Wolf Hall

Prvi dio

Wolf Hall finale KDS.indd 19

4.6.2014. 14:00:00

Wolf Hall finale KDS.indd 20

4.6.2014. 14:00:00

I. Preko Kanala Putney, 1500.

»Ajde, diži se.« Oboren, smućen, mučke je pao; koliko je dug i širok na popločano dvorište. Glava mu se okrene u stranu, oči mu gledaju prema kapiji kao da će odande netko pristići da mu pomogne. Jedan udarac na pravo mjesto mogao bi ga ubiti.

Krv iz posjekline na glavi – tamo je otac prvo udario – sipi mu preko lica.

Povrh toga, slijep je na lijevo oko, no ako zaškilji u stranu, desnim okom vidi da su se konci na očevoj čizmi počeli parati. Nit se izvukla iz kože; uzao na njoj zahvatio ga je preko obrve i otvorio još jednu rasjeklinu. »Daj, diži se već!« Walter urla na njega, traži gdje će uputiti sljedeći udarac.

On podigne glavu pedalj­dva, vuče se potrbuške naprijed, trudi se da pritom ne izloži ruke koje mu Walter uživa gaziti. »Prometnuo si se u jegulju?« pita ga roditelj. Uzmakne korak, skupi snagu i zada novi udarac.

Njime iz njega istjera i posljednji dah; on vjeruje da mu je taj posljednji. Čelo mu padne na tlo; on leži i čeka da Walter naskoči na njega. Kuja Bella laje, zatvorena u zahodu. Nedostajat će mi moj pas, pomišlja. Dvorište vonja po pivu i krvi. Netko viče dolje na obali. Ništa ne boli ili ga možda boli sve jer ne može odrediti nikakvu izdvojenu bol. Jedino ga, samo na jednom mjestu grize hladnoća; ravno kroz jagodičnu kost koja počiva na granitnim kockama. »Gledaj ti to«, grmi Walter. Poskakuje na jednoj nozi kao da pleše. »Gledaj što sam učinio. Uništio sam si čizmu na tvojoj glavi.« Mic po mic. Malo pomalo naprijed. Ne mari ako te okrsti jeguljom ili crvom ili zmijom. Glavom naprijed, ne izazivaj ga. Nos mu je začepljen zgrušanom krvlju, mora disati na usta. Očeva trenutna zaokupljenost upropa­ štenom čizmom pruža mu priliku da se ispovraća. »Eto ti ga na«, urla Walter. »Bljuvotina posvuda.« Bljuvotina posvuda po mojim lijepim kockama. »Ajde, mali, diži se. Idemo, na noge. Krvi ti mutavog Krista, ustaj na noge.« Mutavi Krist, pomišlja on. Što time misli? Glava mu padne na stranu, kosa mu počiva u vlastitoj bljuvotini, pas laje, Walter grmi, i zvona tutnje 21

21

Wolf Hall finale KDS.indd 21

4.6.2014. 14:00:00

preko rijeke. Učini mu se kao da se kreće, kao da se prljavo tlo prometnulo u Temzu. Ono popušta i ljulja se pod njim; on ispušta dah u jednom, posljednjem uzdahu. Ovaj put si pretjerao, govori Walteru neki glas. A on čepi uši, ili mu ih čepi Bog. Zaplovi nizvodno, nošen dubokom, crnom plimom.

Kad se osvijesti, prvo shvati da je gotovo podne i da se naslanja na vrata ‘Pegaza letećeg konja’. Njegova sestra Kat izlazi iz kuhinje s pladnjem vrućih pita u rukama. Kad ga spazi, zamalo ih ispusti. Zapanjeno razjapi usta. »Kako to izgledaš!« »Kat, ne viči, boli me.« Viče, doziva muža: »Morgane Williamse!« Vrti se u mjestu, divljeg pogleda, lica zajapurena od vreline pećnice. »Uzimaj pladanj, tijela ti Kri­ stovog, gdje si se djenuo?« A on drhturi od glave do pete, baš kao i Bella kad je onom prilikom pala iz čamca.

Dotrči djevojka. »Gazda je izišao u grad.« »Znam, glupačo.« Vidjevši brata zaboravila je na sve. Gurne pladanj djevojci u ruke. »Ako pite ostaviš gdje ih se mogu dočepati mačke, izvući ću ti uši da ćeš vidjeti zvijezde.« Slobodnih ruku, pljesne dlanovima na čas se bjesomučno moleći. »Opet si se tukao, ili je to očevo maslo?« Da, otpovrne on, živo kimajući dok mu iz nosa izlijeću kapi krvi; da, pokazuje kao da želi reći, Walterovih ruku djelo. Kat zatraži lavor, za vodu, vodu u lavoru, krpe, da vrag nosi sve, i to odmah i odnese i Waltera i njegova slugu. »Sjedni prije nego što se skljokaš.« On joj pokuša objasniti da se netom pridigao. S tla u dvorištu. Moguće prije sat vremena, možda jučer, koliko sam zna, moglo bi već biti i sutra; samo, da je tu ležao cijeli dan, Walter bi sigurno došao i ubio ga zato što mu se našao na putu, ili bi mu rane okra­ stavile i sad bi ga već boljelo cijelo tijelo i bio bi previše ukočen da se kreće; iz dugogodišnjih susreta s Walterovim pestima i čizmama, znade da drugi dan može biti gori od prvoga. »Sjedni. Ne govori«, veli mu Kat. Kad donesu lavor, ona stane iznad njega i radi, tapka mu zatvoreno oko, malim kružnim pokretima trlja mu oko ruba kose. Diše isprekidano, slobodnom rukom uprla mu se o rame. Kune ispod glasa, ponekad vrisne, onda mu protrlja zatiljak i prošapće: »Mir, tiho, mir«, kao da viče on, a ne viče. On se osjeća kao da lebdi, dok ga ona svojom težinom vuče k zemlji; rado bi obgrlio nju i svoje lice u njezinoj pregači, i tamo otpočinuo slušajući otkucaje njezina srca. No, ne želi je unerediti, zakrvaviti joj prednjicu halje.

Distance: 8.18 in

22

22

Wolf Hall finale KDS.indd 22

4.6.2014. 14:00:00

Kad se Morgan Williams vrati, na sebi nosi svečano gradsko odijelo.

Djeluje velški i ratoborno; očito je čuo vijesti. Stane pored Kat, gleda nadolje, privremeno je zanijemio, a onda prozbori: »Gle!« Stisne pest i njome mahne triput po zraku. »Tako«, kaže. »Tako će proći. Walter. To će pobrati. I to od mene.« »Makni se u stranu«, savjetuje Kat. »Ne želiš Thomasove dijelove tijela po svom svečanom kaputu.« Ni on to ne želi. Uzmakne. »Ne bih se miješao, samo pogledaj se kako izgledaš. U poštenoj borbi mogao bi obogaljiti toga grubijana.« »Nikad nije pošteno«, veli Kat. »Dođe ti s leđa, je li tako Thomase? I uvijek nešto drži u ruci.« »U ovom slučaju, čini se da je radila staklena boca«, veli Morgan Wil­ liams. »Boca?« On odmahne glavom. Nos mu ponovno prokrvari. »Brate, ne radi to«, kaže Kat. Krvari joj po cijelom dlanu, sama briše krvave ugruške. Zasvinjio joj je cijelu pregaču; slobodno je mogao tamo položiti glavu. »Pretpostavljam da nisi vidio«, kaže Morgan. »Što je točno imao u ruci?« »To je vrijednost«, kaže Kat, »prilaska s leđa – ti neuspjeli pretendentu na sudačku fotelju. Morgane, slušaj, želiš da ti pričam o svom ocu? Uzet će sve što mu se nađe pri ruci. Ponekad je to boca, istina. Vidjela sam kako to čini majci. Vidjela sam čak i kad je malu Bet tukao po glavi. I, nadalje, nisam ga vidjela kako to radi, što je najgore, i to zato što je na mene došao red da poljubim zemlju.« »Pitam se komu sam se to priženio«, izjavi Morgan Williams.

Istini za volju, to je samo Morganova poštapalica – neki muškarci iz navike šmrcaju, neke žene dobiju glavobolju, a Morgan se pomaže svojim čuđenjem. Mladić ga ne sluša; razmišlja pritom, da je otac to učinio već davno pokojnoj majci, bi li je moguće ubio? Ne, sigurno bi to platio; Putneyjem vlada bezakonje, ali se za ubojstvo ne prolazi nekažnjeno. Kat je dobio umjesto majke; plače zbog njega, trlja mu zatiljak.

Sklapa oči da lijevo oko izjednači s desnim; pokuša otvoriti oba. »Kat,« kaže, »imam li oko ispod kapka? Naime, ne vidim ništa.« »Da, da, da«, kaže ona dok Morgan Williams nastavlja propitivati o činjenicama; zaključi da je riječ o tvrdom, relativno teškom, oštrom predmetu, no vjerojatno ne o razbijenoj boci jer bi se Thomas susreo s nazubljenim krajem prije nego što mu je Walter rasparao obrvu i pokušao ga oslijepiti. On sluša Morgana kako sklapa svoju teoriju i rado bi mu govorio o čizmi, o čvoru, 23

23

Wolf Hall finale KDS.indd 23

4.6.2014. 14:00:00

čvoru na niti, ali napor pomicanja usana čini mu se nesrazmjernim ishodu.

Uglavnom se slaže s Morganovim zaključkom; pokuša slegnuti ramenima, ali ga zaboli zvjerski i osjeća se toliko smoždeno i razglobljeno da pomisli nije li mu slomljen vrat. »Dobro,« kaže Kat, »Tome, čime si ga podbo? On obično ne počinje prije sumraka, iako to i nije neki razlog.« »Da,« javi se Morgan Williams, »je li postojao povod?« »Jučer. Tukao sam se.« »Jučer si se potukao? Za ime Božje, zašto si se tukao?« »Ne znam.« Ime kao i razlog nestali su mu iz glave; iako se prisjeća kao da mu je, na odlasku, netko izvukao iver kosti iz lubanje. Dodirne tjeme, oprezno. Boca? Moguće. »Ah«, kaže Kat. »Oni se vječno tuku. Dječaci. Tamo, kraj rijeke.« »Da vidimo jesam li dobro shvatio«, kaže Morgan. »Jučer se vratio doma poderane odjeće, oderanih članaka i stari pita što je, je li posrijedi tučnjava? Čeka cijeli dan i onda ga zvizne bocom. Nakon toga obori ga u dvorištu, iscipelari ga, od glave do pete premlati ga letvom koja mu se našla pri ruci...« »Je li tako bilo?« »Bruji cijela župa! Na doku su stajali u redu da mi ispričaju; dovikivali su mi još prije nego što smo se vezali. Morgane Williamse, slušaj amo, otac tvoje žene prebio je Thomasa, a taj je polumrtav otplazio do sestrine kuće, zvali su svećenika... Zvali ste svećenika?« »Vi, Williamsovi!« kaže Kat. »Mislite da ste stvarno neke važne njuške.

Ljudi stoje u redu da vam dojave vijesti. A zašto, pitam te? Zato što povje­ ruješ u sve.« »Ali, točno je!« poviče Morgan. »Čista istina! A? Samo nedostaje sve­ ćenik. Stoji i to da još nije mrtav.« »Stvarno ćeš se uspeti do sudačke klupe«, kaže Kat, »svojim pomnim izučavanjem razlika između trupla i moga brata.« »Kad postanem sudac, otac će ti završiti u kladama. Da ga globim? Ne možeš ga dovoljno oglobiti. Čemu globiti nekoga tko će opljačkati ili se na prijevaru dočepati iste svote od prvog jadnika koji mu se nađe na putu.« On zaječi; pokušava to činiti, a da ne smeta. »Mir, mir, mir«, šapuće Kat. »Mišljenja sam da je sucima već prekipjelo«, kaže Morgan. »Ako ne razvodnjava pivo, onda na sajmištu prodaje ukradenu stoku, ako ne kvari 24

24

Wolf Hall finale KDS.indd 24

4.6.2014. 14:00:00

sajam, onda napada redarstvenika, ako nije pijan, onda je mrtav pijan, a ako ne umre kad mu kucne čas, onda na ovom svijetu pravde nema.« »Jesi gotov?« kaže Kat. Okrene mu leđa. »Tome, bolje zasad ostani s nama. Morgane Williamse, što ti veliš? Dobar je za teške poslove, nakon što ozdravi. Može ti sređivati knjige, zna zbrajati i... što ono drugo? Dobro, nemoj mi se smijati, što misliš koliko sam dugo mogla učiti brojeve s takvim ocem? Svoje ime znam napisati samo zato što me naučio Tom.« »Neće mu se«, kaže on, »biti drago.« Uspijeva mu izgovoriti samo takve, kratke, jednostavne, izjavne rečenice. »Biti drago? Može ga biti sram«, kaže Morgan.

Kat kaže: »Srama je nestalo kad je Bog stvorio mog tatu.« On kaže: »Zato. Samo milju odavde. On to lako može.« »Poći za tobom? Samo neka izvoli.« Morgan ponovno pokaže pesnicu; svoju malenu, nervoznu, velšku pest. *** Nakon što mu je Kat konačno oprala rane, i kad se Morgan Williams pre­ stao hvastati i raščlanjivati napad, ležao je sat­dva i oporavljao se od svega.

Za to vrijeme Walter je banuo na vrata s nekim poznanikom i zacijelo je uslijedilo podosta vikanja i lupanja vratima, iako je sve to do njega dopiralo prigušeno te je pomišljao da je sve to sanjao. Po glavi mu se motalo pitanje, što da sad radim jer ne mogu ostati u Putneyju. Dijelom zbog toga što mu se vraćalo sjećanje na prekjučerašnji dan i onu prvu tučnjavu, pričinja mu se da je u igri bio i nekakav nož; tko god dobio ubod, nije on, dakle, je li on bo? Sve mu je to mutno u mislima. Jedino su mu jasna razmišljanja o Walteru – toga mi je dosta. Ako još jednom navali na mene, ubit ću ga, no ako ga ubijem, objesit će me, a ako me već vješaju, onda neka to čine s nekim boljim razlogom.

A dolje, njihovi glasovi dižu se i spuštaju. Ne može razaznati svaku riječ.

Morgan kaže da je spalio mostove. Kat se kaje zbog svoje prve ponude, poslova čišćenja noćnih posuda, katice za sve i izbacivača, sve zato što Morgan govori: »Walter će vječno navraćati ovamo, nije li tako?« A onda: »Gdje je Tom, vraćajte mi ga kući, tko je platio onom prokletom popu da ga nauči čitati i pisati, e pa ja sam, sad vi kupite plodove vrag vas nosio, proklete travožderne pičke«.

On silazi. Morgan veselo kaže: »Sve u svemu, izgledaš posve pristojno.« Istini za volju, Morgan Williams – a njemu samome zbog toga nije nimalo manje drag – istina glasi da se ideja kako će jednoga dana premlatiti 25

25

Wolf Hall finale KDS.indd 25

4.6.2014. 14:00:00

svog punca samo i jedino mota njemu po glavi. Zapravo, Waltera se plaši kao i velika većina u Putneyju – a kad smo već pri tome – Mortlakeu i Wimbledonu.

On kaže: »U tom slučaju, idem ja.« Kat kaže: »Moraš ostati noćas. Znaš da je najgore drugi dan.« »Koga će mlatiti ako nema mene?« »To nas se ne tiče«, kaže Kat. »Bet se udala, izvukla se, Bogu hvala.« Morgan Williams kaže: »Kažem ja tebi, da mi je Walter otac, ja bih već odavno put pod noge.« Zastane. »Dakle, skupili smo ti nešto novca.« Stanka. »Vratit ću vam.« Morgan kaže, nasmijan, laknulo mu: »Tome, a kako ćeš to izvesti?« On sam ne zna. Teško mu je disati, ali to ne znači ništa, to je samo zbog ugrušaka u nosu. Čini se da nije slomljen; oprezno ga dodirne, a Kat mu kaže da pripazi, na sebi ima čistu pregaču. Smiješi se patnički, ne želi da on ode, a ipak neće proturječiti Morganu Williamsu, nije li tako? Williamsovi su važna obitelj u Putneyju, u Wimbledonu. Morgan je obasipa ljubavlju; podsjeća je da cure mogu peći i kuhati, pa zašto onda ne sjedi na katu i veze kao dama, zašto se ne moli za njegov uspjeh kad u svom gradskom odijelu odlazi u London srediti neka posla. Dvaput dnevno nek’ se prošeće Pegazom u lijepoj haljini i pritom sredi sve što ne valja – eto, tako on misli. Koliko vidi, ona radi jednako vrijedno kao i u djetinjstvu, jasno mu je koliko joj se to zazbilj sviđa, koliko bi je Morgan mučio tjerajući je da sjedi i glumi gospu. »Platit ću ti sve dugove«, kaže on. »Mogu u vojnike. Onda bih ti mogao slati dio plaće, a moguće se dočepam i plijena.« Morgan kaže: »Ne ratuje se nigdje.« »Naći će se već poneki«, javi se Kat. »Mogu i za brodskog malog. No, znaš, riječ je o Belli – misliš da bih mogao otići po nju? Urlikala je. Dao ju je ušutkati.« »Da mu ne odgrize nožne prste?« dometne Morgan. Podrugljivo gleda na Bellu. »Volio bih da pođe sa mnom.« »Čuo sam za brodske mačke. Ne i za brodske pse.« »Jako je mala.« »Ne možeš je prodati pod mačku«, smije se Morgan. »A ti si ionako prevelik za brodskog malog. Oni moraju po jedrilju jurcati kao majmunčići 26

26

Wolf Hall finale KDS.indd 26

4.6.2014. 14:00:00

– Tome, jesi li ikad vidio majmuna? Vojnik ti je bolji izbor. Istini za volju, kakav otac, takav sin – kad je Bog dijelio šake, nisi baš bio zadnji u redu.« »U redu«, javi se Kat. »Idemo vidjeti je li sve jasno. Neki dan, moj brat Tom upadne u tučnjavu. Da ga kazni, otac mu se prikrade s leđa, udari ga nečim, nije važno, no teškim i vjerojatno oštrim, a onda kad padne, zamalo mu izbije oko, nasmrt ga iscipelari po rebrima, premlati ga letvom koja mu se nađe pri ruci, skaša mu lice tako da ga vlastita sestra jedva pre­ pozna, a moj suprug na sve to izjavi da je rješenje problema – Thomase, idi ti u vojnike, pronađi nekog neznanca, izbij oko njemu, polomi mu rebra, zapravo, ubij njega, i tako sravni dugove; bar tako mislim.« »Može se«, kaže Morgan, »otići pomlatiti na rijeku, da nitko ne bude na dobitku. Pogledaj ga samo – da je do mene, poveo bih rat samo da ga zaposlim.« Morgan vadi kesu. Broji novce – zvec, zvec, zvec, zavodljivom spo­ rošću.

On dodirne jagodicu. Bolna je, ali čitava – i strašno hladna. »Čuj me,« kaže Kat, »odrasli smo ovdje, vjerojatno ima netko tko bi pomogao Tomu...« Morgan je pogleda i kao da želi reći, prilično nedvosmisleno, misliš da na granama rastu ljudi koji bi Walteru Cromwellu rado stali na žulj? Da njima razvali vrata? A ona odvrati, kao da je sve izgovorio naglas: »Ne. Moguće. Moguće je, Tome, da je ovako najbolje. Što ti misliš?« On ustaje. Ona kaže: »Morgane, pogledaj ga samo, ne bi bilo dobro da pođe već noćas.« »Moram. Za sat vremena nabavit će negdje mješinu i vratiti se. Ako samo pomisli da sam ovdje, spalit će kuću.« Morgan kaže: »Imaš li sve što ti treba za put?« On se poželi okrenuti prema Kat i reći da nema.

No ona je odvratila lice i plače. Ne plače zbog njega, zato što nitko nikad neće zaplakati za njim – bar tako misli. Bog ga nije stvorio takvim.

Ona plače zbog života kakav zamišlja – nedjeljom nakon mise, sve sestre, sve šogorice, sve supruge ljube se i grle, šibaju tuđu djecu, a istovremeno ih vole i glade im okrugle glavice, žene se tuže, jedna drugoj predaju djecu dok se muškarci okupljaju i pričaju o poslu, o vuni, o suknu, o duljinama, o brodovima, o prokletim Flamancima, o ribarskim zakonima, o kuhanju piva, o godišnjem obračunu, razmjenjuju sitne i pravodobne podatke, ruka ruku mije, malo meda, malo naknade, moj odvjetnik veli... Eto, takav bi 27

27

Wolf Hall finale KDS.indd 27

4.6.2014. 14:00:00

život trebao biti u braku s Morganom Williamsom, s Williamsima koji su važna obitelj u Putneyju... Samo što, nekim čudom, nije tako. Walter je pokvario sve.

Oprezno, kruto, on se uspravlja. Boli ga svaki djelić tijela. Ne tako grozno kako će boljeti sutra – modrice izbiju tek treći dan i onda čovjek mora objašnjavati zašto ih je zaradio. Tada će već biti daleko odavde, moguće jest da ga nitko neće pitati ništa, zato što ga nitko neće ili poznavati ili mariti za njega. Mislit će da je njemu uobičajeno živjeti smrskana lica.

On uzima novac. I kaže: »Hwyl, Morgan Williams. Diolch am yr arian.« Hvala za novce. »Gofalwch am Katheryn. Gofalwch am eich busnes. Wela i chi eto rhywbryd. Pob lwc.« Pazi mi na sestru. Pazi na posao. Vidimo se jednom.

Morgan Williams zuri.

On suspregne cerek; bilo bi lijepo kada si tako ne bi rascijepio lice. Što si oni misle, da je sve te dane dolazio k Williamsovima samo na večeru? »Pob lwc«, polagano odvraća Morgan. Sretno.

On kaže: »Je li pametno da pođem niz rijeku?« »Kamo želiš doći?« »Do mora.« Za trenutak, Morgan Williams kao da žali što je tako završilo. Kaže: »Tome, hoćeš li biti dobro? Kunem ti se, ako te Bella dođe potražiti, neće se doma vratiti gladna. Kat će joj dati pitu.« Novac mu mora potrajati. Mogao bi raditi putem nizvodno, no pribojava se da će ga, ako ga vide, Walter uloviti preko poznanika i prijatelja – onih tipova koji bi za piće učinili sve. Prvo pomisli da se ukrca na neku krijumčarsku brodicu koja isplovljava iz Barkinga u Tilburyju. Onda se predomisli – Francuska je mjesto gdje se ratuje. Onih nekoliko ljudi s kojima porazgovara – on s lakoćom pristupa neznancima – dijele njegovo mišljenje. Dover, dakle. Put pod noge.

Ako nekom pomogne nakrcati kola, možda će ga taj povesti, možda i neće. To ga natjera na razmišljanje o tome kako ljudi loše tovare kola.

Ljudi pokušavaju ravno proći kroz uske dveri noseći širok drveni sanduk.

Jednostavnim zaokretanjem predmeta riješili bi brdo nevolja. A onda konji, oduvijek se motao oko konja, čak i onih preplašenih, jer bi se Walter, onim jutrima kad ne bi snom blažio posljedice žestice koju je čuvao za sebe i pri­ jatelje običavao okrenuti svom drugom zanatu – onom kovača i potkivača; 28

28

Wolf Hall finale KDS.indd 28

4.6.2014. 14:00:01

on sam ne zna jesu li zbog njegovog smradnog daha, zbog gromkoga glasa, ili zbog općeg držanja, konji koji su se obično krotko dali potkivati, često trzali glavama i uzmicali od vreline. Zadrhtali bi kad bi im Walter držao kopita; dakle, njegova je zadaća bila držati konjima glavu i govoriti im, trljati baršunastu plohu među ušima, pričati im koliko ih vole majke, umirivati ih svojim glasom, govoreći im da će Walter ubrzo okončati svoje.

Ništa nije pojeo skoro cijeli dan – bolovi su prejaki. Kad napokon dopre do Dovera, rana na tjemenu mu se zatvorila, štoviše uvjeren je da su se oni meki dijelovi u njegovoj nutrini – bubrezi, pluća i srce – zaliječili sami od sebe.

Po pogledima ljudi zna da je i dalje prekriven modricama. Morgan Williams pregledao ga je prije odlaska: zubi (nekim čudom) svi na broju, nekim čudom vidi na oba oka. Dvije ruke, dvije noge – što bi više htio?

Mota se po dokovima i raspituje se gdje se vodi rat.

Svaki koga upita zabulji mu se u lice, otkorači i odvrati: »Reci ti meni!« Što ih jako veseli, toliko se smiju vlastitoj duhovitosti da on nastavlja propitivati samo zato da ih uveseli.

Iznenadi se kad otkrije da Dover napušta bogatiji nego kad je pristigao.

Promatrao je kako neki čovjek izvodi fintu s tri karte, pa kad je naučio, počeo ju je izvoditi i sam. Samo zato što je još dječak, ljudi zastanu i pokušaju. To gore po njih.

Računa što je zaradio i koliko je potrošio. Odbija manju svotu za kratki provod s noćnom damom. Što se baš ne može činiti u Putneyju, u Wimbledonu ili u Mortlakeu. A da to ne sazna obitelj Williams i zatim te kori na velškom.

Ugleda tri postarija Nizozemca koja se muče sa zavežljajima te im pri­ skoči u pomoć. Zavežljaji su meki i nezgrapni – uzorci vunenoga sukna.

Lučki kapetan kinji ih zbog isprava, viče na njih unoseći im se u lica. On stoji iza službenika, pravi se da je nizozemski glupan i, podižući prste, trgovcima dojavljuje što sam smatra pristojnim mitom. »Molim vas«, obrati se jedan od njih službeniku lošim engleskim, »hoćete li od mene primiti ove engleske kovanice? Otkrio sam da su mi višak.« Službenik se u trenu pretvori u med i mlijeko. Nizozemci su isto med i mlijeko – inače bi platili mnogo više. Na ukrcaju izjave: »Dječak je s nama.« Dok čekaju da ih odvežu, pitaju ga za godine. On izjavi osamnaest, na što oni prasnu u smijeh i kažu da nije ni u ludilu. On izjavi petnaest, oni se posavjetuju i odvrate da je petnaest godina sasvim u redu – smatraju 29

29

Wolf Hall finale KDS.indd 29

4.6.2014. 14:00:01

ga mlađim, no ne žele ga posramiti. Pitaju ga što mu je s licem. Na izbor ima nekoliko izjava, ali se odluči reći istinu. Ne želi da ga gledaju kao da je propali pljačkaš. Oni se ponovno međusobno raspravljaju, zatim mu se obrati onaj koji znade prevoditi: »Mi velimo, Englezi su okrutni prema svojoj djeci. I bezdušni su. Djeca moraju ustati kad im otac uđe u sobu.

Dijete uvijek mora razgovijetno odvratiti ‘moj gospodine, oče’ i ‘moja gospođo, majko’.« To ga iznenadi. Zar na svijetu žive ljudi koji nisu okrutni prema djeci?

Prvi put osjeti da mu se smanjilo breme u grudima – pomišlja da bi mogla postojati druga, bolja mjesta. On govori; priča im o Belli, oni ga sućutno gledaju i ne izvale neku glupost poput one da može naći drugog psa. On im priča o Pegazu, o očevoj pecari, o tome kako ga zbog lošeg piva globe bar dvaput godišnje. Priča im kako ga globe zbog krađe drva, zbog sječe tuđih stabala, zbog prevelikog stada ovaca koje napasa na općinskom pašnjaku.

Njih to zanima; pokazuju uzorke vune i međusobno razgovaraju o težini, o tkanju, povremeno se obraćajući njemu da bi ga uključili u raspravu i pritom poučavali. Općenito uzevši, ne cijene pretjerano englesko sukno, iako bi ih ovi uzorci mogli natjerati da se predomisle... On izgubi nit razgovora kad mu počnu govoriti o razlozima zašto putuju u Calais, i o raznim tamošnjim poznanicima.

On im govori o očevom kovačkom obrtu, a onaj koji govori engleski sa zanimanjem ga pita zna li načiniti potkovu. On im kretnjama pokazuje kako se radi s usijanom kovinom i mrzovoljnim ocem, u malenoj izbi. Oni se smiju – rado ga promatraju dok priča priču. Jedan od njih kaže mu da je dobar pripovjedač. Prije nego što pristanu, onaj najšutljiviji među njima ustane i održi neobično služben govor, koji drugi prati kimanjem, dok onaj treći prevodi: »Mi smo trojica braće. Ovo je naša ulica. Ako ikad posjetiš naš grad, kod nas te čeka ognjište i postelja.« Zbogom, oprašta se s njima. Zbogom, i neka vam život prati sreća. Hwyl, suknari. Golfalwch eich busnes. On neće zastati sve dok ne stigne u rat.

Hladno je, ali je more mirno. Kat mu je dala svetački medaljon. Objesio ga je na uže i vezao oko vrata. Hladi mu kožu na vratu. Odveže ga. Poljubi ga, za sreću. I baci ga; tiho pljusne u vodu. Pamtit će kad je prvi put ugledao otvoreno more – sivi, naborani beskraj, poput ostataka kakvoga sna.

30

30

Wolf Hall finale KDS.indd 30

4.6.2014. 14:00:01