Neposredno prije smrti rekla je časnoj majci koja je govorila o duhu siromaštva što ga dobra redovnica treba imati: “Majko, nemam ništa osim mojih knjiga: Pravila, pjesmaricu i Isusov život. Ne rabim ih jer već jedva išta vidim, a sve sam svoje sitnice već razdijelila. Jedino što mi je ostalo su krunica i raspelo.” Zatim je ganutljivom gestom pokazala da se želi odreći svega i dodala: “Ako želite, majko, možete mi i njih uzeti. I zatim je dodala, zadirkujućim tonom: “Na meni nije ostalo mesa ni za crve, sad sam gola kost i koža.”112 I dalje se brinula za provođenje Božje volje, to je bila njezina jedina želja i raj na zemlji. Jednoga je dana neka sestra uzviknula: “Ah, raj je sigurno prelijep!” Bakhita je odgovorila: “Da, ali ono što je stvarno lijepo jest provođenje Božje volje.” 113
Jedna je sestra čeznutljivo uzdahnula: “Dugo vremena nisam vidjela Blaženu Djevicu od Monte Berica!” (njoj je bila odana), a Bakhita joj je odgovorila: “Ne brinite, majko, jer je Blažena Djevica uvijek s nama i ne bismo trebali željeti ništa drugo osim udovoljiti ‘Gosponu’.” Potiho je svima pomagala; njezin je unutarnji život bio bogat djelima poniznosti i iznimnog milosrđa. Uživala je obavljati najniže poslove, ponekad čak i podvalivši kome, kako drugima ne bi dopao taj privilegij. Uvijek je svime bila zadovoljna, sve je za nju bilo u redu, i nikada nije nikome i ničemu prigovarala. Kao što su njezine nadređene posvjedočile, bila je “primjerna vjernica” i koračala je divovskim koracima prema svetosti.
U slavu Boga
Otac E. C.114 napisao je prosinca 1931. godine:
“Jedne vedre travanjske večeri stajao sam na povišenoj verandi u mirnome i ugodnome utočištu Sestara kanosijanki Sv. Alvise u Veneciji s koje se pružao pogled na sivkasto-plavu lagunu u koju je sunce zalazilo u kovitlacu duginih boja i divio se prizoru što me ispunjavao osjećajem beskrajnog mira. Oko mene nije bilo ničega osim tišine. Iz vrta se začulo tek 112 Ibid., str. 382. 113 Ibid., str. 376. 114 Gornji citat tiskan je u predgovoru prvog izdanja “Storie Meravigliose” (“Priča o čudu”) Ide Zanolini od 15. prosinca 1931. u Vimercatu. Autor o. Francesco Enrico Colombo bio je direktor časopisa “Vita Canossiana” od njegova prvog izdanja u studenom 1927. pa sve do kraja 1934. godine. Treba naglasiti da je 1930. uredništvo časopisa premješteno u Vimercate. Potpis o. Francesca E. Colomba pojavljuje se u Registru svetih misa u kapeli Sestara kanosijanki u S. Alvisu u Veneciji sljedećih datuma: 18. - 19. kolovoza 1929., 17. - 19. rujna 1930. (fotokopirani ekstrakt), u A. P. R..
175