Jesen 1928. - „Ne mogu se sjetiti imena starije žene koju sam sretala na susretima u crkvi klanjanja. Njoj sam rekla za svoj snove da postanem misionarka, a ona mi je dala adresu jedne sestre misionarke u ulici Hermina koja je odgajala i školovala siročad i također upravljala misijama i slala misionare u svijet. Stigavši u ulicu Hermina tražila sam razgovor s nekim zaduženim za misionare. Tada sam prvi puta čula izraz ‘predstojnica’. Sestra na ulazu odvela me u prostoriju gdje sam čekala. Predstojnica je došla i rekla mi da sjednem budući da sam stajala. Rekla sam joj kako želim ići u misije i naviještati Boga ljudima. Objasnila sam joj da sam siroče i koliko novaca zarađujem. Tada je ona ustala i rekla da ja nemam istinsko zvanje i da želim postati sestra samo zato što sam siroče bez doma. Kraj razgovora. Bila sam zbunjena, sve se u meni okrenulo naglavačke. Sve to nisam nikome ispričala osim onoj ženi koja mi je dala adresu samostana. Kada je poslušala moju priču rekla je: „Otiđi u glavnu upravu na menesi aveniji i traži pokrajinsku predstojnicu.“ Otišla sam na tramvaj za Peštu (Budim i Pešta su razdvojeni Danubom, rijekom koja dijeli grad na dva dijela) preko mosta Franc-Jozef. Tražila sam susret sa provincijskom poglavaricom. Čekala sam nekoliko minuta, koje su mi se činile kao sati koji produljuju moju agoniju. Nadstojnica je bila toliko ljubazna da sam odmah osjetila olakšanje. Sve sam joj ispričala. Uzela mi je ruku poput majke i rekla: „Pitati ćemo Gospodina Isusa da odluči i On će nas voditi. Sve će ići po Njegovoj volji.“ Obje smo otišle u kapelicu, a ja sam ostala stajati iza nje. Mogla sam
10