Petar Matović - Koferi Džima Džarmusa

Page 1


Književna radionica Rašić

Beograd, 2015.

2


© Petar Matović © Književna radionica Rašić

Urednik izdanja Ivan Radosavljević

3


PETAR MATOVIĆ

KOFERI DŽIMA DŽARMUŠA

4


URUÅ ENE PARALELE

5


NA OŠTRICI BRIJAČA

Ove godine lipe kasne u cvetanju, Ana se opet neće vratiti iz Grčke, a sobu sam okrečio u žuto: smiruje. Svako jutro budim se umoran i znojav, vreme do paljenja prve cigarete je misao o stihu, ritmu i šibici. Nemam celinu. Moja utroba je kormoran s maramom pod vratom. Dok lutam sam sebi nisam Odisej, a ni Ahasfer. Svaki put obećavam, kad pred brijanje palcem ispitujem oštricu žileta, da ću, čim budem zadovoljan sobom, napisati pesmu.

6


IZ KAPETANOVOG DNEVNIKA Seferisu Na kormilo udario talas, a u potpalublju zrak sunca ostao kao na fotografiji. Kapetan u brodski dnevnik piše: „Bura je uništila topose, mornari poput galebova kriču od gladi, Homer /brodski pas/ očima svetluca u spremištu: strah! Kopno i sirene ne videsmo danima. Vetar nas je odvukao daleko, na more nezabeleženo u kartama i zvezdama. Paluba škripi od oluje i vode. Ne zna se šta je više pocepano: jedra, ili naše duše. Navigator Matios Paskalis krizira: Odlazi na jarbol, među gromove, i očajava za ružama. Nestaje mastila. Ovo pišem u trenu munja.“

7


SELIDBA

I noćas sam ispušio mnogo cigareta. Grudni koš struže pod neprihvaćenom težinom, suva je usna duplja, u dahu oporosti više no u životu klošara što se kao zmije množe pod mostovima. Ne osećam tragičnost egzistencije, ne polemišem s njom. Plamte diodne baklje u mojoj sobi, svetlost razvučena u mrežu, senke se razdiru... To je ono što me greje. Pomisao na bekstvo katkad je sasvim dovoljan beg, pomalo sam neosetljivi Dedal, a klepsidra je velika laž o vremenu. Svet prodire reljefnim odrazom u oknu, sad je zima, sneg provejava, žalim za novembrom koji je prošao bez danonoćnih kiša, smisao isisan kao mušmula, i jedino me taj duhansko plavi dim, što poput astronauta putuje u ovoj geometriji zagašene beline, otvara ka nekoj nepoznatoj svetlosti koja dolazi iznutra, iz krvi. Ponavljam, do obesmišljenosti: Metempsihoza je suština orgazma.

8


GLUHI ODISEJ U san mi dođi oče Da znam da ne sanjam Moj sto je razočarani Telemah. Ispod miljea mrvice hleba krune se pod laktom. Okno me izlaže hijerogamiji svetlosti. Koliko sam sâm? Ova tišina je mala, kao gutljaj kafe. Sunce grize nogare stolice. Kažeš: praznina, i to je šoljica s koje se ljušti boja. Katkad i: mrav koji urnebesno pređe zamku soli. Ljutiti me opteretio Sizifom: menjam raspored tegli - zavidim mu! Vetar naglo nagna zavese ka središtu, do stola, gde svih svetova razlike zaćute, one potpuno ožive, k’o karikature: naliče trudnicama na venčanju... U pet popodne svakodnevno izlazim, da se zbližim sa senima: eros, to je sveća na grobu mog oca.

9


PARIS, TAXIS

Baš negde na sredi januara počele su da plamte zrake na krovovima. I još jedna zima u istom gradu, istom stanu (a to je baš kockasta reč), na običnom zelenom itisonu, peći ispod prozora... Znaš kako ume nebo da se zapali u tek ogrejano januarsko predvečerje, nozdrve su prevarene na proleće, zamisli kadar u kome ptice pohrle ka gornjoj ivici, a svestan si da je platno u pitanju, to je već davna navika, i šta god da se ugleda, pomireno kažeš: U bioskopu sam. Izazoveš i kloparanje projektora, nalik vozovima koje noću osluškuješ... I opet si pokunjen, to je ista boljka, žal što ne kazniš oca da odgleda Paris, Texas: Sećaš se neba i asfalta kroz pustinju, jedne drumske krstarice, udalji se i to je tek dečiji crtež, ako preteraš može se čak i tumačiti, ali ostaje to osećanje: sav projektovan u ovo prosuto sunce, jedno januarsko predvečerje koje kaže – prokleti da su očevi što su prerano umrli.

10


ARMAGEDON

Negde pred zatvaranje U mrtvom uglu kafea Iza čaša neispijene žestine Što se žare poput zlata Njegovo telo je sprud Sa olupinom Hrista.

11


POVRATAK U STAN

Vraćam se u stan. Naglo otključavanje, kao kad pukneš prstima, prašina što se zasrebri u piramidi videla, senka savlada prag /dezintegracija svetlosti/, a onda škripno zatvaranje vrata, još glasnije obrtanje ključa (kako bi predstavio zvuk što se upije u mermerna stubišta, ovde, iza debelih vrata bez špijunke?), i okretanje tela ka unutrašnjosti – evo te u egzilu, intimnoj izbi čiju ulogu skrivaš čak i od poznanika, zaluđenih Belom. Osmislio sam ovaj dom, diskretnu naseobinu ljubavi, stari nameštaj što još uvek miriše na smolu, kao zvuk smanjena svetlost, i ja: kad iz fotelje pogledom pređem po kutovima sobe /krajem oka drum udari u okno/, zastanem na paučini – evo ga!: taj blagoslov nesavršenstva, ova soba što odbija dizajn milenijuma, ta mana, ta zapuštenost otkloni umor. Pod kapcima, zenica još pamti: vrevu, drumski sabor mašina, besede bankomata, kanon odeće...Ali bez emocija! Varka bledi u strujanju malja na vratu pretvorenog u šapat što kaže: Pusti ... Usni... Opusti se: Još uvek – moguć je Bog!

12


OZRAČENJE SOBE Ivanu V. Laliću Munje lome nebo, ispod leži grad koji gubi struju u pomračenju: muči se s nevidljivošću. Postoji skriveno značenje oluje: ako spustiš kapke – požutela uspomena sa letovanja – lahor mora što ga je zapamtilo oko, a ne uho sviklo na metež psihe. Muči se s postojanjem, grad tutnji, u grmljavini, sav zbran u blesku: Bog je velik, govoriš sam sa sobom, iza okna, sa bezbednog mesta. Bog je velik, ponavljaš u svakom ozračenju sobe što otkrije smetove postelje prazne od košmara. Tvorac je ukinuo boje, i sada možeš da biraš stvarnost u kojoj postojiš više: onog kojeg slutiš ipak ćeš sresti.

13


ZMIJSKI SJAJ

14


VEŽBA

Oblaci u ofanzivi. Rastinje u kontinentalnom frontu, volumen mirisa intenziviran. Težina i oporost što pritiska, kao domaći duvan, grudni koš. Bronhije, rascvetane poput bulki, opstruišu udisaj. Bagrem, lipa – razaranje vazduha, u frustraciji zelenilo. Osluškujem lišće pod centima kiše. Pravim dobro izvežban pokret, u širokom luku izbacim opušak: ar! – spretno provlačenje dok ne blesne u milisekundi kapnice, poput munje, a onda padne čudno: kao onaj list kestena, strmoglavce, s peteljkom naniže.

15


PRED NEVREME D . D armušu Škripa bombon-celofana, pokret koji ga konačno odbacuje u vodu. Vreme takvo da se ne može izreći. Zvučno sisanje slatkiša, svejedno-mi-je pogled; ali pamti se: Celofan, u vazduhu, slisko se raskriljuje, takav raspon krila ni drusni albatrosi nemaju. Neko tu prepoznaje osećanja, ja samo sliku: Šljunak kako se kreće po rečnom dnu. Ovo nije mesto za snove: Kuhinjska stolica ulegla u rečni sprud, belutak zadržava kesicu, lišće se diže u spiralu: Odlazim pre nevremena. Sve u jednom kadru.

16


ZMIJSKI SJAJ

Ležali smo na suncu, na obali reke koja se kao klin zavlačila u stene preko puta. Ptice nisu graktale: Gnezda svijena na liticama bila su krune zmijama, koje su nas posmatrale poput mački sa raširenim zenicama, kao pred hramom u koji nisu smele da uđu. Na vrhu tih gromada očekivale su smrt. Osetivši poslednji trenutak bacale su se u vodu, u vazduhu lomeći se kao aluminijumske trake. O njih je bleskala svetlost, šamaravši zenice. Nemi suicid završavao se pljuskom. Kapljice vode koje nas naglo prsnuše nosile su zmijski sjaj.

17


VATRE SVETOG HERAKLITA

Ležali smo na obali reke, skrovitom mestu u klancu. Malo neba i sunca, hučanje vode kroz podzemne špilje, miris ribe nataložen na stenama i šljunak koji je žuljao leđa: To je sve što smo imali. Pomišljali smo na smrt u našoj mladosti, hteli neki drugi život, ne ovaj! Zapalili smo vatru: Da u njoj vidimo naše sudbine. Tražili smo ljubav, a ona je bila tu: Stari grčki bogovi i naša tela presijavala su se od vode, jednaki u veri i strasti. Osećanja bi nam eksplodirala svaki tren, a mi sa tim ništa nismo umeli da uradimo. Ležali smo na skrovitoj obali, u klancu. Kroz procep, tek širi od reza, kao fini heroin sipile su zvezde na naga tela, uz vatru, za novi brodolom i novu mitologiju.

18


OPSTRUKCIJE

Zrak je zločinac, soba je probodena kroz okno. Očiglednost je varka, ali u trileru ukaže na skriveno zlodelo: prašina je osvetljena, čestice plutaju sporo dok ih ne zakovitla zlokobni pokret šarki. Besne, mučno se prokrijumčare u udah. Ako ti pomiluju bronhe, gušiće te poput roditeljske pažnje. Zločin se, dakle, odigrava u disajnim putevima – živuljke kao iskusni gerilci izvrše prepad, stres razori sluzokožu pluća, modrina kao u ribe raširenih usana, laminat u vrtoglavici... Obrati pažnju na obične stvari: krevet, kuler što jugovi u kućištu pod stolom, i otvorene police pretrpane knjigama. Listaj ih i grinje ti sapliću udisaj: Poezija je u asna bolest! Jeftin triler bi usmrtio junaka uz Kafku, možda Celana, da se okrivi psihosomatika. Ali ovde nema junaka. Zrak se prekine s večeri ili roletnama, sporedni lik spretan je s pumpicom, pretresa sobu, sutradan će za sitne novce rasprodavati pesništva pred Filološkim i, usput listajući Radovića, a začinjući novi zločin, polemisati o famoznom lirskom subjektu sa studentkinjama, bez opstrukcija, van sobe.

19


OZRAÄŒENJE SOBE

20


HOSTIJA

Danas je hladno. Sinoćnji vetar oktobra za noć izgradio je piramide lišća. Zgrada do moje nadziđuje se: kran je montiran, vrti se sporo i bučno, poput balerine u mirovini. Moj strmi pogled ustavi se na ostavljenoj pivskoj flaši na vrhu poslednjeg ozidanog bloka. Nedelja je i nema zidara. Popneš se na vrh zgrade: kobac, vidiš šare, i otvoren kljun – krik se ne čuje. Potom odlazi na jugozapad, u nezidani predeo. Gore od toga nema: tražiš tišinu, a nedostatak zvuka vratolomno te goni u jesenju depresiju. Tmasti oblaci, raščupani kao balice vate. Ovde je vreme tik do tebe, kaput, kišobran što se rascveta u intimni svod, tužan i ozbiljan. Lišću, odavde svedenom na geometriju masona, ispucali su kapilari. Gori kao bakar hramovnog krova. Moje telo je hostija tom požaru što plamti u opomeni na sunce.

21


NEGIRANJE FUZIJE

Svetlost se ne lomi u zenici, već u naprslini kristalne pepeljare na ovom stolu. Šest je posle podneva avgusta meseca, sunčev disk se nanometarski sunovraćuje: boju mu opažam ne kao zatvorenonarandžastu, već orange: mislim o rečima koje me emocionalizuju više no ljudi. Neću se pomeriti sa stolice, kolena sam primakao pognutom licu, i pri tom, gle!, ni nalik nisam mehuru pred pucanje. Ljudolik sam, i to bih izmenio, svio bih se poput zmije, u samog sebe, obgrlio bih se, krug je jedini položaj kad ne izgovaram, a razumem se. Dosta mi je odlaženja ne pomerajući se: ipak nema ničeg uzbudljivog u fuziji mog lika i sunašaca, na dnu ove piksle.

22


U ROPCU TIŠINE

Gle!: kako se sporo obrušava kap sa slavine u bezdan sudopere, u cev, ne dotičući rešetkicu... Bez zvuka! Nije li to gadno za uho, za opnu što već počinje da treperi u pripremi za nalet zvučnog talasa – iznevereno očekivanje? Tako bolno za organe! Učaurio sam se na stolici, u ranoavgustovskom podnevu, u vrelini što će noću doneti bube i leptirice i onu ubilačku gluvoću između njihovih udara o zidove, o sijalice, u svetlost, onu nemost što se mahnitošću krila raspoluti na nejednake delove, onu mutavost nalik na pokvareni metronom, živčanu ćutnju među srditim otkucajima časovnika, i tad počneš da i sam treperiš od bubne opne što može popucati u toj ludačkoj tišini.

23


trip!

Tišinu sam raskrilio prstima, kao vulvu. Legao na pod i treptao brzo, kao sekundara. To što nemam nameru da optrčim krug, to i daje smisao krovovima koje posmatram s poda, iz položaja žabe, dišući šumno: Po njima lije novembar. Praznina: zgrabiću je kao bilo koju ženu – Šta ću osetiti?! Iz džepa izvlačim ogledalce, /vreba me odraz, blesak!/ na njemu pažljivo razvučem crtu, snif je magijska formula, prebacivač: neću videti telo poezije, već krvotok ironiju.

24


POSLE RUČKA

Sklonim tanjire sa stola. Krajičkom oka, - sneg pada koncem marta. Uključim radio. Treći program Radio Beograda, Koncert za... Na krevetu zatvorim oči i opet sve isto: Beli slapovi samoće, ipak su to zidovi moje sobe, drhte u sebi. I čega god da se dotaknem nije bol, već praznina. Gde je ono što ubija.

25


ISIJAVANJE

Ležim, dok snovi kao fluktuirajuće pihtije zamiču u svaki, pa i zamišljeni kutak sobe. Da mogu, sudbu svoju bih preko kolena. Ovde nedostaju topline, koje su iščašile svoj zglob, koje su se urušile u sebe. Razmišljam šta hoću da budem: središte paučine, a istovremeno i plen – uhvaćen u samog sebe... Sijalica se klati poput obešene veštice, oko nje muve zuje – besmisao, što se ne dâ opaziti.

26


STRAŽA za J.T. Daleka je svetlost grada koju osmatram pod spuštenim kapcima. U prstima premećem telefon brojanicu, čekajući oglašavanje displeja, ispis koji će zasvetleti, javiti se kao...: Čitavo malo jevanđelje, istorija i proricanje života, levitacija nelimitirane nade... Šake sam sklopio oko te nežne larve – kao svici, pohrliće iz nje svetlost.

27


BUÐENJE MESEČINE (oma modernizmu)

Rovove sam iskopao u sebi. Kramp, lopata i budak odzvanjali su u unutrašnjosti kao stari, bučni časovnici. Kopao sam po kazni, udaljen od drugova, dan i noć, pod vedrim nebom, pod mesecom. Opažen od neprijatelja, bio sam zasut mecima, često od zabave. I žice, bodljikave, morao sam da rastegnem, sa malim zvonima koja trepere na sredi jeseni. Nisam se skrivao, kiše su bile strašnije, dubina rova punila se opušcima. Jedan neugašeni palio je ostale, kao žar kuglice odašiljale su svetlost ponad rova: mali light show, gotovo da bih zaplakao, a na rub geler je pao... O njega, slomila se mesečina.

28


DŽEZ BAJKA

Te noći otac nije umro, a mraz stegao. Kola su plesala, njihala se kao barka pod mesečinom; led bi bljesnuo u zenicama, zaškripao. Klizili smo Kao nebeska jedrilica Radio je emitovao I put a spell on you Promenili smo Rakurs ove situacije Izmislili džez bajku Možda idemo u smrt Ali ne neveselu

29


EKSKURZIJA VEDRINE

30


ISPOVEST PREVARANTKINJE

iz osvete sam to uradila, tvoja nemost bila je plavorešetkasta, ličio si na tužno podne oličeno u konjskoj lobanji na smetlištu... otišla sam jer si voleo svoju ljubav prema meni, ne mene!, i kad se to desilo, žuto staklo neba raspuklo se u paramparčad, ostao si u sobi, među zidovima u sukobu, opustošenim belinama, docnije si govorio da su te izvukli hormoni svetlosti, i sreli smo se opet, pričala sam da je čovek narušena paralela, a ti, na rastanku, pogledao si u nebo /kao da je to lako/ rekavši: Ovoj noći nedostaje malo mitologije, malo brodoloma.

31


KOFERI DŽIMA DŽARMUŠA

Vidim sebe kao putnicu, sa crvenim koferima u crno-belom filmu, govorila je postarija devojka koja već decenijama ne izlazi iz svog stana. Moje lice biva uznemireno peškirima motelske higijene, gnojne bubuljice pojave se baš u prepunim kupeima kad se ne bih libila biti plen mladih jastrebova. Osluškujem melodiju njene naracije sedeći spram okna koje osmatra napuštenu železničku stanicu preko puta: Vagoni izvaljeni poput gmizavaca kraj mrtvih koloseka. Gaseći žar-pticu ronhila u boci julskog piva, u trenu setim se, a ni sam ne znajući što, kafanske floskule: do prestanka nevinosti, žene su doista genijalna bića .

32


WITHOUT SHAVING

...metež čaršava... Mi - u poraznom rumenilu lica Na suprotnim obodima kreveta Između rupica roletni izbija zrak Svetlećih reklama Drumske pumpe i zaparloženog motela Ko dve senke bez tela ćutimo Jeftin akvarel na zidu Podlupljene tapete Niko nije promenio frekvencu Što izgubila je radio stanicu I sada slušamo samo tiho šuštanje Zrikavci u akustici motela Prometna vibracija prozora I ništa se ne dešava između nas I noć lagano uzmiče I uzmiču naše senke Stid gmiže unutar tela To je pauk u bežanju sa zida

33


PISMO (delimično po Remarku) Početak je aprila, a zima još uvek traje u ovim krajevima – mestimični pokreti snega, ciklus zavičajnih ptica sveden na meru strehe. Neće dugo trajati ova hladnoća, govorim kvartalnom nadom. Ekskurzija vedrine, to nebo kao da je preneseno iz nekog drugog doba, iz Lisabonske priče, iz onog kadra kad nikako da padne odluka – sivilo, ili plavet. Juče, u povratku s posla, onaj naš breg bio je opsednut svetlošću, Ma, perverzija od sunca, kako ti bi rekla, a ista ona suhomrazica koju prepoznajem u Hajdelbergu iz tvog mejla. Ovde led svetluca i bez mesečine, povremeno čujem novembar i njegovo lišće. Kad zašušti, pomisliš da ti se sudbina primiče. Održava me osećanje privremenosti. Još uvek te volim.

34


ŽUDEĆI ZA ŽENSKIM PISMOM

Pokušavam napisati pesmu kojom bi bila zadovoljna. Leži u krevetu u tiho osvetlanoj sobi i ja je posmatram u polusenkama koje menjaju položaj u skladu sa nadimanjem zavese. Mislim o rečima koje moraju biti oble i meke, lakše od hleba, a punije od sapunskih mehura da se ne bi raspršile u trenu. Jezik bi po njima trebalo bešumno da klizi. Kao kad siđem niz blagu padinu asfalta lerom. U ovom času voleo bih da imam snagu ženskog pisma. Čujem žlezde kako pulsiraju duboko skrivene u unutrašnjosti njenog tela. Ona i ja imamo jednog anđela (ona govori an ela), ovisnika o emocijama. Osluškuje u tišini moj krvotok koji ubrzava strujanje da bi napisao pesmu. I to sve u snu.

35


KLAUBER BR. 8 za S. L. Otvaram vrata, bilo koja, a predeli unutrašnjosti u trenu smene se u Klauber broj osam. Skriveni od sveta u antiknoj zgradi Dorćola, u stanu najmljenom na noć, gde čuješ vetar i golubove u trsci koju otkriva plafon, tamo je uzmicala pred sobnom florom: U mesečnici, ne dodirujem bilje – uvenuće. Pitam je šta za nas znači što osećam kako menja miris u ciklusu. Ne znam, govori maznim šapatom ta studentica psihologije, Ne mudruj... A i pusti to... Hajde... Ljubi me sad! I koja god vrata da otvorim nakon toga, svestan prazne transcedencije u tim unutrašnjostima, skole me njeni mirisi u širokom meandriranju.

36


PROVALI MESEC What a Little Moonlight Can Do Billie Holiday Noću odlazimo u nizine, izbivamo u šumorede kraj rečica, mirisi nas uhode – slaba astma pora što široko zahvatiše isparenja danas posle pljuska nad našim malinjacima. Kao u holivudskim filmovima – tjuner prazni akumulaciju makine, prijem stalno šušti, od zvezdanih maglina spokojno veju svici: hijeromantija tela – blesci u vodi, zaboravljeni narcisi. Samo napolju to radimo, na nehotičnim obalicama Morave, i adicama Rzava, sinoć uz lunu, uf, kako je menstruirala!, opcrtala je oblake nad njegovim ramenima... Ma, luda je bila... Završio je, obrisao znoj u nadlaktice, zapalio cigaretu, ćutao /sasvim urbano – postkoitalna depresija/: I tad, sladak je neoprostivo... Kaže, zablentan u skorup reke: Provali mesec!

37


MORAVSKI ANGEL Svaki je anđeo strašan R. M. Rilke Sleteo si na obalu reke, kraj ljubavnika, zato te i nisu primetili, Mesec, opažen kao krvav, bio je hitnut iza levog ramena žene. Prvi put viđeno I osetio si zavist prema telesnosti Iznenađujuće zar ne A učen si da je telo pošast Opterećen krivicom prenuo si se Ništa tu nije bilo jasno Jer, ko si Ti? Nisi razumeo zašto je telo pokora Zašto je dobro biti anđeo Ako osećaš prizor A šta ako postaneš čovek Ako razumeš one koji se mole Jesi li anđeo

38


U MREÂŽI

39


SVI PORTOVI SU OTVORENI

Noć nailazi kao tiha poplava, usporeno (jeftin trik: da se razvije navika, spontano prihvati): tišina, da si u brdima čuo bi mrava kako struže nožicama. A ovde si, gde pometnju unese munjevita artikulacija zgloba: krc/kanje/! - u trenu setiš se sebe, meso i kost ozračeno čeljustima katodne cevi. Danima ovo traje. Zapatio si nešto maliciozno (crv, trojanac, virus...?), i nikako da oporaviš Gejtsovu šaradu. Kao mali, providni paukovi, raport fajlovi neprimetno klize po nevidljivim nitima. Gle, tvoja intima raskrili se u totalitetu, naglo kao narandža u reklami na precizne kriške. Uklonio si se od sveta jednog, u svet drugi, a opet si na vetrometini: lišavanje anonimnosti tek vežba je hakera početnika, odrađivanje pripravničkog. I to je najstrašnije: Kolateralna šteta, eksperiment, eto šta si! Ostaje samo da isključiš računar, spustiš roletne, ako pogled preleti preko onesvešćenog monitora sevnuće odblesak tvog lika Rableovog potpisa – konačni rez: Kao kod onog Grka, o strancu i neprijatelju u ogledalu.

40


HAKOVANJE KOŠMARA

Uvek je tako: probudiš se od sna, i čitav dan muči te žižak u trbuhu. Potmuli, iz prikrajka, latentna neprijatnost tik ispod pupka. Ne prolazi, znaš da će trajati, odjek je negativne percepcije što postala je navika, i to usud je koji vlada svetom. Nisi spreman na orgazam. Ne bi ga ni prihvatio. Ovih dana misliš samo o pravilnim drvoredima breza, o beloj kori što sljušti se kao galantni, uski celofan. Tako bi voleo da se i horizont razdvoji, naglo i silovito, čitav bokor traka vitla nebom – opazi se: šta ne postoji iza njega. * Živiš iznad gradskog toaleta. Od prozora, oborenih poput uvelih latica, cveta hlor. Mesečina, bela kao kokain. Ležeš u postelju, kao u prazninu. Uglavnom, ne podnosiš ovaj matrix, a on se razvija, ovaj put bez bagova. I pre no što usniš, sa strahom, pristupaš forumu, kao da si blizak konačnom rešenju, ali ono isklizne, svaki put... Otpočinješ novu temu, apokrifnu: hakovanje košmara.

41


SEMANTIKA KULERA

Čuj bruj što dubokim lavirintom naleže na opnu: mek, zagušen ton, debeo kao staro uže kome ne vidiš kraj: ipak te vodi u san. Evo gde se rađa Hipnos! Naizmenična plava dioda, što se pod neutvrđenim kapcima ponavlja kao parče iritantnog neba nad stampedom oblaka: i ona te vodi u san. I sve raspoznajem u obrisima, u ugašenim bojama: stonu lampu, ormar, sto i police što brane te od haosa: ksalol objekti! Čuj bruj, što poput vetra razgoni oblake od plafona: zvezdani koraci u kocki.

42


O AHASFERU

Proleće usred januara. Obrazi: nebo upaljeno. U mrtvom monitoru, okno deformisano: Promene klimatske, aluzije biblijske. Dodirom, gotovo neosetnim za nerv kažiprsta, uskrsneš sistem: zamisli pokretanje kulera – zvuk je kao vetar orkanski Atlantika, slušan sa distance na meteobrodu za uhođenje oluje. Uskoro, sveden na fantazam, bićeš uhvaćen u mrežu kreiran je novi avatar (telo moje /s/tvori se u neopipljivom) i novi nick (nije li uzbudljiv taj legalizam latentne shizofrenije?); i sve je to mala igra obrta - ni bogovi više nisu sigurni šta su božanstva, a šta ploti. Ipak je ovo magija, od učestalosti čudo neprimetno: prozor u svet drugi raskrili se na samo jedan click: modem zapara uši, kao osuda... Liturgija za Ahasfera.

43


O HRISTU

Evo: zbivanje pomereno u noć, u organizam. Krvna zrnca u bešumnom strujanju, ti svici što se rasejavaju haotično, nežno dodirujući organe. Kao mali elektronski planktoni. Kao varnice što izleću u kovačnici. A sad je zima. Ne izlazim iz doma, u uglu hrpa odbačenih knjiga. Vanjština dopire nestvarno: filmski zvuci. Pauk spljošten o sto. Kažiprst prašine. Svakodnevica u harmoniji. U isparenju kafe. Ništa. U genima ostaje zapis položaja skeleta zgužvanog pred monitorom. I prstiju koji ne znaju šta će sa tipkama tastature. Možda si samo neispravni link, ulica što je greškom arhitekte postala slepom. Poljubac: utisnuti usne u čelo ekrana, osetiti toplinu: ovaj računar je jedan mali Isus, jedan hristić za intimnu upotrebu.

44


PROPLAMSJAJ

Ovaj položaj ruku stalno se forsira: nadlaktica, koja je medijator stola i čela /neubedljiva simulacija nebeske vertikale/, a druga šaka nežno polegla o čvrsta, gola leđa plastične živuljke, što na svaki kret blesne u unutrašnjosti, kao zenice na fotografiji. To je precizni haos: mahnita brzina magistrale, šum lasera dok čita disk, snopovi elektrona iz vrata cevi kad iritiraju fosfor da tvori boje. Već sviknut na ozračenje, ti si kao nemarna topologija kablova, zgurana ispod stola, u spletu sa člancima, bršljanom obrastao. Ovde, u sobi, zanese te diodni proplamsjaj, ta diskretna naseobina ljubavi, osmeh olakšanja izleti zbunjeno, kao kanarinac iz slučajno oslobođenog kaveza... Uz mašinu, skrivenu u utrobu jeftinog aluminijuma, bude transfer: iščezneš od tela.

45


ARHIPELAG INTERNET

Ponovo oko moje glave oblećeš poput slepog miša, Gospode. Miran sam. Pušim cigaretu, dim je oreol koji presecaš svojim krilima. Molitvu nisam izgovorio, nju sam ti poslao mejlom. Poput Noje sagradio sam barku, a ona ovog puta brodi kroz arhipelag Internet. Usput sakupljam samo device mudre i lude, iščekujući da se sa neba katodne cevi oglasi: system failed. A kad se umorim od kormilarenja, nadomak cilja, svojim šišmiš krilima nateraš dim duvana u bestežinsku poruku: reset!

46


IZLAZAK, PERIFERIJA

47


AMBROZIJA U CVETANJU

Leto će potrajati do duboko u oktobar, prognozira se, polen neće biti umrtvljen, bronhije ostaju u grču. Na šalteru apoteke, u kratkim sinkopama, kao basmu šapućem: seretide, berodual, singular! U udahu švercujem hormone, depresija se poklopa sa kortikosteroidima. Od toga muškarcima narastaju grudi, postaju Eliotove Tiresije, koje ne proriču ništa, čak i zaborave da, poluiskolačenih očiju, žviždukaju na pluća. Kad sam odlazio u bolnicu, kolima, u prestonicu okruga, zaustavile su me policijske blokade. Pretresali su sve, bila je javka za pošiljku heroina, a našli su mi uput, sumnjivo!, priveli me, i tada sam, gledajući lisice na rukama, tražio poređenje za opstruisan udisaj. Sprovešće istragu, rekli su, uput zadr avamo, dokaz. Nisam otišao na bronhoprovokaciju, zvučalo im subverzivno. Sa planine, u širokom frontu, koncentriše se polen u kotlini. Zar bi iko primetio, ovi nežni belokori drvoredi breza pouzdane su ubice, histamin se razmnožava brže od pacova. Pogled je u bleskanju rotacionog scetla na obodu grada, na šiblju koje narasta u horizont, strepnja nadolazi. Šapućem, da prizovem magiju: seretide, berodual, singular - kraj avgusta je, cveta ambrozija.

48


DEPONIJA EVROPE

I live on the Balkans, govorim turistima iz Evropske unije, I write poetry, objašnjavam čime se bavim; klimaju glavom sa odobravanjem penzioneri iz Folksvagenovog pogona u Volfsburgu: Ne sumnjam – poezija Balkana je egzotična destinacija zapadnoevropskih turista. Vetar diže rub suknje jedne preplanule Nemice, dame u godinama sa etno đerdanima, slušam tvrde glasove što izgovore imena zemalja čije jezike ne smem više da razumem: Montenegro, Croacija, Bosnia and Herzegowina, Serbia. A primetna je obnova monarhije: U cvetanju jorgovana serbijanskih varoši feudalizam neoprostivo stiže ovog proleća. Tešim se kako trgovina ide, kako ide piraterija diskova, kozmetički proizvodi... U centru ovog malog grada na jugu države ubeđuju me da je preko granice istok, a sve je u mešanju slogova čajniz, ciganjskih i serbijanskih. Sunce je u lavi zapada naglo zašlo preko moje usne, grizem je od svraba, skupljam robu, odlazim sa trga ne okrećući se... Iza mene, praska, žubori, glagolje stranci i domoroci. A ima li rešenja sem ljubavi za Balkan, oficijelnu deponiju Evrope.

49


PO MILOSTI BOŽJOJ: PETAK JE, I SEDAM UVEČE za G. L. Gle, Gospode, japi u baru na obodu dvojke, petak je i sedam uveče, Raspasan, pena mu prelila kriglu – gleda u pivske barice,gleda u sudbine: on je jogin što mantra nad novcem, želi da se seti na studentske dane, to milo gubitništvo, i nekako mu ne ide, i ne vidi ništa, i kravata ispija to pivo s njim. Gle, tezgaroša u Knezu, navikao je da ne strepi od racije, odbija pomisao da je bio nečija devojka u zatvoru, ima pljosku i u njoj zavičajnu ljutu, mrzi pedere i žali nad Kosovom, i taj nesvakidašnji miks ipak je nečiji sin, dobija za stan, za eksere što zaradi sam, i počeo je da sniva američki san usred Beograda. Gle, Gospode, mladog fašiste na Terazijama, I dva i tri puta počuj to zvono: Lili Marlen peva mu sa mobilnog, divi se Himleru,i ne oseća se ni malo tesno između knjižare Danilo Kiš i romskog đubretara što se odmah skrije u prolaz zbog neobjašnjivog stida. Gle, pod Plavim mostom još je neopsednuto, automobili su nestrpljivi, počuj to životinjstvo pod haubom! Trandže su hit, nude dvostruko. One prodaju ljubav i imaju više vernika no popovi klijenata u Sabornoj. Na benzinskoj pumpi radnica u crvenom kombinezonu (novac je strast) mrmlja

50


u dizel dugu na asfaltu, u zenice joj se prelila, nek ne utihne ta molitva – nafta naša hlebna! Gledaj, Gospode, u pivske barice, gledaj u sudbine: Ćumez, šank, prestonioca: petak je i sedam uveče.

51


IZNAD ŽITA

U nepomućenom pejzažu svakako sramotno štrči oblakoder usamljen među golubovima. Srpski visokoletač je u predahu na obodu vrta. Ispod njega je žito, sve nabreklo u sunčanom predvečerju leta. Dakle, nabreklo kao stomaci u kasnom ručku na nekoj od terasa, gastro idili koja se preliva preko kaiša, virka ispod majice; pod pazuhom je salun, bordel, mušice se lepe na labije kao na grliće šulića. Ko oseća vetrove, orkane i tajfune koji dopiru iz duboke suštine individue? A prazninu ambalaže? Dremež kafanskog escajga? Varku da je ovo grad? Proče o poslovima veka stale su u nagloj pospanosti, jednom je prst nazalni opstrukt, drugom o koncu usana visi cigareta. Možda besni na ovakvu arhitekturu, žude da u gojaznoj stvarnosti postanu kauboji, koji bi, dakle, jezikom izmeštenim u western, rekli ovoj vertikali: There will be blood! I opet je bez daška, ali nešto drugo pomera klasje. Visokoletač mirno posmatra šta se dešava pod žitom, po navici već ćuti, zaražen gastro idilom.

52


PREDGRAÐE, RAŠKA

Nelegalna dvospratnica, rumenilo monte. Drumska krstarica pred kafanom. Uz radio teheran spušta se na šljaku za ramenima zalazi mu neka pamelica na zidu kabine. Nije baš sirov, zna on za romantiku: sve je u blagom koturanju čačkalice iz jednog ugla usana u drugi, iskusno sporo, kao lozu gustira flert sa pevaljkom. kaže joj (a glas mu remeti lik): Čudo je taj zavičaj, to je kao parazit, pantljičara. A šta će nama, ljudima, to – nismo mi biljke... Pođi sa mnom... I smeška mu se ona, barok s euzjogunio u njenim prsima. Alkoholi: i sve je više vila dok treperi u ljutim duvanima. Izmakni se: noć je i umiljato im plamte svetla palanke. I one zvezde su sad na d birtijom, a i dalje nisu obične.

53


VIRUS: SERBIA

Ovde ništa ne talasa. Tako naiđe vetar I sve ostane tiho. Možeš da posadiš petunije, Ali ovde se one nikad neće zatalasati pod frenetičnim zujem pčela u leto. List lipe Ne damara na vazduhu. Tek kao fotografija Ostane, beživotni kip. Slušaj: ćutnja se širi kao kancer, a ti pronađi Lepotu u tome. I to nije košmar: to je svuda.

54


O pesniku

Petar Matović rođen je 1978, živi u Požegi. Diplomirao srpsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju i eseje. Objavio dve knjige poezije, Kamerni komadi i Koferi D ima D armuša. Objavljuje u periodici (Mostovi, Književna reč, Treći Trg, Braničevo, Letopis Matice srpske, Književni magazin, Beogradski književni časopis, Polja, Koraci, Povelja, Ulaznica...). Zastupljen u više zbornika i antologija poezije. Pesme su mu prevedene na poljski, katalonski, engleski i rumunski jezik. Kontakt: petarmatovic@gmail.com

55


56


Petar Matović Koferi Džima Džarmuša

Izdavač: Književna radionica Rašić, Beograd Za izdavača: Aleksandra Rašić Radosavljević Priprema: Književna radionica Rašić www.krr.rs redakcija@krr.rs

57


Садржај KOFERI DŽIMA DŽARMUŠA URUŠENE PARALELE NA OŠTRICI BRIJAČA IZ KAPETANOVOG DNEVNIKA SELIDBA GLUHI ODISEJ PARIS, TAXIS ARMAGEDON POVRATAK U STAN OZRAČENJE SOBE ZMIJSKI SJAJ VEŽBA PRED NEVREME ZMIJSKI SJAJ VATRE SVETOG HERAKLITA OPSTRUKCIJE OZRAČENJE SOBE HOSTIJA NEGIRANJE FUZIJE U ROPCU TIŠINE trip! POSLE RUČKA ISIJAVANJE STRAŽA BUÐENJE MESEČINE DŽEZ BAJKA EKSKURZIJA VEDRINE ISPOVEST PREVARANTKINJE KOFERI DŽIMA DŽARMUŠA WITHOUT SHAVING PISMO ŽUDEĆI ZA ŽENSKIM PISMOM 58

4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 35


KLAUBER BR. 8 PROVALI MESEC MORAVSKI ANGEL U MREŽI SVI PORTOVI SU OTVORENI HAKOVANJE KOŠMARA SEMANTIKA KULERA O AHASFERU O HRISTU PROPLAMSJAJ ARHIPELAG INTERNET IZLAZAK, PERIFERIJA AMBROZIJA U CVETANJU DEPONIJA EVROPE PO MILOSTI BOŽJOJ: PETAK JE, I SEDAM UVEČE IZNAD ŽITA PREDGRAÐE, RAŠKA VIRUS: SERBIA O pesniku

59

36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 52 53 54 55


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.