Željka Kovačević Andrijanić
Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta?
0
1
Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za pedagogiju
Studij: Poslijediplomski sveučilišni doktorski studij pedagogije Kolegij: Rani odgoj djeteta u obitelji Nosilac kolegija: prof. dr. sc. Dubravka Maleš
Tema:
Je li roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta? Studentica:
Željka Kovačević Andrijanić
Kostrena, ožujak 2007. godine 2
3
UVOD Obiteljska zajednica prvo je mjesto odgoja te dugotrajnog i suptilnog razvoja gotovo sve djece. Prema Vukasoviću (1999), brojna istraživanja o oblikovanju osobnosti govore o obitelji kao o najsnažnijem čimbeniku tog oblikovanja. Obitelj najjače djeluje u kritičnim razdobljima razvoja – predškolskom i školskom – no, njezin je utjecaj neosporno iznimno bitan i dalje, budući da je obiteljska sredina prirodno okružje čitavog čovjekova života te je za nju vezan od rođenja do smrti. U ranom razdoblju djetetova života obitelj je najpogodnija sredina za razvoj i odgoj djeteta. Naravno da se dijete razvija i nakon tog primarnog, predškolskog ili ranoga razdoblja te mu obitelj – sve dok ne osnuje vlastitu, pa čak i nakon toga – predstavlja temeljni i najvažniji oslonac. Nadasve je važno zadovoljiti potrebe djeteta za ljubavlju, nježnošću, toplinom, doživljajem sigurnosti i – skladnim odnosima između majke i oca. Samo roditelji, biološki ili adoptivni, mogu osjećati bezuvjetnu ljubav i pružati jednako tako bezuvjetnu podršku, odlikovati se neograničenim razumijevanjem i strpljenjem, upornošću i suosjećanjem, odricati se i nesebično pomagati djeci u procesu njihova razvoja. U intimusu obiteljske zajednice mlado ljudsko biće upoznaje druge ljude, usvaja jezik, govor, običaje, nazore, uspostavlja prve kontakte, prihvaća načine i razvija navike kulturnog ponašanja. Obitelj se odlikuje specifičnim mogućnostima odgojnih utjecaja, a emocionalni odnosi koji se temelje na ljubavi i privrženosti roditelja i djece, kao i individualnom pristupu djetetovoj osobnosti, čine ju neosporno nezamjenjivom i drugačijom od svih ostalih društvenih zajednica. Upravo u obiteljskoj zajednici dijete – kroz splet specifičnih, emocionalno obojenih odnosa s roditeljima odnosno kroz njihovu brigu, ljubav i nježnost – ne samo da stječe sigurnost i samopouzdanje, razvija osjećaj povjerenja u sebe i druge, nego i razvija osjećaj za pripadnost zajednici. 'Roditeljska škola' primarna je, ali i spontana, što će reći da ona ne djeluje organizirano i intencijski odgojno: nije planirana niti namjerno građena. Djeca se rađaju u intimnoj, emotivnoj vezi muškarca i žene, a najiskrenija i najčišća, neplanirana, spontana roditeljska ljubav – djelo je prirode. Stoga možemo reći kako je obiteljski odgoj jednostavno – prirodni, spontani, neintencijski (funkcionalni) odgoj prožet specifičnim emocionalnim vezama odgojitelja i odgajanika. 4
RAZRADA Tijekom povijesti obitelji i obiteljskom odgoju pridavalo se različito značenje. Od antike do danas izrečene su i objelodanjene brojne teorijske postavke o tome tko treba odgajati dijete: obitelj ili društvo. Bilo je razdoblja u kojima je vladalo mišljenje da je utjecaj obitelji na razvoj dječje ličnosti negativan i da društvo mora preuzeti brigu o odgoju djece, no ubrzo se pokazalo da je obitelj specifična zajednica s odgojnim potencijalom koji ne mogu nadomjestiti nikakve institucije. Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle zamijeniti obitelj, no nitko je ne može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom području. Zato je obitelj tijekom povijesti bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik, budući da je obitelj intimna, emocionalna zajednica, temeljena na izuzetno snažnim emotivnim sponama među svojim članovima. Vukasović (1999, 14) spominje obitelj kao ''najmanju društvenu stanicu, temeljnu ustanovu za život svakog društva'' koja se temelji na ''zajedničkom životu krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja i djece'', a koju obilježavaju ''intimna atmosfera i emocionalna povezanost''. Na sličan način obitelj definira i Maleš (1988, 7), kao obilježje obitelji spominjući i zajedničko stanovanje te ekonomsku kooperaciju članova obitelji. Obitelj je promjenjiva društvena zajednica, stara koliko i ljudski rod. Mijenjala se i prilagođavala društvenim promjenama. Naime, oduvijek su se muškarci udruživali u skupine kojima je bila zajednička briga za potomke. Proširena je porodica završna faza u razvoju porodice u prvobitnoj zajednici neograničene spolne slobode, a Mladenović (1977, 9) naziva je ''fazom promiskuiteta ili heterizma i uvodom u civilizaciju''. Kod nje postupno dolazi do nestajanja kolektivne porodične svojine velike porodice i do porasta značaja svojine individualnih porodica (obitelji). Članovi obitelji počinju živjeti odvojeno od šire porodice, u vlastitu domaćinstvu, koje je moglo brojati dvije-tri generacije potomaka. Još uvijek, dakle, nije bila riječ o obitelji kakvu danas razumijevamo pod tim pojmom. Pojava privatnog vlasništva u kapitalističkom uređenju uvod je u patrijarhalnu obiteljsku zajednicu čije je obilježje izrazita vlast ''pater familiasa'', oca obitelji, muškarca koji raspolaže članovima obitelji jednako kao i ostalom imovinom. Patrijarhalna obitelj i danas postoji u mnogim društvima kao tradicionalan tip obitelji sa svim svojim specifičnim obilježjima. Temeljna obilježja takve obitelji čine klasno uređenje, privatno vlasništvo, ruralnost, muževljeva vlast, očinska vlast, formalna monogamija i dvostruki moral (Mladenović, 1977, 125-128). Usprkos velikim pomacima u demokratizaciji obitelji, 5
patrijarhalna obitelj, u nekim svojim elementarnim karakteristikama, još je uvijek prisutna u dobrom dijelu svijeta te i kod nas: pod utjecajem religije, obiteljskog odgojnog naslijeđa, hrvatska suvremena demokratska obitelj svojim se unutarnjim karakteristikama odlikuje ostacima patrijarhalnosti, posebice kad je riječ o odnosima u obitelji – što vuče iz stoljećima tako nastrojenih obitelji. Međutim, s razvojnim promjenama društva, s tendencijom k demokratsko-humanističkim odnosima, i suvremena je obitelj dobila neke nove karakteristike. Tendencija k humanizaciji odnosa među ljudima uopće, a time i spolova, sve je prisutnija i unutar same obitelji kao najmanje, temeljne jedinice društva. Urbana, inokosna obitelj predstavlja malu, isključivo dvogeneracijsku skupinu koju čine roditelji sa svojim potomstvom – djecom. Osnovu obitelji – bazu od koje se obitelj kao društvena zajednica širi – čini institucija braka, pri čemu valja naglasiti da je brak demokratska zajednica ljudi zasnovana na ravnopravnim odnosima svih članova obitelji (podrazumijevajući i djecu), odnosno intimna zajednica ljudi zatvorena u sebe samu, kojoj je cilj zadovoljavanje emotivnih, seksualnih i reproduktivnih potreba. Obitelj je, dakle, monogamna zajednica zasnovana na emocionalnoj potrebi. Obitelj se u suvremenom društvu našla pred novim izazovima i u proturječnim odnosima, što se posebice manifestira u gubljenju nekih funkcija, dobivanju novih i transformaciji postojećih. Obitelj proživljava 'krizu' unutarnjih odnosa i 'krizu' vrjednovanja i prevrjednovanja vrijednosti. Ti procesi zahvatili su međusobne odnose članova obitelji, izmjenu položaja i uloga, izmjenu izvora položaja, diobu i moć autoriteta. Sve te promjene u strukturi i organizaciji suvremene obitelji ne događaju se, naravno, bez problema i poteškoća koje se manifestiraju u obliku krize obitelji i obiteljskog odgoja: međusobnoj napetosti, socijalnim i psihološkim konfliktima, dezorganizaciji položaja i uloga, teškoćama u socijalizacijskom procesu i sl. Dolaskom industrijalizacije, tehnološkog razvoja i napretka pojavio se novi tip obitelji, a time ujedno i novo shvaćanje roditeljske uloge i odgoja uopće. Danas se posebno naglašava ravnopravnost muškarca i žene i individualna sloboda. I postali smo slobodniji, više samostalni, gospodari svoje situacije, no istovremeno sve smo manje sposobni graditi i održavati prisnije obiteljske veze. Broj članova sveden je na minimum, komunikacija – unatoč povoljnijim mogućnostima – siromašnija, ekonomska sigurnost uglavnom ovisi o roditeljskim plaćama, sredstva za život kupuju se gotova, mnoštvo kućnih poslova obavljaju strojevi, a vršenje profesije ili posla zahtijeva sve veću intelektualnu naobrazbu i psihičku koncentraciju. 6
Zahvaljujući svestranijoj izobrazbi i utjecaju mass-medija suvremena je obitelj informiranija, na većem stupnju kulture, ali i u sve većim previranjima zbog izokrenute ljestvice vrjednota i odnosa prema njima. Sve to pak ne rješava probleme obitelji nego rađa brojne frustracije, raspršenost, tjeskobu, osamljenost, neprihvaćenost, gubitak autoriteta i vjerodostojnosti, a najveći problem – koji postaje sve prisutniji – jest odsutnost roditelja iz obiteljskog doma, bilo zbog prevelike zaposlenosti u trci za boljim standardom, bilo zbog rastave roditelja i konačno zbog bijega od roditeljske dužnosti i obveza... Zbog toga je obitelj primorana ovu funkciju dijeliti s društveno-kulturnom zajednicom odnosno društvenim institucijama koje joj u odgoju i obrazovanju djece pružaju pomoć i podršku. Institucije poput poslovnih poduzeća, političkih stranaka, vrtića, škola i organizacija socijalne skrbi specijaliziraju se za funkcije koje je nekoć obavljala obitelj. Njezini pojedini članovi sudjeluju u svim tim funkcijama, čineći to kao 'pojedinci', a ne u svojoj ulozi članova obitelji. Pritom obitelj ostaje i mora ostati temeljni oslonac u odgoju svoje djece, jer je ova društvena zajednica nezamjenjiva i nenadoknadiva, a nedostatak kvalitetnog obiteljskog ozračja, brige, skrbi, ljubavi prema djeci može rezultirati iznimno lošim posljedicama po razvoj djeteta u cjelini. Obitelj se, dakle, sve više i više specijalizira u obnašanju svojih funkcija. S gubitkom nekih od njih, njezine preostale funkcije postaju važnije, što ne znači da se važnost obitelji smanjuje, naprotiv – ona ostaje bitnom i temeljnom institucijom društva, no prilagođava se gotovo munjevitom razvoju postmodernog društva. Prirodna je i društvena funkcija roditelja da djeci prenesu najbolje od svog tjelesnog, intelektualnog, moralnog, emocionalnog života. Dijete gleda na život kroz prizmu obiteljskog života i obitelj mu predstavlja zrcalo života uopće. Međusobni odnosi roditelja i drugih članova obitelji privlače njegovu pozornost; dijete ih promatra, prihvaća i oponaša. U obitelji se formiraju djetetovi društveni stavovi, navike za red i rad i društveno ponašanje. Preduvjet dobrog obiteljskog odgoja su skladni (ne savršeni, jer takvih niti nema) obiteljski odnosi. Oni osiguravaju stabilnost obitelji, ugodnu i privlačnu atmosferu za sve članove. Skladan, uravnotežen i harmoničan obiteljski život, međusobna ljubav i povjerenje izvanredno pozitivno djeluju na oblikovanje osobnosti djeteta.
7
Etiološka teorija dječjeg razvoja (Sindik, 2008.) govori u prilog činjenici da je roditeljski utjecaj presudan za razvoj djeteta, upravo zbog iznimnih emocionalnih spona koje vežu dijete ponajprije s majkom (u prvom razvojno razdoblju nakon rođenja), a potom i ocem. Dijete isprva refleksno, a potom voljno priziva one koji mogu zadovoljiti njegove potrebe (a to je najčešće majka). Ukoliko majka ne reagira na signale prizivanja od strane djeteta - dolazi do “izolirane djece”, odnosno djece koja nisu u stanju voljeti čak ni u odraslom dobu. Zato je nužno da majka odmah i redovito (dosljedno) reagira na signale djeteta. No, kad to majka radi samo kada ona to želi (dakle nedosljedno) - dobivamo često tzv. anksiozno vezanu djecu. Naime, u drugoj fazi razvoja odnosa s majkom (od 6 mjeseci do 3 godine starosti) dijete je snažno vezano uz majku i boji se odvajanja od majke (tzv. separaciona anksioznost - strah od odvajanja), dok tzv. anksiozna vezanost znači održavanje neprirodno snažne nesamostalnosti i neurotske vezanosti uz majku i u odraslom dobu. Zato je potrebno dosljedno odgovarati na dječje signale - u istim situacijama, za iste stvari djecu treba dosljedno nagrađivati ili kažnjavati. U trećoj fazi, ukoliko su dvije prve faze “pravilno” prevladane, dolazi do razvijanja partnerskog odnosa između majke i djeteta, te takvo dijete ima predispozicije za “normalan” odnos prema majci i ljudima u životu uopće. U životu postoji čitav niz "sudbinskih događaja" koji se ne mogu unaprijed predvidjeti. Jedan od težih kritičnih momenata u djetinjstvu svakako je odsutnost oca ili majke u životu i odgoju djeteta. Danas psiholozi i pedagozi sve češće upozoravaju na važnost očeve uloge u djetetovu razvoju. Dječaku je potrebna muška odrasla osoba kao model koji može imitirati i tako usvajati svoju ulogu spola i uvježbavati svoj identitet. S druge strane, očeve su mu odlučne odluke, preporuke, pa i zabrane potrebne kako bi pomoću njih mogao kontrolirati svoju 'agresivnost' i osjećaje ljubavi. Očeva prisutnost prijeko je potrebna u prvih šest godina, vrlo važna je u srednjem djetinjstvu, a poželjna u pubertetu. Svijet djeteta bez oca uvijek je siromašniji od svijeta djeteta s ocem, budući da taj svijet uključuje i unutarnji svijet emocija. Majčina uloga u djetetovu afektivnom razvoju u prvim je godinama života važnija je od očeve uloge (Čudina-Obradović, Obradović, 2006, 261), no tek oba roditelja zajedno sposobna su pozitivno utjecati na odgoj i razvoj djeteta, bez obzira o kojem spolu djeteta riječ bila. Roditelji su prvi i nezaobilazni posrednici i tumači vrjednota svojoj djeci. Oni su, snagom svoje uloge, autoritet svojoj djeci, bilo da je on primjeren ili neprimjeren. Autoritet pritom predstavlja unutarnju kvalitetu, koja ima za svrhu posredovanje vrjednota. Upravo 8
zbog toga pravi se autoritet gradi na razumijevanju i ljubavi prema djetetu ili odgajaniku, pa umjesto da izriče samo zahtjeve i zabrane, on postaje uzorom (Jurak, 2002). Odgojni stil koji preteže u obiteljskom odgoju ima velikog utjecaja na razvoj djetetove osobnosti i na njegovo ponašanje. Obično nema 'čistog' odgojnog stila, nego različitih mješovitih tipova pristupu u odgoju. Ljubetić (2007, 60-63) te Čudina-Obradović i Obradović (2006, 268-269) navode četiri osnovna stila roditeljskog odgoja: autoritarni (autokratski, kruti,
strogi),
popustljiv
(permisivan),
zanemarujući
(zapuštajući)
te
autoritativni
(demokratski-dosljedan) stil. Autoritarno roditeljstvo ogleda se u komunikaciji između roditelja i djeteta koja se svodi se na zapovijedanje, a ako se zapovijed ne izvrši slijedi kazna. Kao rezultat takvih obrazaca roditeljskog ponašanja djeca su uplašena, teško se uključuju u igru, gube povjerenje u okolinu te stječu lošu sliku o sebi. Popustljivi odgojni stil karakterizira često popuštanje djetetovim prohtjevima. Roditelj ne razlikuje djetetove želje i potrebe niti nastoji biti dosljedan u pristupu djetetu, pa mu ponekad istu stvar ili aktivnost odobrava, a ponekad zabranjuje. Dijete ne nazire odgojne granice i zbunjuje se. Takvo postupanje s djetetom može razvijati nesigurnost djeteta i nisku razinu samopoštovanja, a moguće su pojave dječje impulzivnosti i agresije kao rezultat nejasnih ili nepostojećih granica. U autoritativnom, demokratskom odgojnom stilu roditelj i dijete grade pozitivan odnos. Prema djetetu se iskazuju osjećaji, ljubav i toplina, a dijete se prihvaća onakvo kakvo jest. Ovaj odgojni stil najpogodniji je za razvoj djeteta. U demokratskom odgojnom stilu kažnjavanje se izbjegava, traže se optimalna rješenja i puno se razgovara sa djetetom. Dijete suodlučuje što želi raditi, roditelji mu pružaju izbor između dobrih i kvalitetnih aktivnosti. Dijete se uključuje u život obitelji i na taj način ispunjavaju se djetetove potrebe, potreba za ljubavlju i pripadanjem, igrom i zabavom, slobodom, osjećajem uspjeha i postignuća. Roditelji koji primjenjuju demokratski odgojni stil znaju da nisu savršeni te da mogu pogriješiti u odnosu s djetetom. Svojim primjerom roditelji uče djecu razgovarati i pregovarati o raznim situacijama, ali i to da svatko može pogriješiti i da je važno grešku uvidjeti i pronaći načina kako je ispraviti. Dijete odgajano demokratskim odgojnim stilom gradi visoko samopouzdanje, ima pozitivnu sliku o sebi, može se uživjeti u osjećaje drugih. Neosporna je činjenica da na razvoj djeteta utječe splet kompletnog životnog okružja: obitelji u kojoj se grade temeljni vrijednosni sustavi i stabilnost buduće ličnosti, a koja može i ne mora biti biološka obiteljska sredina; odgojno-obrazovne institucije čijem je odgojno-obrazovnom utjecaju dijete podvrgnuto (jaslice, vrtić, škola); 9
društvo vršnjaka (u svakoj od razvojnih faza odrastanja) u kojemu se dijete kreće i s kojime se nastoji identificirati; lokalne, regionalne i šire društvene sredine; kulture određenog podneblja, bogatstva ili siromaštva određene kulturne zajednice; društvenopolitičko uređenje… Obitelj jest primarna odgojna sredina, no čovjek je društveno biće i, ma koliko velika važnost obitelji bila, ona je najznačajnija i najjačeg utjecaja u prvim godinama života, do polaska u školu, kada je dijete orijentirano isključivo na obitelj (ukoliko nije uključeno u neki od oblika ranog institucionalnog odgoja i obrazovanja). Međutim, to ne znači da se snaga njezinih odgojnih utjecaja gubi nakon polaska u školu, to tek znači kako se tada počinje dijeliti s čitavim nizom dodatnih utjecaja. No ma koliko snažan utjecaj čitav sukus navedenih odgojnih čimbenika imao po razvoj pojedinca od najranije dobi, majka i otac (bili oni biološki ili pak udomitelji ili posvojitelji) ostavit će neizbrisiv trag u svim aspektima razvoja dječje ličnosti: od tjelesnog, preko socijalnog, moralnog, intelektualnog do – iznimno važnog – emocionalnog razvoja. Upravo na polju emocionalnog razvoja djeteta i gradnji vrijednosnog sustava (moralnoga razvoja) obitelj je od odlučujućeg značaja: nitko nas ne može pomilovati jednakom toplinom i nježnošću kako to čine majčin i očev dlan, ničiji poljubac nikada neće moći zamijeniti majčina ili očeva usta na mekom obrazu djeteta, ničiji zagrljaj nije istovremeno toliko zaštitnički, pun bezuvjetne ljubavi i nesebičnog davanja. I obrnuto: ničija pljuska ne boli i ne ponižava jače negoli roditeljska, a nedostatak zaštite i topline roditeljskog zagrljaja ne može nadomjestiti nitko nikada kasnije. ''Odgojni utjecaj roditelja na djecu toliko je velik i značajan da neki kažu kako ih odgojem drugi put rađaju, pa čak i to da je ovo drugo rađanje "uzvišenije" jer im se, za razliku od tjelesnoga, posreduje život duhovnih vrjednota i uzvišeni svijet kulture. Djeca su dvostruki baštinici: svijeta koji nasljeđuju tjelesnim rađanjem i svijeta koji u njih ulazi roditeljskim odgojem'' (Jurak, 2002).
10
ZAKLJUČAK Obitelj je oduvijek bila i ostaje mjesto gdje čovjek dolazi na svijet i gdje pronalazi sebe; gdje se razvija kao osoba i član društva i gdje upija najpresudnije zasade za sav kasniji život. Na obrazovnom području odgojne bi ustanove mogle zamijeniti obitelj, no nitko je ne može nadomjestiti na izrazito osjetljivom odgojnom području. Zato je obitelj tijekom povijesti bila i ostat će prvi i nezaobilazni odgojni čimbenik, budući da je riječ o intimnoj, emocionalnoj zajednici, temeljenoj na izuzetno snažnim emotivnim sponama među svojim članovima. Roditelj je najbliži krvni srodnik – on brine o svom djetetu trajno, daruje mu svoju ljubav i nježnost, druži se s njim, igra i raduje. Zajednički život, zajednički interesi, zajedničke radosti i problemi, ljubav roditelja prema djeci i djece prema roditeljima, čvrsto ih međusobno povezuje i stvara posebne mogućnosti odgojnog djelovanja. Velike mogućnosti odgojnog djelovanja potvrđuje i činjenica da su djeca najviše vezana uz obitelj u najranije doba kada su i najosjetljivija za odgojne utjecaje i kada se postavljaju temelji buduće osobnosti. Stoga je obitelj prva i prirodna škola humanizacije mladog čovjeka, za njegov cjelokupan razvoj od presudna značaja.
11
IZVORI Knjige:
1. ČUDINA-OBRADOVIĆ, M; OBRADOVIĆ, J. (2006): PSIHOLOGIJA BRAKA I OBITELJI. Zagreb: Golden-marketing – Tehnička knjiga.
2. JURAK, A. (2002.): RODITELJI – PRVI ODGOJITELJI SVOJE DJECE PRED IZAZOVOM VREMENA. Don Bosco danas, 131 (1), 4-5.
3. LJUBETIĆ, M. (2007): BITI KOMPETENTAN RODITELJ. Zagreb: Mali profesor. 4. MALEŠ, D. (1988): OBITELJ I ULOGA SPOLA. Zagreb: Školske novine. 5. MLADENOVIĆ, M. (1977): OSNOVI SOCIOLOGIJE PORODICE. Beograd: Savremena administracija.
6. SINDIK, J. (2007.): ČIMBENICI DJEČJEG RAZVOJA. http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=156&Show=426 (11.02.2008.)
7. VUKASOVIĆ, A. (1999.): OBITELJ – VRELO I NOSITELJICA ŽIVOTA. Zagreb: Hrvatski katolički zbor MI.
12
14