zlikovca izronila iz visoke živice, pretukla je, začepila joj usta i zaprijetila strašnim bodežom: “Ako vikneš, mrtva si! Idemo, hodaj!” Njihovi su glasovi sad bili grubi, naređivački, zli. U čvrstom stisku, dijete se gušilo pod rukom kojom joj je muškarac začepio usta te je, prestravljena sjajnom oštricom, ostala pri svijesti, shvaćajući što se događa. Pokušavala se osloboditi, očajnički se vrpoljeći i bacakajući, nastojala viknuti... Ali ruke koje su je držale imale su čelični stisak i njezini krici zapinjali su u grlu. Odvlačili su je i šibali, gurali i maltretirali te je naposljetku napola izgubila svijest i prepustila se tim demonima. Pognuti usred polja s ljetinom, u visokoj travi grube ravnice, u samotnom šipražju, oprezno su se kretali i vukli svoju jadnu žrtvu, spuštajući se u čučanj na svaki sumnjivi zvuk, neosjetljivi na drač i trnje. Prelazili su muljevite rijeke, vruć pijesak, zadihano trčeći, spremni suočiti se sa svim zaprekama i odlučni braniti svoj plijen po svaku cijenu. Predahnuli su kada su stigli do šume, ali se nisu zaustavljali. Morali su ući u nju da bi bili sigurni. S velikim su naporom krčili put kroz zamršeni gustiš, slomljene grane, trnje i gustu vegetaciju. U šumi nije bilo sunčevih zraka, jedva se probijalo malo svjetla. Dijete više nije moglo stajati na nogama pa su dvojica gadova bila primorana nositi je. No tada je postalo svjetlije. Stigli su do neke vrste proplanka. Strašni uragani na tom području srušili su stabla koja su na tlu ležala u velikoj zbrci. Konačno, zadovoljni što su stigli na sigurno, dopustili su si odmor na jednom deblu. Dijete se onesvijestilo.
Zašto se ne vraća?
Možemo zamisliti kako je Bakhitina prijateljica čekala njezin povratak, na rubu živice, pogledom uperenim u smjeru drveta banane, pitajući zašto se ne vraća. Pa nije to tako daleko! A gdje su dvojica muškaraca? Kakvi podlaci! Ali izgledali su tako umorno. Odakle su? Ima li tu još sela osim njezinog? Zašto i njoj nisu dali da ode do kraja polja? Ove su se misli vrtjele po njezinom umu, sve više je zabrinjavajući. Voljela bi vidjeti jesu li ova dvojica još uvijek na istom mjestu, ali se nije usuđivala pomaknuti. Plašio ju je njihov pogled. Mislila je vratiti se nezamijećeno oko grmlja i pridružiti se prijateljici, ali je odlučila da se ne miče. Noge su joj se opet počele tresti i odbijale koračati. Poželjela je dozvati svoju prijateljicu, reći joj da dođe, ali nije mogla ispustiti ni glasa. I tako je ostala stajati ondje, tiho, s grčem u grlu, umrtvljena tajanstvenom silom koju nije znala svladati. Vrijeme je protjecalo. 29