Konstantin Leontjev - Egipatski golub

Page 1


Književna radionica Rašić


Naslov originala: Константин Леонтьев Египетский голубь © za srpsko izdanje Književna radionica Rašić

The publication was effected under the auspices of the Mikhail Prokhorov Foundation TRANSCRIPT Programme to Support Translations of Russian Literature Objavljivanje ovog dela pomogla je Fondacija „Mihail Prohorov“ u okviru programa TRANSCRIPT za pomoć u prevođenju ruske književnosti

Urednik srpskog izdanja Aleksandra Rašić


Konstantin Leontjev

EGIPATSKI GOLUB (Priča jednog Rusa)

Preveo s ruskog Duško Paunković

Beograd, 2020.



Ovo pismo sam dobio nedavno. Njegov autor je umro pre otprilike godinu dana na svom imanju. Poverio je jednom rođaku da mi ga preda – zajedno sa drugim odlomcima njegovih uspomena. Pokojni Ladnjev i ja nismo bili prijatelji, sreli smo se samo dvaput u životu, ali okolnosti u kojima su proticali ti susreti omogućile su nam da se zbližimo. Neću ovde opisivati ni kako smo se upoznali u Konstantinopolju, gde i počinje njegova priča, niti kako smo se drugi put sreli na Dunavu. Između ta dva susreta prošlo je desetak godina, i Ladnjev se za to vreme mnogo promenio: ostario je i postao je setan. U pismu njegovog rođaka, između ostalog, stoji i sledeće: „Osećajući da je bolestan, Vladimir Ladnjev je jednom prilikom, nedugo pre nego što je umro, otključao fioku svog radnog stola, pokazao mi ovaj rukopis i rekao: „Kada umrem, molim te, pošalji ovo K. N. Biće mu drago; i napiši mu da može da objavi ovu priču. Neka se seti naših dugih razgovora na Dunavu, na palubi parobroda „Sofija“, i naših zimskih šetnji po carigradskim ulicama.“ Ladnjev je dobro predvideo! Setio sam se mnogo čega! Možda ću se usuditi da na kraju njegove priče dodam nekoliko reči u svoje ime.

5



I Kada sam živeo u Adrijanopolju, u turskoj četvrti (kojom sam bio oduševljen), u uglu mog dvorišta je kraj visokog i vlažnog zida raslo veliko breskvino drvo. Raslo je tik pored prozora moje male dnevne sobe, i na njegovim granama često je gukao golub. Sluge su mi rekle da to nije običan već egipatski golub. I zaista, sećam se da nije bio plav, kao obični golubovi, već pre sivkast, kao grlica. A i gukao je na neki poseban način: kratko i duboko, a povremeno bi iznenada ispustio krik, koji kao da je bio pun čežnjive ljubavi i gotovo bolne radosti. Sunce je izlazilo na onoj strani gde je pod prozorom rasla breskva i gde je gučući tugovao i radovao se moj golub. Često je ujutro obasjavalo jarkom svetlošću moju dnevnu sobu, koja je u svako drugo doba dana bila mračna i prohladna. Ulazio sam u nju rano; golub mi je iza prozora upućivao svoj ljupki pozdrav. Raskrilio bih zavese, seo na svoj dugački divan, koji se pružao duž svih zidova sobe i koji je bio pokriven jednostavnom mrkom tkaninom, i zamislio bih se; gledao sam u zidove i u drveni rezbareni strop boje škriljca, s belim obrubom i kvadratićima u kojima su bile nacrtane ruže, isto tako bele. Sedeo sam i razmišljao, i razmišljao, i razmišljao… Niko me nije ni uznemiravao ni zabavljao. Sedeo sam i razmišljao i stalno sam čekao nešto. A moj golub je samo gukao – sve glasnije i glasnije, sve čežnjivije i čežnjivije. Kakva sreća, kakva mučna sreća! Kakva seta! Kakvo čekanje! 7


Čekao sam, čekao – i dočekao! Sve se to desilo gotovo u isto vreme; zaljubio sam se u Mašu Antonijadis i saznao da i ona mene voli upravo onda kada je Veljko, mladi Bugarin, pobegao iz Sadik-pašinog1 kozačkog puka i sakrio se u moju kuću. Tada se i breskva kraj mog visokog zida osula ružičastim cvetovima – pošto je nastupilo proleće; a i počeo sam bolje shvatati šta to guče, šta mi govori i predskazuje moj mali egipatski golub. Maša Antonijadis je bila veoma ljupka i lepa. Imala je velike, crne, „baršunaste“, nežne i lukave oči; i kakav ten! – zlatast i „topao“. Istina, lice joj je bilo usko i izduženo; tako su, u svakom slučaju, smatrali mnogi. Ali ja sam uvek voleo mane kod žena; uvek mi se činilo da žena sama oseća svoj nedostatak, čak i ako je neznatan; da strašno želi da se dopada (kao što sam i ja tada želeo da se dopadam) i da je njena mana pomalo boli; razmišljao sam o tome, osećao sam to čak i kad nisam razmišljao, i Maša me je privlačila ako ni zbog čega drugog, ono zato što sam osećao sažaljenje prema njoj. Odmalena sam jako voleo da sažaljevam. Žaljenje mi je pričinjavalo zadovoljstvo. I mada je Maša bila i mlada i vrlo lepa i bogata i zdrava, čim sam je upoznao, imao sam priliku da osetim blago sažaljenje prema njoj, ne zato što je imala ponešto usko lice – taj nedostatak je tako neznatno kvario njenu lepotu da ga dugo nisam ni primećivao – već iz drugog razloga. Muhamed Sadik-paša (Mihail Stanislavovič Čajkovski) (1808–1886), poljski pisac, učesnik poljskog ustanka iz 1831. godine. Poturčio se 1861. Tokom Krimskog rata komandovao je pukom sultanovih kozaka. Godine 1873. vratio se u Rusiju, pokajao i primio pravoslavlje. (Nap. prev.) 1

8


Evo kako je to bilo. Prvi put smo se sreli u Bujuk Dereu2. Svi smo bili na liturgiji u crkvi koja je pripadala našoj ambasadi. Dame su stajale na svojim mestima, a mi na svojim. Ambasadorove supruge nije bilo – tada smo iz dana u dan očekivali novog ambasadora – ali na njenom mestu stajala je mlada savetnikovica, supruga otpravnika poslova. Već je bila odslužena polovina liturgije; sveštenici su otvorili carske dveri, zapevali su Heruvimsku pesmu. Svi su stajali mirno; mnoge dame su kleknule. Utom je ušla ona (u beloj haljini s divnim plavim trakama). Ušla je i, nimalo se ne snebivajući, stala iznad savetnikovice, klekla i počela da se moli. Dok su sveštenici pevali Heruvimsku pesmu i dok je arhimandrit stajao ispred oltara s Darovima, niko nije pokazao nikakvo nezadovoljstvo, ali čim su se zatvorile carske dveri, savetnikovica se okrenula i prema nama i prema damama i pomalo ljutito slegla ramenima. Jedan sekretar je načinio dva-tri koraka. Hteo je da istog časa ljubazno uputi zamerku nepoznatoj dami koja je narušila naše običaje; ali savetnikovica ga zaustavi pogledom i tiho mu reče: „Kasnije.“ Gotovo sam se uplašio za tu jadnu, lepu i tako ljupko odevenu damu. Tada nisam znao ko je ona. Liturgija se završila. Pratio sam pogledom ljupku damu i krenuo za njom. Na tremu me je prestigao sekretar, koji je prišao neznanki i učtivo joj rekao: Bujuk-Dere – konstantinopoljsko predgrađe na obali Bosfora, gde su se, između ostalog, nalazile letnje rezidencije evropskih diplomata. (Nap. prev.) 2

9


– Moram da vam se izvinim; u našoj crkvi vlada pravilo: posetioci ne mogu da stoje iznad ambasadora i njegove supruge, a ni oltaru ne mogu stajati bliže od službenika ambasade. Molim vas, nemojte mi zameriti… Ljupka neznanka je pocrvenela onoliko jako i brzo koliko uopšte jako i brzo može pocrveneti čovek. Ja sam stajao na stepeništu, odmah iza sekretara. Potrudio sam se da zauzmem položaj s kog bih mogao videti njeno lice i čuti njen odgovor. Snažno je pocrvenela, to je istina (jadnica!), ali pogled koji nam je uputila bio je miran. Ne! To zvuči suviše obično i ne dočarava ono što sam osetio; bio je to krotak pogled velikih, crnih, toplih očiju! Upravo onih crnih očiju o kojima pevaju pesnici. Pogledala nas je izrazito krotko i setno i odgovorila je vrlo jednostavno na čistom ruskom jeziku. – Oprostite, nisam znala. Sledeći put ću stati pozadi. Hvala vam što ste mi rekli. Ni gneva, ni smešne uvređenosti, ni nategnute grimase kojom se pokazuje dostojanstvo. Sasvim prosto i prirodno! Samo je pocrvenela. Malo ju je stid, malo je zatečena, ali njen odgovor je domišljat i besprekoran u svojoj jednostavnosti i skromnosti. Učinilo mi se da nisam jedini koga je njen odgovor dirnuo. Mladi čovek kome je bio poveren nezahvalan zadatak, izvesni Blumenfeld, inače gotovo uvek drzak, hirovit i zajedljiv, sada se samo izvinjavao. Njegov izraz lica postao je ne samo ljubazan već i izrazito dobrodušan. – Oprostite, molim vas! – uzviknuo je. – To pravilo su uvele dame; iskreno mi je žao zbog ove neprijatnosti. 10


Ona mu je odgovorila nešto što već nisam mogao čuti i krenula stazom. Blumenfeld je sve vreme stajao gologlav i klanjao joj se – blago ali svaki čas; najzad je natakao šešir i ponudio joj da ga uhvati podruku, što je ona i učinila. Potom su nestali među drvećem. Tada je iz hodnika izašao i stao na stepenište jedan naš kolega, kamer-junker, kicoš i formalista u pogledu manira. On je bio vredan i temeljit, ali i nepodnošljivo dosadan čovek. Mada smo naizgled bili u dobrim odnosima – što nije bilo teško jer je imao blagu narav, a uz to je bio ozbiljan i pažljiv, čak i u sitnicama, i vrlo pouzdan drug – iz nekog razloga nisam ga voleo; jedan drugi službenik ambasade, vrlo zajedljiv podrugljivac, koji je rado smišljao nadimke ljudima, prozvao ga je (naravno, iza leđa) „kurirom“: to je bilo vrlo dovitljivo, zato što je ovaj bio izrazito rumen i imao je veoma grube crte lica, a nosio je plave i guste vojničke brkove. Viđao sam takve redove. „Kurir“ je izašao na stepenište pre nego što su Blumenfeld i ljupka neznanka zamakli iza okuke. Okrenuo sam se prema njemu; on je pogledao u njih i ravnodušno rekao: – Znam je; ona je žena jednog ovdašnjeg banabaka, Antonijadisa. Tada sam već znao šta znači banabak. Bana-bak na turskom znači: „Ej ti! gledaj u mene!“ to jest „Čuj, zovem te!“ Prosti ljudi u Turskoj stalno jedan drugom viču: „Ej! Bana-bak!“ I od toga je nastala reč banabak – „običan, ovdašnji čovek“; nešto poput ruskog „хам“, s tim što banabak ne 11


sadrži ono negativno značenje – grubijan, prostak – koje ima ruska reč. Jednostavno: banabak je meštanin… i gotovo. – Ona ne liči na ženu nekog banabaka – rekao sam sladunjavo uglađenom i naparfemisanom ordonansu. – Ne liči ali jeste – odgovorio je on. – Uostalom, zašto ne liči? Šta je to tako posebno kod nje? Istina, one njene plave trake su vrlo lepe (ordonans je bio dobar poznavalac ženske garderobe); da li ste primetili na njima tanak obrub boje slame? Vrlo ljupko, vrlo ljupko. I šešir joj je lep. Ona je, uostalom, iz dobre trgovačke porodice; školovala se u Odesi. A on je banabak. Istina, dugo je živeo u Engleskoj… Hoćete li sa mnom na doručak u Belvi? – Hajdemo. Zajedno smo sišli niz stepenice i sreli Blumenfelda. Pošto je učtivo ispratio „banabakovu suprugu“ do kapije, vratio se sa zlobnim, nezadovoljnim i podsmešljivim izrazom lica i odmah je počeo da oponaša i izvrće ruglu tu ženu kojoj je tek koji trenutak ranije, kako se činilo, usrdno podilazio. – „Izvinite, sledeći put ću stati pozadi…“ – govorio je praveći grimase i blago kotrljajući „r“ (ona je zaista blago grasirala, ili, tačnije, „šušljetala“ – moram da upotrebim tu reč iako je mrzim; ona mi se čini suviše grubom za Mašu i za njenu tananu i jedva primetnu manu). – Pardon, chère maman! – nastavljao je Blumenfeld gledajući s podrugljivim osmehom u mene i u kamer-junkera. – Pardon, chère maman… Biću pametna… Ingènue! Lucprda… Beštija! Mladi gospodine! – voleo je da me tako oslovljava iako je bio tri godine mlađi od mene. – Čujte! 12


Mladiću… Preklinjem vas, nemojte se zaljubiti u tu beštiju… Već po njenim očima vidim da je nevaljalica i da će vas unesrećiti za ceo život. – Dobro, neću se zaljubiti u nju – odgovorio sam kroz smeh. – Ta i gde bih je našao? – Želite da je nađete? Ma šta da mi uradite, neću vam tek tako dati adresu! – Aha! Blumenfeld je već saznao… tamo u grmlju! – uzviknuo je kamer-junker. – Ne tugujte – dodao je obrativši se meni – i nemojte ništa nuditi Blumenfeldu, ja znam njenu adresu i reći ću vam je: Grande rue de Pèra… Idete do malog Kampa, pa zađete u prvu poprečnu uličicu. – Samo nemoj svraćati kod švalje – prekinu ga Blumenfeld citatom iz Gogoljeve „Ženidbe“. – Neće, neće svraćati kod švalje; otići će pravo kod nje – reče dobri „ordonans“ i nastavi mi objašnjavati kako da stignem kod madame Antonijadis, iako ga nisam molio da to čini, pošto ionako nisam imao nijedan pristojan povod da je posetim. – Ostavite se, ostavite se te opasne žene! – uzviknuo je Blumenfeld. – Nemojte upropašćivati mladog gospodina. Hajdemo što pre na doručak. Sva trojica smo krenuli u Belvi; promenili smo temu, i tog dana nismo više razgovarali o lepoj madame Antonijadis.

13


II Prošlo je možda sedam dana, ne sećam se baš tačno. U ambasadi su se svi dosađivali; čekali su novog ambasadora; plašili su se promena; nisu znali kako će se slagati s njim. Iako se bližila jesen, vrućina je bila nepodnošljiva. Ja sam u Konstantinopolju boravio zato što sam čekao da se reši jedan slučaj u koji sam bio umešan, izvesna neprijatnost; naime, sukobio sam se sa stranim diplomatom, i mada sam iz čarke s njim izašao kao pobednik i mada je taj uspeh godio mom samoljublju, morao sam da odgovaram formalno za svoj postupak. Prepiska sa strancima se otegla. Već mi je bilo teško i mučno da besposlen provodim vreme u prestonici, već četiri meseca bio sam donekle gost, a donekle optuženik – čovek koji je prekoračio dozvoljene granice – i silno sam želeo da se što pre vratim u provinciju i ponovo upustim u zanimljivu i podsticajnu borbu na službenom planu. Jednog vrelog dana, oko podneva, sedeo sam na klupi u hladu u prelepom vrtu naše ambasade i strašno sam se dosađivao. Nisam u stanju da opišem mesto na kom sam sedeo, ali pomenuću da se nedaleko od mene, zdesna, nalazilo bočno krilo ambasade, u kom je na spratu bila kancelarija, a ispod kancelarije, u prizemlju – kapija; s moje leve strane pak, zaklonjen drvećem i grmljem, stajao je veliki paviljon, u čijem je prizemlju živeo M. H-v, jedan od naših dragomana. On je imao mladu, pametnu i vrlo ljupku ženu. Bio sam dobar i s njom i s njim, i često sam odlazio u goste kod njih; u tom času, međutim, mada sam lako 14


mogao da se odšetam do paviljona i da ih posetim, čak ni za to nisam imao volje. Dugo sam sedeo u hladu ogromnog drveta i tugovao i dosađivao se gledajući čas u plavo nebo i bujno rastinje u vrtu, čas u belu kamenu ogradu ispred mene, koja je odvajala vrt od keja i Bosfora i zaklanjala pogled na njih. Nisam ni pomišljao na madam Antonijadis. Kad ona iznenada iskrsnu preda mnom; prošla je kroz bočnu kapiju i zastala. Ponovo je bila lepo odevena; moj mondenski ordonans bi ponovo pohvalio njenu toaletu. Neću je opisivati detaljno; plašim se da bi mi se čitaoci mogli podsmevati, plašim se da ih ne podsetim na „moderne“ pripovetke u „Savremeniku“, koji je uređivao pokojni Panajev. Ali ma koliko da sam ga se plašio, njeno iznenadno pojavljivanje na kapiji pričinilo mi je veliko zadovoljstvo, i zato želim da prenesem na papir sve, pa i najsitnije detalje. Da! I tog jutra je bila odevena izuzetno ljupko i otmeno. Imala je na sebi vrlo lepu žućkastu batistenu haljinu i crni pojas – vrlo širok i dugačak; šeširić joj je bio okrugao i plitak, opšiven crnim baršunom i ukrašen sa dva pera iz krila meni nepoznate ptice: oštra, riđa pera, nalik na orlova, ali ova su imala velike bele tufne. Ona zastade i osvrnu se oko sebe; ja ustadoh i poklonih joj se, što, uzgred, nije bilo naročito umesno, jer niko me nije upoznao s njom, i ona nije znala ko sam ja. Uprkos toj mojoj nepromišljenoj ljubaznosti, koja se nije baš uklapala u pravila pristojnog ponašanja, gospođa Antonijadis mi se obratila vrlo druželjubivo i upitala me kako da ode kod madam H. – dragomanove supruge; 15


odmah sam joj pokazao stazicu koja se pružala duž zida, i onda smo se, pre nego što je ona krenula njome, ćutke poklonili jedno drugom. Ponovo sam seo na istu onu klupu i ponovo sam se zagledao u isto ono divno drveće i grmlje i isti onaj beli zid koji se dizao ispred mene, nedaleko od mesta na kom sam sedeo. Ali taj dosadni zid nije više bio onako beživotan i prazan u svojoj zaslepljujućoj belini. Sad sam mogao iz svoje sopstvene duše dozvati dragu senku što je prošla ispred njega. I zaista sam je video pred sobom. Video sam pogled njenih crnih očiju, nežan i krotak, ali s tankim zrakom gotovo neuhvatljivog nestašluka. „Nešto molećivo i dobrodušno…“ – činilo mi se u jednom trenutku; „nešto strastveno i pomalo prepredeno“ – činilo mi se u drugom… Nisam sedeo na klupi bez razloga: otpravnik poslova je obećao da će poslati po mene svog kamerdinera čim završi pregovore s debelim i nesnosnim predstavnikom one zapadne nacije s čijim sam činovnikom imao suviše uspešan sukob, uspešan, doduše, po cenu bezakonja. Zapadni predstavnik je došao kod nas po konačni zaključak naše strane povodom slučaja zbog kojeg sam pozvan u Carigrad. On je već dugo sedeo kod otpravnika poslova, i shvatio sam da se dvojica diplomata bore oko mene. Ali bio sam prilično miran. Davno sam bio rešio na kakve ustupke ću pristati ukoliko mi pretpostavljeni narede, a na kakve neću pristati ni u kom slučaju. Najzad sam pozvan, i napustio sam svoju klupu ubrzo nakon što se preda mnom pojavilo drago priviđenje u batistenoj haljini. Naš otpravnik poslova je, očito, bio zadovoljan time što su pregovori završeni bez rezultata i 16


time što je sâm stranac poželeo da se zaključak odloži do dolaska našeg novog ambasadora i do povratka sa odmora njegovog sopstvenog pretpostavljenog. – Vaša stvar se sređuje – rekao mi je otpravnik poslova. – „Neprijatelj“ pravi ustupke. Treba da i vi budete malo popustljiviji. Ja razumem vaš postupak, ali složićete se da je on nepropisan! – Kad sam postupio onako kako sam postupio, nisam razmišljao o propisima – odgovorio sam. – Smatram da sam sa stanovišta ruske časti postupio ispravno kad sam naučio pameti onog bednika. Molim vas da se setite šta mi je rekao (tačnije ne meni već predstavniku Rusije): „Izvolite izaći napolje i neka vaša noga nikad više ne stupi na prag naše kancelarije!“ Zar je bilo moguće ne udariti ga? – Ta gospoda su potpuno nepodnošljiva, nema nikakve sumnje – rekao je otpravnik poslova, i na tome smo završili razgovor. Pošto sam posle toga bio slobodan, uputio sam se kod one ruske dame, dragomanove supruge, kod koje je madam Antonijadis išla u posetu. Mislio sam da ću je zateći tamo, ali već je bila otišla. Zatekao sam, međutim, ordonansa i Blumenfelda. Obojica su vrlo često sedeli kod H. Razgovarali su o stvarima koje nisu imale ničeg zajedničkog sa onim što me je u tom času zanimalo. Vrata kroz koja se iz dnevne sobe u prizemlju izlazilo u baštu bila su otvorena, i mogao sam videti široku i čistu stazu kojom je ona nedugo pre mog dolaska otišla. Ali niko je nije pominjao! Pričali su o tome kako bi trebalo svakog dana da stigne novi ambasador, pominjali su njegove ranije diplomatske 17


uspehe, a prisećali su se i izvrsnih dosetki koje na francuskom pravi jedan ruski general. On je nedavno šetao kejom, i velika svetlucava muva sletela je na njegovu gustu i lepu riđu bradu. Utom je naišla jedna stanovnica Pere (koja se jako šminkala) i rekla mu: „Mon général, vous portez un phare dans votre barbe!“ – „Pourvu, madame, que je n’en aie pas sur la figure (du fard)“3 – odgovorio je general. I ja sam mnogo voleo dosetke tog generala, ali sada sam želeo da slušam drugačiji razgovor… Potom je neko ispričao kako je direktor otomanske banke zabranio svojoj mladoj ženi da se bez njegove dozvole upoznaje s ljudima koje on mrzi, i kako ona, povinujući mu se, nije dopustila nekome da joj predstavi portugalskog ambasadora, a kad je španski ambasador izazvao zbog toga njenog muža na dvoboj, direktor banke (inače vrlo energičan i hrabar čovek) našao je da je njegova žena kriva zbog toga što nije umela da razlikuje predstavnika evropske države od ovdašnjih banabaka… i uzviknuo je: „Ma femme n’est après tout qu’une jeune fille!“4 I pomirio se sa ambasadorima. Obradovao sam se kad sam čuo reč banabak. Nadao sam se da će neko reći: „A šta mislite o supruzi banabaka Antonijadisa, koja je danas bila ovde? Pošto mi savest nije više bila sasvim čista, nisam hteo da ja budem taj koji će povesti razgovor o njoj. Ali niko je nije pomenuo. Tako je prošao otprilike jedan sat. Odjednom se na stazi koja je vodila do vrata dnevne sobe pojavila naša mlada, pomalo „Generale, imate svetionik u bradi.“ „Samo da ga nemam na licu, gospođo.“ (Fr.) General se poigrava homonimijom reči phare (svetionik) i fard (rumenilo). (Nap. prev.) 4 „Na kraju krajeva, moja žena je još samo devojka!“ (Fr.) 3

18


nadmena, ali nimalo lepa savetnikovica. Bez žurbe je išla svojim lakim i dostojanstvenim korakom. Domaćica je izašla iz sobe i krenula joj u susret. Njih dve se pozdraviše i priđoše nam. Dočekali smo ih na tremu. Savetnikovica nam svima odgovori jedva primetnim pokretom glave – više odozdo nagore nego odozgo nadole – i reče: „Može li mi neko od vas objasniti ko je ta madame Antonijadis? Evo njene posetnice. Došla je kod mene, ali nisam htela da je primim… Zašto je dolazila kod mene?“ Dragomanova supruga pogleda vizitkartu, nasmeja se i reče: „To je ona dama koju je u prošlu nedelju gospodin Blumenfeld zamolio da u crkvi ne staje ispred svih. Danas me je posetila. Prilično je fina…“ – Sve je to lepo – odvrati savetnikovica – ali zašto je dolazila kod mene? Dragomanova supruga je, očigledno, htela da opravda madam Antonijadis, pa reče: – Ona je rođena u Odesi, potiče iz sasvim pristojne porodice odeskog veletrgovca, i ruska je državljanka. Putovala je po svetu i živela je u Engleskoj. Sad je stigla ovamo i želi da bude primljena u naše društvo. Savetnikovica blago sleže ramenima i stavi vizitkartu na sto kao da ova nema nikakve veze s njom; postavila se kao da ne dopušta ni pomisao da bi posetnica mogla biti namenjena njoj; potom je sela i promenila temu razgovora. Sedela je prilično dugo s nama, i kad je rešila da krene, prišla je stolu, uzela vizitkartu, prinela je očima i glasno pročitala:

19


– Madame Antoniadi, tout court5… Potom je još jednom, obraćajući se svima nama, gotovo ljutito upitala: – Htela bih da znam zašto je ta dama dolazila kod mene! Odgovorio joj je Blumenfeld, s nipodaštavanjem i na ruskom: – Nasrtljiva ženica… Htela bi da se uvuče u ambasadu. – Pa da li ona spada u dame kojima se uzvraća poseta? – ponovo upita savetnikovica. – Mislim da spada – reče dragomanova supruga. – Uostalom, evo, monsieur Nesvicki je, čini se, poznaje bolje od nas. – Da, poznajem je donekle – reče „ordonans“. – Jednom prilikom sam bio u društvu s njom – na večeri kod ***. Prilično je fina, to je tačno. Ali nije svetska žena. Zamislite – na toj večeri je jela u rukavicama… To je svima palo u oči. – U Engleskoj, kako sam čula, mnogi tako rade – umešala se dragomanova supruga. – Ne slažem se s vama; ja smatram da je ona žena iz dobrog društva et qu’elle a l’air très distingué6… Na to Nesvicki značajnim tonom iznese opasku čije su temeljitost i preciznost imale gotovo naučni karakter: – Moram istaći da ja razlikujem pojam „svetska žena“ od pojma „žena distingué7“. Ona može biti distingué, može biti fina i sve što poželite, ali ne mogu smatrati svetskom ženu koja ne zna pravila ponašanja i običaje koji vladaju I gotovo. (Fr.) I da izgleda vrlo otmeno. (Fr,) 7 Žena otmenog izgleda. (Fr,) 5 6

20


u društvu. Lokalni engleski običaji ne mogu biti primenjivi svuda… Oni su smešni ovde, gde je visoko društvo potpuno kosmopolitsko. – Moguće – odgovori domaćica, i na toj naučnoj primedbi dosadnog kamer-junkera razgovor o madam Antonijadis je prekinut. Ali mojim odnosima s Mašom Antonijadis nije bilo suđeno da ostanu ograničeni na dva susreta. Bilo mi je krivo zbog svega što se tog dana govorilo o njoj, ljutila me je savetnikovičina krutost, utoliko više što mi se njeno ponašanje činilo usiljenim i čak glupim. Društvenu hijerarhiju sam uvek smatrao potrebnom, i čak sam je voleo; ali nalazio sam da pametan čovek mora praviti izuzetke; a konstantinopoljsko društvo, uz to, ima tako raznolik i originalan sastav da je u njemu, kako mi je izgledalo, činiti izuzetke lakše nego igde drugde. Veoma sam se brinuo za tu jadnu madam Antonijadis, s kojom nisam imao priliku čak ni da porazgovaram kako treba. Nisam mogao smatrati razgovorom to što me je ona upitala kako da ode kod dragomanove žene, i što sam je ja doveo do staze i rekao joj: „Evo, idite pravo ovom stazom“, a ona mi je zahvalila i otišla. Uprkos tome, privlačile su me njena ljupka spoljašnjost i, kako mi se činilo, izvesna bespomoćnost u našoj diplomatskoj sredini, i hteo sam pošto-poto da nateram naše dame da joj uzvrate posetu. Ona je odrasla i školovala se u Odesi, govorila je ruski jednako čisto kao i svi mi, usrdno se molila u našoj crkvi, bila je možda srećna što, po povratku iz Engleske i Francuske, vidi mnogo Rusa, i to tako pristojnih, pametnih, obrazovanih i otmenih. Zašto bismo je vređali? 21


Sa suprugom prvog dragomana mogao sam lako izaći na kraj; ona je bila vrlo neposredna; već sam rekao da sam i s njom i s njenim mužem bio u prijateljskim odnosima. Mnogo je volela da vodi pametne i suptilne rasprave. Ali imala je određene mane; bila je strankinja, a njena rođena sestra bila je udata za priprostog, mada vrlo bogatog vlasnika fabrike šešira. Uprkos tako neuglednoj rodbinskoj vezi, odrasla je u najvišem peterburškom društvu, i u slučajevima poput ovog s Mašom Antonijadis mogla je postupiti po svom nahođenju; ali iako je mislila svojom glavom, bila je vrlo nepostojana u stavovima, često je menjala ukus i, uopšte uzev, nije bila naročito pouzdana; znao sam da je njoj mnogo lakše i lagodnije da poseti madam Antonijadis posle savetnikovice nego da sama pokaže primer. Zato sam rešio da prvo ubedim savetnikovicu. To nije bilo baš lako; ona je, kao što sam već rekao, bila vrlo staložena i učtiva, ali i vrlo nepristupačna žena (možda i zbog toga što je bila ružna); i uprkos tome što me je njen muž voleo, često pozivao na ručak kod njih i ponašao se prema meni gotovo drugarski, ona jedva da mi je pružala ruku i kao da je stalno zazirala od mene. Ali ako nešto jako želi, čovek će sačekati priliku i iskoristiće je.

22


III Ne više od tri dana nakon susreta s madam Antonijadis u bašti bio sam na ručku kod otpravnika poslova i, na njegov poziv, ostao sam tamo celo veče. Madam H. je (kao prisna drugarica) bez najave svratila posle ručka. Uskoro je pao mrak; utihnuli Bosfor bio je miran, a blizu azijske obale, pravo naspram našeg balkona, na nekom brodu je gorela jarkocrvena svetlost… Savetnik, Blumenfeld i generalni konzul sedoše u salu da se kartaju, a ja sam ostao na balkonu s dvema damama. U početku smo uglavnom ćutali i tu i tamo razmenjivali kratke rečenice o beznačajnim stvarima – zato što smo svi bili zamišljeni i svi smo želeli samo da gledamo mirni moreuz i crvenu svetlost. Madam H je prekinula našu ćutnju. – Danas sanjarite? – upitala je savetnikovicu. – Ne – odgovori ova. – Ne sanjarim; gledam ovu crvenu svetlost i sećam se jedne druge, iste takve, svetlosti u Bejrutu… Za vreme onih sirijskih užasa… jedne večeri sam gledala takvu svetlost… To su strašne uspomene. Kakvu su surovost pokazali ti ljudi, kakav varvarizam! Tada sam naučila da budem surova… Kako sam se samo radovala kad je stigao Fuad-paša i počeo da strelja njihove vođe! – Vi ste tada tek bili stigli u Tursku, i vaši prvi utisci su, nažalost, bili strašni – primetila je madam H. Savetnikovica, inače škrta na rečima, te večeri je, na moju sreću, bila nadahnuta i razgovorljiva. Ispričala je kako je neko (ne sećam se ko; verovatno je nisam baš pažljivo slušao) napravio u Bejrutu bal nedugo pre no 23


što je počela borba između druza i maronita, koja se pretvorila u masovno istrebljivanje hrišćana. Na taj veliki bal bili su pozvani i poglavari druza, veličanstveni ratnici u originalnoj odeći. Niko te večeri nije pretpostavljao da će se ruke tih lepih i prostodušnih ljudi, koji su se na tom balu držali tako dostojanstveno, uskoro okrvaviti… „Jedan od njih je“ (rekla je savetnikovica) „vrlo naivno zaspao na divanu, i mnogi muškarci su prilazili i gledali ga s divljenjem. On je spavao i ništa nije čuo…“ Pošto je završila tu priču, savetnikovica dodade: – Da… kad se setim sveg onog straha, onog užasa! Zamislite, jedan od najbogatijih trgovaca, Francuz… posedovao je neku fabriku ili nešto slično kraj Bejruta i imao je tri ćerke, velike i vrlo lepe. Taj čovek je krišom od supruge i ćerki stavio ispod svoje kuće burad s barutom… Shvatate, da bi digao u vazduh svoju porodicu ako bi druzi ili muslimani napali njihov dom. Zamislite, te nesrećnice su živele ko zna koliko dugo ne znajući da se ispod njih nalazi taj „vulkan“! Pa još svakog dana stižu strašne vesti! A ne mogu da pobegnu! Muž ne može da napusti svoju dužnost, supruga pak ne želi da ga ostavi samog u tim okolnostima! Kasnije, kad je sve prošlo, mnogo puta mi se činilo da to nije istina, da se to nije dešavalo, da se nije moglo dešavati. Savetnikovica je živnula, i još dugo je govorila, i sve je bilo jednako zanimljivo. Ja sam ćutao, ali ubrzo sam shvatio da bih mogao iskoristiti tu temu kako bih se založio za madam Antonijadis „tout court“. Dame su nastavile da raspredaju o varvarstvu i surovosti. Najzad sam, posle izvesnog vremena, rekao: 24


– Hteo bih u vezi s tim da iznesem nekoliko vrlo iskrenih opaski, ali mi madam N. (savetnikovica) svojim spokojstvom i svojom nepristupačnošću uvek uliva veliki strah, te se najčešće ne usuđujem da joj bilo šta kažem zato što se plašim da bi me neka nesmotrenost mogla koštati karijere. – Ecoutez8 – odgovorila mi je ona prilično oštro – šta ja imam s vašom karijerom, složićete se? – Eto, vidite da sam u pravu – uzviknuh. – Još nisam ni izneo svoje mišljenje, a vi već žurite da me uništite. Ali setite se, ja nisam rekao da je moja bojazan opravdana. Samo sam hteo reći da me strah kad se nađem u vašem društvu onemogućava da se saberem, i zato mi na pamet padaju kojekakve gluposti, kao što je, recimo, karijera… Posebno kad se desi da sedim ovako blizu vas kao sada. Jer znate, moje zvanje je još uvek neugledno… – Vrlo ste loše počeli… Govorite uvredljive stvari… Ta zvanja! – prekinula me je Helena H. (koja je, uzgred, bila vrlo zadovoljna zbog toga što je njen muž, iako vrlo mlad, već državni savetnik). – To je istina – reče savetnikovica. Ali bio sam u pravu; naterao sam je da obrati pažnju na svoje preterano kruto ponašanje – ne samo prema meni već prema mnogima. (Nedugo pre toga jedan naš mladi kolega je podigao s poda maramicu koju je ona ispustila i hteo je da joj je dâ, ali ona nije želela da je uzme iz njegove ruke, već mu je glavom pokazala na sto i rekla: „tamo“. Moj napad je bio koristan – ako ni zbog čega drugog, ono zato što ju je donekle smekšao i postideo. Nastavio sam: 8

Čujte. (Fr.)

25


– Zar želite da ne „strepim“ već da budem iskren? Ona reče: – Zavisi od toga kakva je iskrenost. – Evo na šta će se odnositi moja iskrenost: smatram da postoje slučajevi kada i vi i madam H. pokazujete veću surovost nego vođe druza i muslimani iz Damaska. Pa sad mi recite šta da radim – da strepim ili da ne strepim? – Nemojte strepiti. Uostalom, ionako se pretvarate. Onaj ko strepi ne ponaša se ovako kao što se vi ponašate. – C’est très curieux!9 – uzviknu madam H. – Gde je to naše varvarstvo? – Surovost, surovost, a ne varvarstvo; to nije isto – rekao sam. – Pa dobro, reći ću vam. Shvatam da gomile ljudi obuzetih idejom čine užasna nedela u ratovima ili međuetničkim sukobima; isto tako, potpuno razumem vašu radost kad su streljali one koji su podsticali i predvodili fanatike. To je rat, krvoproliće… Požar strasti… Ali čemu tanana surovost u mirnodopskim uslovima? Čemu te „društvene uvrede“? Les variations insolentes de la politesse10 (to nisu moje reči, to je rekao jedan francuski publicista)… – O čemu je reč? Kakve variations11? – uzviknuše dame radoznalo. – Evo kakve… Zašto niste hteli da uzvratite posetu mladoj Ruskinji koja je odrasla u Odesi i koja se radovala tome što vidi Ruse; vrlo finoj i pristojnoj ženi; a poslaničku suprugu ledi B, hromu, dosadnu i, rekao bih, glupu ženu s crvenim nosom, koja liči na pijanu kuvaricu, priOvo je vrlo zanimljivo! (Fr.) Uvredljive razlike u pokazivanju učtivosti. (Fr.) 11 Razlike. (Fr.) 9

10

26


mate s najvećim poštovanjem i još i sami hrlite kod nje… To je surovost… i, pored toga, izvinite, ne usuđujem se da kažem… – Ta recite sve kad ste već počeli… – Nedostatak dobrog ukusa! – A! – prekide me Helena H. – Zaljubio se u tu madam Antonijadis i sažaljeva je. Ali ako ćemo tako, treba li onda da uzvraćamo posete i supruzi našeg krojača Boskoa, ne bi li i ona bila zadovoljna? – Vrlo dobro znate da to nije isto – rekao sam. – Boskova surpuga ne pretenduje na to. A ukoliko imamo u sebi mnogo dobrote i nemamo mnogo surovosti, treba da pokažemo razumevanje za nevine pretenzije drugih ljudi. Zar nas troje nemamo nikakve pretenzije? – Vi ih čak imate vrlo mnogo – primeti savetnikovica, ali vrlo dobrodušnim tonom. Potrudio sam se da svoj glas i ton učinim što uljudnijim, da ih učinim gotovo molećivim i detinje krotkim – i rekao sam: – Pa napravite ovog puta izuzetak. Vas dve imate tako visok položaj u društvu da vam udovoljavanje mojoj molbi neće nimalo naškoditi. Učinite to, molim vas… – Pa vi ste, dakle, zaista zaljubljeni? – upita madam H; a savetnikovica joj reče: – Čujte, hajde da mu ispunimo želju; ali pod jednim uslovom: da ubuduće makar malo „strepi“: jer on govori o „velikom strahu“ a uopšte ga ne oseća… – Pristajem – odgovorih ja. – Dajem vam časnu reč da ću se nekoliko meseci, ako se slažete, čim vi uđete u sobu, povlačiti u najudaljeniji ugao. 27


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.