svoje planove za nju od trenutka kad ju je poveo u Italiju na tako čudesan način. Ali podučavanje neće biti lak posao. Stoga je bila sklona povjeriti taj zadatak majci Mariji Fabretti49 koja nije dvojila u vezi teškoća koje će trebati svladati, ali je sretno prihvatila zadatka otvaranja božanskih horizonata ovoj duši.
Sa smjernošću osobe koja osjeća da je puki instrument u velikoj misiji, smjesta ju je započela, pouzdavši se u Božju pomoć. Nitko ne zna kako je ova dobra žena uspjela postići da se ona i Bakhita međusobno razumiju i uspostaviti tako intiman i učinkovit odnos njihovih duša. No, činjenica jest da je od samoga početka Bakhita pokazivala sve znakove razumijevanja onoga što joj je dobra sestra govorila i uživala u tome. S Mimminom pored sebe, satima bi mirno slušala i naprezala se shvatiti značenje riječi.
Preko čitavog joj se lica zrcalila sreća, sreća onoga tko je bio izgubljen, no sada s pogledom na svitanje poslije tamne noći i put koji vodi iz središta šume. Milost je pomogla strpljivom i promišljenom radu skromnih kanosijanki. Vrlo je brzo Bakhita počela razumijevati drage molitve kao što su Oče naš i Zdravo Marijo koje je dotad ponavljala poput papige; vrlo je brzo mogla uzvikivati sa srećom u duši: “Vjerujem!” jer je vjera poput plamene svjetlosti prosvijetlila njezin um. Molitvama Oče naš i Zdravo Marijo dodala je i Slava Ocu, jer je konačno shvaćala istinski smisao života: Božja slava.
Je li to moguće?
Sada je Bakhita znala tko je pravi Gospodar koji pali sunce i mjesec pa ih onda opet gasi. Pomisao na njegovu veličinu, moć i dobrotu, na činjenicu da je posvuda nazočan i da sve vidi, ispunjavala ju je divljenjem i poštovanjem. Često bi se, kad je mislila da je nitko ne vidi, prostrla na tlo na istočnjački način i obožavala Ga. Osjećala je goruću želju da Mu se pokorava, da Mu se nikada ne zamjeri i da Ga služi do savršenstva, baš kako joj je to govorila učiteljica. Nije li uvijek služila i pokoravala se čak i najokrutnijim vlasnicima? Međutim, nije mogla vjerovati da bi je ovaj Gospodar, tako moćan i velik, mogao voljeti - nju, jadnu robinju. Je li to moguće? I je li moguće da mu uputi pogled bez straha i iskaže svu svoju ljubav što je iz dana u dan sve više rasla u njezinom srcu? Ova ju je istina mučila: bila je previše lijepa, previše utješna, previše opojna. No, još je više uznemirujuća bila 49 ”Majka Fabretti, rođena 15. kolovoza 1832. u Veneciji. Bila je učiteljica i pomoćnica nadzornice katekumena u Institutu Pio od 1854.”, ibid.
110