pomisao da će krštenjem postati dijete Božje. Ne, ne, nije mogla pojmiti da bi Bog jednu robinju zvao svojom kćeri. Čak ni najbolji robovlasnici poput konzula i gospodina Michielija ne bi mogli pomisliti nešto tako zapanjujuće. Možda bi mogao gospodin Checchini, da, ali on nije bio njezin vlasnik.
Otkriće ovog neopisivog i nedostižnog misterija ljubavi danima je u njoj izazivalo uznemirenost dok joj se um punio proturječnim mislima. Plakala je od sreće koja joj je ispunjavala dušu, no odmah zatim bi sreću zastrla mučna sjena vlastite nedostojnosti. Sestre su joj dale poštedu od posla, čak i odmor od Mimmine, a ona je žurno otišla majci Fabretti i tjeskobno je pitala: “Je li doista istina da ću postati dijete Božje?” Dobra sestra, nagađajući da mladu djevojku pritišću mučna pitanja i shvaćajući da je privučena ljubavlju, ali da se sada osjeća distancirano zbog vlastitog osjećaja bezvrijednosti, pokušala ju je umiriti i i razuvjeriti. “Istina je, vjeruj mi; nisi li sretna što ćeš postati Božje dijete?” “Da, da”, odgovorila je. “Ali zna li On da sam sirota, neobrazovana, crna robinja koja Mu nema ništa ponuditi?”
“Da, zna; i upravo je zbog toga odabrao tebe”, uporna je bila majka Fabretti. “U Božjim očima bogatstvo i mudrost nemaju važnosti. Sve što je važno jest ljubav. A ti Ga voliš, zar ne?” Bakhita se tada nasmiješila, očiju punih suza. “Idi i nježno Ga pozovi - Oče naš, koji jesi na nebesima...”
Mlada je žena bila uvjerena i vratila se svome poslu, uživajući u unutarnjoj sreći. No, tada se sjena vratila. Čvrsto je vjerovala u istine kojima su je podučavale, ali je bila izložena prevelikom prijeziru, mučenjima i poniženjima da bi mogla prihvatiti kako je Gospodar svemira može toliko voljeti da bi je nazvao svojom kćeri. Ovaj osjećaj duboke poniznosti nije umanjio njezinu vjeru nego ju je učinio vrjednijom. Postupno je njezin duh ponovno pronašao spokoj i radost te pjevao hvalospjeve zahvalnosti i ljubavi.
Kada joj je u posjet došla obitelj Checchini, govorila im je o svojem nestrpljivu iščekivanju; njezino se lice ozarilo dražesnim osmijehom. Pričinjalo im je veliko zadovoljstvo što su je pri svakom posjetu nalazili sve blažom, krotkijom i milijom. Možda ju je gospođa Giulia Della Fonte znala po tome tih dalekih dana 1889. godine. Ovako piše o njoj: 111