Uskrsnuće by Naklada Uliks

USKRSNUĆE Tucker Malarkey

Naslov izvornika Tucker Malarkey RESURRECTION Copyright © 2006 by Tucker Malarkey Copyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2007. Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati i prenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava. Nakladnik NAKLADA ULIKS Čavalsko 17 51000 Rijeka Tel: 051/ 648068 051/ 648069 Za nakladnika Silvano Frančišković Urednik Miro Božić Prijevod Leira Harabalja Lektura Marko Kovačić Dizajn naslovne strane Naklada Uliks, Rijeka Priprema za tisak i tisak mtg-topgraf, Velika Gorica ISBN 978-953-7306-07-6 CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA RIJEKA UDK 821.111 (73)-31=163.42 MALARKEY, Tucker Uskrsnuće / Tucker Malarkey; <prevela Leira Harabalja>. - Rijeka : Naklada Uliks, 2007. ISBN 978-953-7306-07-6 Prijevod djela: Resurrection 110825069

Tucker Malarkey

USKRSNUÄ&#x2020;E S engleskog prevela Leira Harabalja

Rijeka, 2007.

Sadr`aj

Karta Egipta 6 Napomena spisateljice 7 PRVI DIO 9 DRUGI DIO 175 TREĆI DIO 323 POGOVOR 389 Kronologija 391 Tko je stvaran 394 Stručni izrazi 396 Riječ o gnosticizmu 398 Zahvale 399

NAPOMENA SPISATELJICE

Prvi tračak moje opčinjenosti evanđeljima iz Nag Hamadija pojavio se kad sam pročitala opis slučajnog otkrića iz 1945. godine više od pedeset drevnih tekstova na papirusu. Drugi svjetski rat tek je završio, a dokazi o kršćanskome Bogu bili su jedva prisutni. Kako čudesno da je u prosincu iste te godine jedan beduin u tišini egipatske pustinje iskopao izgubljene riječi nekoliko zanemarenih apostola. Ponovna pojava evanđelja jednake autentičnosti kao i onih u Novom zavjetu trebala je biti kolosalan događaj uz mnogo pompe i pozornosti. Međutim samo je nekolicina ljudi pokazala interes za njih. Sami su tekstovi pali u zaborav, godinama su čamili neotvoreni i neprevedeni. Prošla su desetljeća prije nego što su postali dostupni akademicima i još neko vrijeme prije nego što su ušli u glavna strujanja teoloških raspri. Dok ovo pišem 2005. godine, javnost je i dalje uglavnom nesvjesna njihova postojanja i prosvjetljenja koje nude o toj malo znanoj epizodi kršćanstva. Uskrsnuće je roman koji se donekle temelji na stvarnim događajima. Gemma Bastian i članovi obitelj Lazar izmišljeni su likovi, ali mnogi sporedni likovi doista su postojali. Opis njihovih

Tucker Malarkey

života je, međutim, plod mašte. Povijesni arheološki i biblijski materijal je stvaran, kao i citati evanđelja i fragmenata. Dok riječi ovih evanđelja dopiru do vas preko oceana, pustinja i vremena samog, možda u njima pronađete uskrsnuće odavno zataškane priče – velike priče o sudbini.

PRVI DIO

1 London, 1947.

OK JE GEMMA Bastian nevoljko odlazila iz bolnice na dvo-

dnevni dopust, jato vrabaca odvrati joj pogled s pločnika. Pratila ih je preko neba, zadržavši se na

slabašnom zalazećem suncu. Iako joj je bilo hladno, polako se probijala East Endom, krećući se nepoznatim putem koji bi mogao produžiti povratak u pust stan, pa ipak pun predmeta koji nisu bili njezini, ormara koje nije mogla napuniti ni njima raspolagati. Takve se stvari ne bacaju. Daju se potrebitima, ili se prodaju u trgovinama rabljenom robom. Ali nije mogla podnijeti mogućnost njihovog vraćanja u život, da žuta haljina njezine majke jednoga dana prođe ulicom pored nje. Bacila je pogled na oronulu kuću od opeke, čija je bombom pogođena strana bila načičkana skelama. Tvrdoglavo je odbijala obratiti pozornost na skromne pokušaje da se grad obnovi. Ovdje, u East Endu, nikad se nije moglo učiniti dovoljno. Jedna je od mnogih okrutnosti rata bila da je Luftwaffe nanio najviše štete tom najsiromašnijem dijelu Londona. Sada, dok se bližio sumrak, radnici su stizali kući u svoje srušene četvrti i palili svjetla. Još ju je uvijek to moglo iznenaditi. Tijekom zamračenja, jantarni sjaj

Tucker Malarkey

značio je požar, a ne toplinu svjetlom obasjanog doma. Gemma je pogledom prelazila od prozora do prozora. Život se, iz nekog razloga, nastavio. Ušla je u stan i u polumraku stupila u pomoćnu sobu. Stežući jaknu oko sebe, stala je pred ormar s majčinom odjećom. Na podu je stajala kutija s njezinim svilenim čarapama, neki omoti bili su još neotvoreni. Nosi ih, poticao ju je otac. Ne crtaj ih po nogama. Prehladno je za to. Ali Gemma je zaboravila dodir svilene čarape. Kao i većina žena u Londonu, naučila je povući ravnu crtu niz list. Kleknu na pod i prstom odgurnu poklopac kutije. Tri neotvorena omota. Ponese jedan do postelje i rastrga celofan. Dugo je sjedila s razmotanim čarapama u krilu, dok su joj ruke počivale na prozirnoj tkanini. Ne razmišljajući, navuče ih uživajući u dodiru na koži, prisjećajući se mekog osjećaja zaštite. Bilo je tek šest sati. Ležala je na postelji, ruku ukočenih uz bokove. Tog je dana izgubila pacijenta. I smrt se mijenjala, poprimajući uobičajene razmjere koji su, začudo, boljeli više. To je ponese natrag na početak, kad je smrt tek bila krenula, kad je još bilo moguće nešto osjetiti. Osjećala je taj isti obrat i kod ostalih u bolnici. Izranjali su iz neke vrste zajedničkog šoka. Kao preživjeli brodolomci kad izrone u mirnijim vodama i međusobno se gledaju možda prvi put, nakon grcanja pri skorom utapanju, nakon borbe za goli život koji im je bio jedini cilj. Sada, u bolničkim hodnicima, osjećala je poglede koji su zračili pitanjem – tko si bila prije? Tko smo bili mi? Kamo ćemo sad? Gemma podignu ruke i pruži zgrčene, prečesto prane dlanove uvis, šireći prste. Idemo dalje, pomisli. Korak po korak, daleko od prizora rušenja. Prema kopnu, prema nečemu što je opstalo. Istovremeno se bojala i željela to. Pomislila je kako će se, kad konačno stane na čvrsto tlo, sasvim prepustiti iscrpljenosti. Neće moći ostati na nogama. A ispod tog straha bio je još jedan. Za 12

Uskrsnu}e

razliku od kuća koje su se ponovo gradile, činilo se nemogućim da rana u njoj zacijeli. Ponovo se sjeti pisama koja je primila prije tjedan dana; dvije omotnice koje je ponijela sa sobom. Obje joj je iz Egipta poslao otac. Dugo je u sebi zadržala tu vedru riječ, koristeći je kao oružje protiv neuništivog sivila Londona. Čitajući prvo pismo, glasno se nasmijala. Gotovo je osjećala očevo uzbuđenje. Pisao je da je naišao na neočekivani nalaz, koji će njezin buntovni duh znati cijeniti. Donijet će mu i pristojnu sumu novca. Dovoljno novca da kupi kuću i dovede Gemmu u Egipat da živi pristojnim životom. Ne brini, pisao je, sve je pošteno. Novac je u igri jer nitko ne voli promjene, a osobito časne stare vjerske ustanove. Ljudi će dati, plaćati i žrtvovati gotovo sve da to spriječe. Ali ova će nam promjena svima goditi; promjena je to kojoj sam se nadao cijelog života. Mislim da sam otkrio Boga u kojeg ćeš i ti vjerovati. Možda je to i moguće, pomisli. Ako itko može uskrsnuti Boga koji je umro stotine puta, onda je to njezin otac. Druga omotnica sadržavala je neobičan, debeo papir ispisan slovima koja nije poznavala, izgledala su drevno. Omotnica je nosila drugo ime prije njezinog, ali bilo je izgrebeno. Mogla je razabrati samo “Anthony Lazar”. David Lazar bilo je ime očevog bliskog prijatelja u Egiptu. Nije poznavala nikakvog Anthonyja. A i nije previše marila što ne razumije što znači taj komad papira. Otac će joj to kasnije objasniti. Usudila se nadati da će to biti u Egiptu. Upravo je zaspala kad se oglasilo zvonce na vratima. S druge strane zirka stajao je visok čovjek. Kroz stakalce je vidjela samo izbrijanu čeljust. Kroz vrata dopre njegov snažan i dubok glas. “Zovem se Bernard Westerly”, reče. “Došao sam radi vašeg oca, Charlesa Bastiana”. 13

Tucker Malarkey

Gemma otključa vrata, ali ne otkvači lanac. “Poznajem ga iz muzeja”, dodao je. “Poznajete ga iz Egipta?” Zatvori vrata i otkvači lanac. Pogledao ju je dok je ulazio u maleno predvorje, za koje je njegov pozamašan zimski kaput bio prevelik. “Poznajem njegov rad.” Bernard Westerly je skidao rukavice i razgledavao stan kao da se radi o tek osvojenom području. Nije ju ni pokušao umiriti. Gemma ga je zaobilazila, odlučivši da ga ne ponudi čajem. “Došao sam pitati jeste li čuli išta o njemu.” “Kao?” “Bilo što.” Gemma se okrenu i pođe u dnevnu sobu. Stane kraj prozora. Iznad dimnjaka i garavih krovova spazi srebrni srp mlađaka. “A što sam mogla čuti?” upita. “Jeste li upoznati s njegovim zadnjim projektom?” upita Westerly. Blago odmahnu glavom. “Ja sam medicinska sestra”, reče ravnodušno, “a ne arheolog”. Počeo se ogledavati po stanu. Gemma se okrenu da ga promatra, trudeći se da ne položi ruku na pisma u džepu. “Tražite li nešto?” Westerly se zaustavio kraj police s knjigama. “Jesu li ovo vaše knjige?” “Da.” “Tada ste sestra koja govori mnogo jezika”, reče. “Kao i vaš otac.” Gemma je šutjela. “Dakle, nije vam poslao ništa neobično? Nešto u vezi sa svojim sadašnjim radom?” “Zašto bi to učinio?” Čovjek se nasmiješio i slegnuo. “Možda radi zaštite.” “Zaštite od koga?” 14

Uskrsnu}e

Pogleda je gotovo veselo, ali ne odgovori. “Ne” reče, krećući se prema vratima. “Nisam primila ništa neobično.” Pažljivo je odmjeri, a onda se nasmiješi s naglim olakšanjem. “To se tiče samo muzeja, razumijete. Ništa zabrinjavajuće. Žao mi je što sam vas uznemirio.”

TEK JE KASNIJE postala svjesna te neobične pojedinosti. Skinuo je šešir, ali nije otkopčao kaput. Sagnuo se onako visok da razgleda njezine knjige. Prisjeti se nečega što joj je nakratko privuklo pažnju kao neobično. Ispod zakopčanog ovratnika kaputa učinilo joj se da je ugledala krutu bijelu vrpcu svećeničkog ovratnika. Noću se dvaput probudila, otkrivši kako se u njoj javlja poznati otupljujući osjećaj zamišljanja najgoreg.

BRZOJAV NIJE STIGAO sljedećeg jutra, nego tek jutro poslije. Kad ga je otvorila, Gemma se bez daha osloni na zid. Sadržavao je nekoliko kratkih, nepobitnih rečenica na grubo iskvarenom engleskom. Otetura do kupaonice i klonu na koljena da povraća. Kasnije priljubi obraz na hladne pločice. Kad je konačno otvorila oči, zurila je u ružama oslikanu pločicu dok se nije zamutila u krvavu mrlju. Ostala je tamo do noći, dok se sve ono nježno i krhko u njoj lomilo. Kad je prošlo, ustade i zagleda se u svoj sivi odraz u ogledalu. Njezin otac bio je mrtav. Pronađen je u svojem uredu. Pisalo je da ga je izdalo srce. Novac će biti poslan na njezin bankovni račun. Trebala ga je upotrijebiti da stigne do kuće Davida Lazara u Kairu.

PROFESOR ANTHONY LAZAR kasnije se tijekom dana popeo na Gebelal-Tair. Prekasno, upozorio ga je njegov pomoćnik Zira. Ali htio je još nešto vidjeti prije zalaska sunca. Ponekad se uz profesora 15

Tucker Malarkey

moralo djelovati hitno. Mogao je to vidjeti na njegovu licu, osjetiti u napetosti tišine. Gledao je kako njegov poslodavac uglavljuje baterijsku svjetiljku u pojas i vere se uz planinu kao koza. Profesor Anthony nije se smirio otkad su stigli; od naglog odlaska njegova starijeg prijatelja Charlesa Bastiana sa zadnjeg nalazišta u Gornjem Egiptu. Bilo je to neobično prijateljstvo. Zira nikad nije vidio Anthonyja tako unesena u razgovor, niti je ikad svjedočio čudu da ga vidi kako govori gotovo sat vremena bez prekida. Mogli su biti otac i sin. A tada je Bastian otišao, činilo se, usred razgovora. Anthony nije bio zadovoljan načinom na koji se njegov prijatelj pokupio, uz žurno napisanu poruku koju je jednoga jutra našao pribodenu na šator. Nadali su se da bi ga mogli vidjeti u Kairu, pri nabavci zaliha. Ali Bastian nije bio u Kairu. Čekali su koliko su mogli, jer Anthonyja je uznemirilo nešto u naglom nestanku prijatelja. Na kraju nije preostalo drugo nego vratiti se u bazu u Hargi. Uskoro su on i Zira bili udaljeni danima, zavijeni u tišinu Zapadne pustinje. Zira je čučnuo i čekao da se Anthony vrati. Mrak se spuštao na onaj nagli način svojstven pustinji i iako je njegov poslodavac odrastao na rubu Sahare, kretanje po labavim stijenama i nagibu Gebel-al-Taira u mraku bilo je opasno, čak i za okretnog čovjeka. Dan je počeo kao što je i završavao, uz neumorno lutanje ruševinama koje su obojica dobro poznavali. Tog jutra posjetili su Ibisov hram, pogansko zdanje koje su kršćani nadogradili u četvrtom stoljeću. Zatim su otišli do nekropole, još jednog lokaliteta zapostavljenog od pogana. Pijesak i vjetar otkrili su gotovo jednak broj poganskih i kršćanskih hramova, kapela i grobova. “Hvala nebesima što pustinja ne pravi razliku”, rekao je Anthony. “Čuva sve bogove.” Zadnje što je Anthony htio vidjeti bila je Marijina pećina na vrhu Gebel-al-Taira, planine ptica. Stjenke su bile prekrivene drevnim duborezima, jedan je prikazivao Gospu s djetetom. Pre16

Uskrsnu}e

ma nauku, dječak Isus i njegova majka zaustavili su se ovdje nakon bijega od pokolja nevine dječice. Zira je piljio u Gebel al Tair i upalio cigaretu radi dojma topline. Nije jeo tog dana i od gladi je osjećao hladnoću. Mislio je na drugo. Mislio je na svoju obitelj u Kairu, na novac i što će kuhati za večeru. Iznad njega, na hrptu brežuljka, ukazala se silueta čovjeka. Zira nije znao koliko je dugo tamo. Stajao je mirno poput kipa. Ziba ustane i smrvi cigaretu. Njegov se poslodavac umio kretati brzo i tiho poput mačke. Bilo je to neobično za sina jednog Engleza. Anthony se srodio s pustinjom, za razliku od drugih Europljana koji su se okupljali u Kairu kao neprilagođeno jato ptica. Ziru je prije svega čudilo što su svi ti ljudi izabrali živjeti u pustinji. Možda je, kao i profesor Anthony, postajao malo čudan. Bilo je trenutaka u zagasitoj tišini pustinjske večeri kad je Zira bio svjestan dubine svojega duha. Vodio je mračan život na rubu ničega, ali bio je zadovoljan njime. Možda je pravi smisao počinjao baš na rubu ničega. Sve poznato zaboravljeno je, rekao je Anthony. Samo ga treba ponovo otkriti. Iskopati. Zira je zaboravio na glad. Upalio je fenjer da označi svoj položaj u mraku i opet čučnuo. Anthony će doći kad bude spreman. Kasnije, dok su on i Anthony sjedili uz vatru, goloprsi dječak na konju tiho je ušao u krug svjetla. U ruci je držao pismo. Anthony uze izgužvanu umrljanu omotnicu i dade dječaku znak da sjedne. Ovaj kliznu s neosedlanih leđa svojega konja, a Zira mu dade kruha i fula. Oči mu bijahu velike i sjajne. Anthony opazi da mu nedostaje palac. Natoči šalicu čaja i umiješa dvije žlice meda. Anthony je čitao pismo, naginjući ga prema vatri. Zatim ga savije i nastavi sjediti bez riječi. Dječak je u tišini pio čaj, a kad je odložio praznu šalicu, Anthony je iz džepa iščeprkao novčić i gledao kako dječak i konj klize natrag u noć. Pogleda uperena u tamu gdje je bio dječak, tiho reče, “Zira, izgubili smo prijatelja.” 17

Tucker Malarkey

Zirin pogled zaustavi se na Anthonyjevu licu. “Charles Bastian je mrtav.” Zira se brzo prekriži. Čekao je da vatra dogori do žeravice, zatim se sagnu i potrese cjepanice. Pri jasnijem svjetlu prouči Anthonyjevo lice, čitajući ga poput proroka. Čvrsto je stegnuo burnus oko sebe i čekao. “Vratit ćemo se u Kairo”, reče Anthony. “Hamsin svejedno dolazi. Možda ove godine izbjegnemo da nas zatrpa pijesak.”