Prica o cudu-Bakhita

Sudan - selo Upravo se tako Bakhita sjećala i svojega sela Olgosse. Gdje je ono bilo?

Nemoguće je točno reći, jer su takva plemena često premještala svoja sela na bolje mjesto ili lakše obranjiv položaj. Ponekad su jednostavno željeli zadovoljiti svojoj urođenoj potrebi da se sele, što odlikuje neke vrste ljudi. Koliba koju je imao Bakhitin otac stajala je pored kolibe njegovoga brata, seoskog poglavara, kojemu je ovaj bio svećenik. Palme, banane i ogromno grmlje štitili su selo od žarkih sunčevih zraka. Cvijeće velikih latica i sjajnih boja raslo je na mjestima gdje je tekla voda.

Oko njih protezala se golema ravnica, ponegdje s bujnom vegetacijom, a ponegdje pjeskovita ili izbrazdana vodenim tokovima koji su često bili bistri i obilni, no ponekad glibavi i plitki. U daljini je bila stepa, a iza nje gusta šuma s toliko visokim biljkama da se činilo kako dodiruju nebo. Ondje su živjeli miroljubivi ljudi. Vjerni svojoj tradiciji, gajili su obiteljske vrijednosti. Poligamija nije dolazila u obzir. Obrađivali su polja, orali ih jednostavnim zašiljenim drvenim motkama i voljeli tu divlju zemlju koje su se smatrali gospodarima. Bavili su se streličarstvom i plesali uz zvuke tom-tom bubnjeva. Bio je ondje i Mgaunga, seoski vrač-iscjelitelj koji se za liječenje bolesnih služio magijom te prizivao duhove i bacao čini, predviđao budućnost, zabavljao ili zastrašivao ljude svojim talentom, a ponekad čak prinosio i ljudsku žrtvu tajanstvenim božanstvima. Bakhita je živjela u ljupkoj obitelji: trojica snažnih i robusnih dječaka, kći koja se već bila udala i imala maleno dojenče te se21