Ana Stjelja: „Kako sam postao ptica“

Page 1


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Izdavač Ana Stjelja Dizajn korica, lektura Ana Stjelja atavi@beotel.rs

Ilustracije Zlatan Rašković Ljiljana Stjelja Recenzija Miljurko Vukadinović Priprema i štampa office@cigoja.com www.chigoja.co.rs

Tiraž 200

ISBN 978-86-909509-9-7


Ana Stjelja

KAKO SAM POSTAO PTICA

Beograd, 2015.



„… Život nije ono što je čovek proživeo, već ono čega se seća i kako se seća, da bi ga ispričao…” Gabrijel Garsija Markes („Živeti da bi se pripovedalo”, 2002.)



Senke smrti



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

SAVRŠEN DAN ZA SAMOUBISTVO

S

tajao je na samoj ivici visoke zgrade. Nije osećao strah. Nije bilo povratka. Ipak, to je bilo ono što je želeo, jedino što je mogao da uradi. Pogledao je dole. Ljudi su već počeli da se okupljaju. Masa je nešto vikala, ali nije mogao da razazna njihove glasove. Rasplinjavali bi se na pola svog puta i gubili u daljini. Ubrzo je prestao da obraća pažnju na to šta se ispod njega događa. Nije ga interesovalo. Bio je odlučan. – Sad ili nikad – pomislio je. Tih nekoliko minuta koliko je proveo pred provalijom svog postojanja, u mislima su mu bile slike njegovog promašenog života, izopačena lica svih njegovih neprijatelja, iskežene grimase lažnih prijatelja… Kroz svest mu je prolazilo saznanje o onome što je mogao da bude a nije postao, o tome šta je mogao da ima a nije postigao, sve u svemu, jedan promašen život. I nije mu bilo žao, svako bi, da je na njegovom mestu, uradio to isto. Nije imao puno vremena. Sirene su se čule sve glasnije, graja sve nepodnošljivija. Zatvorio je oči. Odlučio je da to uradi. Napravio je taj dugo planirani korak. Ne seća se kada je poslednji put načinio korak napred. Ovaj je, svakako, bio poslednji.

Senke smrti


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Ugledao je jaku svetlost. Zaslepljujuća belina, nosila ga je kroz tunele njegovog sopstvenog užasa. Odjednom je otvorio oči. Svetlost koja je do malopre delovala kao nestvarna, sada se uobličila, dajući mu jasnu sliku prostora u kome se našao. Bila je to jedna omanja bolesnička soba. Osećao je nečije prisustvo. Bio je to doktor. Stajao je nad njim kao kolos. Jedva da je promrmljao: – Gde sam, šta mi se desilo? Doktor mu je umirujućim tonom odgovorio: – Pali ste s krova zgrade. Na sreću, krošnja jednog drveta, ublažila je pad. Imali ste puno sreće, povrede jesu teške ali, oporavićete se. Da nije bilo tog drveta, ostali biste invalid ili biste bili mrtvi! Zurio je u tog čoveka u belom mantilu kao u najgoreg neprijatelja. Sve ono za šta se pripremao toliko dugo, jer mu nije bilo lako da pronađe pogodan trenutak, odjednom se raspršilo. Sve je delovalo kao noćna mora. Jedino što je gore od samoubistva je kada se isto i preživi. Sada će opet morati da prolazi kroz isti pakao. Ponovo će morati da sačeka pravi trenutak, da osmatra sva ona mesta koja bi poslužila kao potencijalne litice s kojih bi, zauvek, skočio u zaborav. Ali, tada je opet nastupila ona zaslepljujuća svetlost. Ovog puta, bila je jača i gotovo da ga je paralisala. Otvorio je oči. Srce mu je snažno lupalo, telo se grčilo a znoj kapao s lica. Ugledao je svoje slike na zidu, upravo one koje je stvarao u samoći, onih dana kada je verovao da će njegov život imati smisla. Trebalo mu je nekoliko sekundi da se osvesti i shvati da je imao noćnu moru. Sunčevi zraci su se gotovo rvali koji će pre ući u njegovu sobu. Bio je to divan prolećni dan. – Savršen dan za samoubistvo! – pomislio je. Ustao je, 10

Senke smrti


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

odlučniji nego ikad. Umio se, obukao i potom uputio ka ulaznim vratima. Nakon što je zaključao vrata, popeo se na krov zgrade. Kroz nekoliko minuta začule su se sirene, policija, hitna pomoć, unezvereni stanari, slučajni prolaznici... Tog jutra, neko je ispred zgrade posekao drvo, staro 35 godina, baš koliko je i on imao...

Senke smrti

11


7


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ČOVEK U CRNOM

P

ribližavala mu se neka prilika u crnom. Nije smeo da se okrene. Hodao je sve brže, i dalje osluškujući korake svog pratioca. Ulica beše uska i mračna. Pomislio je šta bi se desilo kada bi ga ta gnusna prilika u crnom napala? Kako bi se odbranio? Ipak, nije posustao. Ali, ni njegov pratilac takođe. Uporno ga je pratio, dajući mu do znanja da je još uvek tu. Odlučio je da uspori ne bi li doznao šta čovek smera. U jednom trenutku, čovek u crnom, zapeo je na nešto što se nalazilo na trotoaru. Zvuk njegovih teških cipela odzvanjao je celom ulicom. Bio je siguran da je prilika u crnom veoma blizu i da će se svakog trenutka obrušiti na njega. Osetio je neopisiv strah. Već je video sebe kako leži na blatnjavom trotoaru, dok mu se tamnocrvena krv uliva u neki od uličnih slivnika. Bio je odlučan u nameri da se odbrani. Namerno je ispustio upaljač, a potom se sagnuo da ga podigne. Čovek u crnom, ujednačenim koracima i nezainteresovano, prošao je prored njega, ni ne sanjajući šta mu se sprema. Sve se dogodilo u deliću sekunde. Napao je nesrećnog čoveka, oborivši ga na trotoar. U pritajenom ludilu, njegove ruke, našle su se oko vrata oborenog čoveka. Hladne i znojave, grčile su prste čiji su se nokti zarili duboko u kožu nepoznatog čoveka. Senke smrti

13


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Ulica je i dalje bila pusta. Hladan vazduh, te kobne zimske noći, ledio je krv, razlivenu u male, bezoblične lokve. Zavladala je grobna tišina, mučna i zlokobna...

14

Senke smrti


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

SLAVUJ

P

rohladno subotnje jutro. Nebo je prekrivala turobna zavesa, satkana od gustih, bledosivih oblaka. Nadvijeni nad zemljom, najavljivali su kišu. Crni, mermerni grob, večna kuća njenog izmučenog tela, ponosio se svojom elegantnom i uglačanom površinom, trijumfujući nad sumornom stvarnošću. – Bila je dobra žena i velika umetnica – šaputalo je nekoliko ljudi iz drugog reda. Oni iz prvog, pognute glave i ćutke, iščekivali su završni čin. Ruže, bele, još u pupoljku, lagano su padale sve dok nisu dotakle nekoliko sitnih grumena zemlje koji su prekrivali drveni sanduk. Poslednji oproštaj od ovog prolaznog sveta. Poslednji dah hladnog vetra. Poslednja kap dragocene kiše. Kraj. Otišla je, za sobom ostavljajući muk. Zvuk koraka njenih najmilijih gubili su se negde u daljini. Grobnu tišinu, u trenu, prekide pljusak, praćen snažnim vetrom. Na putu večne samoće, jedna za drugom, u snažnom naletu, pratile su je zvonke kapi kiše. I kad je sve utihnulo, kada se oluja stišala a nebo isplakalo, otpočeo je završni čin. Na njenom grobu, zapevao je slavuj, potresen smrću!

Senke smrti

15


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

OGLEDALO

S

edela je pred svojim ogledalom. Poželela je, više od svega, da još jednom stavi belilo na svoje duboko izborano lice. Iako je znala da par pokreta neće moći da sakrije sve one trenutke patnje i mučenja u logoru u koji je još kao devojčica odvedena, ipak je smogla snage da se nasmeši svom liku. Iz stare srebrne kutije za nakit koju joj je otac doneo s proputovanja po Istoku, izvadila je bisernu ogrlicu. Stavila ju je na vrat, kao na počinak, i u tom trenu, ogrlica kao da je zaspala večnim snom. Drhtavim rukama, i od starosti, savijenim prstima, prislonila je karmin boje krvi na svoje suve i opuštene usne. Boja kao da se razlivala po nepreglednim pustinjskim prostranstvima. Kosu je raspustila, želeći da oseti neobuzdane godine mladosti koje su je zaobišle a koje nikada nije mogla da vrati. Kosa, bela poput prvog snega, lelujala je na toplom povetarcu koji je ulazio kroz poluotvoreni prozor njene sobe. Za kraj, iz jedne njoj drage satenske maramice, koja je nosile inicjale S. K. izvadila je prsten od belog zlata koji ju je jednog kišnog proletnjeg dana zavetovao na večnu ljubav. Ruku je spustila na grudi, tako da je i prsten njene vernosti ugledao svoj odsjaj u ogledalu. Pogledala se poslednji put. Kapci na prozoru su se iznenada spustili, baš kao i njeni. Sedela je pred likom koji više nije 16

Senke smrti


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

bio njen. Stari zidni sat otkucao je dvanaest časova, ali njeno srce više nije kucalo. Rastopilo se kao onaj karmin ili prsten od belog zlata... Toga dana, gradom se prolomila vest, u osamdesetoj godini života, umrla je poznata slikarka Sara Koen.

Senke smrti

17


11


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ARLEKINO

D

ok joj se jaka scenska šminka, uobličena u masku bludnice, topila na bledom, iznurenom licu, garderobu su ispunjavali veseli ženski glasovi. Ona je laganim i usporenim pokretima ruku spuštala bukete cveća, ne obraćajući pažnju na njih. Kada je i poslednja od glumica presvukla svoj kostim, zadovoljno odlazeći u noć, u garderobi je ostala sama. Ubrzo potom, nastao je tajac. Maska na njenom licu, sve se više topila, i pomešana sa znojem, kapala joj u krilo. Pogledala se u ogledalo i neko vreme posmatrala svoj lik. Mišići njenog lica, grčili su se i drhtali dok je ono tražilo svoj pravi izraz. Pomislila je da sad kad joj se šminka razlila po licu, slobodno može da zaplače, i da par kapi suza ne bi načinilo nikakvu štetu. Ipak, uspela je da se suzdrži. Možda zato što je u tom trenutku neko pokucao na vrata njene garderobe. Bila je to kostimografkinja koja joj je uz razvučen osmeh i u žurbi dobacila: „Petra, bili ste sjajni večeras, čestitam!” Nije imala snage da bilo šta kaže, samo joj je uputila slabašan osmeh, pretvarajući se da deli njen utisak. Njena garderoba, koju je zbog nedostatka prostora ponekad delila sa ostalim glumicama, bila je ispunjena dimom, ustajalim vazduhom i opijajućim mirisom raznih parfema. Buketi cveća koji su joj ukrašavali sto, vraćali su je u prošlost kada je Senke smrti

19


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ova garderoba bila samo njena, njeno malo, intimno carstvo razdraganih snova i izmaštanih iluzija kome se prepuštala svim svojim bićem. Otkopčala je svoju dugu i tesnu haljinu od pliša čija se boja s neverovatnom preciznošću utapala u boju zavesa koje su spuštene nakon tri sata pozorišne igre. Ta tri duga sata, činila su joj se kao večnost. Poput kameleona, menjala je boje, na svetlost grube i okrutne pozornice iznoseći najintimniji deo svog bića. Bila je devojka, žena, majka, ljubavnica bludnica i na kraju ludača koja je sasvim zaslužila svoju smrt. To je zasigurno bila uloga njenog života koja joj je donela užitak, ali i patnju. Negde duboko u sebi, osećala je da njen život više nije ona drvena lutka pričvršćena za konce koju pomeraju njene ruke već neke druge, njoj nepoznate. Večeras je nadmašila sebe, večeras je odigrala sopstvenu patnju. Nije joj bilo teško da prikaže bol jer ga je nosila u sebi. Na to je mogla da pristane, jer u bolu postoji neka uzvišenost koja budi katarzu, kao nasušnu potrebu. Ali, nikako nije mogla da pristane na to da bude član cirkusa u kome bi glavni arlekino bila upravo ona. Odbijala je da obuče široke pantalone satkane od zabluda, sa bezbroj veselih boja što izazivaju smeh, i da se ceri, docrtavajući lažna usta iz kojih izlazi more nepovezanih misli. Mrzela je laž, pretvaranje i skrivanje iza pritvorenih maski. Bila je sama, ali i usamljena. Živela je i podnosila život među četiri ogoljena zida, bez razumevanja ljudskih bića koji su sebe nazivali njenim prijateljima. Od nje su uzimali samo ono najvrednije, cedili su je kao najsočniju voćku a potom je ostavljali da gnjili sve dok potpuno ne istrune i postane prah. Mrzela je ljude jer su od nje načinili hladnu i bezosećajnu skulupturu koja im služi kao ukras. Mrzela je i arlekina, lažne glumce koji svoju 20

Senke smrti


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

tugu prodaju za jeftin smeh, nesrećne igrače u areni iluzija. Počela je da sumnja u sve ono u šta je celog života verovala. Primamljivost scene, lepota reči, moć aplauza. Sve se to sada istopilo i nestalo kao mehur sapunice. Dok je tako zureći u svoje ogledalo, prelistavala stranice sopstvenog života, uglavnom se prisećajući onih najtužnijih i najgnusnijih, šminka se potpuno razmazala, čineći njeno lice još grotesknijim. Kada je to uvidela, počela je da plače. Suze su se mešale sa bojama a tuga sa očajem. Iz svoje malene torbe uzela je ručno izveženu maramicu i prislonila je na lice. Kada je sa svog lica sastrugala i poslednji sloj šminke, njeno lice, postalo je gotovo bezbojno. Čak ni usekle bore i izražene obrve, tom licu nisu davale nikakav izraz. Postala je bledunjava imitacija žene, samo bedni odraz bića koje je nekad obitavalo u njenom telu. Pitala se da li jedan aplauz može da izbriše godine nesrećnog životarenja, da li ovacije i buketi ruža mogu da ispune njen besmisao. Nije znala odgovor, kao što ni na mnoga druga pitanja u svom malom kutku života nije znala odgovor. Misli koje su joj navirale bez reda i njene volje prekinula je buka koja se začula napolju. Odlučila je da zaobiđe isprazno sedenje u pozorišnom bifeu i uputi se pravo kući. Njena skromna garsonjera, usamljena barka na modroj pučini velegrada, nalazila se u blizini pozorišta. Kada je izašla iz pozorišne zgrade, zapahnuo ju je prijatan miris leta. Osetila je vruć vetar kako joj dodiruje obraze i miluje ogrubelu kožu sa koje samo što je skinula debeli sloj šminke. Činilo joj se kao da se taj sloj taložio godinama i kao da je tek sad uspela da ga ukloni. Uživala je u osećaju slobode. Zapalila je cigaretu i usporeno hodala ka svom utočištu. Želela je da udahne neki drugi vazduh, čist, bez primesa jeftinih Senke smrti

21


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

parfema, znoja i memle. Po prvi put je osetila da više uživa u ovom običnom vazduhu svakodnevice koji je tako uprošćen i koji oživljava, za razliku od onog scenskog, koji guši i proganja. Uživala je i u žamoru koji se svuda čuo, u slatkom ćućorenju zaljubljenih parova koji su prolazili pored nje, u živosti grada i toplom dodiru leta koje samo što je stiglo. U tih nekoliko trenutaka, pre nego što se približila svom malo kutku, donela je odluku da zauvek spusti zavese na svoju pozornicu. Pocepaće odore arlekina, skinuće šminku tešku kao olovo u kojoj se ne dave samo njene pore već i ona sama, i konačno, zaboraviti na prošlost i početi sve ispočetka. Oslobodiće se stega večite sujete, straha od pada, moći gromkih aplauza. Izaći će iz ljušture koja je skrivala njenu dušu i držala je kao svog taoca. Ta čudesna pomisao, unela je radost u njeno srce. I taman kada je smišljala kako će započeti novi dan, osetila je tup udarac. Neka senka, poput onih što su se večito jurile po plišanim predelima pozorišnih zavesa, nadvila se nad njom kao utvara. Više se ničega nije sećala. Ležala je na trotoaru, u blizini zgrade u kojoj se skrivala njena garsonjera puna očaja. S rukom pored tela i još upaljenom cigaretom, snevala je daljine, neispunjene snove, poslednji aplauz. Iz malene torbe izletele su sitnice i ručno izvežena maramica natopljena znojem i bojama njene poslednje maske, njenog poslednjeg žara što joj je ispio bledo, umrtvljeno lice. Krv je potekla, i usne joj obojila crvenim, poput lažnih usta, nesrećnog arlekina, što se smeje na sav glas dok mu duša jeca. Taj arlekino je noćas odigrao svoju poslednju ulogu. Sad leži usamljen, na nekom trotoaru, pod svetlima velegrada.

22

Senke smrti


Ah, ti pisci!



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

AKT

M

irno sam sedeo ispred svog platna. Moje kolege takođe. Iako smo svi bili nestrpljivi u iščekivanju da se pojavi model, ipak nismo pokazivali znake nervoze. Profesor nam je još prošle nedelje najavio dolazak modela čiji ćemo akt slikati i već se tada osetilo uzbuđenje među mladim, neafirmisanim slikarima. Moram priznati da je naša grupa bila vrlo dobra i da su je činili veoma talentovani studenti. To se videlo već na početku prvog semestra. U nekim trenucima sam osećao da sedim pored budućeg Pikasa ili Modiljanija. Sebe nisam smatrao jednim od onih strpljivih, poslušnih studenata, radoholičara koji su umetnost shvatali kao sve ostale nauke u kojima se predmeti uče napamet, jer je slikarstvo bilo nešto sasvim drugo. Bio sam nadaren ali ne i spreman da se pokorim pravilima univerzitetskog života. Želeo sam da radim na tehnici i razvoju sopstvenog stila. Dok smo čekali osobu čije će golo telo iskrsnuti na, za sada, praznim platnima, razmišljao sam o umetnosti i umetničkoj originalnosti. Poput svakog umetnika, i ja sam želeo da budem poseban, da se moj stil po nečemu istakne, i da me, da se ne lažemo, učini slavnim. Ta me je tema dugo mučila, pa i sada, dok pišem o tome. Nije lako osmisliti nešto što do sad već niko nije, ili uobličiti neku staru ideju Ah, ti pisci!

25


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

na način koji je jedinstven i neponovljiv. Možda sam isuviše rano počeo da se opterećujem stvarima koje za mene nisu bile od nekog velikog značaja, budući da sam tek počeo da studiram slikarstvo, ali nisam mogao da se otmem utisku da će me to, kad-tad, sačekati na nekoj krivini i da neću moći da se izborim s tim. Kako bilo, svi smo mi imali neke svoje idole na koje smo, bar na početku, želeli da se ugledamo. Pogledao sam na sat. Čas je odavno trebalo da počne. Naš akt-model kasni već petnaest minuta. Nastalo je komešanje među kolegama. Mnogi su pokušavali da odgonetnu šta se dešava. I taman kad smo pomislili da će za koji trenutak uleteti naš profesor, i da će, kao i uvek, užurbanom i prilično haotičnom pričom pokušati da se izvini i odloži čas, otvorila su se vrata našeg prostranog ateljea. Gotovo svih devetoro studenata uputilo je pogled prema osobi koja je u njega upravo kročila. Bila je to mlada žena, tridesetih godina, bar koliko sam ja mogao da procenim. Prvo što smo primetili bio je njen osmeh i neka živahnost koju je unela u naše živote. Vrlo ljupka i smirena, izvinila se zbog kašnjenja, ali njenu priču koja je usledila po ulasku niko nije ni slušao. Svi su bili zaslepljeni njenim blistavim očima, zureći u njeno vanzemaljsko lice koje je bilo kao stvoreno za slikarsko platno. Ne znam za ostale, ali mene je opio njen neobični miris, tako prirodan i osvežavajuć, da je ispunio čitav atelje. Skoro da me je potpuno omamio. I dok sam ja, polako, dolazio sebi, ona je već sa sebe skinula sivi, pohabani mantil, a potom i sve ostalo što se ispod njega nalazilo. Vrlo vešto je legla na sto, prekriven satenskim prekrivačem koji je služio kao podloga. To kako je načinila savršenu pozu, samo mi je govorilo da joj ovo nije bio prvi put. Odmah mi se nametnulo 26

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

pitanje šta je to jednu mladu, atraktivnu, a rekao bih i pametnu devojku, nateralo da se svlači pred studentima, i da slikarima početnicima, izigrava bezimenu lutku. Ležala je nepomično kao da je želela da se skoncentrišemo na oblike, linije i teksturu njenog tela. Dugo sam je posmatrao. Iako mi je četkica stajala na platnu, iako sam se pretvarao da slikam, oponašajući pokrete svojih kolega koji su već uveliko radili na aktu, moje platno je i dalje bilo prazno. Nije da nisam znao kako da počnem, tehnički gledano to je bilo možda i najlakše jer sam vrlo brzo mogao da naslikam konture njenog tela a da onda počnem sa nanošenjem boje i pozabavim se isticanjem njenog lica, kose... ali nije mi to bio cilj. Ono što sam ja želeo bilo je da prodrem u njenu dušu, u samu suštinu njenog bića. Posmatrao sam njene oči. Bile su odsutne i odražavale su neku setu a što je još važnije, njihov se pogled gotovo gubio u daljini. Bila je to neodređena, zamišljena tačka koja je, kroz tunele izmaglice života, vodila ovu skromnu devojku. Imala je diskretne rupice na obrazima, koje su se isticale kad god bi se nasmejala, a to bi uglavnom usledilo nakon nekog šaljivog komentara ili dosetke mojih kolega. Taj osmeh, zasenio bi sve prisutne. I tada sam odlučio da naslikam baš taj osmeh, možda to neće biti osmeh Mona Lize ali će svakako mom aktu udahnuti jedan, sasvim nov život. I tako sam počeo da radim na svom platnu. Umesto školskog, vrlo preciznog akta, ja sam odlučio da naslikam njenu dušu. I za to mi nije bilo potrebno njeno telo. Povlačio sam duge i slobodne poteze, krajičkom oka posmatrajući njeno telo u prostoru a zatim i njeno izmišljeno telo, akt kome sam udahnuo život. Na događanja u ateljeu, nisam se ni osvrtao. Nije mi bilo važno kako napreduju moje kolege, da li je iznenada Ah, ti pisci!

27


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

prodrla sunčeva svetlost i bacila svoje zrake na nečije platno ili se pak ona pomerila, jer sam se potpuno isključio. U svojoj glavi sam maštao o njenoj prošlosti, detinjstvu, malim i velikim ljubavima, nesrećama i sve to prenosio na platno. Tada verovatno nisam ni slutio šta će mi se kasnije desiti. Nakon dva sata, devojka se vrlo ljubazno zahvalila na saradnji i obukla svoju odeću, isto tako brzo i vešto kako ju je i svukla. U tim trenucima, ja sam dovršavao jedan potez oko njenih očiju jer su me te oči opčinile i što je još gore, zaintrigirale do te mere da mi je jedina misao, pored završavanja akta bila kako da joj priđem i pozovem je na piće. Moje razmišljanje je prekinuo gromki glas našeg profesora, akademskog slikara i boema koji je upravo ušao u atelje. Zahvalio joj se na strpljenju i ponudio joj da, ako želi, ostane da prisustvuje ocenjivanju radova. To je nerado činio. Većina modela bi napustila atelje odmah po završetku časa, ali izgleda da se i njemu dopala ova devojka izuzetnog šarma koja je znala kako da privuče pažnju. Izgleda da nisam samo ja bio taj koji je poklekao pred njenim čarima. Profesor je stavio svoje naočare i počeo sa pregledanjem radova. Išao je redom, od platna do platna, i upućivao komentare, uz poneki savet i, sve u svemu, bio zadovoljan. Međutim, kada je došao do mene, bio je neprijatno iznenađen. Ono što se tad dogodilo postalo je dugo i rado prepričavana anegdota koja je godinama kružila među studentima slikarstva. Epilog svega toga bi ukratko mogao da se svede na to da su me kolege proglasile neozbiljnim studentom i čudakom, a profesor predložio moje izbacivanje sa fakulteta, izražavajući prezir prema mojoj „slobodoumnosti” koja kako je re28

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

kao, citiram ga „može da prođe samo na ulici”, dodajući da nas on sprema za akademske slikare a ne ulične crtače sa Monmartra. Jedina osoba koja je podržala ono što sam učinio bila je ta krhka devojka čiji me je akt vodio u nepoznate daljine, ukorenivši se negde duboko u mojoj fantaziji. Moja muza, bila je jedina kojoj se dopalo ono što sam uradio, shvativši suštinu i poruku mog dela, upravo na mojoj slici prepoznavši sebe i svoj život. Pokušala je da ublaži situaciju, i u nameri da me spasi pred profesorom rekla kako joj se od svih radova moj akt najviše dopada jer odražava poetiku jedinstva duše i tela. Na to joj je moj profesor ironično odgovorio: „Ako želi da stvara poetiku, draga gospođice, neka ide u pesnike ili filozofe a ne slikare, ovo je zanat, neke stvari ipak moraju da se nauče.” To je zapravo bio moj prvi i poslednji akt, ustvari prvo i poslednje slikarsko delo. Ipak, moram priznati, taj stari slikar prerušen u profesora, bio je u pravu. Na kraju sam postao pesnik. Da sam onog dana u ateljeu umesto kista imao olovku, možda bih napisao baš ovakvu priču, ali, za pisca nikad nije kasno. I pored čitave te zbrke, uspeo sam da se vidim s njom. Odveo sam je na piće u jedan bar u blizini centra grada. To je bilo jedno od mesta gde sam se osećao kao u svom kutku, bio je intiman i ne mnogo bučan što mi je posebno prijalo, a što je najvažnije i njoj se dopao. Pričali smo satima, o njoj, o meni, ali više o njoj. Imao sam utisak da proživljavam sve ono o čemu mi je pričala, kao da sam bio sa njom u najvažnijim trenucima njenog, prilično, nesrećnog života. Ali, bez obzira na sve, delovala je kao neko ko je spreman da se bori i promeni svoj život iz korena. Pomisao na intimnost bilo koje vrste s njom ne bi bila moguća, Ah, ti pisci!

29


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

iako me je snažno privlačila, prosto nisam imao srca da joj obećavam nešto što znam da ne bih bio u stanju da ispunim a da je iskoristim ne bi bilo u redu, posle svega što je prošla u životu. Poziranje za našu grupu studenata donelo joj je poslednji deo novca potrebnog da otputuje u daleki svet u kome je videla svoju šansu i jedini spas. Nadala se da će tamo, osim tela možda moći da ponudi još nešto. Želela je i da se usavršava, to mi je napomenula kada smo govorili o mom napuštanju studija slikarstva. Čudno je koliko smo bili slični i kako smo se dobro razumeli. Sedeli smo i pričali do duboko u noć a onda je ona rekla da mora da ide ali da ne žali za provedenim vremenom jer joj je bilo ugodno i da se skoro s nekim nije tako dobro ispričala. Rastali smo se malo pripiti, jer su dugi noćni sati zahtevali i adekvatno piće tako da sam je samo ispratio do ugla ulice. Nije želela da je pratim do kuće, možda zato što se stidela svog stana, a možda zato što ga nije ni imala. Poželela mi je svu sreću i rekla da ne očajavam jer život uvek nađe neko rešenje, jedna vrata zatvori ali uvek druga otvori. Još mi je i citirala jednu tibetansku poslovicu koja kaže: „Ako postoji rešenje problema onda se ne treba nervirati, a ako ne postoji onda ni nerviranje ne može da pomogne”. Te su mi reči odzvanjale dok sam posmatrao njenu siluetu kako zamiče za ugao susedne ulice. Nije mi bilo lako da se rastanem od bića koje se nalazi u nevolji, iako to ona nije jasno rekla, ja sam sve shvatio, između redova. Voleo bih da sam nekako mogao da joj pomognem. Kada sam stigao u svoj stan, onako obučen, natopljen duvanskim dimom i brojnim čašama vinjaka, legao sam, zatvorio oči i zaplakao. Njen akt, bio je okačen iznad mog kreveta, kraseći moje uzglavlje ali i podsećajući me da je upravo to 30

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

platno ispisalo mučne stranice jednog nesrećnog života. Upravo se tada u meni nešto prelomilo. Odlučio sam da postanem pisac. Mnogo godina kasnije, ponovo sam je video. Ni dan danas nisam saznao njeno ime, a znam sve o njoj. Imena i nisu toliko važna, važno je ko ih nosi kao što telo čini ljuštura koja obavija dušu. To je suština. Ovom rečenicom se završava moj najnoviji roman koji sam nazvao „Akt”. Na promociji ovog romana, u dugom redu, strpljivih čitalaca nalazila se i ona. Tamne kose, mršavog tela ali sa istim onim osmehom koji je krasio njeno lice jedne davno izgubljene godine. U prvi mah nisam uspeo da je prepoznam. Dosta se promenila, ali kada mi je prišla i svoju nežnu ruku spustila na sto zajedno sa knjigom, ugledao sam prsten s velikim kamenom malahita koji je nosila i one večeri u baru. Nasmešila mi se i tražila posvetu. Bilo mi je neprijatno, kao nikad u životu jer je moja knjiga koja se nalazi u rukama brojnih čitalaca ustvari bila njena priča. Likovi i događaji su bili nešto izmenjeni, ali to je, sve u svemu, bila ona, ta divna Mona Liza moje mladosti koja je strpljivo i ponosno nosila breme svog života. Napisao sam joj posvetu. Glasila je: „Aktu, zbog kog sam i postao pisac”. Nisam ni znao kako se obrela u tom trenutku, na tom mestu, u tom gradu, zemlji. Izgleda da, bilo da sam to činio slikarskim kistom ili olovkom, bez greške sam uspevao da njen život pretočim u umetnost a da pritom ne izgubi ni delić svoje snage i tako jasno vidljive suštine. Kao što je nečujno ušla u moj svet tako je i izašla iz njega. Dok sam se ja pribrao, ona je već bila negde na svom putu, povratka u staro ili odlaska u novo, ko zna. Želeo sam da je ponovo pozovem na piće ali ne bih znao kako da je oslovim. Za mene, ona će Ah, ti pisci!

31


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ostati samo akt koji živi svoj večni život na zidu iznad mog kreveta, u kući koju sam izgradio za ženu koju volim. Kud god da sam išao i kad god bi se selio, a bilo je dosta selidbi u mom životu, njeno telo me je pratilo, i ne samo telo već i njen osmeh i oči zbog kojih sam i bio izbačen sa fakulteta. Mnogo kilometara je prošla sa mnom dok se konačno nije skrasila na mom uzglavlju. Čini se da je oduvek bila blizu mene, možda i bliža nego što sam ja to mislio. Moje brojne ljubavi, velike i male, moje strastvene i manje strastvene ljubavnice, uvek su se interesovale za taj akt. Kad god bi mi kročile u stan, prvo pitanje bilo bi: „Ti si slikar?” Ja bih uvek vešto izbegavao odgovor na to pitanje tako što bi im ponudio piće. Ali, ipak, u sebi bih odgovarao: „Ja sam pisac koji je jednom pokušao da naslika jednu ženu ili slikar koji je na platnu ispevao usud jedne žene”. Mnoge su poželele da ih naslikam ali ja bih uvek sa smeškom odgovarao: „Više to ne radim, izgubio sam inspiraciju”. Time je, pretpostavljam, žena meni nepoznatog imena a dobro poznate sudbine, u njihovim očima izgledala još važnija te zavređivala neopisivu pažnju. Tako sam joj, iako ogoljenoj do srži, ukazao najveće poštovanje koje je neki muškarac u njenom životu mogao da joj ukaže. Možda je zato i došla da me vidi i da mi se zahvali onim očaravajućim osmehom. Ne znam da li ću je ikada više sresti, da li ću saznati šta se s njom događalo svih ovih godina i da li ću uspeti da joj poklonim akt koji sam za nju naslikao, akt koji kao da čitavu večnost živi kod mene. Ali, ako se to bude i dogodilo, ako je ikada ponovo sretnem, ne verujem da će to biti nešto posebno, jer život briše prošlost, ispisuje budućnost a ono što se desi između ostaje da se pročita u nekoj knjizi ili pogleda na nekom slikarskom platnu, jer je umetnost ta 32

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

koja spašava svet od zaborava dok ga stvarnost samo prlja, ruži i vodi ka nestajanju. Ako je život samo obična ljuštura, ogoljeno telo sa svojim konturama i oblicima, onda bi sve ono što ga ispunjava trebalo zabeležiti i otrgnuti od zaborava. Ja to upravo činim ovom pričom, prisećajući se prošlosti i na trenutke osećajući kao da u onom prostranom ateljeu ponovo slikam svoj akt.

Ah, ti pisci!

33


19


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

PERO

Č

udno je to biti pisac. Kao da se rodiš „takav”. Evo, ja, na primer! Ja sam pisac od kad znam za sebe. Više i ne pamtim kada sam počeo da pišem. Može se reći da me je jednom pero začaralo svojom čudesnom moći, i da od tada, čarolija ne prestaje. Ponekad se osetim toliko začaranim da ni sâm ne znam šta je zbilja a šta mašta. Mnogi misle da je lako biti pisac. Mnogi, pak, veruju da je lepo i uzvišeno biti pisac. Iskreno, ne daj bože nikome! Kad jednom uđeš u taj začarani krug belog papira i mastila koji te mame, tu i ostaneš. Nema izlaska. Tu si gde si, snađi se kako znaš i umeš. Znam da će ovo nekome čudno da zazvuči, ali verujte mi, nije lako. Noću me pohode stihovi, rečenice, i ne daju mi da zaspim. Taman kad se usredsredim na san, navali plima mašte. Umesto da se kao sav normalan svet opustim i malo odmorim glavu od svakodnevice, ja moram da mislim da li je „ptica slobode željna il’ je žena ljubavi žedna”, da li da svog glavnog junaka ubijem ili da mu dam još par stranica da se spasi. Ponekad se toliko uzbudim jer reči ne žele da odu, ja ih teram, psujem i proklinjem, ali oni su još uvek tu, u mojoj glavi. Pošto su me nesanice umarale i pošto sam bio razdražljiv, odlučio sam da potražim pomoć. Otišao sam kod doktora. Kad me je upitao na šta se žalim, ni Ah, ti pisci!

35


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

slučajno nisam smeo da priznam pravi razlog svog dolaska, već sam, od „simptoma” samo naveo da ne mogu da spavam i da se često budim u toku noći , a kada me je upitao od kad to tačno traje, ni na to pitanje nisam mogao da odgovorim. Bilo bi preterano da kažem „od kad sam postao pisac”. I tako mi je doktor, uveren da imam nesanicu, prepisao neke lekove za spavanje i zakazao da kroz dve nedelje ponovo dođem na kontrolu. Otišao sam kući i počeo sa terapijom. Lekove sam pio pred spavanje. I upalilo je! Konačno sam mogao da odahnem. Uglavnom sam pisao tokom dana ali to su bili neki kraći tekstovi za kolumne koje sam već godinama pisao za neke časopise. To i nije neko pisanje, malo rada a dobra para. U taj posao nisam morao da ulažem mnogo kreativnosti i da izigravam „velikog pisca”. Noću sam spavao a danju pisao, što nije bila moja ranija navika. I taman kad sam pomislio da je mojim mukama došao kraj i da sam konačno uspeo da pomirim „pero” i san, desilo se nešto neverovatno. Satima sam sedeo za svojim stolom i zurio u prazan papir. Pokušavam nešto da napišem, ali ne ide. Uzmem „pero” (svoju omiljenu olovku sa zelenim mastilom, poput Nerudine) i krenem da pišem, pa precrtam, i tako po nekoliko sati. Na kraju sam uspeo da napišem par stranica ali to, što se kaže, ni pas s maslom ne bi pojeo! Bio sam kivan na sebe. U meni je sve utihnulo. Bio sam nezadovoljan jer na papir nisam uspevao da prenesem nijednu svoju emociju. Počeo sam da patim. S tugom sam se sećao onih dana kada sam inspiraciju imao čak i u snu, a na javi, gotovo da sam sa njom mogao da razgovaram satima a da nas niko i ništa ne prekine. U meni se budio strah. Pitao sam se šta da radim. Osećao sam se bespomoćno. Kako je teška sudbina pisca! Nikad se ne 36

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

zna šta se događa kad ponestane inspiracije. Pisac je srećan samo onda kada je nadahnut i kada ima inspiraciju. To tek sada shvatam. Nikada mi u životu nije bilo teže. Mislio sam da me bujica mašte opterećuje i zamara ali ne, tek pošto mi se ovo desilo, shvatio sam da sam upravo sada, prazan i beskoristan jer moja mašta i inspiracija nemaju više čime da se hrane. Sve sam pokušao. Svaki dan sam bežao od gradske vreve i odlazio na mesta gde je nebo vedro i gde vlada tišina. Pomislio sam da ću, možda, dok gledam nebo i slušam tišinu, moći nešto i da napišem, ali nije pomoglo. Pitao sam se, zašto baš meni ovo da se desi? Nije bilo odgovora. Samo zov prolaznosti, iskra propadanja i jauk moje duše. Nastavio sam sa pokušajima. Odlučio sam da se malo okrenem ljudima i da, što je češće moguće, odlazim na mesta gde se skuplja veliki broj ljudi, kafići, koncerti, pozorišta, galerije, ulične šetnje. Ali od njihove graje, glasnog kikotanja, zagušljivog vazduha i sveopšte apatije, bilo mi je još gore. Tek tada sam se setio zašto sam jednom pobegao od svega toga. Kažu da se ne treba vraćati starim navikama, mada se „zločinac uvek vraća na mesto zločina”. Pa tako i ja. Hvala bogu pa je taj povratak kratko trajao. Opet sam se, poput starih pisaca, vraćao svojoj sobi, polumračnom carstvu, kome smo samo moj pas mešanac i ja imali pristupa. Često me je tih dana gledao tužnim očima, kao da je osećao moj bol. Nisam znao kako da mu kažem šta mi je, kako da ga razveselim, jedino što sam mogao to je da ga rukom pomilujem i uputim mu osmeh. Tada bi zadovoljno otišao do svoje korpe, u uglu sobe. Nije ni slutio da je to lažno spokojstvo. Jedne noći, dok se kiša pomešana s vetrom, pretvarala u snažnu oluju i dok su ogoljene grane lupale po Ah, ti pisci!

37


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

mom prozoru, nešto se u meni prelomilo. Probudio sam se sav u znoju. Činilo mi se kao da sam imao noćnu moru, ali ne, to beše ona, boginja koja je vratila moju inspiraciju. Brzo sam ustao iz kreveta, obukao se i krenuo u pohod ka tome da ponovo postanem pisac. Seo sam za sto, uzeo parče papira i počeo da pišem. Desilo se čudo! Reči su navirale tako da sam jedva uspeo da stignem sve da zapišem, to nije bila obična trka, već maraton. Nisam znao da li da skačem od radosti ili da se pravim kao da je to nešto sasvim normalno. Čak je i moj pas osetio tu radost i živahno doskakutao do mog stola. Mahao je repom, i možda bolje nego ja, izrazio moje oduševljenje. I tako sam ponovo postao pisac. Noćna bdenja su se nastavila, stihovi i duge, složene rečenice opet su me morili, ali, za razliku od pre, ovaj put sam im se obradovao kao malo dete. Znao sam da, dok su oni tu, da sam i ja tu, da sam živ. Dok pišem ove redove u nameri da to svoje iskustvo podelim sa vama, shvatam da piščevo pero ima moć. Teško je kada iskušava pisca da ga uzme i kada ga nemilice troši, ali je još teže kada ga napusti, kada ga njegov žar zapali i za sobom ostavi samo pepeo. Eh, čudno je to biti pisac!

38

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

HANA

T

og jutra, vedrog i suncem okupanog, ništa nije ukazivalo na to da će joj se život u potpunosti promeniti. Marija se probudila uz cvrkut ptica koje su se, po običaju, okupljale na njenom balkonu. Radovala se prvom jutarnjem pogledu ka nebu koje je znatiželjno posmatrala svojim prozirno plavim očima. Tako iskreno i nevino, upijala je njegovu belinu i predavala se njegovim nepreglednim vidicima. Njen balkon, bio je ušuškan raznobojnim cvetovima čiji kolorit, kao da je bojio prolećne duge. Vetar je pirkao kroz balkonska vrata, te nežno i obazrivo dodirivao njene bledunjave obraze. Zvono na vratima, koje se retko moglo čuti u to doba dana, prenulo ju je iz jutarnje pospanosti. Kada je otvorila vrata, na pragu je zatekla paket, uvijen u običnu, hartiju oker boje. Uzela je paket i izašla na balkon, uživajući u čarima jutra. Kada ga je stavila u krilo, osetila je kako joj hrapava površina paketa dodiruje svilenkasta kolena. Dugim, tankim prstima prešla je preko hrapave površine i kao da se namah uznemirila. Laganim pokretima prstiju, otvorila je paket. U svom krilu je ugledala nešto poput beležnice, lepo ukrašenih korica. Bila je zadivljena umešnošću s kojom je ova knjižica napravljena. Kako je oduvek bila Ah, ti pisci!

39


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

opčinjena mirisima i čarolijom za koju je verovala da svi mirisi poseduju, Marija je ovu beležnicu prinela licu i pažljivo ju je omirisala. Verovala je da svaka stvar ima miris koji otkriva njenu tajnu, pa je pomislila da i ova rukotvorina ima miris koji otkriva tajnu njenog tvorca. Ni ovog puta nije pogrešila. Kada je otvorila beležnicu, na prvoj stranici, ugledala je posvetu: „Za moju Hanu. Njena A.” Tada ju je zapahnuo miris lavande. Bio je još uvek svež. – Seta!– to joj je prvo palo na pamet kada je osetila ovaj miris. Imala je dar da poveže određeni miris sa određenim osećanjem, zbog čega su je prijateljice često molile da to učini za njih i ta devojačka igra bi ih uvek zabavljala. Nastavila je da lista beležnicu. Pomislila je da je to nečiji dnevnik, ali još uvek nije mogla da odgonetne čiji, kako i zašto je dospeo do nje. Ali, ono što je najviše okupiralo njenu pažnju, bilo je ko je Hana? Nije poznavala nijednu Hanu, to ime joj je bilo potpuno nepoznato. Misli su je vodile na različite strane. Nije se ni usuđivala da čita ovaj dnevnik koji je, po svemu sudeći, zalutao kod nje. Brzo ga je prelistavala a da zapravo nije obraćala pažnju šta u njemu piše. Samo je pogledom prelazila preko stranica, brzo, poput konja koji jure divljim prostranstvima. Sve vreme je osećala miris lavande koji se polako uvlačio i u najsitnije pore njene tanane kože. Kada je prelistavajući dnevnik, došla do poslednje stranice, ugledala je list papira, po svemu sudeći, naknadno pripojenog. Pažnju su joj skrenule mrlje od mastila, koje je ponegde bilo razliveno, a ponegde pomešano sa ostacima žutog voska. Prve rečenice sa tog lista papira, pobudile su joj pažnju: „Ponoć je. Sveća je dogorela. Ubrzo će se soba ispuniti tamom … ” Tada se udubila u čitanje. Nije 40

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

propuštala nijedno slovo niti potez perom koji, kao da su zanosno plesali po papiru. Miris lavande uporno ju je pratio na tom putešestviju kroz skrovite predele nečije sudbine. Nije ni osetila kako je vreme brzo prošlo. Proletelo je poput onog vetra što kroz balkon njene sobe odlazi u nepoznato. Čitala je, budno prateći svaki događaj opisan u dnevniku u kome je, to je ubrzo shvatila, bila ispisana ispovest neke stare monahinje. Marija je oduvek sanjala trenutak kada će na koricama neke knjige ugledati svoje ime. Još kao dete bila je zanesena knjigama. Vrlo često bi se povlačila u svoju sobu, i u tom malom carstvu prepuštala svojoj mašti. Takva je Marija, povučena u svoj tajnoviti kutak, kome je samo ona imala pristup. Nikada nije upoznala prave roditelje, a onima koji su je usvojili bila je mezimica. Nekad bi se i zabrinuli zbog njene česte odsutnosti, ali su je, iz prevelike ljubavi, puštali da nesputano plovi morima sopstvene kreativnosti. Ispovest stare monahinje kao da je ponovo zapalila žar njenog radoznalog bića. Od momenta kada je otvorila dnevnik stare monahinje, i kada je iz udaljenog samostana u kome se okončava jedna teška životna priča, krenula na put ka prošlosti, nije ni slutila u kakve će sve ponore zla, pohote i ljubavi pasti, niti kakva osećanja će to putovanje u njoj probuditi. Kao pupčanom vrpcom bila je vezana za svaku stranicu, svaki red i svaku reč ispisanu dubokom patnjom. U nekoliko mahova se pretvarala da čita samo neku uzbudljivu knjigu, i ništa više od toga, ali svaki put kada bi svojim prstima prešla preko debelog sloja mastila a naročito kada bi se jače osetio miris lavande, tužno bi zurila u prazne uglove okrnjenih stranica, suočivši se Ah, ti pisci!

41


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

sa surovom istinom, da se sve ono što se nalazilo među koricama ovog dnevnika, jednom zaista i dogodilo. Poput bučnih rojeva pčela, misli su joj se rojile po najzabitijim delovima svesti. Uzbuđenje koje je prvobitno osetila kada je primila ovaj paket i kada se upoznala sa njegovom sadržinom, u potpunosti bilo je zamenjeno osećanjem neverice i zbunjenosti. Otrčala je do balkona gde su još uvek stajali delovi iscepanog paketa, u nameri da ih ponovo sastavi u celinu kako bi doznala ime pošiljaoca. A kada je spojila i poslednji deo te poštanske slagalice, shvatila je do koje mere doseže njena naivnost. Paket nije imao niti adresu pošiljaoca, niti njenu adresu. Poleđina paketa bila je prazna, kao zid bez slike ili pismo bez sadržine. Sela je na hladan beton svog, ne tako prostranog balkona, u mislima, sebi postavljajući brojna pitanja. Da li je upravo otkrila svoju životnu priču i priču njenih ženskih predaka? Utom je i njeno telo poprimilo onu hladnoću betona, repliku nekakvog mozaika koji je ona, u doba svoje dokolice i inspiracije, sama napravila. Posumnjala je da je neko s namerom, na njen prag ostavio ovaj dnevnik. Nije želela da pada u očaj niti je dopustila da je savladaju burne emocije. Pošto odgovore na pitanja, koja su joj se prirodno nametala, nije mogla da dobije, odlučila je da o ovom dnevniku ne govori nikome. Te noći nije mogla da zaspi. Kroz telo joj je prolazila jeza čiji izvor nije mogla da odgonetne. Vrtela se po krevetu i znojila kao u nekom bunilu. Koliko god da se trudila, nije mogla da se oslobodi slika koje su joj prolazile kroz glavu dok je čitala potresnu ispovest stare monahinje. Opirala se tome iz sve snage, ali se još više opirala sopstvenim mislima i morama koje su je gonile poput razjarenih bikova. Ona je bežala, spoticala se, 42

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

pa opet bežala, ali kad god bi se uspravila, one bi je i dalje proganjale. Naglo je ustala iz kreveta. Otišla je na svoj balkon koji je sada bio mračan i teskoban, ispunjen dahom neizvesnosti i unutrašnje borbe. Pogledala je u nebo. Ni ono nije bilo kao jutarnje. Nije joj se radovalo niti se ona radovala njemu. Mučile su je sumnje. Plašila ju je pomisao da je na tragu svojih predaka. Nije znala šta da radi sa tim dnevnikom. Nije pripadao njoj, niti je osećala da joj pripada, ali zlokobni crv sumnje nije joj dopuštao da bude potpuno uverena u to. Negde pred zoru, donela je konačnu odluku. To je možda bila i najbrže donesena odluka u njenom životu. Bila je ponosna na sebe, osetivši da će ovog puta zaista dokazati svima da nije običan zanesenjak koji šapuće sa sopstvenim ružama na balkonu ili koji se zaljubljuje u prve zrake sunca. Iako nije spavala cele noći, bila je odmorna i spremna za ono što će uslediti. Skuvala je sebi čaj od nane, uzela gomilu papira i počela da piše. Dani koji su usledili bili su kišni tako da nije ni izlazila iz kuće. Pisala je bez prestanka, u jednom dahu. Ubrzo, dnevnik stare monahinje, pretočen u rukopis za knjigu spremno je i sa puno entuzijazma čekao da ugleda svetlost dana. Bila je ubeđena da će svet biti bar malo drugačiji kada bude pročitao ovu priču. Možda će, ako obelodani okrutnost i zverstvo koje je učinjeno staroj monahinji, osvetiti svaki njen dan zaodenut bolom i patnjom. Ono što joj je više davalo snagu je i to što će ispuniti svoju davnašnju želju i postati pisac. Možda je to bio sudbinski sled koji se nije mogao izbeći. Marija je svoju knjigu pripremala nekoliko meseci. Iako je imala priču, trebalo je sastaviti uvod u priču na kojoj će i cela knjiga biti zasnovana, potom i kraj koji mora biti dovoljno uverljiv, potresan, lišen pateAh, ti pisci!

43


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

tike a koji bi nosio snažnu poruku. To vreme koje je provela vredno radeći na svom prvencu bilo je do tada neproživljeno iskustvo. Njena mladost bila je željna nečeg vrednog uzbuđenja, nečeg što bi je prodrmalo iz letargije i što bi naposletku učinilo da se otvori ka svetu koji je okružuje. Dok je pisala svoju knjigu, dnevnik je pročitala na desetine puta, i svaki put bi proživela neko novo iskustvo, a veza između nje, Hane, Anđele i stare monahinje bila je sve čvršća i dublja. Zavolela ih je do te mere da joj više i nije bilo važno da li su to zaista njeni preci, ili samo slučajne prolaznice koje su zastale kraj njenog balkona u nameri da, na kratko, svrate u njen intimni svet. Štaviše, toliko im se približila da je i sama počela da veruje da je zapravo ona ta za kojom su tragale, vrlo hrabro prihvativši ulogu koja joj je dodeljena pukim slučajem. Nakon dugih, neprospavanih noći, knjiga je konačno bila uobličena. Dobila je svoje ime „Hana – fragment iz tajnog dnevnika” i svoje korice koje je sama osmislila i oslikala. Bila je spremna ali i uzbuđena. Osećala se poput glumca koji po prvi put stupa na scenu, obasjan jakom svetlošću pozornice, toliko jakom da mu gotovo zaslepi oči. Tužna priča, sa možda srećnim krajem, brzo se pročula. Marijina knjiga je doživela čudesan uspeh koji je ona pripisivala velikoj moći koju je imao dnevnik dobijen jednog divnog sunčanog jutra. Bila je srećna što tu priču može da podeli sa drugima a još srećnija što je svoje ime konačno ugledala na koricama jedne knjige. Od tada se potpuno posvetila pisanju i traganju za sudbinama sličnim onoj koju su imali njeni, možda istinski preci. Jedan primerak knjige posvetila je svojim roditeljima, koji su je odgojili a koji, božjom voljom, nisu poživeli da budu svedoci njenog uspeha. Kad god bi im 44

Ah, ti pisci!


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

otišla na grob, pročitala bi po koju stranicu svoje knjige. Tako je doživljavala pročišćenje, nalik onom antičkom, koje leči dušu tako što je obogaćuje i oslobađa. Znala je da ma šta da se u životu desi, ma koliko da se neka nit prekine, uvek se neka nova nastavi, poput reke što teče kroz razne gradove i zemlje, a ipak svuda ostaje ista, i uvek izvire na istom mestu. To je ono mesto koje će i Mariju jednoga dana primiti pod svoje skute i gde će, verovatno, ugledati tri sene, tri žene…nakon svega ipak spokojne. *** U dalekoj zemlji, preko okeana, jedan grad, užurbano se pripremao za počinak. Kada je te večeri primila telefonski poziv od prijateljice iz detinjstva sa kojom se dugo nije čula, Hana se iznenadila. Nakon što je spustila slušalicu, otrčala je do poštanskog sandučeta u kome je zatekla paket. Hana ga je radoznalo posmatrala ali ga nije otvorila odmah, već tek kada se vratila u svoj stan. Kada je konačno otvorila paket, ugledala je knjigu sa posvetom koju je napisala njena prijateljica a koja je glasila „Draga Hana, pročitaj ovu knjigu… iznenadićeš se”! U skromnoj garsonjeri, sama i u tišini, Hana je iščitavala poslednje stranice, za nju, čudesne knjige. Ostavši zakovana za fotelju u kojoj je sedela dok je čitala knjigu, Hana nije ni primetila da već sviće i da se grad ponovo budi…

Ah, ti pisci!

45



Tempi pasati



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

MAMA-ROZIN SAN

N

oć beše neobično sparna. Mama-Roza se vrtela po krevetu i koliko god da se naprezala, nije mogla da zaspi. Iako su prozori njene prostrane sobe bili širom otvoreni, nije bilo ni daška vetra. Upalila je lampu na noćnom stočiću. Ustala je i krenula ka dnu sobe gde se nalazio umivaonik. Malo se osvežila, ali, vrelina koja ju je odmah potom zapahnula, bila je nepodnošljiva. Uzela je ručno izveženi peškir, natopila ga vodom i vratila se u krevet. Njeno oblo, otežalo telo, branilo se znojenjem koje se, koliko god da je pokušavala da zaustavi, iznova vraćalo. I kad je pomislila da njenoj iscrpljenosti i nesanici nema kraja, neko je pokucao na vrata. Prepala se. Hitro je skočila s kreveta i požurila da ih otvori. Ugledala je mladu devojku, u dugačkoj beloj spavaćici, uplašenog pogleda i uznemirujućeg izraza lica. To beše devojka koja je prethodnog jutra stigla u Mama-Rozin salon. Mama-Roza je dobro znala šta joj je činiti. Gotovo svaki put kad bi došla neka nova, mlada i neiskusna devojka, Mama-Roza je imala pune ruke posla. Nesretna devojka, bila je siroče, a uz to još i gluvonema. Mama-Rozi je to saopšteno u četiri oka. Devojku je dovela neka vrlo gorda žena, osoba s najokrutnijim izrazom lica koje je Mama-Roza za svog života videla. Tempi pasati

49


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Ta žena, bez sjaja u očima i najmanjeg smeška na licu, vodila je dom za žensku siročad. Nakon punoletstva, svaka devojka, bila bi poslata na neko mesto gde bi nastavljala svoj, ne tako obećavajući život. Nastojnica doma, odlučivala je o tome kude će svaka od devojaka biti odvedena. Silviji je, eto, nekim pukim slučajem, dopao Mama-Rozin salon. Prilikom prvog susreta, Mama-Roza se sažalila na ovu devojku. Ovo je druga noć kako ne može da zaspi. Guši je i sama pomisao na žalosnu sudbinu koja je zadesila ovo nedužno biće. Mama-Roza je prošla mnogo toga u svom, može se reći, dugom životu. Bila je svedok mnogih nesreća, odavno progutavši ponos i čast, ali je uvek, duboko u sebi gajila nevinu devojčicu koja bi joj, kad god bi se suočila s okrutnošću života, smekšala srce. Upravo ta nevina devojčica u njoj, govorila joj je da devojku bez glasa a izuzetne lepote, mora da spasi poniženja. Nije znala kako to da uradi, jer je mesto koje je vodila toliko godina, vrvelo od probisveta, kockara, preljubnika i ostalog društvenog taloga. Tu noć, Silvija je prespavala na Mama-Rozinom krevetu. Ležale su jedna do druge, kao dve starice, umorne od života, odavno zaboravljajući na radost i lepotu njegovog postojanja. Iako se pretvarala da spava dubokim snom, Mama-Roza nije ni trenula. Ostala je budna sve dok joj na prozor nisu pokucali prvi jutarnji zraci i dok nije začula, već uobičajeni, umilni poj ptica koje su svile svoje gnezo na drvetu, nedaleko od njenog prozora. Iako je glas ove devojke bio zatvoren u nekom mehuru njene duše, Mama-Roza je mogla da oseti njen strah. Jasno je mogla da čuje taj nepostojeći glas koji bi pretočen u zvuk glasio: „Spasi me!” Mama-Roza je ustala pre svih. Tako je bilo oduvek. Prvo bi se umila, valjano raščešljala svoju bujnu, riđu 50

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

kosu, potom bi na lice stavila puder, koji bi pokrio njeno duboko izborano lice, oči bi naglasila crnom olovkom, popravila bi obrve i na svoje pune usne stavila crveni ruž. Tako sređena izašla bi iz svoje sobe, prošla kroz uzani hodnik i kružnim stepenicama spustila se u hol. Tamo su je čekali poverioci, dobavljači hrane i pića, kao i poneka mušterija koja je od silnog pijanstva ostala da prespava na nekoj od stilskih fotelja koje su krasile veliki salon. Mama-Roza je zamakla za ugao prostranog salona. U tom, udaljenom i retko posećenom kutku, nalazila se njena radna soba u kojoj bi se prepuštala. U njoj bi se prepuštala isključivo poslu i zadovoljenju svojih materijalnih potreba, jer nije bilo lako voditi salon za uživanje. Uredno je vodila evidenciju o svim devojkama koje su dolazile u salon, upisivala bi njihove podatke i raspoređivala bi ih na način na koji je ona smatrala ispravnim. Njena reč se uglavnom poštovala. Ali, ne uvek. MamaRoza je skrivala jednu tajnu. Ta tajna joj je pritiskala, ionako bolesno srce. Mnogo puta u životu je pomislila kako bi tu tajnu najradije odnela u grob, a opet, ponekad bi bila na korak da je svima otkrije i tako olakša svoju dušu. No, nije imala vremena za takve misli. Morala je da se pozabavi novopridošlom devojkom i njenom ulogom u veoma posećenom, i među „gospodom” cenjenom salonu. Prvo što je uočila kada se smestila na svoj „mali tron”, bio je beli koverat sa njoj već dobro poznatim pečatom. Odmah ga je otvorila i pročitala poruku: Noćas želim tvoju najrumeniju jabuku. Okrutna, bespoštedna poruka, bez potpisa i pozdrava, to je ono čega se pribojavala. Ali, umesto da učini ono što se od nje očekivalo, i što bi ona sama u mlađim godinama pokorno učinila, Mama-Roza je zgužvala papir i potom ga bacila. Tempi pasati

51


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Čovek koji joj je poslao ovo bezosećajno parče svoje gramzivosti, jednom je i nju samu ulovio u svoju mrežu laži i podlosti. Ne tako davno, Mama-Rozin salon, bio je samo obična krčma koju je ona otvorila zajedno sa čovekom koga je veoma volela i s kojim je delila sve svoje snove. Ali, tu se nije završavala njena bujna, lepršava mašta. Mama-Roza je imala svoj san. Želela je da bude glumica, da svoju darovitost i lepotu oblikuje u jedinstveni umetnički izraz. Radovala se danu kada će na tabli iznad ulaznih vrata njene gostionice pisati: MAMA-ROZIN KABARE, i kada će svoje goste uveseljavati muzikom, a u trenucima kad muzika prestane da svira, kratkim zabavnim programom koji bi sama osmislila. Ali, kako to uvek biva sa velikim i nestvarnim snovima, tako se i Mama-Rozin san raspršio, ostao samo san. Jedne noći, dok se Mama-Roza nalazila van krčme, a to je retko činila, njen životni saputnik i srodna duša u koju je imala toliko poverenja, na kocku je stavio sve što su nekada imali i što su u međuvremenu stekli. Poklekao je pred ljudski opravdanom, ali ne i razumnom, željom da svojoj voljenoj ispuni jedinu neostvarenu želju. Od te noći, Mama-Roza je izgubila svoju srodnu dušu koja počiva nedaleko od sadašnjeg salona. Ostala je i bez svoje krčme, koju je sama podigla na temelju nekadašnje majstorske radionice i koju je obojila radošću, smehom i svojim nepresušnim darom. A sve to, posmatrao je čovek prekog pogleda, ledenih očiju, bez usana i sa uvek primetnim ironičnim smeškom na licu. Te noći MamaRoza je svoju dušu trampila za novu šansu. Dug joj beše oprošten, u ruke joj je dato prilično bogatstvo a jedino što se od nje očekivalo bilo je da ubira najlepše cvetove koju zemlja može da podari i da ih tako lepe i pune života preda u ruke jednog bezdušnika. 52

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Noć se polako ušunjavala kroz sve primetne i neprimetne otvore salona. Gosti su po već ustaljenom redu zauzimali svoja mesta i činili sve ono što im njihova nastrana priroda nalaže. Mama-Roza je skoro ceo dan provela u svojoj sobi. Bila je veoma čudnog raspoloženja. Ćutljiva, u nekim trenucima vrlo promišljata, a opet u nekim izgubljena i kao nošena virovima njoj nepoznate reke. Poslala je slugu da dovede Silviju. Devojka je ušla tiho. Bila je obučena u jednu od najraskošnijih haljina, koju je prema Mama-Rozinom nacrtu sašila salonska krojačica. Bila je skrivenog pogleda, kao da se stidela sebe. Mama-Roza je pred njom učinila nešto što do tada ni nije pred kim učinila. Prišla je svom velikom portretu koju je za nju načinio jedan gost, u znak zahvalnosti za ljubazno ophođenje. Iza slike se nalazio otvor u zidu u kome je skrivala svoje malo bogatstvo. Tu je bilo i novca koje je te večeri morala da preda onom ozloglašenom podlacu koji je osim njenih devojaka, od nje zahtevao i novac koji su one svake večeri uzimale od „gospode” koja je redovno posećivala salon. No, iako je znala da taj novac ni po koju cenu ne sme da uzima, Mama-Roza ga je pripojila svom i sve zajedno stavila u jednu žensku torbicu. Čini se da je sve isplanirala. Iskrašće se u najpovoljnijem trenutku i zajedno sa nesrećnom devojkom pobeći u nepoznato. Iako se nije činilo tako, Silvija, devojka čiste duše i nesrećnog usuda, te večeri je nesvesno, Mama-Rozu ohrabrila na dugo željeni korak. Ispod prozora Mama-Rozine sobe bile su postavljene merdevine, a na stražnjem izlazu iz kuće jedna kočija. Sve je to Mama-Roza pripremila u dosluhu sa svojim vernim slugom kome je kao siročetu ponudila dom i svoju majčinsku ljubav. Silvija, iako bez mogućnosti da Tempi pasati

53


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

čuje i govori, bila je veoma bistra i razumna devojka. Oči su joj se zacaklile kada joj je Mama-Roza s prozora svoje sobe pokazala na merdevine niz koje će se spustiti u svet kome i pripada i kočiju koja će je odvesti što dalje od zla i opskurnosti. Devojka je užurbanim pokretima skupila svoju haljinu, prešla na drugu stranu prozora i pažljivim koracima počela da se spušta niz merdevine. Kada se u potpunosti spustila, ruku joj je pružio Mama-Rozin sluga koji ju je s velikom obazrivošću sproveo do kočije. Mama-Rozino srce, bilo je puno, ali nije imala vreme da razmišlja o trijumfu. Malu kožnu torbu s novcem stavila je u svoja nedra i krenula istim putem kao i njena miljenica. Ali, u tom času, začulo se snažno lupanje na vrata. Po zvuku i urlicima koji su se prelamali njenom sobom a koji su odzvanjali i u dvorištu, po besumučnom lupanju grubih, ubilačkih pesnica, Mama-Roza je znala da je njen Mefisto na vratima i da ih samo jedan sekund deli od susreta oči u oči. Gomila ljudi navalila je na vrata i konačno ih razvalila. Mama-Roza je nespretno prebacila jednu nogu preko prozora, ali nije stigla da se prebaci na merdevine. Razjareni čovek je uleteo u njenu sobu i svojom cipelom zgazio na rub njene duge haljine. Samo je uspela da prilikama koje su stajale u mraku, dovikne: „Sine, vodi Silviju, bežite!” Čovek koji je ugledao vrpcu kako viri iz Mama-Rozinih nedara, počeo je da urla iz sveg glasa, tako da su se svi oni koji su mu pomogli da razvali vrata zaledili na tim istim vratima, iz straha da će nastradati. Zgrabio je nesrećnu ženu, prebacio ju je preko prozora i oborio na pod sobe. Ona je počela da se brani, koprcajući se na podu sve dok on nije zgrabio kožni zamotuljak iz njenog korseta. Kada je uzeo novac, razjario se još više shvativši da je Mama-Roza 54

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

pokušala da pobegne s njegovim novcem. U tom času, čovek je poleto za njom. Obrušio se kao orlušina, dok mu je ruka, skoro nesvesno posegnula za nožem koji je držao u džepu. Zgrabio je njeno oblo telo i snažnim pokretom zario joj nož u trbuh. Mama-Roza je polako gubila svest. Njena soba, godinama njena saveznica u grehu koji je načinila i koji joj je nagrizao dušu, pokrenula joj se pred očima, poput vrteške. Ona nevina devojčica u njoj počela je da jeca, sklopivši oči i sklupčavši se u jednom kutu njenog tela. Ubrzo je njenu sobu ispunila graja, mešali su se povici gostiju, plač i vriska njenih devojaka koje su u neverici gledale svoju zaštitnicu kako se opružila na podu svog malog kraljevstva. A Mama-Roza, bleda kao nebo pred kišu, hladna kao vetar što noću pohodi pustinje, ležala je nepomično dok se njen duh polako uzdizao i lebdeo nad salonom. Možda je i u tim trenucima, dok joj je mrkocrvena krv kapala niz pocepanu haljinu, Mama-Roza sanjala svoj mladalački san.

Tempi pasati

55


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ANĐELA – ispovest stare monahinje –

P

onoć je. Sveća je dogorela. Ubrzo će se soba ispuniti tamom. Ruke mi drhte dok ovo pišem. Po hartiji, u kojoj oskudevam, slova panično jure... Osećam da mi nije ostalo mnogo vremena. U mislima su mi samo dva trenutka, onaj kada sam te prvi put ugledala pošto su te krvnički izvukli iz moje utrobe, i onaj kada sam čula da si otišla na večni počinak. Možda su me i slagali, to nikad neću saznati. Nikada te nisam upoznala. Nikada ti nisam čula glas, samo nevini plač kojim se označila svoj dolazak na ovaj svet, kada sam ti i nadenula ime... ANĐELA. Potom su te odveli, netragom si nestala... Mastilo mi boji prste. Bodem bledunjavu hartiju perom, kao nožem.. Čini mi se kao da ću je probosti i oštrim vrhom pera izrezbariti drveni sto. On je svedok mojih brojnih neuspelih pokušaja da napišem sve ono što osećam. Imam želju da napišem toliko toga! Kada bi ova noć samo duže potrajala i kada bi plamen sveće udovoljio mojim molitvama! Postaje mi hladno. Moja soba je kao ćelija, teskobna i mračna, kao što je i moj život bio. Uskoro ćemo se sresti, vrlo uskoro... Čujem bat koraka. Ruke mi se smrzavaju. U trenu me prestraši lupanje na vratima. Sestra Anastasija me ponovo opominje. Ne obazirem se na zvukove koji 56

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

dolaze spolja, nastavljam da pišem... Sve ove, bolom nanizane godine, svi ovi dani u tuđini, bez tebe, bez ikoga... Ti si najlepši dar koji sam mogla da dobijem, iako te, to priznajem, isprva nisam želela. Iako su mi zlo učinili i gnevom me ispunili, sâm bog me je umilostio i smekšao mi srce. Ovom poslednjom ispovešću, pod svetlošću jednog patrljka sveće, ispisujem svoj zavet, jer bliži mi se kraj. Već osećam dah smrti kako me svojim dugim, sablasnim rukama traži po hodnicima ovog udaljenog manastira. Gubim dah. Pogled mi se gubi negde u mraku. Sveća je izgorela, istopila se kao pahulja na užarenom suncu. Plamen se ugasio a i moja duša će, za koji tren…Ovo su poslednje reči koje ubadam u mraku. Čini se da olovka vodi moju ruku a ne ruka nju. …Primi me u svoj zagrljaj draga kćeri, preklinjem te, raširi svoje ruke poput krila Pegaza, čuješ li me Anđela?...

Tempi pasati

57



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

KLAVIR

K

ada je svoje blede i od vena nabrekle ruke spustio na prašnjave dirke, i kada su mu izduženi, i od starosti, savijeni prsti dotakli bele i crne bregove njegove mladosti, srce mu se steglo ali nije izdržalo. Zajecao je iz sveg glasa. Taj glas je sablasno odzvanjao prostranim salonom koji je izgledao kao da ide u beskraj. Tavanica, nekada ukrašena velikim kristalnim lusterom koji se ogledao na uglačanom podu, posmatrala ga je tužno a njene krhotine izgledale su kao suze koje se, u znak saosećanja, spuštaju ka njemu. Ustao je s omanje stolice i prišao mu s boka. Iako nesiguran na nogama, iako star i teško pokretan, nije mario, jer je ovaj trenutak čekao celog života. Svojim mršavim i mlitavim rukama prigrlio je crnu lakovanu igračku svog detinjstva. Vrlo pažljivo je sagnuo glavu i naslonio svoj obraz na gornji deo klavira. Osetio je hladnu i besprekorno ravnu površinu koja ga je čekala toliko godina. Konačno spojeni, nemi u svojoj nesreći, usamljeni u svojoj sreći, ostali su jedini svedoci mučne prošlosti jednog vremena... Adam je imao deset godina kada su mu umrli roditelji. Dečaka koji je ostao siroče, sa sobom je povela rođaka koja je putovala za Firencu. Srećna okolnost bila je ta što je dečak imao baku po menu Elza koja je već godinama živela u Italiji. Pošto joj je prvi muž Tempi pasati

59


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

nesrećno nastradao, Elza se ponovo udala, za Jozefa, jevrejskog trgovca. Nekoliko godina nakon što su započeli svoj novi život u Italiji, Jozef je umro. Bio je to najteži trenutak u Elzinom životu. Od tada je živela vrlo skromno i povučeno, nekad čak i na ivici bede, u jednom skromnom firentinskom pansionu. Pošto je prodala skoro sve dragocenosti, zarađivala je tako što je iznajmljivala jednu malu sobu u svom pansionu. Kada je Adam stigao u Firencu i kada se po prvi put susreo sa svojom bakom, bio je zbunjen, ali je osećao da bi mu ova dražesna žena mogla pružiti utočište i pomoći mu da preboli užasno osećanje da je ostao sam. Godine su prolazile a Adam je sve više Italiju prihvatao kao svoju domovinu. Divio se italijanskoj umetnosti i arhitekturi, kao nečemu neobjašnjivom i čudesnom. Vrlo često je svojoj baka-Elzi govorio da će postati slikar. Dopadalo mu se i to kako su ga primila deca iz susedstva s kojima se sprijateljio, ubrzo po dolasku. Svi ljudi koje je kroz vreme upoznavao, bili su veseli i razdragani, a Italija je, za razliku od zemlje u kojoj je rođen, bila mnogo prisnija i toplija. Jednog letnjeg dana, kada se u Firenci održavaju brojne svetkovine, baka Elza je pripremila kolače za čuvenu porodicu Boleli. To je činila godinama unazad za sve veće praznike jer su članovi porodice Boleli bili česte mušterije male, ali lepo uređene bakalnice koju je držao njen muž Jozef. Iako te bakalnice više nema, baka Elza je imala potrebu da svojim dragim i uvek darežljivim mušterijama nešto pripremi. To je tradicija koju nije prekidala svih ovih godina, a koju su poštovali i kojoj su se od srca radovali i Bolelijevi. Don Karlo i dona Marija Boleli imali su prelepu kćer koja već beše isprošena. Baka Elza, već stara i umorna, 60

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

poslala je Adama u njihovu kuću kako bi im predao sveže i ukusne kolače koje je pripremila s posebnom ljubavlju. Tog jutra, porodica Boleli otišla je u šetnju pored jezera koje se nalazilo na njihovom imanju, između vrtova i ružičnjaka udaljenih od same kuće. Kada je dečak stigao do praga, pokucao je na vrata. U tom trenutku, vrata su se sama otvorila i dečak se već našao u predvorju vile koja je oduzimala dah. Vrlo stidljivo, koračao je očekujući da će mu neko prići i zaustaviti ga, no to se nije desilo. Kada je dečak uvideo da u kući nije bilo nikog, malo se osmelio i uputio u salon. Posmatrao je zidove, ukrase, lustere, slike i skulpture, sve ono na šta bi njegov detinji pogled naišao. Bio je očaran. Radoznao, kao i svako dete, ponašao se kao da je ušao u muzej sa najraznovrsnijim eksponatima i dragocenostima kojima se divio na svakom koraku. Znao je da to što radi nije ispravno i da bi ga njegova baka Elza strogo prekorila, ali nije mogao da se otme utisku da ovakva lepota negde postoji i da se baš njemu ukazala prilika da je upije svojim krupnim plavim očima. Tada je ugledao nešto zbog čega su mu se oči zacaklile a srce lupalo jače nego ikad. U dnu salona koju je krasio raskošni kristalni luster, nalazio se klavir. Bio je crn, sjajan i usamljen. Dečak mu je prišao, i očaran njime podigao poklopac. Seo je na stolicu i lagano spustio svoje prste. Ruke su mu drhtale a srce kao da je htelo da iskoči iz tela. Bio je uplašen ali istovremeno i tako srećan. Kao da je čitavog života tragao za ovakvom igračkom. Imao je brojne igračke, naročito su bile lepe one koje je morao da ostavi u svojoj domovini, ali ova je svakako bila najdivnija, najveća, i mamila ga da je dotakne svojim malenim prstima. Pomislio je kako bi bilo divno da zna da svira a ne samo da udara po Tempi pasati

61


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

tako finom i suptilnom instrumentu. Činilo se kao da se istog trena kada je prstima prešao preko dirki, zaljubio u taj klavir. Tonovi koje je pravio uzbuđivali su njegovo detinje srce, i bar na kratko, činili da zaboravi sve tragedije koje su zadesile njegovu porodicu. Dok je on tonuo u svoju maštu, začuli su se koraci. To so bili nežni koraci mlade Benedete. Prekinula je šetnju jezerom nešto ranije jer je već počela da oseća nelagodnost zbog sunca. Kada je ugledala dečaka kako se uživljava u ulogu pijaniste, nasmešila se i upitala ga: – Da li bi mi nešto odsvirao? Dečak se uplašio. Promucao je par reči, objašnjavajući da ga šalje baka Elza i da je po prvi put imao prilike da sedne za klavir. – Da li bi voleo da naučiš da sviraš klavir? – učtivo ga je upitala mlada Benedeta. Dečak je klimnuo glavom. Lepa Benedeta, bila je i vrlo plemenita devojka. Rekla mu je da njena porodica svakog jutra odlazi u šetnju kraj jezera i da tada slobodno može da dođe u vilu i da će ga ona podučavati klaviru. Ali, napomenula mu je da uvek mora da bude tačan. Tako je Adam, svakog jutra odlazio u kuću Bolelijevih i učio da svira klavir, sve dok se mlada Benedeta nije udala i odselila u susedni grad. Adam je tugovao nakon njenog odlaska, kako zbog nje same, tako i zbog klavira od kog je tada morao da se oprosti. Godine su prolazile a baka-Elzino zdravlje je bivalo sve gore. Umrla je par godina pred početak Drugog svetskog rata. Tako je Adam, po drugi put u svom životu ostao sam. Par puta ga je posetila i novčano pomogla rođaka koja ga je i dovela u Italiju, ali ona je vrlo često putovala i nije mu se uvek mogla naći pri 62

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

ruci. Razmenjivali su pisma i obaveštavali o životu onog drugog. Adam je već kao stasali momak sasvim slučajno napustio Firencu pred samo izbijanje rata, i to zahvaljujući svom dobrom prijatelju, sa kojim je pohađao umetničku školu u Firenci, a čiji je otac, bio nekadašnji engleski konzul u Americi. Tako je jednog sunčanog jutra, Adam brodom, u društvu svog prijatelja Džona, otplovio u Novi svet. Sve što mu se potom dogodilo izgledalo je kao san, san koji je izmaštan u onom salonu, za klavirom lepe Benedete. Adam je postao čuveni pijanista, ali nikad nikom nije želeo da odgovori na pitanje ko ga je naučio da svira klavir i kada je prvi put otkrio strast za muzikom. Pre no što će se po poslednju put vratiti u Italiju, iskomponovao je melodiju koju isprva nije znao kako da nazove. Ponadao se da će prilikom ponovnog dolaska u Firencu pronaći inspiraciju za, verovatno, svoje poslednje delo. Kada je stigao u Firencu, odmah se uputio u kuću Bolelijevih, jer ga za nju vezuju najdraže uspomene. I baka Elza mu je ostala duboko urezana u sećanje, ali je njen pepeo držao kraj svog klavira u Americi gde je proveo skoro čitav svoj život. I njoj je davno posvetio jednu melodiju koju je nazvao „Za Elzu”. Kada je ušao u prostrani salon, osećao je da i tlo podrhtava od njegove tuge. Njegov pogled, isti onaj radoznali kao u dečaka, ovaj put je sa setom posmatrao oronule zidove, urušene gipsane figure, napukli pod, tavanicu i stari prašnjavi klavir kako stoji nepomičan, kao da nije prošla čitava večnost. Kada je seo i odsvirao prve note melodije koju je upravo završio u Americi i kada je uronuo u more sećanja, na pamet mu je pao naslov njegovog, verovatno i poslednjeg dela, nazvaće ga „Benedetin san”, jer ova kuća, ono što je nekada bila Tempi pasati

63


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

u odnosu na ono što je danas deluje kao san, san koji lepa Benedeta nije mogla da dosanja do kraja. Iako jedinica, iako naslednica celog imanja, nije imala prilike da uživa u svom bogatstvu. Cela porodica Boleli poginula je za vreme rata. O njihovoj tragediji priča se i danas u porodicama čiji su preci preživeli ratne godine. Adam je o tome saznao iz pisama dalje rođake Elfride čija su mu pisma grejala dušu sve dok ga i ona nije napustila, upokojivši se tokom jednog od svojih brojnih putovanja. Možda njoj treba najviše i da zahvali zato što ga je dovela u Firencu, zato što mu je odškrinula vrata jednog novog sveta – sveta muzike. Kada je rođaka Elfrida umrla, umro je i svaki njegov dodir s Italijom. Adam je žarko želeo da se vrati ali mu sve do ovog dana nije bilo suđeno da nogom stupi na tlo Italije. Prošao je čitav sat od kada je Adam ušao u vilu Bolelijevih i kako je s neopisivom tugom posmatrao ostatke jednog vremena, jedne mladosti. Klavir koji je u jednom uglu nepomično stajao već pedeset godina, ulio mu je nadu da i pored svih nesreća koje su ga zadesile, neke stvari ostaju iste. Benedetin klavir koji je u njemu probudio želju za životom, koji ga je uveseljavao i koji mu je ukazao na put koji će u životu slediti, posmatrao ga je istim onim očima kao i kada se poslednji put opraštao od njega. Adam je pre no što će zauvek zatvoriti vrata i ostaviti stari klavir da počiva u miru, ostao da posmatra sliku kuće kako bi mu se što bolje urezala u sećanje, na neko davno prohujalo vreme. Potmuli zvuk starih gvozdenih vrata označio je kraj njegovom putu. Iza njih je ostavio svoju mladost, nade i prve klavirske note. U glavi mu je još uvek odzvanjala melodija koju je odsvirao prvi put kada je kao dete seo za klavir i čini se da je baš ona bila najuspelija, gotovo njegovo remek-delo. 64

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Ispred kapije ga je čekao taksi iz kog je izašao predusretljivi vozač, videvši da se starac jedva kreće. Seo je na zadnje sedište i pre no što će automobil krenuti, uputio još jedan pogled ka kući Bolelijevih. Možda će poživeti još koji mesec ili godinu ali ovu kuću i ono što je od nje ostalo, nikada neće zaboraviti. U njoj su zaključane sve njegove misli i snovi a njegova duša ogleda se u sjajnoj, beskrajno tamnoj površini Benedetinog klavira.

Tempi pasati

65


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

TAMNICA

P

robudio se iznuren i potpuno nesvestan gde se nalazi. Prostorija beše mračna. Prstima je pokušao da opipa mesto pored sebe. Dotakao je beton, hladan i hrapav. Potom je osetio da nešto gamiže po njemu. Prostorija je poprilično zaudarala. Osetio je hladnoću, surovu i nepodnošljivu. Vladala je mučna tišina. Mogao je da čuje i najmanji šum. Ničeg se nije sećao. Telo je počelo da mu se trese, toliko, da je od grozničavog napada izgubio svest. Tako je prošla njegova prva noć u tamnici. Probudio ga je bat koraka. Slab snop svetlosti koji je prodirao kroz rešetke omanjeg prozora, osvetlio je mesto na kome se nalazio. Prvo što je ispred sebe ugledao, bile su gvozdene rešetke, a potom i neki sitni insekti koji su gamizali s jednog na drugi kraj prljavog ćumeza. Tek tada je shvatio gde se nalazi. Između četiri zida, zatvorske tamnice koja se osećala na memlu, ustajali znoj i smrad od uginulih insekata, šćućureno je i sa strahom iščekivao šta će se dogoditi. Ugledao je mlađeg muškarca kako bezuspešno prebira po svežnju ključeva, stojeći ispred zarđalih rešetaka. Kada je konačno našao odgovarajući ključ, otključao je i ušao. Iz džepa je izvadio zamotuljak. Prišao mu je i rekao: – Uzmi ovo! Jedi! 66

Tempi pasati


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Dok je mladić izlazio, jasno se videla gnusna grba koja mu je prekrivala levi deo leđa. Još je gnusnije izgledala njegova bezoblična senka, s kojom je otišao poslednji dah živosti i nada za izbavljenjem. Otvorio je zamotuljak koji mu je dao grbavac i pokretima prstiju opipao njegov sadržaj. To beše omanji komad hleba. Prineo ga je ustima i tada osetio okrepljujući miris svežeg kvasca i neke slatkaste arome koja ga je nakratko vratila u život. Pri prvom zalogaju osetio je, ne samo da će mu to utoliti glad, već i da će učiniti da mislima odluta od grotesknog mesta u kome se, pod još, za njega, nepoznatim okolnostima našao. Na trenutak, osetio je blaženstvo i spokoj. Stavio je ruku na hladan beton i oslonivši glavu na zid, sklupčao se u uglu tamnice. Dok je tako ležeći, tonuo u svoje misli, jutro je polako odmicalo. Dah zimskog jutra, prodirao je u samu srž njegovog bića. Počeo je da drhti, bez prestanka. Začuo je korake. U njegovu ćeliju ušla su tri čoveka. Jedan od njih mu je prišao, podigao ga i vezao mu ruke. Drugi mu je stavio crni povez preko očiju. Treći ga je, bez reči, pogurao napred. Tako je, u društvu tri nepoznata čoveka, napustio tamnicu. Dok su išli hodnikom, dugim i sablasno tihim, razmišljao je o tome kuda ide. Nije smeo ni da se usudi da pita, jer mu je glas bio zarobljen negde u dnu njegovog uplašenog bića. Na kraju hodnika, čekale su ga stepenice koje su vodile u još dublje ponore ove ozloglašene zatvorske tvrđave. Otvorili su mu vrata. Ušao je. Popeli su ga na drvenu gredu i dalje mu ne skidajući povez s očiju. Sve se dogodilo u trenu, praćeno mučnom tišinom. Oko vrata mu je stavljena omča i pre nego što je uspeo da izgovori svoje poslednje reči, jedan od trojice ljudi koji su ga Tempi pasati

67


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

doveli, snažnim pokretom, izmakao je gredu. Izgubio je tlo pod nogama. Nekoliko sati kasnije, telo mu je spušteno u raku gde počivaju ostali osuđenici na smrt, oni koji na svojoj savesti nose duše nevinih bića. A tamnica, ostaje pusta, gladna novih grešnika, žedna njihove nesrećne krvi.

68

Tempi pasati


Metamorfoze



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

KAKO SAM POSTAO PTICA

Č

esto sam se pitao kako je to biti ptica. Kao običan smrtnik, zaodenut teskobom svakodnevice, nisam odolevao želji da spoznam život ovih malenih, slobodom obdarenih bića. Mnogo puta sam poželeo da pobegnem iz svoje činovničke kože koju nosim, evo, već dvadeset godina. Jednolični, depresivni dani pratili su me u stopu, kao kob. Ne, nisam bio opsednut pticama. Utoliko mi je manje jasno ono što mi se nedavno dogodilo. Priznaćete da je svako od nas bar jednom, posmatrajući nebo i njegova jata, pomislio kako li je njima, o čemu sanjaju, da li su srećne tako slobodne i puštene u visine? Ah, sloboda! Kako to primamljivo zvuči. A tek biti ptica! Čudnovato je njihovo bitisanje jer poseduju moć koju čovek, iako najsavršenije biće, nikad neće imati. Nije da sam nameravao da postanem sledbenik Dedala i Ikara, ali duboko negde u mom svetu, rađala se želja za slobodom. Hteo sam da rasporim svoju kožu i da se poput tek rođenog ploda izmigoljim u novi život. Svakog dana kada bih se vraćao iz džungle zvane firma, prolazio bih kroz jedan omanji park iznad kog je nebo bilo tako plavo, tako blisko i dodirljivo. Na tom parčetu zemaljskog krova, gledao sam kako ptice izvode svoje rituale, kako se raduju, kako ih je baš briga što mi dole životarimo. Kada im dosadi, one nam se pridruže, ali Metamorfoze

71


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

za razliku od nas, one imaju gde da pobegnu. A da, zaboravio sam da spomenem da osim vrlo dosadnog imena i prezimena koji su mi isto onoliko mučni kao i moj svakodnevni, nazovi život, imam i jedan nadimak, samo jedan – GAVRAN. Zvuči neverovatno, zar ne? Ali ne, nisam opsednut pticama. Taj sam nadimak dobio samo zbog svog grotesknog nosa… Ljudi su veoma surovi, veoma… Dugo sam trpeo i pretvarao se da je sve normalno i da je moj život zapravo bilo samo bezlično proticanje vremena i da baš zbog toga, ne bi više trebalo da mu udovoljavam kao dvorska luda svom kralju.. Negde s početka proleća kada sve buja i pupi, kada se sve budi iz zimskog sna, kada se i samoubice iz potrebe za metamorfozom, odlučuju na presecanje sopstvenog konopca, ja sam se promenio. Jednog od tih dana, išao sam istim onim parkom i kao po običaju lice kupao blistavim belilom buckastih oblaka, ruke utopljavao prijatnim snopovima svetlosti što je sunce tako nesebično bacalo na mene. A dušu, izmrcvarenu i isceđenu kao pomorandža, i telo koje samo što obitava u onoj džungli smeštenoj u jednoj zgradurini od betona i gvožđa, umirivao sam umilnom muzikom koju su stvarale ptice vešto mašući svojim krilima. I dok sam tako, kao u nekom transu lutao stazama sopstvenog prosvetljenja, u meni je nešto puklo. Osetio sam snažan udar u grudi a ruke kao da su se istezale do neslućenih granica. Lice mi se krivilo i grčilo a prsti kočili i savijali. Osetio sam kako mi se pore šire i otvaraju sitne rupe iz kojih izlazi nešto čupavo. Počeo sam da se gušim, čini mi se i da sam pao kraj neke klupe ali se ničega ne sećam. Kada sam se malo pribrao, nije više bilo buckastih oblaka niti snopova svetlosti koji su ono parče neba 72

Metamorfoze


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

činili najčudesnijim prizorom koji sam ikada video. Kao da me je progutala crna rupa i zarobila negde između svetova. Lebdeo sam u mraku, gustom kao magla, jedino što se razaznavalo, bio je moj topli dah koji bi svojom vrelinom kad god bih udahnuo, kad god bih se napinjao da izdržim, topio taj mrak pretvarajući ga u kapljice vode. Ta beskonačna, vanvremenska crna rupa, junakinja mnogih romana i naučno-fantastičnih filmova, ubrzo me je vratila na mesto na kom me je ščepala nekakvim ljigavim pipcima, što nemaju kraj. Poput divovske aždaje izbljuvala me je kao što čini s vatrom, duboko usađenom u svoje ždrelo. Na tren sam opet ugledao one buckaste oblake što ih je sunce zlatilo, ali osim toga više ništa nije bilo isto. Osećao sam se zbunjeno, kao da više nisam svoj, kao da mi se identitet rascepao poput stare, izlizane tkanine. Na moje zaprepašćenje i drugi ljudi, bili su zbunjeni. Gotovo svako ko je tad prošao pored mene, uputio mi je zaprepašćujući pogled, uz došaptavanje, tako da ja ne čujem šta pričaju. Osećao sam se bedno, poniženo, a još uvek nisam znao zašto. Tada sam odlučio da prekinem tu farsu i što pre nestanem sa tog mesta. Pojurio sam u svoj stan, svoje jedino sklonište. Kada sam otvorio vrata svog stana, moj mačak Lumi, počeo je da reži na mene poput psa. Jedva sam ga se nekako oslobodio i prošao kroz hodnik do sobe. Nekada bi mi se umiljavao kad bih s posla došao umoran, sada samo što me nije napao. Došlo mi je da zaplačem, ali od besa. Samo sam želeo da udahnem malo svežeg vazduha i dan provedem u prirodi, da se divim sunčanom danu ali se taj isti dan pretvorio u pakao. Ni sâm ne znam koliko dugo sam spavao, ali kada sam se probudio već je pao mrak. Sav bunovan, krenuo sam da se malo Metamorfoze

73


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

osvežim. Veliko ogledalo koje mi je krasilo predsoblje, surovo i bez ulepšavanja, pokazalo mi je ono što ceo dan nisam mogao da vidim i razumem – postao sam ptica! Ne razumem se mnogo u ornitologiju pa ne bih mogao da ocenim koja vrsta ptice, ali da sam postao ptica, u to nije bilo sumnje. Telo mi je bilo prekriveno perjem, gustim, žućkasto-belim, prsti su se udružili u tri režnja a usta pretvorila u oštar kljun. Imao sam čak i krila koja doduše u početku nisam znao kako da koristim. Od tog dana, život mi se potpuno promenio. U početku nisam leteo već se samo gegao, i svuda zabijao kljun, radio sam to tako nespretno da sam čak uništio par stvari koje su bile izuzetno vredne. Ali, vremenom, polako sam se navikavao na svoj novi oblik i prilagođavao novom životu. Nedugo potom, počeo sam i da izlazim u prirodu, tamo gde je pticama i mesto. Dan kada sam prvi put poleteo, bio je najlepši dan u mom životu. Bio sam tako ponosan na sebe. Konačno sam mogao da uživam u nebeskom prostranstvu a da nikome ne smetam, što je još važnije, konačno sam mogao da uživam u svojoj slobodi. Jedno vreme, bio sam srećan. Nije lako biti ptica, ali kad se jednom oprobaš, to ti pređe u naviku. Ali, ne bih ja bio ja kad mi nešto ne bi zasmetalo. Uželeo sam se svog pređašnjeg života i svog obličja koje je uprkos svojim manama imalo pregršt vrlina. Nisam više mogao da se šetam parkom, da idem u kupovinu, da se ponekad i zaljubim i usrećim neku ženu, sve u svemu, mnogo je toga što mi je nedostajalo. Volim nebo, volim druge ptice koje često viđam kako u jatima proleću pored mene, volim i slobodu koja mi je celoga života nedostajala ali volim i da budem čovek, da budem svoj. Da ptice mogu da plaču, sigurno je da bih i ja plakao ali jedino što mi je preostalo bilo je da 74

Metamorfoze


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

kreštim i tako uznemiravam sve oko sebe a to nisam želeo. Nisu meni drugi krivi što sam postao ptica. Nisu me oni posipali perjem, niti mi vajali kljun i širili krila pa da se ljutim na njih. Šta sam tražio, to sam i dobio. I tako, sad živim slobodno, letim kad ja hoću i koliko hoću, ponekad se u parku pridružim drugim pticama, pokljucam ono što bace slučajni prolaznici, zaljubljeni parovi ili neki usamljenici kao ja. Katkad preletim svoju firmu, nedavno sam video i jednog svog kolegu, ne izgleda loše, verovatno je napredovao, možda bih i ja, ko zna? Samo da nisam postao ptica!

Metamorfoze

75


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

NIŠTA SE NIJE PROMENILO!

S

vakog jutra, budim se u sedam sati. Oblačim trenerku, doručkujem, popijem čaj od nane. Zatim uzimam povodac, izlazim u obližnji park da prošetam psa. Vraćam se kući. Istuširam se vrelom vodom. Pijem kafu sa dosta šećera. Oblačim prethodno pažljivo ispeglane pantalone i košulju na pruge. Uzimam aktovku, sedam u kola pa pravac na posao. Uveče se vratim sav izmožden. Nahranim psa, spremim večeru, malo odgledam televiziju pa idem na spavanje. I tako svaki dan. Ali, jutros, desilo se nešto čudno. Sat se pokvario. Trenerka u mašini za veš, frižider prazan. Pas je pobegao sa povoca. Nije bilo tople vode u bojleru. Razbila se tegla sa šećerom. Pantalone izgužvane a košulja samo na kockice. Aktovku sam zaboravio na poslu, kola mi je izgleda odvezao pauk... – Šta to može da znači? – To samo znači da je Vaš život polako počeo da se menja. – Mislite? – Siguran sam. Znači da ste izašli iz kolotečine, i rekao bih lakše depresije u koju ste upali. Napredujete, polako ali sigurno. – Znači napredujem, ne treba da se brinem? 76

Metamorfoze


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

– Samo se nemojte previše nervirati. Sve će biti u najboljem redu. Vidimo se sledeće nedelje. – U redu doktore. Koliko sam Vam dužan ovaj put? – Isto kao i do sada, ništa se nije promenilo!

Metamorfoze

77


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

MARKESOVA PRIČA

N

edavno sam pročitao u novinama kako je neki zanesenjak, usled gubitka pamćenja, otišao od kuće. Najbliži su ga tražili na svim mogućim i nemogućim mestima. Prema opisu koji je dala porodica, bio je to čovek u najboljim godinama. Vrlo učtiv i nenametljiv. Vreme je, kako kažu, provodio u svom malom kutku na poslednjem spratu nekog oblakodera. Kako se ceo dan nije javljao porodici, zabrinuvši se, porodica je odlučila da nasilno otvori vrata njegovog stana i proveri da li se nešto dogodilo. Nisu ga zatekli u stanu. Nisu ni primetili da se nešto neuobičajeno dogodilo osim što je na krevetu, kraj uzglavlja, porodica pronašla zbirku Markesovih priča, a označena stranica upućivala je na to da je upravo počeo da čita Markesovu priču „Samo sam želela da telefoniram’’. Na drugom kraju grada, taj isti zanesenjak, krenuo je u potragu za nečim samo njemu znanim. Čitav dan je lutao ulicama. Imao je samo jednu opsesiju – da telefonira. U jednom trenutku, ugledao je telefonsku govornicu i pomislio kako mu se sreća osmehnula. Na govornici se sasvim slučajno nalazila reklamna nalepnica jedne mobilne kompanije na kojoj je pisalo 1 poziv = 1 dinar. Izašao je razočaran, ali i odlučan. Počeo je da presreće ljude, moleći ih da mu pozajme jedan dinar. 78

Metamorfoze


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Nervozni prolaznici su ga psovali i govorili da ide da prosi na nekom drugom mestu. Ipak, nije odustajao. Nakon nekoliko bezuspešnih pokušaja, pred njim se zaustavio jedan stariji gospodin, ljubazno ga upitavši šta mu treba. Ovaj mu tada objasni kako mora hitno da obavi jedan telefonski poziv i da mu je za to potreban novac. Gospodin, videvši o čemu je reč i u nameri da smiri čoveka, na to mu odgovori: – U redu, daću ti novac. Koliko ti treba? – Jedan dinar – usplahireno je odgovorio zbunjeni čovek. – Evo ti pet dinara, nemam ništa sitno – odgovori stariji gospodin. No, na iznenađenje starijeg gospodina, zanesenjak, kog je gubitak pamćenja skroz sludeo, odgovori: – Hvala Vam gospodine, ali meni treba jedan dinar! Potom se okrenu i ode. Ipak, sve se dobro završilo. „Jedan od prolaznika, prepoznao ga je i javio policiji. Slučaj rešen, porodica srećna i zadovoljna”– pisalo je u tom kratkom članku koji mi je tog jutra skrenuo pažnju. Eh, svašta! – pomislih. I taj Markes… Srknuh gutljaj tek skuvane kafe i okrenuh list, s nestrpljenjem očekujući da pročitam svoj današnji horoskop!

Metamorfoze

79


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

BEZ SEBE

U

jutru kada se probudim, prvo popijem kafu sa zaslađivačem, zatim pojedem parče hleba bez brašna, premazanog puterom bez masti, zatim popijem mleko bez laktoze. Uzmem i neko voće bez fruktoze.... Popodne gledam televiziju bez boje, slušam muziku bez zvuka, pred spavanje čitam knjigu bez stranica. Odem na spavanje u krevet bez dušeka. Ne mogu da zaspim, pa zurim u zidove i okačene slike bez rama... I tako svaki dan... BEZ izuzetka. Udahnem vazduh bez kiseonika, popijem vodu bez vodonika, razmišljam bez mozga, pričam bez smisla. Možda se jednog jutra probudim i u ogledalu bez stakla ugledam sebe – BEZ SEBE!

80

Metamorfoze


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

CRVENI KAPUT

S

edim u autobusu. Pored mene prazno mesto, niko ne želi da sedne. Moj crveni kaput i nove sjajne cipele skreću pažnju putnika koji užurbano ulaze i izlaze. Gledam kroz prozor. Promiču slike, prizori, ljudi. Prolaze stanice, minuti, oblaci na tmurnom nebeskom svodu. Iza mene sedi žena sa detetom u naručju. Njegov plač para uši i prenu me iz razmišljanja. Taj plač je opomena, znak. Koga ja to zavaravam? Kako sam se uopšte usudila da po ovako tmurnom danu, u ovako mračnoj svakodnevici obučem tako crven kaput! Dete plače? Ne, to moj crveni kaput plače. Možda je baš on tužniji od onog deteta koje iako plačno, spokojno sedi u krilima svoje majke. Možda plačem ja a ne ono. Možda se u mojim sjajnim cipelama ogleda sva beda ovog grada, sva tuga i nemir njegovih stanovnika. Dođe na red i moja stanica. Po izlasku iz autobusa, hodam ujednačenim koracima, ne mareći za barice koje je kiša svojim veštim rukama napravila na tužnom trotoaru. Moje nove cipele nisu više sjajne, već se i one polako utapaju u bedu ovog grada kojim, čini se, tako ponosno pronosim svoj crveni kaput. Ipak, nije sve tako kako se čini! I dalje me pokoji prolaznik počasti svojim pogledom, nepristojno zureći u mom pravcu. I dok tako zamišljena hodam bezimenim ulicama ovog grada, dok Metamorfoze

81


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

i dalje kraj mene promiču slike belog grada poprskanog jesenjom kišom, u naletu besne strasti, jedan, isto tako jarko crveni automobil, pokaza mi svu svoju umišljenu moć. U trenu osetih šok i kao hladan tuš udar na moju tananu dušu. Kao da je sve blato iz svih uličnih bara ovog sveta našlo utočište na mom crvenom kaputu. Taj obesni vozač, tog pakleno crvenog automobila, uprljao je moje iluzije, moj kišom okupani dan. Ponovo sedim u autobusu. Pored mene slobodno mesto, niko ne želi da se uprlja. Svi zure u moj crveni, blatnjavi kaput. Iza mene žena sa detetom u naručju. Pakosno i podsmešljivo se kliberi dok me dete radoznalo posmatra, kao neko čudo. Spustila sam pogled. Osećam kako mi kaput postaje sve tešnji, kao da će svakog časa popucati sva dugmad. Ali, ne dâ se moj crveni kaput! Njegovu veru nije tako lako slomiti. Zablistaće on ponovo u punom sjaju. Nanovo će ponosno šetati ulicama nekog uređenog grada, upijajući sunčeve zrake nekog blistavog dana i mameći iskrene uzdahe nekog pravednijeg sveta.

82

Metamorfoze


Via divina



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

GORIJAN

U

udaljenom selu, na proplanku što se ogleda u bistrini reke Večnosti, smeštena je trošna koliba. Stari drveni krevet izjeden zubom vremena, jedva da se drži na svojim trulim, klimavim nogarima. Omanje korito ispunjeno je čistom vodom što izvire iz najdubljih ponora zemlje, a gruba ponjava bez lica i naličja prekriva hrapavi pod. To je sve što omanja koliba može da primi. U njoj živi pobožni seljanin, čuvar Stabla Života. Drvo, s najgrubljom korom, najbujnijom krošnjom i najdublje urezanim žilama, posađeno je u doba koje su odavno odneli pustinjski vetrovi i sprale zlatne kiše. Stablo Života je totem praiskonskih naroda, molitvenik za oživljavanje i spas ljudskih duša. Seljanin po imenu Gorijan, čuvao je Stablo Života već godinama, zaleđenim u trenutku ljudske prolaznosti a koje je odavno prestao da broji. Živeo je sam. Budio se s prvim jutarnjim zracima sunca koji su se poput nevidljive paučine spuštali na njegovu trošnu kolibu. Ustao bi, umio se vodom iz korita a potom uputio ka reci Večnosti. Na njenom glatkom i prozirnom licu posmatrao je svoje, ostarelo i teskobom obojeno lice. Potom bi glinenom posudom koju je sam napravio, zahvatao vodu i prenosio do Stabla Života. Veštim prstima bi orošavao njegove zelene, suncem Via divina

85


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

okupane listove, dlanovima bi dodirivao njegovu koru, tvrdu kao kamen, a preostale kapi iz glinene posude prolivao bi u krug oko ovog drveta. On beše izabranik nebeske sile kojoj se zavetao da će, dokle god u njegovim venama teče krv crvena poput rubina, čuvati Stablo Života. Njegova koliba bila je krajnje odredište do kog se moglo doći krivudavim puteljkom za Beskraj. Nešto veće selo bilo je udaljeno na sat hoda od Gorijanovog proplanka. On bi se, s vremena na vreme, na svom magarcu uputio do sela u potrazi za hranom koju su mu zahvalni seljani darivali u znak poniznosti pred Bogom i poštovanja prema čuvaru njihovog besmrtnog oltara. Jednog podneva, kada je sunce peklo kao u vulkanskom krateru, i kada su ptice u potrazi za hladnim vetrovima Severa bežale u visine, Gorijan je hranio svog magarca. Video je kako mu se približava neka prilika na konju. Ubrzo je prepoznao jednog seljanina, koji mu reče: – Hej, Gorijane, presvetli čuvaru Stabla Života. Spasavaj se što pre! Priča se da će doći do velikog potresa, i nebo i zemlju će da prodrma, od tvog proplanka neće ostati ništa. Hajde, popni se na mog konja, ja ću ti dati konak a kad potres prođe sagradiću ti novu kolibu. Gorijan je samo odmahnuo rukom i nehajno rekao: – Hvala ti predobri čoveče, ali ja se ne plašim, pobožan sam čovek, čuvar Stabla Života, mene će Bog da spasi. Kad je to čuo, seljanin je odjahao na svom konju. Tri dana za redom Gorijanovu kolibu pohodilu su seljani, nudeći mu pomoć, u nadi da će ga tako spasti sigurne 86

Via divina


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

smrti, ali Gorijan je kako prvom tako i poslednjem seljaninu odgovorio isto, da će njega Bog da spasi. Petog dana, počele su jake kiše, sevale su strašne munje i tresla se zemlja od udara gromova. Sve jače i jače, sva glasnije i glasnije čuo se potres koji je malu trošnu kolibu srušio do temelja. Gorijan je spavao na svom rasklimatanom krevetu, šćućuren i nepomičan u jednom uglu. Sve se zbilo u u blesku munje. Gorijana su na svojim blistavim krilima besmrtnosti odnela Četiri Anđela. Na dan Istine i pročišćenja od zemaljskih grehova, Gorijan kroz plač reče: – O presvetla Nebesa! Bejah čuvar Stabla Života, na ramena mi beše stavljeno najteže breme koji jedan nejaki čovek može da ponese, a ja sam ga nosio s ponosom i muke podnosio ćutke. Moje selo, pogodio je veliki grom, tresli se i nebo i zemlja i ja sam nastradao, zašto nisam spašen? Nebesa se pokrenuše, a beskrajno praznim i zastrašujuće mračnim prostorom prolomi se gromki glas: – Velika je glupost čovekova. Neprestano traga za onim što ne može da ima a olako odbacuje ono što mu se nudi. Pitaš se, Gorijane, zašto nisi spašen, zašto si morao da umreš kada si bio toliko pobožan i uporan u svojoj molitvi? Odgovor je jednostavan, Gorijane, poslata su ti četiri glasnika, četiri seljanina da ti pomognu a ti si ih odbio. Sam si izabrao svoj usud, sad ga moraš prihvatiti do K(raja). Čuvši to, Gorijan se gorko pokajao što je uopšte posumnjao u namere svemoćnih Nebesa. Ali, taj mali greh, bi mu oprošten. Nastavio je da živi pod skutima Milosrdnih Anđela, na obali božanskog Mora u koji se ulivaju sve dobre duše.

Via divina

87


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Na onom proplanku, trošne kolibe više nije bilo. Nestala je u vrtlogu vetrova, vodenih struja i božanske volje. A Stablo Života i dalje je puštalo svoje prastaro korenje, tugujući za Gorijanom, lijući suze koje su se ulivale u reku Večnosti.

88

Via divina


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

FELIKS JE POSTAO KRALJ!

Č

udnovato je šta sve život skriva u svojim pažljivo čuvanim škrinjama. Kroz gustu i neprozirnu masu od beličastih, plavičastih, purpurnih i tamnosivih kumulusa odvija se jedan potpuno novi život. Rađa se i umire. Stvara se i razara. Pada se i uzdiže. U takvom jednom svetu živeo je i Feliks, to, gotovo nestvarno biće što odmotava klupko ljudskog postojanja. Kada je po prvi put došao na svet bio je mačak, bar se nama tako učinilo. Provirivali smo svaki čas kako bismo postali svedoci svedoci tog čina. Iako nam je to bilo izričito zabranjeno, bar u slučaju Feliksa-mačka, ipak nismo odoleli. Bio je lep, beo i stvoren za velika dela. Pitate se kako to znamo, pa jednostavno znamo, to beše promisao Velikog Oka. Čim se njegova zenica raširi do neslućenih daljina, znamo da se iza onih gustih kumulusa odigrava nešto važno. Feliks je dostigao svoju zrelost i živeo tako da bi mu svaki živi stvor na tome pozavideo. U krilima usamljene kraljice, grabio je svaki dan svog raskošnog bitisanja. Umiljat i nežan, pružao joj je sve ono što njen kralj nije, iz prostog razloga što nije bio tu, ratovi i bitke, znate već kako to ide! Oko vrata je nosio ogrlicu od najfinijeg srebra. Takvu istu, samo veću, imala je i njegova gospodarica Izolda. Feliks je živeo dugo. Umro Via divina

89


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

je na njenim krilima, od starosti. Baš nas je rastužio svojim odlaskom. Ipak, jedva smo čekali da vidimo njegov povratak. Bili smo zadivljeni njegovim prvim dolaskom na svet, ali čim je sklopio svoje smaragdnozelene oči, poželili smo da se zakačimo za one oblake, da ih razgrnemo i osmotrimo u šta će Feliks sad da se pretvori. Nismo čekali dugo. Feliks je postao zmija. Tu se baš nismo obradovali, a verujemo ni on. Istina, obitavao je na jednom od najegzotičnijih ostrva s one strane kumulusa, ali ipak, ko voli zmije?! Puzao je po drveću, uvlačio se u stene i plašio sva bića u koje bi uperio svoj zastrašujući pogled. Srećom, nije dugo izdržao. Bio je uhvaćen u zamku i odveden na neku izložbu retkih životinja. Nakon toga mu se gubi svaki trag. Ja lično mislim da ga baš sad možete videti na nekoj damskoj torbici ili cipelama za gospodu. Da se ne lažemo, jedino što je na njemu ikada valjalo bila je savršeno prošarana koža. Anđelko, Anđela i ja smo tad već bili dovoljno veliki da smo smeli malo duže da boravimo među oblacima. Kao u zasedi smo čekali da vidimo šta će se desiti sa Feliksom. Poprilično je trajala ta njegova treća pojava. Ja sam lenjivo leškario, dok su Anđelko i Anđela budno pratili svaki pokret. Obećali su mi da će mi javiti čim ugledaju nešto zanimljivo. Čak se Anđelko izložio izvesnoj opasnosti, zakačivši se za jedan, naoko gust oblak, samo što nije pao kad se taj oblak raspršio, ostavljajući samo bele tragove. U polusnu sam čuo Anđelu kako viče: „Eno ga Feliks, postao je drvo!” Gospodario je amazonskim prašumama, svakim danom je njegovo korenje bivalo sve jače, i kako to obično biva sa drvećem, živeo je dugo, čini se kao večnost. Već smo izgubili nadu da ćemo dočekati novi Feliksov preobražaj, a onda su 90

Via divina


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

nastali veliki požari. Zemlja je postala užarena lopta. Vatreni plamenovi, palili su sve što su svojim vrelim dahom dotakli. Ipak, Feliks je ostao u životu. Osakaćen i ponižen, pognuo je svoje grane koje su pretile da pretegnu toliko da i ono malo što je ostalo od njega obore na zemlju. Ali, čvrsto korenje je imao Feliks. Pa ipak, od sramote nije mogao ni da nas pogleda. Sve je više tonuo, sve se manje radovao životu. Jedne noći, u neviđenog besu, sam je sebi iščupao korenje. Ja sam ostao zaleđen, a Anđela je čak i zaplakala. Tu noć sigurno, nikada nećemo zaboraviti. Ostaće u našim srcima i pamćenju dok nam na krilima ne otpadne i poslednje pero. Do sledećeg Feliksovog povratka, velikim nebeskim prostranstvom, isplovilo je mnogo gustih oblaka i oblačića. Svi smo se dosađivali. Zavladala je potpuna letargija. Kad god bismo razgrnuli gustu, bledosivu zavesu, nije bilo ničeg na vidiku, tačnije nije bilo Feliksa na vidiku. Tada sam se ja osmelio na korak, koji mi svakako Veliko Oko ne bi odobrilo. Iskoristivši priliku opšte pospanosti i lutanja beskrajem svemira, raširio sam svoja srebrnasto bela krila i poleteo dole. Leteo sam dugo, jer sam želeo da osmotrim svaki kutak planete koja se ispod mene nalazila. Sunce mi je pržilo svako pero, ali nisam odustajao. Ipak, nisam naišao ni na šta što bi moglo da me odvede do Feliksa. Kada se okrugli mesec, ušuškao na jednom oblačiću, shvatio sam da je vreme da se vratim u svoj svet. Poleteo sam brzinom svetlosti, želeći da stignem što pre, nadajući se da niko neće primetiti moj izostanak. Ušunjao sam se kao neki lopov, i čim sam se našao s one strane oblaka ugledao sam Anđelu. Povikala je: „Gde si ti do sada? Dođi, brzo, da vidiš... Feliks je postao kralj!”. Via divina

91


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Bio sam blago rečeno zbunjen. Prvo, zato što me niko nije osudio za moj prebeg preko kumulusa, a drugo zato što se Feliks ponovo vratio. Kako je to moguće, zašto ga nisam video? Ta sumnja me je toliko mučila da sam Anđeli sve morao da priznam. Na kraju sam je upitao, zašto nisam pronašao Feliksa. Odgovorila mi je da je to upravo zato što sam mu bio bliže nego ikad. Najteže je videti ono što ti je pred očima, što ti se nudi gotovo iz ruku. Čovek traga za nečim, i umire uveren da ga nikad nije pronašao, a ispostavi se da mu je to sve vreme bilo na dohvat ruke. Kročivši na zemljsko tlo, bio sam zaslepljen čovekovom glupošću, a mudrost i razboritost anđela bili su mi oduzeti. Eto, i mi anđeli možemo nešto novo da naučimo, ni mi nismo savršeni. A što se Feliksa tiče, uživa u blagodetima svog novog života. Možda se ponovo vratio da nekoj kraljici, kojoj je onomad grejao krilo i tešio je u njenoj usamljenosti, sada ponudi ljubav i ispravi učinjenu nepravdu. Čudnovato je šta sve život skriva u svojim pažljivo čuvanim škrinjama!

92

Via divina


54


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

SAN

U

mrla sam – pomisli Zemlja. Više ne osećam ni ruke ni noge. Srce je odavno prestalo da broji otkucaje. Mora da sam bila teško ranjena– beše prva misao koja joj prođe kroz glavu. Kao da lebdim, mora da je ovo klinička smrt. Posmatram sebe iz dubine svemira. Okružena sam džinovskim zvezdama. Sve je tiho. Nisam ni sanjala da bi do ovoga moglo da dođe. Ovo je pravi košmar! Volela bih da me neko probudi, ali ne, to se neće dogoditi. I dalje bespomoćno ležim. Ugasila se i poslednja nada za povratkom u sopstveno telo. U trenu sam osetila strah. Ako sam JA umrla, to znači da … Na Zemlji, sve je polako odumiralo. Garež od strašnih požara koji su besneli bez milosti, počeo je da ispušta nesnosne mirise. Mora su se sušila i prete da se povuku u Zemljinu utrobu, baš kao što su to učinile reke i jezera, kojih odavno već nema. Od okeana koji su u plavo bojili zemaljsku kuglu, ostale su samo kapljice, a uskoro će se i one osušiti i ostaviti tlo da kopni. Od bujnih i zelenih šuma ostali su samo tragovi. Sav živi svet gubio je u svojoj bici za opstanak. Ponegde se još nešto i koprcalo, ali to su samo poslednji trzaji. Nebo se sve više približavalo zemlji, topilo se kao vosak pod plamenom. Sunce je polako okretalo svoju putanju u 94

Via divina


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

pravcu drugih planeta, tražeći novu „Zemlju”. Poslednji zraci utonuli su u gust oblak crnog dima i potom nestali. Ljudi, kao i sva meni draga bića, nestali su bez traga. Oni su bili prve žrtve, nakon moje smrti. Još zemlja pamti urlike i beg pred kataklizmom. Negde u daljini, još se naziru tragovi njihovog uništenja. Zemlja je progutala svoja čeda. – I dalje se uzdižem nad sopstvenim telom, odvajam se sve više – tužno uzdahnu Zemlja. Dok se ja grčim i uspinjem u svom bolu, tragedija se možda i okončala. A bila sam savršena, za sebe i sve one koji su sa mnom živeli. Nudila sam se, iskreno, iz duše. A, kako su mi ljudi vraćali. Umesto čiste i bogate prirode, priklanjali su se veštačkim tvorevinama, ubijali su sve moje plodove radi lake razonode i tako me polako gubili. Ljudi, prvi utopljenici potonulog broda! Volela sam ih a oni su mi se rugali. Kad se samo setim svih onih cigareta, ugašenih na mom telu, otrova koje su stvarali kako bi dostigli nedostižno, malo im je jedna planeta, hteli su čitav svemir, malo im je mira koji sam im ponudila, mrzeli su jedni druge a ja sam ispaštala. Kožu su mi probadali gvozdenim šiljcima, svojim bezumnim dostignućima za koje su verovali da će izmeniti svet, da će živeti bolje, lepše, potpuno su mi unakazili lice, sve ožiljak do ožiljka. Postali su kao svoji roboti koje su instruirali da rade za njih. Kada su poštovali Prirodu, dvostruko im je vraćala, a sada ih se plaši. To me boli, patim za svim ubijenim, i zbog ljudskog nemara, uginulim životinjama, za svim biljkama koje su ponosno rasle na mom tlu, sve je to sad pogaženo kao zavet vernosti i ljubavi. Žalim za tom ravnotežom, čujete li me ljudi? Zar se nikada niste zapitali da li ću izdržati, da li ćete i sami preživeti. Ne, nikako to nisam mogla da izdržim. Via divina

95


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Lakše bih preživela drugi Veliki prasak nego još jedan okrutni ljudski čin. Gledam sebe i poželim da se vratim, da sve oprostim, da učinim da ljudi nastave da žive u skladu sa prirodom, ali shvatam da nema povratka. Priroda je utihnula. Borila se sa nemani, pala je od ljudske ruke. Telo mi je bilo sve dalje i dalje. Polako sam se gubila u magli sećanja i dugog postojanja. Smrt me je uzimala pod svoje. Nisam više izdržala. Kosmos me je progutao. Postala sam njegov plen. Sklopiše se oči, zgasnu sjaj velike Zemlje. Nastade muk. …. Snažan trzaj protrese zemljino tlo. Belina dana širom joj otvori beonjače. Sva u grču, poče da se budi, Zemlja, ta izmučena robinja, napaćene duše, izranjavanog tela… San je san, nekad neostvaren nagoveštaj, nekad putokaz u sigurnu smrt. Snove ne treba olako shvatiti. Možda se rasprše u deliću sekunde, možda se zaborave, a možda se i ostvare. Ko to zna?!

96

Via divina


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

O autoru

Ana Stjelja rođena je 1982. godine u Beogradu. Diplomirala je 2005. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu na Katedri za orijentalistiku, Grupa za Turski jezik i književnost. Magistrirala je 2009. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, na smeru Nauka o književnosti, odbranivši tezu pod naslovom „Ljudsko i božansko u delima Mevlane Dželaledina Rumija i Junusa Emrea”. Doktorirala je 2012. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, odbranivši tezu pod naslovom „Elementi tradicionalnog i modernog u delu Jelene J. Dimitrijević”. Honorarni je saradnik lista kWh (štampanog glasila Elektroprivrede Srbije), u rubrikama Upoznajmo Srbiju (manastiri Srbije) i Znameniti Srbi. Bavi se pisanjem poezije i haiku poezije na srpskom, španskom, turskom, engleskom i portugalskom jeziku, kao i prevođenjem proze i poezije s engleskog, turskog, španskog i portugalskog jezika. Bavi se i pisanjem kratke proze, književnih i putopisnih eseja. Pesme su joj prevođene na hrvatski, slovenački, makedonski i persijski jezik i objavljene u domaćim i stranim zbornicima. Amaterski se bavi slikarstvom i ilustrovanjem knjiga. Sa kolažom „Mudrost u bojama”, učestvovala je na kolektivnoj izložbi likovnih radova „LIX Majski susreti 2014”. Član je Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnih prevodilaca Srbije. Kako sam postao ptica

97


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

Pesme, priče, eseje, književne prevode kao i naučne radove objavila je u časopisima: Koraci, Gradina, Bagdala, Polja, Luča, Trag, Avangrad, Beogradski književni časopis, Ilustrovana politika, Novosti, Kultura Umetnost Nauka (subotnji dodatak Politike), LUDUS, Nur, Svitak, Zlatna greda, Braničevo, Mons Aureus, Mostovi, Povelja, Majdan, Bdenje, Naše stvaranje, Haiku novine, Nasleđe, Književna istorija, Stig, Sveske... Objavljena dela: Autorske knjige •zbirka poezije „Moira” (2002) •zbirka poezije „Atavi” (2004) •zbirka poezije i eseja „Eden&Had” (2006) •zbirka haiku poezije „Tri Gejše” (2008) •zbirka dečje poezije „Na korak do duge” (2010) •stručna knjiga „PESNICI UNIVERZUMA: Mevlana Dželaludin Rumi i Junus Emre” (2013) Prevedene knjige • prevod izbora iz poezije Federika Garsija Lorke „Senka moje duše” (2008) • prevod izbora iz poezije Pabla Nerude „Zemlja u Tebi” (2008, 2010) • prevod izbora iz poezije Junusa Emrea „Slavuj ljubavi” (2010) • prevod zbirke poezije Federika Garsija Lorke „Tamaritski Divan’’ (2014) Priređene knjige • Nikola Matić „Srpske pravoslavne škole u BiH pod austrougarskom upravom” (2008) • Jovan Jovanović Zmaj „Istočni biser” (2011)

98

Kako sam postao ptica


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

I U NAŠEM PRAZNOM SVETU SVE(T) JE PRIČA Na marginama knjige priča „Kako sam postao ptica” Ane Stjelje

Mladi doktor književnih nauka Ana Stjelja (1982), sa podjednakim uspehom i strašću, bavi se književnim i naučno-istraživačkim radom. U domenu književnosti, predana je poeziji (od pesama u slobodnom stihu, preko haikua do poezije za decu – od 2002. do danas objavila je 5 zbirki), pasionirana u prozi (kratka i kratka kratka priča koju već nekoliko godina objavljuje u periodici i zbornicima), prilježna u prevođenju (probrane književne ličnosti iz više literatura – prevodi s engleskog, španskog, portugalskog i turskog – već je objavila 5 knjiga). Mnoštvo eseja i stručnih radova koje čitamo u štampanoj i elektronskoj štampi i periodici, zbornicima, prepliću se, i prava su živa spona između književnosti i nauke o književnosti... Ovoga puta, autorka je odlučila da višegodišnje prozno iskustvo sabere u knjigu, pa je dvadesetak priča pod naslovom „Kako sam postao ptica” (pozajmljujući naslov jedne od najuzbudljivijih priča) okupila u pet proznih krugova koji uglavnom ilustruju tematskomotivska interesovanja i prava su poetička čvorišta za Kako sam postao ptica

99


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

njihovo očitavanje („Senke smrti”, „Ah, ti pisci”, „Tempi pasati”, „Metamorfoze” i „Via Divina”). Knjiga se ipak čita kao šarenoliko iznijansirano prozno štivo iako je sastavljeno „iz različitih, a donekle sličnih priča”. Ono što ove priče najviše povezuje jeste jedna atmosfera sive zone stvarnosti gde su najprisutnija stanja nesigurnost, uznemirenost, beznačajnost ili prividna beznačajnost, nezadovoljstvo, sumnje, rđavi predosećaji, pa ugroženost i strah; sve same sociopsihološke karakterizacije sa negativnim predznakom. Gotovo da pripovedač – bez obzira kazivao priču u trećem licu ili se ispovedao direktno – ne formira sebe kao lik ili uopšte lik, tako da se pojave ili lica pre mogu smatrati protagonistima no pravim izgrađenim zaokruženim likovima. Priča nastaje tako što se gotovo same razmaknu kulise svakodnevlja i prosevne ili zevne jedna punija slika ili neki detalj i priča kao da samo ode prema svom kraju. Ponekad se stiče utisak da je glavni junak samo pričanje. Atmosfera začudnog i fantastičnog, blago se, poput izmaglice nejasnoće, nadnosi nad priču. I u naslovnoj priči, kao i u skoro celom ciklusu „Senke smrti” i završnom ciklusu „Via Divina”. Negde se i sama priča organizuje kao metafora (najizrazitije u pričama „Slavuj” i „Crveni kaput”) Inače, priče se kreću u rasponu od pola stranice pa do 4 stranice, koliko ima najduža i možda najambicioznija – „Akt” ili obimom približna njoj – „Hana”. One najkraće spadaju u priče ispod 13 ili 10 redova, kako prozni trend danas nalaže. Takve su „Čovek u crnom”, „Slavuj”, „Ogledalo”, „Anđela” – ispovest jedne monahinje”, „Ništa se nije promenilo”, „Bez sebe”, „Crveni kaput”... Jednostraničnih ima samo dve. Uvodna „Savršen dan za samoubistvo” i „Markesova priča”. Preostale priče 100

Kako sam postao ptica


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

su srednje dužine, negde između pomenutih graničnih parametara. Takođe, priče možemo pratiti i zavisno od modela narativnosti koje zagovaraju i pozicije pripovedača. Većina priča, u ovoj netipičnoj zbirci, kazana je u trećem licu (ceo prvi prozni krug, potom središnji i završni krug, isto tako), ostali prozni ciklusi su ostvareni kombinovanjem obe ove prozne mogućnosti : i treće lice i direktnu ispovednost – ich form, od priče do priče. Vrlina ove proze ogleda se i u tome što autorka u direktnoj ispovednosti ne pribegava lirizaciji, niti dijaloškim razvrstavanjem, ne ubrzava priču, ne žuri ka razvijenoj slici ili lelujavoj sceni ... svejedno ide li ka realističkom modelu ili ka posmodernističkim poetičkim rešenjima i rukavcima za nepredviđeno. Bira se obično jedan preloman trenutak, najčešće tragičan i priča ide od njega prema kraju ili tragajući za neispričanim početkom, neke vrste predteksta. Izuzetak predstavljaju nešto duže priče (kao što je recimo „Klavir”) gde se oseća jaka prozna i prigušena poetička tenzija – neka vrsta evokativne melodije – da se ispriča ceo život. Ova priča je nagoveštaj jednog možda razuđenijeg proznog interesovanja i dužih složenijih proznih oblika. Pokazalo se i ovoga puta da je široko čitalačko iskustvo, probrano prevodilačko i razuđeno pisalačko, prirodno dovelo do ove i ovakve knjige, do sigurnog i poetički raznorodnog proznog štiva gde je autorka pokazala sigurnu i prepoznatljivu ruku. Biće zanimljivo videti koji će prozni put Ana Stjelja odabrati od onog što je ovde ne samo isprobala, već i autorski prokrčila i osvojila. Miljurko Vukadinović Kako sam postao ptica

101



Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

SADRŽAJ Senke smrti SAVRŠEN DAN ZA SAMOUBISTVO................................9 ČOVEK U CRNOM............................................................13 SLAVUJ..............................................................................15 OGLEDALO.......................................................................16 ARLEKINO........................................................................19

Ah, ti pisci! AKT.....................................................................................25 PERO..................................................................................35 HANA.................................................................................39

Tempi pasati MAMA-ROZIN SAN...........................................................49 ANĐELA.............................................................................56 KLAVIR..............................................................................59 TAMNICA...........................................................................66

Metamorfoze KAKO SAM POSTAO PTICA............................................71 NIŠTA SE NIJE PROMENILO!........................................76

Kako sam postao ptica

103


Ana Stjelja KAKO SAM POSTAO PTICA

MARKESOVA PRIČA........................................................78 BEZ SEBE..........................................................................80 CRVENI KAPUT................................................................81

Via divina GORIJAN...........................................................................85 FELIKS JE POSTAO KRALJ!..........................................89 SAN.....................................................................................94 O autoru..............................................................................97 I U NAŠEM PRAZNOM SVETU SVE(T) JE PRIČA Na marginama knjige priča „Kako sam postao ptica” Ane Stjelje.................................99

104

Kako sam postao ptica


ZAHVALNICA Zahvaljujem se gospodinu Nebojši Jovanoviću, predsedniku Sindikata EPS-EDB, koji je finansijski podržao štampanje ove knjige.


CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 821.163.41-32 СТЈЕЉА, Ана, 1982Kako sam postao ptica / Ana Stjelja ; [ilustracije Zlatan Rašković, Ljiljana Stjelja]. Beograd : A. Stjelja, 2015 (Beograd : Čigoja). 106 str. : ilustr. ; 20 cm Tiraž 200. - O autoru: str. 97-98. Str. 99-101: I u našem praznom svetu sve(t) je priča / Miljurko Vukadinović. ISBN 978-86-909509-9-7 COBISS.SR-ID 213205260



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.