Knjiga prva
Ivan Aralica / Život nastanjen sjenama
Biblioteka hit Pedeset peto kolo Svezak 321.
IVAN ARALICA
Život nastanjen sjenama
Ivan Aralica Život nastanjen sjenama Copyright © 2009. Ivan Aralica
Moj otac je volio jablanove. I mene ih je nauÄ?io voljeti.
Knjiga prva (Petak, 4. kolovoza, 1995)
1.
Poziv
Iz razglednice što sam ti je poslao mogao si, dragi Zlatko, doznati da smo Ružica i ja u Zadru od sredine srpnja. Dok smo se još nalazili u Zagrebu, bilo je dogovoreno da se krajem srpnja ili početkom kolovoza nađemo kod Predsjednika na Brijunima. Točan će mi dan odlaska tamo, kad tomu bude vrijeme, javiti činovnica iz Predsjednikova ureda. A prije nego se činovnica javila s tim danom, u Zadar je došao moj sin sa suprugom i dvoje djece, prema planu, dvadeset i peti srpnja. Sad smo im mogli prepustiti Filipa, najstarije dijete, koji je do tada bio s nama, kuću, vrt i otići u Zagreb, kao što smo to dosadašnjih godina redovno činili, ili ostati s njima, kupati se, slušati kako grme granate, što ih sporadično na grad i okolicu baca srpsko topništvo s Debelog brda, i očekivati da nas s Pantovčaka pozovu. Nije imalo smisla da ostajemo u Zadru, čekamo poziv, sjedimo u kući, nerviramo se i smetamo jedni drugima, a još manje da, kad stigne poziv, naručujemo Juru neka dođe i prebaci nas do Fažane, odakle ćemo čamcem do jedne od brijunskih lokacija. Zato sam u Predsjednikov ured javio da se iz Zadra premještam u Zagreb, potom sjeo za volan svojih kola, pa preko Paga i Prizne, Vratnika i Ogulina došao pod platane u Bužanovoj ulici, zatječući ih prekrivene lišćem žućim nego što je bilo u jesen pred koju godinu, dok platane, što je pojava u čitavoj Europi, nisu oboljele od neke bolesti. Prevalio sam dobro poznati put kojim putujem već četvrtu godinu, tako da me drugi voze ili tako da sam sebe vozim, put okolonaokolo, sretan što i on postoji, kakav je takav je. Ovoga mi se puta, međutim učinio dužim nego ijednom do sada. Gotovo dva puta dužim! Ne znam je li taj dojam potjecao otuda što mi je to zaobilaženje dojadilo, pa sam se protiv njega bunio i time ga činio dužim, ili je taj zaobilazni put dužim činila nada da ga iz nužde, na silu, kao neku vrstu poniženja, putujem posljednji put. 9
hit
O toj nadi, dragi Zlatko, da se bliži kraj prisilnom putovanju od Zadra do Zagreba, u tom trenutku nisam znao mnogo više od svakog drugog zadarskog građanina. A kako su oni mnogo znali, jer ne znati nisu mogli dok su svoje sinove gledali kako oblače maskirnu odjeću i stavljaju puške na ramena, znao sam i ja dosta toga. Zato sam sinu na rastanku rekao: “Odnekud ću ti se javiti. Ne znam otkuda niti me pitaj otkuda ti se javljam. Ako ti kažem da sa suprugom i djecom posjetiš strica, to ćeš i učiniti. I znat ćeš zašto to činiš!” I dok sam čekao poziv iz Predsjednikova ureda, i dok sam svoje dočekivao u Zadru i kad sam se od njih opraštao ugovarajući lozinku, pitao sam se: “Budalo, ako ih želiš zaštititi, zašto si ih doveo amo i tu ih ostavljaš, pod cijevima dalekometnih topova na Debelom brdu, zašto ih nisi ostavio u Zagrebu, u njihovu Markovu Polju?” Na to sam pitanje samom sebi, kao što bi učinila budala budali, odgovarao gnjevno i ironično: “Prvo, to je njihova kuća i u njoj trebaju doživjeti ugođaj nakon eksplozije granate negdje u blizini kad po kućnom krovu pada kiša od kamenja, zemlje i žbuke; i drugo, zaštićeniji i sigurniji ne bi bili ni da su u Markovu Polju na udaru raketa postavljenih u Petrinji. Ni da su smješteni kod obitelji moje kćeri, koja se u ovom trenutku nalazi u svekrovoj kući u Zatonu kod Dubrovnika! Sudbina nam je dosudila zemlju koja ima oblik srpa i jednako smo izloženi s leđa i prsa gdje god se nalazili, u Zatonu, na Puntamici ili u Markovu Polju. Zato, nema razmještanja, neka ostanu tamo gdje su zatečeni. U ovom trenutku! I u svakom drugomu ovomu po opasnosti sličnu! Nadali smo se na Brijune odletjeti prvi ili drugi kolovoza helikopterom koji odnosi poštu prispjelu u ured na Pantovčaku, ali smo u čekanju proveli i prve ure trećega dana toga mjeseca, a poruka nam iz Predsjednikova ureda nije stizala. Kad smo se upitali što je s tim i namjeravali podignuti slušalicu telefona, ured se oglasio. Javljeno mi je da se spremim. Meni samom! Da ništa uza se ne nosim! Da čekam i da će po mene doći kola iz ureda! Onda kad dođu! I da će me odvesti tamo gdje u određeno vrijeme moram biti! Ovo sigurno nije put za Brijune, ovo je nešto drugo! Neće biti izležavanja na plaži Vange, i neće biti šuma zmorca u bambusovim trskama što ih je tamo netko nekada za Tita posadio. Da se, kad je tamo, osjeća kao što bi se osjećao da je u tropima! Okružen bambusom, slonovima, žirafama i zebrama! Baš me za sve to boli briga! Nije mi bilo dosta soli, mora, borove smole i borovih iglica u zadarskom Zatonu! Morao bih po to ići na te Brijune! Koji mi se od prvog 10
trenutka, zbog podsjećanja na Tita i zbog silnih brabonjaka i balega one afričke živine, nisu svidjeli. Nije trebalo dovoditi zebru tamo gdje je do tada travu pasao istarski magarac, jer bi naš magarac mogao ostati bez paše! Dakle, otklonjena je potreba da nastavim ljetovati tamo gdje ljetovati nisam volio i gdje ljetovao nikad ne bih, da tamo nije ljetovao onaj uz koga sam ponekad trebao biti. Ne ustručavajući se reći mu kako tu ljetovati ne bi trebao! Morao bi izabrati neko ljepše, ugodnije, poštenije i sebe dostojnije mjesto! Ljetovanja više nema, ulazimo u konspiraciju, a što dalje slijedi, vidjet ćemo! Ružica se nije začudila kad je čula da ja odlazim sam, sve je upućivalo na to da takvo što treba očekivati, pa mi je pomogla da se spremim i spreman dočekam vozača koliko ga god budem morao čekati. Taj se javio na parlafon nakon pola sata čekanja. Kad je krenuo jednom od onih ulica što od mog stana u Bužanovoj vodi prema Mirogoju, nisam ga pitao kamo idemo, i zato što se to na ovom stupnju konspiracije ne pita, i zato što sam držao da vozač zna svoj posao, a najviše zato što sam mislio: A kamo bi me vozio, kad je krenuo prema brdima, nego tamo kamo me je i do sada mnogo puta vozio i otuda vraćao u moj stan! Od Mirogoja smo se spustili na Zvijezdu i dotakli se Jurjevske, a onda preko Cmroka uzbrdo. Kad god bih, dragi Zlatko, prolazio tim putem, a prolazio sam mnogo puta, danju, noću, po žezi, kiši i vijavici, sjetio bih se tebe, koji stanuješ u blizini toga puta, zamišljao te kako radiš za svojim stolom, zavidio ti što to možeš, i pitao se što ja ovo radim kad to nije posao za mene, kamo se ovo vozim kad tamo gdje dođem nije moje mjesto. I prigovarao sebi: Što, nevoljo, ne gnječiš stolicu i ne dopuštaš stolnoj svijeći da ti grije čelo; što se vozaš po Cmroku, zapravo, dopuštaš da te vozaju!? Prilazili smo okretištu na Prekrižju i mogao sam vidjeti da je brklja na dvorišnim vratima Vile Weiss podignuta i da pored nje, dok strši uvis, stoji gardist sa šljemom na glavi i strojnicom na prsima. Nisam se ni dospio upitati hoćemo li ući na ta otvorena vrata ili ćemo niz Pantovčak prema ulazu u dvorski kompleks, a mi smo se već uspinjali putom koji od kapije vodi prema vili sa slamnatim krovom i pisti za slijetanje helikoptera u njenu dvorištu. “Tu ćemo ga sačekati”, rekao je vozač kad je zaustavio auto i zategnuo ručnu kočnicu. Ostao je miran na svom sjedištu i time i meni savjetovao da sjedim i čekam kao i on. Onoga koga i on mora pričekati! “Zar on nije u dvoru?” pitao sam. “On tek sada dolazi s Brijuna!” 11
hit
Helikopter u dvorište vile na Prekrižju, što sam i dotad vidio a sad sam još jednom imao priliku gledati, ne slijeće. On tu pristaje. Jer je sletište na vrhu brijega, pa mu letjelica, na koji metar visine iznad okrugle piste, priđe s boka kao što lađa prilazi obali, časak zastane i spusti se na kotače ili na nogare u obliku skija. Kad su se propeleri prestali okretati, kad su se otvorila vrata i bile spuštene stepenice, prvi se pojavio Predsjednik, a iza njega pratioci. Vozač je otvorio vrata i Predsjednik je sjeo na stražnje sjedište naših kola. Rukovali smo se i razmijenili nekoliko riječi, o zdravlju, o letu, o vremenu, o ničemu što bi bilo u vezi s onim o čemu razmišljamo. A i takav se razgovor vodio samo dok nismo krenuli. Kad smo krenuli niz brijeg prema dvoru unutarnjim putom rezidencijalnog kompleksa, ostali smo bez riječi i zašutjeli sve dok se nismo iskrcali pred dvorskim vratima i vozaču zahvalili na vožnji. U dvor smo, pored dvojice stražara, ušli jedan uz drugoga. Idući usporedo po crvenom tepihu, našli smo se između paravana garderobe s desne i zidnih ogledala s lijeve strane. U garderobi nisam imao što odložiti, ali kao da sam i imao, kao da sam bio iza paravana, stavio sam kaput na vješalicu i otuda na prolaz izišao u odijelu, pogledao se u jednom od ogledala da vidim treba li na mojoj odjeći, kad sam se oslobodio kaputa, nešto popraviti, recimo, kravatu ili rever sakoa. I što mi se, dragi Zlatko, dogodilo? Umjesto svog odraza u ogledalu, umjesto odraza čovjeka koji hoda po crvenom tepihu, ugledao sam svog oca, prosijeda šezdesetogodišnjaka, snažna, osrednjeg rasta, u trenutku kad s jablanovom gredom na leđima, težom od križa na križ propetoga, izbija na vrh strane, koja je, brat bratu, da je mjeri, od Rošnjaka, slapa na našoj rijeci, do Grudinica, naše ograde, dva puta duža i isto toliko usponitija od strmine po kojoj je Propeti nosio križ na koji će ga, kad križ na vrh gore iznese, razapeti. Vidim ga i gledam kao što i on mene vidi i gleda. Pa se pitam vidi li on na mojim leđima jablanovu gredu kao što je ja na njegovima vidim? Pitam se jesam li ja kao i on tako zadihan, znojan i umoran? I pitam njega ono što ga pitam svaki put kad se u ogledalu susretnemo — o čemu ću ti, dragi Zlatko, potanko pisati na nekom drugom mjestu ove duge prepiske koja je tek počela: Pobogu, Pile, što ti ovdje radiš, što to tegliš na leđima i kamo si se s tim zaputio? Ne znam da li nešto prije nego sam ugledao ćaćin odraz, s tim odrazom usporedo ili nakon njega, ne znam je li to viđenju prethodilo, s njim se podudarilo ili za njim uslijedilo — čuo sam kako je Predsjednik, kad smo ostali sami, rekao: 12
“Sutra krećemo!” “Dobro!” odazvao sam se. “Onda, sutra!” dodao sam da bih se vratio u stvarnost i oslobodio onoga što mi se javlja u ogledalima, ovoga puta kako nosi jablanovu gredu. Nastavili smo se uspinjati zavojitim stepenicama koje vode do predvorja Predsjednikova ureda. Nemalo sam se iznenadio kad sam u predvorju, uz očekivane, činovnicu i predstojnika ureda Hrvoja Šarinića, zatekao i još trojicu neočekivanih koji su se na dočeku našli po želji Predsjednika, što sam doznao tu, odmah, iz Šarinićeve obavijesti kako se u uredu nalaze svi oni koje je gospodin Predsjednik naručio da se tu nađu i tu ga dočekaju. A tu su se našli direktor televizije Ivan Parać, gradonačelnika grada Zagreba Zlatko Canjuga i general-bojnik Ivan Tolj, u tom trenutku načelnik političke uprave u hrvatskoj vojsci. Predsjednik je zauzeo mjesto uvrh stola, Šarinić bočno od njega, a nas četvorica svaki na svojoj od desetak stolica koje su njima preostale. “Sutra idemo!” priopćio je okupljenima oko stola, ispod glasa, kao što je i meni nasamo priopćio. I tako kazano bilo je dovoljno glasno da doznaju što su imali doznati. Ne da idemo, to smo i prije njegove obavijesti znali, nego da ćemo na taj put krenuti sutra. A onda je podignuo glas i, prijeteći ispruženim kažiprstom desne ruke, kroz stisnute usne procijedio: “Ali da se o tomu ne priča prije nego to počne!” Nakon podulje stanke, u kojoj smo trebali razmisliti o značenju vijesti koju smo čuli i posljedicama što bi ih mogla prouzročiti naša lakomislenost, nastavio je smirenim glasom, bez gesta i bez grimasa: “Sve moramo učiniti kako bismo zadržali civilno stanovništvo u svojim domovima. Ako ne baš sve njih, onda njegov veći dio! Pokušat ćemo to na više načina, a jedan je i proglas koji ću im ja uputiti. Vi ćete napisati tekst toga proglasa. Sad, iz ovih stopa! U tom bi se proglasu moralo ovo nalaziti! Imate papir i olovke na stolu, upotrijebite ih za vođenje bilježaka. Ovako! Proglas bi trebao imati dva dijela. U prvom dijelu, u preambuli, moraju se nalaziti razlozi koji su nas prisilili na vojno-redarstvenu akciju, koja će, da to usput kažem, nositi naziv Oluja, a u drugom poziv stanovništvu da ostane kod svojih kuća i uživa prava koja im, ako ostanu, jamčimo. U prvom dijelu, u preambuli navedite… pa je nanizao razloge koji su nas natjerali da sutra krenemo. A mi smo te razloge, jedan po jedan, svaki za sebe kako je znao i umio, pobilježili. Kad je i to bilo završeno, nastavio je: “U drugom bi dijelu moralo stajati”… pa je naveo što 13
hit
bi se tamo moralo naći, a mi smo, ne bez pomisli na igru profesora i studenata u kojoj sudjelujemo, sve to pribilježili. “I to je to! A sad na posao! Čim budete gotovi, donesite mi ono što napravite!” Na putu od Predsjednikova ureda u dvoru do dodatka tom dvoru, u kojemu ćemo naći prostoriju za rad, nas smo četvorica susreli najmanje još tri grupe pisara, jedne već u predvorju ureda, druge na ulazu kod garderobe, a treće na stepenicama između dvora i njegova dodatka. Oni će kao i mi, po Predsjednikovu naputku, pisati pisma Ujedinjenim narodima, stalnim članicama Vijeća sigurnosti, Europskoj uniji i tko zna komu još ne. Svima kojima se obratiti moramo da se u svojoj osionosti na nas ne bi naljutili što im se obratili nismo i time ih svrstali među one čiji je stav nevažan. Na tom smo putu susreli i američkog veleposlanika Galbraitha, koji je od dodatka, gdje je ostavio svoja kola i svog vozača, onako krakat, preskakivao po dvije stepenice, susretao grupice pisara i sa svakom, jer bi u njoj ponekoga prepoznao, ponešto progovorio. Što, čuli smo kad je pored nas prošao: da za Predsjednika od Milana Babića ima veoma značajnu vijest! Što se zubaru Babiću sada dogodilo, neka gadna zubobolja, kad je za osobnog kurira morao unajmiti američkog veleposlanika? Dok smo se još nalazili kod Predsjednika, činovnica mu je prenijela vijest da Galbraith želi prijem. On joj je odgovorio neka dođe, a Šariniću dao nalog da Galbraitha primi i čuje što hoće. Što god zubar poručivao, bio to znak da je došao k pameti, ili da je ostao kakav je od početka bio, bez pameti, na to što poručuje može se odnositi vrljička izreka: Sjetila se prdla kudjelje uoči svete nedjelje! Ili, ako je to zubaru draže čuti: Kasno Marko na Kosovo stiže! U dodatku smo našli praznu konferencijsku dvoranu i zauzeli mjesta oko stola pet puta većeg od onoga za kojim smo sjedili u Predsjednikovu uredu. Nismo sjeli jedan uz drugoga, razmjestili smo se posvuda, da jedan drugom manje smetamo. Prije nego ćemo prijeći na tupljenje oštrih pera upitali smo sami sebe i jedan drugoga kako ćemo raditi ono što nam je stavljeno u zadatak da uradimo. Hoćemo li tekst pisati zajednički, tako da jedan uzme pero i piše a da mu ostali, naizmjenično, diktiraju rečenicu po rečenicu, služeći se bilješkama što smo ih svatko za sebe pravili dok su nam davani naputci? Ne, to ne bi išlo! Ili bi išlo, ali bi bilo mučno i potrajalo dugo! Bolje je da pišemo pojedinačno, svaki svoj tekst! Kad završimo, svaki će svoj sastavak naglas pročitati. A onda ćemo odabrati najbolji ili sva četiri uručiti Predsjedniku, pa neka on najboljega izabere. Ostali smo pri odluci da svaki od nas piše svoj tekst. A da li ćemo sami bi14
rati najboljega ili ćemo ih sva četiri dati Predsjedniku, pa neka bira, odlučit ćemo kad posao završimo i tekstove naglas pročitamo. Dragi Zlatko, ti dobro znaš da nisam od onih pisaca koji pjesmu ili priču pišu bez jezičnih pravila, bez zareza i točke, kako ih jezične norme ne bi sputavale u izrazu iz dubine duše. Nisam od onih koji, kad dođu u priliku, primjerice, da skladištaru skladišta hrane za ugrožene napišu potvrdu kako su od njega dobili vreću brašna i kašetu krumpira, mole skladištara da im on tu potvrdu, koja se ne piše iz dubine duše i koja mora biti sastavljena u skladu s jezičnim normama, napiše, a oni će se — nepismeni pisci — samo potpisati na mjestu rezerviranu za potpis ugroženoga koji je dobio besplatno brašno i krumpir. Ne, nisam od tih! Isto ćeš tako dobro znati, sjetiš li se onoga što sam ti pričao i pisao o svom poslu, da sam kao direktor učiteljske škole i gimnazije bio prisiljen pisati ministarstvu polugodišnje i godišnje izvještaje, diktirati u pero zapisničara zaključke nastavničkog vijeća i dopisivati se s kojekim, od ličkih drvosječa, kod kojih smo nabavljali ogrjevno drvo, do prosvjetnog odjela grada koji nam je dodjeljivao novac da taj ogrjev platimo. Poznato ti je da sam tajnicama koje su sa mnom radile, onima u školi i onima u Saboru, dopise diktirao u pero ili u stroj. Bolje od svega toga, tebi je poznato i da bez veće štete prelazim s pripovijedanja na političku opservaciju. Pa ti si bio i lektor i urednik i mojih romana i priča i mojih političkih ogleda. Za jedan od tih ogleda u bilješci si priređivača kazao da je malo remek-djelo. Sve ti to predobro znaš, dragi Zlatko, ali ti i ovom prilikom moram reći ono što sam ti u različitim zgodama i do sada govorio. Da je za mene prijelaz s pripovjedačkog na politički, odnosno, birokratski tekst prava muka, a pretvaranje od pripovjedača i političkog opservatora prava pokora. Nije da tu muku prijelaza i tu pokoru ne preživim, ta kad ih ne bih preživio, odavna me ne bi bilo, ali ih, koliko se god ponavljale i postajale rutinom, ne prestajem doživljavati kao izdaju svog osnovnog zanimanja, pričanja priča. Samo rat, nesreća nad nesrećama i guba na ljudskoj naravi i moje osjećanje da na bijeg iz tog rata nemam pravo sile me da tu muku i pokoru podnosim. Živim u nadi da svaki rat ima svoj kraj i da ću, poživim li, tu muku premučiti, a tu pokoru izvršiti! No, do tada mora biti kako jest! A jest, što se ovoga proglasa tiče, da ću ga, slijedeći naputke i svoja uvjerenja, koja se s tim naputcima stopostotno slažu, znati napisati, ali će me, dok ga budem pisao, obuzimati mučnina što ga moram pisati. Iako, ponavljam, u njemu nema ni jedne riječi koju 15
hit
ne bih sam napisao i potpisao ako bi je potpisati trebalo. A kako ne bih potpisao! Sravni li se ono što ću u tom proglasu napisati s onim što sam o tim stvarima pisao u svojim političkim ogledima, neće se naći ni najsitnije razlike. Što je najbolji dokaz da je naputak za pisanje proglasa u skladu s mojim uvjerenjima. Samo je nevolja u tomu što bih ja volio da nikad one oglede pisao nisam, ni onaj za kojega ti kažeš da je malo remek-djelo. I da nikad nisam dobio zadaću napisati ovaj proglas! Sigurno i ne bih da mi kamenjem nisu pregradili put do onoga što ga u ogledalima viđam! Do njegova groba! Ako nitko drugi neće, tebe, Zlatko, molim, da mi vjeruješ kako je to upravo tako! Kad smo sva četvorica završili posao, netko malo prije netko malo poslije, naglas smo pročitali — ne mogu reći svoga uma kad smo po naputku radili — svoga pera djela. Nisam gorio od želje da moj tekst bude odabran kao najbolji. Baš obrnuto, želio sam da ga tu, odmah, nas četvorica škartiramo i da Predsjedniku ide nečiji drugi rad. Jedan od razloga ove želje jest što moji politički tekstovi, protivno mojim nastojanjima da budu bez osobnog stilskog obilježja, stilsku obojenost svojstvenu autoru ipak u sebi nose i, upućenima u moje tekstove, postaju prepoznatljivi. Ipak je toj želji najvažniji razlog što ja idealnim političkim tekstom držim sasvim bezličan tekst. Otprilike onakav kakvoga susrećemo u rezolucijama Vijeća sigurnosti i odlukama svih drugih međunarodnih institucija. Tekstovi suhi kao suha drenovina! Tekstovi bez soka, boje i mirisa! A ipak u sebi sadrže sve ono što takvi tekstovi u sebi sadržavati trebaju! Takvim mi se učinio tekst Zlatka Canjuge i predložio sam da iza njega svi stanemo. Canjuga se složio, ali Tolj i Parać nisu, pa smo izbor prepustili Predsjedniku, a Canjugi stavili u dužnost da sva četiri teksta odnese Predsjedniku i kaže mu kakav smo stav zauzeli, a mi ćemo ga, dok se ne vrati, pričekati u restoranu da nam kaže koji je tekst Predsjednik izabrao. Canjuga se kod Predsjednika nije dugo zadržao. Ipak, činilo mi se, dovoljno da Predsjednik pogleda sva četiri prijedloga. Međutim, kad se pojavio u restoranu, nije nam znao ili nije htio reći Predsjednikovu odluku. Sve je nešto neodređeno, više rukama nego riječima, muljao pa nisi mogao znati ni je li Predsjednik izabrao predložak svom proglasu, ni jesmo li mi obavili zadaću, ni što da sada radimo, čekamo tu ili idemo kući… Sa Canjugom je obično bivalo tako. Jednom sam Predsjednika upitao čita li on one Canjugine tekstove što ih objavljuje u podliscima novina, a on mi je umjesto odgovora uputio pitanje: Zar taj nešto piše? Kazao sam da piše, a on se nastavio čuditi kao da može biti išta čudnoga ako u naše dane bilo tko odluči napisa16
ti knjigu… Bio sam radoznao hoće li Predsjednik prihvatiti Canjugin bezlični tekst, po mom sudu, najbolji tekst u političkoj komunikaciji. Predsjednik nam je po činovnici u svom uredu poslao zahvalu na uloženom trudu, trojici mojih sudrugova na istom poslu kazao da mogu ići za svojim poslom, a meni poručio neka dođem do njega. Eto ti ga na! Nije mi uspjelo da se izvučem zalažući se za suhoparan tekst! Ah, što možeš! Ali, kad skontam i vežem kraj s krajem, ja sam u igri oko ove stvari s Predsjednikom jedan naprama jedan. Nije u mene imao toliko povjerenja da bi me samog zadužio neka napišem koncept toga proglasa, ali je naposljetku, ipak, od četiri ponuđena koncepta prihvatio moj. A tako bi mi bilo drago da je igra završila rezultatom od dva nula za Predsjednika! I da nije imao u mene povjerenja i da moj koncept nije odabrao! Drago, ne zato što bih sada išao kući, jer mi je svejedno gdje ću se ovih dana nalaziti, nego zato što ne bih morao biti pisac još jednog administrativnog teksta. A drago i zato što sam znao kakva me muka tek očekuje. Koncept je početak, lakši dio, slijedi dotjerivanje, teži dio! Znam što je to, iskusio sam što znači vaganje svake riječi! Volio bih da je to vaganje dopalo Canjugu! Ja smo i ti, Zlatko, za tisak pripremili veći broj mojih knjiga. Dam ti dotjeran tekst, ti čitaš, ispravljaš tipfelere i očite pogreške, ako to držiš poboljšanjem, nudiš mi alternativne riječi i sintagme i, najzad, stavljaš upitnike na margini pored onoga što ti je nejasno. Ja potom krenem tragom tvoje olovke, očite pogreške ispravljam, ponuđene alternative prihvaćam ili odbacujem, a radi onoga što je pod upitnikom sastanemo se i u četiri oka razjasnimo ono nejasno i nađemo rješenje. Sve je to na razini vokabulara, ti u sintaksu ne diraš, ili vrlo rijetko, i tada postavljajući samo upitnik, da je intervencija u sintaksu zanemariva. Sve što radimo obavljamo bez većeg napora, gotovo rutinski, brzo, ma koliko rukopis bio opsežan. Nešto je sasvim drugo kad se nevelik administrativni tekst s Tuđmanom dotjeruje vaganjem svake riječi. Po svom duhovnom ustroju Tuđman je povjesničar, a po djelatnom nagnuću strastven političar koji, uz živu i kompetentnu asocijaciju na minula povijesna događanja, gradi povijest i anticipira povijesna zbivanja. Zbog toga želi dobiti tekst koji je sočan i osoban, tekst koji u sebi nosi njegova uvjerenja i njegove vizije, rekao bih, njegovu dušu. Ne podnosi suhoparan tekst, suh kao suha drenovina iz koje kaplje soka nitko iscijediti ne može, tekst kakav proizvode birokratizirani gospodari svijeta, tekst bez osobnosti, bezdušan u svojoj bezličnosti. To je s jedne strane, a s druge, toliko se puta opekao kad 17
hit
su ga ulovili za riječ — primjerice, kad je svoje oponente uzgredice nazvao stokom sitnog zuba — da mora, kako bi lovljenje za riječ izbjegao, vagati svaku riječ. To ga na putu prema konačnom obliku teksta, koji bi trebao imati pečat njegove osobnosti i bio odmjeren u svakoj riječi, dovodi u nemoguću situaciju. Da, stremeći prema onomu što želi dobiti, ne prestaje mijenjati, dodavati, križati, umetati i vagati. Dok te preinake zahvaćaju vokabular, još nekako se dade to podnositi. Izbrišeš jednu i dodaš drugu riječ. Ali, kad dirne u sintaksu, onda preinaka samo jedne rečenice, makar samo njena dijela, traži ispisivanje novog rečeničnog niza, onoga što prethodi i onoga što slijedi iza promijenjenog ulomka. Još jednom kažem, potpuno ga razumijem i kad teži da mu tekst, koji će sam potpisati, nosi pečat njegove osobnosti i kad pokušava izbjeći opasnost da bude ulovljen za riječ. Ali, kad god bih mogao, najradije bih izbjegao raditi s njim na stvaranju takva teksta. Pogotovo stoga što on, koliko god na tekstu radio i što god postigao, u konačnici s tekstom nikada nije zadovoljan. Jest, dobro je, ali je moglo biti i bolje! Pa jest i ja se s njim slažem, da je moglo biti bolje! Ali ne na taj način da smo i dalje nastavili mijenjati i umetati, nego na taj da smo napisali tekst sličan onima što izlaze iz kancelarija gospodara svijeta, tekst bez soka, boje i mirisa. Tekst ogoljena smisla, pust i hladan kao besmisao! Na čistopis s velikim proredom Tuđman bi unosio lektorske znakove i glasno predlagao što treba izostaviti, što zamijeniti boljim izrazom, što pokušati potpunije i točnije kazati. Ovu riječ treba zamijeniti ovom, onu treba staviti ispred one da zamijene mjesta, ovdje treba ovo umetnuti, ovdje ono ispustiti, a kad bi ispod čitave rečenice napravio valovitu crtu, zastao bi, pogledao mene pa strop iznad nas i rekao: “A ovo pokušajte preformulirati tako da…” i tumačio bi smisao preinake za dlaku razlike. Ali za dlaku koja je u politici deblja od ijedne grede. Dlaku različitosti od smisla u već ispisanoj rečenici koja pluta na valovitoj lektorskoj crti kao što pluta ribarski sinjal od parangala na morskoj površini i, dok pluta, čeka da mu ješku na udici u dubini mora zagrize riba krupnog zuba. Od Predsjednika bih s obilježenim rukopisom u ruci otišao u jednu od kancelarija ispred ureda gdje me je čekala jedna od nekoliko daktilografkinja koje su bile na usluzi svim pisarima pisama koja su toga dana trebala biti otposlana. Ispravke sam, sve one zamjene i sva ona preinačenja od dobrog do boljeg, od točnog prema točnijem 18
diktirao daktilografkinji, a kad bih posao dovršio, preko njegove tajnice najavio povratak Predsjedniku. Čekao bih da me primi, jer je u međuvremenu imao posla s drugim tekstovima i njihovim pisarima. Sve se to ponavljalo tri puta. A trećeg je puta, ne nalazeći ništa ni za zamjenu ni za preinaku od dobroga prema boljemu, u odlomku gdje se obraćao srpskom stanovništvu i vlastima, ispred svake alineje gdje je stajala crtica, dopisao Pozivam. Četiri puta, jer su bile četiri takve alineje, a ne samo jednom, na početku odlomka s pozivima, kako sam ja bio predložio. Kad sam vidio što čini i znajući da je muci s preinakama i vaganju svake riječi kraj, bacio sam brigu na veselje i rekao: “Hvala Bogu da je to već jednom gotovo!” A ono što je gotovo bilo, kad je prošlo kroz sve one preinake, popravke i poboljšanja, imalo je, što je u naputcima i traženo, preambulu u kojoj se navodilo zašto se poduzima vojno-redarstvena akcija Oluja i, u drugom dijelu, poziv civilnom srpskom stanovništvu da ostane kod svojih kuća, onima koji nose oružje da se predaju, a onima koji bi se pokušali sa strane umiješati, da to nikako ne čine. Sažetak preambule, koja je strukturirana od šest alineja i počinje riječima budući da, iza čega dolazi kratak opis uzroka, sadržan je u zaključnom stavku preambule, ujedno i premosnici između preambule s uzrocima akcije i Predsjednikova poziva: Prisiljeni smo na takvu odluku da bismo, nakon četiri godine uzaludnog pregovaranja, stali na kraj daljem izigravanju hrvatske i međunarodne javnosti i da bismo osigurali početak vraćanja prognanika na njihova ognjišta. Stoga u ime demokratske vlasti Hrvatske: Pozivam pripadnike srpskih paravojnih postrojbi, koji su svojevoljno ili prisilno mobilizirani u paravojne srpske postrojbe, da predaju oružje hrvatskim vlastima uz jamstvo da će im biti udijeljena amnestija prema važećim hrvatskim zakonima. Pozivam inicijatore pobune da shvate uzaludnost svoga pothvata i njegovu štetnost za srpsku zajednicu u Hrvatskoj ako ustraju u pobuni, da se predaju hrvatskim vlastima i prihvate oprost ili pravično suđenje za svoje prijestupe. Pozivam hrvatske građane srpske nacionalnosti, koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni, da ostanu kod svojih kuća i, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava i omogućiti izbori za lokalnu 19
hit
samoupravu prema hrvatskom Ustavu i Ustavnom zakonu, uz prisutnost međunarodnih promatrača. Pozivam predstavnike Srbije i Crne Gore (i njihove SR Jugoslavije) da prestanu podupirati ekstremiste s okupiranih hrvatskih područja.
Do samog kraja proglasa ima još nekoliko rečenica, ali njih nema potrebe navoditi. Osim ponavljanjem naglašavanja već rečenog, u njima nema ništa novo. Neka to činovnica još jednom prepiše. Samo u jednom primjerku! I neka taj jedini primjerak meni donese. Sve ostale papire, i svoj rukopis, uništite!” rekao mi je. “Onda bih ja mogao kući!” “Kako želite! Da sam na vašem mjestu, ne bih išao nikamo. Otiđite u kuhinju, nešto pojedite, nađite neku slobodnu kancelariju i čekajte. Večeras je sjednica Predsjedničkog savjeta. Pogledajte, mislim da je sazvana u kasne sate. Kad biste sada otišli, morali biste se ponovo vraćati.” Poslušao sam ga. Smjestio sam se u jednu od kancelarija dodatka, čitao novine, čekao sjednicu zakazanu u deset sati i mislio na one što sam ih ostavio u Zadru. Trebao sam im se javiti. Iako bi im ono što im imam reći kazao kroz dogovorenu lozinku, bojao sam se da netko ne prisluškuje linije s Pantovčaka i da će u lozinki, koja je dosta prozirna, lako dešifrirati o čemu se radi. Koliko sam se god puta odlučio poslužiti telefonom, ili tako da nazovem suprugu ili tako da nazovem njih u Zadru, toliko sam puta odustao i jer sam pred Tuđmanovom prijetnjom da ne izbrbljamo ono što znamo i na taj način sami sebi nanesemo štetu htio ostati čiste savjesti i jer sam mislio da javljanje u Zadar neće kasniti ni ako to učinim iz svog stana iza ponoći. Koju uru prije pet sati sutrašnjeg dana! Na sjednici Predsjednikova vijeća nisam doznao ništa što već otprije nisam znao. Bilo je i drugih, mahom onih iz grupa pisara, koji su bili u istom položaju kao i ja, da slušaju što već i predobro znaju, ali je bilo i onih koji su tek načuli što bi se moglo dogoditi sutradan, a sad prvi put imaju priliku pouzdano čuti što će se doista dogoditi. Zbog tih smo mi, koji smo sve znali, morali biti strpljivi. I jesmo bili. Jer vijest je toliko značajna da je ponavljanje nije moglo učiniti manje važnom. Tek pri kraju sjednice iskrsnulo je nešto što dotad nisam znao i što je probudilo moj interes. Riječ je zatražio, i dobio je, blagi i tihi, meni dragi čovjek, general Červenko: 20
“Ja bih molio da se vrijeme napada s pet sati odgodi za pola sata i bude u pet i pol. Pod kraj ljeta u jutarnjim satima nad Likom i Krbavom zna biti gusta magla. Prvi udar izvršit će naši zrakoplovi na zapovjedna mjesta i osmatračnice, na njihovu radarsku i radio mrežu, na skladišta oružja i prometna čvorišta. Raspoređena na Udbini, Ljubovu i čitavom Krbavskom polju! Bude li nad Likom i Krbavom magla, smanjit će se vidljivost, a time i stopostotni učinak našega udara. Koji moramo postići!” “To ne može!” rekao je Predsjednik. “Svi zapovjednici imaju kuvertirane zapovijedi i izmjena bi vremena udara dovela do zbrke. Uostalom, o tomu sada ne raspravljamo. Iza ovoga slijedi sjednica Vojnog savjeta, pa ćemo na njoj o tomu i o svemu drugomu raspravljati.” Premda je u položaju predsjednika po ustavu objedinjena vojna i civilna vlast, Tuđman je striktno lučio vojnu od civilne djelatnosti i tražio od svojih suradnika da to isto čine. Civilima se u vojne poslove nije dao miješati, ali, bome, ni vojnicima u civilne. Kao i svaki drugi put kad bi se sastanci civilnog i vojnog savjeta održavali jedan za drugim, i ovom je prilikom civilima poželio laku noć, a s vojnicima, onima iz sastava civilnog vijeća i onima koji su tek pristigli nastavio vijećati o vojnim stvarima. Vjerojatno i o toj Červenkovoj magli koja bi sutra ujutro mogla osvanuti na Krbavskom polju. Na našem kobnom polju! Kad je ono onda, davno, bilo, rasuta je i oznojena kosa iz raspletenog perčina, koji mu sestra nije dala odrezati kad je pošao na vojnu, zaslijepila oči banu Derenčinu i on je, zbog sestrine zaljubljenosti u bratove duge kose, izgubio glavu i bitku. To nas je u crno zavilo i po svijetu rasijalo! Ne daj Bože da sutra ujutro magla nad Krbavom našim zrakoplovcima, koji će prvi poletjeti, zaslijepi oči. Prvi put kosa, drugi put magla! Toliko se sljepilo ne bi dalo preživjeti! I tako sam, dragi Zlatko, ujutro otišao od kuće, proživio dan koji nikada neću zaboraviti i vratio se kući nešto poslije ponoći. “Gdje si više! Nikad te dočekati! Što je?” pitala me je Ružica. “Strpi se još malo! Čut ćeš!” rekao sam, dignuo slušalicu, nazvao one u Zadru, našao ih budne i rekao sinu neka s djecom i suprugom ode do strica. Nisam mu rekao, to je dobro znao, da su strica, kad je gradio kuću, oni iz općinskog vojnog odsjeka prisilili da iskopa i betonira atomsko sklonište, što je on, za razliku od mene koji ni podrum u kući nisam kopao, psujući te iz vojnog odsjeka koji strahuju od atomskog rata i sile ga na suvišan trošak, i učinio. Eto, sad mu je to 21
hit
dobro došlo i bez atomskog rata. Kako bi se obranio od onih koji su ga prisilili da kopa i betonira dok su u Zadru imali posljednju riječ po vojnim pitanjima, a sada služe u posadi gnijezda dalekometnih topova na Debelom brdu i još će jednom, kao što čine već četvrtu godinu — kad čuju da je Udbina napadnuta — isprobati drži li vodu to stričevo, u ljutnji i psovkama sagrađeno, atomsko sklonište. “U redu, tata! Mi krećemo!” odgovoreno mi je. Nije nam se dalo spavati i ja sam, da vidim što rade i čujem što govore oni na drugoj strani, otvorio kanal banjalučke televizije. Do pred tri dana dobro sam ih vidio i čuo, a onda je, na vijest da su zrakoplovi Sjeveroatlantskog saveza razorili raketama televizijske odašiljače na srpskoj strani, odvraćajući ih od opkoljavanja Bihaća, nestala slika i ostao samo glas. Sad, imam dojam gledajući u ekran bez slike da govore naslijepo i nama i sebi. Muški je glas držao slovo o panici, o njenu nastanku, o njenoj prenosivosti, o njenu umnožavanju i o njenu razornom djelovanju. Za potvrdu istinitosti onoga što je govorio imao sam obilje primjera i u svom i u životu drugih ljudi, pa sam pustio čovjeka da priča, dok sam se sam prisjećao svojih panika. Kad mi je bilo trinaest godina i kad bi nas, uz zaglušnu pucnjavu, napali četnici popa Đujića! Uh, kako sam bježao! A bježao bih i brže da nisam morao paziti sustiže li me mlađi brat, onaj što sada uživa u svom skloništu zajedno s mojim sinom. Nije mogao trčati tako brzo kao ja, iako se moja panika u trenutku prijenosa na njega — ako je vjerovati onomu što o panici drži predavanje — povećala dva puta. Upravo kad mi je bilo dosta sjećanja na sve tuđe i svoje panike, uplašen spoznajom da se panika može začas ponovo useliti u moju kuću i u moju dušu, onaj je, što govori naslijepo, završio svoje predavanje o panici i njenu razornom djelovanju. Nakon kraće stranke, najavljena je nova tema. Bez ikakve panike! Bit će pročitani rezultati natječaja za najbolji pismeni rad učenika osmih razreda osnovne škole na temu Dva nova srpska izlaza na more. Iza priopćenja rezultata bit će pročitan pismeni sastavak koji je dobio prvu nagradu. Četrnaest dana boravka na moru, sedam dana na jednom, a sedam dana na drugom srpskom izlazu na more. Prvu je nagradu dobila Soka, djevojčica iz osnovne škole u Kulašima. Soka je iz sela pored kojeg smo Ružica i ja nekada davno gradili trasu željezničke pruge od Banje Luke do Doboja. Ostaje mi u pamćenju i zato što je prvakinja, i zato što je cura iz Kulaša, iz sela uz koje nas vežu lijepe uspomene o teškim danima. Lijepe jer smo bili mladi i voljeli se, teške jer je u tim Kulašima i rad na probijanju 22
usjeka i život u baraci na brdu bez pitke vode bio jadan i težak. Pa, da vidimo što je ta seja Soka tako lijepo napisala o dva izlaza na more, da su je nagradili sa četrnaest dana mediterana. Soki je poznato pa ona o tomu piše, da se ta dva srpska izlaza na more nalaze, jedan na Karinskom moru, a drugi na Prokljanskom jezeru, koje Soka također, da bi se čitaoca sastavak jače dojmilo, zove Prokljansko more. Da li Soka zna kako su ta dva mora, svako za sebe i oba zajedno, u odnosu na ono što se s pravom zove more, samo malo poveće slane lokve, to se u njenu sastavku ne može vidjeti. Nije moguće da sama Soka krije veličinu tih mora! Prije će biti da je to pred Sokom sakrila njena učiteljica i dva joj mora, velika kao dvije lokve, prodala kao dva mora bez kraja. Što je da je! Dva su mora tu, oba na sablji dobivena, a pravu će ulogu, da budu na korist srpskim zemljama i da budu njihova poveznica sa svijetom, dobiti kad ih spoje cestovne i željezničke prometnice na BBBBB-koridoru. Kako bi i neupućeni u planove srpskih zemalja znali što je to BBBBB-koridor, seja Soka objašnjava da su to ceste i željezničke pruge koje će voditi od Beograda, preko Brčkog, Banje Luke i Bihaća do Benkovca. Pravo je čudo što se na jednom koridoru našlo toliko ključnih postaja čija imena počinju slovom B. To nije slučajnost, kaže Soka, to je Providnost iza koje stoji volja onoga čije ime također ima B kao početno slovo. Zato bi se BBBBB-koridoru moglo dodati još jedno B! I još samo jedna stvar treba pa da taj koridor, tako čudesno složen, profunkcioniše. Treba od Benkovca, posljednjeg B u lancu, napraviti dva odvojka pruge, jedan prema Prokljanskom, a drugi prema Karinskom moru, i Beograd će biti luka na dva mora. I treba, zaključuje Soka, očistiti smeće oko Bihaća i otvoriti put! Baš tako Soka, seja iz Kulaša piše! Očistiti smeće! Čekaj, Soko, curo iz Kulaša! Neće to ići tako lako! Ni sa gradnjom odvojaka ni sa čišćenjem smeća oko Bihaća. Poslužit ću se parafrazom jednog Matoševa stiha u sonetu posvećenu djevojčici tvojih godina i kazati da će proći još mnogo karnevala do tog BBBBB-bala. Toliko da ti svoju nagradu od četrnaest dana Mediterana, ni ovoga puta ni ikad više, nećeš moći konzumirati. Ali ćeš jednom, nadajmo se, o svom trošku, u kupanju i sunčanju provesti po sedam dana na Prokljanskom jezeru i Karinskom moru. Sjećajući se BBBBB-koridora kao suludog bala i još luđeg karnevala! U pet sam sati, dragi Zlatko, izišao na terasu stana okrenutu Kupi i čuo ono što sam očekivao čuti. Nisam se prestajao pitati je li magla osvanula na Ljubovu, Udbini i Krbavskom polju. 23