Vrste zakonodavstava vezanih uz jednakost i nediskriminaciju Obveza zabrane bilo kakve diskriminacije na osnovi invaliditeta i jamčenja jednake i djelotvorne zaštite osoba s invaliditetom (članak 5. Konvencije) zahtijeva kako uključivanje zabrane u nacionalna zakonodavstva i, po mogućnosti, u državne ustave, tako i usvajanje detaljno sastavljenih zakonskih odredbi o diskriminaciji u svim područjima javnog i privatnog života. Točan oblik tih odredbi ovisit će o postojećim zakonima i pravnom sustavu države stranke. Neke zemlje imaju sveobuhvatne, opće antidiskriminacijske zakone koji pokrivaju razna područja u kojima je diskriminacija zabranjena; druge imaju pojedinačne zakone koji se odnose na različite oblike diskriminacije, kao što su oni na osnovi spola, dobi ili bračnog stanja ili koji govore o diskriminaciji u određenim područjima, kao što je zapošljavanje. Jedna od mogućnosti je usvajanje zakona o diskriminaciji na osnovi invaliditeta koji općenito zabranjuje diskriminaciju na osnovi invaliditeta, ali koji pruža detaljno sastavljene propise o određenim područjima javnog i privatnog života. Druga je mogućnost usvajanje zakona o jednakosti osoba s invaliditetom, sličan zakonima o jednakosti spolova koje su usvojile neke države. Ovakvi zakoni nisu ograničeni na zabranu diskriminacije, već se bave širokim rasponom pitanja vezanih uz osobe s invaliditetom. Na primjer, u Indiji Zakon o osobama s invaliditetom ( jednakim mogućnostima, zaštiti prava i punom sudjelovanju) (1995.) iznosi brojne okvirne politike koje se odnose na pitanja vezana uz invaliditet, ustanovljuje niz tijela na nacionalnoj i državnoj razini zaduženima za ta pitanja, bavi se prevencijom i ranim otkrivanjem invaliditeta, ravnopravnošću pri zapošljavanju i obrazovanju, uključujući pozitivnu diskriminaciju, socijalnom sigurnošću, pristupačnim prijevozom i zgradama, priznavanjem udruga za osobe s invaliditetom, istraživanjem pitanja vezanih uz invaliditet i drugim pitanjima. Čak i sveobuhvatan zakon o jednakosti osoba s invaliditetom vjerojatno se neće baviti nekima od pitanja koja se odnose na ravnopravnost osoba s invaliditetom. S obzirom na potrebu za većom razrađenošću kada je riječ o pitanjima socijalne sigurnosti i društvene potpore, naknadama za ozljede na radu, prijevoznim standardima, standardima izgradnje zgrada i drugim pitanjima, moglo bi biti primjerenije baviti se tim pitanjima u drugim zakonima. Ondje gdje već postoji zakonodavstvo koje zabranjuje druge oblike diskriminacije, moglo bi biti primjereno izmijeniti i dopuniti postojeće zakone radi ugrađivanja invaliditeta kao područja u kojemu je zabranjena diskriminacija. U najmanju ruku, važno je osigurati da se shvaćanje „invaliditeta“ prema Kon-
56
OD ISKLJUČENOSTI DO JEDNAKOSTI: OSTVARIVANJE PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM