OSVRT I ANALIZA TEMATSKE EMISIJE BUKE TV POSVEĆENE ŽENAMA POLITIČARKAMA Pozivamo vas da s nama prođete kroz analizu emisije date u linku: http://www.6yka.com/novost/63953/buka-tv-ne-zelim-da-neko-glasa-za-mene-samo-zato-stosam-zena-video . U nastavku ćete naići na parafrazirane dijelove govora preuzete gledanjem emisije Buke TV posvećene ženama političarkama u BiH, prema članku naslovljenom: „Ne želim da neko glasa za mene samo zato što sam žena“. Pozivamo vas da pomno pratite razvoj i postepenu transformaciju u početku izrečenih stavova četiri sugovornice, te postavite si neka pitanja, komentirate sami sa sobom i ljudima koji vas okružuju, a eventualno zauzmete i određenu kritičku poziciju u odnosu na to što ćete vidjeti, čuti ili pročitati, dakle, ne u odnosu na žene koje govore izrečeno, nego na cjelokupni diksurs govora o ženama koji je zapravo odraz stvarnog stanja kada su u pitanju žene u društvu BiH, kao i žene u politici. Emisija počinje izričajem voditelja da će biti govora o „fenomenu“ žena u politici. Primjećujemo: žene u politici su fenomen. „U svim emisijama sam do sada imao samo muškarce ili tek poneku ženu“, navodi voditelj. Nedugo poslije toga, nakon što Denisa Sarajlić-Maglić (SDP BiH) govori o tome kako je matematika ispoštovana, te da je položaj žena u politici neodvojiv od položaja žena u društvu, a tu nema velikog napretka, Mirna Savić-Banjac, odbornica u Skupštini Grada Banjaluka priča o tome kako se u nekim stvarima malo pretjeruje (misleći na ženska pitanja), s obzirom da „ima prečih stvari, kao nezaposlenost, koja je opća, a treba po strani ostaviti kako se ko oslovljava. Predsjednica komisije za ravnopravnost spolova u Skupštini Grada Banjaluka kaže: „Ja sam odbornik Narodnog demokratskog pokreta“ ističući kako ne treba stvari svoditi na to „ja ću da budem odbornica“ i na to trošiti budžet. Istina – ne treba stvari svoditi na to, ali ako ne možemo osvijestiti diskriminaciju u jeziku i eliminirati je (napominjemo da se na to ne mora trošiti budžet – to je besplatno), kako da očekujemo krupnije promjene, usvajanje ozbiljnih zakona koji će ići u korist našim građankama? Mirna Savić-Banjac dalje ističe kako „nikada nije smatrala sebe ženom u politici“, misleći tako, pretpostavimo, s najboljim namjerama, nastojeći istaći ne-razlikovanje žena i muškaraca po pravima koja bi trebala imati i sposobnostima kao ljudskih jedinki, međutim, ono što se zaboravlja jeste činjenično stanje, a to je da biti žena u politici nosi brojne poteškoće ne toliko karakteristične za mušku stranu politike. Ona dalje navodi „ako se žene postave kao osobe neće biti tih podjela“, te kako kampanja odvajanja žena u politici stavlja žene u podređen položaj. Napominjemo: nisu žene te koje se stoljećima unazad nisu postavljale kao osobe, nego one koje nisu tretirane kao osobe od strane patrijarhalne tradicije i patrijarhalnog sistema društva. Kampanja odvajanja žena u politici nije želja žena, nego nužnost u odnosu na postojeće , historijsko i aktuelno stanje cjelokupne ljudske zajednice. Mirna Savić-Banjac ne želi da neko glasa za nju samo zato što je žena. To je jasan i opravdan stav – ali, ko to želi? Ne bismo željeli ni da neko glasa za nas samo zato što imamo smeđu kosu i plave oči. Niko od nas, bilo da smo muškarci bilo da smo žene ne želi da neko glasa za nas svodeći nas na jednu karakteristiku, pripadnost i slično. Kampanje za glas ženama nisu tu da bi nas neko tretirao samo prema našem spolu, naprotiv, tu su da nas se ne bi tako tretiralo! Kampanje za glas ženama su tu da bi se obratila pažnja na to šta je i ko je i koliko vrijedna određena žena kao kandidatkinja na izborima, prije nego je se diskredituje i ne razmotri samo zato što je žena. Sljedeće pitanje
Gavrić Aida i Grcić Sabina
voditelj postavlja Diani Čekić, jednoj od, kako kažu, najaktivnijih poslaniKA u Skupštini Republike Srpske, pa kaže: „Gospođo Čekić...Vi Ste jedna od najaktivnijih poslanika, da ne kažem poslanica, pričali smo o tome prije emisije“ (u pozadini se čuje smijeh sugovornice, a i voditelj se smije). Jedino što se nama na ovom mjestu čini duhovitim i podložnim smijehu jeste prisilna nepismenost zbog insistiranja na muškom rodu ženskih uloga i zanimanja, pa je voditelj prinuđen izreći gramatički neispravnu rečenicu: Vi ste JEDNA od najaktivnijih POSLANIKA. Zašto bi žene željele biti doktori, a ne doktorice, profesori, a ne profesorice, poslanici, a ne poslanice? Promislimo! Ne zato što je svejedno ili nebitno, nego upravo, jer je izričito bitno. Muškarac koji nosi određenu titulu je više cijenjen od žene koja nosi istu titulu, te se zbog toga ženama čini da sam ženski jezički kod implicira niži rang i zvuči manje značajno, ozbiljno i manje vrijedno poštovanja. Te tradicije i navike nije nebitno mijenjati, jer su im korijeni preduboki i preopori. Potom Diana Čekić govori kako „položaj žena u politici, kao što je rekla kolegica Denisa S.M. jeste samo odraz društva uopće“. Dianina kolegica Denisa je već utvrdila da je taj opći položaj loš. Dakle, položaj žena u politici je loš. Neposredno poslije toga Diana Čekić kaže: „biti žena u politici danas ni po čemu nije niti jednostavnije niti teže u odnosu na muškarca“, pa kaže: „problem je samo što žena, ako želi da se bavi politikom mora biti spremna na puno veća odricanja...“. Paradoks. Kako onda možemo govoriti o prethodno utvrđenom „istom“ položaju između žena i muškaraca? Diana Čekić zatim govori o nekom iskrivljenom mišljenju u društvu i da „žena, kada hoće da se bavi politikom mora da se prvo izbori sa tim shvaćanjima, da promijeni svijest“ itd. Potom opet govori „ali, žena u politici može da bude uspješna isto kao i neki muškarac, to je sve pitanje individualnosti“ i onda ponovo: „bilo je problema da me prihvate kao sebi ravnu“. Imamo cijeli niz proturječnosti. Sljedeća sugovornica je politička analitičarka Ivana Marić čiji je prvobitni stav da „seminari za političarke dođu kao nastava za loše đake, koji nisu uspjeli da razumiju na normalnim seminarima, miješanim, pa organiziramo dopunsku nastavu.“ Ovakav stav je neutemeljen. Gošće ove emisije će ga same demantovati, što ćete vidjeti u nastavku.* Ivana Marić nastavlja: „to je tema koja je nama nametnuta, to jeste, postoji problem, ali je to daleko od onoga, naše liste prioriteta. Mi imamo dosta pitanja koja stoje visoko na listi prioriteta i onda dolazimo do toga: ravnopravnost spolova.“ Da li je moguće da se i danas 2014.godine ženama (i to čak i od strane žena /da li je to zaista Ivanino mišljenje?/ ) govori da njihova ravnopravnost nije na listi prioriteta, te da sačekaju, gotovo istim riječima kao što se aktiviskinjama za ženska prava Alice Paul, Lucy Burns i drugima govorilo kada su zahtijevale svoja prava prije stotinu godina? Koliko još trebamo čekati? Ivana Marić dalje govori: „nama su bacili neke teme koje su aktuelne, da li je to LGBT, da li je to ekologija, da li su to prava, ravnopravnost žena...“. Da li su LGBT populacija, ekologija i ravnopravnost žena „neke“ teme koje su nam bačene? Zar nam uopće neko mora pitanje ljudskih prava i dobrobiti naše zajedničke planete nametnuti kao tačku promišljanja? A mi pri tome i dalje ne vidimo neophodnost osvještavanja pomenutih problemskih sfera!? Dalje se kaže: „mi imamo danas, evo, u emisiji tri žene koje su u politici, znači nemaju ograničenja...“. Vratimo se sad na početak same emisije. Nije li voditelj eksplicitno istakao, nako što je žene u politici odredio kao fenomen, da on mora „da se pohvali“ da je ovo prvi put od kada postoji emisija BUKA da u studiju ima samo žene, te da je u svim emisijama do sada imao samo muškarce ili tek poneku ženu. Govori li nam to išta o položaju žena u politici Bosne i Hercegovine? Razgovor ide u sljedećem smjeru: „žene prođu na
Gavrić Aida i Grcić Sabina
izborima, pa prepuste svoje mjesto nekom muškom kolegi (zašto prepuste i da li baš 'prepuste' ili ih stranka prinudi?), u parlamentu se žene rijetko javljaju za riječ, glasaju kako im kolege kažu (zašto?). itd. Recimo da je jedan od razloga to što su takve žene na takvim mjestim po principu kvota. Dozvolimo si da razmislimo da li je moguće ili čak izvjesno da one žene koje ne bi samo figurirale i glasale kako im kolege nalažu ne bi ni dobile šansu da budu na tim mjestima već zbog preovladavajuće mahističke politike partija iz kojih dolaze. I da se sada vratimo na one seminare, koje političarka Ivana Marić smatra nepotrebnim. Možemo li zamisliti da bi takvi seminari pomogli ženama da osvijeste ovakvu poziciju, steknu samopouzdanje i izbore se za drugačije mjesto u sferi političkog djelovanja i šire. Možemo li poći od pretpostavke da mnoge od ovih žena nisu ni svjesne u kakvom položaju se nalaze, te da bi drugačije postupale kada bi češće imale priliku za edukaciju i osnaživanje npr. putem radionica koje to potiču? Idemo dalje. Denisa Sarajlić-Maglić govori o tome kako se „žena mora, nažalost, više dokazivati u politici i mora uopšte opravdavati svoje razloge za ulazak u politiku“, te kako „ako žena ima stav i iznese ga, smatra se zanovijetalom koje stalno insistira“; govori o korištenju pogrdnih termina (koje ne želi da citira u emisji) i ironičnih, podsmijavajućih etiketa poput „šefica“ i sličnih. Diana Čelić govori i o dobacivanju u skupštini. Da li muškarci moraju neprestano opravdavati svoje motive za ulazak u političku sferu? Mislimo da ne moraju. Zašto žene ipak moraju? Jer mjesta na kojima se donose bitne odluke nisu 'prirodno stanište za ženu'; društvo treba tek da se navikne na ženu u tom okruženju. Sjetimo se da su žene ne tako davno (ovisno o državi) dobile pravo da glasaju za političare, a sada još žele da se glasa za njih. Stoga, smatramo da i seminari za osnaživanje žena u politici i kampanje koje skreću pažnju na žene u politici i pozivaju na glasanje za žene nisu „neke“ tamo nametnute teme, nego nužnost zbog ubrzavanja bitnog procesa promjene društvene paradigme neravnopravnosti svake vrste, ali ovaj put sa naročitim akcentom na neravnopravnost spolova! Ivana Marić, politička analitičarka, postavlja pitanje zašto na liderskim pozicijama političkih partija nema žena, odgovarajući sama da je „to zbog manjka interesa žena za takve pozicije, zato što to za sobom vuče veliku odgovornost i veliko posvećenje.“ Oštro osuđujemo ovaj stav, veoma nalik na generalizaciju prema kojoj proizlazi da žene izbjegavaju poslove koji zahtijevaju preuzimanje odgovornosti i posvećenje. Nećemo dalje razlagati prethodno izrečeno, jer će i ovaj svoj izričaj na samom kraju emisije na neki način demantirati lično Ivana Marić koja ga je i izrekla. Ivani Marić, kako kaže, „nije jasno kako žene koje su postigle vrhunac, ušle u parlament, onda traže te dodatne edukacije i seminare za žene“ ; „Ako si već tu, trebaš da radiš neke stvari koje trebaju, a ne se educirati o nekim ženskim pitanjima.“ U prethodno izrečenom postoje dva izrazito sporna mjesta: 1) žena koja je ušla u parlament je postigla svoj vrhunac!? 2) edukacija o „nekim“ ženskim pitanjima nije potrebna. Recimo da bismo najiskrenije, bez uvredljivih namjera i pozadinskih negativnih konotacija i bez okrivljavanja, svakoj ženi koja razmišlja na ovaj način rado ponudile edukaciju o „ženskom pitanju“ kroz historiju do aktuelnog trenutka, uvjerene da bi osvještavajući neke stvari promijenile ovakve stavove. Pomenuta sugovornica dalje navodi sada nešto malo drugačije: „žene bi trebale da se ujedine, a ne da ušute ako su napadnute druge žene...“. Upravo zbog toga im je potrebna podrška i edukacija. Ukorijenjena patrijarhalna tradicija je okrutna i stroga. A potom opet: „ženama u BiH nisu uskraćena prava, da se trebamo boriti za to...mi idemo u pogrešnom smjeru...“. Veoma smjela i netačna izjava.
Gavrić Aida i Grcić Sabina
Kao elaboracija našeg prethodnog stava može poslužiti cjelokupa aktivnost stranice „Žene sa broja dva“, ovaj tekst, društvena praksa na svakom ćošku, aktivnosti mnogih nevladinih udruženja i brojna literatura o ovom pitanju, pa i riječi sugovornice Denise Sarajlić-Maglić koje slijede: „klub žena parlamentarki formiran je samo na nivou Federacije, na nivou države nije, žene se nisu usaglasile“; „Zakon o vantjelesnoj oplodnji na kraju nisu podržale žene na izglasavanju, jer su se povinovale stranačkim stavovima“. Još jedna od indikacija koja upućuje na to da je edukacija žena u politici ne samo bitna, već neophodna. Na koncu, Denisa Sarajlić-Maglić govori kako „žena ne može biti zanimanje“, a mi bismo napomenule da žene to i ne žele, niti se udružuju da bi se borile za takve nesuvislosti. To je krajnje simplificiranje ogromnog problema, koje ne smatramo namjernim aktom ove sugovornice. Moguće da je po srijedi nesvjesno priklanjanje ostalim sugovornicama zbog izbjegavanja zaoštravanja dijaloga ili 'pak samo izricanje opšteg mjesta, koje govornica podrazumijeva. Sljedeća sugovornica je ponovo Mirna SavićBanjac i govori o tome kako su nasilje nad ženama i sigurne kuće ženske teme. Ono što nam na ovom mjestu nije jasno je sljedeće: Zašto je nasilje nad ženama ženska tema, a ne univerzalna, a politika se tretira kao općeljudska rubrika u kojoj nema potrebe za distinkcijama? Kako to da su specifično „ženska“ prava ugrožena kada neko istuče ženu; zar to nisu ljudska prava? Čini se da smo obrnuli bitne stvari. Potom Diana Čekić dolazi do veoma bitnih tema govoreći kako: „ne želi da se bavi samo tipično ženskim pitanjima, nego da njeno mišljenje i njen stav bude bitan u stvarima za koje je ona kompetentna, kao npr. ekonomija“; „uvriježeno je mišljenje kako se žena treba baviti samo pitanjem nasilja u porodici, ali zašto ne može govoriti o tome da li treba da bude obavezno služenje vojnog roka“. Sada smo već na tragu pravih pitanja. I onda preokret: Ivana Marić, politička analitičarka, ističe kako su „žene druga na svakoj listi, jer su morale biti (prema pravilu o kvotama), pa su postavljene na drugo mjesto...samo je par stranaka napravilo izuzetke pa su se 'okuražili'* i stavili žene na prvo mjesto – čak i na kompenzacijskim listama, koje su možda čak i bitnije, rijetko ćete naći žene na prvom mjestu.“ Ovo je istina i ovo je problem o kojem se treba razmišljati i raspravljati, kako bi se mogao ukloniti. U potpunosti dijelimo i potpisujemo sljedeći stav Ivane Marić: „MI NE MOŽEMO SEBI PRIUŠTITI LUKSUZ DA MI IMAMO ŽENE U PARLAMENTU KOJE SU UŠLE PREKO KVOTE.“ Mi smijemo i trebamo iskoristitit pravilo o kvotama, ali nipošto ne smijemo zauzeti ulogu kvote i figurirati niti u svojim partijama/strankama, a još manje na osvojenim pozicijama! Ivana Marić dalje ima pravo i kada kaže da „ne smije jedini razlog ulaska u parlament biti to jer ste žena, jer tada šutite kada neko vrijeđa vašu kolegicu“ , s tim da bismo dodale, ako se to i desi ne smijemo si priuštiti da tako ostane, a u svrhu promjene takve postojeće paradigme ponašanja „žena kvota“ potrebno je uvesti razne vidove edukacija, aktivizma i podrške. Ivana Marić dalje govori isto što smo i same prethodno pomislile i komentirale prateći emisiju „zašto bi se nasiljem u porodici bavile samo žene? To je problem cjelokupnog društva.“ , te dalje govori o bitnim stvarima kao što je pitanje porodiljskog odsustva i biva prekinuta od strane voditelja. Otkuda nagla promjena govorničke pozicije Ivane Marić? I na posljetku, Mirna Savić Banjac: „žene jesu ravnopravne i to moraju imati stalno na umu.“ Zaključujemo da je pozicija Mirne Savić prosvjetiteljska. Govoreći o ravnopravnosti Mirna zapravo misli na to da su jednako vrijedne i sposobne, ne vodeći računa o terminološkoj razlici. One su iskonski ravnopravne, ali nemaju ravnopravan položaj u društvu. „One nisu neka specijalna kategorija.“ Nisu, nisu ni željele biti, prinuđene su da se tako pozicioniraju i udruže. Mirna Savić Banjac potom ističe iznimno bitnu stvar apelujući na prosvjetne radnike „da se povede računa u
Gavrić Aida i Grcić Sabina
obrazovno vaspitnom procesu koji je ključan, da se u tim najranijim godinama stalno ukazuje na to da su ne samo žene, nego uopšte ljudi ravnopravni...jer ako vi odgojite generaciju da oni smatraju da su npr.žene manje vrijedne i dobit ćete situaciju kakvu imamo danas u parlamentima, da se žene zbog toga osjećaju nesigurnije (voditelj je pokušava prekinuti, Mirna ga nadglašava i nastavlja!*); da se žene osjećaju nesigurnije zato što su ih naučili da su manje vrijedne. Od djetinjstva se treba usaditi taj sistem vrijednosti koji je nažalost 'poremećen' u našem društvu.“ – završava Mirna Savić Banjac. I u Mirninom slučaju je primjetna promjena govorničke pozicije. Preostaje nam da se pitamo da li su žene u emisiju došle indoktrinirane i pripremljene na to šta trebaju, odnosno smiju ili ne smiju reći, pa su iz te pozicije, osjetivši kroz emisiju koliko je bitna i koliko ih se lično tiče ova tema, promijenile govorničku poziciju iz institucionalne u svoju ličnu ili su naprosto već u toku emisije osvijestile određene značajke problema i osjetivši se osnaženim prisustvom ostalih kolegica, progovorile iz druge perspektive.
Žene sa broja dva; Aida Gavrić, KANDIDATKINJA BR. 2 ZA SKUPŠTINU KANTONA SARAJEVO (Komunistička partija BiH) Sabina Grcić, KANDIDATKINJA BR. 2 ZA PARLAMENT FEDERACIJE BiH (Komunistička partija BiH)
Gavrić Aida i Grcić Sabina