Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
Hans Fallada
SVATKO UMIRE SAM Preveo s njemačkoga
Vlatko Šarić
Naslov izvornika Hans Fallada Jeder stirbt f端r sich allein Aufbau-Verlag, Berlin, 1947.
Piščev predgovor
Radnja ove knjige prati u glavnim crtama spise Gestapoa o ilegalnoj djelatnosti nekoga berlinskog radničkog bračnog para od godine 1940. do 1942. Samo u glavnim crtama — roman ima svoje vlastite zakone i ne može u svemu slijediti stvarnost. Zato se i pisac klonio toga da dozna autentične podatke o privatnom životu to dvoje ljudi: morao ih je prikazati onakvima, kakve ih je vidio. Oni su dakle dva lika iz mašte, a isto su tako izmišljena i sva ostala lica ovog romana. No pisac ipak vjeruje u unutarnju istinu onog što je ispripovjedio, iako mnoga pojedinost ne odgovara stvarnim prilikama. Mnogim će se čitateljima učiniti da u ovoj knjizi ima jako mnogo mučenja i umiranja. No pisac dopušta sebi slobodu da upozori na to kako se u ovoj knjizi govori isključivo o ljudima koji su se borili protiv Hitlerova režima, o njima i njihovim progoniteljima. U tim su krugovima ljudi od godine 1940. do 1942., a i prije i poslije toga, prilično mnogo umirali. Dobra trećina ove knjige zbiva se u zatvorima i ludnicama, a i u njima je smrt vrlo često morila. Piscu mnogo puta nije bilo ugodno što daje tako mračnu sliku, ali da je više svjetlosti, ne bi bilo istinito. Berlin, u listopadu 1946. H. F.
PRVI dIO
QUANGELOVI
1. poglavlje
Pošta donosi lošu vijest Poštarica Eva Kluge polako se uspinje stubama stubišta u Ulici Jablonskoga br. 55. Ne hoda tako polagano samo zato što ju je iz morila dostava, već i zbog toga što se u njenoj torbi nalazi jedno od onih pisama koja joj je mrsko predavati. A odmah sada, dva kata više, morat će ga predati Quangelovima. Prije toga ima na katu ispod Quangelovih izručiti Persickeovima odmjeru poreza. Persicke je službenik ili politički povjerenik ili nešto takvo u stranci — Eva Kluge još uvijek miješa sve te službe. U svakom slučaju valja kod Persickeovih pozdraviti s »Heil Hitler!« i dobro pripaziti što se govori. Uostalom, to valja posvuda, pa rijetko nalazi čovjeka kome Eva Kluge može reći ono što zaista misli. Nju politika uopće ne zanima, ona je samo žena, a kao žena misli da djeca nisu zato došla na svijet da budu ustrijeljena. Osim toga, kućanstvo bez muža ne vrijedi ništa, a ona zasada nema više ničega: ni svoja dva dječaka, ni muža, ni kućanstvo. Umjesto toga mora držati jezik za zubima, biti vrlo oprezna i raznositi odvratna pisma vojne pošte koja nisu pisana rukom već strojem i na kojima je kao pošiljatelj označen pukovnijski ađutant. Ona zvoni kod Persickeovih, veli »Heil Hitler!« i predaje sta rom pijancu porezni nalog. Persicke je za ovratnik zadjenuo nacio nalsocijalistički i državni znak. On upita: »Što ima novo?« 3
Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
Ona odgovori: »Zar niste čuli posebno izvješće? Francuska je kapitulirala.« Ali Persicke nije nikako zadovoljan s njome. »Čovječe, gospo đice, pa ja to naravno već znam! Ali vi to tako kažete kao da proda jete žemičke! To morate odlučno izgovoriti! To morate reći svakome tko nema radija jer to će uvjeriti i posljednja zanovijetala! Taj drugi munjeviti rat, s njime smo također uspjeli, a sad naprijed, u Engle sku! Za četvrt godine Tommy je gotov, a onda ćeš vidjeti kakav će nam život pružiti naš Führer! Neka se drugi krvavo znoje, a mi smo gospodari svijeta! Uđi, djevojko, popij s nama jednu rakiju! Amalie, Erna, August, Adolf, Baldur — svi naprijed! Danas svetkujemo, danas se nitko ne će ni taknuti posla! Danas ćemo malo gucnuti, a po pod ne ćemo svi otići k onoj staroj Židovki na četvrti kat, pa će nam ta mrcina morati dati kave i kolača! Kažem vam, mora dati jer sad više ne poznajem smilovanja!« I dok gospodin Persicke, okružen svojom obitelju, daje sve uz rujanije izjave i počinje ispijati prve čašice rakije, poštarica se uspela jedan kat više i pozvonila kod Quangelovih. Pismo već drži u ruci, pripravna je smjesta poći dalje. Međutim, ima sreću. Ne otvara joj žena koja obično izmjenjuje s njome nekoliko ljubaznih riječi, već muž, čovjek oštroga ptičjeg lica, tankih usana i hladnih očiju. Nijemo joj uzima pismo iz ruke i zatvara joj vrata pred nosom, kao da je ona tat pred kojim se valja čuvati. Eva Kluge sliježe ramenima i silazi niza stube. Ima takvih lju di. Otkad raznosi poštu u Ulici Jablonskoga, nije joj taj čovjek još nikada rekao ni riječi. No ostavimo ga; ona ga ne može promijeniti. Nije mogla promijeniti čak ni vlastitog muža koji razbacuje novac sjedeći u krčmama i kladeći se na utrkama pa se tek onda pojavljuje kod kuće, kad je potrošio i posljednju paru. Kod Persickeovih su vrata stana ostala otvorena. Iz njega se čuje zveckanje čaša i buka slavlja u čast pobjede. Poštarica polako zatvara ta vrata i spušta se niza stube. Pritom misli da je to, zapravo, dobra vijest jer je brzom pobjedom nad Francuskom mir sve bliže. Onda će se vratiti oba njena dječaka. Ali u toj je nadi smeta neugodni osjećaj da će se onda ovakvi ljudi, kao što su Persickeovi, uspeti posve na vrh. Ne čini joj se pravo 4
Pošta donosi lošu vijest
da će joj takvi ljudi gospodariti i da će ona cijelo vrijeme morati šutjeti i nikad ne će smjeti reći što zapravo osjeća. Letimično misli i na čovjeka ptičjeg lica kojemu je eto uručila pi smo vojne pošte, a misli i na staru Židovku Rosenthal kojoj je Gestapo pred dva tjedna odveo muža. Tu ženu treba žaliti. Rosenthalovi su prije trgovali rubljem u Prenzlauskoj aleji. Trgovina im je poslije oduzeta, a sad su odveli muža kojemu je gotovo sedamdeset godina. To dvoje starih ljudi nije učinilo sigurno nikome ništa zlo. Uvijek su davali na kredit, pa i Evi Kluge ako ne bi imala dovoljno novaca za dječje rublje. Kod Rosenthalovih nije roba bila ni lošija ni skuplja nego u drugim dućanima. Ne, gospođa Eva Kluge ne može nikako shvatiti da bi takav čovjek kao što je Rosenthal, mogao biti gori od Persickeovih samo zato što je Židov. Sad ta starica sjedi posve sama gore u stanu i ne usuđuje se više izići na ulicu. Tek kad se spusti tama, odlazi u kupnju obilježena židovskom zvijezdom; vjerojatno gladuje. — Ne — misli Eva Kluge — i da smo deset puta pobijedili Francusku, kod nas ne vlada pravda… U tim je mislima došla u susjednu kuću i ondje nastavlja dijeliti poštu. Međutim je industrijski poslovođa Otto Quangel ušao s pis mom vojne pošte u sobu i položio ga na šivaći stroj. »Evo!« To je sve što je rekao. Uvijek prepušta ženi pravo da otvara ta pisma jer zna koliko ona voli svoga jedinog sina Otta. Sad joj stoji nasuprot: usku je donju usnu uvukao među zube i čeka da joj se lice zasjaji od radosti. Na svoj šutljivi, tihi način veoma voli svoju ženu, iako u njegovoj ljubavi nema nikakve nježnosti. Ona je otvorila pismo, lice joj je na časak zaista zasjalo, a onda ugasnu čim je primijetila da je pisano pisaćim strojem. Na licu joj se ukaza bojazan. Čitala je sve polaganije i polaganije kao da se boji svake daljnje riječi. Muškarac se pognuo naprijed i izvadio ruke iz džepova. Zubi su mu sad čvrsto zahvatili donju usnicu; sluti nesreću. U sobi je potpuna tišina. Ženin dah počinje hripati. Najednom ona tiho krikne. To je zvuk kakva njen muž nije još nikada čuo. Glava joj padne prema naprijed, udari najprije na kalemove konca na stroju i klone među nabore švela pokrivajući zlokobno pismo. U dva je koraka Quangel iza nje. Naglom kretnjom, kakvu ina če ne izvodi, položi na njena leđa svoju veliku ruku koja se naradila. 5
Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
Osjeti da mu žena dršće cijelim tijelom. »Anna!« rekne. »Anna, molim te!« Časak čeka, a onda se usudi upitati: »Zar se nešto desilo s Ottom? Ranjen, zar ne? Teško?« Ženino tijelo i dalje dršće, ali s njenih se usana ne čuje ni gla sak. Ona i ne pokušava podignuti glavu i pogledati ga. On pogleda njeno tjeme; kosa je postala rijetka tih godina ot kad su oženjeni. Sad su starci; ako se Ottu zaista nešto dogodilo, onda ona ne će imati ni dobiti nikoga koga bi mogla voljeti osim njega, a on uvijek osjeća da se na njemu nema što voljeti. On joj ni kada i ni na koji način ne umije reći koliko joj je privržen. Čak ni sad je ne može pogladiti, biti malo nježan prema njoj, utješiti je. Samo svoju tešku ruku polaže na njenu rijetku kosu, nježno je prisiljava da podigne glavu, da je okrene prema njegovu licu pa je poluglasno upita: »Anna, zar mi ne ćeš reći što nam to pišu?« Ali, premda su njene oči posve blizu njegovima, ona ga ipak ne gleda, već ih je gotovo sklopila. Lice joj je blijedožućkasto; izgubila je svoje inače svježe boje. Čini se kao da je nestalo i mesa na kostima, pa Quangel ima dojam da gleda mrtvačku lubanju. Samo obrazi i usta dršću, kao što cijelo tijelo dršće zahvaćeno nekim tajanstvenim unutarnjim treperenjem. Gledajući u to poznato lice koje mu je odjednom postalo tako strano, primjećujući kako mu srce sve jače i jače udara i kako je pot puno nesposoban bar je malo utješiti, osjeća Quangel kako ga obu zima težak strah. Zapravo je to smiješan strah s obzirom na duboku bol njegove žene, strah naime, da bi ona mogla početi vikati, mnogo jače i pomamnije nego što je maloprije kriknula. On je uvijek volio tišinu; u kući nije nitko smio primijetiti da postoje Quangelovi. A čak glasno pokazati svoje osjećaje? Ne! No i u tom strahu ne može Quangel ništa drugo reći nego ono što je već rekao: »Što su to pi sali? Ta reci mi, Anna!« Pismo stoji sad doduše nepokriveno, ali on se ne usuđuje uzeti ga. Pritom bi morao ispustiti ženinu glavu, a zna da bi ta glava na čijem se čelu već i sada pokazuju dvije krvave mrlje, ponovno pala na šivaći stroj. On se svladava i još jednom upita: »Kako naš Ottochen?« Čini se kao da je ovo ime od milja što ga muž nije gotovo ni kada upotrebljavao, vratilo ženu iz njezina svijeta boli u ovaj život. 6
Pošta donosi lošu vijest
Nekoliko je puta progutala pljuvačku, pa čak i otvorila oči. Te oči su inače plave, a sad kao da su izblijedjele. »Ottochen?« gotovo šapnu. »A što bi bilo s njime? S njime nije ništa, ne postoji više Ottochen, eto, to je!« Muškarac rekne samo »Oh!«, teški »Oh!« iz dubine srca. I ne primjećujući što čini, on ispusti ženinu glavu i posegne za pismom. Oči mu pilje u retke, ali ih još ne mogu pročitati. Uto mu žena istrgne pismo iz ruke. Njeno se raspoloženje okre nulo, ljutito trga pismo na komade, na komadiće, u sitne trake, a pritom mu usopljeno govori u lice: »Zašto bi i ti čitao to smeće, te odvratne laži što ih pišu svima? Da je umro junačkom smrću za svog Führera i svoj narod? Da je bio uzoran vojnik i drug? Hoćeš li dopustiti da ti oni to pripovijedaju kad oboje znamo da se Ottochen najradije bavio svojim radioaparatima i da je plakao kad je morao poći u vojsku? Koliko mi je puta za vrijeme regrutske obuke govorio da bi volio žrtvovati cijelu desnu ruku samo kad bi ih se mogao rije šiti! A sad je uzoran vojnik i junačka smrt! Laži, same laži! Ali to ste napravili vi s vašim prokletim ratom, ti i tvoj Führer!« Žena sad stoji pred njim, niža je od njega, ali joj oči bljeskaju od srdžbe. »Ja i moj Führer?« mrmlja Quangel posve utučen ovim na padom. »Otkad je on najednom moj Führer? Pa ja uopće nisam u stranci, samo u radnoj fronti, a u nju moraju svi. A izabrali smo ga samo jednom, i ja i ti.« On to govori na svoj polagani način, pun okolišanja, ne toliko u želji da se opravda već da utvrdi činjenice. Još uvijek ne shvaća kako je žena došla do toga da ga ovako napadne. Pa uvijek su jednako mislili… Ali ona mu žestoko rekne: »A zašto si onda ti muškarac u kući i odlučuješ o svemu, i sve mora biti onako kako ti hoćeš, pa čak i kad tražim da se u podrumu napravi prostor za zimski krumpir, onda i taj prostor mora biti onakav kakav ti hoćeš, a ne onakav kakav ja hoću. A u takvoj si važnoj stvari krivo odlučio! Ali ti si podmuklica, ti želiš samo svoj mir i nikako ne bi htio da te netko primijeti. Učinio si ono što su svi učinili, pa ako su oni vikali: — ›Führeru, zapovijedaj, mi te slijedimo!‹ — onda si poput ovna trčao za njima. A mi smo opet morali trčali za tobom! Ali sad je moj Ottochen mrtav, i nikakav mi ga Führer na svijetu ne će vratiti, a ni ti mi ga ne ćeš vratiti!« 7
Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
On sve to slušaše ne protiveći se ni jednom riječju. Nikada se nije volio svađati, a osim toga, osjećaše da iz nje govori samo bol. Gotovo da mu je bilo drago što se ona ljuti na njega, a ne prepušta se svojoj tuzi. Odgovarajući na ove napade, on samo reče: »Netko će morati obavijestiti Trudel.« Trudel je bila Ottova djevojka, gotovo njegova zaručnica. Nje govim je roditeljima Trudel govorila »majčice« i »tata«. Često je navečer dolazila k njima na razgovor, pa i sada kad nije bilo Otta. Danju je radila u nekoj tvornici odora. Spomenuvši Trudel, naveo je Quangel Annu odmah na druge misli. Ona pogleda sjajni sat na zidu i upita: »Hoćeš li to uspjeti obaviti do svoje smjene?« »Danas radim od jedan do jedanaest«, odgovori on. »Moći ću.« »Dobro«, rekne ona. »Onda idi, ali je samo pozovi ovamo i nemoj joj još ništa reći o Ottu. Sama ću joj to reći. Jelo će ti biti gotovo u dvanaest.« »Onda idem i reći ću joj da navečer svrati ovamo«, odvrati Quangel, ali nije otišao već je pogleda u blijedožućkasto bolesno lice. I ona pogleda njega, pa su se tako neko vrijeme šuteći promatrali, ta dva čovjeka koji su zajedno proveli nekih trideset godina, uvijek složni, on šutljiv i tih, a ona unoseći nešto malo života u obitelj. Ali koliko su god sad gledali jedno drugo, nisu imali što reći. On kimnu glavom i ode. Čula je kako su se za njim zatvorila vrata stana. Čim ga je ot premila, okrenu se natrag prema šivaćem stroju i stade izravnavati komadiće kobnog pisma vojne pošte. Pokušala ih je ponovno složiti, ali je ubrzo uvidjela da bi to sad predugo potrajalo jer je prije svega morala prirediti jelo za njega. Zato pomno spremi poderano pismo u omot i položi ga u svoj molitvenik. Po podne, kad Otto zaista ode, imat će dosta vremena da složi i zalijepi komadiće papira. Premda su sve to bile glupe laži, podle laži, ipak je to bila posljednja vijest o Ottu! Ona će ga usprkos svemu sačuvati i pokazati Trudi. Možda će onda moći zaplakati, ali sad joj je srce bilo samo puno vatre! Bit će dobro ako bude mogla plakati! Ljutito potrese glavom i priđe k štednjaku. 8
2. poglavlje
Što je imao reći Baldur Persicke Upravo kad je Otto Quangel prolazio kraj stana obitelji Persicke, začu se iz njega urlanje puno odobravanja, ispremiješano poklicima »Siegheil!«. Quangel požuri dalje, samo da ne mora sresti nikoga iz toga društva. Već su deset godina stanovali u istoj kući, ali Quangel je oduvijek nastojao izbjeći svaki susret s Persickeovima, još u ono vrijeme kad je ovaj bio sitan i prilično propao krčmar. Sad su Persi ckeovi postali veliki ljudi; stari je u stranci vršio sve moguće službe, oba starija sina bila su u SSu*, pa se činilo da novac kod njih ne igra ulogu. To je više bilo razloga da čovjek prema njima bude na oprezu jer svi koji su bili u takvoj službi, morali su čuvati svoju omiljenost u stranci, a to su mogli samo tako da nešto učine za stranku. Učiniti nešto za stranku značilo je, međutim, nekoga prijaviti, primjerice: taj i taj je slušao inozemne postaje. Zato bi Quangel bio najradije spremio sve aparate iz Ottove sobice i odnio ih u podrum. Čovjek nije mogao biti dovoljno oprezan u ovo doba kad je jedan uhodio drugoga, Gestapo položio ruku na sve, a KL u Sachsenhausenu po stajao sve veći i veći. On, Quangel, nije trebao radio, ali Anna se protivila tome da se aparati odnesu u podrum. Rekla je da još uvijek *Tumač kratica na kraju knjige
9
Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
vrijedi stara poslovica: Čista se savjest ne plaši nikoga. A ipak, sve to već davno nije vrijedilo, ako je ikada i bilo istinito. Zabavljen ovakvim mislima, požurio se dakle Quangel niza stu be i izišao kroz dvorište na ulicu. Kod Persickeovih su, međutim, zbog toga tako vikali jer je zvi jezda obitelji, Bruno, koji se sad zbog Schiracha zove Baldur, pa će poći čak u Napolu ako to otac uspije progurati svojim vezama — da kle jer je Baldur našao u listu »Völkischer Beobachter« jednu sliku. Na toj se slici vide Führer i maršal Reicha Göring, a ispod slike stoji: »Pri primanju vijesti o francuskoj kapitulaciji«. Obojica na slici tako i izgledaju: Göring se ceri cijelim svojim tustim licem, a Führer se lupa po stegnima od veselja. Persickeovi su se isto tako veselili i smijali kao i oni na slici, no Baldur je upitao: »No ne vidite li na toj slici ništa osobito?« Zagledali su se u njega očekujući što će reći. Toliko su uvjereni u duševnu nadmoć ovog šesnaestogodišnjeg dječaka da se nitko ne usuđuje izreći ni bilo kakvo nagađanje. »No!« reče Baldur. »Razmislite malo! Sliku je snimio neki no vinski fotograf. Zar je taj bio prisutan kad je stigla vijest o kapitula ciji? Ona je morala doći telefonom, ili ju je donio neki dostavljač, a možda čak i kakav francuski general, ali se od svega toga na slici ne vidi ništa. Ova dvojica stoje posve sami u vrtu i raduju se…« Baldurovi roditelji, njegova braća i sestra još uvijek nijemo sje de i pilje u njega. Lica su im od napete pažnje gotovo glupa. Stari bi Persicke najradije opet natočio čašicu rakije, ali ne usuđuje se to učiniti dok Baldur govori. Iz iskustva zna da Baldur umije biti vrlo neugodan ako njegovim političkim izlaganjima ne pokazuju dovoljno pažnje. Sin mu međutim nastavlja: »Dakle, slika je namještena. Ona uopće nije snimljena kad je došla vijest o kapitulaciji već prije. Pogle dajte samo kako se Führer veseli! On već odavno misli na Englesku i kako ćemo svladati Tommyje. Ne, ne, cijela je slika samo gluma, počev od snimanja pa do pljeskanja rukama. To znači sipati luđacima pijesak u oči!« Svi sad pilje u Baldura kao da su oni luđaci kojima sipaju pijesak u oči. Da to nije Baldur, svakoga bi stranca zbog ovakve primjedbe prijavili Gestapou. 10
Što je imao reći Baldur Persicke
Ali Baldur nastavlja: »Vidite, u tome leži Führerova veličina: on nikome ne dopušta zaviriti u njegove planove. Oni svi misle da se on veseli pobjedi u Francuskoj, a on međutim možda već skuplja brodo ve za invaziju na otok. Vidite, to moramo naučiti od našeg Führera: ne smijemo svakome objesiti na nos što smo i što kanimo!« Ostali usrdno kimaju glavama; napokon drže da su shvatili što je Baldur kanio reći. No ovaj zlovoljno primijeti: »Da, vi kanite, ali radite posve krivo! Nema tome pola sata što sam čuo oca kako govori poštarici da bi nas stara Rosenthalova morala podvoriti kavom i kolačima…« »Da, ta stara židovska svinja!« potvrđuje tata Persicke, no u glasu mu se ipak osjeća ispričavanje. »No, da«, priznaje sin, »nitko se ne će mnogo brinuti ako joj se slučajno nešto dogodi. Ali zašto da nešto takvo pričamo ljudima? Sigurno je sigurno. Pogledaj samo onakva čovjeka kao što je onaj iznad nas, onaj Quangel. Iz njega ne možeš izvući ni riječi, ali ja sam ipak posve siguran da on sve vidi i čuje i da ima svoje mjesto gdje sve javlja. Ako taj jednom prijavi da Persickeovi ne umiju držati jezik za zubima i da nisu pouzdani, da im se ne može ništa povjeriti, onda smo gotovi. U najmanju si ruku ti sigurno gotov, oče, a ja ne ću maknuti ni malim prsnom da te izvadim iz KLa ili iz Moabita ili iz Plötzea ili gdje već budeš sjedio.« Svi šute. Čak i tako uobražen čovjek, kao što je Baldur, osjeća da ta šutnja ne znači kod svih suglasnost. Zato brzo dodaje kako bi bar braću i sestru pridobio za sebe: »Mi bismo se svi skupa htjeli uspeti malo više nego što se uspeo otac, a kako ćemo to postići? Sa mo putem stranke! I zato moramo postupati onako kao što postupa Führer: moramo ljudima sipati pijesak u oči, moramo se praviti kao da smo ljubazni, a onda iza leđa, kad nitko ništa ne sluti, smrviti ga i gotovo. U stranci trebaju o nama misliti: s Persickeovima se dade sve izvesti, upravo sve!« Još jednom pogleda sliku nasmijanog Hitlera i Göringa, kratko klimnu glavom i natoči sebi još jednu rakiju kao znak da je njegovo političko predavanje završeno. Zatim doda: »Oče, nemoj objesili nos ako sam ti jednom rekao što mislim!« »Tek ti je šesnaest godina i moj si sin«, započne stari, još uvijek uvrijeđen. 11
Hans Fallada • SVATKO UMIRE SAM
»A ti si moj stari kojega sam prečesto vidio pijana, a da bi mi još ne znam koliko imponirao«, brzo reče Baldur, izazove smijeh i privuče ostale članove obitelji na svoju stranu, pa čak i svoju stalno zaplašenu majku. »Ne, oče, ostavi to, mi ćemo se jednog dana voziti još u vlastitom automobilu, a ti ćeš moći svakog dana lokati šampa njac, sve dok ne budeš do grla pun!« Otac bi htio još nešto reći, no ovaj put samo protiv šampanjca koji ne cijeni toliko kao svoju žitnu rakiju. No Baldur brzo i tiho nastavi: »Ti nemaš tako loše ideje, oče, samo što o njima ne bi smio ni sa kim razgovarati osim s nama. S Rosenthalovom bi se zaista dalo nešto učiniti, daleko više nego što su kava i kolači. Pustite me da o tom malo razmislim jer se toga valja ozbiljno prihvatiti. Možda su i drugi namirisali ovo pečenje, a možda do tih drugih više drže nego do nas.« Glas mu je utihnuo i pod kraj postao jedva čujan. Baldur Per sicke je ponovno uspio, opet je sve za sebe pridobio, pa čak i oca koji se isprva bio razljutio. Pa kad kaže: »Kucnimo se u čast kapitulacije Francuske!« i pritom se glasno smije udarajući se po stegnu, vide svi da pritom misli na nešto posve drugo, naime na staru Rosenthalovu. Zatim svi stanu bučiti, kucati se i prazniti čaše, sveudilj jednu za drugom. Ali oni mogu i podnijeti, taj bivši krčmar i njegova djeca.
12