«Znam.»
«Zar ti se ne dopadaju?» «O, da. Jako!»
«Pa zašto onda ne želiš ići k njima?» «Zato jer ne želim otići odavde.»
Uspjela je tek toliko odgovoriti između potisnutih jecaja te je zagrlila majku Fabretti moleći je: «Ne dajte da me pošalju odavde, ne dajte da me pošalju odavde. Nisu li one moje Majke?»
Ta je izjava potresla majku Fabretti koja je pogladila njezinu kovrčavu kosu i nježno joj rekla: «Budi hrabra, imaj vjere. Spasitelj naziva blagoslovljenima one koji plaču, jer će biti utješeni. Ti plačeš, ali On će ti pomoći i pružiti utjehu. Bogu ništa nije nemoguće. Moli se da ti On pomogne prepoznati Njegovu volju. Ti želiš provoditi Božju volju, zar ne?» «Da, volju «Gospona». Ali On me želi ovdje.» Iako je taj odgovor došao pomiješan s jecajima, zvučao je odlučno i ostavio je dojam na časnu majku koja je obećala: «Učinit ću sve što mogu kako bih uvjerila Kongregaciju da ti daju ostati s nama bar još godinu dana. U međuvremenu smireno razmislimo o tome što učiniti. Jesi li sretna?» Bakhita je dignula uplakano lice i sa zahvalnošću pogledala časnu majku. Da, bila je sretna i smješkala se. Postupno se smirila, obrisala suze i mirno nastavila svoj posao, moleći se da joj «Gospon» otkrije njezin daljnji put.
«Gospon» je izraz koji je uvijek rabila kad je govorila o Bogu. Ta je riječ za nju imala značenje «vlasnik» ili «gazda» i ona se nikad nije do kraja oslobodila robovskog mentaliteta. Služila je zlim vlasnicima, okrutnim i neljudskim, pored onih dobrih poput konzula i gospodina Michielija. Sada je upoznala vrhovnog Gazdu, Stvoritelja i Gospodina neba i zemlje, te ga je nazivala «Gospon» u apsolutnom smislu i s velikim poštovanjem. Prvim je vlasnicima služila prisilno, primorana svojim robovskim okolnostima. Drugima je dobrim vlasnicima služila neusiljeno i vjerno. Ali za «Gospona» je rezervirala svoje služenje uz potpunu predanost i bezgraničnu ljubav. «Ne želim otići odavde!» Ta je rečenica bila svečano odzvanjala u jednostavnoj sobi za primanje posjeta, unatoč činjenici da je 140