Uzgoj matica kontrolisanog kvaliteta

Page 1

UZGOJ I SELEKCIJA MATICA POVEĆANE OTPORNOSTI NA BOLESTI PČELINJEG LEGLA I ODRASLIH PČELA BREEDING AND SELECTION OF HONEY BEE QUEENS IN ORDER TO INCREASE RESISTANCE TO BROOD AND ADULT DISEASES Zoran Stanimirović*, Dragan Ćirković** Jevrosima Stevanović*, *Fakultet veterinarske medicine, Beograd, ** Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede Republike Srbije, Okrug Novi Pazar Kratak sadržaj: Savremeni pravac kontrole bolesti pčela usmeren je na primenu netoksičnih metoda, odnosno bioloških mera bez primene lekova. U ovom radu opisan je postupak selekcije na higijensko i negovateljsko ponašanje pčelinjih zajednica sa ciljem podsticanja njihove samostalne borbe protiv uzročnika Američke kuge, krečnog legla, varoze i drugih uzročnika bolesti pčelinjeg legla i adultnih pčela. Selekcija na higijensko i negovateljsko ponašanje pčelinjih zajednica, kao značajne bihejvioralne mehanizme obrane od uzročnika navedenih bolesti, doprinosi povećanju imuniteta pčelinjih zajednica na Paenibacillus larvae, Ascosphaera apis, Varroa destructor i sl., a ne utiče na smanjenje produkcije pčelinjih proizvoda, jačinu pčelinjih zajednica i reproduktivne sposobnosti matica. Ključne reči: medonosna pčela, selekcija matica, higijensko i negovateljsko ponašanje, produkcija i reprodukcija pčelinjih zajednica. Summary: Modern approach in control of honey bee diseases is directed toward application of nontoxic methods – biological measures without drug usage. In this study, procedure of selection for hygienic and grooming behaviours is described aiming to stimulate their own defense against causative agents of American foulbrood, Chalkbrood, Varroasis and other diseases honey bee brood and adult honey bees. Selection of of honey bee colonies for hygienic and grooming behaviours, as important behavioural mechanisms of defense against causative agents of listed diseases, contribute to increase of honey bee immunity toward na Paenibacillus larvae, Ascosphaera apis, Varroa destructor etc., without decrease in production of honey bee products, colony strength and reproductive potency of queens. Key words: honey bee, queen selection, hygienic and grooming behaviours, productivity and reproduction of honey bee colonies.

1


Savremeno pčelarstvo je opterećeno mnogobrojnim problemima uzgoja i zdravstvene zaštite pčela, koji iziskuju neprestana materijalna ulaganja i dodatno radno angažovanje pčelara. Ti problemi značajno umanjuju ne samo ekonomske rezultate pčelarenja, već i negativno utiču na zdravstveno stanje humanih populacija, naročito dece i sportista, kao najčešćih konzumenata pčelinjih proizvoda i proizvoda na bazi pčelinjih proizvoda, zbog potencijalnog prisustva rezidua različitih lekova koje se koriste u zdravstvenoj zaštiti pčela. Jednosmerna selekcija matica i njihovog potomstva u cilju dobijanja boljih proizvodnih rezultata doprinela je smanjenju otpornosti pčela na razne bolesti uzrokovane mikroorganizmima i parazitima, što ima za posledicu smanjenje proizvodnih rezultata pčelarenja uz stalno povećavanje troškova za zdravstvenu zaštitu i održavanje pčelinjih zajednica (Kulinčević i Rinderer, 1988; Stanimirović i sar., 1997 a,b; 1999 a,b,c; Pejović 2001; Pejović i sar. 2001). Kompletno zdravstveno stanje pčelinjih zajednica, kao i ekonomska isplativost pčelarenja, dodatno je opterećena i globalnim poremećajima klime koji utiču ne samo na pčelinju pašu već dovode u pitanje i opstanak, tako biološki iscrpljene i jednosmernom selekcijom genetski opterećene medonosne pčele, ne samo našeg područja nego i šire. Zbog toga svi pokušaji “osvežavanja krvi” ovako jednosmernom selekcijom “deformisanog” biološkog materijala, ne samo da dobro dođu, nego postaju i imperativ u visokoproduktivnom pčelarenju, očuvanju pčelinjih zajednica i pčelarenju u uslovima organske poljorivrede. Jedna od osnovnih osobina pčele je podela rada unutar zajednice, tako što svaka starosna grupa obavlja visoko specijalizovane dužnosti karakteristične samo za određenu starost. Ova pojava je poznata kao starosni polietizam. Starosni polietizam u pčelinjim zajednicama ne predstavlja samo usko specijalizovanu, već i visoko prilagodljivu podelu rada koja se ogleda kroz niz zadataka koje, u toku svog životnog veka, obavljaju radilice, čime čitavu pčelinju zajednicu prilagođavaju promenama koje nastaju unutar i izvan košnice. Na taj način pčelinja zajednica je u svakom trenutku visoko prilagodljiva na postojeće uslove života (Robinson i sar. 1994, Calderone, 1998; Arathi i Spivak 2001). Starosni polietizam je uslovljen hormonskim promenama, genotipskom varijabilnosti u odnosu na određene radne zadatke, osetljivosti radilica na različite stimuluse i potrebom za obavljanjem određenog zadatka. Kao i kod ostalih životinjskih organizama, tako je i ponašanje pčela uslovljeno unutrašnjim i spoljašnjim stimulusima. Svojim najvećim delom, ova fiziološka funkcija, posmatrana kao zasebna osobina, urođenog je karaktera. Međutim, dokazano je da i kod pčela, kao i kod viših organizama, ponašanje može biti modifikovano iskustvom, tj. dokazano je da pčele poseduju sposobnost učenja i pamćenja, koji posle svega nekoliko pokušaja da se 2


savlada određeni stimulus, prepreka ili okolnost ili da se upozna novina, tj. nepoznato, ostaju memorisani za čitav životni vek pčela (Menzel, 1993; Shipman, 1996). Jedan od karakterističnih vidova ponašanja je i higijensko ponašanje pčela (Spivak i Gilliam, 1993; Spivak, 1996; Stanimirović i sar. 1997a,b, 1999a,b,c, 2000, 2002, 2003), koje, kao što je to i kod ostalih organizama višeg stupnja filogenetskog razvoja, služi prevashodno održavanju higijene tela, ličnog prostora i higijene potomaka, kraće ili duže vreme po dolasku na svet. Međutim, kod pčela se higijensko ponašanje dovodi u vezu i sa rezistencijom na određene bolesti. Sa sigurnošću se može tvrditi da je higijensko ponašanje pčela u direktnoj vezi sa rezistencijom na američku trulež (kugu) pčelinjeg legla, oboljenjem koje je prouzrokovano bakterijom Paenibacillus larvae, kao i sa rezistencijom na krečno leglo, prouzrokovano gljivicom Ascospherae apis (Harbo, 1995; Spivak 1996, Spivak i Gilliam 1998, Vučinić i sar. 2000, Spivak i Reuter 2001). Međutim, smatralo se da je higijensko ponašanje kao osobina retko ispoljeno kod medonosne pčele Apis mellifera (Oldroyd 1996, Spivak i Gilliam 1993). Danas se sa sigurnošću zna da je higijensko ponašanje jedan od mehanizama odbrane pčela i od krpelja Varroa destructor. Indijska (azijska) pčela, Apis cerana F., koja je pravi izvorni domaćin Varroa jacobsoni, poseduje osobinu da iz legla eliminiše razvojne oblike koji su infestirani ovim krpeljom, čime se istovremeno prekida i razvojni ciklus varoe. Kod evropskih i zapadnih vrsta pčela, kao što je to slučaj i sa Apis mellifera carnica Pollmann, uočeno je da pojedine kolonije poseduju izraženu sposobnost da otkriju, otvore i eliminišu krpeljima infestirane larve iz legla. Ova osobina je posebno izražena kod kolonija Apis mellifera ligustica Spinola, kod kojih se selekcija obavljala u pravcu higijenskog ponašanja (Spivak, 1996). Kako je poznato, oboljenja pčela prouzrokovana mikroorganizmima i parazitima nanose ne samo velike ekonomske gubitke pčelarima, nego, zbog upotrebe različitih lekova, sa sobom nose i visoki rizik od pojave rezidua ovih preparata u medu i drugim pčelinjim proizvodima koje mogu štetno uticati na zdravlje ljudi (na primer mutagen, genotoksični i kancerogen efekat cimiazil hidrohlorida koji se koristi u borbi protiv varoze, Stanimirović i sar., 2003a,b). Zato je i izražena potreba za pronalaženjem najjednostavnijeg i najefikasnijeg načina kojim bi se mogle otkriti kolonije medonosne pčele kod kojih je izraženo higijensko ponašanje, tj. kod kojih ovaj oblik ponašanja predstavlja i vid otpornosti na bolesti, a samim tim eliminiše i opasnost od pojave rezidua lekova u medu i ostalim pčelinjim proizvodima. U osnovi, kada se govori o higijenskom ponašanju pčela, tada je terminološki potrebno razlikovati higijensko ponašanje u užem smislu reči, koje predstavlja sposobnost radilica iz kaste sanitarki da prepoznaju, otvore i eliminišu iz legla varoom infestirane larve u zatvorenim ćelijama, od negovateljskog ponašanja. Zato se higijensko ponašanje u užem 3


smislu reči, kao posebna osobina, odnosi samo na higijenske aktivnosti koje radilice preduzimaju prema zatvorenom leglu infestiranom varoom ili drugim uzročnicima bolesti. U širem smislu reči, higijensko ponašanje pčela obuhavata i aktivnosti koje radilice iz kaste čistačica-higijeničarki

tj.

negovateljica

ispoljavaju

prema

otvorenom

infestiranom,

inficiranom ili uginulom leglu, kao i prema sopstvenom, parazitima infestiranom, organizmu ili infestiranom telu drugih odraslih pčela u košnici. Taj oblik higijenskog ponašanja jednostavno se naziva nega ili negovateljsko ponašanje. Zato je razlika između higijenskog i negovateljskog ponašanja i u objektu prema kome su ove dve bihejvioralne forme ispoljene. Prvi oblik ponašanja ili higijensko ponašanje (u užem smislu) ispoljeno je isključivo prema zatvorenom, obolelom ili uginulom radiličkom i trutovskom leglu, dok je negovateljsko ponašanje usmereno na otvoreno infestirano, inficirano ili uginulo leglo i infestirane adultne oblike pčela i smatra se glavnim mehanizmom odbrane od ektoparazita (Varroa destructor i Acarapis woodi. Higijensko ponašanje se sastoji od dve aktivnosti, a to su: otvaranje ćelija saća zatvorenog legla u kojima se nalaze larve ili lutke inficirane mikroorganizmima ili invadirane parazitima i uklanjanje inficiranih ili invadiranih razvojnih oblika pčela iz legla. U higijenskim pčelinjim zajednicama, kod svih pčela sanitarki koje ispoljavaju higijensko ponašanje (starosti od 11,5 do 16,5 dana), moguće je uočiti da obavljaju obe aktivnosti koje su u vezi sa ovim oblikom ponašanja, ali se učestalost obavljanja ovih aktivnosti razlikuje među pčelama. Jedna klasa sanitarki učestalije otvara zaležene ćelije sa inficiranim ili invadiranim larvama i lutkama, a manje pažnje posvećuje uklanjanju sadržaja iz otvorenih ćelija. Druga klasa sanitarki učestalo izbacuje obolele razvojne oblike pčela i drugi sadržaj iz otvorenih ćelija, dok same zatvorene ćelije slabije otvara. Posmatrajući ustaljene oblike ponašanja obe ove klase sanitarki, moguće je primetiti da se kod njih najčešće ispoljava higijensko ponašanje u poređenju sa ostalim oblicima ponašanja. Za razliku od ove dve klase sanitarki, u istoj pčelinjoj zajednici nalazi se i treća klasa radilica kod koje je učestalost ispoljavanja oba oblika higijenskog ponašanja istovetna. Sve tri klase pčela su iste starosti. Termin higijensko ponašanje označava dvostepenu aktivnost pčela radilica iz kaste sanitarki koja se sastoji iz skidanja voštanog poklopca sa zatvorenih ćelija sa leglom u kojima se nalaze uginule larve ili lutke i uklanjanja njihovog sadržaja. Zato je Walter Rothenbuhler 1964. godine predložio dvolokusni model da bi objasnio način nasleđivanja higijenskog ponašanja pčela. Prema ovom modelu jedan genski lokus kontroliše otvaranje zatvorenih ćelija sa leglom (skidanje voštanog poklopca), dok drugi lokus kontroliše uklanjanje sadržaja iz otvorenih ćelija. Isti istraživač je zaključio da je svaka od dve komponente higijenskog 4


ponašanja kontrolisana jednim nezavisnim genskim lokusom. Homozigotne recesivne radilice za lokus koji kontroliše otvaranje poklopca na zaleženim ćelijama saća (uu) skidaju poklopce ćelija u kojima se nalaze mrtve larve ili lutke. Radilice koje su heterozigotne (Uu) ili dominantno homozigotne za isti lokus (UU) ne poseduju sposobnost uklanjanja voštanog poklopca sa ćelija u kojima su uginule larve ili lutke. Radilice koje su homozigotno recesivene za lokus koji kontroliše uklanjanje sadržaja iz otvorenih ćelija, tj. uklanjanje uginulih larvi i lutki (rr) obavljaju ovu aktivnost, dok heterozigotne (Rr) i dominantno homozigotne (RR) radilice za isti lokus ne poseduju sposobnost uklanjanja uginulog legla iz ćelija sa kojih je prethodno skinut voštani poklopac. Prema Rothenbuhlerovom modelu, higijensko ponašanje je ispoljeno kod pčela radilica iz kaste sanitarki koje su recesivno homozigotne za oba lokusa (uurr). Kod ovih recesivnih homozigota ispoljene su podjednako obe aktivnosti: uklanjanje poklopca i uklanjanje sadržaja ćelija sa uginulim larvama ili lutkama. Pored Rothenbuhlerovog, dvolokusnog modela nasleđivanja higijenskog ponašanja, nešto komplikovaniji, trolokusni model, predložio je Moritz (1988). Ovaj model nasleđivanja higijenskog ponašanja pčela nagovestio je da u nasleđivanju ove osobine učestvuju mnogo kompleksniji mehanizmi od jednostavne Mendelove segregacije gena. Međutim, sve većim brojem istraživanja dokazano je da je higijensko ponašanje kompleksna kvantitativna osobina koju kontroliše veći broj gena, a najmanje 7 genskih lokusa od kojih svaki kontroliše od 9 do 15% ukupne fenotipske varijanse (Lapidge i sar. 2002). Predpostavlja se da se higijensko ponašanje nasleđuje na mnogo kompleksniji način nego što se do skora mislilo i što je do danas utvrđeno. Iako se sve većim brojem dokaza potiskuje Rothenbuhlerov model nasleđivanja higijenskog ponašanja, ipak se fenotipski, radilice iz kaste sanitarki još uvek dele na tri podkaste, a to su: sanitarke sa kompletnim ispoljenim higijenskim ponašanjem, otvaračice ćelija sa uginulim larvama i lutkama i čistačice ćelija sa uginulim larvama i lutkama. Ova podela je upravo izvršena prema Rothenbuhlerovom modelu, a u zavisnosti od homozigotnosti alela na jednom ili oba genska lokusa koja kontrolišu ispoljavanje higijenskog ponašanja. Ustanovljeno je da se higijensko ponašanje ne ispoljava uvek istim intenzitetom (Spivak i Gilliam 1993). Ovaj oblik ponašanja je fakultativan i uslovljen je jačinom pčelinje zajednice, raspodelom dužnosti među radilicama u pčelinjoj zajednici, potrebama za slobodnim saćem (za gajenje legla ili skladištenje meda), stanjem izvora hrane i dr. Takođe je uočeno da radilice iz nehigijenskih kolonija popravljaju poklopce na ćelijama sa kojih su ovi delimično skinuti čime teže da ih ponovo zatvore. Ove radilice nemaju sposobnost otkrivanja 5


uginulog ili obolelog legla, a oblik ponašanja koji ispoljavaju može biti od koristi jer na taj način izbegavaju direktan kontakt sa uzročnikom bolesti i može predstavljati još jednu odbrambenu strategiju pčela. Ekspresija higijenskog ponašanja zavisi od jačine pčelinjeg društva. Ako se jačina tj. brojnost pćelinje zajednice smanji uklanjanjem ramova sa leglom i pčelama koje se nalaze na tim ramovima, tada će se vidno smanjiti i higijenska aktivnost takve zajednice. Međutim, isti postupak neće nimalo uticati na nehigijenske kolonije. Na ispoljavanje higijenskog ponašanja takođe utiče i unošenje higijenskih i nehigijenskih radilica u pčelinju zajednicu, ali i struktura pčelinje zajednice. Higijensko ponašanje u širem smislu, tj. negovateljsko ponašanje pčela najbolje je proučeno kao mehanizam otpornosti pčelinje zajednice u odnosu na varozu, parazitsko oboljenje pčela prouzrokovano krpeljom V. destructor. Patogenost ovog krpelja u uskoj je vezi sa brojem parazita i njihovim razvojnim stadijumom jer ovi činioci utiču na stepen mehaničkih ozleda, koncentraciju određenih proteina u hemolimfi i ispoljavanje toksičnog efekta parazita (Correa-Marques i sar., 2000). Dosadašnja istraživanja biodiverziteta higijenskog i negovateljskog ponašanja na intra- i interpopulacionom nivou tri ekogenotipa medonosne pčele našeg podeblja (Apis mellifera carnica, banatica-banatske žute pčele, Apis mellifera carnica- autohtona siva pčela sa Rudnika i A. mellifera carnica sa Sjeničko-Pešterske visoravni) ukazuju na postojanje visokog stepena ispoljenosti higijenske i negovateljske sposobnosti ovih ekogenotipova pčela (Stanimirović i sar. 2000a, 2001a,b; 2002, 2003c; Pejović, 2001; Pejović i sar., 2001; Ćirković, 2002). Takođe, utvrđeno je da pčele sva tri ekotipa pokazuju veliku intrapopulacijsku varijabilnost higijenskog ponašanja, koja se kod jakih zajednica sa maticama iste starosti kreće od 94.95±0.50% do 99.02±0.50% za higijensko ponašanje, odnosno od 35.82±0.50% do 41,69±0.50% za negovateljsko ponašanje. Međutim, generalno gledano, sva tri ekotipa pokazuju prilično ujednačen potencijal higijenskog ponašanja koji je za ekotip pčela sa Rudnika iznosio 93.60±0.50%, odnosno 91,45±0.50% kod pčela iz Mačve i 91.60±0.50% kod pčela sa Sjeničko-Pešterske visoravni (Stanimirović i sar. 2000, 2001a, 2002, 2003c; Ćirković, 2002). Slična ujednačenost zapažena je i u ekspresiji negovateljskog ponašanja pčela sva tri praćena ekotipa. Tako je kod pčela iz Mačve i područja Rudnika zapažen približno isti potencijal negovateljskog ponašanja koji je iznosio za pčele iz Mačve 34,78±0.50%, odnosno, za pčele sa Rudnika 34,81±0.50%, ali koji su bili neznatno viši u odnosu na stepen ispoljenosti ovog svojstva kod pčela Sjeničko-Pešterske visoravni, a iznosio je 34.04±0.50% (Stanimirović i sar. 2000, 2001b, 2002, 2003c; Pejović 2001, Pejović i sar.,

6


2001; Ćirković, 2002). Ovi rezultati ukazuju na postojanje povećane rezistencije autohtonih pčela sva tri ekotipa na neke bolesti pčelinjeg legla i odraslih pčela, kao što su: američka i evropska kuga, nozemoza i varooza (Stanimirović i sar., 2000, 2001a,b, 2002; Vučinić i sar., 2000; Pejović 2001; Pejović i sar., 2001; Ćirković, 2002, Stevanović i sar., 2002). Selekcija pčelinjih zajednica na higijensko i negovateljsko ponašanje uz praćenje efekata i eliminisanja negativnih posledica ovog tipa selekcije na reproduktivna i produktivna svojstva različitih rasa medonosne pčele, u svetu su neophodnost, u cilju uspešne borbe sa sve prisutnijim bolestima pčelinjeg legla i odraslih pčela. Dobijanje i uzgoj matica i njihovog potomstva sa higijenskim ili superhigijenskim ponašanjem podrazumeva povećanu otpornost na neke bolesti legla i odraslih pčela, ali i odsustvo rezidua različitih lekova u medu i pčelinjim proizvodima (eliminaciju potencijalnih genotoksičnih, mutagenih i kancerogenih rizika od rezidua različitih farmaka u medu i drugim pčelinjih proizvodima) tj. podrazumeva uzgoj zdravih pčela i proizvodnju zdravih, ekološki čistih pčelinjih proizvoda u skladu sa načelima organske poljoprivrede i ekološkog pčelarenja (Buchler i sar., 1992; Buchler, 1994; Stanimirović i sar., 2000, 2001a,b, 2002, 2003a,b; Ćirković, 2002; Pejović 2001; Pejović i sar., 2001; Vučinić i sar., 2000). Opravdanost sprovođenja selekcije na higijensko i negovateljsko ponašanje pčelinjih zajednica proizilazi iz činjenice o prilično velikom učešću nasledne komponente u njihovoj determinaciji, odnosno o visokoj heritabilnosti ovih osobina kod različitih podvrsta vrste Apis mellifera. Međutim, različita heritabilnost navedenih osobina utvrđena je i na populacionom nivou, a u okviru iste podvrste, ili bolje rečeno, na nivou različitih ekogenotipova. Tako je heritabilnost higijenskog i negovateljskog ponašanja kod španske medonosne pčele, kao i kod afrikaniziranih pčela u Americi istraživala Marla Spivak sa saradnicima i rezultate publikovala u seriji radova od 1993. do 2003. godine. Prema njihovim istraživanjima heritabilnost ukupnog higijenskog ponašanja kretala se oko 0.46, dok je heritabilnost sposobnosti otklapanja iznosila 0.27, odnosno 0.36 za sposobnost uklanjanja uginulih lutki iz otvorenih ćelija saća u leglu. Međutim, Milner (1985) kod pčela podvrste Apis mellifera mellifera utvrđuje heritabilnost ukupnog higijenskog ponašanja u vrednosti h2= 0.65, s tim da je heritabilnost sposobnosti otklapanja ćelija saća sa infestiranim lutkama iznosila 0.144, dok je heritabilnost uklanjanja uginulih lutki iznosila 0.22

7


Heritabilnost se definiše kao očekivani deo fenotipskih razlika u aditivnoj genetskoj vrednosti životinja. σ2 A h2 = ------ili h2 = bAP 2 σ P gde su: σ2 A = Aditivna komponenta genske varijanse, σ2 P = Ukupna genotipska varijansa b = Koeficijent regresije U izrazu regresije heritabilitet predstavlja očekivanu promenu u aditivnoj genetskoj varijansi za svaku jedinicu promene u fenotipu. Varijansa fenotipa zavisi od varijansi aditivnih genskih vrednosti, efekta dominacije, epistaze i okoline. Heritabilitet može da se utvrdi na različite načine. S obzirom da je varijabilnost opšta biološka pojava koja se javlja usled razlika u nasleđu i faktorima okoline, svi metodi polaze od analize fenotipske ili ukupne varijabilnosti koja se raščlanjuje na naslednu (VarG) i nenaslednu, odnosno paragenetsku (VarE). Klasifikacija heritabilnosti na osnovu koeficijenta heritabilnosti je sledeća: 1. Visok heritabilitet = > 0.5 2. Srednji heritabilitet = 0.2 – 0.5 3. Nizak heritabilitet = < 0.2 Procedura uzgoja i selekcije matica povećane otpornosti na bolesti pčelinjeg legla i odraslih pčela Kompletan postupak dobijanja, uzgoja i selekcije matica sa izraženim higijenskim i negovateljskim ponašanjem, odnosno više rezistentnih na neke bolesti legla i odraslih pčela (američka kuga, evropska kuga, nozemoza i varooza), ali i sa očuvanim dobrim reproduktivnim i produktivnim performansama, obavlja se u skladu sa postupkom Wilkes-a i Oldroyd-a (2002), kao i u skladu sa Pravilnikom o načinu ispitivanja svojstava priplodne stoke i o uslovima proizvodnje i transporta živine (Službeni glasnik Republike Srbije br 21. od 16 maja 1996 godine). 8


Odabiranje pčelinjih društava obavlja se utvrđivanjem linija pčela sa izraženim higijenskim i negovateljskim ponašanjem, ali i sa očuvanim reproduktivno produktivnim potencijalom. Testiranje ovih linija na higijensko ponašanje obavlja se u skladu sa procedurom određivanja stepena izraženosti higijenskog ponašanja čije je osnove postavo Taber III (1982), a koju su dopunili i proširirli Kefuss i saradnici (1996), odnosno Stanimirović i saradnici (2001a), prema sledećim kriterijumima: •

Super higijenske kolonije koje za 48 časova uklone 95±0,50% i više oštećenih lutki.

Higijenske kolonije koje za 48 časova uklone 90-95±0,50% oštećenih lutki.

Nehigijenske kolonije koje za 48 časova uklone manje od 90±0,50% oštećenih lutki. Određivanje higijenskog ponašanja pčelinjih zajednica praćenih matica (baka,

majka, unuka), za 48 sati, obaviće se u skladu sa formulama Wilkes-a i Oldroyd-a (2002):

[(C + U)T=0] – [(C + U)T=48] Xhyg = -----------------------------------(C + U)T=0

[C(T=0) – C(T=48)] Xuncap = -----------------------------C(T=0)

gde su: Xhyg - ukupna vrednost higijenskog ponašanja (otklapanje + uklanjanje) za 48 sati; Xuncap – vrednost samo za otklapanje za 48 sati; C – broj poklopljenih satnih ćelija; U – broj otklopljenih satnih ćelija (koje sadrže mrtve lutke); T=0 – u momentu ubijanja lutki pin-killed metodom; T=48 – 48 sati nakon primene pin-killed metode.

9


Heritabilnost ukupnog higijenskog ponašanja pčelinjih zajednica selekcionisanih matica (bake, majke, unuke) za 48 sati utvrđivaće se metodom regresije roditelj-potomak formulama:

∑ xy -

(∑x)(∑y) n byx = -----------------------------, ∑ x2 -

∑ xz - (∑x)(∑z) n bzx = ----------------------------,

(∑x) 2 n

∑ x2 -

∑ yz - (∑y)(∑z) n bzy = -----------------------

(∑x) 2 n

∑ y2 -

(∑y) 2 n

gde su: x – prosečna vrednost higijenskog ponašanja matice bake, y – prosečna vrednost higijenskog ponašanja matice majke, z – prosečna vrednost higijenskog ponašanja matice unuke, n – veličina odabranog uzorka, byx – heritabilnost higijenskog ponašanja u odnosu majka – baka, bzx – heritabilnost higijenskog ponašanja u odnosu unuka – baka, bzy – heritabilnost higijenskog ponašanja u odnosu unuka – majka

Testiranje na negovateljsko ponašanje obavlja se u skladu sa procedurom Hoffmana (1993), odnosno Correa-Marques i sar. 2000 godine, a u skladu sa sledećim kriterijumima. •

Kolonije sa izraženim negovateljskim ponašanjem koje oštete ili unište 36±0,50% i više od ukupnog broja krpelja.

Kolonije bez izraženog negovateljskog ponašanja koje oštete ili unište manje od 36±0,50% krpelja. Kontrolne preglede treba obavljati u jesen i proleće sa ciljem utvrđivanja količine

pčela, površine legla, meda, polena, procene kvaliteta pčelinjeg legla i mirnoće pčela i utvrđivanja simptoma bolesti i infestiranosti ektoparazitima.

10


Količina pčela, pčelinjeg legla, meda i polena određuje se po standardnoj metodi očitavanjem na svakom ramu, tj na 1/10 rama sa obe strane. Kvalitet legla se ocenjuje ocenama od 3 do 1, a mirnoća od 4 do 1. Odabiranje legla obavlja se od najmanje osam linija. Svaka linija sadrži oko 10 pčelinjih legala sa matičnjacima čije su matice sestre i potiču od testirane majke matice. Testiranje matice se obavlja tokom dve godine. U svakoj godini četiri linije se nalaze u prvoj godini testiranja i četiri linije se nalaze u drugoj godini testiranja. Matice za reprodukciju odabiraju se posle testiranja u drugoj godini. Odgajanje matica se obavlja u veštačkim matičnjacima presađivanjem larvica starih 6-12h. Za formiranje matičnjaka koriste se starteri, a za dovršavanje matičnjaka bilderi (odgajivačko društvo). Sparivanje matica obavlja se u nukleusima-oplodnjacima, slobodno, prirodnim putem. Sparene matice se posle regularnog polaganja jaja obeležavaju opalescentnom pločicom sa brojevima od 1-99. Boja za obeležavanje je određena za svaku godinu prema standardima APIMONDIJE. Pored broja košnice svaka matica ima i svoj broj. Reprodukcija selekcionisanih pčelinjih matica sa izraženim higijenskim i negovateljskim ponašanjem obavlja se od odabranih matica majki. Majke koje nose broj nalaze se u izolatoru. Za reprodukciju selekcionisanih matica vodi se knjiga sparivanja i otpremanja sparenih matica. Knjiga za reprodukciju sadrži podatke o poreklu majke za svaku godinu posebno.Testiranje legla na proizvodnju vrši se po metodi Szabo i sar. (1996) dvostrukim merenjem pčelinjih društava u razmaku od 3 dana. Razlika u težini predstavlja vrednost testa.

Metodologija uzgoja matica i trutova i metode gajenja Svake naredne sezone od starih odabranih matica uzima se materijal za dalji uzgoj matica (Laidlow, 1963). Te matice se obeležavaju slovima A, B, C. U rano proleće u njihova društva dodaje se trutovsko saće. Zaleženo saće se zatim prenosi u odabrana pčelinja društva za uzgoj kvalitetnih trutova, u kojima se predhodno svo trutovsko leglo uklanja. Odgajivačke zajednice trutova se strogo izoluju među sobom, kao i od drugih pčelinjih zajednica, uz stalno kontrolisanje i prihranjivanje kvalitetnom hranom (med, polen i razni stimulusi). U svakom odabranom pčelinjem društvu sa odabranim maticama (A, B i C) odgaja se do 20 novih matica. Prve godine matice koje potiču od matice majke A se sparuju sa trutovima izleženim od matica majke B, zatim se matice od majke B oplode trutovima od matice majke C, dok se matice od majke C oplode trutovima od majke A. 11


Sistem parenja po Laidlaw-u Matice iz linija

Trutovi iz linija I godina II godina III godina IV godina

A

B

C1

B2

C3

B

C

A1

C2

A3

C

A

B1

A2

B3

B

B

Oplođene mlade matice uvode se u pčelinja društva i prate se one najbolje matice iz svake grupe, a zatim se uzimaju kao majke matice za naredne generacije i označavaju sa: A1, B1 i C1. Druge godine odgaja se do 20 komada novih matica iz svake grupe koje će biti B

oplođene trutovima po sledećem rasporedu: majke matice A1 biće oplođene trutovima od majke matice C1, zatim, matice od majke matice B1 biće sparene sa trutovima od majke matice A1, a matice od majke C1 biće oplođene sa trutovima od majke matice B1, a zatim se dodaju prethodno pripremljenim pčelinjim društvima. Naredne (treće godine) opet će biti odabrana najbolja društva, a njihove matice označene sa A2, B2 i C2. Prema planu u trećoj godini biće odgajeni novi trutovi po sličnom principu kao i prethodne dve godine, a takođe će se pristupiti i izvođenju po 20 novih matica u svakoj odabranoj zajednici. Matice od majke matice A2 biće oplođene trutovima od majke matice B2, matice od majke matice B2 biće oplođene trutovima poreklom od majke matice C2, dok će matice od majke matice C2 biti sparene sa trutovima od majke matice A2. Treba naglasiti da svo vreme treba pratiti rojidbeni nagon, naročito tokom polenske paše.

PROCENA PRODUKCIONO-REPRODUKCIONIH SPOSOBNOSTI SELEKCIONISANOG MATERIJALA Produktivne sposobnosti pčelinjih zajednica treba pratiti ocenjivanjem marljivosti pčela u skladu sa preporukom Mace-a 1976 godine. Marljivost se ocenjuje procenom: prinosa meda, površine legla, jačine društva (broja ulica pčela), mirnoće pčela i ponašanja pčela na saću. Na osnovu ukupne marljivosti pčela ocenjuje se kvalitet matica i trutova. Pod prinosom meda se podrazumeva ukupan

12


centrifugiran med, kao i med koji se ostavlja za zimu. Najčešće se količina meda izračunava preko površine medne kape, gde se jedan kvadaratni decimetar saća sa obe strane računa kao 0,25 kg, a sat sa nepoklopljenim medom kao 0,15 kg. Ukupan prinos društva pored prinosa meda podrazumeva i prinos drugih pčelinjih proizvoda, koji se preko pomoćnog faktoraponderisne vrednosti preračunava u med. Na primer 10 dm2 izgrađenog saća množi se sa 0.2 kg, 10 dm2 pokrivenog legla 0.1 kg meda, 10 dm2 građevnjaka sa 0.4 kg meda, jedan kilogram pčela sa 2.5 kg meda itd. Reproduktivne osobine pčelinjih zajednica procenjuje se na osnovu: plodnosti matica, starosne strukture pčelinjih društava, njihove jačine i sklonosti ka rojenju. Plodnost matica se utvrđuje merenjem brzine i stepena zaleganja dva nova rama sa satnim osnovama umetnuta u praćeno društvo u skladu sa procedurama Ross-a (1992) i Vanderblon-a (1993). Plodnost matice se prati i preko prosečne dnevne nosivosti matice. Prosečna dnevna nosivost matice se utvrđuje sa tri prebrojavanja po proceduri Koptev-a i Harčenk-a (1989). Procena starosne strukture pčelinje zajednice obavlja se po Bornus-u (1969), dok se procena jačine pčelinje zajednice obavlja na standardan način, metodom procene posednute površine rama (po Graham-u i sar 1993). Jačina društva procenjuje se je rano ujutru ili kasno uveče, kada su pčele zbijene u košnici, uz poštovanje sledećih preporuka: •

jaka jednomatična društva treba da pokrivaju u proseku 10-12 ramova sa leglom u LR, odnosno 9-10 ramova sa leglom u DB košnici;

srednje jaka jednomatična dručtva treba da pokrivaju u proseku 7-9 ramova sa leglom u LR, odnosno 6-7 ramova sa leglom u DB košnici;

slaba jednomatična društva pokrivaju u proseku 4-5 ramova sa leglom. Površina legla kao parametar se ocenjuje u proleće 5 do 6 nedelja pre glavne paše,

snimanjem površine otvorenog i zatvorenog legla zajedno. Iz plodišta se pažljivo vade ramovi radi utvrđivanja površine legla sa obe strane saća posebno, a u cilju izračunavanja površine legla za svaku košnicu. Mirnoća pčela. Mirnoća i ponašanje pčela na saću su izuzetno važni parametri u selekciji pčela. Pri svakom pregledu ocenjuje se mirnoća pčela od 4 do 1. Ocena:

4 -vrlo mirne pčele, 3 – mirne, 2 - uznemirene (sa legla prelaze u med), 1 - razdražljive (napuštaju sat ili se sakupljaju u gomilice). 13


U selekciji se zadržavaju samo one matice koje se ocene ocenom 4. Sklonost ka rojenju je genetički predisponirana osobina, koja je kod kranjske rase medonosne pčele nešto više izražena u odnosu na druge rase, a prostom opservacijom i pregledom društva može se ustanoviti da li se zajednica priprema za rojenje ili ne. Sklonost ka rojenju ocenjuje se ocenom od 1 do 4. Ocena:

4.

- vrlo dobre pčele (kod kojih se nagon nije pojavio),

3.

- dobre pčele (roidbeni nagon se može sprečiti prevašavanjem okvira sa leglom i dodavanjem satnih osnova,

2.

- nepoželjne pčele (gde se rojidbeni nagon može sprečiti tek dodavanjem više okvira sa satnim osnovama ili celih nastavaka),

1.

- nepoželjne pčele (gde se uprkos sprovedenim merama za sprečavanje rojenja društvo ipak izrojilo).

Brzina prolećnog razvoja je izuzetno važan parametar u uzgoju i selekciji matica. Ovaj parametar se dobija snimanjem pojedinačnih okvira sa otvorenim i zatvorenim leglom, pa se zatim izračunava površina legla za svaku košnicu posebno.

Literatura: 1. Arathi HS, Spivak M. (2001) Influence of colony genotypic composition on the performance of hygienic behavior in the honey bee, Apis mellifera L. Anim Behav 62, 1, 57-66. 2. Buchler R, Drescher W, Tornier I (1992) Grooming behavior of Apis cerana, Apis mellifera and Apis dorsata and its effects on the parasitic mites Varroa jacobsoni and Tropilaelaps clareae. Experimental and Applied Acarology, 16, 313-319. 3. Buchler R (1994) Varroa tolerance in honey bees - occurrence, characters and breeding. Bee World, 75, 54-70. 4. Calderone NW (1998) Proximate mechanisms of age polyethism in the honey bee Apis mellifera L. Apidologie, 29, 127–158. 5. Correa Marqes, Maria Helena, Issa Cavicchio Marcia Regina, De Jong D (2000) Classification and Quantification of Demaged Varroa jacobsoni Found in the Debris of Honey Bee Colonies as Criteria for Selection? Am Bee J, 140, 10, 820-824.

14


6. Ćirković D (2002) Reproduktivno-produktivna i higijensko-negovateljska karakterizacija sjeničko-pešterskog ekotipa medonosne pčele. Magistarska teza. Fakultet veterinarske medicine, Univerziteta u Beogradu, str. 1-143. 7. Graham MJ (1993) The Hive and the Honey Bee, revised edition, Dadant & Sons, Hamilton Illinois. 8. Harbo JR (1995) Observations on hygienic behavior and resistance to chalkbrood. Am Bee J 135, 2, 828. 9. Hoffman S (1993) The occurrence of damaged mites in cage test and under field conditions in hybrids of different Carniolan lines. Apidologie, 24, 493-495. 10. Kefuss J, Taber S, Vanpoucke J, Rey F (1996) A practical method to test for disease resistance in honey bees. Am Bee J, 136, 1, 31-32, 11. Koptev VS, Harčenko GI (1989) Tehnologija razvedenija i soderženija silnih pčelinjih semej. Moskva, Rosagropromizdat. 12. Kulinčević JM, Rinderer TE (1988) Breeding honey-bees for resistance to Varoa jacobsoni; analysis of mite population dynamics, pp. 434-443. In “Africanized Honey Bees and Bee Mites” Needham GL, Page, RE Jr, Delfinado-Baker M and Bowman CE, eds). John Wiley & Sons, New York. 13. Mace H (1976) Practical Bee-keeping. Concord Books, London. 14. Milne CPJ (1985) Estimates of the heritabilities and genetic correlation between two components of honey bee (Hymenoptera: Apidae) hygienic behaviour: uncapping and removing. Annals of the Entomological Society of America, 78, 6, 841-844. 15. Oldroyd BP (1996) Evaluation of Australian commercial honey bees for hygienic behaviour, a critical character for tolerance to chalkbrood. Australian J Exp Agric, 36, 625-629. 16. Pejović D (2001) Ispitivanje higijenskog i negovateljskog ponašanja pčela podvrste Apis mellifera carnica u funkciji njihove otpornosti prema bolestima na područjima Mačve i Rudnika. Magistarska teza, Fakultet veterinarske medicine Beograd str 1-186. 17. Pejovic D, Vucicevic Marijana, Stanimirovic Z (2001) Grooming behaviour in varrosis resistance in two honeybee ecogeographic varieties (Apis mellifera carnica) from Serbia. XXXVII International Apiculture Congress (APIMONDIA 2001), pp 47. Durban, South Africa. 18. Robinson GE, Page RE, Huang Z-Y (1994) Temporal polyethism in social insects is a developmental process. Animal Behaviour, 48, 467–469. 19. Ross KM (1992) Strong selection of a Gene that Influences Reproductive Competition in a Social Insects. Nature, 355, 347-349. 20. Shipman C (1996) Investigating bee behavior from the standpoint of fundamental physical principles. Am Bee J, 136, 5, 339-340. 21. Spivak M, Gilliam M (1993) Facultative expression of hygienic behaviour of honey bees in relation to disease resistance. J Apic Res 32, 147-157. 22. Spivak M (1996) Honey bee hygienic behavior and defense against Varroa jacobsoni. Apidologie 27, 245-260. 23. Spivak M, Reuter GS (1998) Honey bee hygienic behavior. Am Bee J 138, 4, 283-286. 24. Spivak M, Gillam M (1998) Hygienic behaviour of honey bees and its application for control of brood diseases and varroa. Part 1. Bee World 79, 3, 124-134. 25. Spivak M, Gillam M (1998) Hygienic behaviour of honey bees and its application for control of brood diseases and varroa. Part 2. Bee World 79, 4, 169-186.

15


26. Spivak M, Reuter GS (1998) Performance of hygienic honey bee colonies in a commercial apiary. Apidologie 29, 285-96. 27. Spivak M, Downey D (1998) Field assays for hygienic behavior in honey bees (Hymenoptera: Apidae). J Econ Entomol 91, 64-70. 28. Spivak M, Reuter GS (2001) Resistance to American foulbrood disease by honey bee colonies Apis mellifera bred for hygienic behavior. Apidologie 32, 6, 555-565. 29. Spivak M, Reuter GS (2001) Varroa destructor nfestation in untreated honey bee (Hymenoptera: Apidae) colonies selected for hygienic behavior. J Econ Entomol 94, 2, 326-331. 30. Spivak M, Masterman R, Ross R, Mesce K (2003) Hygienic behavior in the honey bee (Apis mellifera L.) and the modulatory role of octopamine. J Neurobiol 55, 341-354. 31. Stanimirović Z, Soldatović B, Pejović D (1997a) Genetičke osnove ponašanja medonosne pčele (Apis mellifica, Linne 1758). Veterinarski glasnik, 51, 9–10, 473–480. 32. Stanimirović Z, Marković Biljana, Stevanović Jevrosima, Pejović D (1997b) Selekcija medonosne pčele (Apis mellifera Linne, 1758) Veterinarski glasnik 51, 11-12, 577-588. 33. Stanimirović Z, Vučinić Marijana, Vučićević Marijana (1999a) Genetičke predispozicije higijenskog ponašanja, sakupljanja nektara i polena medonosne pčele (Apis mellifera, L. 1758). Zbornik kratkih sadržaja I Simpozijuma iz oblasti veterinarske nauke i prakse, Zlatibor, str. 77. 34. Stanimirović Z, Popesković D, Pejović D (1999b) Biodiversity of the honeybee Apis mellifera, Linne (1758), from the Yugoslav regions I – the biometric variability of the Banate and Sjenicko –Peshtersky ecotypes chromosomes. Acta Vet 49, 2-3, 199-205. 35. Stanimirović Z, Vučinić Marijana, Stevanović Jevrosima (1999c) Biodiversity of the honeybee Apis mellifera, Linne (1758), from the Yugoslav regions II –ultrastructural cromosomal differences betwen Banate and the Sjenichko–peshtersky honeybee ecotypes. Acta Vet 49, 2-3, 207-214. 36. Stanimirović Z, Soldatović B, Vučinić Marijana (2000) Medonosna pčela-Biologija pčele. Fakultet veterinarske medicine i Medicinska knjiga-Medicinske komunikacije. Beograd. pp 1-375. 37. Stanimirovic Z, Stevanovic Jevrosima, Pejovic D, Mirilovic M (2001a) Hygienic and grooming behaviour in disease resistance of two honeybee ecogeographic varieties (Apis mellifera carnica) from Serbia. Mellifera 1, 2, 56-61. 38. Stanimirovic Z, Pejovic D, Stevanovic Jevrosima (2001b), Hygienic behavior in disease resisteance of two honeybee ecogeographic varieties (Apis mellifera carnica) from Serbia. Book of abstracts. XXXVII International Apiculture Congress (APIMONDIA 2001), Oct 28-Nov 1, pp 17. Durban, South Africa. 39. Stanimirović Z, Pejović D, Stevanović Jevrosima, Vučinić Marijana, Mirilović M (2002) Investigations of hygienic behaviour and disease resistance in organic beekeeping of two honeybee ecogeographic varieties from Serbia. Acta Vet 52, 2-3, 169-180. 40. Stanimirović Z, Todorović Dajana, Stevanović Jevrosima, Mladenović M, Janković Ljiljana, Đorđević M. (2003a) Influence of cymiazole hydrochloride on mitotic and proliferative activities of cultured human lymphocytes. Acta Vet 53, 1, 47-55. 41. Stanimirović Z, Fišter Svetlana and Stevanović Jevrosima (2003b) Analysis of sister chromatid exchanges in cultured human lymphocytes treated with cymiazole hydrochloride. Acta Vet 53, 5-6, 419-425. 42. Stanimirovic Z, Stevanovic Jevrosima, Cirkovic D, Stanimirovic Marijana (2003c) Investigations of hygienic and grooming behaviours of Syenichko-Peshterski honey bee ecotype. In: J. Poklukar, P. Kozmus (Eds.), Proceedings of the XXXVIII International Apicultural Congress (APIMONDIA 2003), Aug 24-29, pp 548-549. Ljubljana, Slovenia

16


43. Stevanović Jevrosima, Stanimirović Z, Todorović Dajana (2002) Molekularno genetički aspekti selekcije pčela u funkciji rezistencije na varou. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova IV Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2002, Jun 10-14, pp 116-117, Budva, YU. 44. Szabo TI, Walker CRT, Mueller AE (1996) Grooming behavior as a Varroa resistance characteristic in honey bee colonies. Am Bee J, 136, 7, 515-517. 45. Taber S. III (1982) Determining resistance to brood diseases. Am Bee J, 122, 422-425. 46. Vanderblon J (1993) Individual diferentiation in behevior of Honeybee. Workers (Apis mellifera) Insects sociaux 40, 345-361. 47. Vučinić Marijana, Radenković Brana, Stanimirović Z, (2000) Higijensko ponašanje pčela kao oblik rezistencije na Varoa jacobsoni. In: D. Trailovic, M. Lazarevic (Eds.), Zbornik radova II Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2000. Jun 12-16, pp 221-226. Budva, YU. 48. Wilkes K, Oldroyd B (2002) Breeding hygienic disease resistant bees. Rural Industries Research and development Corporation. Project No. US-39A. Australia.

17


DULITLOV METOD PRESAĐIVANJA LARVICA U PROCESU SELEKCIJE I UZGOJA MATICA POVEĆANE OTPORNOSTI NA BOLESTI PČELINJEG LEGLA I ODRASLIH PČELA DOOLITTLE OR GRAFTING METHOD OF QUEEN REARING IN SELECTION AND BREEDING OF HONEY BEES IN ORDER TO INCREASE RESISTANCE TO BROOD AND ADULT DISEASES Zoran Stanimirović*, Dragan Ćirković**, Jevrosima Stevanović*, *Fakultet veterinarske medicine, Beograd, **Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede Republike Srbije, Okrug Novi Pazar Proizvodnja matica sa presađivanjem larvi. Postoji više metoda koje se baziraju na presađivanju larvi kao osnovnom principu u proizvodnji matica. Međutim, u ovom radu, u kraćim crtama biće opisan Dulitlov metod. Dulitlov metod. Pre početka proizvodnje matica primenom Dulitlovog metoda treba obaviti sve pripreme, koje podrazumevaju: - pripremu veštačkih matičnih osnova, - pripremu larvi za presađivanje, - pripremu specijalno podešenog okvira sa pokretnim lajsnicama, - pripremu igala za presađivanje larvi i obezbeđivanje dovoljne količine rezervnog mleča, - pripremu društva za prihvatanje larvi i dogradnju matičnjaka, - obezbeđivanje dovoljnog broja oplodnjaka u kojima će se obavljati sparivanja matica. Veštačke matične osnove konstruisao je američki pčelar Dulitle, 1881. godine. Ovim njegovim pronalaskom otpočela je višestruka intenzivna proizvodnja matica širom sveta. Veštačke matične osnove se izrađuju od čistog pčelinjeg voska, pojedinačno ili u većem broju. Pre izrade osnova pravi se kalup od kruškovog ili jabukovog drveta, dužine oko 10 cm. Kalup na vrhu ima dužinu 1 cm, prečnik 8-9 mm i treba da je dobro zaobljen i uglačan. Za izradu većeg broja osnova pravi se 10-12 kalupa iste veličine, koji se pričvršćuju na jednoj letvici. Razmak između kalupa treba da bude oko 2-3 cm radi lakše manipulacije pri skidanja osnova. Najbolje matične osnove dobijaju se od voskovih poklopaca ćelija saća, koji se skidaju za vreme vrcanja meda, mada se u ovu svrhu može koristiti i drugi pčelinji vosak. Pripremljeni vosak se otapa u pogodnom sudu (vodenom kupatilu), a za to vreme pripreme se dva kalupa i stave u posudu sa hladnom vodom. Kada se vosak u prvoj posudi rastopi (ne sme biti vreo), iz posude sa hladnom vodom izvadi se jedan kalup, sa njega se stresa voda, pa

18


se vrh zamoči oko 7 mm u topao vosak. Postupak se ponavlja još dva puta, s tim da se u drugom potapanju vrh kalupa zamoči nešto pliće, a u trećem potapa samo vrh, da bi se dobio zid osnove koji je pri dnu deblji. Kalup sa prilepljenim voskom na vrhu treba odmah zamočiti u hladnu vodu, pa pažljivim uvrtanjem na jednu i drugu stranu smaknuti sa njega voskovu osnovu. Kalup sa koga je skinuta matična osnova stavlja se u hladnu vodu, a zatim se uzima drugi sa kojim se ponavlja isti postupak. Nakon izrade dovoljnog broja osnova pristupa se njihovom učvršćivanju za letvice okvira (slika 1).

Slika 1. Voštane matične osnove pričvršćene za letvice okvira

U poslednje vreme pčelari u Americi koriste voskove matične osnove od plastične mase za proizvodnju mleča i matica (slika 2). Plastične osnove u proizvodnji mleča pokazale su se vrlo dobro, jer pčele presađene larve odmah prihvataju, a istovremeno omogućavaju brži i lakši rad. Međutim, osnove od plastične mase za proizvodnju matica još nisu dovoljno proverene jer proizvedene matice u nekim slučajevima zaostaju u svojim produktivnim svojstvima. Plastične osnove treba prethodno dati bilo kojem društvu na pčelinjaku da poprime miris pčela, odnosno treba ih nalepiti na lajsnice i ostaviti pčelinjoj zajednici najmanje 48 časova. Ako se tako ne postupi, pčele odmah izbacuju presađene larve iz osnova i voskom sužavaju otvor osnove, što je znak da larve u osnovi nisu primljene. Specijalno podešen okvir mora biti po meri košnice kojom se pčelari, s tim da su satonoša i ostale lajsnice uže od 15 do 17 mm. Za svaki okvir treba napraviti po tri pokretne lajsnice iste dužine i širine kao što je i sâm okvir. Dve lajsnice koriste se pri proizvodnji matica, a treća pri proizvodnji mleča. Na bočnim lajsnicama okvira izbušeni su na tri mesta okrugli otvori prečnika oko 1 cm, u koje se uvlače krajevi lajsnica. Razmak između otvora, odnosno lajsnica, iznosi: od satonoše do prve lajsnice 5 cm, od prve do druge lajsnice 7 cm i od druge do treće lajsnice takođe 7 cm. Lajsnice na koje se lepe matične osnove treba da budu tako podešene da se lako i brzo mogu stavljati u okvir i vaditi iz njega. Da bi se to postiglo, krajeve lajsnica treba na jednoj strani zaobliti u dužini od 1 cm, a na drugoj u dužini od 2 cm. 19


Pričvršćivanje veštačkih matičnih osnova od plastične mase ili voska obavlja se tako što se na svaku lajsnicu po celoj dužini prethodno nalepi pantljika od osnove saća. Potom se osnove od plastične mase jednostavno utisnu na razmaku od oko 2 cm, a voštane osnove pričvrste pomoću kalupa u kome su i izrađene.

Slika 2. Plastične matične osnove na ramu Za vađenje i prenošenje larvi u osnovice postoje specijalne igle. U svetu a i kod nas poznate su Rotove pčelarske igle. Međutim, u nedostatku ovih igala mogu poslužiti i obične štrikaće igle ili peruške od kokošijeg krila i repa. Igle koje pčelari sami izrađuju treba da su na vrhu spljoštene, zaobljene, uglačane i savijene pod uglom od 30°C. Savijeni kraj premazuje se nekom jakom bojom (crvenim lakom), radi lakše orijentacije pri radu. Drugi kraj igle mora biti zašiljen da bi se lakše mogle izbacivati larve iz ćelija, ako za to postoji potreba. Larve koje se presađuju u veštačke osnovice treba obezbediti dovoljnom količinom mleča. Ako mleča nema u rezervi ili ako u košnicama nema otvorenih matičnjaka, iz kojih bi se mleč mogao uzeti, onda se prvo presađivanje larvi mora obaviti bez dodatka mleča (presađivanje na suvo), ili je pri presađivanju larvi neophodno zahvatati i sav mleč iz prvobitne ćelije. U procesu proizvodnje matica vrlo bitan momenat je sâm izbor larvi za presađivanje. Neophodno je da larve za presađivanje budu iste starosti i da potiču iz najboljih zajednica na pčelinjaku. Larve ne smeju biti starije od 12 do 18, maksimalno 24 časa, a ako pčelar nije dovoljno izvežban da odredi starost larvi, neophodno je da napravi izolator za maticu. Izolator se pravi od matične rešetke u obliku rama u koji se stavlja najčešće jedan okvir sa saćem, mada postoje i izolatori za tri okvira (jedan za med, drugi za maticu sa saćem i treći sa 20


mladim leglom). U svom gornjem kraju, na bočnoj letvici, izolator mora da poseduje jedan otvor prečnika oko 1 cm, kroz koju se ubacuje matica. U izolator se stavlja jedan okvir s mlađim saćem, a kroz otvor na izolatoru ubacuje se matica. Izolator sa ubačenom maticom se stavlja u sredinu zajednice, odakle je uzeta matica. Pčele će prolaskom kroz matičnu rešetku odmah prihvatiti svoju maticu i ubrzo joj pripremiti ćelije za polaganje jaja. Nakon 48 do 52 sata izolator se vadi, a matica sa kavezom vraća u društvo, dok se pčele radilice jednostavno stresu sa okvira sa zaleženim jajima. Presađivanje larvi najbolje će uspeti ako se obavlja u ranim jutarnjim časovima i po toplom vremenu, jer tada nisu potrebne neke naročite mere predostrožnosti u pogledu vlage i toplote. Okvir sa larvama za presađivanje se postavlja na specijalan stalak koji omogućuje da satonoša okvira bude malo podignuta prema pčelaru, kako bi se lakše uočavala starost larvi (slika 3). Neposredno pred ubacivanje larvi u svaku veštačku osnovu treba staviti po jednu kap mleča razblaženog destilovanom vodom. Mleč se razblažuje tako što se u matičnjak napunjen mlečom stavi nekoliko kapi vode i dobro izmeša. Ako se razblaživanje mleča obavlja u nekoj manjoj staklenoj posudi (bočice od streptomicina ili penicilina), onda na 2/3 mleča potrebno je sipati jednu trećinu vode, čime se postiže približno ista gustina mleča kao što je mleč pod larvom u saću.

Slika 3. Postupak presađivanja larvi

Tokom presađivanja, odnosno spuštanja larvi, prisloni se igla na dno i lagano povuče u stranu, tako da larva ostane na mleču koji se nalazi na dnu osnove. Ako neka larva pri vađenju i spuštanju bude povređena ili prvim potezom ne bude izvučena iz ćelije, ne treba je presađivati, već odmah preći na drugu. Pošto se na jednoj lajsnici rama za presađivanje nalazi 10-12 veštačkih osnova, onda ih nakon popunjavanja privremeno treba pokriti vlažnim i toplim unapred pripremljenim platnom i pristupiti presađivanju na osnovice druge lajsne. 21


Nakon završetka popunjavanja veštačkih matičnih osnova druge lajsnice, obe se stavljaju u specijalni okvir, prekriju vlažnim i toplim platnom i brzo transportuju do odgajivačkog (receptornog) društva - startera. U starteru okvir sa presađenim larvama se stavlja u središte košnice, tj. u prostor napravljen razmicanjem okvira s leglom. Odmah po završetku rada na prvom

okviru treba pristupiti presađivanju larvi na drugom okviru. Drugi okvir sa

presađenim larvama stavlja se u pčelinje društvo do prvog, takođe zaleženog rama, s tim da se između njih postavi jedan okvir sa cvetnim prahom. Odmah nakon svega opisanog mlade pčele obezmatičenog društva pristupaju negovanju i ishrani presađenih larvi. Pošto pčele pri prvom presađivanju ne prihvataju sve larve, potrebno je već sutradan obaviti koncentraciju prihvaćenih larvi, a neprihvaćene ukloniti. Radi dobijanja kvalitetnih matica neki pčelari primenjuju dvostruko presađivanje larvi, koje se sastoji u tome što se po isteku 12 časova već prihvaćene larve povade iz započetih matičnjaka i na njihova mesta presade nove. Ako postoji potreba za daljom izgradnjom matičnjaka, neophodno je na mesto izvađenih okvira sa izgrađenim matičnjacima staviti dva nova sa tek presađenim larvama. Osim priprema i odabiranja larvi za presađivanje, vrlo je bitno obaviti pravilne i blagovremene pripreme društva koje će presađene larve prihvatiti i započeti matičnjake. Ovo društvo mora da bude jako, dobro prihranjeno, obezmatičeno, sa oduzetim otvorenim i dodatim zatvorenim leglom. Matica se privremeno može dati nekom društvu na čuvanje, a leglo treba razdeliti po pčelinjaku. Započeti matičnjaci, odnosno prihvaćene larve mogu se držati u obezmatičenom društvu sve vreme larvenog i lutkinog perioda razvoja, ali se mogu i neposredno posle 24 časa provedena u društvu bez matice prebaciti u društvo sa maticom (bilder) i to u posebni nastavak odvojen matičnom rešetkom, gde će se obaviti dalje dozrevanje larvi, lutki i odraslog insekta, odnosno mlade matice. Društvo s maticom priprema se istog dana kada se presađene larve stave u obezmatičeno društvo. Priprema podrazumeva uklanjanje otvorenog i dodavanje poklopljenog legla u plodištu, nakon čega se preko plodišta sa maticom stavlja matična rešetka. Preko matične rešetke postavlja se jedan prazan nastavak ili dva polunastavka u koje se do bočnog zida ubaci jedan okvir sa izrađenim praznim saćem, a do njega i drugi okvir sa cvetnim prahom i medom. Uz navedena dva okvira ubacuju se još dva sa otvorenim leglom i pčelama izvađenim iz plodišta. Posle smeštaja okvira sa leglom dodaju se još jedan okvir sa cvetnim prahom, dva okvira sa otvorenim leglom i pčelama koje su uzete iz jačih osnovnih društava, i jedan ili dva okvira sa praznim saćem ili sa malo meda i cvetnog praha. Ukoliko još postoji prazan prostor u košnici, potrebno ga je pregraditi pregradnom daskom ili staviti još jedan 22


okvir sa praznim saćem. Kada se nastavak ispuni, odozgo se stavlja Milerova hranilica sa 1-2 litra medno-šećernog sirupa i sve se poklopi daskom i krovom. Drugog dana u jutarnjim časovima, u gornjem nastavku neophodno je razmaknuti okvire sa otvorenim leglom, pa iz društva koje je započelo matičnjake izvaditi oba okvira i staviti ih u prostor između okvira sa leglom, tako da društvo odmah dobije najčešće od 25 do 30 započetih matičnjaka na dalje odgajivanje i sazrevanje. Matičnjaci će u odgajivačkom društvu sazreti za 8-9 dana, jer su u starteru proveli već oko 24 časa. Zato pčelar mora strogo voditi računa o vremenu oduzimanja matičnjaka, jer ukoliko propusti određeno vreme, prva matica koja se izleže poubijaće ostale, a ceo posao oko izvođenja matica biće uzaludan. Društvo koje dovršava matičnjake možemo da koristimo više puta u iste svrhe, ali se mora obaviti preraspodela otvorenog i zatvorenog legla kako u nastavku gde se obavlja sazrevanje matičnjaka, tako i u ostalim nastavcima date košnice. Naime, u plodištu će biti više otvorenog legla, dok će u gornjem nastavku biti samo zatvoreno leglo. Međutim, može se ponekad dogoditi da društvo oslabi, pa čak i da mu nestane matica ili, obratno, da toliko ojača da mu preti opasnost od rojenja. Zbog toga oslabljeno društvo treba napustiti, a društvu kome preti opasnost da se izroji oduzeti nekoliko okvira sa leglom i pčelama, ili mu leglo zameniti leglom neke druge košnice. Ova manipulacija je najčešće dovoljna da bi se sprečilo rojenje pčela, a ako se u tome ipak ne uspe, društvo treba iskoristiti za proizvodnju mleča. Zreli matičnjaci se vade iz društava u kojima je obavljano njihovo dozrevanje i smeštaju se pomoću žičanih čahura - štitova - u oplodnjake (slika 4) ili u osnovna društva u kojima se zamenjuju stare ili nepoželjne matice. U oplodnjacima ili osnovnim društvima obaviće se izvođenje mladih matica, sparivanje i provera njihovih vrednosti za dalju proizvodnju. U pčelarskoj praksi koriste se dva tipa oplodnjaka: - veći oplodnjak, koji se pravi od savremenih košnica ispregrađenih pokretnim pregradnim daskama na više odeljenja u koja staju samo 2 okvira saća, i - mali oplodnjak, koji prima 4 okvira čija veličina zavisi od veličine plodišnog okvira košnice kojom se pčelari. Veće oplodnjake više koriste pčelari sa manjim brojem košnica, a male oplodnjake pčelari sa većim brojem košnica. Sa većim oplodnjacima pčelar manjeg iskustva može lako da radi, jer ovi oplodnjaci ne zahtevaju neku posebnu preciznost u radu.

23


Slika 4. Pčelinjak sa oplodnjacima Svaki oplodnjak mora da ima jedan okvir sa poklopljenim leglom gusto prekriven pčelama, jedan okvir sa medom i obezbeđenu vodu u neposrednoj blizini. Pošto se iz novoformiranih oplodnjaka jedan deo starih pčela vraća u svoje košnice, neophodno je predveče, kada su pčele smirene, posle naseljavanja pojačati oplodnjake mladim pčelama iz osnovnih društava, vodeći računa o tome da prilikom preseljavanja pčela radilica slučajno ne bude zahvaćena i matica. U jutarnjim časovima narednog dana, svakom formiranom oplodnjaku pomoću žičane čahure -

štita - treba dodati po 2 zrela matičnjaka. Nakon

dodavanja matičnjaka neophodno je obaviti suženje leta oplodnjaka na 2 ili 3 cm, u zavisnosti od jačine nukleusa. Predveče oplodnjake treba prihraniti sa oko 100-200 ml medno-šećernog sirupa, a prihranjivanje produžiti svake treće većeri, sve dok se ne oduzmu mlade matice. Naseljavanje velikih oplodnjaka obavlja se jačim osnovnim ili društvima sa aktiviranim nagonom za rojenjem. Ako se oplodnjaci formiraju od društava sa intenziviranim nagonom za rojenjem, neophodno je na okvirima sa leglom ostaviti samo po dva matičnjaka za svako odeljenje, a ostale matičnjake iskoristiti za formiranje novih oplodnjaka. Međutim, ukoliko nema rojevskih, neophodno je unapred pripremiti zrele matičnjake. Nije retka pojava da u nekom oplodnjaku nestane mlada matica, što vodi eliminaciji takvog oplodnjaka ili njegovom ponovnom naseljavanju novim okvirima sa leglom i pčelama, uz dodatak po 2 matičnjaka. Naseljavanje malih oplodnjaka podrazumeva blagovremenu pripremu saća u okvirima uz obezbeđenje pčela. Izgradnju saća u okvirima obavljaju osnovna društva za vreme neke jače pčelinje paše. Da bi osnovna društva izgradila saće, potrebno je u prazan plodišni nastavak (slika 108) ubaciti 6 manjih okvira (ramića) sa prethodno ugrađenim 24


osnovama saća. Zatim jačem društvu u sredinu između okvira sa leglom dodati po jedan pripremljen okvir sa ramićima. Pri dobroj paši jaka društva odmah pristupaju intenzivnoj izgradnji saća u ramićima, a zatim ih većinom ispunjavaju medom. Ukoliko paša naglo prestane, pčele u oplodnjacima treba odmah prihraniti i sa prihranjivanjem nastaviti sve dok ne izgrade saće i ne obezbede dovoljnu količinu hrane. Za normalan život i rad oplodnjaka dovoljno je ako se sa dva okvira otvorenog legla iz osnovnih jačih društava stresu pčele, što otprilike iznosi oko 250 g pčela po oplodnjaku. Za naseljavanje oplodnjaka najbolje je uzeti pčele sa udaljenih pčelinjaka ili naseljene oplodnjake preseliti na mesta 7 i više kilometara udaljena od pčelinjaka, kako se stare pčele ne bi vraćale u svoje košnice. Ukoliko za to nema mogućnosti, neophodno je pčele izvesno vreme držati u mračnom prostoru. Pčele koje se uzimaju sa udaljenih pčelinjaka moraju se dopremiti na odgajivališta matica dan ranije, pre nego što se zreli matičnjaci smeste u oplodnjake. Dopremljene pčele treba odmah smestiti u zamračenu prostoriju i ostaviti 24 časa da se odmore od puta, uz istovremenu prihranu. Nakon svih izvedenih priprema, tj. obezbeđivanja saća hranom u ramićima, pčela za punjenje oplodnjaka i zrelih matičnjaka, pristupamo naseljavanju oplodnjaka. Najpre se u mračnu prostoriju unesu oplodnjaci, zatim sanduci sa pčelama, okviri i ramići sa hranom, a za to vreme matičnjaci moraju biti pokriveni i dobro utopljeni. Iz sredine oplodnjaka izvade se dva ramića pa se u svaki utisne po jedan matičnjak smešten u žičanoj čahuri. Nakon postavljanja matičnjaka, ramiće je neophodno pažljivo vratiti u oplodnjak, odmah ga napuniti pčelama (lopaticom zahvatiti oko 250 g pčela i pomoću levka ubaciti ih u oplodnjak) i poklopiti hranilicom ili poklopnom daskom da pčele ne bi izlazile napolje. Kada se završi sa naseljavanjem oplodnjaka, neophodno je obezbediti mir pčelama do večeri, kada se iznose iz zamračene prostorije i preraspoređuju po odgajivalištu u kome će se obaviti izvođenje, oplodnja i provera nosivosti mladih matica. Naseljeni oplodnjaci mogu se držati na istom pčelinjaku sa osnovnim društvima, ali je neophodno rasporediti ih tako da budu udaljeni najmanje 150 metara od osnovnih društava, jer u bespašnom periodu lako postaju plen jačih društava. Međusobna udaljenost oplodnjaka iznosi pola metra, letima su okrenuti na različite strane, dok je rastojanje između redova najmanje dva metra. Oplodnjake je potrebno podići na visinu do 1 metar od zemlje i malo ih nagnuti napred, što malim društvima olakšava čišćenje. Nakon razmeštaja oplodnjaka treba ukloniti papir sa leta, kojim su privremeno bila zatvorena, da bi pčele u jutarnjim časovima normalno radile, a bez obzira na to što su pčele bile dobro hranjene za vreme naseljavanja,

25


prihranu treba nastaviti svake druge ili treće večeri, i to samo po prestanku izleta pčela na pčelinjaku. Pri normalnim okolnostima mlade matice će za 7-10 dana otpočeti da nose jaja, tako da u međuvremenu treba obaviti detaljan pregled oplodnjaka. Pregled se izvodi izjutra ili kasno predveče kada prestane izlet pčela na pčelinjaku. Ako u nekom oplodnjaku ne postoji matica, što nije retka pojava, neophodno ga je podmladiti mladim pčelama, a narednog dana dodati jedan (ređe dva) zreli matičnjak. Ukoliko nemamo matičnjak, oplodnjak treba rasformirati, jer će ubrzo postati plen pčela tuđica ili će ga napasti moljci i druge štetočine. Najkritičniji period u održavanju oplodnjaka je ceo jul i avgust, i ako oplodnjaci do tada nisu dovoljno snabdeveni pčelama i hranom, mala društva će bežati iz njih, a ako se još pojave i namnože moljci, pčele ostavljaju ne samo leglo već i med. Nekad se dogodi rojenje u oplodnjaku, što je veliki gubitak, ne samo zbog matica i pčela nego i zbog legla, jer sa rojem odu skoro sve pčele, tako da nezaštićeno saće ubrzo napadnu i unište moljci. Međutim, da bi se to sprečilo, potrebno je iz oplodnjaka izvaditi jedan ramić sa leglom i pčelama, a na njegovo mesto dodati prazan ramić u kome je saće izgrađeno. Međutim, ako se to na vreme ne uradi, oplodnjak će se izrojiti, pa je zato bolje blagovremeno oduzeti maticu, a sutradan društvu dodati zreo matičnjak. Oplodnjaci su korisni samo ako se neprekidno iskorišćavaju. Broj pčela u njima postepeno se smanjuje, pa maticu treba držati samo toliko koliko je neophodno da bi se proverila njihova nosivost. Po oduzimanju matica iz oplodnjaka mala društva uveče treba dobro prihraniti i podmladiti mladim pčelama, a sutradan dodati po dva zrela matičnjaka. Velike oplodnjake sa okvirima normalne veličine košnica kojima se pčelari treba na kraju proizvodne sezone, vađenjem pregradnih dasaka i prethodnim oduzimanjem matica, pretvoriti u normalna društva. Posle oduzimanja poslednje partije matica iz malih oplodnjaka neophodno je pokupiti sve ramiće, smestiti ih u plodišne okvire i ostaviti na dalje čuvanje osnovnim društvima do naredne sezone.

26


Literatura: 1. Stanimirović Z, Soldatović B, Vučinić Marijana (2000) Medonosna pčela-Biologija pčele. Fakultet veterinarske medicine i Medicinska knjiga-Medicinske komunikacije. Beograd. pp 1-375. 2. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Mladenović M (2001) Selekcija i otpornost pčela na bolesti. Zbornik plenarnih radova. I Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Dec 22, pp 8-18. Beograd, YU. 3. Stanimirović Z, Dobrić Đ. (2002) Varooza: etiologija, biološke i hemijske mere suzbijanja. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova IV Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2002, June 10-14, pp 105-112, Budva, YU. 4. Stanimirović Z, Dobrić Đ, Bacić D, Stevanović Jevrosima, Todorović Dajana (2002) Varooza: Klinička slika, dijagnostika i terapija – biološke i hemijske mere suzbijanja. Zbornik radova. Drugi kongres pčelara Srbije, Sept 28-29, pp 51-65, Aleksinac, YU. 5. Stanimirović Z, Ćirković D, Đurićić Bosiljka, Stevanović Jevrosima (2003a) Preveniranje i kontrola američke kuge, nozemoze i varoze pčela. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova V Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2003, June 9-13, pp 248-253, Budva, YU. 6. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Vučinić Marijana, Ćirković D. (2003b) Posledice primene hemijskih preparata u kontroli bolesti pčela i pčelinjeg legla po zdravlje ljudi i pčela. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova V Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2003, June 9-13, pp 254-255, Budva, YU. 7. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Mladenović M, Nedić N. (2003c) Ekološka kontrola i strategija borbe protiv varoze. II Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Nov 22, pp 45-66. Beograd, YU. 8. Stevanović Jevrosima, Vučinić Marijana (2004) Biološke vrednosti i mogućnosti kranjske medonosne pčele Apis mellifera carnica. Zbornik plenarnih i naučnih radova, XII Naučno savetovanje sa međunarodnim učešćem. Feb 7-8, pp 55-65. Beograd-Zemun, YU.

27


UZGOJ MATICA KONTROLISANOG KVALITETA BREEDING OF HONEY BEE QUEENS WITH CONTROLED QUALITY Zoran Stanimirović*, Dragan Ćirković**, Jevrosima Stevanović*, *Fakultet veterinarske medicine, Beograd, ** Ministarstvo poljoprivrede i vodoprivrede Republike Srbije, Okrug Novi Pazar Pčelinjaci većine pčelara poseduju više od 15% pčelinjih društava koja se zazimljavaju kao slaba ili nedovoljno razvijena, pa kao takva i nesposobna za maksimalno iskorišćavanje glavne pčelinje paše. Takva pčelinja društva, bez obzira na odabrani tip košnica, iskustvo pčelara i kvalitet pčelinje paše, daju slabe prinose i predstavljaju samo trošak i rasipanje sredstava koja su se mogla uložiti u druge svrhe. Ovako loši proizvodni rezultati uzrokovani su istrošenim, starim i nesposobnim maticama, koje nisu u stanju da zaležu dovoljnu količinu jaja i obezbede njihovu kritičnu masu za brz i uspešan prolećni razvoj pčelinje zajednice. Za potpuno iskorišćavanje pčelinje paše neophodno je da pčelinja zajednica blagovremeno dostigne potrebnu jačinu, a uslov za to je mlada i kvalitetna matica. Uzgoj kvalitetnih matica je izuzetno složen i zahtevan posao koji podrazumeva rad sa selekcionisanim društvima, u cilju dobijanja kvalitetnih pčelinjih zajednica dobrih reprodukciono-produkcionih performanci, a uz to i povećane otpornosti na neke bolesti legla i odraslih pčela. Selekcija, ma koliko ona bila planska i pravilno izvedena, ne garantuje i sigurni kvalitet odgajene matice, a ako je u ceo posao uključen i program veštačkog osemenjavanja, problem je još veći jer se dodatno zbog smanjene genetičke raznovrsnosti povećava i stepen genetičkog opterećenja (pojava genskih mutacija koje se reflektuju preko raznih deformiteta: smanjene produkcije jaja, smanjenog radnog zanosa, manje otpornosti na bolesti i povećanje depresije pčela). Zato se sve češće u naučnoj i stručnoj literaturi pčelari uzgajivači matica upućuju na metode uzgoja koje najrealnije odražavaju prirodne uslove odgoja matica. Naime, često se ističe da su najbolje upravo one matice koje se uzgajaju u programu koji odražava uslove uzgoja matica u pčelinjoj zajednici u fazi menjanja matica iz nužde, tihe zamene ili rojidbenog nagona. Najpre, napravimo kratku analizu ovih preporuka. Zamena matice iz nužde - Matica u pčelinjoj zajednici deluje kao stabilizator celoga društva, jer matica svojim feromonima doprinosi harmonizaciji i sinhronizaciji međusobnih odnosa svih članova pčelinje zajednice istovremeno podstičući pčele radilice na 28


veću radnu aktivnost uz inhibiciju njihovog reproduktivnog nagona (matični feromoni). Obezmatičeno pčelinje društvo zapada u haos, dezorganizaciju, jer zbog nestanka matičnih feromona raste reproduktivni nagon pčela radilica i nakon dva sata donosi se odluka o gradnji većeg broja matičnjaka. Odabiraju se mlade larvice oko kojih se ćelija proširuje, povlači se prinudni matičnjak, a larvica intenzivno hrani hranom namenjenom za uzgoj matičnih larvi (matični mleč). Neophodno je istaći da su u većini slučajeva, odabrane larvice na granici maksimalne starosti kada još uvek imaju sposobnost preobražavanja u matice. Međutim, kako su sve ove larve bile hranjene hranom za pčele radilice (med-polen), ovako proizvedena matica je slabog kvaliteta. Znači, uzgoj matica po ovom modelu ne preporučujemo, jer su takve matice dobijene od starijih larvi koje su hranjene manjom količinom neophodnog matičnog mleča, odnosno, imale su ređe i manje kvalitetne obroke, pa samim tim i usporeniji i neadekvatan tempo rasta što smanjuje reproduktivno-produktivne performanse tako dobijenih matica. Zamena matice iz rojidbenog nagona – Matice izvedene iz rojidbenog nagona su kvalitetnije od matica izvedenih iz nužde, jer su odgajene u prirodnijim uslovima. Međutim, nedostatak ovog načina izvođenja matica je što pčele radilice izvlače veliki broj matičnjaka bez sukcesije u njihovom razvoju, što istovremeno prilično opterećuje pčelinje društvo jer mora da neguje veći broj matičnih larvi. Osim toga, ovako dobijene matice potiču iz pčelinjih društava sa više izraženim rojidbenim nagonom, što će doprineti ukupnom povećanju rojidbenog nagona na pčelinjaku, što je selekcijski nepoželjno, s obzirom da ova osobina ima veliki stepen heritabilnosti (naslednosti) i doprinosi povećanju genetičkog opterećenja u narednim generacijama. Tiha zamena matice je možda najoptimalnije rešenje jer ima dovoljno prirodno visokokvalitetnog nektara i polena, u pčelinjem društvu nema stresa i nervoze kao u slučaju zamene matice iz nužde ili iz rojidbenog nagona. Takođe, povlači se mnogo manji broj matičnjaka, a matične čahure su obično smeštene u gornjoj polovini okvira u kojoj matica odlaže jaja i gde se od prvog trenutka larva obilno hrani matičnim mlečom. Na ovaj način dobijaju se krupni ”gigantski” matičnjaci, koji su sa velikom količinom mleča (do polovine ispunjeni mlečom), a matice izvedene iz ovakvih matičnjaka su po pravilu krupne (težina im premašuje 245 mg), sa moćno razvijenim ovarijalnim cevčicama, intenzivnom oogenezom i odlične nosivosti. Na osnovu svega izloženog, nameće se zaključak da su matice iz tihe zamene visoko kvalitetne, te celokupni menadžment mora podrazumevati takav metod selekcije i uzgoja matica koji najbolje odražava uslove uzgoja matice u tihoj zameni. Ako se složimo da su matice iz tihe zamene visoko kvalitetne, onda je lako shvatljivo da uzgoj 29


selekcionisanih matica pored ostalog ima prednost u odnosu na tihu zamenu, u tome što selekcionar bira majku, a po potrebi i oca, što kod tihe zamene matica nije moguće.

ALAT I PRIBOR Proizvodnja selekcionisanih matica predstavlja vrhunski domet visoko stručnog i obrazovanog pčelara. Svaki pčelar, koji želi da se bavi uzgojem matica, bilo za sopstvene potrebe ili za prodaju, treba da ima sređen pčelinjak, tipizirane košnice, savremen, ispravan, čist, dobro čuvan i kompletan alat i pribor za uzgoj matica i kompletnih pčelinjih društava. Alat za izradu matičnih čaura čine: posuda za topljenje voska, posuda za hladnu vodu, šablon za izradu matičnih čaura i kutija za smeštaj gotovih, voštanih, matičnih čaura. Posuda za topljenje voska treba da bude izrađena od lima otpornog na kiseline – prohrom-8, debljine 1,5 mm. Veličinu posude treba prilagoditi potrebnoj količini voska, a to je oko jedan litar. Zid posude je izrađen od dva sloja lima između kojih je prostor od 0,5 do 1,2 cm. Između limova se nalazi voda, a vosak, koji se topi, nalazi se u unutrašnjosti druge posude. Sa spoljne strane posude nalazi se termostat, a na dnu, između dve posude, grejač koji je spojen preko termostata. Termostat isključuje grejače kada se voda koja topi vosak zagreje na +80ºC. Posuda za topljenje voska može se inprovizovati upotrebom dve posude, tj, dva čista kuhinjska lonca različite zapremine. U veću posudu se sipa voda, a u manju (koja može da stane u veću) stavlja se vosak, i sve se to na rešou zagreva. Treba napomenuti da voda u većoj posudi ne bi smela da ključa. Za obavljanje celog posla neophodna je još jedna posuda sa hladnom vodom, koja služi za hlađenje voštanih matičnih čaura, pre skidanja sa šablona. Zapremina posude treba da bude oko jednog litra, a njena visina oko 8 cm. Šablon za izradu voštanih matičnih čaura. Za izradu šablona upotrebljava se suvo kruškovo drvo. Ako se nekoliko šablona postave na jedan nosač, jednim umakanjem može se proizvoditi veći broj čaura (slika 1), što višestruko ubrzava proces izrade. Kutija za smeštaj i čuvanje gotovih voštanih čaura izrađuje se od drveta. Uobičajena veličina kutije sa poklopcem je 30 x 20 x 10 cm. Pribor za presađivanje čine: sito za presađivanje, binokularna lupa, igla za presađivanje larvi, štanca za presađivanje jaja, kašičica za vađenje mleča, posuda za čuvanje mleča, ram kao nosač matičnih letvi i nosači matičnih čaura. Sto za presađivanje larvi treba da bude stabilne konstrukcije i u radnoj prostoriji tako smešten, da izvor prirodnog svetla pada sa desne strane. Na središnjem delu stola, treba 30


da se nalazi pokretna tabla veličine 50 x 40 cm sa prigodnim nosačima okvira LR košnice i sa mogućnošću promene ugla prema gornjoj površini stola. Jednom fluoroscentnom svetiljkom (hladno osvetljenje) treba osvetliti čitavu površinu pokretne table na kojoj se nalazi okvir sa larvama za presađivanje. Na stolu treba obezbediti dovoljno prostora za smeštaj posude sa mlečom, letvi nosača sa matičnim čaurama, pinceta i igala za presađivanje larvi. Igle za presađivanje larvi, štanca za presađivanje jaja, kašičica za vađenje mleča iz matičnjaka, kao i druge igle i pincete, poželjno je da budu izrađene od rostfraja. Nije dozvoljeno sa da se alat za ove namene proizvodi od drveta, niti je dozvoljeno korišćenje dela peruške ili čačkalice za presađivanje larvi. Ram - nosač letve matičnih čaura, neophodno je da bude izrađen od lipovog drveta, sa dimenzijama nešto manjim od ostalih ramova u košnici, radi lakšeg sastavljanja u košnicu, uočavanja i vađenja iz košnice. Letve-nosači matičnih čaura. Postoje razni tipovi letvi-nosača matičnih čaura. Jedna od varijanti podrazumeva tako konstruisanu letvu za smeštanje konusnih čepova ø16 mm i dužine 20 mm. Letva-nosač u tom slučaju, na jednakim rastojanjim poseduje otvore ø15 mm u koje se stavljaju čepovi. Nakon zatvaranja matičnjaka, čep se vadi i zajedno sa matičnjakom stavlja u otvor kaveza gde će se matica bezbedno izvesti. Druga varijanta letvenosača podrazumeva bušenje rupa ø 12mm i dubine 5 mm u koje se otopljenim voskom direktno lepe matične čaure za letvu. U ovom slučaju, nakon zatvaranja matičnjaka, matičnjaci se ne skidaju sa letve, već se zakjedno sa letvom prenose u kasetu inkubatora ili kavez za ram, gde će se matice bezbedno izvesti. Treća varijanta letve-nosača matičnih čaura podrazumeva lepljenje matičnih čaura za drvene pločice dimenzija 20 x 20 x 4 mm.

Slika 1. Matična čaura

31


Pribor za čuvanje matice – Ako se tek izležena ili oplođena matica stavlja samo privremeno u kutiju od šibice ili neku drugu, improvizovanu, napravljenju kutiju ili mrežu, može doći do njenog trajnog oštećenja za samo nekoliko minuta. Kavez za neoplođenu maticu treba da bude mračna komora snabdevena hranilicom u obliku malog sunđera, pričvršćenog u gornjem delu komore i natopljenog čistim medom, a u kavezu, osim matice, treba da budu još četiri pčele radilice uzrasne strukture od 8-14 dana. Neophodno je da veličina mračne komore bude 60 x 30 x 25 mm. Takvu komoru najlakše je napraviti u obliku kutije dimenzija 60 x 7 x 4 cm koja se putem pregrađivanja podeli na 20 mračnih komora. Poklopac svake grupe od po 10 komora zatvara se drvenim šiberom debljine oko 10 mm, na kome se u pravcu svake komore buši po jedna rupa dijametra 2 mm. Sa strane svake komore buši se po jedna rupa prečnika 12 mm koja se zatvara drvenim čepom. Ako je takav kavez (nalik mračnoj komori), u kome se osim matice nalazi i četiri pčele radilice, snabdeven hranom i smešten u mračnu prostoriju ili termogen na temperaturi do oko 25ºC, neoplođene matice se mogu držati najviše tri dana. U istoj komori i na isti način oplođene matice mogu se čuvati do 8 dana. Ogledne košnice - Uzgoj visoko produktivnih pčela zasniva se na selekciji i pravilnom izboru matice od koje će se uzeti jaja i larve. Izbor se obavlja po strogo utvrđenim kriterijumima jer od pravilnog izbora, uglavnom, zavisi uspeh u uzgoju i selekciji matica i čitavih pčelinjih zajednica. Kakvo će potomstvo izabrana matica dati u F1 i F2 generaciji, može se utvrditi samo u oglednim košnicama. Termin ogledne košnice odnosi se na sve tipove košnica koje se koriste: a) Za proveru reproduktivno-produktivnih performansi matice u F1 i F2 potomačkoj generaciji pčela radilica (veći broj košnica, a maksimalno do 10 košnica po generaciji). b) Za utvrđivanje: - tipa i jačine reakcije pčelinje zajednice na feromon praznog saća, - brzine nalaženja izvora hrane (nektara i polena) i njenog kvaliteta (npr. koncentracije šećera u nektaru), - pravilnosti u izgradnji legla (prstenasto, tepih leglo i njegovo širenje u koncentričnim krugovima). U ovu svrhu neophodno je obezbediti tri košnice staklenih zidova sa jednim, dva i tri LR rama. c) Za utvrđivanje stepena ispoljenosti higijenskog i negovateljskog ponašanja, kao i rezistencije pčelinjih zajednica na pojedine bolesti odraslih pčela i pčelinjeg legla. d) Za utvrđivanje stepena ispoljenosti rojidbenog nagona, agresivnosti (stepen grabežljivosti, odbrambeni gard i sl.) u F1 i F2 potomačkoj generaciji pčela radilica.

32


ORGANIZACIJA PČELINJAKA Pčelinjak za uzgoj selekcionisanih matica treba formirati kao otvoreni slobodni pčelinjak u prirodi. Veličina i pozicija pčelinjaka za uzgoj selekcionisanih matica definisana je brojem planiranih i odnosom oplođenih i neoplođenih matica (optimalni odnos 1:3 u korist neoplođenih). Svakako da sve to utiče i na potreban broj startera, uzgajivačkih društava, broj oplodnjaka, nukleusa i sl. Za godišnji uzgoj potrebna su dva startera, 6 uzgajivačkih društava i tri društva za dopunu (pčelinji fond), ukupno 11 pčelinjih društava. Za planirani broj matica potrebno je raspolagati sa određenim brojem oplodnjaka i celokupnim priborom i alatom za uzgoj selekcionisanih matica. Izbor tehničko-tehnološkog procesa u uzgoju matica. Visina ukupnih ulaganja na jednom pčelinjaku za uzgoj matica kontrolisanog kvaliteta zavisi od broja planiranih, oplođenih matica, što je istovremeno u funkciji tehničko-tehnološke opremljenosti celog postupka kontrolisanog uzgoja matica, što je u pravoj proporciji sa kvalitetom selekcije i tehničko-tehnološkim postupkom uzgoja matica, a predstavlja pravi razlog što se kod masovne proizvodnje lakše, scelishodnije i svestranije postiže i održava bolji kvalitet uzgojenih matica, čija je cena nešto niža na tržištu. Preporučujemo rad na otvorenim pčelinjacima koji mogu biti tako locirani da obezbeđuju najpovoljnije uslove za život i razvoj pčelinjeg društva. S obzirom da pčelinjak otvorenog tipa ima veći broj slabih tačaka, kao i da može biti više izložen uticajima spoljašnjih faktora, mora se više voditi računa o nepovoljnim faktorima, nego za pčelinjak namenjen proizvodnim društvima za proizvodnji meda i ostalih pčelinjih proizvoda. Šira lokacija na kojoj se nalazi pčelinjak mora da ima tokom cele sezone dovoljno pčelinje paše i prostora za sakupljanje nektara i polena. U prečniku kruga od 2-3 km potrebno je da ima prolećnu pašu (leske, vrbe, maslačka, voća) i letnju pašu (bagrem, livade, lipa i td.). Pčelinjak ne sme da bude smešten pored jezera, velikih reka, saobraćajnica, skladišta, fabrika za proizvodnju šećera, deponija smeća, otpadnih voda i slično. Idealni smeštaj pčelinjaka za uzgoj i selekciju matica može se naći na proplancima manjih planina. Ova mesta moraju biti zaštićena od vetrova i snežnih nanosa. Teren na kome se planira postavljanje pčelinjaka treba da je nagnut ka jugu ili jugo-istoku. Takođe, mesto treba da je ocedno, bez vlage, da nije previše zatvoreno, ali da je zaklonjeno od jakih vetrova. U blizini pčelinjaka mora postojati zdrava, tekuća, pijaća voda, sa adekvatnim prilazom za sletanje pčela. U blizini pčelinjaka nepoželjno je prisustvo bare sa ustajalom vodom koja može da bude žarište pčelinjih bolesti. Tokom proleća i leta, pčelama je potrebna veća količina vode. 33


Ako u blizini pčelinjaka nema tekuće vode, neophodno je u neposrednoj blizini, na sunčanoj strani, u zavetrini postaviti pojilo sa zdravom, pitkom vodom. Pojila mogu biti različita. Najjednostavnije pojilo sastoji se od manjeg bureta iz kojeg kaplje voda na jednu koso postavljenu dasku. Daska treba da ima urezane cik-cak zareze ili postavljene letvice na kojima se voda zadržava. Pojilo treba postaviti odmah tokom prvog prolećnog izleta pčela i redovno ga održavati. Ako pojilo ostane bez vode, pčele će pronaći drugi izvor napajanja, a dotadašnje pojilo će napustiti. Preporučujemo dodavanje NaCl u vodu za pčele u količini do konačne koncentracije do 1%. Na pčelinjaku košnice leti treba postaviti tako da leto bude pod uglom od 12 stepeni u odnosu na jugo-zapad, a ako to nije moguće, onda u odnosu na jug ili istok. Leti košnice treba zaštititi od prejake insolacije, što se najbolje postiže lociranjem pčelinjaka na planski zasađenom voćnjaku ili u blizini drugog rastinja. Pri uzgoju matica kontrolisanog kvaliteta, košnice se postaviti u jednom redu ili u vidu potkovice (slika 2), jer se time kod proizvodnje matica olakšava svakodnevni rad. Rastojanje između pojedinih košnica ne bi trebalo da bude manje od 50 cm.

Slika 2. Pčelinjak za uzgoj matica sa košnicama raspoređenim u vidu potkovice

34


Imajući u vidu da se kod uzgoja matica pčele uglavnom ne sele na pašu, postolja za košnice moraju biti stabilna, napravljena od čvrstog materijala i postavljena na prethodno pripljemljenoj betonskoj stazi. Postolje za košnice treba izraditi od dve paralelno postavljene cevi (profil ”kutija”) međusobnog rastojanja 40 cm, sa poprečno zavarenim nosačima. Ovako napravljen ram za postolje, dužine oko 2 m, postavlja se na nosače (noge) visine 40 cm koje se zavaruju po dve u sredini rama i na njegovim krajevima. Ovako napravljeno jedno postolje može da nosi dve ili tri košnice. Niža postolja se ne preporučuju, jer, ne samo da otežavaju rad, nego su i u suprotnosti sa preporukama stručnjaka o biotehničkim merama protiv Varroa destructor, kao i nekih drugih izazivača bolesti legla i odraslih pčela (Stanimirović i sar., 2001, 2002, 2003a,b,c; Stanimirović i Dobrić, 2003; Mladenović i sar., 2001, 2003). Izbor lokacije za oplodnu stanicu. Izbor mesta za smeštaj oplodnjaka i očinskih pčelinjih društava zavisi od toga da li se želi kontrolisano ili slobodno sparivanje matica sa trutovima. Kontrolisano sparivanje matica podrazumeva sparivanje matice u slobodnom letu i prostoru sa odabranim trutovima koji, takođe, slobodno izleću iz očinskih pčelinjih društava. Matica na sparivanje leti do 1,5 km. Međutim, trutovi u cilju sparivanja sa maticom lete od 5 do 10 km, a po nekim autorima čak i 17 km, naročito onda kada se na jednom mestu nalazi veći broj matica radi sparivanja i ukoliko je sparivalište trajnog karaktera. Izolacija terena se proverava praćenjem odnosa oplođenih i neoplođenih matica u oglednim oplodnjacima. Naime, pre smeštaja oplodne stanice postavi se desetak oplodnjaka sa neoplođenim maticama, bez trutova. Nakon 20 dana proveravamo broj sparenih i nesparenih matica. Ako je procenat nesparenih matica veći od 50%, teren može ući u izbor za izolovano sparivalište. Kada se na odabrano sparivalište donesu očinska pčelinja društva sa velikim brojem trutova, procenat sparenih matica sa poželjnim trutovima iz očinskih pčelinjih društava biće čak oko 90%. Što je izolovanost područja, na kome je smeštena oplodna stanica, veća, to je manji broj potrebnih očinskih pćelinjih društava i obrnuto. Tako, na primer, na dobro izolovanom području, za oplodnju 100 matica, potrebna dva očinska pčelinja društva, a za sparivanje istog broja matica na sparivalištu koje nije potpuno izolovano, potrebno je 5 očinskih pčelinjih društava da bi efekat kontrolisanog sparivanja bio sličan. Ako se na dobro izolovanom sparivalištu nalaze očinska društva u kojima je prosečno, na jednu nesparenu maticu, od 25-30 polno zrelih trutova, starijih od 10 dana, onda je praktična mogućnost da se matica spari sa drugim nepoželjnim trutom sasvim mala. Ukoliko se ipak nađe poneki trut u oplodnjaku, on potiče od kontrolisanih društava i dobro je došao. Međutim, nedopustivo je da se izlegu trutovi u pčelinjem društvu matice rodonačelnice, iz kojeg se uzimaju larve i jaja za 35


presađivanje, jer to vodi inbridingu (ukrštanju u srodstvu) i povećanju stepena genetičkog opterećenja na uzgajalištu. Ako se to i desi, takvog truta treba ubiti, kako ne bi dospeo na sparivalište i oplodio svoju sestru, jer su posledice sparivanja u bliskom srodstvu kod pčela sa daleko nepovoljnijim ishodom nego kod ostalih životinja.

IZBOR TIPA KOŠNICE Milionima godina pre pojave čoveka na zemlji, pčelinja društva su živela i uspešno se razvijala u šupljinama živih stabala drveća. Treba napomenuti da je živo stablo drveta u pogledu zaštite pčelinjeg društva od hladnoće, prekomerne insolacije, vlažnosti i mnogobrojnih prirodnih pčelinjih neprijatelja, predstavljalo i predstavljaće ”košnicu” takvog kvaliteta koju čovek verovatno još zadugo neće konstruisati. U šupljini stabla drveta, pčele su gradile saće duž vertikalne ose, a kada bi duži niz godina uspešno opstale u takvom staništu izgradile bi saće čija bi dužina iznosila više od dva metra. U gornjem delu saća, čiji je broj kolutova zavisio od prečnika šupljine stabla drveta, nalazila se zaliha meda, u srednjem delu saća radiličko leglo, a u donjem delu trutovsko leglo. Tokom zimskog perioda pčelinje društvo se povlači u gornji deo gde, u dodiru sa zalihom meda, formira svoje zimsko klube. Kako dani zimovanja, mirovanja i umanjene biološke aktivnosti odmiču, smanjuje se zaliha meda, a pčelinje klube se pomera gore bez prepreka koje postoje čak i u najsavremenijim košnicama (ramovi i prostor između nastavaka su prepreka prelasku pčela iz jednog u drugi nastavak). Kada otopli, a u prirodi se pojavi prvi izvor polena, a kasnije i nektara, pojavljuje se i prvo leglo. Matica najpre polaže jaja u samom klubetu (u prvoj polovini saća), a sa povećanjem spoljašnje temperature vazduha i povećanim unosom nektara, pčelinje društvo se premešta i širi leglo na dole. U košnici to nije slučaj, jer pčele nerado prelaze iz gornjeg u donji nastavak zbog međuprostora između dva nastavka i ramova, pa je čovek prinuđen da pravovremeno interveniše (demariranje nastavaka). Kada pčelinje društvo brojčano ojača, a zalihe meda se povećaju, dolazi do poremećaja između broja mladih pčela i količine legla. Matica polaže veći broj neoplođenih jaja u trutovsko saće, zaleže izgrađene matične čaure, a pčelinje društvo se priprema za prirodnu deobu – rojenje. Posle izlaska prvog roja, sa kojim uvek ide stara matica, kroz nekoliko dana izvodi se nova, mlada matica. Ukoliko je posle izlaska prvog roja ostao veći broj pčela i više zatvorenog legla, pčelinje društvo se može tokom godine rojiti još dva pa i tri puta. Na osnovu svega izloženog, nameće se zaključak da su najbolje one košnice koje uvažavaju biološku činjenicu da se pčelinje društvo više miliona 36


godina razvijalo duž vertikalne ose i tokom svog razvoja stvaralo mnoga životna pravila i navike. U tom kontekstu najbolje su košnice nastavljače, a od uslova paše, podneblja, stručnosti pčelara i načina uzgoja pčela zavisi da li će se koristiti košnice sa 10 ili više ramova, sa dva ili više nastavaka , kao i veličina odabranih ramova. Pčelinja društva za dopunu (pčelinji fond). Formiranje oplodnjaka zahteva veću količinu mladih pčela, a to se postiže formiranjem gigantskih pčelinjih društava u košnicama LR tipa sa većim brojem nastavaka, koji su međusobno odvojeni okvirima na kojima je postavljena gusta mreža kroz koju pčele ne mogu prolaziti. Debljina okvira je do 20 mm i predstavlja podnjaču za naredni nastavak. Pomoću tri okvira sa mrežom dobija se LR košnica sa četiri međusobno odvojena nastavka, pri čemu svaki nastavak ima svoje leto i tako praktično predstavlja četiri nezavisne košnice sa četiri matice. U košnici ovakvog formata pčelinje društvo se u proleće brzo razvija i daje ogroman broj pčela. Punjenje oplodnjaka obavlja se na sledeći način: -

Vade se sve četiri matice sa po jednim ramom legla i pčelama koje se na njemu nalaze i premeštaju se u nukleus.

-

Četvrti ili peti dan iz sva četiri nastavka vadi se matični mleč.

-

Deveti dan u svakom se nastavku pronađe i izvadi neoplođena matica.

-

Petnaestog dana pčelinje društvo se tretira protiv varoe.

-

Šesnaestog dana iz nukleusa se vadi po jedan ram sa maticom a zatim vraća u prvobitna četiri nastavka. U toku sezone postupak se ponavlja dva, pa i tri puta, čime se obezbeđuju pčele za

punjenje oko 300 mini oplodnjaka i dovoljna količina matičnog mleča za presađivanje do 350 matica. Na kraju sezone obavlja se uzimljavanje pčelinjeg društva sa pregradnim mrežama čije su 2/3 površine zatvorene papirnim kartonom. Košnica starter. Starter može da bude kao košnica LR tipa sa jednim ili dva nastavka ili to može biti košnica posebnog oblika i konstrukcije. Ako se radi o LR košnici sa plodištem i medištem, treba je pregraditi okvirom debljine 20 mm sa lesonitnom pločom. Pregrađivanjem košnice okvirom sa lesonitnim pločom formiraju se dva pčelinja društva iz kojih se naizmenično vadi jedna matica. Preporučuje sa rad sa LR nastavcima i njihovim ramovima, ali se mogu koristit i drugi tipovi košnica s tim da je njihova konstrukcija prilagođena lakšem radu i pruža mogućnosti izolacije matice od ostalih pčela u košnici, po potrebi. Ako se koriste drugi tipovi košnica, na osnovno telo dodaje se nastavak od 50 mm, koji se poprečno pregradi, s tim što se sa strane buši leto prečnika 16 mm. U pregrađeni deo se stavlja poprečni okvir manji od normalnog okvira i posebno zatvara. Pregrađena komora sa 37


jednim, nešto manjim okvirom, ima po potrebi vezu sa ostalim delom nastavka preko rupe na pregradnoj dasci. Starter posebne konstrukcije je složeno građen i može da služi za jednokratnu ili dvokratnu upotrebu. Telo starter košnice izrađeno je od vodootporne šperploče debljine 10-12 mm ili lipove daske debljine oko 15 mm, što odgovara dimenzijama LR košnice sa 10 okvira i nepokretnom podnjačom. Sa prednje strane košnice je otvor duž celog tela košnice visine oko 10 cm. Taj otvor zatvara se okvirom koji predstavlja nosač hanemanove mreže. Duž horizontalne ose po celoj dužini tela košnice nalazi se lepo oblikovan levak koji se može otvoriti i zatvoriti. U otvorenom položaju levak predstavlja veliku poletaljku na koju se sa rama isteruju pčele koje preko hanemanove mreže ulaze u unutrašnjost košnice. Gornji deo startera zatvara se ramom širine oko 30 mm i debljine oko 20 mm. Ram je šlicovan cirkulatorom debljine 2 mm, a sa unutrašnje strane nalaze se dve vođice. Kada se kroz šlicovan prorez uvuče odgovarajući limeni zatvarač, starter je sa gornje strane zatvoren. Na tako zatvoren starter postavlja se nastavak visine 60 mm sa nosačem za ram. U nastavak može stati 10 letvi sa oko 100 matičnih čaura. Starter se zatvara poklopnom daskom koja se specijalnim stezačima spaja sa telom startera. Na površini poklopne daske je hranilica i rukohvat za prenos startera. Ovakav jedan starter može podmiriti potrebe za prvo prihranjivanje presađenih larvi pri uzgoju 2000 neoplođenih matica. Kao košnica za uzgajivačko pčelinje društvo najbolje može poslužiti LR košnica sa jednim nastavkom. Na nastavak se stavlja okvir debljine 20 mm na koji se pričvrsti mreža kroz koju pčele ne mogu prolaziti. Na pregradnom okviru sa mrežom, iseca se otvor veličine 150 x 12 mm za izletanje pčela iz gornjeg nastavka. Na zadnjoj (leđnoj) strani oba dela košnice uzgajivačkog društva u središnjem delu treba napravit prorez prečnika 16 mm i zatvoriti ga drvenim čepom. Umesto klasične poletaljke na oba tela treba postaviti kutiju dimenzija 300 x 12 x 80 mm. Kutija mora biti šlicovana prorezom od 2 mm, tako, da se može po potrebi zatvoriti hanemanovom mrežom koja sprečava eventualni ulaz nepoželjne matice čiji bi ulazak u košnicu, dok se u njoj nalaze zatvoreni matičnjaci, bio katastrofalan, jer je sposobna da za pola sata izgrize sve prisutne matičnjake. Izbor tipa nukleusa. Nukleusi u kojima se nalaze pomoćna pčelinja duštva sa mladim i kvalitetnim maticama, imaju važnu ulogu u uzgoju pčela, uzgoju matica kontrolisanog kvaliteta, kao i u pravovremenom započinjanju uzgoja i trajnom održavanju uzgajivačkih društava u stanju ekspanzivnog razvoja. Svako uzgajivačko društvo mora imati pod istim brojem svoje pomoćno društvo smešteno u nukleusu. Dobar nukleus može biti LR košnica sa 8 okvira, pregrađena nepokretnom daskom debljine oko 15 mm. Tako se dobijaju 38


dva nukleusa sa po četiri LR-rama pokrivena sopstvenom poklopnom daskom na kojoj se nalazi i hranilica. Poletaljka kod nukleusa nalazi se na suprotnim, čelnim stranama, a sam otvor može da bude rupa prečnika 20 mm koja se, po potrebi, može zatvoriti pomoću šibera ili običnog plutanog zatvarača. Suprotno od poletaljke, na podu se buši otvor prečnika 60 mm koji je dovoljan za ventilaciju u svim uslovima prenošenja. Sa unutrašnje strane zakiva se mreža, a sa spoljašnje se stavlja odgovarajući zatvarač koji ulazi u taj otvor do mreže i učvrsti rajberom. Kutija za transport rojeva. Danas je sve manje prirodnih rojeva, a razlog za to najbolje objašnjava pčelarska maksima "Jedan roj na grani, tri roja manje u košnici" Ni jedan ozbiljan pčelar sebi ovakav ekonomski "luksuz" ne može dozvoliti. Međutim, rojevi su neophodni da bi se povećao broj pčelinjih društava, a kod uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta, rojevi su potrebni za formiranje startera, uzgajivačkih društava i za punjenje oplodnjaka. Veštački dobijeni rojevi su ne samo jeftiniji, nego se mogu formirati po potrebi. Postoji više načina dobijanja rojeva, ali je za uzgoj selekcionisanih matica dovoljno poznavanje samo jednog od njih. Košnica za formiranje i transport rojeva sa jednog na drugo mesto, na udaljenosti više od 2 km, može da bude i jednokratni starter. Matica se stavi u kavez, a kavez sa maticom okači na ram sa saćem u starteru. Starteru se doda jedan ram sa medom i dva-tri prazna rama sa saćem. Na levak se strese željena količina pčela. Veći broj starijih pčela vraća se u svoje matično društvo, a mlade pčele, neophodne u daljem postupku uzgoja matica, same ulaze u košnicu. Levak se zatvara, a košnica starter nosi na odabrano mesto udaljeno najmanje 1,5 km, gde se mlade pčele koriste po potrebi. Matica u kavezu se može pustiti nakon nekoliko sati posle otvaranja košnice i izleta pčela. Ako su nam pčele potrebne u druge svrhe, matica se koristi u drugom pčelinjem društvu. Kutija namenjena za transport matica. Uzgoj selekcionisanih matica i matica kontrolisanog kvaliteta iziskuje potrebu za njihovim transportom sa jednog na drugo mesto. Neoplođene matice se prenose do oplodnjaka, a oplođene do mesta za otpremu kupcima ili do mesta sa košnicama kojima je neophodno obaviti dodavanje i zamenu starih matica novim. Matica se ne može i ne sme prenositi u ruci, kutiji od šibice, kesici i sličnim improvizovanim kutijama, jer nepravilno postupanje i neadekvatan rtansport matice izaziva stres sa trajnim posledicama po njen normalni život. Kutija za prenos matice predstavlja mračnu komoru sa dobro postavljenim pregradama u koju se može smestiti do 50 matica. Svaka matica snabdevena je hranom, a ukoliko u kutiji ostaje više od jednog dana, neophodno je svakoj matici dodati i četiri pčele pratilje.

39


IZBOR OPLODNJAKA Oplodnjak služi za prijem neoplođene matice, za njeno sparivanje, kao i za zaleganje prvih oplođenih jaja. Oplodnjaci su raznovrsni po konstrukciji, efikasnosti i ekonomskoj opravdanosti. Oplodnjak sa normalnom veličinom rama je u jedan nastavak sa standardne LRkošnice sa podnjačom, koji je pregrađen na četiri jednake komore u koje se smeštaju po dva standardna LR-rama. Poželjno je da svaka komora ima svoju pokrovnu dasku, ali nije i obavezno. Leta sa poletaljkom za izletanje pčela su nešto manja od uobičajenih, a obično su to okrugli otvori prečnika 16 mm smešteni na sve četiri strane košnice na približno istoj visini. I pored toga što pčele i matica izleću svaka u svom pravcu, dobro je da se svaka strana košniceoplodnjaka ofarba drugom bojom, a uz dodatak sapolepljivih aplikacija nepravilnog oblika ili oblika cveta. Rolšusov oplodnjak je jedan od tipova koji se može koristiti, ali ne tokom cele sezone. Iako su ovo vrlo zanimljivi oplodnjaci, oni ne omogućavaju planiranje proizvodnje tokom cele sezone. Njihova prednost je u tome što pomoću pregrada snažno pčelinje društvo pretvori u veći broj oplodnjaka, a da se pri tome ne razbije sabirna snaga pčelinje zajednice. Za izradu ovakvih oplodnjaka koristi se polumedište LR-košnice sa 10 okvira koje se po celoj dubini, sa tri pokretne pregrade, podeli na četiri jednaka dela, tako da pčele ne mogu preći iz jednog u drugi deo. Na LR polumedištu dodaje se okvir koji se pregradi sa tri letve širine oko 80 mm, a koje se poklapaju sa pregradama na polumedištu. Iznad njih, sa obe strane, pričvršćuju se četiri trake hanemanove mreže. Otvor za izlaz pčela i matica iz svakog odeljka dobija se isecanjem komadića letve dimenzija 20 x 10 mm, a ulogu poletaljke preuzima pričvršćena manja letvica. Rolšusovi oplodnjaci su dosta propagirani, pa i upotrebljavani, ali je njihova uspešna primena ograničena samo za sopstvenu i malu uzgajivačku stanicu matica kontrolisanog kvaliteta. Efikasnost Rolšusovih oplodnjaka po broju oplođenih matica je manja, pa je cena matica uzgojenih u njima viša. Mini oplodnjak. U uzgoju selekcionisanih matica ili matica kontrolisanog kvaliteta danas se sve više koriste mini oplodnjaci. Opšte karakteristike mini oplodnjaka su: 1) malo početno ulaganje (za jedno punjenje potrebno je oko 350 pčela); 2) lako i jednostavno punjenje i održavanje; 3) prosečna cena jedne oplođene matice niža je za oko 30% od cene matice u oplodnjacima sa normalnim ramovima i za oko 35% niža od Rolšusovog sistema oplodnjaka. Međutim, potrebno je naglasiti da se u ovim oplodnjacima može uspešno upotrebiti samo živa, neoplođena matica, a ne i matičnjak. Zatim, gubitak neoplođene matice 40


prilikom izlaska na oplodnju ne samo što dovodi do rasula pčela iz oplodnjaka, već često rasute pčele iz jednog oplodnjaka ubijaju maticu i u susednim oplodnjacima. Takođe, kod mini oplodnjaka, vrlo često, pčele radilice, usled nedostatka prostora, napuštaju oplodnjak u vreme kada matica već polaže jaja. Pri pokušaju sprečavanja ovog fenomena, radilice čak u 60% slučajeva ubijaju maticu. Zato je neophodno obavljati stalni organizovani monitoring mini oplodnjaka u cilju njihove kontrole i blegovremenog uklanjanja oplođenih matica. Mini oplodnjak sa četiri mini rama (slika 3) za sada je jedno od najboljih rešenja jer se u tom oplodnjaku matica oplodi u 85% slučajeva, a do napuštanja košnice od strane pčela radilica dolazi samo u oko 4% slučajeva. Ovaj mini oplodnjak je u stvari kutija koja je sa unutrašnje strane i ispod poklopne daske obložena stiroporom što doprinosi lakšem održavanju mikroklime u njemu tokom hladnoće i povećanje insolacije.

Slika 3. Mini oplodnjak sa četiri mini rama

Kaseta u kojoj su pčele se od stakla, a šećerna pogača je tako postavljena da spreči prolaz pčela tuđica na taj način onemogućavajući pojavu grabeži i uznemiravanje pčela i matica. Izletanje pčela iz mini oplodnjaka obavlja se na sve četiri strane na kojima su postavljene poletaljke sa specifičnim sistemom zaštite. Na izlasku iz staklene kasete nalazi se pokretni uređaj koji se postavlja kada matica počinje polagati jaja i koji svojim okretanjem onemogućava izlazak matice, a dozvoljava izletanje pčela radilica iz kaste sabiračica. Mini oplodnjaci su prilično skupi, ali se njihova upotreba zbog visokog procenta oplođenih matica i malog procenta odlaska pčela radilica isplati već u prvoj godini. Mini oplodnjak sa četiri mesta bez ramova je zanimljivo rešenje, to je ustvari kutija dimenzija 40 x 14 x 12 cm, napravljena od vodootporne šperploče debljine od 10-12 mm, ili lipove daske debljine 15 mm. Celom svojom dubinom kutija je pregrađena sa tri pregrade dajući četiri komore jednakih dimenzija. U gornjoj polovini svake stranice ovog oplodnjaka, na sredini, je otvor dimenzija 20 x 10 mm koji služi za izletanje pčela, a na njemu 41


je i uređajem koji svojom mobilnošću sprečava izlazak oplođene matice. Svaka od četiri komore posebno pokriva se specijalnom plastikom debljine 3 mm, takozvani "topli pod" na koji se sa unutrašnje strane pričvršćuju dva nosača letve debljine 10 mm i širine 20 mm. Pokrovna daska oplodnjaka je jednodelna za sve četiri komore. Na nosače rama pričvrsti se traka satne osnove, a na pod, pre punjenja oplodnjaka, stavlja se medno-šećerna pogača. Pčele sagrade dve satne osnove, a radi lakšeg pregleda i hvatanja matice, prilikom oduzimanja, ceo se plastični poklopac podiže, savija, ramovi se međusobno razmiču, da bi se prilikom ponovnog vraćanja opet približili jedan drugom. Procenat oplodnje matica u ovakvom oplodnjaku je oko 60%, a procenat napuštanja oplodnjaka od strane pčela radilica je 6%. Mini oplodnjak sa četiri mesta bez ramova ima malu proizvodnu cenu, jednostavno i jeftino održavanje, pogodan je za prenošenje, smeštaj i zimsko čuvanje. Mini oplodnjak sa dva mesta bez ramova, u odnosu na prethodno opisani, poseduje veći procenat sparivanja matica (do 72%), a niži procenat napuštanja oplodnjaka od strane pčela radilica i matice (do 5%). Ovaj tip mini oplodnjaka je nešto skuplji, a njegovo korišćenje i održavanje je teže. Mini oplodnjak sa jednim mestom je minijaturna košnica sa jednim, dva ili tri rama. Veličina rama je 12 x 12 cm do 20 x 20 cm. Od broja ramova i njihove veličine zavise sve ostale veličine mini košnice. Prednost ovog oplodnjaka je u tome što se mogu pravilno rasporediti na sparivalištu i puni se sa oko 350-450 pčela (oko 40 g pčela). Ovi oplodnjaci se mogu napraviti od lipove ili jelove daske debljine 15 mm, pridržavajući se propozicija o izgradnji standardnih LR-košnica, što poskupljuje njihovu proizvodnu cenu za oko 50%. Međutim, kako je u njima procenat uspešno sparenih matica oko 80%, a broj pčelinjih društava koja iz bilo kog razloga napuste oplodnjak jedva 2%, njihova upotreba se isplati već nakon dve godine. Mini oplodnjak sa 1/3 okvira LR-košnice i sa četiri mesta poseduje nosač okvira bez produžetka za oslonac u žljebu košnice. Umesto produžetka, na gornjoj letvi se jednim zavrtnjem pričvrsti limeni nosač 30 x 25 x 1,5 mm koji se, prilikom montaže tri okvira oplodnjaka u jedan okvir LR-košnice, okrene, što omogućava da se u okvir oplodnjaka postavi veštačka osnova, zatim tri okvira stave u jedan okvir LR-košnice, a dovršavanje satne osnove, punjenje saća medom, pa i zaleganje, poveri normalnom pčelinjem društvu. Na taj način oslobađaju se malobrojne pčele iz oplodnjaka da izgrađuju saće, unose med, a time se produžava vek njihovog života i efikasnost oplodnjaka. Oplodnjak može biti građen od lipove ili jelove daske debljine 15 mm, a u skladu sa standardima za izradu LR košnice. Ovakva mini košnice po dubini ima tri nepokretne 42


pregrade kojima se ceo prostor deli na četiri posebne komore, a čija širina zavisi od broja okvira u jednoj od komori. Često se u ovakvom oplodnjaku nalaze dva ili tri rama. Otvori za izletanje pčela su okrugli promera 16 mm, smešteni na svakoj strani košnice na visini od 40 mm od podnjače. Svaki otvor ima svoju poletaljku i uređaj za sprečavanje ulaska pčela tuđica, kao i za sprečavanje izletanja oplođene matice iz oplodnjaka. Efikasnost sparivanja matice iznosi oko 80%, a napuštanje oplodnjaka od strane pčela ili matice nije registrovano. Međutim, proizvodnja cena ovih mini oplodnjaka je za oko 15% veća u odnosu na sve ostale.

TEHNIČKO-TEHNOLOŠKI PROCES Proizvodnja

visokoproduktivnih

pčela,

matica

kontrolisanog

kvaliteta

ili

selekcionisanih matica, zavisi od pravilno odabranog i izvedenog tehničko-tehnološkog procesa njihovog uzgoja. Smisao celokupnog postupka kontrolisanog uzgoja matica željenog kvaliteta ili, pak, selekcionisanih matica, je dobijanje pčelinjih zajednica otpornijih na bolesti pčelinjeg legla i odraslih pčela, kao i povećane otpornosti na stres, ekstremna temperaturna variranja, a smanjenog rojidbenog nagona, uravnotežene uzrasne strukture i poželjnih reproduktivno-produktivnih sposobnosti. Proizvodnja veštačkih matičnih čaura. Veštačke matične čaure mogu se proizvoditi od raznovrsnih sintetičkih materijala (slika 4), ali najbolji razvoj matičnih larvi i najveća atraktivnost matičnjaka za hraniteljice postiže su ukoliko su matične čaure izgrađene od čistog devičanskog voska. Takve čaure pčele mogu lako da obrade i na njihove zidove lako nanesu odgovarajuće feromone pre nego što se u nju stavi larva, a isto tako i da presađenu larvu počnu vrlo brzo hraniti mlečom određene starosti, time obezbeđujući besprekornu ishranu larve i propisno zatvaranje matičnjaka. Međutim, u poslednje vreme mnogo se govori o mogućnostima proizvodnje kvalitetnih matica u matičnim čaurama koje su izrađene od plastike. Proizvođači plastičnih matičnih čaura proizveli su zapanjujuće sličnosti voštanim matičnim čaurama, a osim toga ističu da im je prednost što se mogu više puta koristiti, a da se kvalitet matice proizvedene u njima ne menja. Prva tvrdnja je tačna, a o drugoj se može diskutovati. Preciznim merenjem težine matičnog mleča u oba tipa matičnih čaura utvrđeno je da je kod matičnih larvi iste starosti težina mleča u čaurama približno ista. Međutim, izležene matice redovno su u voštanim čaurama teže od matica izleženih u plastičnim matičnim čaurama u proseku za 10 mg. Tvrdnje da je dužina i obim matičnjaka u pravoj proporciji sa

43


težinom neoplođene matice, u većem broju slučajeva nisu tačne. Kada bi to bilo tačno, obim matičnjaka bi se mogao povećati povećanjem obima matičnih čaura. Ispitivanjem plastičnih matičnih čaura može se utvrditi da posle pokrivanja ovih matičnih čaura voskom putem potapanja, broj primljenih larvi je za 30 - 40% manji. Obim matičnjaka dograđenih na plastičnim čaurama, pokrivenih voskom iznosi 1,113 cm, a obim voštanih matičnjaka 0,90 cm. Razlika u obimu iznosi 0,21 cm. Težina neoplođenih matica iz plastičnih matičnjaka iznosila je 16 mg, a iz voštanih 17 mg što pokazuje da obim matičnjaka, iako važan parametar, nije osnovno merilo za težinu neoplođene matice. Na slici 4B prikazana je serija matičnjaka na plastičnim matičnim čaurama. Potrebno je naglasiti da ako se obim matičnjaka povećava do obima 0,96 -1,00 cm, povećavaće se i težina matice, ali ne uvek i ne u pravoj proporciji. Daljim povećanjem obima matičnjaka ne dolazi do povećanja težine matice. Povećanjem obima matične čaure i dodavanjem matičnog mleča, moguće je povećati obim matičnjaka i do 1,353 cm. Međutim, težina matice ostaje ista. Stoga se može zaključiti da veličina matičnjaka ima uticaj na težinu matice samo do određenog obima matičnjaka, i to ne uvek, ali i da na težinu matice znatno utiče genetička osobenost rase ili soja pčela.

A Slika 4. A. Veštačka matična čaura B. Serija matičnjaka na plastičnim matičnim čaurama

B

Izbor voska. Vosak koji se koristi za proizvodnju satnih osnova, bez obzira na stepen njegove čistoće, ne bi trebalo upotrebljavati za izradnju matičnih čaura. Matične čaure se mogu slobodno izrađivati od voska dobijenog skidanjem mednih poklopaca zdravih pčelinjih društava. Tako dobijen vosak se rastapa u posudi za otapanje voska na temperaturi od 80ºC. Takođe je neophodno prisustvo i jedne posude sa hladnom vodom. Šablon za izradu matičnih čaura potapa se u rastopljeni vosak, a odmah zatim u posudu sa hladnom vodom, pri 44


čemu dobijamo voštanu čauru koju odlažemo u kutije za smeštaj i čuvanje gotovih voštanih čaura. Iz kutije u kojoj se nalaze gotove matične čaure odaberu se samo potpuno ispravne, dok se deformisane ponovo pretapaju. U procesu uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta ili selekcionisanih matica, veštačke voštane čaure se sa nekoliko kapi voska lepe u udubljenja na letvi ili na čepove koji su postavljeni na letvi-nosaču matičnjaka (slika 5). Čist vosak zagreje se do 80ºC i njime se premaže letva. Posle toga se taj isti vosak specijalnom kašičicom nalije u žlebove na letvi ili čepu, a matična čaura se pažljivo stavi na rastopljen vosak. Čaure koje se prilikom lepljenja na letvu oštete, moraju se skinuti, a na njihovo mesto postaviti druge. Na jednoj letvi ima 10 kom. matičnih čaura. Zalepljene matične čaure na letvi obrađuju se pre presađivanja larvi, odnosno dodaju se obezmatičenoj pčelinjoj zajednici sa zatvorenim leglom. Pčele takve pčelinje zajednice ne samo da mehanički glačanjem poliraju površinu matične čaure, nego na njih nanose i odgovarajuće feromone. Mora se voditi računa da matične čaure ne ostanu na obradi ni suviše dugo, ni suviše kratko vreme. Ako se pre vremena izvade, obično su sa manjom količinom foot-print feromona i kasnije su manje atraktivne za maticu. Ako matične čaure ostanu suviše dugo, pčele počinju sa sužavanjem njihovog otvora, što broj primljenih larvi, presađenih u takve čaure, smanjuje za 50%. Vreme zadržavanja matičnih čaura na obradi varira u zavisnosti od toga koliko je ramova sa matičnim čaurama stavljeno na obradu pčelinjem društvu, gde su pozicionirani, kao i od toga koliko su jaka pčelinja društva i kog su stepena sinhronizacije njihove starosne strukture. Prosečno vreme zadržavanja matičnih čaura na obradi je od 2 do 4 sata.

Slika 5. Zalepljene matične čaure na letvi-nosaču

45


Dinamika prvog prihranjivanja presađenih larvica, u zavisnosti je od količine produkovanog mleča, što opet utiče na precenat prijema presađenih larvi i kvalitet budućih matica. Prvo obilno prihranjivanje zavisi od ukupne biološke vrednosti pčelinjeg društva, kao i od vremena koje je prošlo od momenta vađenja matičnih čaura, do momenta ponovnog vraćanja presađenih larvi istom ili drugom pčelinjem društvu. Optimalna dužina tog vremenskog perioda je do 6 sati. Kvalitet matičnog mleča. Kvalitet uzgojenih matica zavisi od kvaliteta matičnog mleča i frekvencije obroka tokom njenog larvenog razvoja. Takođe, broj ovarijalnih cevčica u ovarijumima, kao i broj spermatozoida u semenoj kesici oplođene matice su u zavisnosti od dinamike i kvaliteta ishrane tokom njenog larvenog razvoja. Pri uzgoju matica, nekom od danas prihvaćenih metoda, najbolji efekat u pogledu njenog kvaliteta, težine i reproduktivnih sposobnosti postiže se upotrebom matičnog mleča uzetog iz matičnjaka u kome su larve starosti od 24 do 48 sati (slika 6). Najkvalitetniji matični mleč za presađivanje larvi radi uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta i selekcionisanih matica, dobija se ako se vadi svakih 35-40 časova. Ukoliko se larva presađuje na mleču stanjem od 40 časova ili se za presađivanje koristi med, procenat primljenih presađenih larvi, kao i kvalitet od njih izvedenih matica je drastično mali (ispod 30%). Stopostotni prijem presađenih larvi postiže se ako se presađivanje obavlja u jednodnevni mleč ili mlač starosti do 40 časova.

Slika 6. Razoreni matičnjak sa matičnim mlečom

Za proizvodnju matičnog mleča namenjenog presađivanju desetočasovnih larvi upotrebljava se isti alat koji se koristi i kod presađivanja larvi. Pri proizvodnji matičnog mleča preporučuje se upotreba plastičnih čaura koje imaju višekratnu upotrebu, iz kojih se mleč lakše vadi, a kvalitet mu nije promenjen u odnosu na mleč dobijen u voštanim matičnim čaurama. Pčelinja zajednica koja se koristi za proizvodnju matičnog mleča namenjenog 46


presađivanju desetočasovnih larvi mora imati 25000 pčela radilica (2,5 kg) mlađih od 15 dana i najmanje isto toliko pčela ostalih uzrasnih struktura. Takođe, ovakvo pčelinje društvo mora imati u rezervi 5-8 kg otvorenog meda u saću i dva okvira polen, tj. mora biti u predrojidbenom stanju. Ukoliko u prirodi nema dovoljno pčelinje paše, a unos svežeg nektara je manji od 0,5 kg, neophodno je pristupiti prihranjivanju pčelinje zajednice ujutro i predveče jednakim količinama šećernog sirupa ili meda u odnosu 1:1. Pčelinje društvo koje služi za proizvodnju matičnog mleča treba da je smešteno u LR-košnici, jer ona omogućuje najefikasniju organizaciju celokupnog postupka proizvodnje matičnog mleča u većim količinama. U plodištu košnice smeštena je matica sa 3-4 rama otvorenog legla, 2-3 rama praznog saća, dva rama otvorenog meda i jedan ram perge. U drugom nastavku LR košnice nalazi se tri do četiri rama zatvorenog legla, dva rama sa uglavnom otvorenim medom i jedan ram perge. Prostor od dva do tri rama u nastavku ostaje prazan za unos ramova na kojima se nalaze presađene larve. Između prvog i drugog LR nastavka postavlja se okvir sa daskom debljine 10-12 mm na kojoj se nalazi otvor dimenzija 120 x 120 mm. Obostrano, na otvor se postavlja hanemanova mreža dimenzija 140 x 140 mm. Hanemanova ili matična mreža se postavlja da bi se pojačao osećaj pčela u gornjem nastavku da su obezmatičene i tako više stimulisale mlade pčele na lučenje matičnog mleča neophodnog za ishranu presađenih larvi. U cilju efikasnijeg prijema presađenih larvi, tokom prvog dodavanja presađenog materijala, neophodno je dva dana pre zatvoriti prostor nad matičnom mrežom. Privremenim zatvaranjem matične mreže, pčele će u gornjem nastavku sagraditi manji ili veći broj divljih matičnjaka. Prilikom prvog vađenja mleča iz matičnjaka, sve divlje matičnjake treba porušiti. Ako se to ne učini, pčele će nakon drugog dodavanja presađenih larvi na uzgoj prihvatiti manji broj, ili će ih sasvim odbaciti. Da bi se održao optimalan broj mladih pčela u gornjem nastavku LR košnice, neophodno je svakih 8 dana iz donjeg nastavka prebaciti u gornji najmanje jedan okvir zatvorenog legla. Na mesto uklonjenih ramova sa zatvorenim leglom, u donji nastavak se postavljaju ramovi sa praznim saćem. Na donjem nastavku LR košnice leto je normalne veličine, a na gornjem je oko 7 cm. Na letvu matičnog rama stavlja se do 10 voštanih matičnih čaura. Svaki matični ram (okvir-nosač) može da primi tri letve sa voštanim čaurama. Pripremljeni ram sa matičnim čaurama stavlja se iznad matične mreže i u gornjem nastavku ostaje 4 časa u cilju obrade i feromonisanja. Oduzimanje matičnog mleča za uzgoj selekcionisanih matica obavlja se svakih 30-40 časova, a ceo postupak započinje opsecanjem jednog dela matičnjaka skalpelom. Pažljivo, iglom za presađivanje, iz matičnjaka se vadi larva koja pliva na površini mleča. 47


Ukoliko se prilikom vađenja, telo larve ošteti, može doći do zagađenja mleča. Pri oštećenju tela larve razlije se njen sadržaj i zagađuje ceo mleč u matičnjaku. Ako se iz tog matičnjaka mleč pomeša sa ostalim mlečom u flašici, dolazi do zagađenja mleča u celoj flašici. Mleč, zagađen na bilo koji način ne treba koristiti u prihranjivanju presađenih larvi. Nakon uspešnog uklanjanja larve iz matičnjaka, matični mleč se vadi namenskom kašikom ili usisnom pumpicom i stavlja u namensku flašicu (slika 7). Oduzimanje matičnog mleča obavlja se u radnoj prostoriji sa minimalnom temperaturom oko 25°C i relativnom vlažnošću vazduha oko 80%. Neposredno nakon oduzimanja matičnog mleča, u istoj prostoriji treba obaviti dodavanje nove larve matičnjaku iz kojeg je prethodno oduzet mlečom. Postupak se može ponoviti više puta, sve dok se matična čaura ne ošteti. Matični mleč je jako higroskopan, apsorbuje vlažnost iz vazduha, tako značajno menjajući svoj kvalitet. Svež matični mleč prosečno sadrži 36,4% suve materije i do 63,6% vode. Starija mleč može imati i preko 67% vode u sebi. Matična mleč ima najveću biološku aktivnost u toku prva dva sata od momenta oduzimanja iz matičnjaka. Bez obzira na način čuvanja biološka svojstva matičnog mleča postepeno se smanjuju u funkciji vremena.

Slika 7. Prikaz jednog od načina oduzimanja matičnog mleča Matični mleč ne bi smeo biti stariji od 5 dana ako se upotrebljava za presađivanje matičnih larvi u svrhu proizvodnje matica kontrolisanog kvaliteta i selekcionisanih matica. Oduzimanje matičnog mleča iz matičnih čaura obavlja se pomoću namenski konstruisane pumpice (slika 6). Naime, na daščicu dimenzija 80 x 80 x 1,5 cm postavi se staklena bočica 48


zapremine 20 ml, koja se hermetički zatvara. U bočicu se odlaže mleč iz svih matičnjaka podjednake starosti, a kada se bočica napuni, matični mleč se izmeša specijalnom kašičicom, iz njega se odstrani sav eventulni, a zatim se bočica zatvori. Nakon oduzimanja matičnog mleča pristupa se punjenju malih bočica od 3 ml, koje se zatim hermetički zatvaraju. Svaka mala bočica mora biti putpuno puna, hermetički zatvorena i odložena u svoju kutiju, na kojoj je naznačen datum i sat kada je mleč izvađen. Novo prikupljeni mleč nikada se ne sme mešati sa drugim mlečom koji se nađe u zalihi. Kutija sa bočicama se odlaže u frižider i čuva na temperaturi od -6°C gde se čuva dva sata, nakon čega se prenosi u drugi deo frižidera gde je temperatura oko +6°C. Ako se koristi mleč za presađivanje larvi, uzima se po jedna flašica, a preostali, neiskorišćeni mleč iz načete bočice se može koristiti za ljudsku ishranu. Jaja i larve za presađivanje Cilj veštačkog uzgoja selekcionisanih matica jeste dobijanje većeg broja matica željenih biološko-genetičkih osobina. Jedan od značajnih činilaca koji determinišu uspeh programa selekcije jeste svakako odabir jaja i larvi za presađivanje. Odabiranje jaja se obavlja po težini jer je težina jajeta jedan od bitnih kriterijuma u složenom lancu uzgoja kvalitetne matice. Za dobijanje jaja već težine neophodno je obaviti ograničivanje matice u pogledu broja položenih jaja tokom nekoliko dana. Naime, matica se stavi u izolator, a izolator u centralni deo košnice. Još efikasniji postupak je možda pregrađivanju košnice hanemanovom mrežom, pri čemu se aktivnost i zaleganje matice ograniči na dva ili tri rama. Kod LR-košnica, nastavak se duž vertikalne ose šlicuje cirkularom tako da se matična mreža ubacuje u dva šlica, tako se tačno po sredini nalaze ograđena 2-3 okvira na kojima se nalazi matica. Dakle, u sva tri navedena slučaja, matica je ograničena na dva rama u centralnom delu pčelinjeg društva. Pčele prolaze kroz matičnu mrežu bez ograničenja, što doprinosi povećanju ukupnog broja pčela pratilja matice starosti do 13 dana sa aktivnim mlečnim žlezdama. Zbog intenzivne ishrane matice tokom nekoliko narednih dana, težina položenih jajnih ćelija se značajno povećava, uz istovremeno smanjenje broja položenih jaja. Prosečna težina jajeta pre stavljanja matice u izolator je 0,102 mg, a nakon 5 dana provedenih u izolatoru, srednja težina jajeta 0,135 mg, što predstavlja prirast u težini za 0,032 mg. Ne samo da se, kao posledica primenjene izolacije matice, povećava težina položenih jajnih ćelija, nego se povećava i težina matice izvedene iz takvog jajeta (teža za 21 mg), zatim dužina jezika 0,29 mm, širina tela za 0,15 mm, dužina krila za 0,20 mm, širina krila za 0,06 mm i sl. Larve za presađivanje ne smeju biti starije od 10-12 časova. Da bi znali kolika je starost larve, moramo znati kada je matica položila jaja. Selekcionar matica sa višegodišnjim iskustvom može lako prepoznati larve stare 10-12 časova. Svakako, ne može se iz košnice 49


izvaditi ram sa otvorenim leglom i na njemu tražiti odgovarajuću larvu. Zato je neophodno, u cilju dobijanja larvi jednake starosti, postaviti maticu sa ramom u izolator gde ostaje nekoliko dana. Od trenutka polaganja prvog jajeta u središnjem delu rama, matica koncentrično širi leglo. Za 72 časa iz jaja će se izleći prve larve, a za presađivanje su najpogodnije larve stare 10 do 12 sati nakon izlaska iz jajnih opni. Prvih 12 sati larva je lučno povijena i obilno nahranjena. Presađene larve se zatim dodaju u starter u kojem je jako pčelinje društvo koje vrlo brzo pristupa ishrani larve matičnim mlečom, što svakako utiče i na kvalitet buduće matice. Primenom startera povećava se prijem presađenih larvi za 15%, a uzgojna cena matice je manja za 10%. Starter treba da poseduje 8-10 okvira sa 50 mm praznog prostora ispod njih. U taj prazan prostor se smešta veći broj pčela koji tokom punjenja ne može da stane na ramove. Od postojećih 10 ramova, četiri su prazna, ili sa nešto otvorenog meda, dva okvira su sa polenom i četiri okvira sa isključivo zatvorenim leglom iz koga se legu pčele. Zatvoreno leglo se može dobiti na sledeći način: Devet dana pre nego što se želi formirati starter odabere se jaka pčelinja zajednica čija se matica stavi u izolator u srednji deo košnice. Sve vreme dok je matica u izolatoru, pčele radilice, po pravilu, ne povlače prinudne matičnjake, a najveći deo otvorenog legla, sem u izolatoru, za devet dana, biće zatvoren. Nepoklopljene larve u starteru su prestare da bi pčele povukle prinudni matičnjak. Broj mladih pčela jednog normalnog pčelinjeg društva je premali za formiranje startera, pa se zato pristupa obezmatičavanju još jedne snažne pčelinje zajednice. Vađenjem matice iz košnice, pčele ove zajednice osete se obezmatičenim i povlače prinudni matičnjak, tako da, kada budu strešene sa rama u levak startera, neće ući u borbu sa pčelama iz prvog pčelinjeg društva čija je matica u izolatoru, ali će zato na njih preneti feromon obezmatičavanja. Važno je istaći da će, ako se u starteru nađe samo jedan matičnjak ili larva iz koje pčele mogu povući prinudni matičnjak, broj primljenih larvi u odnosu na broj presađenih, biti znatno manji, a samim tim i kvalitet matice znatno slabiji. Takođe, kvalitet hrane i broj primljenih larvi biće manji i ukoliko se starter formira bez zatvorenog legla. Na jačinu startera, a samim tim i na kvalitet hrane i budućih izvedenih matica utiče raspored ramova sa medom, polenom i leglom, s obzirom da je raspored u funkciji pravilne kastinske strukture i raspodele rada pčela u polunastavku gde se nalazi presađeni materijal. Ramovi koji se koriste za formiranje startera moraju biti čisti, sa mladim saćem, odnosno treba da su uzeti iz zdravih pčelinjih društva. Punjenje startera pčelama. Iz pčelinjeg društva u kome se matica nalazi u izolatoru treba preneti, zajedno sa pčelama, ramove sa leglom, medom i polenom, zatim 50


dodati odgovarajući broj praznih ramova i zatvoriti limeni poklopac uvlačenjem u žljeb. Nakon toga neophodno je otvoriti ventilaciju koja se nalazi sa suprotne strane levka, a leto zatvoriti. Nakon toga se otvara levak, a time i prozor na kome se nalazi matična mreža. Vadi se jedan po jedan ram iz košnice u kojoj se matica nalazi u izolatoru, a pomoću pokvašene peruške ili četke za stresanje pčela, svući pčele na levak startera. Sve vreme matica se nalazi u izolatoru, izolator u košnici, a košnica na svom postolju. Kada se istresanje pčela obavi, iz izolatora treba izvaditi ram na kome se nalazi matica i postaviti u središnji deo košnice. Košnici se zatim dodaju četiri rama sa izgrađenim saćem, nakon čega se košnica zatvara. Iz košnice odakle smo uzeli maticu, uzima se jedan po jedan ram sa pčelama i istresa u levak startera. Tako se iz košnice uzima 2/3 pčela koje su dva dana bile bez matice, a koje su povukle veći broj prinudnih matičnjaka iz kojih se oduzima mleč. Ostatku (1/3) obezmatičenih pčela vraća se matica u izolatoru sa jednim ramom, ali, treba istaći da se prilikom istresanja pčela u levak startera, veći broj pčela starijeg uzrasta vraća u svoju košnicu. Dobar starter treba da poseduje oko 3-4 kg, odnosno 30 000 do 40 000 pčela, a obzirom da se u starteru nalaze četiri rama sa zatvorenim leglom, broj pčela u starteru će se svakog dana uvećavati. Nakon istresanja pčela, levak treba očistiti od pčela, dimilicom oterati pčele sa matične mreže u starter i na kraju levak zatvoriti. Postaviti poklopnu dasku i time je formiranje jednokratnog startera završeno. Pre nego što se starter odnese u podrum ili neku drugu mračnu prostoriju, mrežu startera treba poprskati vodom. Isto treba učiniti još dva puta u tokom 14 časova boravka startera u mračnoj prostoriji. Nakon 24 časa starter je speman da primi prve presađene larve. Skida se poklopna daska, a na gornji deo postavlja mali polunastavak. U taj mali polunastavak moguće je postaviti 15 letvi nosača, ili ukupno 150 komada voštanih matičnih čaura sa presađenim larvama. Kada su nosači matičnih čaura postavljeni u mali polunastavak, zatvara se poklopna daska startera. Na poklopnu dasku postavljaju se dve hranilice. U jednoj se nalazi med razblažen vodom 1:1, a u drugoj čista voda. Nakon toga izvlači se limeni poklopac, pa pčele iz donjeg dela startera mogu slobodno preći u mali polunastavak u kome se nalaze presađene larve. Posle 24 časa, ili nekoliko časova ranije, u žljeb se uvlači limeni zatvarač, čim se pregrađuje donji deo startera od malog polunastavka. Starter se postavlja na improvizovano postolje u neposrednoj blizini matičnog društva, otvara se poklopac startera, vadi se jedna matična letva sa presađenim larvama i, bez otresanja pčela sa nje, u žljeb okvira postavljaju se tri letve-nosači matičnih čaura. Jedan okvir sa tri letve stavlja se u uzgajačko društvo na dalji odgoj. Na mesto uklonjenih 15 letvi nosača, postavlja se sledećih 15 letvi sa matičnim čahurama i novopresađenim larvama. Zatim se postavi poklopna daska, doda hranilica sa mednim sirupom, ukloni limeni poklopac tako da se 51


oslobodi prolaz pčela u mali polunastavak. Pčele hraniteljice intenzivno hrane presađene larve 24 časa, a zatim se letve sa čaurama ponovo uklanjaju i dodaju pripremljenim uzgajivačkim društvima. Ovaj postupak se u toku narednih 4-5 dana ponavlja 4-5 puta, čime se u starteru može startovati od 400-450 matičnih larvi za koje je neophodno obezbediti, nakon 5 dana, 12 uzgajivačkih društava. Uspeh prijema larvi u ovom tehnološkom postupku je 92% u prvom i drugom ciklusu, odnosno 80% u trećem i četvrtom ciklusu. Nakon završetka startovanja otvara se jedno od matičnih društava, a starter vraća svom matičnom društvu ili se jednostavno ramovi sa pčelama prenose u praznu košnicu, doda matica i tako formira nova jaka pčelinja zajednica. Višekratni starter. Višekratni starter se formira u košnici sa dva nastavka sa po 10 ili 12 ramova u svakom. Za prilagođavanje pčela izletnica gornjem nastavku neophodno je na njegovoj prednjoj strani napraviti kružno leto za izletanje pčela. U pravilno formiranom gornjem nastavku najmanje mora biti dva rama zatvorenog i četiri rama otvorenog legla, dok se u donji nastavak stavlja 7 rama izgrađenog saća, dva rama meda i jedan ram perge. Između nastavaka se postavlja matična rešetka, a matica se locira u donji nastavak. Okvir sa matičnom rešetkom mora da prepokriva ceo donji nastavak, a da se gornji nastavak oslanja na onaj njegov deo koji je viši za 10 mm, čime se dobija prostor između okvira gornjeg nastavka i matične mreže od oko 15 mm. Matična rešetka nije na celoj površini okvira, jer je na pregradnom okviru isečen otvor dimenzija 50 x 150 mm, dok je sa gornje strane pričvršćena matična mreža dimenzija 170 x 170 mm, iznad koje je lesonit kojim se matična rešetka po potrebi pokriva. Prebacivanjem matice u prvi nastavak, ona započinje intenzivno polaganje jaja, dok pčele radilioce slobodno prolaze iz donjeg u gornji nastavak i obratno. Nakon 8 dana gornji deo nastavka može se koristiti kao starter, s tim što se dva dana pre unošenja presađenih larvi u gornji nastavak, zatvara se matična rešetka. Pošto u gornjem nastavku nema larvi iz kojih bi pčele mogle povući prinudni matičnjak, presađene larve će biti brzo i kvalitetno nahranjene. Od broja mladih pčela hraniteljica zavisi i koliko se mladih larvi može startovati, kao i koliko puta se proces može ponoviti. Prosečno, istovremeno u višekratnom starteru može se startovati 60 – 90 presađenih larvi, s tim da se postupak može ponoviti 3-4 puta svakih 12 časova. Ukoliko je dnevni unos nektara manji od 350 g dnevno, treba pristupiti prihranjivanju mednim sirupom u srazmeri 1:1, u količini od po 250 g ujutro i uveče. Posle trećeg ili četvrtog dana, sa matične rešetke višekratnog startera skida se, čime se obezbeđuje nesmetani prolaz pčela radilica. Da bi se starter upotrebio i drugi put, iz gornjeg nastavka se prebacuju ramovi iz kojih je izašlo leglo u donji nastavak, a iz donjeg nastavka se u gornji nastavak prebacuju ramovi sa zatvorenim leglom. Nakon 8 dana matična rešetka se zatvara, a 52


dva dana kasnije ponovo se na startovanje uvode novopresađene larve. Na ovaj način ne razbija se biološka celina pčelinjeg društva, doprinosi se stalnom uvećanju brojnost pčela, kao i sakupljačkoj sposobnosti pčela radilica za med i druge pčelinje proizvoda. Na ovaj način pčelinje društvo se koristiti tokom cele sezone bez gubitaka.

UZGAJIVAČKO PČELINJE DRUŠTVO

Uzgajivačko pčelinje društvo nastavlja sa negovanjem i ishranom matičnjaka preuzetih iz startera. Ako se u uzgajivačko društvo, u gornji nastavak sa ili bez matične rešetke, unese ram sa jajima i larvama, sve larve biće hranjene istim tipom hrane kojom su one i do tada bile prihranjivanje. To znači da, ako se na isto mesto i u isto pčelinje društvo stave presađene larve koje su u starteru pčele hranile drugim tipom hrane tim tipom hrane se nastavlja njihova dalja prihrana u uzgajivačkom društvu, bez obzira na to što je u njemu matica. Kvalitet ishrane matičnjaka. Poznato je da od kvaliteta ishrane presađenih larvi zavisi kvalitet buduće matice. Svakako da na kvalitet ishrane matičnjaka utiče biološka struktura pčelinje zajednice, starost pčela radilica i dinamika dnevnog unosa nektara i polena u košnicu. Što je starosna struktura pčelinjeg društva nepovoljnija (ima više starijih radilica) utoliko je kvalitet ishrane matičnjaka slabiji. Takođe, za uspeh u uzgoju selekcionisanih matica neophodno je da uzgajivač poznaje dinamiku pčelinje paše područja na kome su stacionirani pčelinjaci za uzgoj matica. Kvalitet ishrane matičnih larvi zavisi takođe i od zdravstvenog stanja uzgajivačkog društva, kao i od eventualno primenjene terapije u njemu. Takođe je izuzetno bitna uravnotežena mikroklima uzgajivačke košnice koja se manifestuje adekvatnom temperaturom i relativnom vlažnošću vazduha u košnici. Optimalni mikroklimatski uslovi u uzgajivačkom društvu se postižu ako pčele gusto zaposedaju najmanje 10 rama, ako u njemu postoji uravnotežena starosna struktura (sa najviše pčela radilica starosti 7-15 dana), ako u društvu ima najmanje četiri rama zatvorenog i tri rama otvorenog legla različite uzrasne strukture i ako u društvu postoji najmanje 10 kg. otvorenog i zatvorenog meda i dva-tri okvira perge. Priprema uzgajivačkog pčelinjeg društva za prijem i uzgoj presađenih larvi. Da bi se standardna LR-košnica sa 10 ramova mogla iskoristiti za formiranje uzgajivačkog društva, neophodno je obaviti sledeće dopune: 1) najpre od daske ili vodootporne šperploče napraviti ploču istih spoljnih dimenzija kao i gornji nastavak, po čijim rubovima postaviti 53


letve debljine 10 mm i širine kolika je debljina zidova nastavaka. Na sredini ploče izreže se otvor 150 x 150 mm na koji se pričvrstiti matičnu rešetka dimenzija 165 x 165 mm. Na prednjoj strani ploče iseći letvu debljine 10 mm, kako bi se nakon uklanjanja isečenog komadića, na sredini ploče dobio otvor dimenzija 120 x 10 mm. Umesto poletaljke, za taj otvor treba uraditi kutiju dimenzija 200 x 80 x 80 mm. Na kutiji, sa strane, otvara se prorez dimenzija 220 x 86 mm, koji se po potrebi može zatvoriti matičnom rešetkom. Ploča sa izrezanim otvorom za leto, pomoću zavrtnja za drvo, pričvrstiti se za pod gornjeg nastavka. Prozor na podnjači se može zatvoriti komadom šperploče dimenzija 149 x 149 mm. Ovako prepravljena LR košnica na prvom nastavku poseduje normalnu podnjaču, a na drugom nastavku podnjaču od šperploče koja je na rastojanju od oko 12 mm od ramova. Košnica raspolaže standardnom pokrovnom daskom, hranilicom i krovom. Postoje tri tipa uzgoja matica u ovako konstruisanim košnicama: uzgoj bez važenja matice iz košnice, uzgoj sa vađenjem matice iz košnice i kombinacija ova dva postupka. Koji od tipova uzgoja će biti odabran zavisi od stanja pčelinjeg društva, ekonomske opravdanosti i radnog vremena sa kojim uzgajivač raspolaže. Pri primeni metode uzgoja bez vađenja matice iz košnice uzgajivačko pčelinje društvo se zazimljava u donjem nastavku. U gornjem nastavku, u kojem je matična rešetka otvorena, nalazi se tri-četiri rama meda, a ostalo je ispravno, čisto saće, iz koga su se pčele najmanje dva puta izlegle. Dan pre ubacivanja startovanih larvi, gornji nastavak mora posedovati: tri rama sa otvorenim leglom, dva rama sa pergom i dva rama sa medom. Šest časova pre unošenja startovanih larvi u hranilicu se dodaje 0,5 kg vodom razblaženog meda, a ramovi se pomeraju u stranu tako da se u središnjem delu između ramova sa otvorenim leglom formira prazan prostor u koji se najdalje za 6 sati ubacuje okvir na kome se nalazi najviše 25 startovanih larvi (slika 8). Ako je dnevni unos nektara manji od 200 gr, pčelinje društvo treba prihraniti mednim rastvorom u odnosu 1 : 1 u količini od 250 gr dnevno. Svakih tri ili pet dana (zavisi za koji se ciklus uzgajivač opredeli) uzgajivačkom društvu se dodaje novi ram sa 25 startovanih larvi. To se čini tako što se iz gornjeg nastavka, tri sata pre dodavanja rama sa larvama, stresu pčele sa jednog rama sa medom, a onda se taj tam prebaci u drugu košnicu, a na njegovo upražnjeno mesto doda ram sa startovanim larvama.

54


Slika 8. Ubacivanje startovanih larvi u pripremljen prostor Pri svakom narednom dodavanju rama sa startovanim larvama postavljamo dva rama zatvorenog legla ispod matične rešetke, a dva rama sa otvorenim leglom u nastavak iznad matične rešetke. Ram sa novostartovanim larvama se postavlja između ramova sa otvorenim leglom, dok se ram sa zatvorenim matičnjacima, bez pčela prenosi u inkubator ili pčelinju zajednicu za zbirno čuvanje zatvorenih matičnjaka. Tako, ako je usvojen trodnevni ciklus uzgoja dodaje se svakih 6 dana 25 zatvorenih matičnjaka, s tim da se u uzgajivačkom društvu permanentno nalazi 25 matičnjaka starosti od tri do pet dana i 25 matičnjaka od jednog do tri dana starosti. Ako usvojimo tehnološki ciklus od 5 dana, onda će se u uzgajivačkom društvu nalaziti 25 matičnjaka starih 5 dana od momenta presađivanja ili ukupno 9 dana starosti, a to su zatvoreni matičnjaci (slika 9), kao i 25 matičnjaka starosti od jednog do tri dana ili ukupno starosti od četiri do sedam dana. Petodnevni ciklus ima izvesnih prednosti jer zahteva manje angažovanje samog uzgajivača ali i manje početnog ulaganja. U jednom pčelinjem društvu ne treba da postoji veći broj matičnjaka iste starosti, jer matičnjaci različitog uzrasta koriste matični mleč različitog sastava kojeg proizvode pčele različite uzrasne dobi. U ovakvim okolnostima, može da postoji i više od 25 matičnjaka, a da se pri tome kvalitet matice ne umanjuje.

55


Slika 9. Zatvoreni matičnjaci Uzrast matične larve u matičnjaku utvrđuje se na sledeći način: razvonji ciklus matice traje 16-17 dana; u starter se dodaju larve starosti do 12 časova; pošto stadijum razvoja jajeta traje tri dana (72 sata), onda je larva, prilikom njenog dodavanja uzgajivačkom društvu, ukupne starosti četiri dana (maksimalno 84 sata). Prema tome, prva matica će se izvesti tek za 12 dana (slika 10) od dana prenošenja matičnjaka iz startera u uzgajivačko pčelinje društvo. Prilikom primene metode uzgoja u prisustvu matice postoji svakodnevna opasnost da radilice povuku ”divlji matičnjak”. To se obično dešava prvog dana formiranja uzgajivačkog društva, ali i svakog narednog puta kada iz prvog nastavka otvoreno leglo stavljamo u drugi nastavak. Svaka izvedena matica u gornjem nastavku može da napravi dve štete. Ako pčelinje društvo nema nagona za rojenje, matica koja se izvede iz ”divlje” sagrađenog matičnjaka samo za jedan sat porušiće sve zatvorene matičnjake. Ukoliko pak postoji rojidbeni nagon, roj će izleteti. Jedini način da se to spreči je kontrola uzgajivačkog društva svakih 7 dana, Potrebno je pregledati sve ramove kako u prvom, tako i u drugom nastavku. Sve eventualno nađene ”divlje” matičnjake treba porušiti.

A

B Slika 10.

A. Izlazak matice iz matičnjaka

B. Jednodnevna izvedena matica

56


Ukoliko se roj ipak izleti iz košnice, treba ga privremeno smestiti u pletaru, u međuvremenu pregledati uzgajivačko društvo i ako u prvom nastavku nađemo matičnjake, treba ih porušiti, oduzeti zatvoreno leglo i dati ga na uzgoj drugoj košnici. Na upražnjeno mesto treba dodati otvoreno leglo, nakon čega roj iz pletare treba ponovo istresti u drugi nastavak. Ukoliko posle izletanja roja u prvom nastavku nema matičnjaka, znači da je roj izleteo zbog prisustva presađenih matičnjaka u drugom nastavku. Ovakvo pčelinje društvo nije pogodno za uzgajivačko, jer ako mu se povrati roj, ono će se sutradan ponovo rojiti. Uzgajivačko društvo bez matice takođe ima slabosti koje bi trebalo napomenuti. Dužom upotrebom pčela, bez obzira što povremeno dodajemo pripremljeno zatvoreno leglo, vrlo često dolazi do pojave lažnih matica. Ako dođe do pojave jaja, a matice nema u pčelinjem društvu, proces treba prekinuti, a pčelinjem društvu dodati oplođenu maticu. Ukoliko se to desilo u gornjem nastavku dok je matična mreža zatvorena, a u donjem nastavku imamo maticu, da bi se oslobodili lažnih matica dovoljno je otvoriti matičnu rešetku. Posle 10 dana ovo uzgajivačko društvo se može dalje koristiti za uzgoj matica.

PRESAĐIVANJE LARVI I JAJA

Presađivanje larvi i jaja predstavlja najodgovorniji deo posla u programu uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta, od kojeg zavisi ne samo procenat prijema presađenih larvi, već i kvalitet budućih matica. Iako je tehnički i suštinski vrlo odgovoran posao, on vremenski obuhvata jedva 10% vremena od ukupnog vremena potrebnog za realizaciju celog programa uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta. Ovaj posao treba da obavlja tehnički iskusno, nervno stabilno i opušteno lice (bez drhtanja ruku), dobrog vida i visoke lične odgovornosti. Presađivanje larvi i jaja najbolje je obavljati napolju ako vremenski uslovi to dozvoljavaju, tj. odnosno ako je toplo, vlažno i bez vetra. Pošto su takvi dani retki, a neophodno je da pčele ne napadaju ram sa koga se uzimaju larve i da ne ubadaju, obzirom na potrebnu visoku koncentraciju i preciznost prilikom manipulacije, preporučujemo da se ovaj deo posla obavlja u, za to namenjenim, prostorijama. Radna prostorija za presađivanje treba da je veličine oko 2 x 3 m, sa dovoljno sunčeve svetlosti, da je topla, da se vrata i prozori dobro zatvaraju, da ima električnu ili neku drugu sijalicu i da nije prometna. Temperatura u radnoj prostoriji treba da je oko 30°C, a relativna vlažnost vazduha oko 90%. To se postiže kontrolisanim zagrevanjem prostorije (npr. grejalicom sa termostatom), i obezbeđivanjem

57


isparivača vode u cilju postizanja željene relativne vlažnosti (na običnom rešou može se isparavati 2 l vode). Niža temperatura od 30°C i manja relativna vlažnost vazduha od 90%, bez obzira koliko proces presadivanja traje, dovodi do oštećenja larvi, pa samim tim utiče i na kvalitet uzgojenih matica. Ako se larve stavljaju u jednokratni starter, bez obzira na vremenske prilike, starter se mora uneti u prostoriju za presađenivanje larvi. Za izvođenje procesa presađivanja larvi, neophodno je obezbediti odgovarajuću radnu površinu sa dovoljno radnog prostora za alat i pribor neophodan u celom procesu, kao i za stalak-nosač ramova sa matičnim čaurama. Radna površina ravnomerno osvetljena prirodnim ili veštačkim svetlom. Bez obzira na odabrani postupak presađivanja jaja i larvi, neophodno je na radnoj površini obetbediti stočić za letvu-nosač matičnih čaura. Letva-nosač matičnih čaura služi da bi se na nju, posredstvom raznih veza, pričvrstile matične čaure. To nam omogućava da bezbedno dodajemo matičnu čauru na obradu i feromonisanje od strane određenog pčelinjeg društva, da letvu sa matičnim čaurama udobno smestimo radi unošenja matičnog mleča i larve u matičnu čauru, da presađene larve dajemo na uzgoj uzgajivačkom društvu i da, po potrebi, skidamo matične čaure zajedno sa svojim nosačem radi dalje upotrebe. Postoje razni tipovi letavi-nosača matičnih čaura. Prva mogućnost je da se koriste konusni čepovi ø16 mm, dužine 20 mm koji se upotrebljavaju kada se leženje matica vrši u kavezima smeštenim u pčelinjem društvu. U tom slučaju u letvi se, na jednakom rastojanju buše rupe ø15 mm u koje se stavljaju čepovi. Kada se matičnjak zatvori, čep se vadi i tako zajedno sa matičnjakom stavlja u otvor kaveza gde se matica bezbedno leže. Druga mogućnost je da se na letvi buše udubljenja ø12 mm, dubine 5 mm gde se, otopinom voska, matične čaure direktno lepe na letvu. Ovaj se metod upotrebljava ako se raspolaže termogenom. U tom slučaju matičnjaci se ne skidaju već se zajedno sa letvom prenose u kasetu termogena gde se matice, odvojene jedna od druge, bezbedno legu. Treća mogućnost je da se matične čaure lepe za drvenu pločicu dimenzija 20 x 20 x 4 mm, a pločica za letvu nosača. Kao četvrta mogućnost koriste se isti čepovi kao kod prve, samo što je razlika je u tome što je u središtu čepa nešto veća i dublja rupa. U taj čep stavlja se isečak voska u kome se nalazi jaje ili larva. Taj postupak redovno koriste amateri u uspešnoj proizvodnji matica. Sve ostaloje kao kod prvog rešenja. Peta mogućnost je da se na čepu se prvo buši rupa ø12 mm, dubine 5 mm, na središnjem delu spolja pravi se žljeb, a zatim se čep seče po pola. Na spoljnoj strani čepa, unutar žleba, dve polutke čepa spajaju se gumenim prstenom. Iseca se deo saća na kome se nalazi jaje ili larva, rastvara čep, suprotna strana saća, na kome nema larve, uklješti se između dve polutke bez otapanja voska. Ovaj način prenošenja jaja i larve vrlo je pogodan za manje serije u svrhu istraživanja i sprovođenja raznih eksperimenata. 58


Konačno, šesta mogućnost je da se na letvu direktno, putem voska, pričvrste matične čaure izrađene od polietilena. Ove se matične čaure mogu pričvrstiti i na bilo koji drugi matični nosač. Noseće letve i nosače matičnih čaura prvo treba dobro očistiti od starog voska i ostale prljavštine. Na 200 gr čistog voska stavi se oko 10 gr propolisa. Vosak se zatim prebaci u veliku tepsiju koja se ubacuje u pećnicu štednjaka. Kada se vosak istopi, u tepsiju sa rastopljenim voskom stave se letve-nosači i čepovi-nosači matičnih čaura, koja se zatim vrati u pećnicu i zagreje do 120°C i zadrži oko 5 min. Čistom lanenom krpom protrljaju se letve i čepovi. Na taj način izvrši se dezinfekcija i ovoštavanje površine drveta za čitavu sezonu upotrebe. Ova operacija ima pozitivnog dejstva na prijem presađenih larvi. Kod masovne proizvodnje selekcionisanih matica potrebno je izvršiti numerisanje okvira i nosećih letava. Ramove treba označiti rimskim brojevima a letve arapskim. Ovakvo označavanje olakšava radove kod raznih manipulacija prilikom vođenja tehnološkog procesa uzgoja. Na sto za presađivanje postavljamo letvu, a na svako udubljenje, čep ili daščicu pričvrstimo jednu matičnu čauru. U posudu za topljenje voska, koja se upotrebljava kod izrade voštanih matičnih čaura, istopimo potrebnu količinu čistog voska koji se putem termostata ili vode održava na temperaturi od oko 85ºC. Malom kašičicom sa dugačkim rukohvatom ili specijalnom pumpom uzimamo vosak i punimo žljeb u nosećoj letvi. Kada smo napunili tri otvora, stavljamo u rastopljen vosak tri matične čaure i tako dok voskom ne zalepimo sve potrebne matične čaure. Kada završimo lepljenje voštanih matičnih čaura po tri komada nosećih letava sa ukupno 25 matičnih čaura, stavljamo ih u jedan okvir. U odabranim pčelinjem društvu, od koga smo uzeli pčele za starter, ili nekom drugom, izvadimo 3-4 okvira, a na njihova mesta sad stavljamo okvire sa matičnim čaurama. Ako se okviri sa matičnim čaurama nalaze između dva okvira sa leglom, u tom slučaju oni se nalaze u košnici tri sata. Ako se okviri sa matičnim čaurama stavljaju između okvira na kome nema legla, zadržavaju se 5 sati. Prenošenje larve. Iz košnice rodonačelničkog pčelinjeg društva vadi se obeleženi okvir na kome se nalaze desetočasovne larve. Pomoću peruške sa njega se otresaju pčele. Okvir se stavlja na sto za presađivanje tako, da ugao rama prema površini stola bude postavljen u smeru osvetljavanja okvira i letve sa matičnim čaurama. Otvara se bočica sa matičnim mlečom. Pomoću igle, koja se na kraju završava malom lopaticom, u svaku voštanu čauru stavlja se 10 mg matičnog mleča. Ta količina matičnog mleča odgovara 1/3 kapi. Tako se ubaci matični mleč u prvih 10 matičnih čaura. Letva se sa stola uzima i postavlja u isti

59


položaj na polici, vezanoj za sto. Na isti način stavi se mleč u još 15 matičnih čaura. Kada je mleč ubačen u 25 matičnih čaura, uzima se letva u čije matične čaure smo ubacili prvo mleč i stavlja se na sto u držače za presađivanje. Igla za presađivanje zavlači se u ćeliju saća u kojoj se nalazi larva, vodeći pri tom računa da je vrh igle prošao sa strane larvinih leđa, da je igla prodrla kroz mleč niže od ležanja larve i da se kraj igle pažljivo podvuče ispod larvinih leđa, kada se malim trzajem ruke odlepi i zadrži na proširenom vrhu igle. Bez mnogo okretanja ruke igla sa larvom se prenosi do prve voštane matične čaure (slike 11 i 12), uvlači u čauru, prolazi kroz matični mleč, a larva ostane na površini mleča. Jednim pokretom igle u stranu igla se izvlači, a larva ostaje plivajući na površini matičnog mleča.

Slika 11. Uzimanje larvi za presađivanje u matične čaure

Slika 12. Presađivanje larvice stare 10 časova u plastičnu matičnu čauru

60


U položaju u kome smo larve presadili, stavljamo noseću letvu na policu sa koje smo je skinuli i nastavimo na isti način prenositi larve u preostalih 20 matičnih čaura u koje smo stavili mleč. Posle toga uzimamo drugih tri komada letvi sa 30 matičnih čaura. Ukoliko smo oformili jednokratni starter, prve tri letve stavljamo u mali polunastavak u kome još nema pčela. Kada smo polunastavak startera popunili, vadimo pregradni lim i time smo pustili pčele da posednu presađene matične larve. Ako nemamo jednokratni starter nego košnicu kao starter čije pčele izleću, prve tri letve sa 25 presađenih larvi odmah po završetku, na pripremljenom mestu, stavljamo u starter košnicu. Zatim stavljamo još druga dva okvira i tako sada u starteru imamo ukupno 75 presađenih larvi. Iako je to već rečeno, starter, bez obzira gde i kako se formira, ne sme imati otvorenog legla. Zadatak svakog startera sastoji se isključivo u tome da primi i nahrani presađene larve u trajanju od 12 časova. Najveći broj primljenih matičnjaka postiže se ako se starteru dodaju larve kasno popodne, a oduzimaju rano ujutro. Jedan starter može u potpunosti zadovoljiti potrebu 5 uzgajivačkih društava sa primljenim larvama. Sva dosadašnja ispitivanja u mnogim zemljama, a i kod nas, potvrdila su da starter ne može u potpunosti zameniti nikakav metod stvaranja uzgajivačkog društva. Upotrebom startera broj primljenih larvi veći je za oko 25%, a kvalitet matice znatno poboljšan. Upotrebom odgovarajućeg matičnog mleča, pravilnim formiranjem, održavanjein i stimulativnim prihranjivanjem startera mogu se dobiti najteže matice i sa najvećim brojem jajovodnih cevčica u jajnicima. Višegodišnjim ispitivanjem i merenjem dokazano je da težina neoplođene matice kranjske rase iznosi 183,3 ± 0,007 mg (Stanimirović i sar., 2004) a broj jajnih cevčica od 150 do 180. Težina oplođenih matica, uzetih iz oplodnjaka petog dana dostiže vrednost od 210 do 240 mg. Dvostruko presađivanje. Ovaj metod sastoji se u tome da se promeni prvopresađena larva. Kada se na opisani način larva presadi i preda starteru na prijem i prvu ishranu, postoji mogućnost da presađena larva ne bude na vreme nahranjena odgovarajućim sastavom matičnog mleča u odnosu na starost presađene larve. U takvim slučajevima, ne tako retko, presađena larva gladuje i po nekoliko sati. Gladovanje larve više od jednog sata nastaje usled zastoja u količini primljenog matičnog mleča. Posledica gladovanja je manja težina matice, a time i slabiji njen ukupni kvalitet. Da se to ne bi desilo, uzgajivači početnici trebali bi usvojiti metod duplog presađivanja. Presađena larva ide redovno u starter. U njemu ostaje od 6 do 12 časova. Presađene larve, pošto su u starteru nahranjene matičnim mlečom, vade se napolje. Iglom za presađivanje, iz započetog matičnjaka, treba izvaditi sve larve. U onim matičnim čaurama gde larve nisu primljene, vadi se deo matičnog mleča iz onih matičnih 61


čaura u kojima su larve primljene i prenosi se u matičnu čauru gde larve nisu primljene. Kada se vađenje larvi iz svih startovanih matičnih čaura završi i stavi matični mleč u ostale matične čaure, pristupa se ponovnom uzimanju larvi iz pripremljenog rama u sve matične čaure. Postupak prenošenja larve je isti kao i kod prvog presađivanja. Kada se postupak drugog presađivanja završi, presađene larve dodaju se starteru u kome ostaju 6 časova, posle kog vremena se prenose pripremljenim uzgajivačkim društvima. Treba podvući da se dvostrukim presađivanjem broj primljenih larvi povećava i da je kvalitet matice još bolji. Presađivanje jaja. Kada se umesto desetočasovne larve presađuje oplođeno jaje, sigurnost presađivanja je veća, jer se izbegava pogrešna procena starosti larve, koja je uvek moguća prilikom izbora i presađivanja larvi. Svaka larva do 10 časova starosti, bilo da je matična, radilična i trutovska, prima istu hranu, a tek posle 20 časova starosti tip hrane se menja u zavisnosti od kastinske pripadnosti larve. Moguće je proizvesti maticu koja je spoljnim izgledom samo nešto duža od radilice, upravo zahvaljujući kasnoj promeni odgovarajućeg tipa hrane. Takva se matica redovno ne oplođuje, ali zato odlaže neoplođena jaja i to u manjim količinama. Pojava takvih matica u košnici zadaje velike probleme pčelaru jer je maticu teško pronaći i uništiti. Za presađivanje jaja potrebno je, osim opisanog alata, zumbom za presađivanje jaja, izvršiti izbor okvira sa saćem iz koga se vade jaja, te formirati specifičan starter. Ostali deo tehnološkog procesa uzgoja isti je kao kod uzgoja matice sa presađenom larvom. Zumba za presađivanje jaja je izrađena od rostfraja, osim klipa koji je izrađen od bronze. Dužina zumbe je 115 mm, a spoljni prečnik tela koji ulazi u otvor ćelije na saću 5 mm. Telo je dužine od 60 mm i poseduje otvor promera 3,8 mm. Kraj tela završava se konusom u dužini 4 mm, sa vrlo oštrim sečivom. Konusno sečivo završava se isečkom gde se formira otvor kupastog oblika dužine 5 mm. Unutar otvora tela glatko kliže klip dužine 15 mm sa rupom 3 mm. Klip je spojen povlačnom šipkom dužine 2 mm na kojoj se nalazi opruga koja klip potiskuje na gore, u unutrašnjost tela. Cela zumba u mnogome liči na zumbu za vađenje perge iz ćelija saća. Da bi zumba normalno funkcionisala, potrebno je izabrati okvir sa saćem iz koga su se pčele legle dva do pet puta. U takvom je saću prisutno 4 - 5 košuljica. Drugi, a možda i bolji izbor je priperak ili deo odsečenog saća iz okvira u kome se pčele nisu legle, a zaleženo je oplođenim jajima. U oba slučaja potrebno je obezbediti krupne jajne ćelije. Ako raspolažemo sa početkom zaleženog saća dimenzija 100 x 100 mm, u njemu se nalazi dovoljna količina jaja za presađivanje. Sa jedne strane izvrši se odsecanje ćelija do pregrade sa ćelijama na drugoj strani. Saće se položi na tvrdi karton koji se nalazi na stolu. U ćeliju se uvuče konusni završetak zumbe. Telo zumbe naslanja se na radlovani deo tela i 62


pomoću tri prsta okreće se za 180° nekoliko puta. Na taj način preseče se košuljicu između dva reda ćelija na saću, a jaje se uvlači u otvor tela zumbe bez povrede. Palcem leve ruke, pritiskom na gornju površinu rukohvata, guramo klip na dole, jaje se pomera u otvor klipa, dok se na donjoj ivici klipa lepi deo isečene ćelije. Kada smo prekinuli pritiskanje palcem leve ruke, opruga je povukla klip u gornji deo, a sa njim i isečeno dno ćelije na kome se nalazi zalepljeno jaje. Zumbu prinosimo voštanoj matičnoj čauri koja je postavljena na letvi-nosaču; uvlačimo vrh zumbe u matičnu čauru držeći sa tri prsta donji deo zumbe; palcem leve ruke oprezno pritisnemo gornju površinu rukohvata zumbe posle čega je vertikalno vadimo. Deo isečenog voska sada je prilepljen na dnu matične čaure na čijem centru uspravno ili koso stoji zalepljeno jaje na isti način kako je stajalo u ćeliji saća pre vađenja. Iskusni uzgajivač matica rutinski presadi oko 3 jajeta u minuti. Kod presađivanja jaja potrebno je formirati jednokratni starter bez legla, bilo otvorenog ili zatvorenog. To isto važi i kod formiranog startera u košnici. Pčele u starteru treba 24 sata hraniti sa najmanje 0,5 kg meda razblaženog vodom i isto toliko starter treba da bude zatvoren da pčele ne mogu izleteti. Kada se iz jajeta izlegne larva, pčele je odmah počinju obilato hraniti matičnim mlečom. Sve dotle dok se u košnici nalaze otvorene matične larve, pčele ne prihvataju presađena jaja, a kada su matičnjaci zatvoreni, prijem jaja je u izuzetno malom procentu. Kada se poštuju sva pravila u formiranju startera, presađivanja i prihranjivanja, procenat prijema presađenih jaja kreće se oko 45-55%. Nakon brojnih eksperimenata i paralelnog upoređivanja matica dobijenih u postupku presađivanja desetočasovnih larvi i jaja, došlo se do zaključka da je razlika u težini matice zanemarljiva. Imajući u vidu složenost postupka i mali broj primljenih jaja kod presađivanja, prednost je na strani tehnološkog postupka u presađivanju larvi.

AMATERSKI NAČIN PROIZVODNJE MATICA Stručna osposobljenost i obrazovanje su presudni za pčelara koji hoće da se bavi amaterskim uzgojem matica, jer je potrebno napraviti izbor odgovarajućeg

tehnološkog

ciklusa uzgoja matica za manje pčelinjake. Iako takav vid uzgoja često nema svog ekonomskog opravdanja, vrlo je koristan za pčelara i pčelarstvo u celini. Amaterski način uzgoja matica najčešće podrazumeva oduzimanje matice iz pčelinjeg društva i povećanje broja prinudnih matičnjaka, dobijanje rojidbenih matičnjaka i matičnjaka iz tihe zamene.

63


Znači, ne radi se o uzgoju već o oduzimanju matićnjaka ili hvatanju živih matica prilikom rojenja. Postoji više amaterskih postupaka u uzgoju matica a ovde će biti opisani neki od njih. Kvinbijeva metoda. Kvinbi je dobijao matice iz malih pčelinjih društava težine do 1 kg pčela, kojima je dodavao manje delove saća sa larvama ne mlađim od 2 i ne starijim od 3 dana. U saću iz plodišta isecaoje otvor 2,5 x 7,5 cm u koji je umetao isečeni deo saća sa larvama. Ova, kao i sve ostale metode zahteva isključivo rad sa zdravim pčelinjim zajednicama. Milerova metoda. Ova metodu je pogodna za primenu u uslovima našeg pčelarenja u drugoj polovini maja, početkom juna, ili nešto kasnije ako ima dovoljno nektara i polena. Najpre se odaberu dva rekordna društva čije se osobine prate duže vreme. Jedno daje polazni materijal tj. jaja ili larve, a drugo neguje larve u matičnjacima. U prvo odabrano društvo postavljamo Milerov okvir (slika 13) sa trakama satnih osnova dužine 10-15 cm, a širine 4-5 cm. U gornjoj trećini voštanih traka obavlja se armiranje pocinkovanom žicom i njihovo fiksiranje za bočne letvice okvira. Bazni deo treba zatopiti za satonošu.

Slika 13. Matičnjaci Milerove metode (foto: M. Mladenović)

Ovako pripremljen okvir dodajemo između zadnjeg okvira sa leglom i okvira sa pergom prvog odabranog društva. Okvir ostaje 6 dana, a zatim se vadi, i pčelarskom četkom pčele blago uklone sa okvira, koji se, zatim unosi u toplu prostoriju. Pomoću zagrejanog noža izreže se trutovsko saće izgrađeno izvan dodatih traka. Zatim se pristupa izbacivanju dve susedne jednodnevne larve, ostavljajući treću i tako sukcesivno do kraja voštane trake. Ovako pripremljen okvir se prebacuje u drugo rekordno društvo kome je oduzeta matica i dodato otvoreno leglo. U drugom odgajivačkom društvu Milerov okvir provede 11 dana, ne više, jer bi prva izležena matica sa pčelama porušila matičnjake i žaokom ubila ostale neizležene matice. Jedanaestog dana okvir se vadi, pčele zbrišu sa saća, a matičnjaci nose u toplu prostoriju gde se oštrim zagrejanim nožem matičnjaci pažljivo isecaju i unose u kaveze ili 64


direktno u pripremljene oplodnjake. Ako rojevi i oplodnjaci nisu pripremljeni onda se ovakvi matičnjaci sa kavezom vraćaju odgajivačkom društvu na dalje čuvanje. Alejeva metoda. Ova metoda zahteva dva rekordna društva. Prazan okvir tj. ispravno izgrađeno saće sat dodaje se prvom rekordnom društvu, a zatim okviri sa leglom i cvetnim prahom. Posle šest dana, prvobitno prazni ram se vadi, uklone se pčele sa njega, a zatim se nosi u toplu prostoriju. Okvir se postavlja na sto u horizontalnom položaju i oštrim zagrejanim nožem se odsecaju trake saća. U trakama se nalaze jednodnevne radilične larve. Čačkalicom se svake dve susedne larve odstranjuju tako da ostane treća, i sukcesivno do kraja. Tako pripremljene trake pomoću rastopljenog voska pričvršćuju se za tri pokretne letvice u okviru. Ovako pripremljen okvir se dodaje drugom rekordnom društvu koje je prethodno obezmatičeno sa obavezno porušenim svim eventualno prisilno povučenim matičnjacima. Odgajivačkom društvu se obezbedi mir i stimulativno prihranjuje 3-4 puta sa šećernim sirupom. Jedanaestog dana okvir se vadi, pčele blago uklone četkom, matičnjaci sasecaju oštrim zagrejanim nožem i stavljaju u kaveze. Ovim metodom se može dobiti i preko 50 matičnjaka (slika 14).

Slika 14. Matičnjaci dobijeni Alejevom metodom (foto: M. Mladenović)

Devisova metoda predstavlja izmenjenu Alejevu metodu. Umesto da se seče radilično saće, kao u Alejevoj metodi, pristupa se isecanju svežeg trutovskog saća. Iseku se trake od novog trutovskog saća, pa se učvrste za drvene lajsne. Iz matičnjaka se uzima mleč i dodaje po kap u svaku trutovsku ćeliju. Zatim se radilične larve iglom pažljivo prenesu iz njihovih ćelija u pripremljene trutovske ćelije. Svaka treća ili četvrta trutovska ćelija može se upotrebiti na ovaj način. Trutovske ćelije sa presađenim larvicama dodaju se jakim društvima na odgoj ili po Alejevoj metodi ili po Dulitlovoj sa veštačkim matičnjacima. Matičnjaci izgrađeni po ovoj metodi nisu podesni za rad i dodavanje pčelinjim zajednicama. Moraju se seći pojedinačno, što zahteva povećanu pažnju i stručnost kako ne bi došlo do ozlede lutki u njima. Takođe, prilikom transporta od košnice do košnice, larvice u trutovskim ćelijama se 65


moraju zaštititi od isušivanja i potresa, pa se je neophodno trurovske ćelije sa presađenim larvama transportovati postavljene u stiropor blok sa 24 probušene rupe. Hopkinsova metoda. Odabere se jako društvo koje se obezmatiči, pojača sa mladim pčelama, prihrani i tako pripremi za izgradnju matičnjaka. Od drugog društva uzima se ram otvorenog legla iz sredine plodišta sa što mlađim larvicama. Prvom društvu može se dodati novo saće da ga matica zaleže. Posle 4 dana u njemu se nalaze jaja i tek izležene larve. Ako matica odmah ne počne da zaleže novododati novi ram, ne treba ga dirati dok ne prođe 4 dana od vremena kadaje matica počela sa polaganjemjaja u ćeliji. Ovakav ram je idealan za izgradnju matičnjaka. Bolja strana saća upotrebi se za formiranje matičnjaka, a pripremi se rušenjem dva reda ćelija po vertikali i horizontali i ostavljanjem trećeg, pa tako redom preko celog saća da budući matičnjaci ne bi bili izgrađeni u gomilama jer se teško odvajaju i pri tome povređuju. Uvek se uništavaju dve susedne ćelije, a ostavlja treća i tako redom sa jednog kraja saća na drugi. Pri tome se vodi računa da se suprotna strana saća ne ošteti. Neki uništavaju tri ili četiri reda ćelija ostavljajući jedan da bi se dobilo više prostora za povlačenje matičnjaka. Tako dobijena serija individualnih radiličnih ćelija na celoj površini stvara prostor na saću od 12 i više milimetara između matičnih ćelija. Postoje modifikacije ove metode. Neki pčelari spremljeno radilično saće stavljaju preko obezmatičenog plodišta tako da ćelije budu okrenute naniže prema ramovima. Neophodno je prethodno proveriti da li su eventualni prisilni matičnjaci započeti na starom saću, a ako jesu, treba ih uništiti. Najbolje je da se društvo obezmatiči sedam dana pre dodavanja ovog sata. Za to vreme neće biti otvorenog legla i larvi za izvođenje matica pa će pčele bolje prihraniti larvice u dodatom saću. Ovom metodom se može dobiti 65-100 dobrih matičnjaka (slika 15). Metoda Ereši Pal Zoltana predstavlja nešto izmenjenu Alejevu metodu. Za razliku od Alejeve metode gde se isecaju trake sa jednim redom neoštećenih ćelije, kod Ereši Pal Zolšanovog načina uzgoja matica pristupa se isecanju traka sa jajima sa dva reda neoštećenih ćelija. Isečene trake sa dva reda ćelija se nožem prenose na letvicu ne dodirujući ih rukama. Ćelije na letvici imaju vodoravan položaj i dodaju se gornjem delu rama građevnjaka. Za dva do tri sata pčele će zalepiti trake za letvicu koje se zatim sečimice postavljaju u pripremljene okvire, tako da ćelije saća dođu sa strane letvice u uspravan položaj. Da se matičnjaci ne bi dodirivali, potrebno je čačkalicom po dva jaja uništiti u drugom redu (dalje od letvice), kao i sva jaja u prvom redu do letvice.

66


Slika 15. Matičnjaci dobijeni Hopkinsovom metodom (foto: M. Mladenović)

BHS metoda (Barbeay, Hiller, Snelgrow). Prednost ove metode je što se larve ne uklanjaju iz matičnog mleča. Naime, preko satonoša obezmatičenog društva (kojem je oduzeto i otvoreno leglo) postavimo okvir sa leglom (slično kao kod metode Hopkinsa), a zatim i prazan okvir preko dodatog okvira, a preko njega utopljavajući materijal. Za dva dana će pčele na donjoj satni položenog saća s leglom započeti veliki broj matičnjaka. Posle dva dana okvir se vadi, pčele blago uklone sa započetih matičnjaka, a zatim okvir unese u radnu prostoriju gde se pristupa isecanju saća sa započetim matičnjacima na manje komade. Od započetih matičnjaka sa suprotne strane zagrejanom zumbom isečemo matičnjak, a zatim zumbu sa matičnjakom prinesemo na pripremljenu letvicu i rastopljeni vosak gde se obavi lepljenje započetog matičnjaka. Kada se na letvicu zalepi dovoljan broj matičnjaka, postavljamo je u pripremljeni okvir koji se dodaje odgajivačkom društvu na nadogradnju i dalji uzgoj. Jenterov metod. Ovaj izuzetno efikasan metod proizvodnje matica baziran je na premeštanju larvi. Kompletan pribor (slika 16) za uzgoj matica po ovoj metodi uključuje - jedno saće za uzgoj (Zuchtwabe) sa 90 zareza za umetnute ćelija, - jednu rešetku za zatvaranje, sa poklopcem za zatvaranje matica, - jedan poklopca za pokrivanje ćelija za umetanje, 67


- 100 čepića zatvarača za matice, - 100 ćelija za umetanje, - 40 nosača ćelija sa rasterom za prihvatanje čepića - zatvarača za matice, - jedan utikač za umetanje i premeštanje ćelija za umetanje i - jednu rešetku za saće (Wabengitter).

Slika 16. Jenterov aparat ugrađen u ram

Jenterov način masovnog uzgajanja matica kao i Dulitlov podrazumeva izvođenje neophodnih priprema, a među njima je svakako najvažnija priprema zajednica za odgajivanje matica. Naime, iz košnica sa jakim društvima i bogatim leglom, koje imaju dobru maticu i blagovremeno su tretirane protiv varoe, izdvoji se u jedan nastavak pet ramova sa leglom pred izlazak i brojnim mladim pčelama. U isti nastavak iz jedne košnice stresu se sa dva rama mlade pčele, vodeći računa o tome da se ne strese i matica, a zatim se dodaju dva rama sa polenom i medom i jedan sa samim medom. Ovako formiran nastavak označimo kao nastavak 3, dok preostala dva nastavka u košnici iz koje je uzeto leglo nazvaćemo nastavci 1 i 2. U njima se na mesto oduzetih ramova sa leglom dodaje jedan ram sa nezaleženim izgrađenim saćem, odnosno, ako se oduzmu tri rama sa leglom, na njihovo mesto je neophodno dodati jedan ram sa osnovom saća. Međutim, ako je oduzeto više ramova sa leglom, dodaje se i više izgrađenih ramova sa saćem. U središnji deo nastavka 1 stavlja se ram sa maticom, a ceo nastavak 1 se poklopi matičnom rešetkom. Zatim sledi nastavak 2 sa izgrađenim saćem i preostalim leglom, i na kraju poklopna daska sa prorezima obostrano pokrivenim trakama matične rešetke. Efekat poklopne daske je takav da se pčele u nastavku 3 osećaju obezmatičene, i ako imaju mogućnost da komuniciraju sa nastavcima 2 i 1. Nastavak 3 se može postaviti na podnjaču kao posebna košnica - odgajivačko društvo - i tada je neophodno da poseduje više ramova sa leglom i mladim pčelama. Prvog dana prepodne između 8 i 10 sati u pripremljenoj odgajivačkoj zajednici uzima se matica iz nastavka 1, i stavlja se u „ZW” (Zuchwabe - saće za uzgoj) aparat, a zatim sa „ZW aparatom” vraća u nastavak 1, koji ima ukupno devet ramova. 68


Drugog dana popodne pristupamo kontroli zaleganja. Ako je zaleženo 2/3 „aparata”, skidamo mu prednji zid, da se matica sama premesti na druge ramove i da nastavi zaleganje. Međutim, ova operacija nije neophodna i može da izostane. Trećeg dana popodne između 16 i 18 časova pristupamo premeštanju larvi. Naime, to je optimalan rok, jer je proteklo više od 48 sati od zatvaranja - ograničavanja matice u „aparatu”, a pošto su prva jaja zaležena u najgorem slučaju oko 12 sati prvoga dana, onda su i prve larve izležene iz jajeta starosti 48-50 sati. To je idealna starost larvi za presađivanje. Ceo postupak presađivanja larvi se sastoji u sledećem: - Najpre se prekontroliše da li je matica na ramu sa „ZW-aparatom”, a ako nije, „ZW aparat” se vadi iz nastavka 1, a na njegovo mesto i mesto desetog rama se dodaju dva izgrađena saća. Međutim, ukoliko pčelar želi od iste matice da iskoristiti leglo za još neki proizvodni ciklus mladih matica, deseti ram ne treba odmah da stavlja (trećeg dana), već tek po završetku ciklusa proizvodnje matica. - Ram sa „ZW aparatom” se postavlja iznad otkrivenog nastavka 3, odnosno odgajivačke zajednice, tako da otvorena prednja strana „ZW aparata” bude okrenuta nadole, prema pčelama. Time se obezbeđuju potrebna toplota i vlažnost koja izbija iz odgajivačke zajednice, odnosno nastavka 1, 2 i 3. - Otvori se zadnja strana „ZW aparata” i iz sredine dna ćelije izvadi čepić - zatvarač, na kome se nalazi izležena larva sa manjom količinom mleča. Čepić se stavlja u plastični početak matičnjaka sa zadnje strane, a potom u nosač matičnjaka sa prednje strane i sve zajedno u letvicu - nosač na pripremljeno mesto. Ovu operaciju je moguće izvesti relativno brzo, maksimalno za jedan minut, odnosno za desetak minuta popuni se jedna letvica - nosač matičnjaka koja se stavlja u odgajivačku zajednicu. - Naredna letva sa deset nosača matičnjaka dodaje se u drugu odgajivačku zajednicu, eventualno treću i tako redom. - Ostatak neiskorišćenih larvica i jaja ispere se pod mlazom vode, a ram sa „ZW aparatom” se odloži na čisto i sigurno mesto. - U hranilicu na ramu nosaču matičnjaka dodaje se 200 g šećerno-mednog sirupa 2:1, preko satonoša postavljaju se letvice 1 x 1 cm, a iznad njih šećerno-medna pogača sa polenom. Umesto poklopne daske sa obostrano postavljenom matične rešetkom, može se staviti pregrada od poklopne daske sa trakama matične rešetke, na kojoj se otvara sa prednje strane malo leto. Četvrtog dana prepodne pristupa se kontroli ostalih ramova u nastavku 3, u cilju utvrđivanja da li je povučen „prinudni” matičnjak iz jajeta slučajno zatečenog na ramovima sa 69


zrelim leglom prilikom formiranja odgajivačke zajednice. Ako jeste, larvu iz njega treba izbaciti, a mleč oduzeti. Ukoliko se želi nastaviti dalja proizvodnja matica (otpočeti novi ciklus), ili se želi intenzivirati proizvodnja mleča, neophodno je maticu iz nastavka 1 ili 2, u zavisnosti od toga gde se nalazi, ponovo staviti u „ZW aparat”, i sa njim je vratiti u nastavak iz kojeg je uzeta. Petog dana popodne neophodno je prokontrolisati da li je matica zalegla saće u „ZW aparatu”. Ako je zaleženo 2/3 ćelija, maticu treba osloboditi otvaranjem prednjeg zida aparata, isto kao i drugog dana. Šestog dana popodne neophodno je obaviti kontrolu prijema prvo presađenih larva. Ako su matičnjaci pravilno formirani, ostavljaju se, a u suprotnom se razaraju, s tim da se iz njih prethodno oduzime mleč. Šestog dana se presađuju i larve druge ture, na isti način kao i trećeg dana. Od sedmog zaključno sa trinaestim danom prikuplja se mleč iz matičnjaka koji su namenjeni za tu svrhu. Trinaestog dana prepodne pristupa se formiranju oplodnjaka sa tri do pet ramova zrelog legla i dva rama hrane. - Formirani oplodnjaci se raspoređuju na mirnom i od naleta pčela skrivenom prostoru udaljenom najmanje dva do tri kilometra od odgajivačkih društava, na koji je prethodno odneseno nekoliko pčelinjih zajednica bogatih trutovima. - Nakon formiranja oplodnjaka pristupa se njihovom obezmatičavanju, a zatim posle nekoliko sati, kada se novoformirane zajednice srede i osete obezmatičenim, dodaje se po jedan matičnjak na zadnjoj strani „ulice” u odnosu na leto. - Matičnjak iz prvog presađivanja postavlja se koso, tako da mu se vidi dno, što obezbeđuje lakšu kontrolu izlaska matice, što se događa šesnaestog dana. - Neophodno je oplodnjak snabdeti dovoljnom količinom šećerno-medne hrane (dodaje se šećerno-medna pogača) sa polenom. Uveče u hranilicu treba dodati oko 200 g sirupa u odnosu 1:1. Od četrnaestog zaključno sa sedamnaestim danom, obično pred mrak, dodaje se sirup oplodnjacima, s tim da šesnaestog i sedamnaestog dana vizuelno kontrolišemo dno matičnjaka, u cilju provere da li je matica izležena. Osamnaestog dana prepodne pristupa se formiranju oplodnjaka za drugu turu matica. Ovo se može učiniti i sedamnaestog dana na isti način kao i trinaestog. Ako se ovog dana javi nedostatak oplodnjaka, proizvodnju druge ture matica odgađamo za devetnaesti dan, kada zatvaramo maticu u aparat uz proceduru predviđenu od prvog do trinaestog dana.

70


Od devetnaestog do trideset prvog dana dodaje se svako veče po 200 g šećernomednog sirupa. Trideset prvog dana, prva tura proizvedenih i oplođenih matica morala bi da počne uredno zaleganje u oplodnjacima. Pristupa se kontroli polaganja jaja, a ako je u sve redu, matica se oduzima sa pratiljama ili bez njih, i dodaje novoformiranim zajednicama, ili se, pak, čitav oplodnjak pojačava sa dva do tri rama zatvorenog legla i tako pretvara u perspektivnu zajednicu za suncokretovu pašu. Međutim, oplodnjak uz dodatak jednog rama zatvorenog legla može da prihvati matičnjak iz drugog presađivanja i odneguje maticu, razvivši se tokom suncokretove paše u izuzetno produktivnu, potentnu pčelinju zajednicu, sa velikim perspektivama za uspešnu bagremovu pašu u narednoj godini. Prednosti Jenterove metode su: - lako i sigurno obezbeđenje larvi optimalne starosti, - jednostavno i sigurno presađivanje larvi bez opasnosti od njihovog oštećenja, jer je isključen svaki kontakt sa larvom, - „ZW” komplet za omogućava višekratnu upotrebu, brz i precizan rad. Ocena matičnjaka. Matičnjake ocenjujemo 9-10 dana posle presađivanja larvi. Kvalitet matičnjaka se određuje prema njegovoj visini. Kod matičnjaka visine do 16 mm razvijaju se redovno male matice težine do 180 mg, a kod matičnjaka (slika 17) visine 20 mm razvijaju se zadovoljavajuće matice po kvalitetu težine 180-200 mg. Za uzgoj visoko produktivnih pčela pre svega potrebno je obezbediti krupne matice čija težina ne sme biti manja od 200 mg. Radi toga potrebno je da se prilikom uzgoja selekcionisanih matica uništavaju svi matičnjaci manji od 20 mm.

Slika 17. Kvalitetan matičnjak

71


Selekcija neoplođene matice. Dužina matičnjaka nije jedino merilo kvaliteta i težine matice. Mlada se matica ocenjuje po biološko-genetičkim osobinama rase, a to su: ravnomernost boje, širina prstenova, veličina grudi, dužina trupa, pravilnost vretenastog oblika, ispravnost krila, nogu, pravilan hod itd. Prosečna težina neoplođene matice kranjske rase, izmerena do 8 časova posle izlaska iz matičnjaka, koleba se između 175 - 210 mg, a broj jajnih cevčica u jednom jajniku kreće se od 140 do 180. Potrebno je napomenuti da se u toku prva dva dana života težina matice umanji u proseku 20,5%, a da je matica najlakša dan pre izletanja na oplodnju. Oplodnja matice. U pčelinjem društvu postoji samo jedna matica. Svaka druga je tuđa i opasna za maticu pčelinjeg društva. Pošto se matica oplodi isključivo izvan košnice, u letu, svakoj matici je potrebno obezbediti košnicu u kojoj se nalazi određeni broj okvira sa saćem i određeni broj pčela. Koliko će košnica biti velika, kakvog će oblika biti i koliko će u njoj pčela biti zavisi od toga koju smo varijantu tehničko-tehnološkog procesa selekcionisanih matica usvojili. Jedno je tačno i nepromenljivo, matica mora iz košnice izleteti, negde u vazduhu susresti se sa trutom, oploditi, vratiti u svoju košnicu i odložiti prva oplođena jaja. Posle toga matica je spremna da se koristi za stvaranje novih pčelinjih društava, da se u pčelinjem društvu neke druge košnice promeni stara, bolesna ili dotrajala matica. Da bi se veći broj oplodnjaka napunio pčelama, potrebno je obezbediti ne samo dovoljan broj pčela, već i takve pčele koje će bez ikakvih poteškoća primiti svaku neoplođenu maticu. Devet dana pre punjenja oplodnjak, obezmatiči se jedno ili više jakih pčelinjih društava. Da bi se lakše iz košnice oduzimale pčele, jedan dan pre košnicu svodimo na jedan nastavak iz koga uzimamo dva do tri okvira. Ako su matice izvedene u uzgajivačkom pčelinjem društvu, potebno je iz košnice izvaditi okvir sa kavezima u kojima se nalaze žive matice. Okvir sa maticama postavlja se u neposrednu blizinu pčelinjeg društva koje smo pripremili za punjenje oplodnjaka. Ne treba strahovati da će se pčele sa kaveza u kojima se nalaze matice boriti sa pčelama koje uzimamo, ili da će pčele ubiti maticu. Oplodnjak se puni pčelama tako što se kutlačom pčele uzimaju iz pripremljenog pčelinjeg društva i istresaju u oplodnjak. Istovremeno se oplodnjaku dodaje i matica. Ishrana oplodnjaka sa pčelama. Iako se danas upotrebljavaju oplodnjaci raznih veličina, oblika i konstrukcije, njihova ishrana je jedinstvena. Sve oplodnjake treba prihranjivati medno-šećernom pogačom. Ako oplodnjak poseduje hranilicu, pogača se dodaje 72


u hranilicu. Ako hranilica ne postoji, pogača se jednostavno položi na pod oplodnjaka. Težina pogače zavisi od veličine oplodnjaka i količini pčela i kreće se od 100-250 gr. Da li će se pogača ubaciti u oplodnjak pre punjenja sa pčelama ili posle, zavisi od tipa oplodnjaka. Najbolje rešenje je kada se pogača u oplodnjak ubaci pre nego što se oplodnjak napuni pčelama. Od količine pčela i pčelinje paše, koja se nalazi na području gde su locirani oplodnjaci, zavisi i dalja ishrana. Oplodnjak ne sme ostati bez zaliha meda ili pogače ni jedan dan, ali ako se to desi, pčele sa maticom redovno napuštaju oplodnjak. Ne preporučuje se prihrana oplodnjaka šećernim sirupom i čistim medom. Ako se, pak, mora obaviti prehrana šećernim sirupom, to se obavlja kasno popodne, kada pčele više izlaze napolje, u količini koju će pčele u toku noći preraditi, jer, po pravilu, prihrana oplodnjaka medom ili većom količinom sirupa, u toku dana uslovljava pojavu grabeži na pčelinjaku koji rezultira uništenjem matica, pa i samih pčela radilica. Smeštaj oplodnjaka. Posle stavljanja medno-šećerne pogače i punjenja sa pčelama, potrebno je obezbediti ventilaciju i poprskati oplodnjak vodom. Sve pune oplodnjake treba preneti u mračnu, a po mogućnosti i hladnu prostoriju (podrum). Ako oplodnjak transportujemo na veće rastojanje od 500 m od pčelinjeg društva iz koga je oplodnjak napunjen pčelama, obavezno se oplodnjak zadržava zatvoren u podrumu 24 sata. Međutim, ako se oplodnjak postavlja bliže od 500 m, u podrumu se drži zatvoren 72 časa. Nakon isteka tog vremena, oplodnjaci se prenose na mesto gde će biti stalno stacionirani. Prenos oplodnjaka se obavlja kasno popodne. Oplodnjaci se nikada ne stavljaju na mesto sa jakom insolacijom, ali isto tako ni ispod krošnji velikog drveća; postolja treba da su iznad površine zemlje najmanje 40 cm. Ako se koriste mini oplodnjaci, oni se postavljaju pojedinačno na drvene stubove. Rastojanje među oplodnjacima treba da je najmanje 50 cm, mada što je rastojanje veće, to je bolje. Nakon postavljanja oplodnjaka na svoja mesta, tek u poslepodnevnim satima (oko 18 časova), pristupa se njihovom otvaranju. Ako su oplodnjaci jednodelni, otvaranje se obavlja naizmenično. Oplodnjaci se nikada ne otvaraju istovremeno. Ako u oplodnjaku ima više matičnih mesta, prvo se otvori jedno po nakon 10-15 min. drugo sa suprotne strane i tako sukcesivno Drugog dana, oko 18 časova, proverava se stanje matica u oplodnjacima. Ako je sve urađeno propisno, sve matice su tu, osim ako nije došlo do gubitka tokom izletanje matice na oplodnju (stradanjem od grabljivaca, zalutala i ušla u drugi oplodnjak i sl.). Ako u oplodnjaku nađemo dve matice, jednu treba ukloniti i ona se može dodati samo oplodnjaku udaljenom najmanje 1000 m od prvobitnog mesta. Ukoliko se proverom utvrdi odsustvo matice u oplodnjaku, a pčele radilice su još uvek tu prisutne, takvom se oplodnjaku može dodati bez ikakve pripreme druga neoplođena matica. Isto tako, 73


ako se u oplodnjaku nađe matica sa malim brojem pčela, maticu je neophodno premestiti u drugi oplodnjak koji je bez matice, a sa većim brojem pčela. Ako u oplodnjaku nema ni matice, ni dovoljno pčela, potrebno je radilice isterati iz oplodnjaka i dobro ga zatvoriti kako druge pčele ne bi iznosile hranu iz njega. Početak oplodnje matice u oplodnjaku. Prvo izletanje matice na orijentacioni let počinje između drugog i petog dana, po lepom vremenu od 13-15 časova. Matica koja se sa orijentacionog leta uspešno vrati u svoj oplodnjak po pravilu će biti oplođena. Ako se matica nije vratila u oplodnjak sa orijentacionog leta ili oplodnje, na oplodnjaku se zapaža uznemirenost pčela koje brzo i nekontroliosano ulaze i izlaze iz njega. Takvom oplodnjaku dodajemo novu, neoplođenu maticu tek sutradan oko 18 časova, s tim što se prethodno proveri da li se, u međuvremenu, matica nije vratila. Oplodnja matice. U oplodnjacima, oplodnja matice se obavlja po pravilu, pre nego u snažnim pčelinjim zajednicama, mada je prosečna dužina celog procesa 3 do 15 dana. Izlazak matice na oplodnju zavisi od više faktora, ali najviše od njenih genetičkih predispozicija. Oplođenim maticama se smatraju one matice koje su počele sa polaganjem jaja. Posle polaganja jaja obavezno je sačekati barem toliko da se utvrdi da su jaja oplođena i kako ih matica polaže u ćeliju saća. Ukoliko se nađe matica na zemlji u blizini oplodnjaka i oko nje pčele, znak je da nije oplođena, treba je uništiti jer, ma koliko je puta vraćali u oplodnjak, ona će sutradan ponovo izletati, padati na zemlju, oko sebe sakupljati pčele, a oplodnjak neće primiti ni jednu drugu maticu dok se ova ne uništi. Desi se da posle oplodnje matica i pčele radilice napuste oplodnjak, obično se hvataju na grani kao roj, ne dalje od 100 m od oplodnjaka, tu mogu i prenoćiti, a zatim se premeštaju sa mesta na mesto sve dok ne nađu mesto stalnog boravka. Ako se pčele vrate u isti oplodnjak, u nepromenjene uslove života, sutradan će ga ponovo napustiti. Ne retko, matica iz mini oplodnjaka izleti zajedno sa pčelama, a nakon 10 metara pčele se vrate bez nje. Moguće je da je matica uletela u neko normalno pčelinje društvo. Ako to pčelinje društvo poseduje svoju maticu, nova matica će biti uklupčana i usmrćena, ili ako je pčele ne uklupčaju novopridošla matica se susreće sa starom i započinje beskompromisna borba do smrti jedne od njih. Treba istaći da mlada i vitalna matica koja je tek pronela, u toj borbi ima veliku prednost. Ako se u blizini oplodnjaka na 5 do 200 m pa i više, nalaze uzgajivačka društva bez matica koja neguju veći broj matičnjaka, ulazak matice može prouzrokovati nesagledivu štetu. Uzgajivačko društvo bez matice, ili samo sa maticom koja je pregrađena u plodištu, a koje već duže vreme neguje matičnjake u drugom nastavku, rado će primiti svaku maticu. Ne tako retko se događa da matica uđe i za samo jedan sat poruši sve matičnjake koji se nalaze na uzgoju. Zgog toga je neophodno u 74


gornjem nastavku uzgajivačkog društva, gde se nalaze presađeni matičnjaci, umesto poletaljke postaviti specijalnu kutiju sa matičnom rešetkom koja sprečava ulazak matice spolja u nastavak u kome se nalaze matičnjaci. Ukoliko bi matica ušla u donji nastavak (pod uslovom da tamo nema matice), ona ne može preći u gorni nastavak jer to onemogućava matična rešetka. Pojava grabeži na oplodnoj stanici. Na pčelinjaku namenjenom za uzgoj matica kontrolisanog kvaliteta nije retka pojava grabeži, naročito grabeži na oplodnjacima i u oplodnim stanicama. Najčešći razlozi pojave grabeži na oplodnoj stanici su: prosipanje šećernog sirupa i bacanje pogača i meda u blizini oplodnjaka; prihranjivanje oplodnjaka medom i šećernim sirupom pre 18 časova; napuštanje pčela i neblagovremeno zatvaranje oplodnjaka; nepravilno prihranjivanje pčelinjih društava stacioniranih u blizini oplodnjaka; gubitak matica u oplodnjaku i doseljavanje pčelinjaka u neposrednu blizinu. Posle napada tuđica na jedan oplodnjak, kojeg unište za sat-dva, napad sledi na naredni oplodnjak, tako da se grabež u toku jednog dana može proširiti na veći broj oplodnjaka, pa čak i na jednu celu oplodnu stanicu koja može brojati i više stotina oplodnjaka. U svakom napadu na oplodnjak, ukoliko je u njemu neoplođena matica, tuđice je ubiju za pola sata, a ukoliko je u oplodnjaku oplođena matica, egzekucija se odlaže sa sat-dva kasnije. Sprečavanje nastalog grabeža na oplodnoj stanici. Istog trenutka kada se primeti (u bilo koje doba dana) da je oplodnjak napadnut od pčela tuđica, oplodnjak treba zatvoriti. Na istom mestu on treba da ostane do 19 časova. Zadržavanje zatvorenog oplodnjaka na istom mestu neophodno je radi daljeg privlačenja tuđica, čime se sprečava njihov napad na drugi oplodnjak. Kada se pčele smire, oplodnjak zajedno sa pčelama (tuđicama) odneti 3 km dalje od mesta napada. Ako se na jednom mestu nalazi veći broj oplodnjaka ili čitava oplodna stanica, a pčele tuđice napale i opljačkale više od 15% oplodnjaka, sa ovog mesta treba što je moguće pre odseliti sve oplodnjake. Kada se pčele u oplodnjacima smire, treba ih zatvoriti i preseliti 3 km dalje u suprotnom pravcu smeštenih pčelinjih društava koja su izvršila napad. Bliže od 3 km oplodnjaci se ne mogu preseljavati jer će u suprotnom gubitak neoplođenih matica biti velik. Selekcija oplođene matice. Kvalitet potomstva matice u generaciji F1 i F2 biće opisan u selekciji pčela. Oplođene matice uzete iz oplodnjaka ili nukleusa 5 dana posle početka polaganja jaja treba da imaju prosečni težinu oko 230 mg. Ocene kvaliteta oplođene matice obavlja se već 30 dana od oplodnje. Plodnost matice se procenjuje po količini zatvorenog legla u toku jedne sezone. Postoje i druge mogućnosti merenja plodnosti matice i to pomoću broja položenih jaja u jedinici vremena, ili putem ukupne količine legla merene u 75


razmacima – 3, 9, 12 i 21. dan. Ne tako retko, primenjuje se metod nosivosti matice u prebrojavanju otvorenog i zatvorenog legla svakih 21 dan. Poznati postupak je i prebrojavanje jaja svaka tri dana. Iako je ovaj postupak najbolji, on je vrlo težak jer se uznemiruju pčele, što može usloviti pojavu stresa kod matice i smanjeno polaganje jaja. Vrlo efikasna metoda provere plodnosti matica je prebrojavanje ukupnog otvorenog i zatvorenog legla svakih 9 dana. Za prebrojavanje ukupne količine legla po ovom i drugim postupcima potrebno je napraviti okvir dimenzija 50 x 50 mm koji se sa jedne strane pokriva mrežom. U jedan kvadrat stane 100 radiličnih ćelija na saću okvira. Pravilnim premeštanjem okvira moguće je sa dovoljnom preciznošću utvrditi količinu legla. Ovi postupci u prebrojavanju legla sprovode se uglavnom u cilju utvrđivanja kvaliteta matice-rodonačelnice pčelinjih zajednica koje služe za uzimaju larvi za presađivanje tokom procesa uzgoja matica kontrolisanog kvaliteta. Kompaktnost legla (tepih leglo) je vrlo poželjna karakteristika selekcionisanih matica koja ukazuje na njene dobre reproduktivne sposobnosti. Dobra, kvalitetna matica jaja polaže u centar saća, odakle pravilno širi leglo u koncentričnim krugovima. Zatvoreno leglo kod dobre matice predstavlja ravnu površinu bez praznih ćelija na saću i otvorenog legla koje je izmešano na središnjem delu saća (slika 18).

Slika 18. Ram sa zatvorenim leglom

Kvalitet matice i mikroklima u gnezdu. Pod mikroklimom u košnici podrazumeva se: temperatura, vlažnost vazduha, koncentracija ugljen-dioksida i kiseonika. Najveći uticaj na pravilan razvoj matice i pčele ima temperatura. Danas je moguće registrovati ne samo temperaturu nego i vlažnost vazduha u svakom delu košnice posebno i u svako doba. Poznato je da spoljašnja temperatura znatno utiče na temperaturu unutar košnice, i to ne podjednako u svim zonama. Najveće kolebanje temperature je u delu košnice na strani suprotno od leta. Matica počinje sa polaganjem jaja u proleće na mestu gde je temperatura najstabilnija, a to je na prednjoj strani gde se nalazi leto. Širenje legla na okviru ide postepeno, prema suprotnoj 76


strani leta. U centralnom delu košnice i pčelinjeg društva, kolebanja temperature, a time i vlažnosti vazduha, su najmanje. Dnevno kolebanje temperature na krajevima pčelinjeg gnezda, zavisi od stepena promene temperature spoljašnjeg vazduha, vetrova i insolacije. Tako kod dnevnih variranja temperatura u granici od 6-15°C (što je dosta česta pojava) može negativno uticati na normalni razvoj matične larve u svim njenim stadijumima. Pri velikim temperaturnim amplitudama, temperatura matičnjaka, smeštenih na krajevima suprotno od leta, manja je za oko 4°C. Temperaturna kolebanja u granicama od 12-22°C izazivaju promenu temperature u zonama gde su smešteni matičnjaci za oko 2°C. To znači da svako zahlađenje i kolebanje spoljašnje temperature vazduha ranije i jače utiče na promenu temperature na periferiji pčelinjeg gnezda i na gornjoj strani suprotnoj od leta. Razvoj matičnih larvi u matičnjacima moguć je u temperaturnim granicama od 3138°C. Međutim, ako u trajanju od jednog sata dođe do odstupanja za 1°C od navedenih granica, javiće se masovni pomor matičnih larvi u matičnjacima, ili usled poremećaja u razvoju, doći će do izvođenja deformisanih matica, koje, i ako se oplode, biće tihom smenom zamenjene u narednih mesec dana. Sa povećanjem temperature u košnici sve larve pčela i trutova troše više kiseonika, što je jedan od bitnih uzroka gušenja pčela u košnici. Matična larva u stadijumu razvoja lutke na temperaturi 31°C troši oko 1,5 puta manje kiseonika nego na temperaturi od 38°C. Temperaturni režim tokom razvoja matične larve bitno utiče na težinu matice, a time i na razvoj polnih organa za oplodnju, reprodukciju i intenzitet polaganja jaja. Najpovoljniji temperaturni režim za razvoj ovarijalnih cevčica u jajnicima matica je od 33-34°C. Imajući sve ovo u vidu, scelishodno je preporučiti da transport matičnjaka iz jedne u drugu košnicu, iz košnice u oplodnjak i sa jednog u drugi pčelinjak treba obavljati pri spoljašnjoj temperaturi vazduha od 30 do 32°C i to što je moguće brže.

HVATANJE, OBELEŽAVANJE I TRANSPORT MATICA Bez obzira o kakvom se tipu oplodnjaka radi, matica se iz oplodnjaka može vaditi, tek nakon što smo se uverili da je počela sa polaganjem jaja. Optimalno vreme uklanjanja matice iz oplodnjaka je 12. dan od dana polaganja prvog oplođenog jajeta. To je vreme kada se lako može utvrditi kvalitet matice. Ukoliko se ustanovi da je u nekoj od ćelija položeno više od jednog jajeta, to ne treba shvatiti kao poremećaj reprodukcije i procesa polaganja jaja

77


kod matice, već to može biti i posledica i izuzetnog kvaliteta i velikog nagona matice za polaganjem jaja. Međutim, ako ta matica i u normalnom pčelinjem društvu nastavi sa polaganjem većeg broja jaja u istu ćeliju, ipak se radi o reproduktivnom poremećaju. Pražnjenje oplodnjaka. Ukoliko se radi o proizvodnji selekcionisanih matica na organizovanom sparivalištu ili na pčelinjaku gde se nalazi veći broj oplodnjaka, to je vrlo delikatan posao. Matica se ne može izvaditi iz oplodnjaka onda kada je nekom hitno potrebna. Nije redak slučaj da se pojavi pčelar (uglavnom oni sa manjem brojem košnica) i zapomaže kako mu je potrebna matica. Takvom pčelaru treba pomoći ukoliko imate maticu u kavezu ili u nukleusu. Pčele iz nukleusa i velikih oplodnjaka neće se razleteti po pčelinjaku u potrazi za izgubljenom maticom. Ukoliko maticu izvadimo iz mini oplodnjaka, pčele u potrazi za svojom maticom, masovno ulaze u susedni oplodnjak (ili u drugo matično mesto oplodnjaka sa više mesta), gde se nalazi druga matica, koju odmah uklupčaju i ubiju. Tako su nastala već dva obezmatičena oplodnjaka, a pčele nastavljaju potragu za maticom, ulaze u treći oplodnjak, što može izazvati opštu pometnju na sparivalištu sa mini oplodnjacima. Oduzimanje matice iz oplodnjaka može se započeti u 7 a završiti u 18 časova po tihom i toplom vremenu. Ako je iz oplodnjaka potrebno izvaditi veći broj matica, dobro je kada u tom poslu učestvuju dvojica. Jedan u tom slučaju otvara i zatvara oplodnjak, drugi hvata maticu i smešta je u kavez. Retko se kad matica istovremeno i obeležava. Za hvatanje matice iz oplodnjaka potrebno je obezbediti 10% više kaveza od matice. Ako je potrebno, maticu nakon sat, dva obeležiti bojom ili brojem. Kada se matica pronađe na okviru, hvata se stalkenom lulom (slika 19) ili za oba krila desnom rukom, a u levoj ruci se drži kavez u koji se preko otvora ubacuje matica i kažiprstom leve ruke otvor zatvori. Takođe se, na isti način, uhvate dve do četiri pčele radilice i na isti način stave u kavez. Na jedan od uglova kaveza stavi se kap meda. Treba izvaditi toliko matica iz oplodnjaka koliko ih je moguće u toku dana obeležiti i smestiti u kaveze za transport i dodavanje.

Slika 19. Staklena lula za hvatanje matice

78


Obeležavanje matice. Matice se obeležava da bi znali godinu porekla i da bi je lakše nalazili u košnici. Međunarodna konvencija propisuje 5 osnovnih boja za obeležavanje matica: crvena, bela, žuta, zelena i svetlo plava. Za svaku godinu se propisuje boja za obeležavanje, čime je omogućen uvid u starost matice koja se nalazi u košnici. Osim specijalnih boja za obeležavanje matica upotrebljavaju se i opalescentne pločice sa i bez broja koje se pomoću specijalnog lepka lepe za leđni deo grudnog regiona (Slika 20).

A

B Slika 20. Pribor za obeležavanje matica A. opalescentne pločice sa brojevima B. specijalni flomasteri Pribor za obeležavanje matica sastoji se iz plastične ili staklene cevčice prečnika oko

30 mm i dužine oko 100 mm. Na jednom kraju cevčice nalazi se plastični prsten koji drži najlonsku mrežicu. Promer otvora na mrežici je 3,5 x 3,5 mm kroz koju matica ne može proći. Unutar cevčice pokreće se rukohvatom klip od drveta na čijoj je gornjoj površini zalepljena sunđerasta guma debljine 5 mm (slika 21).

Slika 21. Specijalna cevčica sa prstenom i klipom

79


Opalescentne pločice sa brojevima ili bez njih predstavljaju male, plastične pločice koje su sa gornje strane malo ispupčene. Kada se pravilno postave matici na leđni deo grudi, ostaju na njoj dok je živa. Pri obeležavanju matice, hvatamo je staklenom lulom ili prstima za krilo i stavljamo u plastičnu cev. U cev uvlačimo klip i pomoću rukohvata maticu pažljivo pritežemo uz najlonsku mrežicu. Kroz otvor mrežice uz pomoć palidrvca šibice nanosimo prvo lepak, a zatim pripremljenu pločicu. Povučemo klip na dole desetak milimetara i sačekamo oko 1 minut da se lepak osuši. Iskusni uzgajivači matice hvataju je levom rukom, a desnom rukom stavljaju oznaku. Transport matice. Sve ono što smo učinili da bi dobili kvalitetnu maticu može da bude uzaludno ako se ne obezbedi siguran transport matice do korisnika. Da bi matica stigla do korisnika neoštećena, potrebno je obezbediti smišljen način pakovanja, proveren kavez za transport, obezbediti ispravnu hranu za maticu i pčele pratilje i pravilno punjenje kaveza sa hranom. Kutije za transport se prave od lipove šperploče debljine 4-5 mm. Na prednjoj strani kutije nalazi se adresa primaoca sa naznakom “Hitno žive pčele!” i brojem njegovog telefona. Na suprotnoj strani neophodno je upisati adresu pošiljaoca i njegov broj telefona. Sve četiri ostale strane moraju imati prorez najmanje dužine oko 50 mm i širine oko 2 mm. Time se obezbeđuje ulaz vazduha u svakom položaju stajanja kutije. Transportne kutiju se prave u tri veličine, za 5, 10 i 25 kaveza. Kutije treba da budu nešto veće od veličine zbira kaveza u njima. Međuprostor se popunjava trakama stiropora. Time se sprečava drmanje kaveza, a omogućuje bolji ulazak vazduha. Najpovoljniji kavez za transport (slika 22) je onaj kojim se postiže siguran i bezbedan transport i dodavanje matice pčelinjem društvu od strane korisnika bez vađenja i premeštanja matice. Po izgledu, veličini i konstrukciji takvih kaveza ima više.

Slika 22. Kavez za transport i dodavanje matice

80


Hrana za punjenje kaveza. Hrana za maticu i pčele pratilje pravi se od dva dela što kvalitenijeg svetlog meda (bagremov i lipov) i pet delova šećera u prahu. Med se prvo zagreje do 50-60°C i postepeno dodaje šećer uz neprekidno mešanje. Kada se med zasiti šećerom nastavi se sa dodavanjem šećera i mešanjem rukama sve dotle dok masa ne bude trvda poput testa za hleb. Kada se šećerno-medno testo stavlja u kavez, ono se ne sme lepiti za prste niti biti suviše tvrdo. U prvom slučaju došlo bi do raspadanja testa i gušenja matice i pčela pratilja. U drugom slučaju matica i pčele ga ne bi mogle uspešno koristiti. Da bi se mednošećerno testo moglo duže vremena sačuvati u istom stanju, a time i po potrebi koristiti, odmah po završetku pravljenja treba ga smestiti u limenu ili staklenu posudu sa hermetičkim zatvaranjem. Punjenje kaveza medno-šećernim testom. Medno-šećernim testom puni se samo jedna komora u kavezu. Pre nego što stavi u komoru, potrebno je zgrejati vosak, uliti ga u komoru i zaliti. Tanki sloj voska koji ostaje na površini drveta ne dozvoljava da drvo upija vlagu iz medno-šećernog testa. Sa spoljne strane kaveza preko komore u kojoj se nalazi medno-šećerno testo dva puta se obavije selotejp širine oko 25 mm. Sa jedne strane mreža na kavezu je pričvršćena spojkama a sa druge selotejpom. Pošto kavez ima sa strane po jednu komoru 7 mm, jedna se zatvara sa unutrašnje strane medno-šećernim testom, a druga, nakon ubacivanja matice i pčela pratilja, drvenim čepom. Bez obzira koliko će se matica dugo držati u kavezu, komora u koju se stavlja medno šećerno testo mora biti do vrha napunjena. U suprotnom matica se zavuče između testa i mreže i tu samo za nekoliko sati ugine. Isto se to desi kada je testo meko pa se izlije u druge dve komore, a matica uvuče između testa i mreže na kavezu. Istog trenutka kada se oplođena ili neoplođena matica stavi u kavez, u njega treba dodati najmanje 5-7 pčela pratilja. Stavljanje matice u kavez. Za ovaj postupak najpogodnija je staklena lula. Međutim, proizvođač matica je u praksi ne primenjuje jer sam postupak hvatanja lulom i stavljanja u kavez dugo traje. Matica se hvata za dva krila sa dva prsta desne ruke, a u levoj se drži kavez čija je ulazna rupa okrenuta prema matici u desnoj ruci. Kada se kavez malo ukosi na gore, matica vrlo lako uđe kroz rupu u komoricu kaveza, a odmah zatim se otvor kaveza palcem leve ruke pritvori. Drveni čepom se zatvori otvor na kavezu. Tako smo dobili maticu u kavezu koja je u narednih 30 minuta sama i privremeno zatvorena. U redovnim prilikama za transport većeg broja matica pčele pratilje uzimaju se iz normalnog pčelinjeg društva koje duže vremena nema maticu, pri čemu je bolje da budu mlađe. Najpogodije za to je uzgajivačko društvo ili starter. Iz dela pčelinjeg društva gde se nalaze zatvoreni matičnjaci 81


vadi se jedan dobro posednut okvir pčela. On se postavi na sto u kosi položaj, osiguran da se ne prevrne. Na sto, u jednoj kutiji, donesu se svi kavezi u kojima se nalaze matice. Vadi se jedan po jedan kavez. Držeći kavez u levoj ruci, desnom se vadi drveni čep iz ulaznog otvora i palcem leve ruke otvor drži zatvoren. Desnom rukom hvata se pčela radilica za krila i dodaje u kavez. Kada se tako ubaci 5-7 pčela radilica, rupa se zatvara drvenim čepom, a kavez sa maticom i pčelama pratiljama stavi u kutiju za transport. Po završetku punjenja kaveza pčelama pratiljama, svaki se kavez poprska čistom vodom, a matice odnesu u zamračenu prostoriju u kojoj je temperatura u opsegu od 25 do 30°C. Što je pre moguće matice treba pakovati u transportne kutije i otpremati. Ovakovo zatvorene mogu ostati najviše 24 časa. Kada su matice spakovane u transportnim kutijama, osim adrese pošiljaoca i primaoca, na kutiji treba upadljivim slovima napisati “Žive pčele – uručiti brzo.” Pošiljku matica ne treba nikad poslati u petak ili subotu. Budući da naša pošta ne dostavlja subotom i nedeljom pošiljke, a i rukovanje sa pošiljkama je često neprimerno, transportne kutije sa maticama bi mogle završiti u najlonskoj vreći u tu uginuti. Ako maticu transportujemo bez obeležavanja, matica se hvata i stavlja u kavez za transport. Znači, nije potrebno maticu hvatati, pa stavljati u kavez sa dve pčele radilice, odakle se uzima za obeležavanje. Pod transportom matice podrazumeva se svaki prenos oplođene ili neoplođene matice, bez obzira koliko dugo traje. To važi i za prenos matice sa jednog na drugi pčelinjak. Ako se prilikom hvatanja matice iz oplodnjaka utvrdi da je oštećena, da su joj krila raširena, da hramlje na nogu, da ne odgovara standardnoj boji i drugo, takvu maticu ne treba pakovati već usmrtiti. Ako matica prilikom pakovanja odleti, postoje tačna pravila gde se može ponovo uhvatiti. Neoplođena matica koja nije nikad letela vraća se na mesto odakle je poletela u roku od 5 minuta. Ako je neoplođena, a bila je na oplodnjaku, postoje dve mogućnosti. Ako je bila na orijentacionom letu, redovno se vraća u oplodnjak sa udaljenosti do 500 m. Ako, pak, nije bila na orijentacionom letu, vraća se za 5 minuta na mesto sa koga je poletela. Oplođena matica se vraća u oplodnjak do 500 m udaljenosti, preko te daljine vraća se za oko 10 min na mesto sa koga je poletela. Mesec dana već oplođena matica koja je ispala iz košnice, ponovo se u nju vraća, pod uslovom da ona nije premeštana. Matica uhvaćena posle skidanja prirodnog roja, ukoliko nije oplođena, u 95% slučajeva se ne vraća u oplodnjak u koji smo je stavili na oplodnju. Kada matica počne sa polaganjem jaja u mini oplodnjacima, svakodnevno preti opasnost da pčele zajedno sa maticom napuste oplodnjak. Pčele to čine ako nemaju hrane, ako su previše izložene suncu, ako je oplodnjak pun pčela i meda i ne može se dalje širiti, ako ga napadaju mravi, moljac, varoa i drugo. Da bi se privremeno odložilo napuštanje oplodnjaka na leto se postavlja zatvarač. Ako je potrebno maticu uhvatiti radi prenosa iz 82


oplodnjaka u košnicu ili obrnuto, potrebno je koristiti kavez-hvatač izrađen od matične rešetke. Za obeležavanje manjeg broja matica, ne treba maticu u košnici hvatati rukom jer je to za maticu veliki stres. Maticu treba poklopiti kavezom i na okviru je bojom (ili brojem) obeležiti.

ČUVANJE MATICA Uzgajivači selekcionisanih matica, pčelari sa većim brojem košnica, a često i oni sa manjim brojem košnica, imaju potrebu za maticama u različito vreme. Pod čuvanjem podrazumeva se držanje matica izvan pčelinjeg društva uz očuvanje svih njenih reproduktivno-produktivnih sposobnosti i kvaliteta. Nije velika šteta kada izdvojena matica iz pčelinjeg društva, iz bilo kog razloga, ugine. Mnogo veća je šteta kada, zbog slabih uslova čuvanja, dođe do delimičnog oštećenja matice koja se zatim koristi u pčelinjem društvu. Zato je čuvanje matica van pčelinjeg društva nepreporučljivo, ali ako smo na to, iz bilo kojih razloga pronuđeni, onda se moraju obezbediti uslovi maksimalne zaštite od oštećenja, kao i adekvatna ishrana. Ni jedan trenutak matica ne sme da bude bez hrane i bez najmanje četiri pčele pratilje, a temperatura mora biti od 2 do 30˚C sa relativnom vlažnošću vazduha od oko 70%. Čuvanje neoplođenih matica. Tokom letnje sezone na pčelinjaku se uvek nađe veći broj neoplođenih matica. Ukoliko to nisu matice iz prinude ili roja, treba ih sačuvati. Neoplođena matica se može čuvati najviše 3-5 dana. Svako duže zatvaranje matice izaziva više ili manje trajna oštećenja. Neke od njih se više nikada ne mogu oploditi, neke samo polovično, dok će mnoge od njih biti delimično i neprimetno oštećene. Neoplođena matica čuva se u kavezu koji predstavlja mračnu komoru dimenzija 65 x 85 x 35 mm. Kavez je izgrađen od šperploče debljine 5 mm. Poklopac kaveza pridržava se gumenim prstenom. Sa prednje strane nalazi se otvor ø10 mm koja služi za stavljanje matice i ulazak vazduha. Na suprotnoj strani nalazi se otvor ø2 mm koja služi takođe za ulazak vazduha. Na podu kutije ispod manjeg otvora, ø2 mm, nalazi se pregrada visine 5 mm koja stvara komoru veličine 25 x 10 x 5 mm u koju se stavlja isključivo medno-šećerno testo. Sa 10 pčela pratilja kutija se može čuvati na temperaturi od 25-30˚C uz potpunu sigurnost da pod tim uslovima matica neće biti oštećena. Iste takve kutije mogu se napraviti u serijskom nizu po 20-30 komada koje se zatvaraju sa dva, tri ili četiri poklopaca koji se uvlače u žljebove tela kutije.

83


Čuvanje oplođene matice. Oplođene matice mogu se čuvati maksimalno 6 dana na isti način i u istim kutijama u kojima se čuvaju neoplođene matice. Da ne bi došlo do zamene oplođenih sa neoplođenim maticama, kutije sa oplođenim maticama imaju na prednjoj strani crvenu tačku prečnika 5 mm. Ako se radi o visoko selekcionisanim maticama koje se koriste za dalju reprodukciju, na svakoj se kutiji stavlja broj pod kojim se matica vodi. Tokom letnje sezone oplođene matice se mogu čuvati i duže od 6 dana, ali u tom slučaju kutija predstavlja mini oplodnjak u kome se nalazi okvir sa saćem dimenzija najmanje 60 x 60 mm i sa najmanje 50 pčela. Zimovanje rezervnih matica. Čuvanje rezervnih matica tokom zime predstvalja složen i za sada u potpunosti nerešiv problem. U poslednjih 60 godina razni autori iz raznih zemalja mnogo puta su objavljivali kako su pomoću različitih tipova oplodnjaka, ili u različitim kutijama, rešili pitanje rezervnih matica tokom zimskog perioda. Potrebno je naglasiti da je u razdoblju od 60 godina bilo i vrlo ozbiljnih projekata koji su mnogo obećavali da je na pomolu i konačno zadovoljavajuće rešenje tehničko-tehnološkog načina čuvanja matica tokom zime. Međutim, kada se daju i konkretne informacije o uspešnosti izvedenih eksperimenata, dobijeni rezultat je nedovoljan i njime se ne postiže sigurnost i ekonomska opravdanost. Postoji više ograničavajućih faktora u pogledu čuvanja više matica u kavezu iznad pčelinjeg klubeta tokom zime, ili u kutiji sa stotinak pčela radilica. Prvo, matica koja u zimskim uslovima ne odlaže jaja nije privlačna za pčele kao tokom aktivnog perioda. Tokom zime ona se slabije hrani ili se čak sasvim prestane hraniti matičnim mlečom. Drugo, pčele će posećivati maticu u kavezu samo ukoliko se kavez sa maticom nalazi u polju povišene i stabilne temperature. Veličina kaveza ne dozvoljava da se u oni u većem broju dodaju u najpovoljniju zonu pčelinjeg klubeta. Upravo iz tog razloga veći broj matica bude napušten i propada. Treće, dobro je pomenuti da svaki matičnjak (larva u njemu) ne privlači podjednako pčele. To isto se dešava i kod neoplođene i kod oplođene matice, bilo da se nalazi u kavezu, ili u pčelinjem društvu. Najpovoljniji uslovi za normalan život matice su na temperaturi od 27 do 30˚C. Na toj temperaturi matica pokazuje svoju najveću biološku aktivnost u svakom mogućem pogledu. Upravo ta biološka aktivnost matice i njenih posebnih organa privlači pčele, čime se trajno postiže ishrana i nega matice u kavezu. Tokom zimskog perioda takva se temperatura održava samo u centru pčelinjeg klubeta. Ako se u pčelinjem društvu u specijalnom kavezu nalazi veći broj matica, posle opredeljenja pčela za jednu od njih (iako ona nije slobodna) dolazi do slabije ishrane i nege ostalih matica u kavezima, a to dovodi do njihovog oštećenja i uginuća. 84


Na osnovu rečenog, kvalitetno zimovanje veće broja matica van pčelinjeg društva moguće je očekivati ukoliko se ispune sledeći minimalni uslovi: 1. Da se precizno utvrdi gde će se preko zime nalaziti pčelinje klube. Poželjno je da ono bude smešteno na najmanje 8 od mogućih 10 okvira LR košnice. 2. Kasete uređaja sa kavezima moraju biti smeštene iznad pčelinjeg klubeta gde su pčele tokom zime najaktivnije. 3. Stvaranje jednakog temperaturnog režima od 26ºC u predelu kasetnog uređaja sa maticama. Daleko lakše je naći rešenje prezimljavanje matice van pčelinjeg društva u tropskim i primorskim predelim gde se temperatura zimi ne spušta ispod 8˚C. U takvim područjima u pčelinjem društvu ne dolazi do prekida legla, a samim tim temperatura u predelu legla održava se u proseku od 32-33˚C, a u krajevima košnice oko 20˚C. Mi takve klimatske uslove skoro da nemamo. U jesen, prilikom spajanja slabih nukleusa i likvidacijom oplodnjaka ostaje na stotine kvalitetnih matica koje se jednostavno uništavaju, a koje bi za samo 3 do 4 meseca kasnije mnogima bile dragocene. Pokušaji rešavanja ovog problema upotrebom termostata različitih konstrukcija nisu do sada pokazali ekonomsku opravdanost, mada se na ovoj problematici intenzivno radi.

DODAVANJE I ZAMENA MATICE Dodavanje i zamena matice u pčelinjem društvu predstavlja složen i odgovoran posao kod uzgoja visoko produktivnih pčela. Tokom evolucije pčelinje zajednice, matica se razvijala kao jedina reproduktivno sposobna ženka, dok su ostale ženke izgubile reproduktivnu moć stavljajući se na raspolaganje majki cele pčelinje zajednice u podizanju celokupnog legla. Ako se u pčelinjem društvu, kavezu ili u bilo kom zatvorenom prostoru nađu dve matice, one istog trenutka stupaju u međusobnu borbu koja se završava smrću jedne od njih. Svaka od njih pokušava što je moguće brže ubosti žaoku u meko tkivo druge i ubrizgati otrov. Naime, kada pčela ubode, ona iz kože sisara ne može izvući žaoku (jer je nazubljena sa zupcima okrenutim unazad), tako da mora uginuti. Kod matice, žaoka je u vidu igle (bez zubaca), tako da se nakon uboda lako izvadi iz žrtve, pa ugine samo ubodena žrtva. Takođe, evolutivno je rešeno, da u borbi dve matice strada starija jer ona teže povija trbuh, a uz to je i njen otrovni sekret gust i teško izlazi kroz kapilarnu cev žaoke. Upravo zbog toga mlađa matica je u prednosti i redovno iz borbe izlazi kao pobednik. Međutim, ima slučajeva 85


da dve ili više matica paralelno rade i žive u jednom pčelinjem društvu. Ukoliko se spoje dve matice starije od dve godine tokom juna i jula, one ne mogu fizički jedna drugu da ubodu. Tokom cele godine one paralelno žive i rade, a u toku zime ona sposobnija izgrišće krila onoj slabijoj i tako je onesposobiti. U tihoj zameni često se dešava da dve matice jedno vreme i rade paralelno. To je moguće samo zato što stara matica izbegava susret i ne upušta se u borbu sa mlađom maticom. Matice ne prave razliku u pogledu međusobnog srodstva. Na isti način se ponaša majka prema ćerki i sestra prema sestri kao i prema svakoj drugoj matici sa kojom nije u srodstvu. Tek izvedena matica, ukoliko se nađe pod bilo kojim uslovima u prostoru gde se nalazi zatvoreni matičnjak, nastojaće da što pre progrize matičnjak, a matičnu lutku u njemu ubije. Ukoliko se dve matice susretnu, bez obzira kako i u kom prostoru, istog trenutka stupaju u međusobnu borbu u kojoj uvek jedna bude usmrćena žaokom druge, a pčele je ne uklupčaju. U prisustvu matice može ostati zatvoren samo matičnjak koga pčele brižljivo štite od nje. Što se tiče otvorenih matičnjaka (do 6 dana starosti) matica se prema njima ponaša kao da oni i ne postoje. Kada menjati maticu? Kvalitet matice se procenjuje prema broju i načinu polaganja jaja. Dobre, a uz to i mlade matice, polažu jaja bez preskakanja ćelija u saću, šire površinu kruga od centra okvira prema krajevima, polažu jaje u sam centar dna ćelije, a svako je jaje povijeno u istu stranu. Poklopljeno leglo dobre matice predstavlja jedinstvenu i celovitu površinu (tepih leglo). Sva ova navedena svojstva matice uslovljena su mnoštvom faktora među kojima starost matice ima najveći značaj. Iako matica može da živi četiri-pet godina, ona najintenzivnije polaže jaja tokom prve dve godine života. Kasnije opada intenzitet ovogeneze (stvaranje ženskih jajnih ćelija) zbog čega se naglo smanjuju njene reproduktivne sposobnosti. Matice starije od dve godine imaju smanjen intenzitet rada semene kesice što vodi povećanju broja položenih neoplođenih jaja, odnosno, intenziviranju razvoja trutovskog legla. Takođe, jednogodišnja matica ima i bolje proizvodne performanse (njeno društvo ima bolji unos nektara, polena i sl.), takva matica u jesen bolje i duže neguje leglo, pokazuje veću otpornost prema izazivačima bolesti legla i odraslih pčela, a poseduje i slabije izražen rojidbeni nagon. Znači, neophodno je maticu menjati svake druge godine. Na taj način povećava se produktivnost za oko 20%, smanjuje rojidbeni nagon i povećava otpornost na bolesti legla i odraslih pčela. 1. Zamena oplođene matice matičnjakom. Ako se pčelinje društvo nalazi u dva ili tri nastavka LR košnice gornji nastavak se pregradi sa pločom lesonita na kojoj treba napraviti otvor prečnika 5-6 mm, a na suprotnoj strani polunastavka napravi otvor ø20 mm (pomoćno 86


leto). Ispod tog otvora pričvrsti se letvica dimenzija 100 x 20 x 15 mm, čime se dobija pregrađena košnicu sa letom i poletaljkom na suprotnoj strani već postojećeg leta. Posle oplodnje matice poletaljka se može skinuti, a otvor ø20 mm na polunastavku zatvoriti drvenim čepom. U pregrađeni deo (pri čemu ne sme nigde postojati prolaz za pčele) stavlja se samo jedan okvir sa otvorenim i zatvorenim leglom koga se vidno označi. Sa obe strane okvira sa leglom stavlja po jedan ram sa pčelama radilicama i medom. Tih okvira može da bude više. U narednih 2-3 dana pčele će izlaziti kroz novootvoreno leto, stare pčele će se preko svog leta vraćati u donji deo košnice, a mlade pčele će se vraćati kroz novootvoreno leto u gornji deo pregrađene košnice. U tom (gornjem) delu košnice ostaće samo mlade pčele. Već istog dana kada smo košnicu pregradili, pčele počinju da izvlače prinudne matičnjake. U pregrađeni deo može se šestog dana u okvir saća ugraditi pripremljeni matičnjak starosti između 9 i 10 dana. Dužinu matičnjaka ne sme biti manja od 2 cm, matičnjak se ne sme prevrtati niti zadržavati u prostoru u kome je temperatura niža od 28˚C više od 3 minuta. Matičnjak se ne sme staviti u nikakav žičani kavez, već se slobodno ugrađuje u saće okvira na kome se nalazi veći broj prinudno izgrađenih matičnjaka. Ako se matičnjak stavi u žičani kavez bilo kog oblika, on neće biti dovoljno grejan jer pčele greju matičnjak samo onda kada su na njemu. Dobro je poznato da temperatura u unutrašnjem prostoru košnice nije konstantno 34,5°C. Budući da će se matica iz matičnjaka izleći za dan-dva, ona će na izgled biti sasvim normalna. Međutim, veći broj prehlađenih matica i pored redovne oplodnje i započetog polaganja jaja, već nakon mesec dana bivaju zamenjene putem tihe smene. U 90% slučajeva, između 5 i 7 dana, matica se oplodi i započinje sa polaganjem jaja. Posle 12 dana otvori se donji deo košnice, izvadi se matica, odstrani se pregradni lesonit i oba se pčelinja društva, bez dopunske pčelareve intervencije, spoje. Tolerantan odnos pčela prema matici i mirno spajanje pčela omogućile su rupice na pregradnom lesonitu ø2 mm. Ukoliko ne bi izvadili staru maticu, duže vreme bi obe matice paralelno živele i radile. U krajnjem ishodu biće uklonjena stara matica. Pošto pčelinje društvo ne može leteti iz košnice u oba pravca, posle uklanjanja pregradne daske i spajanja pčelinjeg društva, mnoge pčele će same promeniti leto, a nakon desetak dana (ili prilikom seobe) drvenim čepom otvor pomoćnog leta se zatvara. 2. Zamena matice sličnih bioloških vrednosti. Pod sličnim biološkim vrednostima podrazumevaju se dve matice približno iste starosti i težine. Takva promena matice sprovodi se u cilju oplemenjivanja ili zbog oštećenja i nedovoljne plodnosti matice. U pčelinjem društvu u kome je potrebno promeniti maticu ona se pronađe na okviru, a okvir sa pčelama se nasloni na košnicu. Iz nukleusa ili oplodnjaka takođe se izvadi okvir sa pčelama i maticom 87


koji se prinese uz okvir na kome se nalazi matica koju menjamo. Prvo se malim štapićem pretera matica na naslonjen okvir. Njenim prelaskom na okvir dve matice se nađu jedna pored druge. Posle 1-2 minuta maticu koju menjamo štapićem bacamo sa okvira, a zatim hvatamo. Okvir sa novom maticom držimo još nekoliko minuta van košnice, a onda ga zajedno sa maticom stavljamo na isto mesto u košnicu u kojoj je bila matica koju menjamo. 3. Zamena stare matice mladom oplođenom maticom. U praksi ovo je najčešći slučaj zamene matice u pčelinjem društvu. Takvu zamenu matice pčelar bi trebao izvršiti najmanje svake druge godine u svim pčelinjim društvima. Za uspešno dodavanje matice pčelinjem društvu bez gubitaka i oštećenja matice potrebno je u svakoj košnici imati okvir matični kavez. Tom okviru su spoljne dimenzije iste kao svakom redovnom okviru određenog tipa košnice. Satonoša okvira razlikuje se u debljini koja iznosi 25 mm. Na sredini satonoše urezan je žljeb dimenzija 100 x 20 x 15 mm. koji predstavlja hranilicu u koju se stavlja medno-šećerna pogača. U središnjem delu sa strane je probušena rupa ø12 mm, a sa druge strane rupa ø2 mm. Gomja strana otvora matičnog kaveza ima šarnirana vratašca koja služe za stavljanje medno-šećeme pogače i čišćenje kaveza. Okvir - matični kavez se na redovan način užiči, stavi se veštačka satna osnova, neprekidno se drži u košnici i koristi na isti način kao svaki drugi okvir. Upotreba okvira - matičnog kaveza za dodavanje i zamenu oplođenih matica koristi se na sledeći način: a) Na matičnom kavezu otvore se vratašca i u hranilicu se stavi medno-šećerna pogača, a zatim se vratašca zatvore. b) U košnici se pronađe matica, uhvati za krila i kroz rupu ø12 mm stavi u matični kavez, a rupa ø12 mm zatvori lepljenjem veštačke osnove saća dimenzija 20 x 20 mm. Na veštačkoj osnovi saća ne sme se u ovoj prilici bušiti rupa. c) Nakon dva sata iz košnice se ponovo vadi zajedno sa pčelama okvir - matični kavez, sa rupe ø12 mm skida se voštani poklopac, a kroz rupu izlazi matica koja se hvata pre nego što se nađe na okviru sa pčelama. Dobro je na rupu staviti neki drugi kavez kako nam matica ne bi pobegla na okvir između pčela, a time u mnogome umanjila uspeh zamene. Maticu treba skloniti na mesto kako je njene pčele ne bi pronašle ni živu ni mrtvu. d) Kroz otvor ø12 mm u matični kavez stavi se željena oplođena matica. Otvor se zatvara parčetom veštačke satne osnove iste dimenzije i na isti način. Ovoga puta u centru poklopca veštačke osnove saća buši se otvor ekserom ø1,5 - 2 mm. Posle toga okvir - matični kavez stavi se u centralni deo košnice. Kod stavljanja okvira vodi se računa da je strana okvira

88


- matičnog kaveza na kojoj se nalazi rupa ø12 mm udaljena od strane drugog okvira najmanje 12 mm. e) Posle 10-12 časova malim podizanjem okvira proverimo da li je oslobođena matica primljena. Ako su pčele na veštačkoj osnovi poklopca rupu dimenzija ø1,5-2 mm proširile, matica je primljena bez obzira da li se još uvek nalazi u matičnom kavezu ili je već izašla iz njega. Ako pčele iz bilo kog razloga ne žele da prime maticu one će na voštanom poklopcu rupu 12 mm voskom zatvoriti. U tom slučaju ekserom ili šibicom potrebno je ponovo rupu probušiti i kontrolu izvršiti nakon 24 časa. Ako je i ovog puta rupa zatvorena, treba izvršiti pregled svih okvira i u košnici pronaći matičnjake i porušiti ih, a rupu ponovo probušiti. Ponovnu kontrolu treba obaviti nakon 24 časa. Tehničko-tehnološki postupak zamene matice zasnovan je na feromonskoj vezi sa starom maticom kojim se obezbeđuje prijem matice u 98% slučajeva bez oštećenja. Okvir matični kavez ostaje neprekidno u košnici. Njime se postiže uspešno dodavanje i zamena matice tek posle 15-todnevnog zadržavanja u košnici. Sa rupe ø12 mm skida se voštani poklopac da bi pčele slobodno ulazile i izlazile iz kaveza. Kod ponovne upotrebe okvirmatičnog kaveza ceo se proces ponavlja. Jedan matični kavez se ne može koristiti tokom godine u više košnica. 4. Zamena stare oplođene matice mladom neoplođenom maticom. Postupak zamene stare matice neoplođenom maticom možemo uspešno sprovesti samo pod uslovom da najmanje 10 dana unapred znamo kada dobijamo neoplođenu maticu. Tehničko-tehnološki proces treba obaviti na isti način kao kod zamene oplođene matice matičnjakom. Razlika je u tome što se matičnjak stavlja šestog-sedmog dana, a neoplođenu maticu možemo devetogdesetog dana. Pčelar se može opredeliti za metod bržeg dodavanja neoplođene matice pčelinjem društvu koje je do poslednjeg dana imalo maticu, a time i leglo u svim stadijumima razvoja. Međutim, potrebno je unapred znati kakav uspeh treba očekivati. Ako neoplođenu maticu dodamo prvi dan uspećemo u oko 15% slučajeva, drugi dan - u 17% slučajeva, treći dan - u 25% slučajeva, četvrti dan - u 30% slučajeva, peti dan - u 50% slučajeva, šesti dan - u 60% slučajeva, sedmi dan - u 70% slučajeva, osmi dan - u 80%, deveti dan - u 95% slučajeva i deseti dan - u 100% slučajeva. Desetog dana neoplođenu maticu možemo pustiti u pčelinje društvo preko leta bez prethodnog rušenja prinudnih matičnjaka. Matica koju smo pustili u toku dana pronaći će ih i porušiti. Ako neoplođenu maticu želimo dodati pre, bilo bi potrebno da se upoznamo još jednom kada pčele bolje, a kad slabije primaju maticu. Ako imamo mogućnosti da usvojimo te uslove, u tom slučaju procenat primanja matice biće daleko veći.

89


Agresivan odnos pčela prema datoj matici ima sezonski, vremenski, pašni i biološki karakter. Što se sezonskog karaktera tiče najveći uspeh postiže se u proleće i u prvoj polovini juna. To je period intenzivnog razvoja pčelinjeg društva. Sasvim drugačije se ponaša pčelinje društvo u pogledu primanja matice krajem juna i početkom jula. U to vreme mnoga pčelinja društva imaju nagon, a neka se već i spremaju na rojenje. Kod takvih pčelinjih društava ima veliki broj pčela-trutuša. Upravo te pčele - trutuše ponašaju se agresivno prema matici. Ne tako retko, prilikom tretiranja, vrcanja pa i pregleda pčelinjeg društva dolazi do uznemirenja i stresa matice. Pčele – trutuše koriste ovaj momenat i maticu ne uklupčaju i ne uguše već jednostavno ubodu što nije prirodno nego indukovano čovekovom intervencijom. Iz toga se može pretpostaviti kako će tek proći neoplođena pa i oplođena matica ako je pustimo na okvir među pčele. Nešto bolji rezultat možemo očekivati u drugoj polovini jula za vreme cvetanja suncokreta. Ukoliko suncokret (ili neka druga biljka) medi, a dodavanje matice započnemo oko 14 časova, možemo očekivati povoljniji rezultat. Ako neoplođenu maticu stavimo u okvir-matični kavez, pčele je neće osloboditi, što znači da je neće primiti. Postotak primanja na ovaj način može se povećati za oko 10%. 5. Kako neoplođenu i oplođenu maticu uspešno dodati u 100% slučajeva? Ta mogućnost postoji, ali se primenjuje kod formiranja novih pčelinjih društava i nukleusa ili kada je u pitanju skupa selekcionisana matica. Tehničko-tehnološki postupak jednak je za sva godišnja doba bez obzira na pašne prilike i biološko stanje pčelinjeg društva, a sastoji se u sledećem: a) U košnica moraju da se dodaju najmanje tri okvira. Jedan okvir sa medom vadi se iz košnice pčelinjeg društva iz koga uzimamo pčele. Na okviru ne sme da bude ni jedna larva u bilo kom stadijumu razvoja. Dovoljno je da ostane samo jedna larva i da uspeh bude ravan nuli. Druga dva okvira ili veći broj mogu se uzeti iz sastava rezervnih okvira sa ugrađenim saćem. Ako se okviri uzimaju iz košnice i oni moraju biti bez otvorenog legla. U jedan od praznih okvira u saće se ulije 1 dl čiste vode. b) U košnici se pronađe matica pa se okvir sa maticom i pčelama stavi u stranu. Iz košnice se vadi jedan po jedan okvir i sa njega se stresu pčele. Dok okvire stresamo, veći broj pčela starijeg uzrasta vraća se u svoje matično društvo. Kada smo završi otresanje željenog broja pčela, zatvaramo leto, otvarimo ventilaciju, stavljamo pokrov i košnicu postavljamo na željeno mesto. Dobro je ako je novo mesto udaljeno od matičnog društva 500 m ili više, ali to nije obavezno. Na tom mestu košnica ostaje zatvorena tri dana ili 72 časa.

90


c) Posle 72 časa otvaramo deo leta i kroz njega puštamo oplođenu ili neoplodenu maticu. Odmah zatvaramo leto i ono mora biti zatvoreno narednih 24 časa. d) Nakon 24 časa od momenta kada smo kroz leto pustili maticu, otvaramo leto i zatvaramo ventilaciju, ali bez otvaranja košnice. Posle 48 časova od momenta kada smo otvorili leto, možemo kontrolisati stanje pčelinjeg društva i prijem matice. Ukoliko smo dodali oplođenu maticu, ona je počela sa polaganjem jaja, a ukoliko smo dodali neoplođenu maticu uslediće oplođenje. 6. Zamena neoplođene matice mladom oplođenom maticom. Ne tako retko dešava se da nam pčelinje društvo iz poznatih ili nepoznatih razloga ostane bez matice. U tom slučaju pčelinje društvo će bez znanja i intervencije pčelara samo rešiti nastali problem. Izabraće nekoliko pčelinjih larvi u granicama optimalne starosti, nahraniti larve matičnim mlečom, proširiti radiličku ćeliju na saću, oblikovati matičnjak i 11-12-tog dana dobiće mladu maticu. Prilikom pregleda pčelinjeg društva možemo konstatovati ovakvo stanje time što u košnici nema jaja niti četvorodnevnih larvi. Umesto jaja i larvi na središnjem delu okvira nailazimo na veći broj matičnjaka. Za te matičnjake kažemo da su "prinudni". Samo iskusni pčelari mogu precizno utvrditi koliko su matičnjaci stari. Međutim, svaki pčelar može da utvrdi da se starost većeg broja zatvorenih matičnjaka kreće između 7 i 9 dana. Da bi dodali oplođenu selekcionisanu maticu trebalo bi da iz košnice izvaditi pojedinačno svaki okvir, sa njega stresti pčele, pronaći svaki prinudni matičnjak i uništiti ga. To je ogroman posao, a pitanje je da li bi u tom slučaju uništili sve matičnjake. Daleko jednostavnije, brže i sigurnije obavićemo taj posao ako sačekamo još dva-tri dana. Za to vreme izleže se matica koja će istog dana sama porušiti sve matičnjake. Sada samo preostaje da pregledamo jedan okvir, da pronađemo maticu, da je izvadimo iz košnice i uništimo. Istovremeno, ne zatvarajući košnicu, izvadimo okvir - matični kavez, a ako nemamo medno-šećemu pogaču u hranilicu matičnog kaveza stavimo nekoliko kapi meda. Sve ostalo je isto kao pri postupku zamene stare matice mladom oplođenom maticom. Posebnu kontrolu prijema matice ne treba vršiti jer je prema tom tehničko-tehnološkom rešenju i biološkom stanju pčelinjeg društva prijem matice u 100% slučajeva. Na potpuno isti način postupamo ako smo u košnici pčelinjeg društva zatekli neoplođenu maticu, preciznije, maticu koja ne polaže jaja, a želimo je zameniti. 7. Zamena neoplođene matice neoplođenom maticom. U praksi se potreba za zamenom neoplođene matice neoplođenom maticom dosta često javlja. To se dešava u pčelinjim zajednicama koje se roje, imaju smanju produkcionu sposobnost ili su inficirane uzročnicima bolesti legla i odraslih pčela. U ovakvim društvima logično nikada ne možemo 91


izvesti pravu i dobru maticu. U slučaju da ne posedujemo oplođenu selekcionisanu maticu, onda ono najmanje što možemo učiniti jeste da neoplođenu maticu koja se u njemu našla zamenimo boljom neoplođenom maticom. Najpre se mora utvrditi da li matica polaže jaja ili je možda tek oplođena. Što se tiče polaganja jaja to može da utvrdi svaki pčelar, a što se tiče procene da li je matica oplođena, za to je potrebno dugogodišnje iskustvo. Kod utvrđivanja ove činjenice treba da znamo koji postupak kod dodavanja matice moramo primeniti. Ako je matica neoplođena treba je pronaći, izvaditi i usmrtiti. Nakon dva sata kroz leto pustiti drugu, selekcionisanu neoplođenu maticu. Ako je matica već bila oplođena, a nije još započela polaganje jaja, treba je pronaći, izvaditi i usmrtiti. Istovremeno, kao kod zamene stare matice mladom oplođenom maticom, preko okvira-matičnog kaveza dodati selekcionisanu neoplođenu maticu. Pošto je matica ovim postupkom primljena u 100 % slučajeva, kontrolu treba izvršiti nakon 5 dana. Ukoliko je matica prilikom leta na oplodnju stradala, postoji mogućnost da se direktno na okvir postavi druga neoplođena matica. Koliki je procenat oplodnje matice? Procenat oplodnje matice zavisi od većeg broja spoljašnjih i bioloških faktora. Spoljni faktori su: vremenske prilike (hladnoća, vetar, kiša, grad), mesto na kome se nalazi neoplođena matica (naseljenost, šuma, blizina reke, ptice) raspored košnica, nukleusa i oplodnjaka. Biološki faktori su: kvalitet krila matica, kvalitet žaoke, broj trutova u prečniku kruga od 3 km i td. Imajući u vidu te faktore prosek oplodnje matice bio bi: u AŽ košnicama smeštenim na zemlji u paviljonu u donjem redu 35%, na krajevima u donjem redu 40%, u gornjem redu 25%. Kod AŽ i drugih košnica smeštenih u prikolici ili u autobusu taj se procenat smanjuje za još oko 8%. Košnice nastavljače, pološke i druge smeštene u jednom redu na rastojanju do 50 cm imaju prosečan procenat oplodnje oko 45%. Kod istih košnica sa međusobnim razmakom od 50-100 cm procenat oplodnje u proseku iznosi oko 65%, a ako su izdvojene iz redova procenat oplodnje je oko 70%. Kod paviljona na zemlji, u prikolici i autobusu procenat oplodnje može se pravilnim bojenjem košnica i markiranjem iznad leta povećati još za oko 15%.

DODAVANJE MATICE OPLODNJAKU Dodavanje matice oplodnjaku u osnovi se ne razlikuje od dodavanja matice snažnom pčelinjem društvu, ali ipak neke postoje neke male razlike. Dodavanje matica u oplodnoj stanici podrazumeva dodavanje stotine matica u jednoj sezoni, što zahteva vrlo precizan plan i organizaciju rada, jer improvizacijom postupka, može se izgubiti na stotine matica. Takođe, 92


matica se oplodnjaku dodaje kad je imamo, tako da celokupan tehničko-tehnološki postupak mora biti organizovan tako da negativan uticaj spoljnih i unutrašnjih faktora bude sveden na minimum. Dodavanje matice oplodnjaku koji smo prvi put formirali. Bez obzira o kakvom se oplodnjaku radi, da li o mini oplodnjaku u koji se obično stavlja 200 pčela, o većem oplodnjaku sa 1000 pčela ili o nukleusu sa dve ili više hiljada pčela, tehnološki postupak je isti i sastoji se u sledećem: 1. Izaberemo jedno snažno, zdravo i životno sposobno pčelinje društvo. U njemu pronađemo maticu i zajedno sa okvirom i pčelama prebacimo u nukleus. Tom okviru dodajemo još najmanje jedan okvir sa pčelama. Na taj smo način formirali nukleus, sačuvali maticu, a pčelinje društvo obezmatičili. U svesku upisujemo mesec, dan i sat kad smo to učinili. 2. Najkasnije deveti dan moramo izvršiti pripremu oplodnjaka koje želimo napuniti. Ova se priprema sastoji u tome da se oplodnjak očisti, proveri ispravnost saća, ventilacija i mogućnost zatvaranja. Zatim se dodaje medno-šećerna pogača u količini od 100-200 g preko hranilice ili na pod oplodnjaka. Nakon toga zatvorimo leto i otvorimo ventilaciju. 3. Neoplođene matice treba pripremiti 10-12 dana od dana kada smo obezmatičili pčelinje društvo. 4. Oplodnjake koje smo pripremili donosimo u neposrednu blizinu košnice koju smo obezmatičili Desetog ili jedanaestog dana od kada smo obezmatičili pčelinje društvo otvaramo košnicu, uzimamo jedan po jedan oplodnjak, natresemo potreban broj pčela, zatvorimo ga i tako redom. Kada smo sve željene oplodnjake napunili, smestimo ih u zatamnjenu izolovanu prostoriju (podrum ili šupu). 5. Nakon 24 časa (može više, manje ne) na pogodno mesto (sto ili stolcu) stavljamo oplodnjak, otvorimo deo leta (ili neku drugu pogodnu rupu na oplodnjaku) kroz koji puštamo u oplodnjak neoplođenu maticu i leto zatvaramo. 6. Kad smo svakom oplodnjaku dali neoplođenu maticu, oplodnjake ponovo složimo na isto mesto gde treba da stoje naredna 24 časa. 7. Na pripremljeno mesto (dobro je ako je to mesto udaljeno 200 i više metara od matičnog pčelinjeg društva) postavimo oplodnjake tako da oni budu udaljeni jedan od drugog najmanje 1 m i na visini od zemlje najmanje 40 cm. Ako oplodnjaka ima više, otvaranje vršimo naizmenično, a ukoliko u jednom oplodnjaku ima više mesta prvo otvaramo jedno, a nakon 15 min. drugo mesto i tako redom. Iako od broja pčela u obezmatičenom društvu i od veličine oplodnjaka zavisi mogući broj 93


oplodnjaka koje možemo napuniti, taj se broj kreće između 20 i 30 po jednoj normalnoj pčelinjoj zajednici, a da se pri tome njen opstanak ne dovede u pitanje. Spajanje dva pčelinja drušva. Ima više razloga i potreba za međusobno spajanje dva pčelinja društva u jednu biološku celinu. Ta nova biološka celina može da bude sa jednom, dve ili više matica. Potreba za spajanjem dva ili više pčelinjih društava, privremeno ili trajno, ima više razloga. Spajanje slabog pčelinjeg društva sa jačim obavlja se u cilju ojačavanja slabijeg, i omogućavanja negovog opstanka, mada ceo postupak nije ekonomski opravdan. Spajanje dva i više pčelinjih društava vrši se i zbog boljeg iskorištavanja glavne paše ili paša. Jedan od razloga spajanja dva društva je i iskorištavanje prostora, jeftinije održavanje, lakši način rada i td. U jednom pčelinjem društvu pčele radilice se međusobno prepoznaju. One dobro prepoznaju pčele koje nisu poreklom iz njihovog društva. Sasvim prost dokaz za to su stražarice koje omogućavaju ulaz u košnicu samo pčelama koje potiču iz te košnice. U tom raspoznavanju važnu ulogu ima opšti miris društva koji se sastoji od spoljašnjeg mirisa (nektar, polen i propolis) i unutrašnjeg mirisa košnice koji nastaje kao posledica aktivnosti pčelinjih žlezda. U prepoznavanju pčela važnu ulogu imaju ima i elektromagnetna komunikacija pčela radilica. Ranije smo rekli da se matice-sestre međusobno ponašaju kao da to nisu. Međutim, važno je napomenuti da se međusobni odnos njihovih kćeri, pčela radilica, bitno razlikuje od međusobnog odnosa pčela radilica čije majke nisu sestre. Isto tako, ako izvadimo iz dva pčelinja društva matice-sestre, a nakon 24 časa ta društva međusobno spojimo, može doći do koškanja na poletnoj dasci, ali do borbe, u kojoj bi bilo mrtvih pčela, ne dolazi. Ako se ovaj postupak ponovi sa pčelama čije majke nisu sestre, doći će do većeg koškanja pa i do toga da bude ubijena poneka pčela. Sve ovo nas upozorava na činjenicu da, prilikom spajanja pčelinjih društava ili stvaranja pčelinjih društava sa dve ili više matica moramo voditi računa o biološkotehnološkim mogućnostima koji su presudni za potpuni uspeh. Ako jedno pčelinje društvo možemo spojiti sa drugima da bi ga osposobili za uspešniji život sa jednom maticom, potrebno je 12 časova pre izvaditi maticu iz pčelinjeg društva koje je manje uspešno. Ako u plodištu ima dovoljno mesta za oba društva, okvire treba smestiti tako da između društva ostavimo prazno mesto za širinu jednog okvira. Operaciju spajanja je najbolje izvršiti sat pre završetka izletanja pčela. Ako su dve košnice udaljene jedna od druge do nekoliko metara, na mesto pripojene košnice treba staviti oplodnjak i tako sačuvati rezervnu maticu. Ako se u košnici LR, AŽ ili pološki žele formirati dva ili tri pčelinjih društava sa istim brojem oplođenih matica, to treba učiniti na sledeći način: Iseći table lesonita tako da se košnica može pregraditi na željeni broj komora da pčele ne mogu preći jedne kod drugih. Svakoj komori otvoriti posebno pomoćno leto. Nakon toga u komoru staviti po jedno pčelinje društvo. Ovu operaciju najbolje je obaviti 94


sat-dva pre seobe i u momentu prenosa pčelinjeg društva košnicu zatvoriti. Ukoliko seoba traje duže od 2-3 sata, potrebno je obezbediti adekvatnu ventilaciju. Po dolasku na novo mesto, treba otvoriti leta i pčelinja društva će nastaviti normalan rad. Da bi pčelinje društvo postala jedna biološka celina sa više matica, posle 4-5 dana lesonit možemo zameniti matičnom rešetkom. Međusobna komunikacija pčela (obzirom da su preko otvora na lesonitu imale delimičnu vezu) eliminiše eventualno sukobljavanje među pčelama radilicama, a samim tim i pojavu uklupčavanja matice .

PČELINJE DRUŠTVO I LAŽNA MATICA Lažne matice su pčele radilice kod kojih su nabujali jajnici i koje imaju sposobnost da polažu jaja. To su neoplođena jaja iz kojih se legu trutovi. Nekada one povlače i matičnjakr, ali se matica retko izvede, a još ređe oplodi. Lažne matice se razvijaju tek pošto je uginula oplođena matica ili kada se neoplođena matica nakon izleta na oplodnju nije vratila u košnicu. U pčelinjem društvu može biti do 50% pčela radilica sa nabujalim polnim traktom za proizvodnju i polaganje jaja. Te pčele su lažne matice i ne ponašaju se kao pčele radilice, a prema novododatoj matici se ponašaju agresivno pokušavajući da je ubiju. Kako pčelinjem društvu sa lažnim maticama dodati selekcionisanu maticu? Ako je pčelinje društvo više od 30 dana bez matice, a to znači da se prva generacija trutova izlegla, ne postoji ekonomska opravdanost za spašavanje takvog pčelinjeg društva od lažnih matica. Međutim, ako smo pravovremeno primetili larve i jaja budućih trutova koji potiču od lažnih matica, takvo pčelinje društvo treba i može se spasiti. Da bi pčelinjem društvu sa lažnom maticom dodali oplođenu maticu sa uspehom od 100%, tehničko-tehnološki postupak dodavanja treba sprovesti na sledeći način: 1. Iz košnice najpre izvaditi sve okvire sa saćem i pčele stresti u praznu košnicu (bez ramova i saća) ili ispred nje. Stresene pčele će se vratiti u košnicu bez saća i uhvatiti kao roj na poklopnoj dasci. Okvire sa saćem u kojima ima legla treba pretopiti, dok okvire bez saća vraćamo u košnicu i zatvorimo je. 2. Nakon 24 časa kroz leto pustimo oplođenu maticu, pa posle 12 časova otvorimo košnicu i dodamo okvire sa izgrađenim saćem (ali ne one koje smo izvadili, njih možemo dodati drugoj košnici). Nakon dva-tri dana možemo proveriti prijem matice i rad zajednice. Da bi lažne matice polagale jaja, one moraju biti hranjene i imati saće. Posle stresanja u praznu košnicu one nemaju ni jedno ni drugo. Kad nakon 24 časa prime maticu,

95


prisustvo feromona matice inhibiraće njihov reproduktivni nagon tako da će izgubiti karakteristike ponašanja lažnih matica. Agresivno ponašanje pčela prema svojoj matici. Agresivno ponašanje pčela prema svojoj matici može se posmatrati u prirodnim i eksperimentalnim uslovima. U prirodnim uslovima agresivno ponašanje prema matici javlja se kao redovna pojava nekoliko dana pred rojidbu. U tim danima, ne retko, može se primetiti kako pčele skaču na maticu, hvataju je za krila i noge, a u težim slučajevima je uklupčaju i uguše. U takvim slučajevima roj, iako prvenac, izleće iz košnice sa mladom neoplođenom maticom. Poznato je da se pčele agresivno ponašaju prema matici dok ona ne položi jaje u matičnu čauru za vreme rojidbe i tihe zamene matice. Međutim, malo je poznato da to pčele čine i u drugim prilikama. Kod određenog broja pčelinjih društava tokom avgusta, kada nagon za rojenjem ne postoji ili se završava, primećuje se agresivno ponašanje pčela prema svojoj oplođenoj matici. Dok je neke pčele hrane, druge je napadaju i stvaraju oko nje krug u obliku veće matične svite. Pojedine pčele se penju na maticu i nastoje da je ubodu žaokom. To se naročito dešava onda, kada se otvori košnica u nameri da se pronađe matica na okviru. U tom trenutku jedan manji broj pčela pokušava uklupčati maticu koja veštim manevrisanjem izađe iz klubeta. Posle toga matica položi nekoliko jaja, a pčele je ponovo napadnu. Istovremeno se može zapaziti na okvirima saća nekoliko manjih klupčadi koja se ponašaju kao da je u njima matica. Kada se klupče razbije uvidi se da su u njemu pčele ugušile pčelu radilicu. I u jednom i u drugom slučaju radi se o pčelama lažnim maticama, koje ne samo što napadaju svoju majku maticu i maticu koju dodajemo, nego i sve pčele koje su na neki način bile u kontaktu sa majkom maticom (slika 23).

Slika 23. Kontakt pčele radilice sa maticom

Takvo ponašanje pčela prema svojoj oplođenoj matici tokom avgusta, dolazi najverovatnije zbog povećanog broja starih pčela, smanjene količine otvorenog legla i smanjenog polaganja jaja od strane matice. Sve to uslovljava disproporciju broja mladih pčela sa jedne strane i broja larvi sa druge. Povećana agresivnost pčela radilica u avgustu prema 96


svojoj oplođenoj matici je posledica smanjenja broja larvi i smanjene upošljenosti pčela u košnici. Istovremeno, u avgustu je smanjen i intenzitet lučenja feromona, što u perifernim delovima košnice može za posledicu imati pojavu lažnih matica, tj. pčela radilica sa nabujalim jajnicima.

Literatura: 9. Mladenović M, Stevanović G (2003) Uzgajanje visokokvalitetnih matica. Poljoprivredni fakultet Zemun, Izdavačko preduzeće «Zavet», Beograd. 10. Mladenović M, Nedić N, Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima (2003) Biotehničke mere u borbi protiv varoze. II Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Nov 22, pp 38-44. Beograd, YU. 11. Mladenović M, Nedić N, Stanimirović Z. (2001) Higijensko sanitarni uslovi pčelarenja. Zbornik plenarnih radova. I Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Dec 22, pp 35-40. Beograd. 12. Stanimirović Z, Soldatović B, Vučinić Marijana (2000) Medonosna pčela-Biologija pčele. Fakultet veterinarske medicine i Medicinska knjiga-Medicinske komunikacije. Beograd. pp 1-375. 13. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Mladenović M (2001) Selekcija i otpornost pčela na bolesti. Zbornik plenarnih radova. I Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Dec 22, pp 8-18. Beograd, YU. 14. Stanimirović Z, Dobrić Đ. (2002) Varooza: etiologija, biološke i hemijske mere suzbijanja. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova IV Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2002, June 10-14, pp 105-112, Budva, YU. 15. Stanimirović Z, Dobrić Đ, Bacić D, Stevanović Jevrosima, Todorović Dajana (2002) Varooza: Klinička slika, dijagnostika i terapija – biološke i hemijske mere suzbijanja. Zbornik radova. Drugi kongres pčelara Srbije, Sept 28-29, pp 51-65, Aleksinac, YU. 16. Stanimirović Z, Ćirković D, Đurićić Bosiljka, Stevanović Jevrosima (2003a) Preveniranje i kontrola američke kuge, nozemoze i varoze pčela. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova V Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2003, June 9-13, pp 248-253, Budva, YU. 17. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Vučinić Marijana, Ćirković D. (2003b) Posledice primene hemijskih preparata u kontroli bolesti pčela i pčelinjeg legla po zdravlje ljudi i pčela. In: M. Lazarevic (Ed.), Zbornik radova V Savetovanja iz kliničke patologije i terapije životinja Clinica Veterinaria2003, June 9-13, pp 254-255, Budva, YU. 18. Stanimirović Z, Stevanović Jevrosima, Mladenović M, Nedić N. (2003c) Ekološka kontrola i strategija borbe protiv varoze. II Savetovanje o biologiji i zdravstvenoj zaštiti pčela, Nov 22, pp 45-66. Beograd, YU. 19. Stevanović Jevrosima, Vučinić Marijana (2004) Biološke vrednosti i mogućnosti kranjske medonosne pčele Apis mellifera carnica. Zbornik plenarnih i naučnih radova, XII Naučno savetovanje sa međunarodnim učešćem. Feb 7-8, pp 55-65. Beograd-Zemun, YU. 20. Tomažin F. (1991) Uzgoj visoko produktivnih pčela. Franjo G. Tomažin, Srbobran.

97


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.