2.3. Članak C - 293
Rezultatiiz studijaoodraslima u srednjoj dobi mogu se proširiti i nastarije odrasle. Iskustvo daljeg obrazovanja pokazalo je koliko je značajno obrazovanje i prethodno znanje starijih odraslih u mnogim oblacima daljeg učenja (videti Becker, Veelken and Wallraven, 2000). Trenutno postoji zeitgeist „uspešnog starenja“ koji je, do neke mere (mada ne u potpunosti) zamenio model „defi cita“ iz prethodnih decenija. Danas se smatrada se kompetencijei sposobnosti mogu očuvati do poznih godina. Iako se procesi učenja menjaju sa starenjem, sposobnost učenja ostaje (videti Schaie 2005; Baltes and Staudinger, 2000). Stoga, uprkos starosnom smanjenju osnovnih senzornih i kognitivnih operac ija obrade (opisanih u odeljku C.2) i funkcionisanju odgovarajućih moždanih struktura (opisanihuodeljkuC.3 i C.4),znanje stečeno u ranijimfazamaživota može sepovratiti i koristiti u novom učenju. Učenje koje je usvojeno u ranijim fazama života,bilo da je stvoreno u formalnom (obrazovanje) ili u vaninstituc ionalnom (porodica, škola, posao i društveno okruženje) okruženju, može se korisno upotrebiti takoda obezbedipredznanje neophodno za efikasne strate gije učenjakod odraslih.Ishodiovih ranijih iskustava učenja i dalje imaju efekte sve do poznije dobi(Kruse, 1999). Dodatno, samosvest i identitet su važnekomponente razvoja odraslih, pose bno iskustvo i emocionalni kontekst uspomena (onih osebi).Takveuspomene pružaju okvirza integrisano gledište na razvoj uključujućiživotni vek,moždani razvoj, učenje i društveno okruženje i genetske predispozicije. Iznenađujuće je da se u okviru obrazovnih istraživanja vema malo proučava emocionalni kvalitet uspomena (videti Welzer and Markowitsch, 2001, str. 212). Potreba za razvojem ne postojisamou detinjstvu i mladostiveć seproteže tokom čitavog života. Odrasli, međutim, imaju veći stepen odgovornosti za uključivanje u učenje i za sadržaj i oblik učenja (videti Tippelt, 2000). U psih ološkom istraživanju motivacije ova zainteresovanostza učenjepojavljuje se u konceptu „buijice“(Csikszentmihalyi, 1982) ili kaozadovoljstvo usled „izgubl jenosti u vremenu“tokomnaizgled lakog angažovanja uizazovnoj aktivnosti. Ovaj koncept se različito nazivao, Vajt (White, 1959) ga naziva „osećaj ef ikasnosti“, de Čarms (deCharms, 1976) „osećaj sopstvene efikasnosti“ ili „samodeterminacija“, Hekhauzen (Heckhausen, 1998) „podudaranje akcije i cilja akcije“. Takođe, pozitivna ubeđenja u samoefektivnost i „unutrašnja atri bucija“ (lokuskontrole) deluju tako dapodržavaju kognitivnusposobnost da se deluje međudrugim učenicima(videti Jennings and Darwin, 2003). Poseban pristup jesteputem pojma mudrosti koji se smatra idealnom kraj njom tačkom ljudskograzvoja, iakosu visoko nivoi znanja povezanihsa mudroš ću retki. Period kasne adolescencije i dvadesete godine primarni su uzrasti kada se pojavljuje mogućnost pojave znanja povezanog sa mudrošću. Osnova mudrosti počiva u orkestriranju uma i vrline ka ličnom i javnom dobru. Naj Razumeti mozak: Rođenje nauke o učenju