivo mumljanje. I dok nesretno dijete više nije bilo u stanju pamtiti ni vlastito ni ime svoje obitelji, njezino pamćenje - iako djelomično izgubljeno - poslije će joj pomoći sastaviti točnu sliku tog bolnog iskustva.
“Nemoj gubiti vrijeme”, uzviknuo je drugi muškarac. “Zovi je Bakhita, to je lijepo ime; Bakhita znači “sretna”. Nama ćeš donijeti sreću”, zadovoljno se nasmijao. Drugi se muškarac također nasmijao i složio. “Tvoje je ime odsad Bakhita, razumiješ li? I ne zaboravi ga.” I tako je ostala Bakhita. Stigli su u polje u kojem su se pod sjajem zvijezda vidjele lubenice. Ubrali su nekoliko komada i zatim su muškarci sjeli, umorni i gladni, smjestivši malenu djevojčicu između sebe. “Jedi”, rekli su i bacili joj komad lubenice. Bakhita ju je zgrabila, iscrpljena i skapavajući od žeđi, i prinijela ustima, ali joj se jedna sjemenka zaglavila u grlu i nije mogla gutati. Očajavala je, stiješnjena između dvojice razbojnika: Gdje će je odvesti? Što će biti s njom? Hoće li ikada više vidjeti svoje voljene? I zašto oni nisu pošli za njom da je oslobode? Ponovno je prikupila snagu i po32