William Ryan • SVETI LOPOV
William Ryan
Sveti lopov Preveo s engleskoga
Zoran Juras
Naslov izvornika William Ryan The Holy Thief Copyright © William Ryan, 2010 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2013. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.
Za Joanne
U miru sakristije, sve što se moglo čuti bilo je kapanje krvi na mramorni pod i šapat njezina disanja. Udisaj, izdisaj, udisaj, izdisaj — zatim duga stanka, a onda iznova isti, rastrzani ritam. Bila je na samrti. Bila je to gadna gužva. Znatno je iskrvarila, što se moglo i očekivati, premda mu je i dalje bilo neugodno zbog toga. Ali, što je drugo mogao učiniti? Kad nemaš vremena mentalno slomiti osobu, tada moraš upotrijebiti bol i strah. Čak i ako to nije baš najprofesionalniji, pa ni najdjelotvorniji pristup. Nadao se da će je šokom dovesti do pokoravanja, ali, na kraju, izdržala je dulje nego što je imao vremena. Sramota. Katkad je samo trebao navući jednu rukavicu, polako, možda k tome stisnuti šaku tako da kruta koža zaškripi dok mu se zateže preko članaka — i to bi bilo dovoljno. Propjevali bi tako brzo da bi jedini problem bio hoće li daktilograf biti dovoljno brz da sve zapiše. Najviše je volio kad bi ispalo tako, naravno — takva jednostavna ispitivanja bila su ugodnija. Ali, na svaku brbljavu kokoš došao bi i tvrd orah — a ova je djevojka imala ljusku poput granita. Što god da je pokušao, nije dalo rezultata. Da je imao više vremena, možda bi uspio, ali imao je samo dva sata. Dva sata za takav um? Jak — zaključan poput metalne kutije. Nije bilo dovoljno. Neće im biti drago, ali, što su i očekivali? Na kraju krajeva, upozorio ih 1
William Ryan
je. Da ju je mogao najprije smekšati — nekoliko dana bez sna, vruća ćelija, ledena ćelija, potpuna tama, potpuna tišina. U tom je slučaju moglo biti napretka. Uz dovoljno vremena i prikladnih oruđa izvukao bi iz nje čak i ono što ni sama nije znala da zna. Umjesto toga, nije imao zapravo ništa na raspolaganju — samo kožnatu pregaču, rukavice i dva sata u pozadini nekakve crkve. Ni to mu nije bilo drago. Bilo je odobreno, naravno — kako su rekli, od samog vrha. No, svejedno. Kad bi ga otkrili, teško bi bilo objasniti što radi — pogotovo sada, dok se pred oltarom širila lokva njezine krvi. Tko god bi s ulice došao u crkvu, pomislio bi da je nekakav luđak. Disanje joj se ponovno usporilo, a on je pogledao rezultat svoga večerašnjeg rada. Njezine oči, dvije ogromne crne zjenice okružene tankim prstenom smeđih šarenica sa zlatnim mrljicama, prihvaćale su to što se zbiva s njom, a svjetlost u njima polagano se gasila. Tražio je strah u njima, ali nije ga našao. Znalo se to često dogoditi; u izvjesnom trenutku nadišli bi strah, čak i bol, a onda ih je bilo vraški teško vratiti. Nagnuo se bliže, pitajući se hoće li prije ili kasnije imati priliku zaviriti u drugi svijet kroz oči nalik na njezine. Tražio je, ali nije našao ništa — pogled joj je bio uprt u strop iznad njih, i to je bilo sve. Tamo se nalazila slika svetaca u raju, a ona se možda baš usredotočila na njih. Nadnio se glavom nad njezinu, uskraćujući joj vidik, ali njezine su oči gledale pravo kroza nj. Ako ništa drugo, kad bi joj se približio, zadah nije bio tako neugodan. I dalje je mogao nanjušiti vlažni i ljepljivi vonj njezine krvi, ali osjećao je i miris sapuna i vlažne kose, a ta ga je mješavina podsjećala na dijete. Sjećao se tog mirisa kad mu se rodio sin — topao, radostan miris koji mu je ispunio srce. Pitao se otkuda joj sapun — ove ga je godine u običnim prodavaonicama bilo vrlo malo. Moglo ga se pronaći preko sindikata ili u komisionu, ali ni tamo ga nije bilo uvijek. Mozgao je nekoliko trenutaka o podrijetlu sapuna, a onda se sjetio — vjerojatno ga je donijela sa sobom. Američki sapun. Naravno, to je imalo smisla. Kapitalistički sapun. Ipak, iznenadilo ga je što je prema djevojci osjetio nešto slično suosjećanju. Suze su joj isprale nešto krvi s obraza i izgledala je prelijepo dok su joj se nježne nosnice neznatno pomicale dok je disala. 2
SVETI LOPOV
Na trenutak je zaustavio dah, nerazumno zabrinut kako bi izdisaj mogao zamagliti te beskrajno duboke oči. Progutao je knedlu i otjerao osjećaje od sebe. Nije bilo vrijeme za popuštanje svojim potrebama. Od samog početka govorili su mu o opasnostima nepotrebnog sažaljenja, kao i pogreškama koje je ono izazavalo. Morao ju je oživiti, pokušati bar još jednom. Pritisnuo joj je vrat prstom: mogao je osjetiti puls, ali jedva. Ustao je i potražio mirišljavu sol. Na bočici je bilo tragova krvi — dvaput ju je već upotrijebio — a jedan dio njega htio ju je pustiti da ode u miru, no on je imao zadatak, pa čak i ako je bila mala vjerojatnost da će mu reći bilo što, morao je pokušati. Odčepio je bočicu i povukao joj glavu prema njoj. Pokušala je okrenuti glavu ustranu, ali slabo. Isprva se činilo da nema nikakve promjene, ali, dok je vraćao bočicu u torbu, slijedila ga je pogledom — a značajnije od toga bilo je što je izgledala kao da želi nešto reći. Primio je nož i oštricom joj prošao uz obraz, režući i kožu i povez preko njezinih usta. Zakašljala se kad je uklonio tkaninu — krv joj je zamrljala bijele zube, a tek tada je primijetio kako su joj usnice tanke i sive. Disanje joj se nakratko ubrzalo, ali sad se malo smirila, progutala krv i usredotočila se na nj. Malo je nakrenuo glavu kako bi je mogao bolje čuti, ali nije prekidao kontakt očima, a ona je šapnula nešto neodgonetljivo. Odmahnuo je glavom i nagnuo se još bliže, čekajući da pokuša ponovno. Duboko je udahnula i nastavila gledati u njegove oči. »Opraštam ti«, rekla je, gotovo kao da je to zabavlja.
3
1. poglavlje
B
ilo je kasnije nego obično kad se kapetan Aleksej Dmitrijevič Koroljev uspeo stubama koje su vodile u stožer moskovskog Milicijskog odjela za kriminalistička istraživanja. Jutro je počelo loše, nije bilo naznaka da bi moglo biti bolje, a on se još nije uspio riješiti glavobolje od sinoćnjeg opijanja votkom, tako da je otvorio jedno krilo teških vrata od hrastovine osjećajući pomirenje sa sudbinom, a ne stahanovsko oduševljenje. Njegovim je očima, zabljesnutim šetnjom po jutarnjem suncu, trebao trenutak da se naviknu na relativnu tamu vestibule, a zadatak su im otežavali gusti oblaci prašine koji su se vrtložili na mjestima na kojima je očekivao vidjeti časnike u odorama i užurbanu aktivnost. Zastao je na trenutak, zbunjen, pitajući se što se to kvragu događa, te potražio uzrok prašine i smeća. Bio je nagrađen nejasnim komešanjem izmaglice na vrhu stuba — tamo gdje je stajao kip bivšega generalnog komesara Narodnog sekretarijata unutrašnjih poslova, Genriha Grigorjeviča Jagode. Kretanje je prekinuo tresak nečega vrlo teškog po, pretpostavio je, postolju na kojemu je stajao komesarov kip. Udarac, pojačan mramornim podom i zidovima atrija, udario je Koroljeva kao pljuska. Koroljev je oprezno krenuo naprijed i počeo se penjati stubama do mjesta gdje je stajao kip, dok su mu se krhotine drobile pod stopalima. Komesar, umotan u plahte, predstavljao je bezobličan oblik oko 5
William Ryan
kojega su četvorica radnika, golih do pojasa, nabijali željeznim polugama, čekićima i bušilicom. Činilo se da im je namjera ukloniti kip, ali podnožje se nije slagalo s tom zamisli. Kad im je Koroljev prišao, jedan je radnik podigao pogled prema njemu i nasmiješio se, bijeli su se zubi pojavili u pukotini na licu prekrivenom sivom prašinom. »Očito su zamislili da drug komesar ostane stajati čak i ako se oko njega sruši cijela zgrada«, povikao je kroz buku. »Zacementiran je u pod. Bit ćemo sretni ako ga odnesemo u jednom komadu.« Koroljev je gledao kako drugi radnik zamahuje teškim dvoručnim čekićem i udara o metalni klin koji se dublje zabio pod mramorni blok na kojemu je stajao komesar, razbacujući krhotine na sve strane. Koroljev je progutao nekoliko puta pokušavajući iscijediti nešto sline na jezik koji je bio suh kao da je jeo pijesak. »Ovdje. Pomaknuo se. Ipak ćemo ga odvojiti«, povikao je radnik s čekićem i pljunuo. Crni je ispljuvak sletio na krhotinu pred njegovim stopalima. Koroljev je zamišljeno klimnuo glavom, gestom koja se pokazala korisnom u prilikama kad nije imao pojma o tome što se zbiva i oklijevajući krenuo dalje. Koliko je znao, Jagoda je i dalje bio viši član Politbiroa i uživao poštovanje prikladno svojem položaju — ali očito se nešto promijenilo čim su mu uklanjali kip. Koroljev je odrezao grubim i čvrstim glasom: »Dobro jutro, drugovi!« i prošao pokraj radnika, pomislivši kako u Moskvi, listopada ljeta Gospodnjeg tisuću devetsto trideset šeste, nije baš bilo zgodno komentirati takve stvari, pogotovo ne u mamurnom stanju. Koroljev je bio natprosječno visok, barem prema prošlotjednim normama Ministarstva zdravstva, preko metar i osamdeset. Također je bio i teži od prosječnoga sovjetskog građanina, ali to je pripisivao visini, a svakako ne prejedanju, kao da bi tako nešto i mogao provesti u djelo u ovom razdoblju prijelaza u komunizam. U svakom slučaju, veličina mu je davala izvjesne prednosti kad je trebalo pokazati snagu. Izgledao je baš kao što bi iskusni milicijski istražitelj i trebao izgledati. Odavale su ga čvrste crte lica, česte u miliciji, čvrsta vilica, široke jagodične kosti i koža ogrubjela od godina izlaganja suncu i snijegu. Čak je i kratka smeđa kosa koja mu se lijepila uz tjeme poput mrtve trave ukazivala na to da je murjak. Ipak, bilo je zanimljivo što mu je debela pruga ožiljka od lijevog uha do vrha brade, uspomena 6
SVETI LOPOV
na susret s bjelogardistom tijekom Građanskog rata, davala više prijazan nego opasan izgled, a njegove su oči, ljubazne i lagano začuđene priječile da ga se doživi kao grubijana. Iz nekog su razloga građani zbog tih očiju Koroljeva doživljavali kao dobrog momka, čak i kad bi ih uhićivao, a vrlo su često baš zbog njegova pogleda otkrivali misli i informacije koje bi inače radije zadržali za sebe. Ali, te su oči bile varljive; Koroljevljev ratni put trajao je punih sedam godina, od Ukrajine do Sibira i natrag, protiv Nijemaca, Austrijanaca, Poljaka i svih drugih koji bi nanišanili u njegovu pravcu, a on je ostao manje-više čitav. Kad je trebalo, kapetan Aleksej Dmitrijevič Koroljev uopće nije bio nježan — ni govora. Koroljev se počešao po vratu dok se uspinjao stepenicama na prvi kat i razmišljao što bi uklanjanje kipa komesara Jagode moglo značiti za moskovski Milicijski odjel za kriminalistička istraživanja. Sve do sada, Radnička i seljačka milicija, da je nazovemo punim imenom, u svoje je dužnosti ubrajala održavanje javnog reda i mira, održavanje prometa, zaštitu važnijih ustanova i još gomilu drugih dužnosti od kojih svakako nije najbeznačajnija bila istraživanje i prevencija kriminalnih aktivnosti — dužnost njega i drugova iz odjela. Većina je političkog posla prepuštena NKVD-u — državnoj sigurnosnoj službi — premda, kad živiš u radničkoj državi, gotovo je sve u nekoj mjeri ispolitizirano. U očima nekih, svaki je zločin predstavljao udar na cijeli socijalistički sustav, ali razlika između običnih i političkih zločina ipak je postojala, barem trenutačno. Naravno, milicija u uniformama često je pomagala NKVD-u u političkim slučajevima — s vremena na vrijeme uskakala im je u pomoć čak i Crvena armija — ali Koroljev i ostali milicijski istražitelji uglavnom su se bavili onim u čemu su bili najbolji, traženjem i uhićivanjem počinitelja ozbiljnih zločina koji nisu bili političke prirode. Rezultat je bio takav da kad bi Moskovljanin spomenuo Ulicu Petrovka 38, sjedište moskovske milicije, to je značilo isto što i Londoncu Scotland Yard, a narod ih je gledao posve drugim očima nego Ljubjanku, ako bi se uopće usudili spomenuti strašni stožer NKVD-a. Koroljev se nadao da će se pozitivna percepcija Petrovke uspjeti održati i u vremenima previranja. Nezgodna je činjenica bila ta da je sada Milicija, a tako i moskovski MOZKI1, bila dio Ministarstva državne sigurnosti, a kad bi građani 1
Milicijski odjel za kriminalistička istraživanja
7
William Ryan
rekli »organi« — organi državne sigurnosti — mislili bi istodobno i na NKVD i na miliciju, a svatko je znao da bi uloga milicije mogla postati znatno više politička pod utjecajem novoga komesara, Ježova. Dodatno, sudeći prema uklanjanju kipa, Ježovljeva će prethodnika neumitno uhititi, ako već nisu. A ako se to dogodi, vjerojatno slijedi čistka organa. Koroljev je već dobro naučio što to znači — on je bio na jednom od najviših položaja u odjelu, ali kad krenu čistke, nitko nije siguran. Previše je toga vidio u zadnjih nekoliko godina da bi imalo sumnjao u to. Koroljev je ušao u sobu 2 F uz pozdrav koji je više zvučao mrzo voljno nego srdačno, okrenuo se prema vješalicama za kapute na unutrašnjoj strani vrata i počeo se izvlačiti iz zimskoga kaputa koji ga je neugodno stezao u ramenima jer ga je zadnji put obukao prije pola godine. Soba je bila oličena mornaričkom sivom bojom, a u njoj su se nalazila dva para sučeljenih stolova i osam metalnih ormara za spise uza zidove. Vonjalo je na muškarce i cigarete, a svjetlost koja je dopirala kroz prozore hrvala se s dimom koji su tri istražitelja neumorno izbacivali iz sebe. Zidove su krasili funkcionalni zemljovid Moskve i Staljinov portret. Sve do jučer uz njih je bio i portret komesara Jagode, ali sada se na zidu samo mogao vidjeti pravokutnik svjetlije nijanse. To je bilo dovoljno da svatko zapali cigaretu. Koroljev je napokon uspio skinuti kaput sa sebe i otkrio uniformu koju je rijetko nosio. Okrenuvši se, shvatio je da je potpuno privukao pažnju blijedih lica i velikih očiju svojih kolega. Dok su ga promatrali, vrhovi njihovih cigareta žarili su se kao jedan. Koroljev im je klimnuo glavom i slegnuo ramenima, a uniforma ga je stezala više nego kad ju je nosio prošli put. »Dobro jutro, drugovi«, ponovio je, ovaj put razgovjetnije. Larinjin je prvi došao k sebi. »Zar se sada dolazi na posao, druže? Prošlo je pola devet. To nije ono što partija očekuje. Dužnost mi je to reći na Radničkom vijeću.« Larinjin je Koroljevu izgledao poput svinje, a splet okrhnutih i slomljenih sivih zuba između debelih usnica izgledao je baš poput prasećih. Ipak, glas mu je danas bio viši no obično, a debeli i kratki prsti kojima je držao cigaretu lagano su se tresli. Uzdrman je, pomislio je Koroljev gledajući ga. To ga nije iznenadilo. Oduvijek je bio na oprezu s ćelavim istražiteljem čiji se trbuh prelijevao na stol poput plimnog vala, ali danas bi on mogao biti još oprezniji. Udarci čekića koji su 8
SVETI LOPOV
dopirali iz hodnika mogli su značiti kraj političke karijere za ljude poput Larinjina. Na kraju krajeva, položaj je nedavno naslijedio od »Boksera« Mendeljejeva, a način na koji ga je osvojio nije mu stvorio nova prijateljstva. Mendeljejev je bio grub i učinkovit istražitelj koji je bio strah i trepet za moskovske kriminalce, sve dok ga Larinjin, prometni milicajac, nije optužio za širenje antisovjetske propagande. Sada je Larinjin sjedio među Mendeljejevljevim bivšim kolegama, na njegovom mjestu, a nitko nije bio siguran kamo je Bokser nestao, osim da je vjerojatno negdje na dalekom sjeveru, protiv svoje volje, zbog običnoga glupog vica o čekistima koji je prometni milicajac čuo i iskoristio. Zato nije bilo čudno što je Larinjin izgledao nervozno, znao je kako je u zadnje vrijeme vjetar neočekivano mijenjao smjer, svjestan toga da za tri tjedna među njima nije riješio niti jedan jedini slučaj. To baš i nije bilo dostignuće kojime se mogao pohvaliti svojim partijskim kolegama. »Znam koliko je sati, Grigoriju Denisoviču«, rekao je Koroljev. »Morao sam posjetiti pukovnika Gregorina u Ljubjanki. Morao sam čekati na prijem. Želiš li njegov telefonski broj, pa da provjeriš?« Pogledavši dolje, vidio je da su moljci ljetovali na njegovu rukavu. Protrljao je nagriženo sukno i sjeo za stol pa spremio krznenu kapu na svoje mjesto, u donju ladicu. Upalio je stolnu svjetiljku i počeo listati papire u dosjeu koji je trebao proslijediti isti dan u prokuratorov ured, te zastao kad je postao svjestan čudne tišine koja je zavladala u prostoriji. »Drugovi?« upitao je Koroljev podigavši pogled. Istražitelji su ga gledali otvorenih usta, a na licima im se odražavala mješavina užasa i sažaljenja. Larinjin je rukavom košulje brisao znoj s tjemena. »U Ljubjanki, Alekseje Dmitrijeviču?« rekao je mlađi poručnik Ivan Ivanovič Semjonov. Semjonov je bio najmlađi od njih, bile su mu samo dvadeset dvije godine, premda je katkada, primjerice baš sada, izgledao prilično mlađi. Podsjećao je na model s komsomolskih postera, s opuštenom plavom kosom, lijep gotovo poput djevojke, pristojnog ponašanja. Bio je s njima dva mjeseca — uglavnom učeći osnove posla i pomažući Koroljevu pri jednostavnijim zadacima — a još nije naučio da ne treba glasno izgovoriti sve što mu se mota po glavi. »Da, Ivane Ivanoviču«, odgovorio je Koroljev. »Drug Gregorin želi da održim predavanje kadetima završne godine Više škole NKVD-a.« 9
William Ryan
Tri su se muškarca opustila. Larinjinovo bezbojno lice odjednom više nije bilo tako bezbojno, Semjonov se nasmiješio, a Dmitrij Aleksandrovič Jasimov, žilavi momak Koroljevljevih godina, cinične visprenosti i sličan na kakvog profesora, zabacio se na naslonjaču stolca, zažmirkao zbog rastezanja ozljede na trbuhu pa povukao kraj tankog, ufitiljenog brka. »Pa sad, Ljoška, zato si obukao uniformu. Bit će da smo mislili kako postoji neki drugi razlog. Ne možemo te baš često vidjeti u njoj.« Jasimov je Koroljeva zvao nadimkom, to je bilo njegovo pravo nakon dvanaest godina zajedničkog rada i druženja uz piće. Koroljev je pogledao izgriženi rukav i namrštio se. Istina, više je volio nositi civilnu odjeću. Ništa nije moglo djelotvornije spriječiti građana da se povjeri istražitelju od smeđe uniforme, barem je on tako mislio. »Ne zaboravi da je bilo vrijeme da ugleda svjetlo dana. Pogledaj što su učinili ti vražji moljci.« »A čini se kao da ti je sada tjesnija. Nabio si kilažu, zar ne?« Jasimovljeve su oči sjale, a Koroljev se smiješio, stari ožiljak od sablje na njegovoj vilici potegnuo mu je lijevo oko prema van što mu je davalo sanjiv izraz, naglašen odsutnim pogledom ispod gustih obrva. Jasimov se znao šaliti da su se Koroljevljeve oči mogle usredotočiti samo na objed. No Koroljev, premda je priznavao da u toj tvrdnji ima nešto istine, mislio je da mu zbog tog sanjivoga izraza ljudi lakše vjeruju, a to je svakako bilo korisno u njegovu zanatu. »To su mišići, Dmitriju. Vježbao sam. Dobro je za kondiciju, a i sprječava starice da me izbodu nožem.« Semjonov je frknuo iza na brzinu otvorenog spisa, a Larinjin se nasmijao zaboravivši brige koje su ga mučile. Čak se i Jasimov morao nasmijati dok je trljao mjesto gdje ga je škarama ubola neka starica kad joj je pokušao pomoći da prijeđe ulicu. Bilo je to zbog uniforme, rekla im je poslije, a Koroljeva to nije iznenadilo: u zadnje su vrijeme uniforme ljude činile nervoznima. Pomislila je da će je Jasimov uhititi, premda nije učinila ništa loše, a Koroljev ju je nježno podigao rukama kako bi je spriječio da Jasimova ubode drugi put. U zadnje su se vrije me i potpuno nedužni plašili vlastite sjene, a ona je naprosto imala škare u rukama kad se to dogodilo. Koroljev je nastojao ne nasmijati se, ali smijeh njegova prijatelja bio je tako rijedak događaj da je morao staviti ruku na usta. Jasimov je odmahivao glavom u nevjerici. 10
SVETI LOPOV
»Jako smiješno. No ipak, Ljoška, sada slijedim tvoj primjer. Nakon tog doživljaja, samo civilna odjeća. No dobro, reci nam, kad već prenosiš svoju mudrost mladim čekistima, na kojoj ćeš temi iskazati svoje pedagoške sposobnosti?« Koroljev je našao dosje koji je tražio i otvorio ga pred sobom; prijestupnik ga je gledao s fotografije, s masnicama na mladom, blije dom licu. Nije to bio ugodan slučaj, ali svejedno mu je proradila savjest kad je pogledao izubijano lice. Koroljev nije bio u prostoriji u kojoj su mlatili mladića, a nije mogao ni osuditi uniformirane batinaše — na kraju krajeva, i oni su imali sestre i kćeri. Ipak, kažnjavanje je trebalo prepustiti Narodnim sudovima — jer u suprotnom stanje neće biti ništa bolje nego prije revolucije. Udubivši se u fotografiju, nije obraćao pažnju na Jasimova, a kad je podigao pogled opsovao je potiho uz smiješak, vidjevši da su i Semjonov, pa čak i Larinjin prihvatili igru. »Daj, druže«, rekao je Jasimov, »to je velika čast. Moraš podijeliti novosti sa svojim kolegama. U kakvom si ti to području tako strašan stručnjak da je pukovnik odabrao baš tebe, postarijeg kapetana u Moskovskom MOZKI-ju, da držiš govor mladim čekistima Više škole državne sigurnosti F. E. Džeržinski? Kremi sovjetske mladosti, ništa manje. Čak i naš dječački junak ne bi imao šanse među njima.« Klimnuo je glavom prema Semjonovu koji se dobrodušno nasmiješio. Njih su trojica čekali Koroljevljev odgovor, premda su ga unaprijed znali. »Organizacija spisa u ladičarima, cinkeru jedan«, izvalio je Koroljev, ne uspjevši se ne nasmijati na vlastiti račun. Ostala su ga trojica nagradila lavinom smijeha. »Hvalevrijedna tema, Alekseju«, rekao je Jasimov, sretan što je prirodni poredak ponovno uspostavljen. »Mali čekisti će doznati neke stvari od stare garde.« »Nadam se, Dimka, iako sam iznenađen što nisu pozvali tebe da im održiš lekciju o samoobrani.« Jasimov je Koroljevu priprijetio prstom, a Koroljev je još uvijek bio iznenađen što mu je uspio smjestiti čak dva puta u istom danu. Semjonov se nakašljao nad svojim papirima, a Larinjin je nešto tražio 11
William Ryan
u donjoj ladici dok su mu se ramena podizala i spuštala. Jasimov se spremao odgovoriti kad se iz stubišta začuo glasan tresak. Zvučalo je kao da je kip generalnog komesara državne sigurnosti propao kroz pod i razbio se na komade, unatoč omotanim dekama. Četiri su se muškarca pogledavala u tišini. Buka je poslužila kao podsjetnik, a naročito Larinjinu, da je nastupilo vrijeme za pokazivanje rezultata, a ne za dokono smijanje. Uskoro se u prostoriji nije čulo ništa drugo osim ubacivanja papira u spise i struganja sovjetskih olovaka po sovjetskim papirima. Drug Staljin ih je promatrao odozgo s odobravanjem. Koroljev je po navici pregledavao svaku stranicu u omotnici za spise prije no što je proslijedi u prokuratorov ured. S jedne strane, svrha tog postupka bila je osigurati da dosje sadrži sve što je potrebno prokuratorovu uredu da osigura uspješnu optužbu, ali Koroljev je također htio vidjeti je li u istražnom postupku previdio nešto što bi moglo prije zaključiti slučaj. Taj je postupak često davao zanimljive rezultate i nije bio baš potpuni gubitak vremena. Katkad bi Koroljev pronašao ponavljajući uzorak ponašanja koji bi ga zaintrigirao i pohranio ga radi budućeg razmatranja. Sada, dok je gledao fotografiju studenta Vorošiljova, Koroljev se pitao bi li silovatelj ikada počinio zločine da je ostao u gradiću pokraj Smolenska u kojem je odrastao. Očito je naginjao takvoj vrsti nasilja, ali ipak, da nije poslan na studiranje u Moskvu, možda bi se skrasio, oženio pristalu djevojku i bio koristan član društva. Ovako, kad su ga primili na jednu od novih moskovskih tehničkih akademija, otkrio je prednosti i mogućnosti anonimnosti u srcu sovjetskoga grada u tranziciji, gdje su ljudi, stambene zgrade i cijela susjedstva bila u neprestanom vrtloženju. Radnici su dolazili i odlazili, tvornice se otvarale, pokretali novi konstrukcijski projekti: razvoj Moskve u glavni grad dostojan velike Sovjetske revolucije mladom je Vorošiljovu dalo prostora i mogućnosti da siluje šest mladih žena u četiri tjedna, a on se nije libio iskoristiti tu priliku. Tisak nije objavio ništa o tome, pa opet su se glasine raširile. Moskva je i u najboljim vremenima bila opasan grad — mukotrpan rad, mršavi obroci i votka bili su zapaljiva mješavina — ali serijski nasilni silovatelj koji neprestano napada, u kratkim intervalima, bio je neuobičajen. Žene su se oprezno kretale noću, pogotovo po ulicama 12
SVETI LOPOV
bez rasvjete, no Vorošiljov je ipak uspijevao pronaći prilike. Nakon prvog silovanja, objasnio je kad su ga uhitili, nije više mislio ni na što osim na nasilno uzimanje žena. Svaki je novi napad bio nasilniji i samo pukom srećom nije nikoga uspio ubiti. Koroljev je okrenuo stranicu i ugledao fotografiju pretučene i krvave Marije Naumove, s četiri izbijena zuba, iskrivljenim nosom i šljivama na očima. Koroljev je poželio da ga je uhvatio ranije, ali katkada se kriminalca moralo pustiti da nastavi svoje zločine kako bi ga se moglo identificirati. I tako ga je pratio uz strpljivu srdžbu, izdvajao informacije iz svakog zločina te silovatelja polako, ali neumitno, doveo pred lice pravde. Prva je žrtva potjecala iz grada ni četrdeset kilometara od Vorošiljovljeva rodnog mjesta i prepoznala je njegov naglasak. Druga se sjećala njegovih novih visokih kožnatih čizama — što je bilo krajnje neobično blago za jednog studenta, pomislio je Koroljev gorko, pomičući nožni palac u pohabanoj čizmi i pitajući se hoće li mu obuća preživjeti zimu. Treća je djevojka uspjela vidjeti dovoljno lica silovatelja da bi dala dobar opis, za koji se na kraju ispostavilo da je bio najbolji. Četvrta žrtva, Maša Naumova, jedva da se nakon Vorošiljovljeva tret mana mogla sjetiti vlastita imena, ali peta mu je iz džepa uspjela ukrasti komad papira kad ju je ščepao u pustopoljini nedaleko od Moskve. Zgužvala ga je u šaci i sakrila ispod sebe. Bio je to raspored predavanja. No, trebao im je čitav dan da otkriju na kojoj je akademiji studirao — a to je vrijeme Vorošiljov iskoristio za napad na šestu, posljednju žrtvu. Čekali su ga kad se vratio u studentski dok, u kojemu je dijelio malenu sobu s još tri mladića. Posve običan mladac, tako je izgledao Koroljevu kad ga je prvi put vidio, osim što je imao krvavu ogrebotinu na obrazu. Nije se opirao, a kad su ga odveli u crni milicijski automobil, činilo se da osjeća olakšanje, a ne strah. Milicionari u lokalnoj stanici počastili su ga udarcima boksera, a zatim ga bacili u ćeliju s Lopovima. Do jutra, Vorošiljov je već shvatio kako desetogodišnja teška robija može biti neugodna za silovatelja, a počeo je i shvaćati što Lopovi mogu učiniti »lovcima na mufove« kad im padnu šaka. Koroljev je zatvorio dosje i elegantnim rukopisom napisao kratki sažetak. Ruka svećenika, majka je običavala ponosno reći, opčinjena mogućnošću da mladi Koroljev uđe u carsku birokraciju ili možda čak u samu crkvu. No tada je počeo Njemački rat i on se prijavio, a kad su se riješili Nijemaca i Austrijanaca, počeo je Građanski rat u kojemu se 13
William Ryan
borio protiv Bjelogardista, a zatim i Poljaka. Kad se vratio kući, majka je bila mrtva, a crkvenih je namještenja bilo daleko manje u novom društvenom poretku. Kako je njegova jadna majka mogla i pretpostaviti da će, za svega dvadeset godina, sve što je preostalo od starog režima biti nekoliko strašila finih manira koja su jedva zarađivala za preživljavanje rijetkim fizičkim poslovima, a posljednje ostatke imutaka mijenjali za hranu u komisionima? I da će ostati svega nekoliko crkvi u gradu koji ih je imao praktično na svakom koraku? Dovršio je sažetak i dohvatio jedan iz niza pečata koji su stajali na prozorskoj dasci. Sa zadovoljstvom je otisnuo riječi Na razmatranje Uredu moskovskog prokuratora, i bio sretan što je imao prilike pridonijeti stvaranju novog društva, premda je to bio težak proces. »Dobar posao, Alekseje«, rekao je Jasimov, ovaj puta ne šaleći se. »Ne gine mu Kolima2«, rekao je Koroljev, ustao i zataknuo omotnicu pod ruku. »Neće tamo dugo preživjeti«, rekao je Larinjin, potaknut veselom atmosferom od maločas. »Lopovi će ga zgrabiti već na željezničkoj postaji. Lovca će uloviti prije no što uopće stigne do Zone.« Valovi smijeha protresli su mu košulju, a trbuh mu se uzdizao pedalj iznad površine stola. Njegove oči, u najboljem slučaju napola skrivene salom, sada su bile raspukline u koži s kojih je brisao suze, ne primijetivši da ga ostali ne prate. Jasimov se namršteno okrenuo, a čak je i Semjonov izgledao kao da je progutao žabu. Koroljev se pitao koliko je Bokser dobio godina zahvaljujući Larinjinovim dokazima, te što su Lopovi radili bivšim milicionarima u Zoni. Brzo je izišao iz sobe dok su mu prsti žudjeli od želje da stežu Larinjinov vrat sve dok ne pukne. Na stubištu je Koroljev duboko udahnuo i čuo kako je smijeh zamukao, a zatim Larinjina kako pita zašto nije smiješno to što će silovatelja silovati. Nije čuo odgovor na to pitanje. Što će Lopovi učiniti drotu kao što je Bokser? Nikad se ne zna. Njihov kodeks časti bio je čudan. A Bokser je na svoj način bio fer igrač. Možda je ipak imao šanse. Nitko nije odgovorio kad je pokucao na generalova vrata, no svejedno ih je otvorio — poznavajući običaje svog šefa. Popov je promatrao promet na ulici — leđima okrenut prostoriji dok su mu masiv2
Regija na krajnjem istoku Sibira. Tijekom većeg dijela godine posve je zaleđena. Bila je poznata po zloglasnim gulazima i radnim logorima.
14
SVETI LOPOV
na ramena zaklanjala prozor, a duga kožnata jakna reflektirala sunčevu svjetlost. »Druže generale«, rekao je Koroljev, nastojeći mu privući pozornost. U generalu Popovu bilo je nešto što je navodilo njegove ljude da se ponašaju poput carskih stražara. »Zar je kucanje izašlo iz mode u ovom prokletom svijetu?« zarežao je general ne okrenuvši se. »Ispričavam se, druže generale. Kucao sam, ali možda nisam dovoljno glasno.« Nakon duge stanke, general Popov okrenuo se da bi pogledao Koroljeva, podigao naočale sa stola da bi ga mogao bolje vidjeti. Čak i s naočalama, izgledao je kao pravi sovjetski heroj, lijep kao kip, s poput ugljena crnom kosom i očima. Kad je shvatio da je maglovita prilika ispred njega zapravo Koroljev, njegove su se isklesane crte lica preobrazile u smiješak. »To si ti, Alekseje Dmitrijeviču? Došao si zaključiti Vorošiljovljev slučaj? Taj štakor! Deset godina, tko bi rekao? Da se mene pita…« Ali, general je znao da je Koroljevu dobro poznat njegov stav o pravednoj kazni kriminalcima i zato je samo čvrsto udario dlanom o stol. »Očekujem da će uskoro poći za Sibir, generale.« »Neće on dočekati proljeće. Lopovi takvima poput njega pokazuju da batina ima dva kraja. Neće dugo izdržati.« General se nasmiješio pri toj pomisli. »No, dosta o tom jadniku. Sjedni, Alekseje, i poslušaj što ću ti reći. Imam novosti.« General je uzeo dosje od Koroljeva i brzo se potpisao ispod njegove bilješke. »Napravio si dobar posao. Odličan posao. I ne prvi put, naravno. Dajem ti teške slučajeve, zločine koje kao da su počinile utvare, a ti ipak uvijek pronalaziš vragove i dovodiš mi ih. Loviš najviše kriminalaca u odjelu, a čak im ne moraš batinama iznuđivati priznanja.« General je zastao načas kako bi pogledao Koroljeva blago prije korno, a neposlušne su mu se obrve namrštile dok je razmišljao o istražiteljevim sumnjivo liberalnim metodama. »Trudim se što bolje mogu, druže generale«, rekao je Koroljev, a Popov je uzdahnuo u znak odgovora. 15
William Ryan
»A to ›što bolje‹ je jako dobro. Ti si terijer. Zar nas Lopovi ne zovu tako? Terijeri? Znaš, opis ti odgovara. Kad ti banditu staneš na trag, on komotno odmah može pružiti ruke da mu staviš lisice. A izvrsno obavljen posao zaslužuje priznanje i nagradu. Drug Staljin je osobno to istaknuo, a generalni sekretar zna što govori. Zato sam porazgovarao s drugaricom Kuriljovom i pitao je može li iznaći štogod za moga najboljeg čovjeka. Ne mogu dopustiti da dijeliš sobu s rođakom u žabokrečini zauvijek, nije li tako? Želim da mi budeš blizu kad te zatrebam. A s obzirom na to da drug Staljin želi da najbolji radnici budu nagrađeni, nemam drugog izbora po tom pitanju.« Koroljev je osjetio kako se u njemu budi nada. Još od razvoda prije dvije godine živio je s Mihailom, dvije tramvajske stanice i dobar komad pješice od Ulice Petrovka. Volio je svog rođaka, ali htio je stanovati bliže, a i da mu sustanar manje pije. »Hvala, druže generale. Zahvalan sam što ste se zauzeli za mene.« »Zauzeo? I više od toga. Jutros me nazvala i rekla da zna čovjeka koji je uhvatio toga prljavog silovatelja Vorošiljova — a kako ona zna za njega, to ne znam, ali siguran sam da ta žena zna i kad vrabac prdne na Lenjinovim brdima. Ipak, to ti je dobro došlo — za čovjeka koji je ščepao Vorošiljova za vrat, ništa manje od velike sobe u Ulici Boljšoj Nikolovorobinski. Četrnaest kvadratnih metara. I nešto namještaja. Evo.« General mu je gurnuo rješenje iz stambenog odjela koje je potpisala anđeoska Kuriljova. Koroljev ga je uzeo, osjećajući vrelinu u obrazima. Ima četrdeset dvije godine, a još uvijek se crveni. Bilo mu je drago što ga Jasimov nije mogao vidjeti. »Samo sam izvršavao svoju dužnost, druže generale«, počeo je, ali general ga je prekinuo. »Dosta. To je zajednički apartman, zato ne moraš biti toliko oduševljen. Ali imat ćeš vlastitu sobu, a što se mjesta tiče — Kitajgorod — ni to nije za baciti. Puno važnih osoba i partijskih kadrova. Neće im škoditi da za promjenu vide kako izgleda pravi radnik.« General se smiješio Koroljevljevoj nelagodi. »Ne brini, Alekseju, ne razgovaram ovako s Larinjinom i njemu sličnima. A i Larinjin bi se mogao vratiti regulaciji prometa ako ne digne guzicu i ulovi kojeg kriminalca. Kao i svi, i mi imamo kvote 16
SVETI LOPOV
za ispuniti, a on ne obavlja svoj dio posla. U svakom slučaju, uvali se prije nego što se predomisle — šef komiteta za stambenu upravu ima ključeve. A kad se smjestiš, navrati. Dogodilo se ubojstvo u Ulici Razin, reklo bi se da je posrijedi manijak — nešto baš za tebe. Idem pogledati o čemu se radi.« Koroljev je ustao tako naglo da ga je na djelić trenutka obuzela vrtoglavica. »Druže generale«, počeo je i osjetio kako ga zahvalnost čini pompoznim, ali general je odmahnuo glavom gotovo sramežljivo i čvrsto stisnuo Koroljevljevu ruku dok ga je nekoliko trenutaka gledao s privrženošću. Zatim mu je lice ponovno postalo smrtno ozbiljno, kako i priliči sovjetskom vođi, okrenuo se prema prozoru i progovorio grubim glasom. »Rekao sam dovoljno, druže, nema potrebe za govorom. Hajde, požuri — useli i unesi stvari. Zaslužio si to. Požuri, prije nego što se ja predomislim!« I tako je Aleksej Dmitrijevič Koroljev dobio apartmanu u Ulici Svetog Nikole i vrabaca.
17