Bio je prosinački dan kada su predstojnica i majka Fabretti pozvale Bakhitu u sobu za primanje. Uznemireno je onamo odjurila i, kada je čula da je njezina zamolba odobrena, pala je na koljena ispred velikog raspela, svjedoku njezine prve herojske pobjede te zaplakala od sreće72. Taj izljev, izraz zahvalnosti i ljubavi, bilo je njezino pjevanje Magnificata. Poslije se Moretta prisjećala tog razdoblja svoga života kroz ove jednostavne riječi:
«Kada sam saznala da me Bog poziva u vjerski život, jako sam patila jer si to nisam znala objasniti. Osjećala sam se nedostojnom i, potječući iz crnačke rase, bila sam uvjerena da bih osramotila Institut te da me neće prihvatiti. Sjećam se da sam se molila Djevici Mariji koja mi je dala snagu otići ispovjedniku i otkriti mu svoju uznemirenost i borbu koja je trajala dvije godine.»73 Bilo je to na bdijenje za Bezgrešno začeće, 7. prosinca 1893., kada je Blažena Djevica Marija otvorila vrata novicijata koji je Bakhita završila u Katekumenskom institutu.
72 Majka Luigia Bottesella napisala je 4. prosinca 1893., tri dana prije nego je Bakhita ušla u postulaturu, pismo monsinjoru Francescu Miconu, nadbiskupovom namjesniku Njegove Uzoritosti kardinala patrijarha Venecije, javljajući mu dobru vijest. Potreban je samo jedan citat kako bi se cijenilo poštovanje i dobru reputaciju koji su pratili Bakhitu: “Velečasni i dragi monsinjore, znajte da je ovo dobro dijete obznanilo kako želi prigrliti naš Institut. Jeste li ikada i pomislili, monsinjore, da bi kongregacija, poznavajući krjepost koja krasi Jozefinu, mogla i za trenutak oklijevati da je prihvati!” 73 Summ. D. t., str. 98, paragraf 200.
145