ponizno dodala: “Kad bi me dobro poznavali, ne bi napravili ni koraka da me dođu vidjeti.” 122
Jednoga dana, za vrijeme rekreacije, pozvana je dolje u sobu za primanje gdje ju je čekala neka seljanka koja je došla izdaleka. Vedrim je glasom upitala časnu majku: “Majko “Storia Meravigliosa” košta dvije lire; koliko košta doći vidjeti me?” 123 Svi su se nasmijali, a Bakhita se spustila kako bi zadovoljila potrebe seljanke s istom pozornošću koju bi poklonila kraljici. Nikada nije shvatila zašto je toliko mnogo ljudi dolazilo vidjeti je kad su u knjizi mogli vidjeti njezinu fotografiju i pročitati priču o njoj. Jednoga je dana stigla učiteljica iz Zagreba. Pročitala je “Storiu Meravigliosu” i željela je prevesti na svoj jezik, ali je prije toga trebala neka objašnjenja od Bakhite. Časna majka rekla je majci Moretti o čemu se radi i zamolila je da se spusti dolje. “Ali, draga”, rekla je ova, “nije joj bilo vrijedno dolaziti skroz ovamo da vidi ovaj “valjušak”, trebala je samo pročitati o meni u knjizi.”124 Svejedno je odmah otišla dolje i dugo razgovarala s gospođom koja je otišla zadovoljna. Nedugo poslije toga, nadstojnica samostana primila je primjerak knjige prevedene na hrvatski jezik. Kada je Bakhita to saznala, molila se da to bude u slavu Boga i za dobro duša. “Jedne sam je nedjelje”, prisjeća se preddstojnica samostana, “zamolila da dođe u sobu za primanje kako bi udovoljila nekim ljudima što su dugo putovali da bi je vidjeli. (Majka Bakhita tada je bila već jako bolesna.) Odgovorila je kako joj je žao, ali da nema dovoljno snage spustiti se u prizemlje jer se loše osjeća. Odgovorila sam joj da se ne brine i da će se ljudi vratiti u nekom pogodnijem trenutku. Kratko nakon toga, u strahu da je zakazala u poslušnosti i uslužnosti, pozvala me da im se ispričam zbog njezinog odbijanja. Sirotica! Bilo je to možda prvi puta da je nešto odbila, i to ne bez dobra razloga!”125 Mislila je kako je jedna od njezinih dužnosti biti raspoloživa za susrete. Bila je sretna kada god bi netko od posjetitelja ostavio dar za misije, ali nikada to nije tražila. “Spasit ćemo jedno crnačko dijete”, uzviknula bi.126 Kako je iz prve ruke poznavala tužne okolnosti u kojima su živjeli nevjernici, a osobito njezin vlastiti narod, željela je da ih sve može preobratiti. “Majko Moretta, biste li bili sretni da se možete vratiti u Afriku?” pitao ju je don Carlo Chiezza prije nego je otišao u misiju. Odgovorila je: “Nisam 122 Summ. Doc., str 385. 123 Ibid., str. 383. 124 Ibid., str. 378. 125 Summ. Doc., str. 408. 126 Ibid., str. 384.
182